autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Bog je nepopravljiv humanist

Autor: / Leave a Comment

Božić sam zavolio već kao dijete. Lijepa je to i bajkovita priča u čijoj se dubini krije čitav rudnik spoznaja o čovjeku i njegovim odnosima s Bogom kojeg ima, ili s bogom kojeg nema pa ga ljudi izmišljaju, kako već tko vjeruje, čita, gleda, tumači i osjeća.

 

Kao i na štošta drugo što je ljudima važno i od čega čovjek živi, tako i na radost i svjetlo Božića jurišaju crkve nove globalne religije – profita. Uključite blagdane po našoj tarifi – tako nekako poručuje jedan prodavač brbljanja i mobitela.

 

Čuj! Da se blagdani mogu uključiti i isključiti po ovoj ili onoj tarifi, to je stvarno jedna od najblistavijih marketinških budalaština koju sam do sada čuo.

 

Pustimo vrijeme i običaje, vratimo se bitnom što treba znati i razumjeti o Božiću kao kršćanskom blagdanu i misteriju. Tiče se to podjednako i onih koji vjeruju, i onih koji ne vjeruju, a još ponajviše onih koji u svoju vjeru ili nevjeru sumnjaju jer takvi obično najviše i najbolje misle i razmišljaju.

Kao i na štošta drugo što je ljudima važno i od čega čovjek živi, tako i na radost i svjetlo Božića jurišaju crkve nove globalne religije – profita. Uključite blagdane po našoj tarifi – tako nekako poručuje jedan prodavač brbljanja i mobitela. Čuj! Da se blagdani mogu uključiti i isključiti po ovoj ili onoj tarifi, to je stvarno jedna od najblistavijih marketinških budalaština koju sam do sada čuo

 

U Novom zavjetu, a potom u predaji i običajima, božićna je priča okićena zvijezdama i zvjezdoznancima, anđelima, pastirima, magarcima, volovima, devama i istočnjačkim mudracima. Ali, u zajedničkom katoličkom i pravoslavnom nicejsko-carigradskom Vjerovanju (kad ostavimo po strani nesretni “Filioque”) čitava je priča sažeta u jednoj jedino rečenici: “I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.”

 

Crkvene i teološke dogme, propisane velike “istine” o Bogu, treba shvaćati i prihvaćati onoliko doslovno koliko i biblijsku priču o stvaranju svijeta u šest dana. Nažalost, i današnji je svijet pun vjernika čija vjera počiva na uvjerenju da samo njihova religija, sa svojim svećenstvom, teolozima i obredima (a počesto i nacijom) posjeduje jedinu pravu i potpunu istinu o Bogu.

 

Još uvijek ima teologa i propovjednika koji upravo takvu vrstu vjere podgrijavaju u nesigurnim ljudskim srcima. Ti su bogoznanci potpuno sigurni, ili se barem takvima prikazuju, da su proučili i otkrili sve tajne svoga Boga, od njegove trojedinosti i podjela nadležnosti između Oca, Sina i Duha Svetoga, pa sve do najintimnije moguće veze s jednom ljudskom kćeri iz Nazareta prije nešto više od dva tisućljeća.

 

Ali, u svim vjerama, crkvama i religijama, baš kao i izvan njih, ima ljudi kojima Bog predstavlja nekoga i nešto potpuno tajanstveno, nedokučivo, nespoznatljivo, nadprostorno i bezvremensko, nekoga ili nešto što se sluti, čemu se čovjek nada ili za što doista može samo bez ikakvih dokaza vjerovati da postoji onkraj, izvan ili unutar svega ovog što je dohvatljivo našim osjetilima, razumu i osjećajima.

 

Ostavimo zato po strani i odgovor na pitanje “kako?”, koji Vjerovanje nudi u riječima “po Duhu svetom” i “od Marije Djevice”. Skratimo rečenicu na ono najbitnije: “I utjelovio se i postao čovjekom”.

U svim vjerama, crkvama i religijama, baš kao i izvan njih, ima ljudi kojima Bog predstavlja nekoga i nešto potpuno tajanstveno, nedokučivo, nespoznatljivo, nadprostorno i bezvremensko, nekoga ili nešto što se sluti, čemu se čovjek nada ili za što doista može samo bez ikakvih dokaza vjerovati da postoji onkraj, izvan ili unutar svega ovog što je dohvatljivo našim osjetilima, razumu i osjećajima

 

Premda su se mnogi njegovi sljedbenici kroz povijest svojski trudili o svom Bogu nametnuti neki drugi dojam, a čine to i danas, u tim je riječima o kršćanskom Bogu sadržana jedna prelijepa, stoljećima skrivana misao: kršćanski je Bog nepopravljiv humanist.

 

Čovjek i čovještvo predmet su njegove ljubavi i čežnje. Mnogo više nego teologija, meni je o toj temi ispričala umjetnost. Uostalom, teološka se dubina nipošto ne može odreći glazbi genija kakvi su bili Johann Sebastian Bach, Wolfgang Amadeus Mozart i Ludwig van Beethoven.

 

Pored brojnih drugih djela koja spadaju u sakralnu glazbu, svaki je od spomenute trojice skladao po jednu veliku, za praktičnu liturgijsku upotrebu preveliku i predugačku misu. Takve su skladbe bila jednako neuobičajene, čudne i teško upotrebljive kako u Bachovoj prvoj i Mozartovoj drugoj polovici 18. stoljeća, tako i na početku 19. stoljeća kojeg svojom glazbom i stavom obilježava Beethoven.

 

Bach je bio protestant koji je veći dio života pisao duhovnu glazbu na njemačke tekstove u duhu Martina Luthera i njegove reformirane i pojednostavljene liturgije. Ipak, u svojoj Velikoj misi u h-molu posegnuo je za stoljećima nepromijenjenim latinskim tekstom katoličke liturgije.

 

Mozart je svoju veliku i svečanu Misu u c-molu skladao nakon što je napustio službu kod salzburškog nadbiskupa i kneza. Pisao je, dakle, to djelo što bi se reklo, baš za svoju dušu.

 

Naposljetku, Beethoven je bio sve samo ne pobožan i redovit posjetitelj crkava, ali ljudi iz katedrala njegovih skladbi i danas odlaze produhovljeniji i pobožniji nego da su bili u bogomolji, bilo kojoj i bilo čijoj. Jedno do takvih monumentalnih glazbenih djela, bez kojih bi obzor europskog duha i kulture bio nenadoknadivo siromašniji, upravo je Beethovenova Missa solemnis.

Ostavimo zato po strani i odgovor na pitanje “kako?”, koji Vjerovanje nudi u riječima “po Duhu svetom” i “od Marije Djevice”. Skratimo rečenicu na ono najbitnije: “I utjelovio se i postao čovjekom”. Premda su se mnogi njegovi sljedbenici kroz povijest svojski trudili o svom Bogu nametnuti neki drugi dojam, a čine to i danas, u tim je riječima o kršćanskom Bogu sadržana jedna prelijepa, stoljećima skrivana misao: kršćanski je Bog nepopravljiv humanist

 

U svakom od tri navedena djela uglazbljen je i tekst Creda, dakle Vjerovanja, u kojem se nalazi i redak “Et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine et homo factus est”. Kada se Bach pred sam kraj života, nakon dvadesetak godina ponovno vratio svojoj Velikoj misi, jedan od posljednjih stavaka koje je napisao bila je upravo u majstorski polifoni zborski slog ogrnuta rečenica “Et incarnatus est…”.

 

Mozart je svoj veliki Credo ostavio nedovršenim. Kao da mu do nastavka nije bilo ni stalo, posljednji dio teksta Vjerovanja koji je uglazbio bio je upravo “Et incarnatus est… et homo factus est”. Božje utjelovljenje za Mozarta je bila anđeoski lijepa i nježna sopranska arija, jedna od najljepših koju je napisao. U Beethovenovoj partituri, uskovitlanoj kao što je i ljudska povijest, nastaje čudesno zatišje u trenutku kada se u glasovima muškog zbora, izdaleka, prvi put javljaju riječi “Et incarnatus est…”, nakon čega se i svi solisti uključuju u dramatičan prizor u kojem Bog napušta nebeski tron i uspinje se u obličje smrtnog stvorenja s najljepšim i najstrašnijim darom: slobodnom voljom.

 

Dovoljno je već i malo sluha i smisla za glazbenu umjetnost da se čuje kako su sva trojica genija upravo te riječi nastojali osvijetliti posebnim tonovima, drugačijim od svih ostalih. Ti su glazbeni trenuci oltari u središtu njihovih skladbi koje nisu pisane za crkvu, nego su pisane zato da budu crkva. Ali, sve to može biti još jednostavnije.

 

Bio sam neku večer na lijepoj božićnoj priredbi i pametnoj predstavi studenata Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Na kraju se kolegama, studentima i gostima obratio pater Anto Mišić, jedan od profesora, učen čovjek, doktor znanosti i predavač nekoliko filozofskih i teoloških disciplina. Taj se katolički svećenik prihvatio teškog zadatka da bit i smisao Božića iskaže u nekoliko riječi.

 

Pokazalo se da mu je bila dovoljna i jedna. Rekao je: “Ovdje je važno samo jedno – čovjek”. Sva filozofija, teologija i umjetnost sastaju se u toj točci. Što se mene tiče, ne moram ove godine čuti nijednu drugu božićnu propovijed.

 

Sretan vam Božić. Ne morate vjerovati u Boga. Povjerujte u čovjeka. Onog u sebi i onog do sebe, ma tko on bio.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Kada imaš mobitel vladara

Autor: / Leave a Comment

Spletom slučaja, novinarskim sam se poslom našao u Zagrebu upravo prošlog tjedna kad je USKOK priveo zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića i petnaestak ljudi iz kruga njegove gradske vlasti. Zatekao sam se tako u Zagrebu, gradu koji po bogatstvu i komunalnom standardu apsurdno strši u hrvatskom kontekstu, upravo u vrijeme kad je pao politički orijaš koji je punih petnaest godina patrijarhalni gazda tog istoga grada, te personifikacija te zagrebačke ”belle epoque“.

 

Bilo je to zanimljivo iskustvo. Građani Zagreba – koji su desetljećima plebiscitarno glasali za ”Mikija“ – najednom su gledali kako njihov politički kumir pada u blato.

 

Oko Bandićeva hapšenja odmah su počele nicati teorije zavjere i spletke, povorke treš-selebritija stale su se javljati s porukama podrške, takozvani mali ljudi od taksista do konobara uvijeno su branili svog političkog idola s onom istom argumentacijom koju smo čuli toliko puta: da političari ”to svi ionako rade“, ali da je Milan barem brinuo za ”malog čovjeka“.

 

Tako se u ponedjeljak skupina od pedesetak takvih ”malih ljudi“ skupila pred Remetincem ne bi li s krunicama, šterikama i zastavama dali podršku Ocu Zagreba. Ni za Sanadera, ni za Čehoka ili Merzel ljudi nisu pred zatvorom stajali s krunicama.

Taj osebujni način vladavine reflektira se i u Bandićevoj optužnici koja je – koliko čitamo – u nekim svojim dijelovima gotovo šaljiva. Bandić je (slično Baldasaru) zapošljavao političke prijatelje i rivale kojima je ”teško padala nezaposlenost“, Bandić je TV voditeljice službenim autom slao na kemoterapije u Austriju, slao automobil po starice u Hercegovinu, na kolinja i fešte

 

Za Bandića jesu. Kad čovjek vidi tu solidarnost tzv. malih ljudi spram gospodara najmoćnijega grada u zemlji, shvati da je Bandić jedini političar današnje Hrvatske koji je na optužbe za lupeštinu imun kao da oko sebe ima oklop od teflona i kevlara. Za Bandića kao da vrijedi ona krilatica koju sam prvi put čuo s Titom u glavnoj ulozi: Milan je krao, al’ je i nama dao.

 

Je li Milan ”krao“, naravno, odlučit će sud. No, postoji nešto što je nesporno. U svojoj dugoj vladavini Zagrebom Milan Bandić razvio je osebujan sustav vladavine koji se temeljio na mitu o efikasnosti, a ta efikasnost počivala je na nepoštovanju procedure i poprečnom rješavanju problema.

 

Drugi gradovi i države imaju skupštine, natječaje, propise, komisije…: Zagreb je imao Milana i njegov telefonski broj. Milan Bandić personificirao je vlastitu vlast i postavio sistem u kojem je ljudske probleme rješavao on osobno.

 

Taj osebujni način vladavine reflektira se i u Bandićevoj optužnici koja je – koliko čitamo – u nekim svojim dijelovima gotovo šaljiva. Bandić je (slično Baldasaru) zapošljavao političke prijatelje i rivale kojima je ”teško padala nezaposlenost“, Bandić je TV voditeljice službenim autom slao na kemoterapije u Austriju, slao automobil po starice u Hercegovinu, na kolinja i fešte.

 

Bandić nije tako ”rješavao probleme“ samo Mili Horvat ili zagrebačkoj sirotinji s jugoistočne periferije. On je tako rješavao probleme i društvenoj eliti, uključujući i moje kolege kulturnjake, od kojih sam nerijetko slušao impresionirane pohvale kako se ”kod Bandića sve učas riješi“, a ne kao u ministarstvima i zakladama gdje se morate drviti po nekim natječajima i slati papire povjerenstvima.

Umjesto vladavine institucija, umjesto protokola, procedure, povjerenstava, reda i zakonitosti, vlast Milana Bandića imala je ime, prezime i telefonsko broj. Milan Bandić im je nudio vlast koja je bila preslika patrijarhalne seoske obitelji: zna se tko je ”ćaća“, komu se moraš obratiti kad imaš problem i tko ga rješava

 

Bandić je svojim poprečnim putem, uz kavu, personalizirano, rješavao ”šta čojku treba“ i sirotinji i kulturnjacima, i braniteljima i TV voditeljicama, i propalim političarima i Tomislavu Horvatinčiću. Čini se da ga je ”uslužnost“ spram nekih od tamnih figura na granici biznisa i kriminala sada i dovela do Remetinca.

 

I tu – nažalost – počinje neslavni dio priče, koji se ne tiče samo Zagreba. Naime, Milana Bandića Zagrepčani nisu voljeli UNATOČ tomu što je bio takav, nego upravo ZATO što je bio takav. Oblik vladavine koji je Bandića odveo u istražni pritvor bio je upravo oblik vladavine zbog kojega su građani glavnoga grada davali višekratno glas ”Mikiju“.

 

Umjesto vladavine institucija, umjesto protokola, procedure, povjerenstava, reda i zakonitosti, vlast Milana Bandića imala je ime, prezime i telefonski broj. Milan Bandić im je nudio vlast koja je bila preslika patrijarhalne seoske obitelji: zna se tko je ”ćaća“, komu se moraš obratiti kad imaš problem i tko ga rješava.

 

U tom smislu, Milan Bandić je bio i ostao perfektno oličenje onog fenomena kojeg je nedavno – u zapaženom i uvelike komentiranom znanstvenom radu – analizirao mladi zagrebački ekonomist Vuk Vuković. Analizirajući podatke u javnoj nabavi 300 hrvatskih gradova i općina, Vuković je pokazao da postoji mjerljiva granica klijentelizma, pa čak i korupcije, koja vam u Hrvatskoj jamči da ćete opetovano dobivati izbore.

 

Ako se uopće ne ponašate koruptivno i/ili klijentelistički, građani vas neće opet izabrati. Ako u klijentelizmu ili korupciji pretjerate, pojest ćete vlastiti supstrat i izgubiti, kao što se dogodilo Gabriću Jambi (ali nakon 16 godina!). Ako ste u pogodovanju i klijentelizmu izdašni do održive mjere, imate goleme šanse za reizbor.

I – nemojmo si lagati – Splićani nisu svrgnuli Keruma jer su uvidjeli da je taj mehanizam vladanja opasan i potencijalno koruptivan. Oni su ga smijenili samo zato što je – za razliku od Bandića – bio lijen. I zato što, za razliku od Bandića i Vlahušića, u bankrotiranom Splitu nije imao novca da bi korumpirao vlastite građane

 

Ta održiva mjera u Bandićevu je slučaju bila uvjetovana činjenicom da sjedi na apsurdno ogromnom budžetu Zagreba, grada koji poput bezazlene Marije Antoanete živi nestvarni život Picassa i Guercina usred recesijske, postindustrijske pustoši kontinentalne Hrvatske.

 

Ali – nemojmo si lagati – slučaj Milana Bandića u hrvatskom je kontekstu osobit samo po jednom: po veličini budžeta kojim je raspolagao.

 

Po svemu drugom, Milan Bandić je točno tip političkog patrijarha kakvi su uspijevali i još uspijevaju i u drugim gradovima. U Dubrovniku, Andro Vlahušić je već godinama neprikosnoveni vladar zahvaljujući politici po kojoj isiše, izmuze i proda a ma baš svaki gradski resurs, a onda prikupljenim novcem potkupljuje glasače aviokartama, vinjetama i darovima. Ivan Jakovčić u Istri je stvorio sličnu personaliziranu guberniju u kojoj je Nino bio taj koji sve rješava.

 

I građani su Splita, onda kad su birali Željka Keruma, glasali za svojega Bandića, dakle za vlast koja će imati ime, prezime, jedan mobitel i jednu tajnicu.

 

I – nemojmo si lagati – Splićani nisu svrgnuli Keruma jer su uvidjeli da je taj mehanizam vladanja opasan i potencijalno koruptivan. Oni su ga smijenili samo zato što je – za razliku od Bandića – bio lijen. I zato što, za razliku od Bandića i Vlahušića, u bankrotiranom Splitu nije imao novca da bi korumpirao vlastite građane.

 

Toliko je uspjeh političara poput Milana Bandića (ali ne samo Bandića) duboko obeshrabrujući za one koji bi željeli da u ovoj zemlji jednom možda zavlada zakon i red. On pokazuje da ako netko u hrvatskoj politici tupi po ”sitnicama“ kao što su procedura, javnost, otvorenost, natječaji i zakoni, ljudima može samo omrznuti.

 

Tko u hrvatskoj tupi s tim ”dosadnim“, ”nordijskim“ vrijednostima, steći će stigmu hladnog, neljudskog birokrata na kojeg se mali čovjek ne može osloniti kad mu treba. Takav će – na koncu – izgubiti izbore.

 

I upravo zato, imamo politiku i imamo državu kakvu imamo. Mi smo je stvorili takvom, nitko drugi.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Kad Zagreb postane Split

Autor: / Leave a Comment

Znam, mnogi će reći: ko ih jebe, neka vide malo i sami kako je to. Znam, naslađivat će se nepojamnim gužvama na Bregani i kilometarskim kolonama na auto-putu, podivljalim cijenama obične kave u do jučer kvartovskom kafiću, buci iz klubova i hordama australskih klinaca što u gluho doba noći bauljaju gradom i povraćaju po haustorima. Sve znam, nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk, ali meni ih je ipak nekako žao.

 

Sve smo mi to prošli i znamo kako je. Jednako je prije pedesetak godina počelo i kod nas, iste su bile vijesti šezdesetih i sedamdesetih. ”Ovaj lipanj je po broju turista za osam posto bolji nego lanjski, a lani ih je došlo čak četrdeset posto više nego prije četiri godine. Prevedeno u brojke, prošle smo godine imali 230.000 turista više i gotovo 400.000 noćenja više nego četiri godine ranije.“ Samo što nije riječ o Dubrovniku ili Rovinju, nije ni Hvar, ni Opatija, ni Makarska, nego – Zagreb.

Na Plesu gužva kao na nosaču aviona u Indijskom oceanu, a vrelim zagrebačkim asfaltom bauljaju desetine hiljada Korejanaca, Indijaca, Japanaca i Kineza, snimaju svojim mobitelima neobično ukrašene fasade, brončane konjanike i jedni druge kako prave grimase oprezno kušajući krafne, kobasice, bečke odreske i ostalu egzotičnu europsku hranu

 

Beli je Zagreb grad, čitamo posljednjih godina, postao turistički grad. Od umorne mitteleuropske metropole secesijskih fasada i zelenih perivoja, što je ljeti tonula u vrelu gospodsku letargiju pustog zelenog vala i prazne špice, Zagreb je iznenada postao novi ”neotkriveni europski biser“ iz Lonely Planet vodiča, naročito zanimljiv turistima s Dalekog istoka.

 

Na Plesu tako gužva kao na nosaču aviona u Indijskom oceanu, a vrelim zagrebačkim asfaltom bauljaju desetine hiljada Korejanaca, Indijaca, Japanaca i Kineza, snimaju svojim mobitelima neobično ukrašene fasade, brončane konjanike i jedni druge kako prave grimase oprezno kušajući krafne, kobasice, bečke odreske i ostalu egzotičnu europsku hranu.

 

Ukratko, Zagreb je postao destinacija. A teško da za neki grad ima goreg prokletstva nego da postane destinacija.

 

Čak i mi s juga znali smo da je Zagreb naljepši ljeti. Četvrtina grada ode na more, četvrtina se rasprši po svijetu, četvrtina vrati na selo, i u gradu ostane samo fini, pristojni gradski svijet i Bandićevi cestari. I Dalmatinci. Ili barem pametniji među Dalmošima, oni koji doma idu tek krajem rujna, kad je dolje najljepše, bez turista, i koji baš zbog toga ljeto provode u Zagrebu.

Čak i mi s juga znali smo da je Zagreb naljepši ljeti. Četvrtina grada ode na more, četvrtina se rasprši po svijetu, četvrtina vrati na selo, i u gradu ostane samo fini, pristojni gradski svijet i Bandićevi cestari. I Dalmatinci. Ili barem pametniji među Dalmošima, oni koji doma idu tek krajem rujna, kad je dolje najljepše, bez turista, i koji baš zbog toga ljeto provode u Zagrebu

 

A Zagreb poluprazan i samo njihov, dugačke vožnje biciklom, šetnje Klaićevom ili Tkalčom, kava za svojim stolom na špici, bez pjevača, starleta i Tome Horvatinčića, pa zelena hladovina Zrinjevca, šareni šušur Dolca, ljetne večeri u Muzeju za umjetnost i obrt, majstorski ciklusi u Lisinskom i radosni cvrkut pneumatskih čekića na raskršćima i tramvajskim okretištima.

 

A onda je Zagreb odjednom postao destinacija. Već sad, u Zagrebu prema podacima gradske Turističke zajednice rade četrdeset dva hostela i gotovo tisuću jedinica u privatnom smještaju, skoro dvadeset posto više nego u siječnju: gostiju iz Japana je petnaest posto više nego lani, iz Kine trideset, iz Južne Koreje cijelih pedeset, a iz Indije čak šezdeset posto više.

 

Mimoilaze se tako dokoni zagrebački biciklisti s kolonama korejskih turista, Klaićeva i Tkalčićeva pune su Kineza s mobitelima, na Dolcu Indijci vrte u rukama celer i tikvice, a u Bogovićevoj neki znatiželjni Japanci nesigurno prinose ustima šalice espressa: uhvatili se Zagrepčani gdje su poželjeli na špici Maju Šuput, Dikana i Vlatku, pa da sve bude kao nekad.

 

Znam, mnogi će reći ”ko jebe Purgere, neka vide malo i oni kako je to“, naslađivat će se nepojamnim gužvama, kilometarskim kolonama, podivljalim cijenama, buci i hordama turista u Zagrebu, sve znam – nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk – ali meni ih je, rekoh, ipak nekako žao. Nije, naime, riječ o tome da bi susjedu crkla krava, naprotiv: ekonomskim rječnikom susjedu je krava oživjela. Polumrtva se trgla iz ljetne kome, džilitnula dva-tri puta, pa stala na nesigurne noge, osvrnula se susjedova krava oko sebe i na kraju veselo prdnula oblačić metana.

Onda će se Bandićevi pikameri iznenada pojaviti u listopadu, sve do svibnja bageri i kamioni pripremat će grad za turističku sezonu, cestarima će se pridružiti zidari, nicat će po Lenucijevoj potkovi hosteli i apartmani, sve dok na koncu ne nestanu jedna po jedna sve preostale zanatske i obrtničke radnje u Ilici i Vlaškoj, i posljednji se Zagrepčani ne isele iz centra

 

Mi s juga znamo kako ta stvar ide dalje. Najprije će se Purgeri jednog srpnja zapitati što se to neobično događa u gradu – a nešto će definitivno drugačije i neobično biti toga srpnja – sve dok se netko ne lupi po čelu shvativši da se to ne čuju Bandićevi pikameri. Bit će to dobra vijest, grad će dočekati ljeto bez bagera, kamiona i razrovanih ulica, pa Zagrepčanima i neće nešto biti krivo što to nije zbog njih, već zbog turista i njihova mira.

 

Onda će se Bandićevi pikameri iznenada pojaviti u listopadu, sve do svibnja bageri i kamioni pripremat će grad za turističku sezonu, cestarima će se pridružiti zidari, nicat će po Lenucijevoj potkovi hosteli i apartmani, sve dok na koncu ne nestanu jedna po jedna sve preostale zanatske i obrtničke radnje u Ilici i Vlaškoj, i posljednji se Zagrepčani ne isele iz centra.

 

Ostat će samo njihova nesretna djeca, bezvoljno će sjediti duž Zelenog vala s kartonskim natpisima ”apartement mit garage“, sve vabeći zbunjene turiste u nadograđeni apartman na krovu zgrade u Preradovićevoj, prvi red do Cvjetnog.

 

A Cvjetni će, kao i sve zagrebačke trgove, progutati štekati preko noći izniklih pseudotradicionalnih gostionica sa pseudozagrebačkim specijalitetima, puricom s brusnicama i zagrebačkim odreskom na provansalski, kava u Gradskoj kavani koštat će trideset kuna, a na Jelačića placu kretenski odjeveni Trenkovi panduri drvenim će se mačevima boriti s kretenski odjevenim Napoleonovim vojnicima – ili Tatarima, ili Turcima, sve može – dok Malezijci i Australci oduševljeno plješću toj, kako se reče, turističkoj ponudi.

Nema paraglajdinga sa Sljemena, nema bungee-jumpinga sa katedrale, nema velikih žutih banana niz Savu, nema aquaparka na Jarunu (…) A onda jednog dana, samo tako, ima

 

Eh da, ”ponuda“ i ”sadržaj“. Dvije najstrašnije od svih riječi koje će ući u zagrebački leksik. Ono što su Zagrepčani zamjerali Dalmatincima, okrutno će im se vratiti u glavu: vući će se turisti Zrinjevcem i žaliti na nedostatak tih, kako se zovu, sadržaja, jer osim klasicističkih fasada, brončanih konjanika, majstorskih ciklusa u Lisinskom i smrznutih purica sa smrznutim brusnicama Zagreb gostima nema što ponuditi.

 

Nema paraglajdinga sa Sljemena, nema bungee-jumpinga sa katedrale, nema velikih žutih banana niz Savu, nema aquaparka na Jarunu, nema pjena-partyja u Manduševcu.

 

A onda jednog dana, samo tako, ima.

 

Znam, mnogi će reći: ko ih jebe, neka vide malo i sami kako je to. Sve znam, nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk, ali meni je ipak nekako žao Zagreba. Gdje ćemo mi Dalmatinci kad i Zagreb postane Dalmacija?

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Tito je živ?

Autor: / Leave a Comment

Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih.

 

Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo.

 

Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste. Okupilo se nekoliko desetaka njih pod ustaškim zastavama prije par dana u Sydneyu demonstrirati zbog posjeta Zorana Milanovića Australiji noseći transparente načinjene, očito, sve na istome mjestu, sve s jednakim crvenim slovima i napisane, kako i priliči, liepim korienskim engleskim.

 

“Milanovic is disgrace”, tvrdili su jedni i to je, ne znam, valjda u redu.

 

I dobar broj nas u domovini složio bi se da nam je premijer sramota. No, druga dva kartonska natpisa koja je dokumentirao objektiv fotoreportera bila su, u najmanju ruku, zbunjujuća.

Milanović je Titova lutka, kažu australski našijenci, a mi se ovdje upravo ne možemo načuditi kako vijesti i danas, unatoč televiziji, i internetu, i mobilnoj telefoniji i komunikacijskim satelitima sporo putuju s kraja na kraj planeta. Koji, pobogu, Tito?

 

“Milanovic is mongrel”, kažu. Milanović je mješanac, polutan, melez. Što bi to imalo značiti, ne zna se. Da nije možda predsjednik Vlade RH otišao Down Under s dvadeset deka kave i napolitankama obići svoga bolesnog aboridžinskog ćaću?

 

Što god bilo, sljedeći je transparent još i luđi: “Milanovic is Tito’s puppet.” Milanović je Titova lutka, kažu australski našijenci, a mi se ovdje upravo ne možemo načuditi kako vijesti i danas, unatoč televiziji, i internetu, i mobilnoj telefoniji i komunikacijskim satelitima, sporo putuju s kraja na kraj planeta. Koji, pobogu, Tito?

 

Je li u Australiji bilo u novinama da rečeni komunistički tiranin više nije među živima?

 

Grijeh je zaista da to nitko nije kazao sidnejskim Hrvatima. Da znaju, okrenuli bi ljudi janje, pa i ako je australsko, kvalitetom neusporedivo slabije od onoga koje je paslo bračku kadulju, napili bi se vina, domaćeg, iz Hunter Valleyja, šest jezika govori, i zagrljeni do dugo u noć pjevali “Rise Up Ban Jelacic”, “Croatia Still Has Not Fallen”, “Heavenly Virgin The Queen of Croats” i druge naše poznate rodoljubne pjesme koje im zločinac Tito nije dao pjevati.

 

Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora. Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe.

 

U Torontu i Adelaideu su mirni kao bubice, šišaju travnjake, potkresavaju živice, sortiraju otpad i strah ih je krivo i pogledati susjeda Pakistanca, a u nas bi palili pravoslavna sela.

 

Što će im to, otkud ta mržnja za nešto što je šesnaest tisuća kilometara od njih, pa još u trećem koljenu, među klincima koji ne znaju hrvatski?

Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora. Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe

 

Prije nekoliko godina na Australian Openu divlje se potuklo nekoliko desetaka hrvatskih i srpskih navijača, a niti su Hrvati govorili hrvatski, niti Srbi srpski.

 

Sve izvikujući uvrede na engleskom, poklonici Novaka Đokovića i Ivana Ljubičića lemali su se nemilice motkama i lancima, sasvim ravnodušni na činjenicu da su Đoković i Ljubičić ustvari prijatelji.

 

Bila je to, osim toga, sasvim jedinstvena zgoda u tenisu. U višestoljetnoj povijesti ovog sporta nije bilo navijačkog nasilja dok ga Hrvati i Srbi nisu izmislili.

 

Koji je smisao toga čina bio? Zašto su se u kod Rod Laver Arene dohvatili nekakav George Sikirica i Michael Zivadinovic.

 

U milijunskom gradu poput Melbournea nije uistinu bilo potrebe da se njih dvojica ikad u životu susretnu. Napokon, ako su već imali želju zametnuti kavgu s nekim drugačijim, mogli su to učinili i s Ircima, Indijcima, Talijanima ili Kinezima.

 

U Australiji, boguhvala, ne nedostaje naroda. Mogli su šarati do mile volje, učiniti etničke sukobe raznovrsnijima. Ali, ne, Hrvati su baš Srbe tražili, a i Srbi su, isto tako, tražili Hrvate. Nije im bilo merak tući se s nekim drugim.

 

Na jedan bolestan, izopačen način meni je to čak dirljivo.

 

Posrijedi je jedan gotovo ljubavni odnos ili barem duboka privrženost. Ustaše i četnici čak ni na kraj svijeta ne mogu jedni bez drugih.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)

U vlasti džepnog špijuna

Autor: / Leave a Comment

Nedavno se, na ovom istom portalu, Renato Baretić zapitao kako je uopšte mogao, pre samo petnaestak godina, živeti bez mobitela, a fakat je, i zna on to dobro, a i sam o tome piše, da je bez mobitela živeo savršeno normalno. I ne samo da je normalno živeo nego nije osećao da bi mu bilo šta nedostajalo u toj bezmobitelećoj epohi, nije ćutio nekakvu nedovršenost i neispunjenost, a koju bi onda pojava mobitela u našim životima naknadno ispunila.

 

Pa ipak, ni Baretić ni vi ni ja ne bismo se tako lako iznova navikli na život bez te spravice. Mada ja, recimo, stalno sanjam kako ću ”jednom baciti to govno u trnje i osloboditi se”, ali to je valjda normalan san – zapravo: puki odušak – svakoga ko se nalazi u baršunastom ropstvu savremenosti: čini ti se, evo, još samo malo i učinićeš To Nešto što bi te oslobodilo nečega što te žulja kao izvesni životni suvišak (pretpostavljam da generacije koje neće ni pamtiti život pre mobitela neće imati taj problem), ali zapravo to nećeš nikada stvarno učiniti jer kad si jednom unutra – unutra si, i zato jer je ta vrsta slobode danas dostupna još samo klošarima (i to ne svim!) i multimilijarderima (okej, i Igoru Mandiću), i zato jer će, jebiga, uvek pobediti ”razumni” razlozi. Svako već ima neke svoje, evo, zamisliš li se malo, setićeš se bar milion praktičnih i bar jednog lepog razloga da to ne učiniš.

Promenilo se, dakle, samo jedno: nema više razloga da nas se prati, špiclovi u tamnim kišnim mantilima ne moraju trošiti cipele na nas, pošto ionako sami signaliziramo gde smo u bilo kojem trenutku. No, zanimljivo je kako se sve politički i pravno može iskoristiti mobilna telefonija

 

E sad, nije sporno da te to govno u tvom džepu odaje i kontroliše te na bezbroj načina, za početak tako što te locira; dakako, to može biti vrlo zgodno ukoliko te locira, recimo, gorska služba spasavanja, ali nema ih baš mnogo – ja svakako nisam među takvima – koji će se verati na Velebit, pa će im GSM signal možda spasiti život. Ili će ga izvući iz kanjona Morače ili Colorada, ili iz ruševina nakon zemljotresa.

 

Ali zato će nas u svakom trenutku moći locirati i bilo šta drugo, uključujući kojekakve naše i strane misteriozne Službe koje odnekud – kako se ispostavlja – jako vole da znaju gde smo, šta radimo, s kim i šta pričamo.

 

Uvek sam mislio da je uverenje nevažnog dvonožnog građanskog subjekta kako ga ”prati i prisluškuje Udba” (CIA, KGB, Mossad, MI6, šta god već…) znak pretencioznosti, grandomanije i lošeg ukusa, ali savremene cyber-udbe – iz svojih, rekao bih čak ne toliko totalitarnih koliko štreberski preambicioznih razloga – zaista su bar posredno zainteresovane za svakoga od nas, ma koliko beznačajno i neupotrebljivo bilo ono što naši mahom dirljivo trivijalni životi proizvode i nude im kao građu.

 

Promenilo se, dakle, samo jedno: nema više razloga da nas se prati, špiclovi u tamnim kišnim mantilima ne moraju trošiti cipele na nas, pošto ionako sami signaliziramo gde smo u bilo kojem trenutku. No, zanimljivo je kako se sve politički i pravno može iskoristiti mobilna telefonija.

The Guardian od 21.1.2014. javlja kako je svim pretplatnicima mobilne telefonije prisutnim u neposrednoj blizini mesta okršaja između policije i demonstranata stigla istovetna sms poruka: ”Dragi pretplatniče, registrovani ste kao učesnik u masovnoj pobuni”. Koliko sam shvatio, potpisa nema, a valjda nije ni potreban – svi znaju da se potpisnik zove Tamo Gde Treba

 

Tamo potkraj XX veka, tačnije godine 1999, u svojevrsnom međurazdoblju u kojem je mobitelizacija planete već uveliko nastupila ali još ipak nije bila tako razgranata kao danas, niti je još bila stigla da dublje promeni naše navike, zločinački je režim stanovitog Slobodana Miloševića dao ubiti novinara Slavka Ćuruviju, usred dana i usred Beograda, na ulici, pred njegovom ženom. Oduvek se znalo da je Ćuruviju ”ubila država”, to jest tajna služba, a po narudžbi sa političkog vrha, po svoj prilici iz tada već sasvim sumanute i paranoične vladarske porodice.

 

Tu nam podgrejanu bozu sadašnja vlast potura kao spektakularno otkriće iz svojih razloga i interesa, no to mi na ovom mestu nije važno. Zanimljivije mi je kako je nekolicina osumnjičenih udbaških šefova i operativaca povezana sa zločinom preko ”zapisa sa baznih stanica” mobilne telefonije (dostupnih čak i nakon petnaest godina, brrr!), to jest, kretanje njihovih mobitela pokazuje da su se upravo u vreme ubistva nalazili vrlo blizu mesta ubistva, a da su to inače negirali, ili da ne umeju da navedu ubedljiv razlog kako to da su bili baš tu baš tada. Drugim rečima, ispada da je oruđe idealno za špijanje došlo glave samim špiclovima, da je mehanizam za egzekuciju, potpomognut blagodetima moderne tehnike, osumnjičenim ubicama pokazao i svoju drugu stranu, ofirao ih, izdao ih, obesmislio njihove alibije…

 

Jasno je koliko je to u konkretnom slučaju potencijalno korisno i dobro, pa ipak, čak ni to ne može sprati orwellovski ukus iz usta: nadzor je nadzor, danas će poslužiti nečemu dobrom, sledećih hiljadu puta možda i neće…

 

I tako, usred svih ovih mojih rezigniranih dumanja, stiže vest iz Kijeva, Ukrajina, u kojem ovih dana besni nešto što počinje da liči na građanski rat.

Kako god, sanjajmo još malo, to još nije zabranjeno! I zaista, ne bi li bilo tako divno baciti to pištavo govno u mutno Dunavo, pa nek ide život?! Samo što to neću, neće, nećete i nećemo učiniti, ni ovaj put, ni sledeći. I tako sve dok se govance ne oglasi ne bi li nam saopštilo da nas je upravo uhvatilo u Nelegalnoj Aktivnosti

 

Poprište događaja su, dakle, velegradske ulice, a s tim imamo sasvim sveža i kontroverzna iskustva, od ”Arapskog proleća” u šarolikosti njegovih izdanja i ishoda, pa do pobune u Gezi parku u Istanbulu, koja je otvorila Pandorinu kutiju i efikasno demaskirala ispraznu slatkorečivost Erdoganovog islamističkog režima, onog istog kojeg su bezbrojni tupavo naivni zapadnjaci predugo i preglupo smatrali ”primerom moguće harmonije islamizma i demokratije”, a ta je harmonija moguća tačno koliko i sklad između Španske inkvizicije i demokratije.

 

Elem, Kijev; The Guardian od 21.1.2014. javlja kako je svim pretplatnicima mobilne telefonije prisutnim u neposrednoj blizini mesta okršaja između policije i demonstranata stigla istovetna sms poruka: ”Dragi pretplatniče, registrovani ste kao učesnik u masovnoj pobuni”. Koliko sam shvatio, potpisa nema, a valjda nije ni potreban – svi znaju da se potpisnik zove Tamo Gde Treba, kako je to bilo u jednom starom disidentskom romanu iz romantičnih analognih vremena.

 

Zamisli da si tamo negde, u grotlu Kijeva, i da si dobio takvu poruku: trčiš pred isukanim pendrecima, kad ti u džepu zavibrira mobitel; pročitaš i osvrneš se oko sebe: i drugi čitaju, i drugi se osvrću, ali džaba zverate naokolo, to što tražite (i što vas je našlo) ne vidi se, ali je sveprisutno, i vidi vas odlično…

 

Šta da učiniš nakon toga? Baciš mobitel u šaht? Oblije te hladan znoj i kreneš kući, s tvrdom namerom da ne izlaziš iz nje dok ti ne jave da se istorija ovaj put stvarno završila (a ne kao ono kod Fukujame)? Ili se s još većim žarom kreneš naganjati s Janukovičevim žbirima? Svi su ti, i razni drugi mogući izbori, tako ”ljudski, odviše ljudski”, i svi se još uveliko učimo postojanju u novim, sve mahnitijim okolnostima.

 

Kako god, sanjajmo još malo, to još nije zabranjeno! I zaista, ne bi li bilo tako divno baciti to pištavo govno u mutno Dunavo, pa nek ide život?! Samo što to neću, neće, nećete i nećemo učiniti, ni ovaj put, ni sledeći. I tako sve dok se govance ne oglasi ne bi li nam saopštilo da nas je upravo uhvatilo u Nelegalnoj Aktivnosti.

Mi smo najveći krivci za ”heroja” Zdravka Mamića

Autor: / 2 Comments

Zdravko Mamić, njegov lik i djelo, i njegov modus operandi u Dinamu i hrvatskome nogometu, odavno su prokazani. Tisuće je novinskih kartica napisano o Mamićevu besramnom obiteljskom biznisu u nacionalnoj sportskoj instituciji, obilato dotiranom javnim novcem, a suptilno zaštićenom od svake vlasti i politike, i gradske i državne.

 

U nogometu dobro znaju kako stvoriti partnerstvo s politikom, stvoriš crni milijun, dva, tri ili koliko već treba, pa se uvijek nađe i kakva torba za podupiranje kampanji moćnih pokrovitelja te kupovanje daljnje zaštite i benevolentnosti gradskih i državnih mehanizama kontrole. Prema tom principu – od kojeg nisu imune ni stabilne zemlje s dugom demokratskom tradicijom, a kako bi onda bila imuna ranjiva, mala tranzicijska Hrvatska – Dinamo je u eri Zdravka Mamića izrastao u praktički nedodirljiv sustav unutar sustava.

 

Umjesto da smo prije ”stotinu godina” postigli konsenzus oko njegove izolacije iz hrvatskog medijskog prostora, on je, malo-pomalo, u paktovima s našim direktorima i vlasnicima, počeo izolirati nas. U maniri ozloglašenih diktatora nastoji ušutkati, pa i eliminirati, svakoga tko misli i govori drukčije od njega o sferi njegova interesa. I uspijeva u tome

 

I o psihoprofilu Zdravka Mamića raspravlja se godinama, o njemu pišu i govore novinari, psihijatri i sociolozi, premijeri, predsjednici i ministri, gradonačelnici, odvjetnici, sportaši, voditeljice, pjevači, glumice, pa i vidoviti Milan. Hrvatski je nogometni car odavno gol, ali  Mamić je umnogomu ogolio i naš novinarski i urednički korpus, medijsku scenu i njezine vlastodršce, njihov karakter i sve njihove slabosti.

 

Čak i bez naše novinarske pomoći, Mamić je rekao sve o sebi, ali i mi smo, jednako novinari koji ga prate, kao i oni koji ga prešućuju, rekli dosta i previše o samima sebi i u velikoj smo mjeri odgovorni za pošast mamićevštine u javnom životu. Kada bismo bili do kraja iskreni, mogli bismo reći: Mi, novinari, naši urednici, izdavači i vlasnici krivi smo za Mamića!

 

Što je bio vulgarniji i ekscesniji, to je više bio prisutan na ekranima, u eteru i na novinskim stranicama. Što je žešće obezvrjeđivao i vrijeđao novinare, prijetio im, pa i fizički nasrtao na njih, oni su mu to brže trčali natrag po novu porciju. Premda je u nekoliko navrata, prije šest-sedam godina, kad su se sve češće redali Mamićevi skandalozni javni nastupi, prigodom kojih se redovito izrazito šovinistički odnosio spram poslenika javne riječi, Hrvatski zbor sportskih novinara pozvao sve hrvatske medije da Mamićevo divljanje sankcioniraju na jedini mogući način, potpunom medijskom blokadom, ujedinjeni medijski blok je, nažalost, ali zapravo očekivano, izostao.

 

I ne samo to! Nemali broj kolega ismijao je pokušaj strukovne udruge, a Mamić postaje poželjan gost kako pred kamerama javne televizije, tako i u komercijalnim TV kućama, u čijim je studijima tada boravio češće nego u vlastitom dnevnom boravku.

 

Hrvatski zbor sportskih novinara posebno je glasno apelirao na glavne urednike, ravnatelje, pa i vlasnike najzastupljenijih medija da zaštite dignitet medija i novinske profesije od Mamićevih prostačkih nasrtaja. No njima se njegovo javno prostačanje i njegova vječna ekscesnost učinila važnijom od zaštite struke i javnog prostora. Otvarajući mu stranice i eter, svi smo zajedno podupirali njegovo necivilizirano ponašanje, što je bio nesnošljiviji – to se više prelijevao medijskim prostorom, a što ga je bilo više u eteru i na stranicama, njegov je imunitet jačao, pa se s vremenom maksimirski šef prometnuo i u gospodara hrvatskoga nogometa, ali i u dobrodošlog saveznika iz sjene raznih političkih opcija, pa i posrnulih medijskih tajkuna s kojima ispunjava križaljku poželjnih i nepoželjnih urednika i novinara.

 

Umjesto da smo prije ”stotinu godina” postigli konsenzus oko njegove izolacije iz hrvatskog medijskog prostora, on je, malo-pomalo, u paktovima s našim direktorima i vlasnicima, počeo izolirati nas. U maniri ozloglašenih diktatora nastoji ušutkati, pa i eliminirati, svakoga tko misli i govori drukčije od njega o sferi njegova interesa. I uspijeva u tome.

 

Sebi pak uzima sav prostor slobode da govori što i kako hoće i o kome god hoće. Ne jednom zapjenjen je izvrijeđao i predsjednika države i sadašnjega premijera i sve njegove ministre. Svakog bi drugog u takvoj situaciji ili odvezla Hitna ili sklonili zaštitari. No, ne i njega! Njega kamera i dalje fokusira,  urednici ga podržavaju, a novinari oko njega kao oko mečke obigravaju.

 

Eksploatacija neciviliziranog, visokofrekventnog i očito neizbježnog lika hrvatskog sportskog života, tako se raširila poput bolesti, za koju još nije izmišljen lijek. Nažalost, ni javnost, ni za to predviđene strukture, a ni pravni sustav ne trudi se po tom pitanju, pa se žrtve Mamićeva nasrtaja iz dana u dan povećavaju, a moja malenkost jedna je od njegovih permanentnih meta.

 

Dok naša djeca žive s Maminjom na zaslonima svojih mobitela, mi, u prvom redu novinari, urednici, nakladnici i medijski tajkuni, odgovorni smo što je taj notorni trgovac, među ostalim i djecom, taj uzor netolerancije i antisporta, postao svojevrsnim herojem mladosti na kojima svijet ostaje

 

Opsesivnu potrebu vrijeđanja svih koji mu nisu po ”ukusu” i koji ukazuju na njegove pogreške, grijehe i minuli ”rad” osjetila sam u više navrata. No, kako me nije uspio ušutkati, svojim je utjecajem, a u dogovoru sa svojim novin-starim saveznicima, a mojim dojučerašnjim prevrtljivim poslodavcima, ishodio da mi otkažu suradnju nakon 25 godina rada u novinarstvu. Nisam Reuters, ali ne dam se baš tek tako zaustaviti, mnogo je platformi s kojih se danas čovjek može oglasiti neovisno o Mamiću i Paviću. Naravno da sam kao i većina građana poharane hrvatske zemlje, gdje je izvjesna samo svekolika neizvjesnost, zabrinuta za vlastitu egzistenciju. No na stranu moj osobni i profesionalni problem, desetljetno podržavanje Mamićeva javnog nastupa doveli su do toga da su njegovi vulgarizmi postali opće dobro u novogovoru hrvatske dječurlije, pa i dosta njih već poodraslih.

 

Uz podršku elektroničkih medija i suvremene tehnologije neprihvatljiv se izričaj širi poput kuge. Tako je između ostalog pokrenuta elektronička ”igrica” u kojoj doista svim akterima nije nimalo smiješna pozicija. Dakle, riječ je o agresivnoj igrici u kojoj je cilj ”slistiti” s lica zemlje ”protivnike”, te se tu, na taj način, našla opet i moja malenkost. Cilj je igrice uništiti protivnike, a glavni ”uništavač” je Zdravko Mamić.

 

U posljednje vrijeme zaživjela je i apsurdna aplikacija ”Maminjo” koju većinom skidaju maloljetnici, (gdje su udruge koje se bave problemima indoktrinacije djece?!), a u kojoj su na jednome mjestu skupljene sve prostote tog sportskog djelatnika-trgovca. Uz već nam znane, njemu svojstvene bezočne psovke, tu se ponavlja i opet njegova originalna izjava kako je novinarka Eibl ”kurvetina”. Znamo svi kako funkcioniraju elektronički mediji i kojom se brzinom šire i informacije i dezinformacije. No ovo je smišljen proizvod koji svoj bezočni sadržaj nudi kao ”upakiran” te, kao i glavni akter istog, bezočno profitira nad tuđim integritetom.

 

Dok naša djeca žive s Maminjom na zaslonima svojih mobitela, mi, u prvom redu novinari, urednici, nakladnici i medijski tajkuni, odgovorni smo što je taj notorni trgovac, među ostalim i djecom, taj uzor netolerancije i antisporta, postao svojevrsnim herojem mladosti na kojima svijet ostaje.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt