Kad vam se čini da se u stvarnosti događaju neke već viđene situacije, a pouzdano znate da nije u pitanju déjà vu, onda vam nema druge nego posegnuti za nekim ranijim i najčešće tuđim znanjima i iskustvima, pa ih sravnjivati s onim što ste ih i sami doživjeli. [Read more…]
Mi u čije je ime izgubljen rat u Afganistanu…
Danima čekam da to netko primijeti: naš rat u Afganistanu počeo je i upravo završava istom scenom: prizori ljudi koji se strmoglavljuju s neba! Prvi put, jedanaestog rujna 2001, skakali su u smrt s gorućih nebodera Svjetskog trgovinskog centra. Drugi put, sredinom kolovoza 2021, oko dana kada se zapadni kršćani prisjećaju Bogomajke, ljudi otpadaju s avionskih kotača i podvozja, za koja su se očajnički uhvatili pokušavajući pobjeći iz zemlje. [Read more…]
Nobel Handkeu kao revizionizam ratova na Balkanu
Zanima me tzv. poruka ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Mislim da je ona odaslana. [Read more…]
Rat je zlo, a Haag je zločine ipak kaznio
Zamislimo na jedan trenutak da se ostvarilo ono što je lakomisleno i sasvim neodgovorno izvalio SDP-ov Orsat Miljenić – bilo bi bolje da Haški sud nikada nije postojao. [Read more…]
Maligna politika Milorada Dodika
“Da imam u promilima šansu, ja bih referendum o neovisnosti održao”, izjavio je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u intervjuu za Deutsche Welle. Zatim je, kako bi pokazao da nisu u pitanju snovi nego ozbiljan plan, u završnom dijelu intervjua iscrtao dijelove BiH, koji bi se ujedinili u, ono što zovemo, Velika Srbija.
Bila bi to kompenzacija za gubitak Kosova (makar je Dodik u novu državu ucrtao i Kosovsku Mitrovicu), a usput je uslijedila poruka bošnjačkom lideru Bakiru Izetbegoviću neka ne prijeti oružjem jer su Srbi spremni ratovati, ako zatreba.
Kao da je ovo 1992., a ne 25 godina poslije, što pokazuje koliko se odmaklo u pomirbi i normalizaciji na Balkanu.
Onda nepametni Izetbegović prijeti da će spriječiti izgradnju Pelješkog mosta i tako dodatno produbljuje nepovjerenje, a sve to vrijeme Dodik iscrtava novu državu, koja bi došla nedaleko od Zagreba
Crtajući nove državne granice, možda Dodik samo ispituje do koje granice može ići?
Ne, jer ovdje nije riječ o provokacijama nego malignoj politici. Jučer je otišao korak dalje i izgovorio bezrezervni kompliment na adresu Ratka Mladića, koji čeka presudu za zločine kakvi u u Europi nisu počinjeni nakon 1945.
“Mladić ostaje legenda u srpskom narodu, čovjek koji je svoje profesionalne i ljudske sposobnosti dao u funkciju obrane slobode srpskog naroda, gdje god on bio”, rekao je Dodik novinarima u Banjoj Luci.
Istina, lako se verbalno junačiti dok “legende” čekaju odluku prema kojoj će ostatak života provesti iza rešetaka.
Nije li Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, u zadnje vrijeme blizak politički saveznik Milorada Dodika?
“Mladić ostaje legenda u srpskom narodu, čovjek koji je svoje profesionalne i ljudske sposobnosti dao u funkciju obrane slobode srpskog naroda, gdje god on bio”, rekao je Dodik novinarima u Banjoj Luci
To je podatak koji pokazuje koliko je zamršena situacija u susjednoj državi. Dok se Hrvatska i Srbija svako malo svađaju, hrvatske vlasti u Zagrebu i Mostaru radije surađuju s Dodikom nego da pokušaju naći kompromis s Izetbegovićem i Bošnjacima.
Onda nepametni Izetbegović prijeti da će spriječiti izgradnju Pelješkog mosta i tako dodatno produbljuje nepovjerenje, a sve to vrijeme Dodik iscrtava novu državu, koja bi došla nedaleko od Zagreba.
Zato je za Hrvatsku opasno to što, osim tijekom rata, BiH nikada nije bila nestabilnija nego danas.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Vrijeme je da prekinemo šutnju. Da se branitelji probude
Imam potrebu napisati ovaj post, ne kao umjetnik, roditelj, član Udruženja filmskih radnika, Odsjek glumci, već kao branitelj, netko tko je bio na prvoj liniji 1991. godine. Zašto? Zato što je to moje pravo, zato što sam tamo bio, zato što nemam straha. Zato što sam se borio za slobodu. [Read more…]
Svjetlo u tami afričke kolibe
U Bocvani sam bio zbog ponuđenog mi posla. Nakon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu te prilično uređene afričke države, obavio razgovore s potencijalnim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam je polazio iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem koji je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje. [Read more…]
Kukavice koje se drže čopora
Mladić je ležao na podu, pokrivajući lice rukama, dok su udarci sedmorice bubnjali po njemu. Jedan udarac ga je pogodio u nogu, tako snažan da mu je kost probila kožu i krvava i oštra izbila kroz potkoljenicu.
Prizor je bio stravičan, jedan od onih zbog kojih osjetljiviji napuštaju studij medicine, ali u metežu, buci i mraku raspomamljenog nasilja cokuli se zapravo posve slučajno ispriječilo mišićno i koštano tkivo koje razmjerno lako i brzo zacjeljuje. [Read more…]
Kad domovina mrzi
Ljepota ovog jezika u bogatstvu je i paradoksalnosti njegovih fraza. Nije tačan kao njemački, ni zavodljiv kao španjolski ili francuski, nije jezik sudbinski kakvi su jezici poljski i ruski, ali ako smo u stanju oslušnuti njegove fraze, nikad ga ne bismo mijenjali za neki drugi jezik.
U tim je frazama često povijest vremena i prostora, obiteljska, intimna i društvena. Njima se istodobno izriče ono od sad i ono od nekad. U jednom životnom iskustvu saberu se čarolijom fraze prethodna životna iskustva. Tome fraza i služi: da pojača i ovremeni ono što bi se moglo puno jednostavnije reći.
Čuj tako frazu: dati mu kruh u ruke! Ili hljeb. Obično se koristi za požrtvovne roditelje, ili samohrane majke, koje su svojoj djeci, odričući se vlastitog života, dale kruh u ruke. I sad zamislimo zbunjenog omladinca ili omladinku sa štrucom crnoga kruha u naručju, s tim famoznim hljebom u rukama. Što ta fraza, zapravo, znači.
Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju
Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju.
Imao je opsesiju da dobije kruh u ruke. Otac je htio od njega načiniti strojarskog inžinjera. U tome je perspektiva. U Hrvatskoj nije mogao studirati, jer je bio stranac, neželjeni stranac. Otišao je u Tuzlu, gdje je upisao kriminalistiku i strojarstvo. Dva fakulteta, pa koji upali. Nije ni jedan. Vratio se u Zagreb, na dokvalifikaciju za kuhara. I taman kada je dobio kruh u ruke, krenulo ga je u umjetnosti. Snimio je nekoliko muzičkih, ili muzičko-pjesničkih albuma, koji su obilježili jedno hrvatsko i bosansko doba, jednu epohu.
Striktno govoreći, Edo Maajka u dvije je zemlje zaslužan umjetnik. Po njemu ćemo biti upamćeni. On je taj koji je izgovarao onu istinu, koju ne može izgovoriti nitko drugi osim umjetnika, najčešće pisca ili pjesnika.
U njemu usporedo žive i raduju se barem dva vrlo različita, ali istoimena čovjeka: jedan naivan, izrazito dobroćudan, svima drag Bosanac, idealan da ga kao kuhara za plaću izvaraju okrutni ugostiteljski radnici Dalmacije. Da mu svako malo izbiju kruh iz ruku. Drugi je čvrst, hrabar i lucidan, spreman uvijek da se zagleda u nešto u što nije dobro gledati, da se osvrne kad se ne bi trebalo osvrtati. Drugi je poput onih požrtvovnih braniča, koji turaju glavu gdje drugi ne bi ni nogu (još jedna fraza, nogometna).
Pritom, on potura glavu i onoga prvog sebe, naivnog, dobroćudnog, glupog Bosanca. Glupi Bosanac? Da, to je, također, fraza, kojoj značenje znaju samo Bosanci. I to glupi. Oni koji su se opametili za sebe i ne govore da su Bosanci. Takvi su Bošnjaci. Ili Hrvati, Srbi, koje je povijesna nevolja udesila da se rode u Bosni, pa mrze i sebe i nju.
Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi
Nakon što je zadužio svojom umjetnošću dva huda i sirota carstva, Edo Maajka fatalno se zaljubio. Kao u nekoj priči Isaka Samokovlije, zaljubio se u lijepu Jevrejku. Kažem lijepu, jer on i nakon tolikih godina ljubavi ima potrebu da ponavlja kako je Lilah lijepa. (Doista, sretna je žena o čijoj ljepoti njen muž tako govori…) Oženio se, otišao i Izrael i dobio dijete.
Onaj prvi, naivni, Edo nije imao pojma što je učinio. A ni drugi mu nije mogao pomoći, jer kako god bio čvrst i lucidan, o zlu svijeta iz kojeg je potekao, on nije imao pojma. Pomalo i zato što nije htio znati. Lakše je živjeti u iluziji da je narod iz kojeg si potekao jadan i izranjavljen, možda i malo primitivan, nego o njemu znati ono što je malo kompleksnije.
Takvo znanje čini te neprijateljem među svojima. I gorak ti biva svaki zalogaj kruha. Suprotno od onog što je pisao Aleksa Šantić: “Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…” Ama kakvi, nigdje nisu gorči nego među svojima.
Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi. Znaju li naši ljudi biti solidarni, a da ne mrze? Ne znaju. Tako je to u Bosni. I ne samo u Bosni.
Što je vrednije, život ili umjetnost? U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?
Tu se Edi izokrenuo svijet. I počela mu se zemlja izmicati pod nogama. Ali ne ona zemlja u Tel Avivu i Izraelu, nego ona zemlja o kojoj je pisao, pjevao i repao, i koju je zadužio kao malo koji njen poslijeratni umjetnik. Izmicala mu se pod nogama zemlja Bosna, a s njom i njegova životna tema. Jer on piše o onome što je najvažnije i što je najstrašnije, o onome u što je ugrađeno i njegovo životno iskustvo.
Kako će sad, kada o tome više ne može pisati, jer da bi nastavio, njegov gard više ne može biti sućutan, razumijevajući, pun milosrđa i suživljavanja sa svojom zemljom i njenim patnjama. Nakon što je zbog svoje ljubavi postao neprijatelj, trebao bi pisati i pjevati iz pozicije neprijatelja. A može li se to? Može, iako je pogubno i samouništavajuće. Time bi Bosni, možda, učinio najveću uslugu, ali bi sebi učinio najveću štetu. A što je vrednije, život ili umjetnost?
U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?
Kako on to zna? I zašto novine objavljuju to njegovo saznanje? Tako i zato što umjetnost ovdje ne vrijedi ništa. U Bosni ona, ako je to ikako moguće, vrijedi još i manje. Pritom, Aralica je već trideset kilometara zapadno od Zagreba savršeno beznačajna persona. Frljić nije. Kao što ni Edo Maajka nije. Ali je li za to ikoga briga, u zemlji u kojoj se sve zna o nepročitanim knjigama i o neviđenim predstavama?
Dobroslav Silobrčić lijepo je, silobrčićevski razgovarao s Edom Maajkom, i sve je dobro bilo do pred kraj, kada je Edo rekao da će se za godinu dana s porodicom vratiti u Hrvatsku. Zašto? Zbog umjetnosti, zbog poezije, bunta i svjedočenja? Ili zbog žene, djeteta i sebe? Čemu biti neželjen? Pogotovo ako imaš zlatne ruke, a Edo ih ima.
(Prenosimo s autorova portala).
Kult nasilja
Svuda, gde god se okrenemo, sudaramo se sa nasiljem. Nasilje je u mnogim slučajevima postalo društveno prihvatljivo, a i poželjno. Najopasniji oblici nasilja diktirani su i kontrolisani od strane vlasti i njenih institucija, policije i raznih tajnih i obaveštajnih službi. Takvo uverenje nije posledica paranoje, nego zaključak na osnovu onoga što smo videli i doživeli u bliskoj prošlosti, a što se događa i danas.
Nasilnici se često nalaze među onima koji treba da brinu o redu i miru, da zaštite slabe i nemoćne. Netolerancija je u modi. Ona daje status, priziva uvažavanje, prethodi nasilju. Nasilnici najlakše nalaze posao, udobno žive u zemlji gde vlada opšta nezaposlenost i besparica.
Zapošljavaju se kao telohranitelji visokih državnih ličnosti, kao zaštitari i bliski saradnici državne bezbednosti, kao veza između mafije i policije, o čemu postoje mnogobrojna svedočanstva. Nasilnike jednako uvažavaju i vlast, i policija i sudovi. Kriminalci sa desetak optužbi za najgora nedela: krađe, prodaje droge, tuče, razbojništva i najrazličitijih oblika kriminala imaju gotovo jednak imunitet kao narodni poslanici u Skupštini.
Najopasniji oblici nasilja diktirani su i kontrolisani od strane vlasti i njenih institucija, policije i raznih tajnih i obaveštajnih službi
Saradnik Službe ne može biti svako. Postoje neke predispozicije, neki urođeni talenti sa kojima, pod ruku, idu i određene preporuke i veze.
Kult nasilja bio je posebno dominatan tokom devedesetih godina. Postojao je i pre, postojaće i kasnije, ali tada je javno ozvaničen. Kriminalnim radnjama poput šverca i pljačke pridodati su atributi patriotizma i rodoljublja kao svojevrstan zaštitini znak. Kriminalci i ubice veličani su preko medija. Tako su stvoreni ”heroji” tipa Arkana, Legije, Mladića, Karadžića, jedan amalgam vođa navijačkih grupa, pojedinačnih i masovnih ubica, idola bašibozluka, proizvedenih u tvornicama branilaca nacionalnih interesa i nacionalne časti.
Kult nasilja vuče korene iz totalitarne države u kojoj su smrtne kazne neprijateljima države i političkog sistema izricane ne u sudovima, nego u kabinetima pojedinih ministara, presude, bez opoziva, čiji su izvršioci postajali poznati kriminalci koji će koju godinu kasnije, u vreme raspada Jugoslavije, vaskrsnuti sa oficirskim činovima u vojničkim uniformama paravojski podređene Jugoslovenskoj armiji. Heroji belosvetskog podzemlja, trgovci narkoticima, cigarama, oružjem i svime onime što je donosilo unosnu dobit sada su krstarili ratištima izazivajući strah i trepet civilnog stanovništva.
Kroz različite režime, preko različitih generacija provlačila se ta odanost Službi i beneficije koje je Služba davala svojim vernim pomagačima.
Kult nasilja izobličava sve one vrednosti na kojima mora da počiva pravična i pravedna država koja bi trebalo da svakom svom državljaninu garantuje siguran, miran i bezbedan život
Tako su se izjednačile iznajmljene ubice prošlih režima sa novim herojima masovnih grobnica. Ustanovljen je ”kulturni model” koji određuje šta se podrazumeva pod rodoljubljem, ”poslednjim utočištem protuva”, kako je to definisao jedan engleski filozof. Kult nasilja postao je sastavni, neozaobilazni deo filozofije života, u državi siromaštva, ekonomske i političke nestabilnosti, posunovraćenih vrednosti.
Tragovi nasilja neumitno se spuštaju na nivo ulice i svakodnevnog ponašanja stanovništva. Ako su policija ili pojedini delovi policije i delovi vlasti pokrovitelji nasilja, od onog političkog. međudržavnog, na uličnim demonstracijama do onih na sportskim terenima, onda je nauk jasan: nasilje je dopušteno i prihvaćeno. Jačanje unutrašnjih tenzija u jednom društvu po uverenju onih koji ga organizuju, podržavaju i dopuštaju ne samo da je neophodno, ono je i korisno, jer je to najdelotvorniji način održavanja vlasti i moći zasnovane na strahu.
Spuštena na ulicu ova ”teorija nasilja i straha” izražava se u divljanjima na stadionima, skandiranju koje poziva na ubijanje i genocid, na razbijanje izloga etnički nepoželjnih vlasnika i prodavaca i ugrožavanje njihovih života, na ruženje fasada nacionalističkim i pretećim grafitima, u tučama kriminalnih grupa i uništavanju svega čega se nasilnici dohvate.
U vladavini nasilja i straha život vredi malo ili nimalo. Dobro poznajemo takvu državu, mi njeni podanici
Najopasnija posledica ovakvog načina ponašanja jeste da se nasilje počinje posmatrati kao nešto sasvim normalno, kao prihvatljiv deo života, koje ima svoju utemeljenost i svoju prihvatljivost u raznim teorijama poput ”socijalnog darvinizma”. Samo jaki pobeđuju, a većina ima prirodno pravo da ugnjetava manjinu. Sve nesuglasice i ozbiljne ekonomske, socijalne i etničke probleme najjednostavnije je razrešavati nasiljem iza kojeg stoji nasilna država sa svojim organizovanim i kontrolisanim udarnim, batinaškim grupama.
Nasilje može biti prikriveno ili otvoreno, javno. Svejedno, posledice su iste.
Daleko od toga da se nasiljem mogu rešavati nagomilani socijalni i ekonomski problemi. Sasvim suprotno. Nasilje je izvor nepravde. Kult nasilja izobličava sve one vrednosti na kojima mora da počiva pravična i pravedna država koja bi trebalo da svakom svom državljaninu garantuje siguran, miran i bezbedan život. Kada toga nema, sve je destabilizovano: i vlast i institucije vlasti, a napetost raste do te mere da u nekome trenutku postaje opasnost ne samo za stabilnost države nego i za njen goli opstanak.
Tamo gde je nasilna država nasilni su i pojedinci.
U vladavini nasilja i straha život vredi malo ili nimalo. Dobro poznajemo takvu državu, mi njeni podanici.