novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
Za nogomet se kaže da je ”najvažnija sporedna stvar na svijetu”, i u tome ne vidim nikakav problem, s time bih se mogao, posebno u trenucima slabe volje, čak i složiti. Ono što je sporedno, sporedno je, neovisno o stupnju na kojem se ta sporednost nalazi. [Read more…]
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Ništa čovjekovu društvenost, javni moral i Republiku tako ne pustoši kao kuga kriminalnog pravosuđa. Nema sumnje da se među hrvatskim sucima i sutkinjama, od najnižih razina pa do sudaca Vrhovnoga suda, nađe čestitih ljudi, koji sude po zakonu i imaju savjesti, i koji će jednako presuditi Lovrenu i Modriću, Zoranu i Zdravku, kao i onome posljednjemu bijedniku i autsajderu, i koji se neće mahnito i bijesno, ispunjeni mržnjom i neukošću, nenačitani, ograničeni i ideološki militantni, baviti progonom slobode javne riječi i zastrašivanjem novinara, ali takvih je manjina. [Read more…]
Boris Dežulović
Da je bilo pameti i talenta, kao što ih nije bilo – i kao što u nas nikad vele nije bilo ni talentirane pameti ni pametnog talenta – ceremonija dočeka hrvatskih reprezentativaca u Zagrebu bila bi povjerena nekom mnogo pametnijem, a svakako mnogo talentiranijem. Meni, recimo, na pamet – kad već nemam talenta – pada Slobodan Šijan. [Read more…]
Jasmin Klarić
Ima ta jedna usporedba koja se vuče već tjednima, pogotovo zadnjih dana. ”Oni“ otprije 20 godina, ili ”ovi“ vatreni. Sad je, nakon Engleske, jasno došla do usijanja, s tim da se mnogi naklanjaju rezultatu nove generacije. [Read more…]
Ladislav Tomičić
Učili su nas da u sportašima i sportašicama vidimo bogove. Slabo u čemu uspješna, Republika Hrvatska koristila ih je kao štaku, na koju se može nasloniti svaki prosječno neuspješan stanovnik ove zemlje. [Read more…]
Može li mi netko objasniti što će velikom Bogu na nebesima olimpijska bronca u skoku u vis za žene? Da je Bog htio medalju u skoku u vis, pa još u, neobično, ženskoj konkurenciji, mogao je valjda uzeti zlato. Ako je jednu natjecateljicu izabrao i osobito inspirirao, [Read more…]
Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu.
Neću biti licemjer pa zdvajati nad zaokupljenošću svijeta nogometom jer i sam ću tog dana biti pred televizorom u navijačkom raspoloženju. Ipak, unaprijed mi ide na živce iracionalno zatezanje jedne sportske igre i s njom povezanog uzbuđenja na guslama nacionalnih zanosa. Takvi guslari već dulje vrijeme gude i po imenu Luke Modrića stavljajući u njegove vješte noge i na ne baš jaka pleća teret nerazumnih očekivanja: njegova bi savršena dodavanja Hrvate trebala nadahnuti da nadiđu sami sebe i da se ujedine u ponosu i prkosu pred velikim, nama vječno nesklonim svijetom.
Nacionalisti će reći da usprotiviti se takvim euforijama znači biti loš Hrvat ili, nešto još mnogo gore, u svakom slučaju neka vrsta neprijatelja za kojeg je hrvatsko veselje otrov. Ostavimo takve po strani, oni ionako sve znaju. Nama ostalima neće škoditi malo razmišljanja o tome što je to sport, a što kultura te što jedno, a što drugo donosi i znači pojedincima i narodima.
Zamislite da neka država poželi da Luka Modrić postane njezin reprezentativac onako kako je Eduardo da Silva postao hrvatski. Za razliku od mladog Brazilca, koji je u Hrvatsku stigao kao ekonomski useljenik da bi tek ovdje razvio svoje nogometne talente, Luki Modriću takvo što ne treba. On je svoje nogometne snove imao sreću ostvariti ne mijenjajući kontinente i državljanstvo. Bilo mu je dovoljno da velikom svjetskom klubu iznajmi samo svoje noge. Tako nepodijeljenog srca i krvi on se u trenutku najvećeg profesionalnog trijumfa u dresu Reala zato može ogrnuti hrvatskom zastavom.
Ali, ostaje činjenica da se vrijednost njegova umijeća na nogometnom tržištu vrlo egzaktno može izraziti novcem. Također, sve kad bi i odlučio odabrati neko drugo državljanstvo, to bi ostala njegova privatna stvar, baš kao što i brazilsko-hrvatski transfer mladog Da Silve nije bio međudržavno pitanje, nego njegova osobna odluka i posao u kojem mu je, usput rečeno, život godinama zagorčavao ropski ugovor s menadžerom kojeg se morao oslobađati na sudu. Sve to ima svoju cijenu u novcu, bez obzira na sve nenaplative emocije nogometnih i nacionalnih navijača.
Takva bi se hipotetska cijena mogla odrediti i za nezamislivi Modrićev transfer u dres neke druge reprezentacije. Postoji neki astronomski iznos koji bi mogao biti opravdanje čak i takve “izdaje”, fantastična brojka za čije bi prihvaćanje i najzagriženiji navijač imao razumijevanja, pogotovo ako bi se dio tog novca na bilo koji način, recimo kroz milijunsku pomoć poplavljenima, vratio Hrvatskoj.
Međutim, meni se po glavi vrti jedan još fantastičniji scenarij. Pročitali ste možda prije dva-tri mjeseca da se Kinezi spremaju na kineski prevesti i tiskati jednu antologiju suvremene hrvatske poezije. Premda mi o njima ne znamo ništa, ima Kina i svojih pjesnika.
Ali, recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?
Malo je Tinovih pjesama koje bi bile same po sebi razumljive samo Hrvatima, barem onoj manjini koja ih čita i pamti i nakon što napusti školske klupe. U njegovim su stihovima velike svevremenske, sveljudske poruke, razgovori sa svijetom i svemirom koji veliki hrvatski pjesnik zove i vasionom.
Ili, za koliko bismo Litvi prodali Krležin Banket u Blitvi? A što da nam Mađari ponude sav udio MOL-a u Ini u zamjenu za Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski čiji bi se junak vrlo lako uklopio i u mađarski libreto pod imenom Miklos Zrinyi pod kojim ga sjeverni susjedi ionako slave kao svojeg? Ova bi posljednja ideja zapravo bila ekonomski vrlo primamljiva da cijena Zajčeve opere nije u posljednje vrijeme porasla do Marsa zbog u njoj sadržanog novootkrivenog starog hrvatskog pozdrava.
Naravno, u pravu ste, ove su fantazije i usporedbe potpuno blesave. Evo i zašto. Materijalnim se umjetničkim djelima, slikama, kipovima pa i povećim spomenicima, koji i na današnjem tržištu imaju cijenu u novcu, kroz povijest trgovalo. Još češće ih se u ratnim pohodima otimalo i otpravljalo u muzeje i na trgove osvajača. Ali, ona djela satkana od slova i nota, utkana u duhovne i kulturne identitete naroda i čovječanstva, jednostavno nemaju cijenu i izmiču u potpunosti danas prevladavajućem mentalitetu i zakonu tržišnog profita.
Hrvatski bi nacionalni ponos preživio i nekim drugim brzim i vještim nogama nadomjestio gubitak jednog Modrića ili Mandžukića. Ali, naše bi oči i duše ostale nenadoknadivo uskraćene bez Šimića, Kranjčevića i Ujevića, bez njihovih opominjućih i nadahnjujućih stihova, bez njihovih poruka koje još uvijek dopiru i do novih naraštaja koji odrastaju u hrvatskom jeziku.
Spomenuti su, naravno, samo simbolični predstavnici mnogo veće reprezentacije naših velikana duha, prošlih i današnjih. Pritom ih možemo, premda to rijetko radimo, beskonačno dijeliti i među sobom i s drugim narodima a da ih nikada ne potrošimo. Naprotiv, vrijednost im na taj način samo raste, ali u nama, ne u novcu.
Ono što će hrvatski nogometaši učiniti na brazilskim travnatim poljima bit će i ostati igra. Ali, kada neki naš orkestar zaigra na Sunčanim poljima Blagoja Berse, i kada to djelo skoro čitavo stoljeće nakon nastanka doživi prvo ozbiljno tiskano izdanje kakvo je ovih dana objavio Hrvatski glazbeni zavod, e onda smo učinili nešto uistinu ozbiljno, vrijedno i trajno za hrvatski kulturni i duhovni identitet, samosvijest i ponos koji nije u suprotnosti s ljudskom skromnošću i razboritošću.
Uživajte u nogometu. Obucite dresove, mašite zastavama i popijte u zdravlju i veselju to navijačko pivo. Ono je najbolji podsjetnik da taj luckasti zanos oko jedne igre ima precizno izračunatu marketinšku i tržišnu cijenu u kojoj je sadržana i sva njegova ispraznost i prolaznost.
S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Njemački sindikati zamolili su poslodavce da radno vrijeme zaposlenika koji rade ujutro prvu smjenu pokušaju prilagoditi utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Većina utakmica, naime, ima večernje termine, započinjat će u 22 sata po srednjeeuropskome vremenu, pa se pretpostavlja da će u tom slučaju radnici na posao dolaziti umorni, neispavani, dekoncentrirani ili će, još gore, otvoriti bolovanje i na miru navijati za svoje ljubimce.
Sindikati zatražili i, gle čuda, dio poslodavaca načelno je obećao da će radnicima jutarnje smjene pokušati izaći ususret za utakmice nacionalne repke – njemačke reprezentacije. Nogomet se tako pokazao boljim sindikalistom od povjerenika.
Poslodavci zasad nisu mogli obećati da će isti tretman imati za svih 28 od 64 utakmice koje započinju u deset navečer. Gastarbajteri, po svemu sudeći, neće imati taj privilegij kad budu igrale reprezentacije zemalja iz kojih su, nošeni neimaštinom, ratom ili nekom drugom nevoljom, stigli u Vaterland.
Pa ipak, da je kojim slučajem živ, Mladen Delić bi zasigurno uzviknuo: “Ma, ljudi moji, je li to moguće, nogomet kreira radno vrijeme u jednoj discipliniranoj Njemačkoj!”
Ja se pak pitam što bi rekli naši mentori iz Bruxellesa da se kojim čudom hrvatski sindikalisti drznu zatražiti od stranih poslodavaca u nas kasniji početak radnoga dana kako bi na miru pratili Modrića, Kranjčara, Da Silvu, Benka, Jelavića ili pak Olića i genijalnoga Mandžukića kojega bi i Nijemci zasigurno voljeli gledati ne samo u Bayernu, nego i u njemačkoj reprezentaciji…
Da li bi hrvatskim radnicima, koji za gazde iz svih onih Lidla, Kauflanda, Bauhausa rade i petkom i svetkom, sve nedjelje i blagdane, tolerirali kasniji početak smjene ili bi ih ti isti iz Vaterlanda spremno proglasili neradnicima, Balkancima ili lijenim Mediterancima svejedno, koji vrebaju svaku priliku da eskiviraju posao.
Da se razumijemo, ja jako cijenim to što njemački poslodavci vole sport i imaju toliko razumijevanja za nogometne strasti svojih zaposlenika, što surovim vremenima usprkos ne zanemaruju partnerski odnos s radničkom klasom. No ljubomorna sam! Bude mi žao da isti princip ne primjenjuju i na nas, u Hrvatskoj.
Naše radnike, premda ih plaćaju višestruko manje od njemačkih – rekla bih nepristojno malo – percipiraju kao potrošnu robu, kao da su za jednokratnu upotrebu: uzmeš, iskoristiš na određeno vrijeme i baciš. Za nas nema pravila, kolektivnih ugovora, radničkih vijeća, sindikal direktora i slobodnih vikenda…
Još nas uvjeravaju da smo skupi, nerentabilni, neefikasni i zato nam nude samo nestalnost. Sigurna je i stalna jedino njihova prijetnja – kojom tupe oštricu svakog štrajka – da će, ako se u nas ne smanje radnička prava, otići (ili neće ni doći), preseliti poslovanje, zatvoriti tvrtku i na cesti ostaviti dodatnih nekoliko stotina ili tisuća novih jadnika spremnih na svakojake žrtve za minimalac. Svjesni su i oni da je kapital mobilan. Sve stane u jednu aktovku. Danas je u Hrvatskoj, sutra u Bugarskoj, a za koji dan u Bangladešu ako mu je to isplativije.
Zato čuvaju svoje tri tisuće kuna. Zaposlenici i njihovi povjerenici šute ne bi li što duže dobivali mrvice sa stola stranih poslodavaca, ostatke ostataka… Istovremeno njihove kolege u Njemačkoj mogu postavljati i ovako bizaran zahtjev – pomicanje smjene zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nije li to tužno, taj naš deficit industrijske demokracije…
Još je žalosnije kad se prisjetimo kako smo se samo spremno odrekli svih pozitivnih tekovina sustava u kojemu smo jedan dio života proveli mi i naši preci. Sistema u kojemu su se sindikati odista mogli baviti svinjskim polovicama i nogometom (radničkim sportskim igrama), jer je taj isti radnik(kako to gordo zvuči) imao poziciju o kojoj danas ni u najsmjelijim snovima ne može sanjati: posao do kraja života, stan prema broju članova obitelji, besplatno školovanje djece, ljetovanje u radničkim odmaralištima na moru ili planinama, slobodne vikende…
Mladim generacijama koje se boje operacije krajnika, gripe ili trudnoće – jer ako im se dese, čeka ih otkaz – to što su imali njihovi djedovi i bake, nakratko mame i tate, izgleda kao science fiction, podjednako nestvarno kao nogomet u funkciji sindikalnoga povjerenika.
Piše: Drago Pilsel
Foto: Drago Pilsel
Majka i otac Luke Ritza dobivaju medijsku pažnju kada se prigodom Međunarodnog dana tolerancije (16. studenog) dodjeljuje mirovna nagrada ”Nasilje nije hrabrost”, nazvane po njihovu tragično preminulom sinu Luki (rođenog 1990.) ili kada stiže državna nagrada Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta koja se daje svake godine 12. lipnja na godišnjicu Lukine smrti, odnosno kada to pobuđuje kakva akcija Zagrebačkog savjetovališta protiv nasilja djece i mladih ‘‘Luka Ritz“, ili u povodu Lukina rođendana 22. travnja ili, obavezno, kada je godišnjica smrti (huligani su ga napali na Mostu slobode 1. lipnja 2008., a preminuo je od zadobivene traume 12. lipnja 2008.). Majka Suzana oglasila se u povodu nedavno održana referenduma o braku citirajući svoga sina Luku koji je s 15 godina napisao da su “pederi i lezbe normalni ljudi, samo što vode ljubav malo drugačije nego ostatak svijeta”, a oglasila se i u povodu Međunarodnog dana borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije (9. studenog). Lukina smrt izazvala je šok i glasno odjeknula u cijeloj zemlji. Taj je mladić rokerske duše (a želio je i ‘‘novinariti“) postao simbol borbe protiv uličnog nasilja koje je znatno poraslo u cijeloj državi. Željeli smo, kada ih mediji pomalo zaborave, skrenuti pažnju naših čitateljica i čitatelja prema mirovnom radu bračnog para Ritz, zamoliti ih da kažu što misle o vrućim pitanjima hrvatske zbilje i ponuditi ih kao primjer ljudi koji su znali okrenuti jednu veliku dramu u izvor dobrote i sebedarja.
Gospođo Suzana, gospodine Reno, što kažete onima koji ostaju bez djeteta, ne nužno uslijed tragedije kakva je pogodila vašu obitelj, odnosno kako ste se vas dvoje nosili iili nosite s gubitkom sina Luke?
Suzana: Za roditelja koji izgubi dijete nema magične riječi – one ne postoje. Jedina istina jest da vrijeme ne liječi rane, kao što mnogi znaju reći. Nakon izvjesna vremena počinjete učiti živjeti bez djeteta. To je vrlo bolan proces. U tom procesu, koji još uvijek traje, najveću podršku dobili smo od Lukinih prijatelja i njegove djevojke.
Reno: Ako ne pokazuješ tugu, ne znači da je proces gotov, to ljude može zavarati. Naša tuga i bol se budi s nama i liježe s nama, ona ne može nestati. Stalno smo u traženju načina kako živjeti s tim. Suzi je spomenula Lukine prijatelje…Tijekom ovih godina oni su i dalje prisutni u našem životu i vrlo često se viđamo i družimo. Nekada ti susreti budu sjetni, ali na to imamo pravo jer Luka nam svima silno nedostaje.
Kada je i kako došlo do odluke da krenete sa Savjetovalištem?
Suzana: Nakon akcije Lukinih prijatelja koji su Zagreb oblijepili plakatima ”Zagrebe, zašto štitiš ubojicu?” i time skrenuli pozornost medija, odlučili smo istupiti u javnost i progovoriti o nasilju među mladima. Počeli su stizati telefonski pozivi, pisma i e-mailovi roditelja čija su djeca žrtve maloljetničkog nasilja i koji su nas tražili pomoć i savjete. Potaknuti podrškom bliskih ljudi i prijatelja, ali i potpuno nepoznatih osoba, pokrenuli smo Zagrebačko savjetovalište protiv nasilja djece i mladih ”Luka Ritz” kao mjesto susreta, komunikacije i pomoći svima onima koji se nalaze u problemima vršnjačkog nasilja ili su potencijalne žrtve i počinitelji. Savjetovalište su, kao neprofitnu udrugu, osnovali Marija Šimoković Sikavica, Reno i ja u siječnju 2010. godine, a s radom prema javnosti započelo je u listopadu 2010. Znali smo da će biti teško. Međutim, na početku nismo ni sanjali da ćemo u ovako kratkom roku s ponosom moći reći da smo zadovoljni.
Reno: Na našu adresu počela su stizati pisma podrške od velikog broja nama nepoznatih mladih ljudi iz cijele Hrvatske, koji su nam dali ogromnu podršku i povjerenje. Sjećam se pisma jedne devetogodišnje djevojčice koja nam je na kraju pisma napisala: ”Hvala što mislite na nas i našu sigurnost.” Nakon toga nije bilo teško donijeti odluku o osnivanju Savjetovališta.
Jeste li na bilo koji način prije Lukine smrti bili ”društveno angažirani”?
Reno: Nismo, pratili smo društvena zbivanja na dnevnoj bazi, uvijek ih komentirali (tu je Luka prednjačio), bilo da je u pitanju kultura, politika…Ali naše misli bile su okrenute našoj maloj obitelji. Kao roditeljima najvažniji nam je bio odgoj djeteta. Dosta smo radili tako da smo svaki slobodan trenutak koristili za međusobno druženje. Međutim, život nam se promijenio.
Suzana: Kao što je Reno rekao, pratili smo zbivanja, ali problem je upravo u tome što nas često tek osobna tragedija tjera na pravi društveni angažman. Koliko god smo uvijek bili socijalno osjetljivi, posvetiti život borbi protiv nasilja za nas je bila jedina moguća reakcija na gubitak djeteta. Nije postojala opcija povući se u sebe i gledati kako druga djeca i mladi dalje stradaju. Pitali smo se što bi Luka volio da učinimo. Morali smo reagirati jer smo morali znati da poduzimamo sve da spriječimo da se i drugima ne dogodi ono što sami prolazimo, jer nismo željeli da više ijedno nevino dijete ili mladi čovjek strada. Možda smo motivirali neke druge ljude?! Nadamo se da smo u tome uspjeli – da reagiraju ranije, da se uključe u prevenciju nasilja jer je nasilje problem društva, problem svih nas. Svaki roditelj treba krenuti od sebe i zapitati se dajem li svom djetetu dovoljno ljubavi i slušam li ga zapravo. U našem društvu postoji veliki broj mladih koji su prekrasni. Mladi ljudi koji volontiraju u Savjetovalištu posebni su, inspirativni, nesebični i gaje vrline i vrijednosti koje bi trebalo stalno promicati među mladima, ali i odraslima.
Opišite nam čime se bavi Savjetovalište i što biste izdvojili kao iskustvo koje vas je snažno pokrenulo, oplemenilo ili ohrabrilo?
Suzana: Naša je misija pružanje savjetodavne i stručne potpore u slučajevima nasilnog i rizičnog ponašanja djece i mladih te razvijanje i provedba prevencijskih programa i pružanje savjetodavne potpore kada se maloljetničko nasilje dogodi. Nekoliko je osnovnih projekata koje provodimo:
“Vidljiv, važan, snažan” je projekt prevencije neprihvatljivog i nasilnog ponašanja djece i mladih kroz pružanje savjetodavne i edukativne potpore djeci, mladima i roditeljima. Usmjeren je na tri vrste prevencije: primarna, sekundarna i tercijarna prevencija koja se ostvaruje kroz nekoliko aktivnosti: individualno i online savjetovanje za djecu i roditelje sa socijalnom pedagoginjom u slučaju problema u ponašanju djece, individualno i online savjetovanje za djecu i roditelje s dječjom psihijatricom kod poteškoća u učenju i razvoju djece te adolescentnih kriza.
Zatim, pravno savjetovanje u slučaju nasilja među djecom i mladima u suradnji s Pravnom klinikom Pravnog fakulteta u Zagrebu u prostorijama Savjetovališta za roditelje djece žrtava nasilja u slučaju pravnih upita s ciljem zaštite djece.
Tu je i informativna telefonska linija u slučajevima nasilja među djecom, problema u ponašanju djece i poteškoća pri učenju. Na telefon mogu nazvati djeca, mladi, roditelji i svi drugi u slučaju navedenih poteškoća. Grupa podrške za roditelje djece s problemima u ponašanju nužna je radi dijeljenja životnih iskustava, osjećaja i razmišljanja radi samopomoći.
Individualno online savjetovanje sa stručnim osobama i telefonsko informiranje: riječ je o pružanju pomoći svima onima koji se nađu u problemima odrastanja i odgajanja, kao i u riziku za neprihvaljivo i nasilno ponašanje. Individualno savjetovanje podrazumijeva razgovor sa stručnom osobom u prostorijama Savjetovališta u trajanju od sat vremena, a korisnici se prethodno naručuju telefonski ili osobnim dolaskom. Online savjetovanje zamišljeno je kao mjesto traženja pomoći i savjeta putem e-maila.
“Tko ne djeluje, sudjeluje” projekt je aktivnog uključivanja mladih putem tehnike kazališta potlačenih i ostalih tehnika dramske pedagogije u suzbijanju diskriminacije, zaštitu ljudskih prava, prevenciju nasilja među djecom i mladima te ovladavanje tehnikama rješavanja potencijalno konfliktnih situacija nenasilnim putem. Program se sastoji od nekoliko programskih aktivnosti koje se kontinuirano održavaju u Savjetovalištu.
Aktivnosti su forum izvedbe za učenike osnovnih i srednjih škola, forum izvedbe za studente, dvodnevne forum (vikend) radionice za prosvjetne djelatnike i studente koji se pripemaju za rad s djecom i mladima, dvodnevna radionica te kontinuirane izvedbe (minimalno jednom mjesečno) za učenike odabarane srednje škole koju izvode učenici forum grupe iz te škole. Tehniku kazališta potlačenih često koristimo jer smo uvidjeli da je djeci i mladima vrlo interesantna.
‘‘Ciklus tribina Direktno“ – tribine za mlade Direktno su prilika za otvaranje važnih društvenih tema, kritičko promišljanje i aktivno sudjelovanje mladih u izgradnji zdravijeg društva. Na njima se bavimo temama unutar četiri šira područja: nasilje među mladima, ovisnosti, građanski aktivizam te spol, rod i seksualnost. Gosti svake tribine poznati su stručnjaci koji će svojim predavanjem ponuditi okvir za razmišljanje i zajednički razgovor. Kao uvod u svaku temu poslužit će projekcija dokumentarnog filma iz serijala Direkt produkcije FadeIN. Susreti se održavaju u razdoblju od studenog 2013. do srpnja 2014., ponedjeljkom od 19 do 21 sat.
Reno: ‘‘Subota za učenje“ je program pružanja besplatne pomoći u učenju djeci sa slabijim školskim uspjehom koja su u tretmanu centara socijalne skrbi Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Pomoć pri učenju izvode posebno educirani volonteri (studenti Zagrebačkog sveučilišta) za rad s djecom. Cilj pomoći u učenju je razvoj pozitivnog stava prema učenju, pozitivne slike o sebi, izgradnja uvjerenja o vlastitoj posebnosti, te prevencija školskog neuspjeha i straha od škole.
“Net generacija.hr” projekt je aktivnog uključivanja djece i mladih te njihovih roditelja i nastavnika u prevenciju ovisnosti o novim tehnologijama s naglaskom na prevenciju internetskog nasilja – cyberbullyinga. Tu su i izvedbe forum priče koje se temelje na nasilju putem interneta (društvene mreže) i drugih novih tehnologija (mobitela); razgovor i upoznavanje s prednostima, ali i rizicima novih tehnologija s naglaskom na cyberbullying; održavanje dvodnevnih forum radionica za učenike i nastavnike na teme: vršnjačkog nasilja, nasilja novih tehnologija, ojačavanja djece, mladih i odnosa u obiteljima, ovisnosti djece i mladih te kontinuirani rad na forum kazalištu unutar jedne osnovne škole.
Ohrabrilo nas je kad su počela dolaziti djeca i mladi koji su žrtve nasilja, ali i djeca i mladi s problemima u ponašanju. Kod njih se nakon samo nekoliko dolaženja mogla primijetiti značajna pozitivna promjena u ponašanju. Uvijek nas oplemeni kad nam se javljaju osobe koje su zatražile Savjetovalište za pomoć s lijepim povratnim informacijama, zahvalama itd. Tada sve ima smisla…
Imate li povratnih informacija od mladih ljudi koji dobivaju nagradu ‘‘Luka Ritz“? Ostaju li mirotvorno opredijeljeni?
Reno: S nekima se dopisujemo ili povremeno čujemo. I dalje su aktivni u svojim zajednicama jer to je njihov način življenja i njihov sustav vrijednosti. To su odgojne vrijednosti koje su dobili u domu od svojih roditelja.
Suzana: Kao što sam već spomenula, velik je broj mladih ljudi koji nama odraslima mogu biti primjer i od kojih bismo mogli puno naučiti. Oni su iznimni mladi ljudi, i žao mi je onih koji je ne dobiju, a također rade fenomenalne stvari u svojim zajednicama. Te vrijednosti bi trebalo više promovirati i tim mladima davati medijski prostor.
Često čujemo ne baš lijepe riječi o mladim ljudima u Hrvatskoj, no kakvo je vaše iskustvo? Kako vi vidite Lukine vršnjake, iako je, svjestan sam, teško vršiti generalizacije?
Suzana: Mladi s problemima u ponašanju, nasilna djeca i mladi ne rađaju se nasilna. Postoji čitav niz obiteljskih i širih društvenih faktora koji utječu na to hoće li se kod djeteta javiti takva ponašanja. I na te faktore treba djelovati kroz prevenciju. Mladi ljudi koje poznajemo jesu poput onih koji su građanski aktivni, koji su pokrenuli akciju, potaknuli nas na otvaranje Savjetovališta. Kroz Savjetovalište smo upoznali još više mladih ljudi, naše volontere, iznimne, nesebične. Većina su studenti koji imaju obaveze na fakultetima, neki su zaposleni, ali unatoč svemu imaju potrebu dio slobodnog vremena posvetiti drugima.
Reno: Ako se krene već i od samih medija, koji više ne nude samo sadržaje, već i sustav vrijednosti, te koji kroz senzacionalizam izvještavaju o slučajevima nasilja i problema u ponašanju djece i mladih, a istovremeno ne nude prostor ili nude jako malo prostora za pozitivne sadržaje za mlade i o mladima, postaje jasno da bitno utječu na sliku o djeci i mladima u javnosti, pa tako i na ponašanje odraslih prema njima. Mi vjerujemo u mlade ljude.
Jeste li stekli nove prijatelje?
Reno: Upoznali smo veliki broj dobrih ljudi i nekada imamo osjećaj da nam ih Luka šalje. S nekima smo postali pravi prijatelji. Redatelj Miroslav Sikavica snimio je dokumentarni film ”Oblak”. To je intimna priča o gubitku sina, najboljeg prijatelja i dečka. Film je sniman u rasponu od godinu dana otkako nas je Luka napustio. Istovremeno to je priča o potrebi i važnosti građanske solidarnosti i aktivizma u našem društvu. Družeći se poslije s Miroslavom (Sikom) i s njegovom suprugom Marijom, s kojom smo osnovali Savjetovalište, dobili smo prijatelje za cijeli život. Hvala im na tome.
Suzana: Predstava ”Ovo bi mogla biti moja ulica” kazališta ZKM-a prva je predstava koja progovara o nasilju među mladima u Hrvatskoj. Autorice Jelena Kovačić (dramaturgija) i Anica Tomić (režija) su ”naše cure” koje beskrajno volimo. S Anicom i Jelenom smo se družili tijekom stvaranja predstave i već tada shvatili da je ljubav obostrana. Ne smijem zaboraviti spomenuti Mašu Kolanović, Sanju Radić, Stjepku Popović koja je u Savjetovalištu bila tri godine kao voditeljica projekata. Kad malo razmislim, mislim da smo postali bogatiji ljudi.
Imate li dojam da se širi svijest o potrebi nenasilne komunikacije i nenasilnoga odgoja u nas?
Reno: Svakako se više govori o potrebi nenasilne komunikacije i odgoja, što je vjerojatno povezano i s naporima uvođenja građanskog i zdravstvenog odgoja. U posljednje vrijeme napokon se počelo raspravljati i o govoru mržnje na internetu kojeg su prepuni komentari na portalima. Skrivanje iza nadimaka i lažnih profila daje osobama koje nemaju samopouzdanja i pozitivnu sliku o sebi dojam snage i hrabrost da se suoče s vlastitim manama i frustracijama, nažalost, usmjeravajući ih prema drugima. To im vjerojatno daje samo kratak i prolazan osjećaj zadovoljstva, ali nikakav učinkovit rad na sebi. Zbog toga je nužno raditi na odgoju za nenasilje – odgoju koji će prije svega biti usmjeren na pružanje djeci i mladima vještina za nenasilno rješavanje sukoba, zauzimanje za sebe i druge, ali i preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke.
Jeste li imali prilike izmijeniti svoja iskustva ili educirati kolege izvan RH?
Suzana: Iako smo razmijenili iskustva sa suradnicima u Hrvatskoj, tu želim istaknuti suradnju s Centrom za mirovne studije, gdje smo partneri na projektu ”Nasilje ostavlja tragove” financiranoga iz EU fondova. Zasad još nismo surađivali s inozemstvom jer, nažalost, još nemamo ljudskih ni materijalnih resursa za takvu vrstu suradnje.
Koje situacije nasilja u zemlji prepoznajete kao izazovne, a prema kojima se vlast nije znala postaviti, ako takvih situacija ima?
Reno: Nije pitanje nasilja u zemlji samo odgovornost zakonodavne i izvršne vlasti, koje obično prve padaju na pamet kad se spomene “vlast”. Sudbena vlast je ona koja mora početi reagirati ozbiljnije na slučajeve nasilja. Dokle god sudovi šalju poruku, posebice mladima, da se nasilje isplati ili da će proći nekažnjeno zbog nasilja, mladi će nasilje vidjeti kao metodu rješavanja problema koju ne znaju riješiti na druge, nenasilne načine.
Kolegica Sanja Modrić je u Novome listu lani napisala ovo: ”Slučaj Luke Ritza zapravo ima i nevidljivog aktera, a to je društvo. A u društvu je sve ostalo točno onako kako je bilo tada kad je Lukin život zatrlo nasilje, nikakvih bitnih promjena, nikakve jasne pouke. Naprosto, sve su tadašnje patologije ostale i danas netaknute u tom našem neomeđenom socijalnom laboratoriju, u kojem je ovako bizarno ubojstvo očito bilo moguće i u kojem se onda jedna takva besmislena tragedija doista i dogodila, na žalost ni prva, ni zadnja.” Kako vam se čini njezina konstatacija?
Suzana: Iako je, nažalost, gotovo potpuno točna, možda je došlo vrijeme da promijenimo stav, da se odmaknemo od takvih generalizacija i da ih prestanemo promovirati jer ne čine ništa za konkretnu akciju. Ljudi se obično pasivno slože i dobiju osjećaj da ne mogu promijeniti ništa te odustaju. Treba krenuti svatko od sebe i pitati se što ja mogu napraviti. Malen korak, ali konkretan korak – poput pomaganja nekome u nevolji, poput volontiranja i slični načini akcije mijenjaju mikro okolinu. Jedna po jedna mikro okolina već čini zajednicu. Odnekud moramo početi. Ne možemo stalno čekati to “društvo” kao da svatko od nas nije član tog istog društva.
Zašto ste se javno opredijelili kada se organizirao referendum o braku i kojim ste stavom nastupili?
Reno: Zato što se tim pitanjem kršilo direktno pravo manjina, širila netolerancija prema drugačijima i različitima. A posebice jer to pitanje nije pokrenula manjina, već većina. Nisu homoseksualne osobe zatražile da se mijenja definicija braka.
Suzana: Luka je stradao jer je bio drugačiji. Bio je liberalan, tolerantan i zazirao je od nasilja. Nije pripadao nikakvim podjelama, ali uvijek je stao na stranu i u obranu onih koji su iz bilo kojeg razloga bili diskriminirani i etiketirani.
Foto: Drago Pilsel
Kako ste se vas dvoje upoznali?
Reno: Upoznali smo se 22. travnja 1989. na vjenčanju. Suzi je bila kuma, a ja kum (hahaha) ljubav na prvi pogled. Hodali smo 39 dana i odlučili se vjenčati.
Suzana: Točno godinu dana kasnije 22. travnja 1990. rodio se Luka!
Smatrate li se prosječnim zagrebačkim građanima? Jeste li to bili kada ste hodali zajedno i kada ste se uzeli?
Suzana: Oboje smo rođeni u Zagrebu i djeca smo zagrebačkog asfalta.
Reno: Mislim da smo bili i ostali prosječni građani.
Kakav vam je život u Zagrebu?
Suzana: Nećemo se žaliti, premda se Zagreb dosta promijenio u odnosu na vrijeme kada smo bili mlađi. Još uvijek si možemo priuštiti odlazak u kazalište, neki rock-koncert, druženje s prijateljima…
Postoji li neka osoba iz novije povijesti koja zaslužuje spomenik, a nema ga?
Reno: Nisam sklon dizanju spomenika.
Koju ste knjigu u posljednje pročitali, a da vam se jako dopala?
Suzana: ”Srda pjeva, u sumrak, na duhove”, roman Miljenka Jergovića, po drugi put, i ”Prijelaz za divlje životinje” Ivane Simić Bodrožić. Tu posebno želim istaknuti pjesmu “Nikada nećete saznati koliko vas volim”.
Reno: Trenutačno čitam ”Misija London”, roman Aleka Popova.
Puno se toga nesretnoga događa, ali što vas je u posljednje vrijeme jako rastužilo?
Suzana: Svaki puta kada strada mlada osoba.
A raspoložilo ili razveselilo?
Reno: Kada Lukini prijatelji polože ispit na fakultetu.
Što vam inače čini radost?
Suzana: Kada nas nazovu Lukini prijatelji i pitaju što je za ručak, hahahaha.
Reno: …ili kada Lara, Lukina prijateljica, i Ivana pitaju mogu li opet ljetovati s nama?!
Teško mi je otvoriti bilo kakvu sportsku temu u zemlji koja tek počinje svoditi račune 20-godišnjega nezasitnog natjecanja u lopovštini i prijevarama. Kako se fokusirati na Blanku, Balića, Kostelića ili Modrića, ako policija i USKOK svako malo javnosti isporuče novoga šampiona lige bahatih i moćnih koji su na račun općeg dobra stekli enormna privatna bogatstva? Čemu zdvajati nad Lovrenovim autogolom pokraj toliko grijeha struktura i namjernih autogolova vlastitom narodu s najodgovornijih mjesta u državi.
Kako govoriti o sjaju i radosti Lige prvaka koju u Maksimiru isprati samo četiri tisuće revoltiranih i u mišljenjima podijeljenih gledatelja o nogometnom pitanju svih pitanja – kako je, uz čiji blagoslov i pokroviteljstvo te za čiji račun i za koliku osobnu korist Zdravko Mamić prisvojio javno i nacionalno sportsko dobro Dinamo, a uvelike je svojim interesima podčinio i cijeli jedan sport?
Da, možda ćete mi prigovoriti da se opet bavim Mamićem, ali teško je pobjeći od njega, posebno kada se Mamić na vrlo ozbiljan i perfidan način počne baviti vama. Ne mogu decidirano tvrditi, ali imam mnogo razloga sumnjati da me upravo Mamićev zlokobni utjecaj pospremio na cestu. O čemu se, naime, radi?
Nedugo nakon što je izašao iz pritvora zbog rasističkoga vrijeđanja ministra Željka Jovanovića, Mamić je u posjetu EPH-ovu carstvu, vjerojatno tražeći rehabilitaciju, proveo čak četiri sata, tri sata kod direktora Janka Goleša, a sat vremena na sedmom katu. Svi koji poznaju epehaziju znaju kome idu ugledni gosti kad odlaze na sedmi kat. Dakako, medijskom tajkunu Ninoslavu Paviću.
Malo je reći da su kolege novinari i urednici bili začuđeni neočekivanim posjetom, bili su zgroženi. Ne samo zato što je Dinamov šerif mjesecima prije toga najvulgarnije vrijeđao Pavićeve novinare, pa i prve komentatorske uzdanice, nego je Pavića glavom i bradom nazvao najvećim kriminalcem u državi. ”Svi bi trebali tužiti Pavića, tko ga želi tužiti, neka mi se javi i ja ću mu pomoći”, kazao je Mamić na jednoj od svojih znamenitih presica samo dva i pol mjeseca prije nego što se popeo do Pavićeva sedmoga kata. E, pa, dragi Zdravko, ja ti se javljam. Tužila sam Pavićev EPH zbog nezakonita otkaza, ali nekako sumnjam da ćeš mi pomoći jer se ne mogu oteti dojmu da si mi baš ti otkaz priskrbio. Evo, kako je bilo…
Slučaj Jozefine K., kako u internoj zafrkanciji – ako tu uopće o zafrkanciji može biti riječ – nazivam svoje udaljavanje iz EPH, odnosno Jutarnjeg lista, imao je dvije etape. Ispričat ću vam obje kroz pero uglednoga novinara Marina Šareca, glavnog tajnika Zbora hrvatskih sportskih novinara, koji je jedini javno, glasno i kuražno iskazao kolegijalnu i ljudsku solidarnost.
Prva etapa, slučajno ili ne, nije važno, poklapa se s Dinamovim ulaskom u Ligu prvaka 2011., koja će u Zagreb, među ostalim, dovesti Real s Mourinhom i Ronaldom. Ludilo je započelo, a negdje usred njega sastali su se u Maksimiru Mamić i Pavić. Samo dva mjeseca prije dobila sam, zato što valjda dobro radim svoj posao, novi dvogodišnji urednički mandat u sportskoj rubrici Jutarnjeg lista. No tadašnji glavni urednik Mladen Pleše pozvao me nedugo potom kako bi mi tiho priopćio da bi ”oni”, umjesto da uređujem, htjeli da pišem jer sam izvrstan autor: ”Kaj buš se gnjavila s tim prelamanjima stranica, nama trebaju autori, pa ti nama pomogni malo oko Siniše Sušeca (op., nije Saša, ali je također sin televizijskoga komentatora Bože Sušeca) jer ga pripremamo za to da jednoga dana bude glavni urednik Sportskih novosti. “Da, i tako to ide, netko se u novinarstvu ipak ponekim uratkom mora legitimirati, a netko jednostavno postane urednik jer ima tatu. Ja, nažalost, imam Mamića i Pavića. Nije mi u prvi mah bio jasan taj nagli obrat u vezi s mojim netom potpisanim statusom, a onda je kolega Šarec objavio ovaj tekst:
”Ovih je dana iz impressuma Jutarnjeg lista nestala Romana Eibl. Nestala je jer su se tako jednog rujanskog jutra dogovorili nogometni nakupac i medijski prekupac, nazovimo ih ovom prigodom, što-ja-znam, Zdravko i Nino. Našli se oni u Maksimiru i zapodjenuli razgovor.
Nino: Pa dobro, Zdravko, zašto ti ne želiš dati intervju za moje novine?
Zdravko: Želim, ali ne dok na mjestu urednice sporta držiš onu…, onu…, Eiblicu.
Nino: Dakle, dat ćeš nam intervju ako je smijenimo?
Zdravko: Naravno, ali je prvo smijenite.
Nino: Ajmo ovako, ti daj intervju i mi ćemo je odmah maknuti!
Rečeno – učinjeno. Tako je to, eto, bilo. Tako to u tim novinama i inače biva: iz impressuma, ali i iz redakcije, najčešće se odlazi zato što si je to tako zamislio i poželio neki prevažni čitatelj ili poželjni sugovornik.”
Druga etapa moje eliminacije odrađena je potkraj lipnja ove godine, pa da opet citiram kolegu Šareca i u nastavku svoga slučaja:
”Romanu je prije nekoliko dana pozvao notorni Janko Goleš − nekad ukopnik novinarstva u Sportskim novostima, a danas direktor EPH – i priopćio joj da s njom više neće produžiti ugovor! Jer su mu, pazi sad, urednici rekli da Romana radi premalo i − loše!?!
Hmm, poprilično je nejasno što to znači raditi loše u novinama poznatima po tome što su izvještavale o sudaru tramvaja na uglu Savske i Šubićeve (za one koji ne poznaju Zagreb, riječ je o dvjema paralelnima, međusobno kilometrima udaljenim ulicama) i objavile izmišljeni intervju s bivšim premijerom Ivom Sanaderom. Još je nejasnije koji su to Romanini urednici sposobni tako ‘briljantno’ ocijeniti njezine novinarske dosege. Jedan od njih, naime, u životu nije napisao novinski tekst, dok drugi uglavnom piše teško čitljive traktate i mudrolije. I baš oni da su kao niškoristi proglasili učinak dugogodišnje novinarke i urednice u Vjesniku, 24 sata i Jutarnjem listu?! Malo vjerojatno.
Razlozi su sasvim druge i, nažalost, sasvim nenovinarske prirode. Onaj kojega smo u tekstu otprije dvije godine nazvali Zdravko sve češće je počeo obilaziti ured onoga kojega smo nazvali Nino i iz tog sablasnog komplota izrodile su se neke sasvim konkretne ideje. EPH je, znamo svi, u kritičnoj financijskoj situaciji, a Dinamov izvršni predsjednik Zdravko Mamić raspolaže određenim sredstvima spremnima za investiranje. Ukratko, Z. M. bi rado ušao u nekakav aranžman sa Sportskim novostima, Pavić bi to objeručke prihvatio, no problem je, pogađate, opet − Romana Eibl. Kao što je u prethodnoj priči intervju za Jutarnji list Mamić uvjetovao Romaninom smjenom s mjesta urednice sportske redakcije, tako sada financijsku infuziju uvjetuje njezinim potpunim eliminiranjem iz spomenutih novina. A to u EPH-u nikad nije bio problem…”
Tako je to, eto, bilo. U ponedjeljak je u zagrebačkoj Palači pravde počeo moj proces protiv EPH zbog nezakonita otkaza, ali je odmah i obustavljen, a tako će i biti sve dok EPH ne završi predstečajnu nagodbu. Ne trebam ni reći koliko taj izmišljeni institut predstečajne nagodbe privilegira dužnika iako je skrivio svakovrsne kaose – i kolektivne i osobne, a možda i gospodarski kriminal, dok vjerovnike i oštećene ostavlja u čekaonici u posve podređenom položaju.
Da, ako se zapravo pitate zašto mi je Mamić stalno za vratom, valjda zato što sam i ja njemu, jer već dulje od desetljeća upozoravam da je nezakonito uzurpirao klub postaviviši u sva njegova tijela, od Skupštine naniže, svoje rođake, kumove, prijatelje, prijateljeve prijatelje, njihove sinove i kćeri, pa se onda oni međusobno uvijek iznova biraju, štite i podržavaju jedni druge.
I sad ga obilno tako prisvojenoga i odnarođenoga, uz obilne potpore javnog novca i prešutno pokroviteljstvo svih politika, iskorištava za svoj family business.
Dva puta sam ga sudski gonila za kazneno djelo klevete, i oba puta sam se u prvostupanjskom postupku izvansudski nagodila, u svoju korist, dakako. Razgovarajući posljednji puta s mojim odvjetnikom, Mamić mu je, hiperventilirajući i psujući, rekao da živi za dan kad će me vidjeti da puzim na koljenima. Moj mi je odvjetnik ovih dana dosta plastično objasnio, premda se usporedba može mnogima učiniti posve neprimjerenom, da je razlika između Šlogarova i Mamićeva pucnja u metku. Jedan je ugasio život sam, a drugi egzistenciju koja održava plamen života.