Radovan Karadžić
Zamislimo na jedan trenutak da se ostvarilo ono što je lakomisleno i sasvim neodgovorno izvalio SDP-ov Orsat Miljenić – bilo bi bolje da Haški sud nikada nije postojao. [Read more…]
Rat je zlo, a Haag je zločine ipak kaznio
Maligna politika Milorada Dodika
Robert Bajruši
“Da imam u promilima šansu, ja bih referendum o neovisnosti održao”, izjavio je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u intervjuu za Deutsche Welle. Zatim je, kako bi pokazao da nisu u pitanju snovi nego ozbiljan plan, u završnom dijelu intervjua iscrtao dijelove BiH, koji bi se ujedinili u, ono što zovemo, Velika Srbija.
Bila bi to kompenzacija za gubitak Kosova (makar je Dodik u novu državu ucrtao i Kosovsku Mitrovicu), a usput je uslijedila poruka bošnjačkom lideru Bakiru Izetbegoviću neka ne prijeti oružjem jer su Srbi spremni ratovati, ako zatreba.
Kao da je ovo 1992., a ne 25 godina poslije, što pokazuje koliko se odmaklo u pomirbi i normalizaciji na Balkanu.
Onda nepametni Izetbegović prijeti da će spriječiti izgradnju Pelješkog mosta i tako dodatno produbljuje nepovjerenje, a sve to vrijeme Dodik iscrtava novu državu, koja bi došla nedaleko od Zagreba
Crtajući nove državne granice, možda Dodik samo ispituje do koje granice može ići?
Ne, jer ovdje nije riječ o provokacijama nego malignoj politici. Jučer je otišao korak dalje i izgovorio bezrezervni kompliment na adresu Ratka Mladića, koji čeka presudu za zločine kakvi u u Europi nisu počinjeni nakon 1945.
“Mladić ostaje legenda u srpskom narodu, čovjek koji je svoje profesionalne i ljudske sposobnosti dao u funkciju obrane slobode srpskog naroda, gdje god on bio”, rekao je Dodik novinarima u Banjoj Luci.
Istina, lako se verbalno junačiti dok “legende” čekaju odluku prema kojoj će ostatak života provesti iza rešetaka.
Nije li Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, u zadnje vrijeme blizak politički saveznik Milorada Dodika?
“Mladić ostaje legenda u srpskom narodu, čovjek koji je svoje profesionalne i ljudske sposobnosti dao u funkciju obrane slobode srpskog naroda, gdje god on bio”, rekao je Dodik novinarima u Banjoj Luci
To je podatak koji pokazuje koliko je zamršena situacija u susjednoj državi. Dok se Hrvatska i Srbija svako malo svađaju, hrvatske vlasti u Zagrebu i Mostaru radije surađuju s Dodikom nego da pokušaju naći kompromis s Izetbegovićem i Bošnjacima.
Onda nepametni Izetbegović prijeti da će spriječiti izgradnju Pelješkog mosta i tako dodatno produbljuje nepovjerenje, a sve to vrijeme Dodik iscrtava novu državu, koja bi došla nedaleko od Zagreba.
Zato je za Hrvatsku opasno to što, osim tijekom rata, BiH nikada nije bila nestabilnija nego danas.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Vrijeme je da prekinemo šutnju. Da se branitelji probude
Leon Lučev
Imam potrebu napisati ovaj post, ne kao umjetnik, roditelj, član Udruženja filmskih radnika, Odsjek glumci, već kao branitelj, netko tko je bio na prvoj liniji 1991. godine. Zašto? Zato što je to moje pravo, zato što sam tamo bio, zato što nemam straha. Zato što sam se borio za slobodu. [Read more…]
Svjetlo u tami afričke kolibe
U Bocvani sam bio zbog ponuđenog mi posla. Nakon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu te prilično uređene afričke države, obavio razgovore s potencijalnim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam je polazio iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem koji je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje. [Read more…]
Kukavice koje se drže čopora
Mladić je ležao na podu, pokrivajući lice rukama, dok su udarci sedmorice bubnjali po njemu. Jedan udarac ga je pogodio u nogu, tako snažan da mu je kost probila kožu i krvava i oštra izbila kroz potkoljenicu.
Prizor je bio stravičan, jedan od onih zbog kojih osjetljiviji napuštaju studij medicine, ali u metežu, buci i mraku raspomamljenog nasilja cokuli se zapravo posve slučajno ispriječilo mišićno i koštano tkivo koje razmjerno lako i brzo zacjeljuje. [Read more…]
Kad domovina mrzi
Ljepota ovog jezika u bogatstvu je i paradoksalnosti njegovih fraza. Nije tačan kao njemački, ni zavodljiv kao španjolski ili francuski, nije jezik sudbinski kakvi su jezici poljski i ruski, ali ako smo u stanju oslušnuti njegove fraze, nikad ga ne bismo mijenjali za neki drugi jezik.
U tim je frazama često povijest vremena i prostora, obiteljska, intimna i društvena. Njima se istodobno izriče ono od sad i ono od nekad. U jednom životnom iskustvu saberu se čarolijom fraze prethodna životna iskustva. Tome fraza i služi: da pojača i ovremeni ono što bi se moglo puno jednostavnije reći.
Čuj tako frazu: dati mu kruh u ruke! Ili hljeb. Obično se koristi za požrtvovne roditelje, ili samohrane majke, koje su svojoj djeci, odričući se vlastitog života, dale kruh u ruke. I sad zamislimo zbunjenog omladinca ili omladinku sa štrucom crnoga kruha u naručju, s tim famoznim hljebom u rukama. Što ta fraza, zapravo, znači.
Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju
Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju.
Imao je opsesiju da dobije kruh u ruke. Otac je htio od njega načiniti strojarskog inžinjera. U tome je perspektiva. U Hrvatskoj nije mogao studirati, jer je bio stranac, neželjeni stranac. Otišao je u Tuzlu, gdje je upisao kriminalistiku i strojarstvo. Dva fakulteta, pa koji upali. Nije ni jedan. Vratio se u Zagreb, na dokvalifikaciju za kuhara. I taman kada je dobio kruh u ruke, krenulo ga je u umjetnosti. Snimio je nekoliko muzičkih, ili muzičko-pjesničkih albuma, koji su obilježili jedno hrvatsko i bosansko doba, jednu epohu.
Striktno govoreći, Edo Maajka u dvije je zemlje zaslužan umjetnik. Po njemu ćemo biti upamćeni. On je taj koji je izgovarao onu istinu, koju ne može izgovoriti nitko drugi osim umjetnika, najčešće pisca ili pjesnika.
U njemu usporedo žive i raduju se barem dva vrlo različita, ali istoimena čovjeka: jedan naivan, izrazito dobroćudan, svima drag Bosanac, idealan da ga kao kuhara za plaću izvaraju okrutni ugostiteljski radnici Dalmacije. Da mu svako malo izbiju kruh iz ruku. Drugi je čvrst, hrabar i lucidan, spreman uvijek da se zagleda u nešto u što nije dobro gledati, da se osvrne kad se ne bi trebalo osvrtati. Drugi je poput onih požrtvovnih braniča, koji turaju glavu gdje drugi ne bi ni nogu (još jedna fraza, nogometna).
Pritom, on potura glavu i onoga prvog sebe, naivnog, dobroćudnog, glupog Bosanca. Glupi Bosanac? Da, to je, također, fraza, kojoj značenje znaju samo Bosanci. I to glupi. Oni koji su se opametili za sebe i ne govore da su Bosanci. Takvi su Bošnjaci. Ili Hrvati, Srbi, koje je povijesna nevolja udesila da se rode u Bosni, pa mrze i sebe i nju.
Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi
Nakon što je zadužio svojom umjetnošću dva huda i sirota carstva, Edo Maajka fatalno se zaljubio. Kao u nekoj priči Isaka Samokovlije, zaljubio se u lijepu Jevrejku. Kažem lijepu, jer on i nakon tolikih godina ljubavi ima potrebu da ponavlja kako je Lilah lijepa. (Doista, sretna je žena o čijoj ljepoti njen muž tako govori…) Oženio se, otišao i Izrael i dobio dijete.
Onaj prvi, naivni, Edo nije imao pojma što je učinio. A ni drugi mu nije mogao pomoći, jer kako god bio čvrst i lucidan, o zlu svijeta iz kojeg je potekao, on nije imao pojma. Pomalo i zato što nije htio znati. Lakše je živjeti u iluziji da je narod iz kojeg si potekao jadan i izranjavljen, možda i malo primitivan, nego o njemu znati ono što je malo kompleksnije.
Takvo znanje čini te neprijateljem među svojima. I gorak ti biva svaki zalogaj kruha. Suprotno od onog što je pisao Aleksa Šantić: “Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…” Ama kakvi, nigdje nisu gorči nego među svojima.
Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi. Znaju li naši ljudi biti solidarni, a da ne mrze? Ne znaju. Tako je to u Bosni. I ne samo u Bosni.
Što je vrednije, život ili umjetnost? U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?
Tu se Edi izokrenuo svijet. I počela mu se zemlja izmicati pod nogama. Ali ne ona zemlja u Tel Avivu i Izraelu, nego ona zemlja o kojoj je pisao, pjevao i repao, i koju je zadužio kao malo koji njen poslijeratni umjetnik. Izmicala mu se pod nogama zemlja Bosna, a s njom i njegova životna tema. Jer on piše o onome što je najvažnije i što je najstrašnije, o onome u što je ugrađeno i njegovo životno iskustvo.
Kako će sad, kada o tome više ne može pisati, jer da bi nastavio, njegov gard više ne može biti sućutan, razumijevajući, pun milosrđa i suživljavanja sa svojom zemljom i njenim patnjama. Nakon što je zbog svoje ljubavi postao neprijatelj, trebao bi pisati i pjevati iz pozicije neprijatelja. A može li se to? Može, iako je pogubno i samouništavajuće. Time bi Bosni, možda, učinio najveću uslugu, ali bi sebi učinio najveću štetu. A što je vrednije, život ili umjetnost?
U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?
Kako on to zna? I zašto novine objavljuju to njegovo saznanje? Tako i zato što umjetnost ovdje ne vrijedi ništa. U Bosni ona, ako je to ikako moguće, vrijedi još i manje. Pritom, Aralica je već trideset kilometara zapadno od Zagreba savršeno beznačajna persona. Frljić nije. Kao što ni Edo Maajka nije. Ali je li za to ikoga briga, u zemlji u kojoj se sve zna o nepročitanim knjigama i o neviđenim predstavama?
Dobroslav Silobrčić lijepo je, silobrčićevski razgovarao s Edom Maajkom, i sve je dobro bilo do pred kraj, kada je Edo rekao da će se za godinu dana s porodicom vratiti u Hrvatsku. Zašto? Zbog umjetnosti, zbog poezije, bunta i svjedočenja? Ili zbog žene, djeteta i sebe? Čemu biti neželjen? Pogotovo ako imaš zlatne ruke, a Edo ih ima.
(Prenosimo s autorova portala).
Kult nasilja
Svuda, gde god se okrenemo, sudaramo se sa nasiljem. Nasilje je u mnogim slučajevima postalo društveno prihvatljivo, a i poželjno. Najopasniji oblici nasilja diktirani su i kontrolisani od strane vlasti i njenih institucija, policije i raznih tajnih i obaveštajnih službi. Takvo uverenje nije posledica paranoje, nego zaključak na osnovu onoga što smo videli i doživeli u bliskoj prošlosti, a što se događa i danas.
Nasilnici se često nalaze među onima koji treba da brinu o redu i miru, da zaštite slabe i nemoćne. Netolerancija je u modi. Ona daje status, priziva uvažavanje, prethodi nasilju. Nasilnici najlakše nalaze posao, udobno žive u zemlji gde vlada opšta nezaposlenost i besparica.
Zapošljavaju se kao telohranitelji visokih državnih ličnosti, kao zaštitari i bliski saradnici državne bezbednosti, kao veza između mafije i policije, o čemu postoje mnogobrojna svedočanstva. Nasilnike jednako uvažavaju i vlast, i policija i sudovi. Kriminalci sa desetak optužbi za najgora nedela: krađe, prodaje droge, tuče, razbojništva i najrazličitijih oblika kriminala imaju gotovo jednak imunitet kao narodni poslanici u Skupštini.
Najopasniji oblici nasilja diktirani su i kontrolisani od strane vlasti i njenih institucija, policije i raznih tajnih i obaveštajnih službi
Saradnik Službe ne može biti svako. Postoje neke predispozicije, neki urođeni talenti sa kojima, pod ruku, idu i određene preporuke i veze.
Kult nasilja bio je posebno dominatan tokom devedesetih godina. Postojao je i pre, postojaće i kasnije, ali tada je javno ozvaničen. Kriminalnim radnjama poput šverca i pljačke pridodati su atributi patriotizma i rodoljublja kao svojevrstan zaštitini znak. Kriminalci i ubice veličani su preko medija. Tako su stvoreni ”heroji” tipa Arkana, Legije, Mladića, Karadžića, jedan amalgam vođa navijačkih grupa, pojedinačnih i masovnih ubica, idola bašibozluka, proizvedenih u tvornicama branilaca nacionalnih interesa i nacionalne časti.
Kult nasilja vuče korene iz totalitarne države u kojoj su smrtne kazne neprijateljima države i političkog sistema izricane ne u sudovima, nego u kabinetima pojedinih ministara, presude, bez opoziva, čiji su izvršioci postajali poznati kriminalci koji će koju godinu kasnije, u vreme raspada Jugoslavije, vaskrsnuti sa oficirskim činovima u vojničkim uniformama paravojski podređene Jugoslovenskoj armiji. Heroji belosvetskog podzemlja, trgovci narkoticima, cigarama, oružjem i svime onime što je donosilo unosnu dobit sada su krstarili ratištima izazivajući strah i trepet civilnog stanovništva.
Kroz različite režime, preko različitih generacija provlačila se ta odanost Službi i beneficije koje je Služba davala svojim vernim pomagačima.
Kult nasilja izobličava sve one vrednosti na kojima mora da počiva pravična i pravedna država koja bi trebalo da svakom svom državljaninu garantuje siguran, miran i bezbedan život
Tako su se izjednačile iznajmljene ubice prošlih režima sa novim herojima masovnih grobnica. Ustanovljen je ”kulturni model” koji određuje šta se podrazumeva pod rodoljubljem, ”poslednjim utočištem protuva”, kako je to definisao jedan engleski filozof. Kult nasilja postao je sastavni, neozaobilazni deo filozofije života, u državi siromaštva, ekonomske i političke nestabilnosti, posunovraćenih vrednosti.
Tragovi nasilja neumitno se spuštaju na nivo ulice i svakodnevnog ponašanja stanovništva. Ako su policija ili pojedini delovi policije i delovi vlasti pokrovitelji nasilja, od onog političkog. međudržavnog, na uličnim demonstracijama do onih na sportskim terenima, onda je nauk jasan: nasilje je dopušteno i prihvaćeno. Jačanje unutrašnjih tenzija u jednom društvu po uverenju onih koji ga organizuju, podržavaju i dopuštaju ne samo da je neophodno, ono je i korisno, jer je to najdelotvorniji način održavanja vlasti i moći zasnovane na strahu.
Spuštena na ulicu ova ”teorija nasilja i straha” izražava se u divljanjima na stadionima, skandiranju koje poziva na ubijanje i genocid, na razbijanje izloga etnički nepoželjnih vlasnika i prodavaca i ugrožavanje njihovih života, na ruženje fasada nacionalističkim i pretećim grafitima, u tučama kriminalnih grupa i uništavanju svega čega se nasilnici dohvate.
U vladavini nasilja i straha život vredi malo ili nimalo. Dobro poznajemo takvu državu, mi njeni podanici
Najopasnija posledica ovakvog načina ponašanja jeste da se nasilje počinje posmatrati kao nešto sasvim normalno, kao prihvatljiv deo života, koje ima svoju utemeljenost i svoju prihvatljivost u raznim teorijama poput ”socijalnog darvinizma”. Samo jaki pobeđuju, a većina ima prirodno pravo da ugnjetava manjinu. Sve nesuglasice i ozbiljne ekonomske, socijalne i etničke probleme najjednostavnije je razrešavati nasiljem iza kojeg stoji nasilna država sa svojim organizovanim i kontrolisanim udarnim, batinaškim grupama.
Nasilje može biti prikriveno ili otvoreno, javno. Svejedno, posledice su iste.
Daleko od toga da se nasiljem mogu rešavati nagomilani socijalni i ekonomski problemi. Sasvim suprotno. Nasilje je izvor nepravde. Kult nasilja izobličava sve one vrednosti na kojima mora da počiva pravična i pravedna država koja bi trebalo da svakom svom državljaninu garantuje siguran, miran i bezbedan život. Kada toga nema, sve je destabilizovano: i vlast i institucije vlasti, a napetost raste do te mere da u nekome trenutku postaje opasnost ne samo za stabilnost države nego i za njen goli opstanak.
Tamo gde je nasilna država nasilni su i pojedinci.
U vladavini nasilja i straha život vredi malo ili nimalo. Dobro poznajemo takvu državu, mi njeni podanici.
Odlazak ”oca nacije”
Upravo u vreme kada je Srbiju i susedne države zahvatilo nevreme kakvo se ne pamti, obilne kiše koje su dovele do katastrofalnih poplava, umro je u dubokoj starosti Dobrica Ćosić, pisac, ”otac nacije”, kako su ga često nazivali. Uz njegovo ime još za života, a i povodom smrti spominjani su epiteti kao ”div među piscima”, ”srpski Tolstoj”, a jedan od njegovih prijatelja, savremeni pesnik, napisao je kako ”ima duboke simbolike i u tome što se njegova smrt poklopila sa najnovijom kataklizmom Srbije koju je opevao”.
Iako postoji poslovica ”O mrtvima samo najlepše”, ne može se prećutati, niti treba, ona mračna, važna uloga koju je Dobrica Čosić odigrao u savremenoj srpskoj istoriji. Ovaj pisac koji je bio u stalnom dosluhu i sa visokom politikom, isprva kao Titov miljenik, komunista, potom rankovićevac, predvodnik nacionalne inteligencije, blizak Miloševiću, jedno vreme i predsednik SR Jugoslavije, najbolje oličava različite faze kroz koje je Srbija, u Jugoslaviji i posle raspada Jugoslavije, prolazila.
Stavljajući ovog trenutka na stranu ocenu njegovog književnog stvaralaštva, koje je svoju popularnost (…) dobijalo pre svega kao tobožnja istorijska istina o patnjama i stradanjima srpskog naroda, ostaje njegov javni i publicistički rad, njegove dnevničke knjige u kojima se na jedan direktan način izlaže suština srpskog nacionalnog pitanja koje je sa godinama svoga autora i stvaranjem nove srpske države dobijalo na gorčini, opasnom političkom autizmu i izlivima mržnje prema susedima
Iz njegovog šinjela izašli su neki od glavnih protagonista mračnog perioda raspada Jugoslavije: Rašković, Karadžić, Mladić. Za sve njih Dobrica je bio vrhunski autoritet, savetnik, učitelj, neko uvek prisutan na sceni ili iza scene u rešavanju ”srpskog nacionalnog pitanja”.
Stavljajući ovog trenutka na stranu ocenu njegovog književnog stvaralaštva koje je svoju popularnost, ali i predimenzioniranu umetničku vrednost, dobijalo pre svega kao tobožnja istorijska istina o patnjama i stradanjima srpskog naroda, ostaje njegov javni i publicistički rad, njegove dnevničke knjige u kojima se na jedan direktan način izlaže suština srpskog nacionalnog pitanja koje je sa godinama svoga autora i stvaranjem nove srpske države dobijalo na gorčini, opasnom političkom autizmu i izlivima mržnje prema susedima.
Crnogorcima je crnogorstvo, prema Ćosićevom ubeđenju, ”Kominterna odredila kao nacionalni identitet”, a ono, ”kao srpski problem muti nam civilizacijske energije i stupanje u višu razvojnu fazu”. ”Crnogorstvo je danas najžešći i najbolniji izraz antisrpstva. Ti prevernici i otpadnici, crnogorski, ustaški mrze Srbe.” Crna Gora je ”strahovito primitivna zemlja i narod neradan”.
Za Makedoniju i Makedonce takođe ima samo reći prezira i mračne budućnosti: U svojim dnevnicima predviđa brzu propast Makedonije: ”Skoplje će najdalje za deset godina biti glavni grad Albanaca…Ta srpsko-kominternovska tvorevina se neminovno raspada. Ne žalim je. Bila je antisrpska i u titoizmu…Na lažima stvorena makedonska nacija, morala je da se raspadne pred silinom albanske volje da stvori svoju ‘Veliku Albaniju”’.
Istorija i vreme daće konačan zaključak o liku i delu Dobrice Ćosića. Ali iz sadašnje perspektive gledano on je ličnost koja je svojom retorikom i uticajem samo uvećavala razlike i nesporazume. U susednim državama ime Dobrice Ćosića vezuje se za najgori period u međusobnim odnosima, za vreme razdora, zločina, sveukupne tragedije u kojoj Dobrica ni najmanje nije nevini posmatrač
Za Albance piše kako su varvari, ”civilizacijski ološ”, a Americi želi što pre propast, bilo nekom prirodnom katastrofom ili da je neko (Rusi?) gađa atomskim oružjem. Ovoj staračkoj mrzovolji koja se pretvara u neskrivenu mržnju, nema suzdržavanja, nema ograničenja.
Istovremeno pronalazi razumevanje i za najgore zločine: ”Srpski ratni zločin u Srebrenici je osveta za muslimanske zločine u Podrinju. Osveta se ne pravda, ali mora da se istinito tumači. Da se desetostruko ne uvećava. Nisu li Srbi bili primorani na svirepost? U verskim i građanskim ratovima svirepost je zakonita… mi smo dobar svet. Činimo zla kada moramo i kada nas obmanu da je to sa nekom svrhom. Mi ne mrzimo iz strasti kao Hrvati; ni iz ubeđenja kao Nemci; ni iz podmukle inferiornosti kao Albanci.”
Nezadovoljan što se njegove nacionalističke fantazije ne ispunjavaju željenom brzinom, svoje ogorčenje okreće i prema sopstvenom narodu: Pored hvalospeva Ćosić o Srbima piše i ovo: ”To je narod očajnika, lopova, lenština, prostaka, nemoćnika koji životare i čekaju gore…Biće potrebno nekoliko decenija da se ovaj lenji, primitivni, iskvareni narod pretopi u radan, prosvećen i građanski odgovoran narod.”
Bilo da se nalazio uz samu vlast, bilo kao predvodnik nacionalističke opozicije ili u samom vrhu vlasti, Čosićev uticaj bio je veliki. Veliki uticaj znači da je imao i veliku odgovornost. U delima Dobrice Ćosića, posebno onim dnevničkim i publicističkim, ogleda se jedna svađalačka, mrziteljska Srbija, u mnogoćemu antievropska i patrijarhalna, koja kao da je greškom zakoračila u novo doba.
Sa njegovim odlaskom završava se jedna tragična epoha u istoriji Balkana. Priča o Dobrici Ćosiću jeste priča o zloupotrebljenom uticaju i moći, o velikoj odgovornosti intelektualaca za počinjene zločine
Istorija i vreme daće konačan zaključak o liku i delu Dobrice Ćosića. Ali iz sadašnje perspektive gledano on je ličnost koja je svojom retorikom i uticajem samo uvećavala razlike i nesporazume. U susednim državama ime Dobrice Ćosića vezuje se za najgori period u međusobnim odnosima, za vreme razdora, zločina, sveukupne tragedije u kojoj Dobrica ni najmanje nije nevini posmatrač.
Sa njegovim odlaskom završava se jedna tragična epoha u istoriji Balkana. Priča o Dobrici Ćosiću jeste priča o zloupotrebljenom uticaju i moći, o velikoj odgovornosti intelektualaca za počinjene zločine.
Jedan od najumnijih Srba, arhitekta svetskog glasa i sjajan pisac Bogdan Bogdanović dalekovidno je napisao još 1991. godine: ”Jer ako je neko na sebe uzeo ulogu ‘oca nacije’, i učitelja, pa je svoju decu poučio kako da postanu najomraženija i najbednija nacija na svetu, taj ne samo da nije dobar otac i dobar učitelj no je samo ružan san, privid, prikaza, prizrak, duh, zao duh. A ako je tako, zašto ne bi bilo tako, onda mu ostaje još da nas novom navalom svojih zveketavih reći pouči kako ćemo na kraju i sebe same omrznuti i popljuvati. A koliko se razabiram u stranputice njegove htonijske duše, ni taj nam klimaks drame neće biti uskraćen.”
Ovome se, kao zaključku, nema šta dodati.
Perverzija splitske Crkve
Neovisno o tome jeste li politički crnji ili crveniji, jeste li lijevi, liberal ili konzervativac, čini mi se da postoje dvije historijske činjenice oko kojih teško da ima ozbiljnih raspravi.
Prva od njih je ta da je od 1941. do 1945. Dalmacija u velikoj mjeri bila partizanska regija, nesumnjivo u većoj nego i jedna druga regija u Hrvatskoj, a možda i u Jugoslaviji. Historiografija raspravlja i još će dugo raspravljati zašto je to tako – je li tu prevagnula nesklonost Talijanima, osjećaj da su ih ustaše izdali, odanost Jugoslaviji ili šuplja fraza “slobodarski duh“ – no, teško je osporavati činjenicu da je Dalmacija u znatnoj mjeri podržavala partizane, da su Dalmatinci igrali ključnu ulogu u glavnim Titovim bitkama (Neretva, Sutjeska), a samo broj Dalmatinaca poginulih u par kilometara uokolo Tjentišta veći je od svih poginulih iz naše regije u ratu 90-ih.
Dalmacija je lavovskim dijelom podržavala partizanski pokret, a ono što tu podršku čini posebnom je i to što u našoj regiji Titovu gerilu nisu podržavali samo lijevi. Na istoj strani su se – spletom okolnosti – našli i komunisti i nekomunisti, i radićevci i poneki orjunaši, i ateisti i katolici
Dalmacija je lavovskim dijelom podržavala partizanski pokret, a ono što tu podršku čini posebnom je i to što u našoj regiji Titovu gerilu nisu podržavali samo lijevi. Na istoj strani su se – spletom okolnosti – našli i komunisti i nekomunisti, i radićevci i poneki orjunaši, i ateisti i katolici.
Da je tako, mogu dokumentirati i anamnezom vlastitih obitelji, familja konzervativnih, nabožnih težaka s Hvara i iz Varoša koji su – svak na svoj način – pomagali “tu” stvar.
Druga činjenica koju ne spore ni najdesniji historiografi, jest činjenica da su razni fašisti kao odmazdu zbog takvog pokreta otpora u Dalmaciji provodili strašan, krvavi teror. Počevši od osvetničkih akcija Talijana, preko organiziranog “uvoza” četnika u Gata, pa do zločina SS-ovaca, Vražje divizije i Prinz Eugena diljem Cetinske krajine, razdoblje od 1942. do 1944. zagorski dio Dalmacija pamti kao razdoblje strašnog, gotovo neprekinutog klanja i paleža u kojem akteri se jedne ideologije (naci-fašizma) svete civilima zato što se regija u kojoj žive toj ideologiji masovno oprla.
Do 1990., službena je historiografija – neovisno o stupnju ideologiziranosti – ove dvije prilično notorne činjenice stavljala u jasnu kauzalnu vezu. Ljudi koji su ginuli u Gatima, Košutama, Voštanima ginuli su od fašista zato jer su se fašisti svetili za otpor. Ginuli su – ukratko – kao antifašisti. Antifašistima su ih – makar i protiv njihove volje – napravili njihovi ubojice.
Današnja historiografska resementizacija dalmatinskih žrtava iz ‘43. i ‘44. je stoga sramotna. Ona je na neki način čak sramotnija od izravnog ustaševanja, jer kod izravnog zagovaranja fašizma bar znamo s čim imamo posla, dok se ovdje žrtve jedne ideologije nastoje prepakirati ne bi li poslužile njoj na korist
Od 1990. do danas, Dalmacija je po tko zna koji put u povijesti pokazala ružnu sklonost masovnom, gorljivom konvertitstvu. Baš kao što je naša regija posljednja branila mletačku Serenissimu, baš kao što su u orjunaškoj varijaciji gajili najtvrđe jugoslavenstvo, baš kao što je u poslijeraću bila “uzorno” crvena, Dalmacija je nakon svibnja 1990. postala jednako tako “uzorno” crna. Veliko ideološko pospremanje prožililo je svaki portun, familiju i selo, a nove, prefabricirane ideologije izvađene su iz ormara da se odzrače od naftalina.
U tim okolnostima, bilo je potrebno napisati i novu povijest, a u toj novoj povijesti priča o partizanskim didama najednom nije više bila košer. Ipak, silno ljudsko stradanje koje je Zagora trpjela tijekom ‘43. i ‘44. suviše je bilo utisnuto u obitelji i memoriju zajednice da biste tolike smrti otpisali kao ideološki višak. Stoga je jedno stradanje od jedne ideologije trebalo eksproprirati, preoteti i resemantizirati u skladu s novom historijskom “istinom”.
To je proces koji je stidljivo otpočeo devedesetih, a posljednjih godina doživio je svoj vrhunac. Lokalna katolička crkva i županijske HDZ-ove vlasti krenule su u malu ideološku otimačinu kojoj je cilj preoteti žrtve fašizma antifašistima, oprati ih “faks helizimom” da ne mirišu na partizanštinu, te asanirati vlastitu ideologiju da se ne bi krivo shvatilo da ona ima neke veze s onim što se zbivalo tih groznih godina na Kamešnici ili uz Cetinu.
Kada vidimo splitske fratre kako hvale “Za dom spremni!”, kad vidimo lokalne HDZ-ovce kako se nad tim “ispadom” potiho smijulje, čini mi se posve skaredno što takva crkva i takva politika uopće komemoriraju žrtve nacista i SS-a
To je ideološka smicalica kojoj svjedočimo već godinama, a ponovila se i ove godine. Lokalna crkva i HDZ izbacuju veterane antifašističkog rata s komemoraciju. Naprave sve da SDP bojkotira obljetnice, pa ih zbog tog bojkota osuđuju. U govorima nad grobom načelno osuđuju fašizam, ali samo u trojnom paketu sa svim totalitarnim ideologijama – što u načelu ne bi bilo sporno, kad bi istu mantru desnica ponovila i onda kad pokapa partizanske žrtve iz ‘45.
Uz taj komemorativni rad ideologije, pod ruku ide i onaj primijenjene historiografije. Kako on funkcionira, vidjeli smo lijepo u prilogu u “Slobodnoj Dalmaciji” od par dana gdje je povjesničar don Josip Dukić – predavač na KBF-u i – kako čitamo – “član komisije za hrvatski martirologij”- iznio dvije ključne potporne činjenice o kojima visi nova “istina“ o pokoljima ‘44.
Don Dukiću u cijeloj je priči bitno naglasiti samo dvije stvari. Prva je da u genocidu nisu sudjelovali ustaše. Druga je – da su za njih zapravo “krivi” partizani, jer su pred SS-ovskim nadiranjem napravili ono što gerila po definiciji čini: pobjegli u brda.
Don Dukićeva interpretacija – naravno – perverzno je izvrtanje teza i jedan od gorih primjera zloporabe historiografije koje sam vidio. Jer, čak i ako su dvije tvrdnje koje Josip Dukić iznosi točne, one tek zamagljuju ono što je bit. A ta bit je ovo: ustaše su bili oružani saveznik i ideološki blizanac ljudima koji su te pokolje izvršili. Partizani su, dočim, bili njihov najveći – i zapravo jedini – protivnik.
Pokušajte zamisliti situaciju u kojoj bi sutra ili za pedeset godina komemoraciju za žrtve Škabrnje i Ovčare vodili Savo Štrbac i beogradski Veritas, i pokušajte zamisliti da ih oni komemoriraju tako što govore kako su te žrtve zapravo žrtve “Tuđmanovih bojovnika” koji su žrtvovali civile i pred Mladićem ili Adžićem pobjegli u pozadinu
Današnja historiografska resementizacija dalmatinskih žrtava iz ‘43. i ‘44. je stoga sramotna. Ona je na neki način čak sramotnija od izravnog ustaševanja, jer kod izravnog zagovaranja fašizma bar znamo s čim imamo posla, dok se ovdje žrtve jedne ideologije nastoje prepakirati ne bi li poslužile njoj na korist.
A suučesnik te antipatične revizije su nažalost i obitelji stradalih, koje krotko, konvertitski trpe da se kosti njihovih mrtvih upregnu u historiografsko ispiranje njihovih ubojica.
Nažalost, kada vidimo splitske fratre kako hvale “Za dom spremni!”, kad vidimo lokalne HDZ-ovce kako se nad tim “ispadom” potiho smijulje, čini mi se posve skaredno što takva crkva i takva politika uopće komemoriraju žrtve nacista i SS-a.
Jer, pokušajte zamisliti situaciju u kojoj bi sutra ili za pedeset godina komemoraciju za žrtve Škabrnje i Ovčare vodili Savo Štrbac i beogradski Veritas, i pokušajte zamisliti da ih oni komemoriraju tako što govore kako su te žrtve zapravo žrtve “Tuđmanovih bojovnika” koji su žrtvovali civile i pred Mladićem ili Adžićem pobjegli u pozadinu. To vam je perverzno? Užasavajuće? E, pa nešto što je jednako perverzno danas pred našim očima rade dalmatinski HDZ, lokalna crkva i don Josip Dukić.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Bože pravde
Himna jedne države treba da izražava njene civilizacijske vrednosti, njene težnje i zajedništvo njenih građana. Srpska himna “Bože pravde” ne ispunjava nijedan od ovih uslova. Oživljena u vremenu velikih nacionalističkih turbulencija, ubrzo je prihvaćena kao zaštitni znak najrazličitijih mitinga i demonstracija, od onih desničarskih i ultranacionalističkih, pa do onih takozvanih demokratskih.
U početku je delovala kao neka vrsta protesta protiv prethodnog ateističkog i komunističkog režima. Opskurne reči ove anahrone pesme odjekivale su i pre nego što je postala zvanična himna u vojnim kasarnama, potom u ratnim pohodima, na crkveno-političkim saborima, a zatim i na raznim prigodama državnog i političkog karaktera. Nijednom rečju, nijednom rečenicom ili strofom ona ne odražava multietičnost države Srbije niti njenu pripadnost evropskoj zajednici naroda.
U osam kratkih strofa himne ravno petnaest puta se spominje reč “srpski” u različitim varijantama – “srpski brod”, “srpski rod”, “srpska braća”, “srpske zemlje”, “srpska sloga”, “srpska grana”, “srpsko vedro čelo”, “srpski blagoslov”, “srpska slava”., “srpska otadžbina” u zemlji gde trideset procenata stanovništva i posle odvajanja Kosova čine razne manjine, nesrpskog porekla.
Himna jedne države treba da izražava njene civilizacijske vrednosti, njene težnje i zajedništvo njenih građana. Srpska himna “Bože pravde” ne ispunjava nijedan od ovih uslova. Oživljena u vremenu velikih nacionalističkih turbulencija, ubrzo je prihvaćena kao zaštitni znak najrazličitijih mitinga i demonstracija, od onih desničarskih i ultranacionalističkih, pa do onih takozvanih demokratskih
Početkom devedesetih, u znamenitom “događanju naroda” u tom nastupajućem periodu srpskog nacionalizma ona je, očevidno, podsticala strasti, koju su dobijale opasne i preteće razmere. U periodu od 1991. do 2006. predstavljala je i himnu Republike Srpske u vreme Karadžića i Mladića. Pod njenim ozračjem načinjeni su neki od velikih zločina. Pevali su je Arkanovi paravojnici. Za takve i slične predstavljala je pre ratnu nego državnu himnu. U mnogim glavama povezana je s idejom Velike Srbije. Posle svega, teško je poverovati da himnu sa ovakvom hipotekom, manjine u Srbiji mogu prepoznati kao svoju.
Istorija njene bliske prošlosti, njena upotreba i zloupotreba, njen religiozno-militantno-nacionalistički sadržaj pripadaju nekim vremenima koja bismo najrađe da zaboravimo, ostavimo za sobom. Jedna ozbiljnija analiza pokazala bi da je za njenu restauraciju najzaslužnija nova srpska desnica. Ona predstavlja lice one nacionalističke, patrijahalne, tradicionalističke, konzervativne Srbije koja nije pomirena sa samom sobom, kao ni sa susedima i ostatkom svetom.
Kako se i zašto dogodilo da je i posle “demokratskih promena” pesma “Bože pravda” izabrana za himnu? Da li samo zato da se istakne prekid sa komunističkom prošlošću, a kontinuitet s periodom između dva svetska rata, približavanje crkve i države? Verovatno od svega ovoga pomalo, ali isto tako pokazuje duboku konfuziju, u političkom i kulturnom smislu koja je vladala među onima koji su nasledili Miloševićevu autokratsku vlast. Prihvatanje ove i ovakve himne nije predstavljalo diskontinuitet sa pređašnjim vlastima nego određenu vrstu kontinuiteta s vladajućim idejama na početku devedesetih, tako jasno izraženim u masovnim uličnim demonstracijama i mitinzima na kojima su dominirali nacionalni simboli i nacionalistički slogani.
Himna jedne zemlje izražava duh te zemlje, njenu tradiciju, ali i njenu savremenost i treba da je prihvaćena od svih njenih građana. Himna koju svi ne prihvataju kao svoju nije dobra himna. Ono što je čudno i teško razumljivo jeste da to srpski političari, a i većina naroda ne uviđaju, i ne uvažavaju.
Srpska himna “Bože pravde” jednom delu njenih građana nametnuta je kao isključiv stav, kao jedna vrsta provokacije koja samo podseća da je Srbija u bližoj i daljoj prošlosti prošla kroz etnička čistilišta i da se nekih predrasuda, uprkos svemu, nije oslobodila. Važeća himna potvrđuje taj usud da je Srbija bila i ostala etnički nestabilna zemlja, stvara sumnju da manjine predstavljaju opterećenje, a ne kvalitet raznolikosti
Može neko reći da Srbija u ovom trenutku ima većih problema od ovoga sa državnom himnom “Bože pravde”. No za svaku zajednicu itekako su važni i simboli na kojima počiva i na koje se poziva.
Ako jedan deo stanovništva ovu himnu ne prihvata kao svoju, to u nekom dubljem smislu može značiti da ni ovu državu ne prihvata kao i svoju, bar je u potpunosti ne prihvata kao svoju. Umesto da doprinosi zajedništvu izbor takve himne stvara kod manjinskih naroda nelagodnost. Na nekim mestima, a i nekim situacijama, već je bilo ograđivanja od takve himne, što unosi sumnjičavost i u neke temeljite vrednosti državne zajednice. Državni, grb, zastava i himna treba da odražavaju osnovne vrednosti prihvatljive za sve. Ako nije tako, onda ta država i to društvo nisu zasnovani na solidnim osnovama i njihova budućnost nije zagarantovana.
Ovakvo krupno nerazumevanje nekih osnovnih ali suštinskih obeležja jedne državne zajednice od strane onih koji su na njenom čelu može samo da zabrine prave prijatelje Srbije jer svedoči o dugo prisutnoj nemoći države i njenih ključnih organa da pomire različita osećanja, verska, nacionalna, politička i kulturna koja, ako se dobro slože, čine jednu zajednicu jakom, a ako se ne slože, čine je nesigurnom, razjedinjenom u stalnom međusobnom nepoverenju koje je glavni izvor mogućih sukoba.
Srpska himna “Bože pravde” jednom delu njenih građana nametnuta je kao isključiv stav, kao jedna vrsta provokacije koja samo podseća da je Srbija u bližoj i daljoj prošlosti prošla kroz etnička čistilišta i da se nekih predrasuda, uprkos svemu, nije oslobodila. Važeća himna potvrđuje taj usud da je Srbija bila i ostala etnički nestabilna zemlja, stvara sumnju da manjine predstavljaju opterećenje, a ne kvalitet raznolikosti.
