Ljutio sam se kad je Leslie Holmes Hrvatsku svrstao u propale države (kvarne države, rotten states). S jednim novinarom iz Freedom Housea sam se ozbiljno posvađao jer sam mislio da je takav izraz, samo blago prikriven akademskom formom, izraz bahatog nerazumijevanja. [Read more…]
Jastreb u halterima ili smisao televizije Montyja Pythona
”OK, dat ću vam trinaest epizoda, emitirat će se u listopadu, i to je sve. Sad svi van i primite se posla.“
Tako je glasio kratki odgovor Michaela Millsa, urednika zabavnog programa na BBC-u, kad su mu u proljeće 1969. godine petorica televizijskih komičara iznijeli ideju da naprave novi humoristično-satirički program, ”something completely different“. [Read more…]
Kolinda na bolovanju
”Boli me kad gledam kako ova prekrasna zemlja s tolikim potencijalima tone, ne mogu gledati kako mladi odlaze iz Hrvatske jer nemaju posla“, rekla je prošlog tjedna u Vinkovcima gospođa Kolinda Grabar Kitarović, objašnjavajući valjda zašto je, poput mnogih Hrvatica što odlaze u inozemstvo raditi kao kućne pomoćnice, i sama onomad otišla raditi kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a.
I zašto je sad, kako reče, odlučila “ostaviti respektabilnu međunarodnu karijeru i odbiti nekoliko vrlo provlačnih ponuda u inozemstvu“, pa se vratiti u Domovinu i kandidirati na predsjedničkim izborima.
Ispala je, međutim, za naše prilike sasvim pristojna aferica kad se ispostavilo kako gospođa kandidatkinja “respektabilnu međunarodnu karijeru“ tehnički baš i nije “ostavila“, i kad su iz Bruxellesa novinarima potvrdili kako pomoćnica glavnog tajnika NATO-a pred početak izborne kampanje u domovini nije dala otkaz, već joj je glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen odobrio – neplaćeni dopust.
Za pretpostaviti je da samo zbog strogih pravila igre na takozvanom Uređenom Zapadu gospođa Grabar Kitarović nije za vrijeme predsjedničke kampanje u rodnoj zemlji iskoristila i onaj blagoslovljeni institut iz Zakona o radu, što se kod nas odvajkada koristi baš nekako u ovo doba godine, kad hrvatski liječnici imaju više posla nego Svjetska zdravstvena organizacija u Sierra Leoneu
Sedam dana raspravljalo se je li Kolinda Grabar Kitarović lagala ili samo preformulirala, ona se sirota pravdala da je to tek “administrativna formalnost“, nadigla se na nju kuka, motika i široka javna rasprava o moralu – kao da je laž u hrvatskoj politici jedna posve nepojamna i nečuvena pojava – a da u sedam dana bjesomučne pucnjave u obračunu kod OK Morala nitko nije primijetio ključnu stvar, upadljivo očitu činjenicu od koje sve do kraja hrvatske Republike neće više biti točnije i preciznije mjere njenoga suvereniteta: ozbiljna je, eto, prilika da predsjednik slavne hrvatske države bude jedan činovnik NATO-a na neplaćenom dopustu.
Novinarima su u sjedištu Sjevernoatlantskog saveza objasnili kako se gospođa pomoćnica nakon predsjedničke kampanje, ako to bude željela, može vratiti na svoje radno mjesto, što znači da će je – “ako“, jasno, “to bude željela“ – posao u Bruxellesu čekati i ukoliko izgubi na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj: ukoliko, naime, pobijedi i postane predsjednica Republike Hrvatske, neće imati izbora. Željela-ne željela, morat će ostati službenica na plaći NATO-a.
Predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj svedeni su, eto, na opravdanje za izostanak s posla, nešto poput sivnjokolje ili zubobolje, sitan razlog taman po mjeri te slavne države.
Za pretpostaviti je da samo zbog strogih pravila igre na takozvanom Uređenom Zapadu gospođa Grabar Kitarović nije za vrijeme predsjedničke kampanje u rodnoj zemlji iskoristila i onaj blagoslovljeni institut iz Zakona o radu, što se kod nas odvajkada koristi baš nekako u ovo doba godine, kad hrvatski liječnici imaju više posla nego Svjetska zdravstvena organizacija u Sierra Leoneu.
– Šefe, ja gotova za danas – oprezno bi Kolinda s velikim tamnim naočalama na nosu provirila kroz odškrinuta vrata ureda glavnog tajnika. – Boli me i ne osjećam se baš dobro, pa sam htjela zamoliti ako bih mogla uzeti bolovanje.
Ispala je, međutim, za naše prilike sasvim pristojna aferica kad se ispostavilo kako gospođa kandidatkinja “respektabilnu međunarodnu karijeru“ tehnički baš i nije “ostavila“, i kad su iz Bruxellesa novinarima potvrdili kako pomoćnica glavnog tajnika NATO-a pred početak izborne kampanje u domovini nije dala otkaz, već joj je glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen odobrio – neplaćeni dopust
– Što vas boli? – iskreno bi se zabrinuo gospodin Rasmussen.
– Oči – spustila bi malo naočale pomoćnica. – Boli me kad gledam kako Hrvatska s tolikim potencijalima tone.
– I šta, boli vas kad gledate?
– Aha. Ne mogu gledati kako mladi odlaze iz Hrvatske jer nemaju posla.
Te stvari, jebiga, prolaze samo ovdje: liječnička uvjerenja doktora Franje Tuđmana slabo kotiraju na burzama zdravstvenog osiguranja Uređenog Zapada, i da je čila i zdrava pomoćnica glavnog tajnika NATO-a otvorila bolovanje samo zbog tradicionalne jesenske predsjedničke kampanje u rodnom kraju, teško bi šefu objasnila kako je riječ o autentičnom narodnom običaju s liste nematerijalne kulturne baštine pod zaštitom hrvatskog Ministarstva kulture.
Baš kao, uostalom, i ovaj slavonski kulen, ili ova krasna paška čipka za gospođu suprugu, ništa posebno, šefe, samo mali znak pažnje.
I šta? Već na onom predizbornom skupu u Čakovcu – taman kad je kandidatkinja HDZ-a nadahnuto govorila kako ”izlaz iz krize vidi u pokretanju gospodarstva, da poduzetnici šire svoje poslovanje i otvaraju nova radna mjesta“ – iz publike bi se javio nekakav smutljivac i mutikaša, pa je upitao nije li takvo njeno viđenje izlaska iz krize malo općenito i mutno.
Rekli bi u Montyju Pythonu, ”nitko ne očekuje belgijsku inspekciju!“: zbog takvih se sitnih prevara na Uređenom Zapadu ostaje i bez posla i bez ”respektabilne međunarodne karijere“. A bila bi to, složit ćete se, biblijska katastrofa za teško stečeni međunarodni ugled nezavisne i suverene Republike Hrvatske. Zato je, eto, Kolinda Grabar Kitarović u administraciji NATO-a zatražila neplaćeni dopust
– Ne, uopće. Vidim ja dobro što se događa u Hrvatskoj – dobacila bi Kolinda odozgo.
– I baš dobro vidite? – pravio bi se blesav provokator.
– Jako dobro, hvala na pitanju – nadmoćno bi odgovorila ona, a Tomislav Karamarko jalnuškog bi diletanta prozvao pred cijelim skupom: – Priznajte, za koju stranu agenturu radite?
– Zapravo, za Fond uzajamnog zdravstvenog osiguranja Kraljevine Belgije – izvadio bi inspektor službenu iskaznicu i pokazao rješenje o bolovanju za pomoćnicu tajnika NATO-a zbog ”bolova u očima i poteškoća s vidom“.
Rekli bi u Montyju Pythonu, ”nitko ne očekuje belgijsku inspekciju!“: zbog takvih se sitnih prevara na Uređenom Zapadu ostaje i bez posla i bez ”respektabilne međunarodne karijere“. A bila bi to, složit ćete se, biblijska katastrofa za teško stečeni međunarodni ugled nezavisne i suverene Republike Hrvatske. Zato je, eto, Kolinda Grabar Kitarović u administraciji NATO-a zatražila neplaćeni dopust.
– Shvaćam, beru se masline dolje, ha? Ili je svinjokolja? – namignula joj je službenica u kadrovskoj, vesela jedna Bugarka, pa iznenada namjestila ozbiljno lice.
– Joj, ne pečete valjda rakiju?! Znate da po propisima Europske unije…
– Ne, ne – umorno je odgovorila gospođa pomoćnica tajnika.
– Predsjednički izbori.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Ministarstvo straha
Smejali smo se u protekloj deceniji dok su ministri (čitaj: ljudi na vlasti) izvodili svoju varijantu čuvenog skeča Montyja Pythona ”Ministarstvo blesavog hoda”. Stiglo neko drugo vreme. I drugi ljudi. Rešili da na brzaka proglase zakon o radu. Pokušao sam da čitam i – smrzao sam se. Sada sam van zvaničnog radnog stroja, ali, koliko mogu da dokučim, kogod smera da nađe svoje mesto u bilo kojoj radnoj zajednici izlazi na vetrometinu na kojoj od zaštite radnika nije ostao ni kamen na kamenu.
Objašnjenje ulaska u ovu neizvesnu budućnost palo je u deo ministru za rad, koji se u devedesetim, kao julovac, kleo u socijalnu pravdu. Zapamtismo ga po tome što je upitan zašto nas je u zimu 1996.-97. polivao ledenom vodom montypythonovski odgovorio: ”Niste valjda očekivali toplu vodu!”
Bio nam je u gostima holivudski snagator Steven Seagal i primljen je na vrhu, da pomogne svojim iskustvom. Kad sutra dođe Delboy, imaće čemu da poduči našu vrhušku. Pored takvog ministarstva za rad uopšte nije potrebno uvesti ministarstvo straha, o kojem je genijalni Graham Green pisao 1943. Pogledajte ljude oko sebe: strah. Zbog praznih obećanja i realnih pretnji.
Bio nam je u gostima holivudski snagator Steven Seagal i primljen je na vrhu, da pomogne svojim iskustvom. Kad sutra dođe Delboy, imaće čemu da poduči našu vrhušku. Pored takvog ministarstva za rad uopšte nije potrebno uvesti ministarstvo straha, o kojem je genijalni Graham Green pisao 1943. Pogledajte ljude oko sebe: strah. Zbog praznih obećanja i realnih pretnji. Videli smo kako se izvukao čovek ”mekog srca”, odgovarajući smenjenom ministru. Meko srce sam zapamtio iz špageti vesterna, u kojem čovek sa pucom kaže žrtvi: ”Senjor, I kill people for money, but I like you, I will kill you for nothing”
Videli smo kako se izvukao čovek ”mekog srca” odgovarajući smenjenom ministru. Meko srce sam zapamtio iz špageti vesterna, u kojem čovek sa pucom kaže žrtvi: ”Senjor, I kill people for money, but I like you, I will kill you for nothing.”
Meko srce je imao i legendarni Kralj Ubu iz Jarryjeve mračne komedije. On se sa mnogo nežnosti obraćao podaničkoj gomili: ”O, narode moj!” A kad mu se nešto nije dopadalo u ponašanju onih dole, dobijao je neodoljivu želju da promeni narod.
Stara, arhetipska čežnja svih vladarskih struktura u svetskoj istoriji – narod nije na visini zadatih obaveza. To je Bertholdt Brecht izvrsno složio u svojoj antologijskoj pesmi, nastaloj posle radničkih nemira u Zapadnom Berlinu, u leto 1953. BB nije morao ništa da izmišlja, u pesmu je doslovno utkao reči berlinskog partijskog sekretara da narod koji ne zadovolji vrhušku zaslužuje da bude smenjen.
Nisam siguran da ljudi iz vrha srpske politike znaju ove prethodnike. Pre će biti da iz njih progovara paradigma koja se poput jungovskog nesvesnog pomalja, jer je to jače od njih.
Ako smo pomenuli strah kao najčešće neiskazano osećanje širokog plebsa, bilo bi preterivanje zaključiti da je ovde reč o svesnom uvođenju strahovlade. Politički vrh, od Velikog do Malog, pa sve do onog egzemplarnog Vulina (koji se pomalja u podobiju Che Guevare, uvek preteći namrgođen, jer bi ga osmeh izdao), verovatno čini sve što može po svojim (uglavnom skromnim) sposobnostima. Dobili su izbore na narodnom osvetničkog gnevu i, kako kaže narodna mudrost: ”Našla se vila u čem nije bila!”
Svako malo neko iz potrošenih političkih struktura progovori o jednoumlju kao oznaci novih vremena. To je ipak preterivanje, jer, ako se pogleda spektar javnih iskaza u dnevnoj i nedeljnoj štampi, bez obzira kako procenjujemo stanje novinarskih profesionalnih standarda, raznovrsnost i oštrina polemičkih komentara ne mogu se osporiti.
Kategorija jednoumlja naglo se pojavila u javnom govoru sa uvođenjem partijskog pluralizma. Najglasniji korifeji ove doktrine bejahu neki uticajni profesori, članovi Akademije, ljudi na visokim pozicijama, a osnovna postavka bejaše da epoha titoizma sve vreme traje pod opasnim pritiskom jednoumlja.
Čovek koji je po ubeđenju bio antikomunista, sa zabranjivanim filmovima i knjigama, vrsni pisac i filmski reditelj Živojin Pavlović je u godinama kad je počela pomama moralnog presvlačenja i borbe za nove pozicije (nacionalizam koji do danas hara u tim krugovima) izrekao u studentskom listu Stav (Novi Sad) krajem osamdesetih: ”Bojim se da će nam uskoro Titovo doba izgledati kao Periklovo doba”. Posle 25 godina Žikin vidovnjački stav se gromko ostvario
Zanimljivo je da su ovi istaknuti intelektualci upravo u tim ”pogubnim” godinama stekli doktorate, univerzitetske rangove, sve vrste javnih priznanja i privilegija. Zaboraviše oni sve to, pa se prepustiše lagodnoj konstrukciji o minulim decenijama u kojima je sve bilo ”strašno jednoumno”. Kakva amnezija, kakva lakoća snalaženja u novim vremenima!
Čovek koji je po ubeđenju bio antikomunista, sa zabranjivanim filmovima i knjigama, vrsni pisac i filmski reditelj Živojin Pavlović je u godinama kad je počela pomama moralnog presvlačenja i borbe za nove pozicije (nacionalizam koji do danas hara u tim krugovima) izrekao u studentskom listu Stav (Novi Sad) krajem osamdesetih: ”Bojim se da će nam uskoro Titovo doba izgledati kao Periklovo doba”. Posle 25 godina Žikin vidovnjački stav se gromko ostvario.
Vraćamo se na korene rasprostranjenog osećanja straha u širokim narodnim slojevima, ali i u gotovo svim radnim kategorijama, posebno u medijskoj oblasti.
Ništa se tu ne krije: ljudi na odgovornim mestima neprekidno govore o promenama koje moraju da budu korenite i bolne. To smo shvatili. Ali onda biste očekivali malo građanske obzirnosti, svesni da politički vrh ništa ne može da sakrije od svoje samovolje i bezobzirnosti.
Taman kad se vlada složi da valja skresati rasipanje na svim nivoima (krenulo se od penzionera, oko 1,700.000 korisnika; kad dođe do novih izbora, tek tada će vrhuška videti osvetnički gnev, kukala im majka!). A onda se u novinama pojavi poširoka lista partijskih moćnika i vladara, sa više plata, a jedan podvižnik – sa sedam plata mesečnih! I umesto radikalnog reza gde je neophodan, premijer i njegov zamenik zamole ove age i begove da se do 15. septembra odreknu dela svojih zarada. Šta ćete, meko srce. Tu staje svaka normalna pamet.
Za sve to vreme u parlamentu su po hitnom postupku prihvaćena tri medijska zakona. Novinarska udruženja i strukovni sindikati su izrazili protest (kao, nije bilo javne rasprave).
Taman kad se vlada složi da valja skresati rasipanje na svim nivoima (krenulo se od penzionera, oko 1,700.000 korisnika; kad dođe do novih izbora, tek tada će vrhuška videti osvetnički gnev, kukala im majka!). A onda se u novinama pojavi poširoka lista partijskih moćnika i vladara sa više plata, a jedan podvižnik – sa sedam plata mesečnih! I umesto radikalnog reza gde je neophodan, premijer i njegov zamenik zamole ove age i begove da se do 15. septembra odreknu dela svojih zarada. Šta ćete, meko srce. Tu staje svaka normalna pamet
Javna rasprava ništa bitno ne bi mogla da pomeri, kao što se videlo iz rasprave o predloženim amandmanima u srpskom parlamentu: tek svaki deseti amandman je usvojen, premda je barem polovina vodila ka vidnom poboljšanju konačnih zakonskih verzija.
Dvodnevna debata o zakonskim predlozima i amandmanima je danonoćno uživo prenošena na javnom tv-servisu. Veći deo sam pratio, uz proteste i podsmeh delova moje porodice. Ali to je bila lekcija iz jedinice koja bi se mogla nazvati: kultura dijaloga u vrhunskom državnom telu. Ništa novo nisam doznao, ali video sam da gotovo nijednog trenutka nije prihvaćen bilo koji razložan argument članova opozicije (ljudi iz vladajuće većine nisu ni predlagali amandmane, smejali su se, dobacivali uvredljive reči, može im se, atmosfera Guče oko ponoći).
Sva tri medijska zakona (o informisanju, o elektronskim komunikacijama, o javnim servisima) doneli su niz praznih, uglavnom prepisanih normi u stilu ”treba, očekuje se…” Od svega toga nikakve vajde, jer se inače zna kako u Srbiji prolaze zakoni, od papira do života.
Pomeren je postupak povlačenja državnog kapitala iz medija, izbegnuta je identifikacija ko su vlasnici pojedinih privatizovanih medija. Ni dalje nije jasno kako će se javni servisi (tv stanice, listovi širom Srbije) privatizovati a da ne padnu u ruke lokalnih kasapa, dilera droge, biznismena oličenih u kabadahijskim pojavama nekih moćnika koji stigoše i do vlade.
Univerzitetska i akademska elita se nigde nije javno oglašavala u nekom ozbiljnijem povodu (osim kad je reč o Vidovdanu, Principu, Kosovu i sličnim poligonima za opuštanje prozukle nacionalističke retorike).
Izgleda da je skandalozna afera sa farsičnom tvorevinom privatnog univerziteta Megatrend i sada bivšim rektorom Mićom J., koji je žario i palio po političkim strukturama na vrhu, uzdrmala univerzitetski esnaf iz temelja. Mnogi su kod Miće i sličnih privatnih tvorevina imali ugodne tezge i zvučna zvanja.
Da li je tektonski potres završen, da ne počne da puca još ponegde? Nadrealisti su između dva rata imali opasnu izreku: ”Kad se malo munu, počinju da trunu”. A u ovoj Danskoj na Balkanu Fortinbrasa ni za lek.