U četvrtak, 14. svibnja o. g., Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara i Friedrich Ebert Stiftung (FES) organizirali su znanstvenu konferenciju ”Identitet i karakter Bosne i Hercegovine kao europske države – pluralna demokratska zajednica naroda i građana – faktičko stanje, normativni okvir i komparativna perspektiva”. [Read more…]
O Mikuliću: BiH može ozdraviti
HKD Napredak je 6. svibnja, neposredno uoči Dana pobjede nad fašizmom i Dana Europe (9. svibnja), upriličio u Galeriji ”Gabrijel Jurkić” u Kamernom teatru 55 u Sarajevu promociju moje knjige ”U sjenci Branka Mikulića”. Moram odmah reći, zahvalan sam prvom čovjeku Napretka prof. dr. sc. monsinjoru Franji Topiću i za objavljivanje mojih sjećanja i promociju. [Read more…]
Crni i bijeli životi
Zgroženi medijskim ignoriranjem pokolja na kenijskom sveučilištu u Garissi, u kojemu su napadači militantne islamističke skupine Al-Shabab prvo podijelili studente na muslimane i kršćane, a potom kršćane hladnokrvno pobili, studenti dvaju sveučilišta, mostarskoga i zagrebačkoga, odlučili su izvesti performans pod nazivom “Stotinučetrdesetsedam sekundi za Keniju”. [Read more…]
Hijene Ga nisu dirale
Tijekom boravka u SR Njemačkoj u vrijeme posljednjih božićno-novogodišnjih praznika, dao sam se nagovoriti da budem recenzent rukopisa fra Dalibora Milasa “Hijene Ga nisu dirale”. U međuvremenu mi je drago zbog toga jer je riječ o lijepo oblikovanoj i važnoj knjizi (MC TERRA Mostar & Minores Mostar, 2015., str. 155). Utoliko je logično što sam prvijenac – knjigu fra Dade, kako ga zovu oni koji ga vole, i promovirao u Mostaru i Ljubuškom 19. i 21. ožujka o. g. Uostalom, sredinom travnja bit će upriličena i njezina promocija u Zagrebu. [Read more…]
Mi smo gubitnici
U prošloj kolumni o Mostaru Anno Domini 2015. spomenuo sam sintagme ”podijeljeni grad” i ”podijeljeni osjećaji”, koje sam prije pet godina preuzeo iz reportaže hamburškog tjednika Die Zeit o Mostaru, pa ih ugradio u naslov mojih predavanja ”Podijeljeni grad i podijeljeni osjećaji” za njemačke socijaldemokrate, kao i njemačke i švicarske studente tijekom njihovih posjeta Mostaru. [Read more…]
Mostarska blamaža s mašnom
Ambiciozan pokušaj dodjele nagrade Večernjakov pečat u Mostaru u četvrtak navečer da se prometne u spoj Oscara i Nobela za rasplitanje regionalnih konflikata pretvorio se u rijetko viđeni melanž izvještačenog titranja Zapadu i politički korektnog blamiranja, sa šlagom na torti u vidu nagrade za promociju interesa BiH Milijanu Brkiću, za koju je i sam priznao da ne zna čime ju je zaslužio. [Read more…]
Mostar Anno Domini 2015
Mostar je ”poraženi grad” veli u naslovu nove knjige povjesničar Dragan Markovina. I ”podijeljen”, jer njime upravljaju ”podijeljeni osjećaji” dodajem. Drugu sintagmu o Mostaru sam posudio iz hamburškog tjednika Die Zeit i stavio je u naslov mojih predavanja ”Podijeljeni grad i podijeljeni osjećaji” (Diskursi, No. 4/2013.) [Read more…]
Valja nama preko rijeke
Ako je pokojni njemački predsjednik Richard von Weizsäcker imao smjelosti ”dan kapitulacije” Hitlerove Njemačke preimenovati u ”dan oslobođenja” od nacizma, ne bi li bilo krajnje vrijeme da se i kod nas počne misliti u kategorijama kritičkog nadvladavanja prošlosti putem kritičke kulture sjećanja? [Read more…]
Incidentno novinarstvo
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on.
”Nažalost, na ovaj način pokušavaju se ušutkati svi koji imaju hrabrosti iznijeti mišljenje i stavove koji su suprotni onima kojima smatraju da jedini imaju pravo određivati šta jeste, a šta nije ispravno razmišljanje ili djelovanje… Očekujemo brzu intervenciju nadležnih institucija da identificiraju i procesuiraju počinitelja, kao i nalogodavce ovog sramnog čina”, saopćeno je, a povodom premlaćivanja Slave Kukića, iz ureda tadašnjeg predsjednika Vlade Federacije BiH Nermina Nikšića.
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne
Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA, spada, trebalo bi da je tako, u one, kako ih je Nikšić nazvao, nadležne institucije – i nije da sa njene adrese nije stigla osuda napada, no ne na Kukića, već na Šteficu Galić i Amera Bahtijara. ”Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, kazali su i pojasnili kako jedan od osumnjičenih za atak na novinare, Antonijo Vrljić, nije njihov uposlenik.
Ne znači to, međutim, da je Vrljić dokoni, nezaposleni nasilnik, sasvim suprotno – državni je službenik i plaću prima u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine!
U BiH je od pasivnosti ”nadležnih institucija” vrlo često gora njihova aktivnost. Ili, kako je to upravo povodom napada na Galić i Bahtijara napisala Amila Kahrović-Posavljak, nije incident to što se njima dogodilo, već pravilo, dok je novinarstvo (i) portala Tačno.net u današnjem bosanskohercegovačkom društvu incidentno.
Tek nekoliko dana prije nego će urednici i uredniku na nos skočiti odlazak u kino, novinari i vlasnik jednog drugog portala, Klix.ba, vidjeli su i osjetili što je puni angažman onih, pomenutih ”nadležnih institucija”. Na isteku prošle godine, dvadeset i devetog prosinca, pripadnici policije Kantona Sarajevo i Republike Srpske, da baš tako, zajednički, u jaknama sa natpisima na ćirilici i latinici, kao braća i suborci, ušli su u redakciju Klixa i za sedam-osam sati pretresa izvrnuli je naopako.
Odnijeli su, na kraju, mobitele glavnog urednika i vlasnika i devetnaest hard diskova. Razlog: istraga snimka koji je Klix.ba objavio neposredno nakon posljednjih općih izbora u BiH i na kojem tadašnja i sadašnja predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović nekoga informira o tome da je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika osigurao većinu u Narodnoj skupštini RS-a tako što su ”kupili dva papka”.
Od tada, od trenutka objave snimke skandaloznog sadržaja, umjesto ka postupku Željke Cvijanović i svim posljedicama – prije svega onoj da većina u parlamentu manjeg entiteta nije odraz biračke volje, već najobičnije trgovine – pažnja se pokušava usmjeriti ka Klixu. Ispalo je, dakle, kako je prvi problem odakle tom mediju snimak, a drugi i posljednji tko je uopće, kada i gdje snimao premijerku zauzetu kupoprodajnim poslovima.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on
Kako su u pomenutoj redakciji uporno i profesionalno štitili svoj izvor, ne čineći pri tome ništa nelegalno, tako su, na kraju, dobili policijsku posjetu i poruku jednog od inspektora da to što su učinili ”ne smije proći nekažnjeno”.
Tako, eto, problem nije ono što bi inače i svugdje bilo problematično, već je problem što se za to saznalo. Čak je i nesretna Željka Cvijanović, nesvjesno da ne bude zabune, indirektno priznala kupovinu poslanika, rekavši kako je ona žrtva kršenja zakona koji zabranjuje neovlašteno snimanje i prisluškivanje! O kupljenim papcima se, međutim, nije oglasila ni ranije, niti nakon što ju je tanka, klimava većina u Narodnoj skupštini potvrdila kao novu prvu ministricu.
Kratka je povijest slobodnog novinarstva u Bosni i Hercegovini, ali sadržajna, kako onim što su otkrili i objavili neki od novinara i urednika, tako, ako ne i više, različitim oblicima terora nad novinarima.
Za ovih dvadeset i pet godina neovisnosti, žurnalisti u BiH su prisluškivani, praćeni, premlaćivani, redakcije bombardirane, dok je Jadranko Božanović, urednik Radio Zavidovića, ubijen u jesen posljednje ratne godine, nakon što je ubojicama otvorio vrata stana u kojem je živio s majkom.
Nije, dakle, ništa novo ni neobično u onome što se desilo Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, pa niti u onome što su vidjeli i doživjeli u Klixu. Drugačije, međutim, jesu okolnosti, kao i bosanskohercegovačko novinarstvo, uvelike pacificirano, sve manje utjecajno i kao takvo sve podložnije pritiscima.
Od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva
Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, BiH je imala jedan ozbiljan medijski centar – Sarajevo – i u njemu tek nekoliko profesionalnih, od politike neovisnih, istraživačkih i kritičkih medija. Kvalitet je, međutim, bio daleko iznad kvantiteta, što nije prolazilo bez posljedica.
Novinari nekadašnjih Dana i još uvijek žive Slobodne Bosne mogli bi do kraja ovog stoljeća pričati o raskošnom repertoaru pritisaka na njih i navoditi primjere u kojima su ”nadležne institucije”, od sudova do policije, služile svemu, samo ne njihovoj zaštiti.
Tako je, primjera radi, policijska istraga otkrila da napad ručnom bombom na redakciju Dana, tamo s kraja devedesetih godina, zapravo nije napad, već da je ručna bomba slučajno ispala jednako slučajnom prolazniku pored prostorija tog tjednika!
Tehnološki napredak i famozno slobodno tržište u ovom su stoljeću radikalno izmijenili medijsku scenu: nikada u BiH nije bilo više, makar (ako se tako uopće može reći) povremeno ili prividno slobodnih medija, a nikada njihov utjecaj nije bio manji. Kakofonija, naprosto, zaglušuje ono što vrijedi čuti.
U takvoj situaciji je, naravno, proširena mogućnost pritiska na one kojima još uvijek nisu odumrli novinarski nervi. I takvi su, kako reče pomenuta Amila Kahrović-Posavljak, incident.
Sve drugo, od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Zaboravljeni prijatelji
Grad, svi znamo, nisu zgrade, grad čine ljudi. Živa su to bića, golemi organizmi, neka vrsta biocenoze, jedinstvene zajednice raznih oblika života, poput recimo koraljnog grebena. Ljudski greben, to bi bila najkraća definicija grada.
Zato gradovima dajemo ljudske osobine, pa su neki upravo stari dosadni namćori, a neki mladi, rauzdani i divlji: neki arogantni, neki neposredni i srdačni, jedni teške naravi, opasni, rabijatni, izbrijani i tetovirani, drugi fini, kulturni, obrazovani i načitani, ima ih i što su samo lijepi, a isprazni, a ima bogami i ružnih, a punih duha.
Neki se stoga međusobno ne podnose, pa se gledaju kao pas i mačka, a neki opet održavaju prijateljske odnose, uspostavljene – baš kao među ljudima – zajedničkim interesima i sličnim sudbinama.
Kako pak gradovi, baš kao i ljudi, prijatelje traže među sebi sličnima, tako je – osim ukrajinske Odese, engleskog Dovera, norveškog Trondheima i još petnaestak gradova, među kojima i čileansku Antofagastu, talijansku Anconu, njemački Charlottenburg ili češku Ostravu – radnički, južnjački sunčan, ali slavni herojski Split imao za prijatelje i nekadašnje susjede, radničko slovensko Velenje, južnjački makedonski Štip, sunčani bosanskohercegovački Mostar, slavno crnogorsko Cetinje i herojski srpski Kragujevac
Nekad, prije nego što nas je Facebook zabio u kuće, dok su ljudi dakle prijatelje stjecali na dječjim igralištima, u školi, na poslu ili u susjedstvu, i gradovi su sklapali prijateljstva. Novim naraštajima ta je stvar posve nepoznata, pa ljudi na Mertojaku, recimo, pojma nemaju zašto se zapravo njihove ulice zovu Doverska, Odeska ili ona treća, komplicirana, Tronh… Trom… da, Trondheimska.
Ta tri grada bila su, malo tko danas uopće zna, gradovi-prijatelji Splita. Bio je to, naime, blesav, simpatičan običaj u ono vrijeme, da se poglavarstva dva grada dogovore i potpišu povelju o prijateljstvu, pa onda djeca u školama uče o novom gradu prijatelju i odlaze tamo na izlete, umjetnici organiziraju izložbe, a ako novi prijatelj ima i kakav nogometni klub, još bolje.
Kako pak gradovi, baš kao i ljudi, prijatelje traže među sebi sličnima, tako je – osim ukrajinske Odese, engleskog Dovera, norveškog Trondheima i još petnaestak gradova, među kojima i čileansku Antofagastu, talijansku Anconu, njemački Charlottenburg ili češku Ostravu – radnički, južnjački sunčan, ali slavni herojski Split imao za prijatelje i nekadašnje susjede, radničko slovensko Velenje, južnjački makedonski Štip, sunčani bosanskohercegovački Mostar, slavno crnogorsko Cetinje i herojski srpski Kragujevac.
Gradovi su, rekoh, kao ljudi, pa kako se i ljudi posvađaju ili im se jednostavno raziđu životni putevi, tako je i s gradovima. Norveški Trondheim, recimo, prvi je grad s kojim se Split, još daleke 1957., potpisao povelju o prijateljstvu, a s engleskim Doverom sprijateljio se samo godinu dana kasnije.
Reklo bi se, Split, Dover i Trondheim su prijatelji iz vrtića. U međuvremenu, znate već kako to ide, svaki je otišao svojim putem, pa kad splitska djeca danas pitaju tko je taj Trondheim s one plave pločice na neboderu, Split ga se i ne sjeća. A teško da bi ga danas i prepoznao.
Split je svoj ”friendship request“, bolno očekivano, poslao u Kinu, u Hangzhou, glavni grad pokrajine Zhejiang. Na Fejsu, naime, Hangzhou izgleda kao tipičan propulzivni, bogati i razmetni kineski metropolis: do jučer neugledni sivi gradić od par milijuna stanovnika, u posljednjih je petnaestak godina doživio ekonomsku eksploziju, utrostručio svoj brutto proizvod i izrastao u bogatog industrijskog diva od osam milijuna stanovnika, pa se Splitu, razumljivo, učinio zanimljivim za početak jednog divnog prijateljstva
Mali norveški gradić s neuspješnim amaterskim nogometnim klubićem danas je treći norveški grad, živo sveučilišno središte Sjevera, čiji je nogometni klub, uzgred budi rečeno – Rosenborg se zove, možda ste čuli – u posljednjih dvadeset pet godina osamnaest puta bio norveški prvak, i jedanaest puta igrao Ligu prvaka!
Split je tako u međuvremenu zaboravio prijatelje iz vrtića, zaboravio je i prijatelje iz škole, a bogami i one iz starog susjedstva. Sa Kragujevcem i Cetinjem se posvađao pred rat, pa iako nikad nije poništio te povelje, te gradove nećete naći niti na listi gradova pirjatelja na službenim stranicama Grada Splita.
Slično je, uostalom, jednoga dana digao pozdrav i proleterskom Velenju i siromašnom Štipu. Zbunjeno su ova dva grada pitala zašto im se ne javlja, a uobraženi Split se pravio da ne razumije njihove smiješne jezike.
”Niht feršten, niht feršten… non kapiši”, odgovarao im je Split ispijajući koktele u lounge baru s Anconom i berlinskim Charlottenburgom, jedina dva grada s kojima je do danas prijatelj. Uz, jasno, Mostar, starog ratnog druga s kojim se i danas ponekad nađe na janjetini, pa ogovoraju ono đubre od Kragujevca. I s Ukrajincima i Česima Splitu je bezveze da ga vide, pa kad Odesa i Ostrava dođu na more i zovu starog prijatelja, glumi da su birali pogrešni broj.
– Split vam je odavno odselio – laže im neuvjerljivo.
– On vam je sad u zapadnoj Europi.
Govori i ta stvar – odnos dakle prema starim prijateljima – o gradovima, onako kako govori i o ljudima. Pa govore nešto o gradovima i njihova nova prijateljstva, kao što je slučaj sa Splitom, koji je ovih dana, čitamo u novinama, nakon punih dvadeset godina našao novog prijatelja, valjda preko Facebooka. Ili tako barem izgleda kad čitamo da su u proteklih nekoliko godina prijateljstvo Splitu nudili, recimo, francuski Marseille, argentinski Rosario i čak dva španjolska grada, Pamplona i Valladolid.
Zaboravljeni naš prijatelj iz vrtića, onaj, kako se zove, Trondheim, za to je vrijeme također prvi put nakon dvadeset godina potpisao povelju o prijateljstvu. Njihov je izbor pak ovaj put bio – palestinski Ramallah. Ništa, samo kažem. Govore te stvari i o ljudima, onako kako govore o gradovima. Ljudi su, naime, živa bića, baš kao i gradovi
Vidjeli valjda ovi južnjački veseljaci Splitov profil – a na Fejsu Split izgleda kao tipičan živi i razigrani mediteranski grad – pa im se učinilo zanimljivim poslati mu ”friendship request“. Split ih, međutim, sve stavio na ”ignore“. Otkantao je uz prigušenu psovku i irski Bushehr, i iranski Cork. Dobro – irski, iranski, ista stvar.
Umjesto, njih, Split je svoj ”friendship request“, bolno očekivano, poslao u Kinu, u Hangzhou, glavni grad pokrajine Zhejiang. Na Fejsu, naime, Hangzhou izgleda kao tipičan propulzivni, bogati i razmetni kineski metropolis: do jučer neugledni sivi gradić od par milijuna stanovnika, u posljednjih je petnaestak godina doživio ekonomsku eksploziju, utrostručio svoj brutto proizvod i izrastao u bogatog industrijskog diva od osam milijuna stanovnika, pa se Splitu, razumljivo, učinio zanimljivim za početak jednog divnog prijateljstva.
Točno dakle onako kako je u posljednje vrijeme običaj za vjenčane i krizmane kumove u društvu tražiti boljestojeće kandidate – kakvog pomorca, poduzetnika ili županijskog pročelnika – tako je i Split, pored radničkog Marseillesa, južnjačke Pamplone, sunčanog Rosarija, slavnog Bushehra i herojskog Corka, izabrao bogati kineski Hangzhou.
Kinezi, shvatili ste, neće doći praznih ruku, uložit će nekoliko milijardi različitih novaca u Split, a imaju bogami slične interese i ukuse: pored neviđenih prirodnih ljepota i historijskih znamenitosti, glavna turistička atrakcija Huangzhoua ipak je Tianducheng, bizarni umjetni grad izgrađen kao groteskna replika Pariza, sa stotinu metara visokom kopijom Eiffelovog tornja.
Zaboravljeni naš prijatelj iz vrtića, onaj, kako se zove, Trondheim, za to je vrijeme također prvi put nakon dvadeset godina potpisao povelju o prijateljstvu. Njihov je izbor pak ovaj put bio – palestinski Ramallah.
Ništa, samo kažem. Govore te stvari i o ljudima, onako kako govore o gradovima. Ljudi su, naime, živa bića, baš kao i gradovi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5
- 6
- 7
- Next Page »