novinarstvo s potpisom
Ivanka Toma
Komemoracija Slobodanu Praljku govori o svima koji su u njoj sudjelovali, bilo aktivno ili pasivno, a ponajmanje o samome Praljku. A sa skupa koji je bio na rubu politički prihvatljivog događaja najsnažniju poruku poslala je Praljkova obitelj. Nisu se odazvali. Znaju zašto, kao što znaju zašto ne žele obrazlagati svoje stavove. [Read more…]
U petak 26. veljače je objavom oslobađajuće presude okončano ponovljeno suđenje za ratni zločin nad civilnim stanovništvom u Gruborima, koje je započelo 15. veljače 2016. pred posve izmijenjenim vijećem Županijskog suda u Zagrebu, pod predsjedanjem suca Ivana Turudića, koji je u obrazloženju presude utvrdio da su zločin nedvojbeno počinili pripadnici ATJ Lučko. [Read more…]
Kolinda Grabar
(Opaska uredništva: Pošto nam je zamjereno da ne dajemo adekvatan prostor hrvatskoj predsjednici te da to nije u redu jer smo dali prostora njenom prethodniku, donosimo razgovor objavljen u najnovijem broju tjednika Globus a koji je naslovljen ”Ja sam kao vučica, tvrdoglava, sama i svoja”. Mi smo taj naslov promjenili jer smatramo da je uredništvo Globusa time nanijelo nepopravljivu štetu ugledu šefice države pa smo stavili naslov koji bolje prijkazuje široki dijapazon interesa ove značajne persone). [Read more…]
Smjena Željke Pokupec, zagrebačke županijske državne odvjetnice, zbog navodno ishitrene, loše napisane i još lošije utemeljene optužnice protiv Željka Sačića, drugog čovjeka specijalne policije iz ratnoga doba, u javnosti je ostavila puno upitnika i malo odgovora.
A tamo gdje manjka uvjerljivih odgovora, bujaju spekulacije. Jedna od njih kaže da je novi glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan optužnicu protiv Sačića iskoristio kao dobrodošao povod da smijeni jednu od uzdanica svog prethodnika Mladena Bajića.
No pustimo spekulacije po strani. Pozabavimo se službeno navedenim razlozima povlačenja optužnice protiv Željka Sačića i smjene Željke Pokupec. A u službene razloge spada tvrdnja DORH-a “da optužnica i postupak prije njezinog podizanje trpe znatne nedostatke”.
U službene razloge spada i tvrdnja da vrh DORH-a o namjeri podizanja optužnice protiv Sačića nije bio unaprijed obaviješten, što je nedopustivo jer se radi o predmetu “od posebnog državnog interesa”.
Nejasno je, međutim, iz suhog priopćenja DORH-a, što ta institucija misli kad kaže da je optužnica protiv Sačića “predmet od posebnog državnog interesa”. Znači li to da je kažnjavanje počinitelja i prikrivača toga gnjusnog zločina za DORH “od posebnog državnog interesa”?
Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, dovoljno je baciti tek letimičan pogled unatrag i podsjetiti na ključne činjenice vezane uz predmet “od ključnog državnog interesa”.
A činjenice govore da se o ubojstvu šest civila u Gruborima znalo odmah nakon što je zločin počinjen. Ono što je ovaj zločin izdvojilo iz niza drugih postolujnih zločina koji su pali u zaborav – čisti je slučaj. A slučaj je htio da se toga 25. kolovoza u selu Plavnu, u neposrednoj blizini Grubora, zateknu promatrači UN-a koji su snimili i zapisali registarske oznake terenskih vozila specijalaca ATJ Lučko koji su likvidirali civile u Gruborima i zapalili selo.
Oni su snimili i stravične prizore ubijenih civila i kuća u plamenu. Iako je hrvatska regularna policija uredno i promptno obaviještena o zločinu, ona je onemogućena u obavljanju očevida, dokazi su uklonjeni, o zločinu su naštancane verzije lažnih izvješća, a Željko Sačić je po iskazima svjedoka u haaškom procesu generalima Gotovini, Markaču i Čermaku u zataškavanju imao lavlji doprinos.
Međutim, DORH se sve do prosinca 2009., dakle punih 14 godina od zločina, ponašao kao da ovaj “predmet od posebnog državnog interesa”, kako mu danas tepaju, uopće ne postoji.
U prosincu 2009. protiv Sačića i petero specijalaca DORH je napokon pokrenuo istragu kako bi Haaškom tužiteljstvu i Europskoj komisiji pokazali da je Hrvatska pravna država.
Početkom 2010. istraga protiv Sačića je odvojena od istrage o Franji Drlji, Igoru Beneti i Boži Krajini. U sklopu istrage o Sačićevoj odgovornosti trebalo je ispitati njegovog ratnoga zapovjednika Mladena Markača. Markač se u to vrijeme nalazio u Haagu, pa su iz DORH-a na pitanje zbog čega istraga protiv Sačića stoji redovito odgovarali da im Haaški sud ne daje suglasnost da hrvatski istražitelji ispitaju Markača.
Je li DORH ikada u Haag poslao zahtjev za ispitivanjem Markača nikada nećemo doznati, ali kad su se generali Gotovina i Markač nakon oslobađajuće haaške presude u studenom 2012. vratili kući, ovaj razlog za otezanjem istrage protiv Sačića napokon je otpao.
Međutim, ni godinu dana od povratka u Hrvatsku, Markač nije bio ispitan u istrazi o Sačiću. Onda je Markač napokon ispitan, a istraga protiv Sačića i dalje je trajala.
U međuvremenu je Igor Beneta, jedan od trojice osumnjičenih za zločine u Gruborima, nađen obješen kod Otrića u Lici. Franjo Drljo i Božo Krajina su u lipnju prošle godine zbog nedostatka dokaza nepravomoćno oslobođeni krivnje.
U prosincu 2014. navršilo se pet godina od pokretanja istrage protiv Sačića, a ona je i dalje trajala. U siječnju je napokon podignuta optužnica. Ishod je poznat.
Iz svega navedenoga jasno ja da je DORH-u do kvalitetne istrage i optužnice protiv Sačića stalo kao do lanjskog snijega.
Jer da je drukčije, Dinko Cvitan zahvalio bi se Željki Pokupec prije devet mjeseci kad je preuzeo dužnost glavnog državnog odvjetnika, jer je nedopustivo da istragu u “predmetu od državnog interesa” razvlači pet godina.
Mogao se Cvitan, u proteklih devet mjeseci, kad to već nije učinio njegov prethodnik Mladen Bajić, potruditi da se istraga u slučaju Sačić privede kraju i urodi kvalitetnom optužnicom. Ali nije.
Ako je Cvitan tražio povod za smjenu Željke Pokupec, mogao je to učiniti nakon skandaloznog kašnjenja njezine zamjenice u podizanju optužnice protiv Vinka Mladinea. Ali nije.
Učinio je to na optužnici protiv Sačića, u predmetu “od posebnog državnog interesa”, i omogućio tome junaku trgova da pred kamerama slavodobitno usklikne “čist sam kao suza”!
Zataškavanju u slučaju Grubori, izgleda, nema kraja.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Tužnoga 25. kolovoza 1991. godine počelo je neprekidno (tromjesečno) granatiranje grada. Prema podatcima vukovarske Opće bolnice 1624 osobe, a među njima 12 djece, ubijene su u srpskoj agresiji na Vukovar 1991. godine, a ranjeno je više od 2500 ljudi. Prema podatcima Ministarstva zdravstva 19 100 civila bilo je na području Vukovara 19. studenoga 1991. godine, 420 ranjenika i bolesnika bilo je na dan okupacije u vukovarskoj bolnici, broj branitelja grada ni u jednom trenutku nije bio veći od 2000, a 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine, ubijeno je na Ovčari 20. studenoga 1991, dok je 91 % ukupnog broja stanova na gradskom području uništeno ili oštećeno. Brojevi su to koji opisuju tragično stradanje Vukovara.
”Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine, pod nogama se osjete ostaci trupovlja, građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina”, riječi su kojima je u svom posljednjem javljanju iz vukovarskog podruma legendarni izvjestitelj Siniša Glavašević opisivao razoreni grad. Glavašević je, sa sugrađanima, među kojima je bilo i oko dvije tisuće djece, proživljavao ratne strahote.
Na Dan sjećanja Glavaševićev sin Bojan, dijete vukovarske tragedije, danas odrastao mladić, šef kabineta ministra branitelja Freda Matića, odlukom tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i sam se našao u onoj, tzv. nevukovarskoj Hrvatskoj. Odmah se oglasio pretužnom porukom na svom profilu na Twitteru: ”Nitko mi ne može oduzeti Vukovar. On je moj, koliko god to nekome smetalo. U svome gradu ne trebam ničiju ‘gostoljubivost’ jer nisam gost. Koliko onih koji su mi danas priječili put i nazivali me ‘nevukovarskom Hrvatskom’ ima člana obitelji koji je završio na Ovčari?”.
Vojni analitičari davali su Vukovaru tri dana za obranu, no Vukovar se nije dao tri mjeseca. Nakon toga sravnjen je sa zemljom, poklan, razbijen, uništen i zgažen. No nitko nije uspio zgaziti dostojanstvo vukovarskih žrtava, do jučer, na 22. godišnjicu pada herojskoga grada. I to su uspjeli učiniti baš onakvi tipovi iz tzv. vukovarske Hrvatske koji su službenim hrvatskim vlastima zapriječili dolazak u Kolonu sjećanja. A što su to huškači očekivali?
Da će Ivo Josipović i Zoran Milanović fizički nasrnuti na one koji su im zapriječili put? Državni je vrh otišao na Ovčaru i ondje zapalio svijeće i položio vijence u počast stradalima. Ni u jednom trenutku nije im palo na pamet natezati se s onima koji su bili spremni i nasrnuti na njih, a dio ih je to vjerojatno i priželjkivao.
”Prošle godine nisam davao izjave u Koloni, mislio sam da neću ni ove, ali mislim da smo dužni objasniti zašto ove godine ne možemo položiti vijence. Jednostavno, nasilu ne ide. Na ovakav način može se organizirati svatko tko to želi i toliki broj ljudi može okupiti onaj tko ovo doživljava kao utakmicu. Ovo za mene nije utakmica. Neka se igraju sami”, rekao je Milanović.
Vidljivo potresen bio je i predsjednik države Ivo Josipović. Kako je odmah komentirao jedan politički analitičar, zabrinjavajuće je što su i njemu, Josipoviću, koji se do sada uvijek isticao miroljubivim porukama u kojima je pomirivao zavađene, apelirao na razum – zabranili da se pridruži povorci. Izrazio je svoju beskrajnu tugu. Iskreno, onako iz srca, drhtavim glasom.
U Koloni sjećanja ”vukovarske” Hrvatske bili su i generali Ante Gotovina, Mladen Markač, Ivan Čermak, Damir Krstičević. Prije godinu dana, nakon izlaska iz haškog zatvora, Gotovina je praktično mobilizirao zavađenu Hrvatsku šaljući poruke mira i oprosta, odbijajući uvlačenje u bilo kakve političke smicalice i korištenje u dnevnopolitičke svrhe. U Vukovaru je sada mirno promatrao kako predsjedniku i premijeru, dakle, demokratski izabranima voljom naroda, oni koji sebe smatraju većim Hrvatima od drugih zaprječuju put.
”Danas se nije trebalo dogoditi da jedni na druge nabacuju blato”, revoltirano je izjavio Branko Borković, Mladi Jastreb, jedan od legendarnih vukovarskih zapovjednika, osuđujući zabranu državnom vrhu da se pridruži Koloni sjećanja.
”Ovo je jedinstven narod koji odaje počast i poštovanje poginulim Vukovarcima, koji nisu poginuli samo za svoj grad nego i za Hrvatsku”, kazao je, već uobičajeno, onako iz prikrajka, HDZ-ov predsjednik Tomislav Karamarko. Zaboravio je pritom napomenuti kako se još od postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru upravo HDZ svojski trudio raspirivati mržnju prema aktualnoj vlasti, i to na osjetljivome vukovarskom području. Nevažno je jučer bilo to što vlast u mnogo segmenata ne radi dobro svoj posao, ali Dan je sjećanja trebao apsolutno i potpuno biti izuzet od bilo kakvih političkih borbi. To je barem minimum minimuma kao pijetet prema žrtvama.
Ovo što se jučer dogodilo u Vukovaru besramno je pljuvanje po žrtvama čije ime nismo dostojni ni izgovoriti. Možda bi bilo deplasirano reći da je to pljuvanje po cijeloj Hrvatskoj. Ne, ovo ljudi koji su živjeli poput životinja tri mjeseca u podrumima, gladni, žedni, prljavi, iščekujući svaki trenutak kamu kojom će biti dokrajčeni, NIKADA nisu smjeli doživjeti! Mnogi od njih i nisu. Onima koji jesu, izražavam osobno ispriku, sramim se. Uime onih koji bi se trebali sramiti. Ali, oni to ionako ne razumiju.
Oprostite nam, žrtve Vukovara i svi Vukovarci!
