Dvorana Krematorija bila je turobna, prepuna i tiha. Stajali smo u tišini čekajući početak oproštaja od sjajnog novinara, dokumentarista, čovjeka i kolege Matije Vukšića. Imao je samo 37 godina.

Nije to bio jedan od onih obreda kakvi su izmišljeni da ponude kakav-takav smisao i utjehu, od onih u kojima tako važne stvari koje nas se najdublje tiču prepuštamo hladnim profesionalcima raznih religija. 

Kako nad lijesom prekrivenim bijelim pokrovom i cvijećem reče njegov prijatelj, jedan od govornika, “Matija nije bio fan tog kluba”. Ali zato je civilni obred sastavljen od iskrenih, osobnih i smislenih riječi ljudi koji su ga dobro poznavali, pratili i do kraja voljeli bio itekako uzvišen.

Glavni cilj svih politika je da nas zaglupe i tako žive pokopaju (…) Svako umjetničko djelo je tih i moćan bunt protiv besmisla, ništavnosti, ispraznosti i prolaznosti. Pri tom je prolaznost svega živog činjenica, dok su ništavnost i ispraznost ljudske mane i nedostaci, nesposobnost ili lijenost čovjeka da tu činjenicu pojmi i da joj se vlastitim snagama, pameću i srcem suprotstavi i okrene u našu korist 

A neki od govornika su, nipošto neprikladno pogrebnoj prigodi i mjestu, ošinuli one koji su Matijin neizmjeran talent i ljudskost ograničavali i kočili umjesto da ga podržavaju i potiču. 

A povrh svega bila je glazba, pjesme i glas Arsena Dedića. “Balada o prolaznosti” sa starinskim zvukom klavira i refrenom “Mi rekli smo si zbogom govoreć doviđenja”, pa Ujevićev “Odlazak” i na kraju Arsenov “Amigo”. 

Ovo nije tekst o Matiji Vukšiću, bit će za to još dobrih razloga i prigoda. Ovo je tekst o toj glazbi, uvjerljivim pravim riječima, umjetnosti i ljudskosti koje nas kao malo što drugo mogu tješiti, hrabriti i snažiti čak i pred smrću.

Svako umjetničko djelo je tih i moćan bunt protiv besmisla, ništavnosti, ispraznosti i prolaznosti. Pri tom je prolaznost svega živog činjenica, dok su ništavnost i ispraznost ljudske mane i nedostaci, nesposobnost ili lijenost čovjeka da tu činjenicu pojmi i da joj se vlastitim snagama, pameću i srcem suprotstavi i okrene u našu korist.

Učenje jezika umjetnosti, a još više razvijanje intelektualnog i emocionalnog aparata kojim je možemo prepoznati, osjetiti i biti njome dirnuti svakom bi ljudskom društvu morale biti najvažnije stvari. Ali mi živimo, trajemo i često prerano umiremo u jednom od onih društava i jednoj od onih država koje za to sve manje mare. 

Što je tužnija prigoda i što je bolnija smrt, kao kad preko reda svijet napuštaju mladi ljudi, to očitijom postaje isprazna površnost s kojom se države i sve što je okuženo politikom prema njima odnose. 

Kako na sprovodima, tako i o tužnim godišnjicama zala i nesreća u organiziranom protokolarnom sjećanju i pijetetu. 

Prevladavajući glavni cilj svih politika danas je da nas zaglupe i zatupe. Jer to im je u interesu. Neprestano smanjivanje prostora za vrijedne stvari i pružanje prilike ljudima za susret s nečim što ih može dirnuti, uzdići i oplemeniti njihov je interes. 

Zaglupljeni, umrtvljeni, obeshrabreni, obesmišljeni i obezvoljeni ljudi njima su korisniji, poslušniji i podložniji. 

Zato je svaka umjetnost i svaki vrijedan umjetnički čin tih i moćan bunt umjetnika i svih onih koji njihovu umjetnost imaju sreću prepoznati, osjetiti i doživjeti. 

Kako nad lijesom prekrivenim bijelim pokrovom i cvijećem reče njegov prijatelj, jedan od govornika, “Matija nije bio fan tog kluba”. Ali zato je civilni obred sastavljen od iskrenih, osobnih i smislenih riječi ljudi koji su ga dobro poznavali, pratili i do kraja voljeli bio itekako uzvišen

Stoga se jedna naša mlada i mala hrvatska glazbena agencija vrlo prikladno zove BuntArt. Okuplja i organizira nastupe nekih od najboljih i najizvrsnijih hrvatskih glazbenika kao što su Monika Leskovar, Martina Filjak ili kosovski virtuoz kojemu je i Hrvatska domovina Petrit Çeku. 

Bunt protiv obesmišljenosti, prostote, površnosti i plitkoće kojima nas žive pokapaju političke i medijske organizacije, institucije i korporacije. 

Tek na rubovima koji se još trzaju i odupiru možete nešto načuti o ljudski i umjetničko neizmjerno važnim i dubokim stvarima i čudima koja se ipak događaju i koja bi od nas mogla činiti bolje ljude, društva, države, narode i svijet. Na primjer o fantastičnom koncertu Petrita Çekua i njegova gitarističkog Trija Elogio i njihovom novom CD-u. U izdanju upravo BuntArta. 

A da ne govorimo kako umjetnost, za razliku od većine političara koji čim zinu ljude i narodu dijele i udaljuju, djeluje upravo suprotno. 

Samo pratite što će sve ovih dana biti izrečeno nad grobovima i stratištima i hoće li vas ijedna od tih riječi utješiti, ohrabriti, otvoriti vam perspektivu i viziju bolje budućnosti. 

Kada su nedavno združeni zborovi Hrvatske radiotelevizije i Radiotelevizije Srbije u Lisinskom uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Tomislava Fačinija pjevali poput Dunava velik, širok i dubok “Njemački requiem” Johannesa Brahmsa, to nije bio nikakav politički, nego isključivo umjetnički događaj. 

Začudo, organizirale su ga i producirale velike institucije čiji informativno-politički pogoni spadaju među najveće zagađivače javnog prostora i grobare pameti dviju zemalja. Utoliko je ovakvo združivanje njihovih umjetničkih ansambala bilo važnije i potrebnije. 

Isto tako, daleko od interesa i bilo kakve podrške politike bilo je i nedavno gostovanje ljubljanskog Mini teatra kod zagrebačkog Planet Arta na pozornici Male scene u okviru suradnje i razmjene ovih dvaju sjajnih malih i nezavisnih kazališnih družina. 

Gledali smo kako fantastični slovenski glumci Marko Mandić i Pia Zemljič u režiji Ivice Buljana izvode globalno poznati komad “Zatvaranje ljubavi” Pascala Ramberta. 

U prvom dijelu On verbalno rastura ne samo njihovu vezu i dugogodišnji brak, nego i samu ideju i mogućnost ljubavi, nazivajući je “mauzolejem fikcija”.

Ovo nije tekst o Matiji Vukšiću, bit će za to još dobrih razloga i prigoda. Ovo je tekst o toj glazbi, uvjerljivim pravim riječima, umjetnosti i ljudskosti koje nas kao malo što drugo mogu tješiti, hrabriti i snažiti čak i pred smrću 

O, kako slično politikama koje sve više ovladavaju svijetom propovjedajući nevjerovanje u bilo kakvu mogućnost univerzalne ljudske uzajamnosti, solidarnosti, suosjećanja i suživota među različitim ljudima i narodima. 

Za njih je to konstrukt i izmišljotina, jer njihova stvarnost su rovovi i bojišta na kojima se nude kao samopromaknuti generali. I zato mi još uvijek u duši poput melema i trube na čelu kontranapada odzvanjaju riječi kojima mu Ona odgovara (u prilagođenom hrvatskom prijevodu Ivice Buljana): 

“kakva vulgarnost govoriti o mauzoleju, govoriti o ljubavi koja nas je ujedinila u izrazu mauzolej, fikcija, kakva vulgarnost, kakav poraz pred svijetom, kakvo odustajane pred svijetom, nisi ti general, ti nisi general s četiri zvjezdice, ti si dezerter, jadni mali dezerter…”. 

Ne dajte se, ne dajmo se živi pokopati.   

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje kolumna naslovljena: Tih i moćan bunt umjetnika čije nas riječi i note tješe i ohrabruju čak i pred smrću).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.