“Mrak se spustio“ diljem Europe, između 1920.-1930. godine i dogodilo se ono što – naknadno – nitko nije htio, nitko se ne osjeća krivim, svi pokazuju prstom u svakoga. [Read more…]
Liturgija smrti, zašto se pravimo da smrt ne postoji?
Smrt je zadnja granica našega života, granica kroz koju, svi bez razlike, moramo proći. Ujedno i ono ključno ”mjesto“ u kršćanstvu iz kojega uopće možemo i pozvani smo promotriti što život jest, tko smo mi i što nam to Bog nudi u Isusu Kristu. [Read more…]
Hrvatska dramska zajednica
Bože, u kakvom smo mraku mi u Rijeci živjeli sve do prošlotjednog dolaska Tomislava Karamarka. U crnom, kara mraku. Iz njega nas je, Bogu hvala, izbavio – tko drugi do naš Tomica. Pritom nas je, kao što je i red, podučio kako naše riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana plemenitog Zajca u posljednje vrijeme nije ni hrvatsko, ni narodno, a bit će ni plemenito te da će se njegovim dolaskom na vlast, pogađate, to stubokom izmijeniti. [Read more…]
Svjetlo u tami afričke kolibe
U Bocvani sam bio zbog ponuđenog mi posla. Nakon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu te prilično uređene afričke države, obavio razgovore s potencijalnim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam je polazio iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem koji je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje. [Read more…]
Mrak na Maka Dizdara
Autoput završava u dva kraka. Onaj poznati vodi prema Pločama i Metkoviću, ali nastavljam drugim, novim, da vidim dokle ću i kamo stići. Tako sam se našao pred novootvorenim državnim prijelazom prema Ljubuškom. Nigdje nikoga ni s jedne ni s druge strane, samo uredni policajci i carinici, ne zagledaju i ne pitaju mnogo, nego nas propuštaju u nepoznat svijet.
U Ljubuškom nikada nisam bio, ne zaustavljam se ni sad, nego drumom, kroz lijepo uređena naselja, uz dovršene fasade i održavane travnjake, vozim prema Kravicama, pa kroz Čapljinu, pa preko onoga starog, za socijalizma podignutog mosta u međuvremenu prezvanoga po Franji Tuđmanu, i ravno prema Stocu. Tamo sam zadnji put bio u rujnu 1987, gdje sam na Slovu Gorčina dobio svoju prvu književnu nagradu (Mak Dizdar za mlade pjesnike).
Barjaci više služe da pritisnu i potisnu manjinu, nego da naglase pripadnost većine ili da, ne daj Bože, slave otvorenost ili zajedništvo. Tim ljudima naprosto ne smeta kada im se trobojnica pretvori u krpu. Glavno da je ta krpa bačena u komšijino lice. Pa ako je prljava od vjetra, blata i koječega, tim bolje
Te sudbonosne godine posebni gost pjesničkih susreta bio je Ivan Slamnig. Dvadeset sedam godina kasnije mene su pozvali da odigram tu ulogu. Birvaktile, Slamnig je meni dodijelio nagradu. U subotu ću je tako ja dodjeljivati mladim pjesnicima. Iluzija je to normalnoga svijeta, utjeha kulturnih tradicija.
Puta prema Stocu se ne sjećam. Samo znam da sam ga prelazio autobusom i da krajolik nije izgledao ovako. Preko telefonskih žica i štrikova zategnutih preko druma na svakom su koraku zastave. Hrvatske trobojnice sa zlatom obrubljenim nacionalnim grbom, svih veličina i formata, izblijedjele od sunca i kiše, otrcane i pretvorene u krpe voljom vjetrova, sjevernih i južnih, te urijetko poneka zastava Bosne i Hercegovine i zeleni barjak s bijelim mlađakom, izvješen obično ispred mjesne džamijice.
Po tome se vidi i tko je ovdje manjina, i kako se većina odnosi prema svojim simbolima. Više oni služe da pritisnu i potisnu manjinu, nego da naglase pripadnost većine ili da, ne daj Bože, slave otvorenost ili zajedništvo. Tim ljudima naprosto ne smeta kada im se trobojnica pretvori u krpu. Glavno da je ta krpa bačena u komšijino lice. Pa ako je prljava od vjetra, blata i koječega, tim bolje.
Vozimo se kroz “Šuškovo naselje” pa kroz “Bobanovo selo”. Sablasne jednokatnice, neožbukanih fasada, balkoni i stubišta bez ograda, zahrđali rovokopači, gomile rodne i plemenite zemlje crvenice i gomile smeća, i posvuda zastave, mnogo zastava otrcanih na vjetru, sašivenih u nekoj dobrostojećoj manufakturi.
Prije dvadeset i jednu godinu, 1993. protjerani su muslimani Stoca, punoljetni muškarci zatvoreni su u koncentracijski logor u Dretelju, a žene i djeca su protjerani prema zapadu. Prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, ministar inozemnih poslova Republike Hrvatske Mate Granić išao je da raspušta i zatvara koncentracijske logore po Hercegovini. To je bila javna stvar
Malo zatim drugo selo, mala obnovljena džamija, dva koraka dalje caffe Azra. Naziv kafića je u logotipu davne zagrebačke rock grupe. Pa opet telefonske žice preko ceste, i hrvatske trobojnice loše proizvodnje, jer se crvena razlila po bijeloj, tako da je sad kao krvavi zavoj ranjenika u igranoj televizijskoj seriji.
U Stocu jedan mimo drugog, izmiješana žive dva naroda, uz jedva vidljive ostatke trećeg. Po stablima drvoreda zelene smrtovnice, i nešto manje crnih. Među živima je, međutim, obrnut razmjer, tako da je na vlasti HDZ.
Prije dvadeset i jednu godinu, 1993. protjerani su muslimani Stoca, punoljetni muškarci zatvoreni su u koncentracijski logor u Dretelju, a žene i djeca su protjerani prema zapadu. Prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, ministar inozemnih poslova Republike Hrvatske Mate Granić išao je da raspušta i zatvara koncentracijske logore po Hercegovini. To je bila javna stvar, ili oblik javnoga poniženja onih koji su logore i otvarali, naručen i naređen iz Amerike i Njemačke.
Kada su se iz logora i izbjeglištva vratili u Stolac, ljudi su zatekli preobraženi grad. Sve što je podsjećalo na njih bilo je sravnjeno sa zemljom. Spomenici otomanske kulture, stara čaršija, nekoliko stotina godina stare džamije, baš sve, srušeno je da bi tu nastao neki novi grad, u skladu s kulturom i identitetom onih koji su ga smatrali samo svojim.
Mak Dizdar rođen je u 1917. u Stocu, ali se u ovome gradu ništa ne zove njegovim imenom. Nema Dizdareve ulice, nema škole ili biblioteke. Samo Makova hiža, koju je porodica otkupila i obnovila svojim novcima, u znak sjećanja i pripadnosti. Slovo Gorčina skromno potpomaže federalno ministarstvo kulture i državno ministarstvo civilnih poslova, ali ne i općinske i županijske vlasti. Što se njih tiče, Mak Dizdar ne postoji
Obnova Stoca trajat će sljedećih dvadesetak godina, financirana, uglavnom, europskim novcima, ali mjesto nikada više neće izgledati onako kako je izgledalo. Današnji je Stolac ranjeni gradić, bez hotela i bez zajedništva, daleko od Sarajeva, još dalje od Zagreba, u kojem sjećanja žive u ljudima i iza zatvorenih vrata, a ne na ulicama i trgovima, u kafanama. Opasno je sjećati se. Čovjek ili poludi ili izgubi glavu.
Mak Dizdar rođen je u 1917. u Stocu, ali se u ovome gradu ništa ne zove njegovim imenom. Nema Dizdareve ulice, nema škole ili biblioteke. Samo Makova hiža, koju je porodica otkupila i obnovila svojim novcima, u znak sjećanja i pripadnosti. Slovo Gorčina skromno potpomaže federalno ministarstvo kulture i državno ministarstvo civilnih poslova, ali ne i općinske i županijske vlasti. Što se njih tiče, Mak Dizdar ne postoji.
Gradonačelnik Stoca nikada nije bio ni na jednoj manifestaciji Slova Gorčina. Čak ni prije nekoliko godina kada je počasni gost bio Petar Gudelj. Može li se među živima naći većega i hrvatskijega hrvatskog pjesnika?
Koji li je samo cinizam u zagrebačkih antologičara, povjesničara književnosti i inih pregaoca koji uvršavaju Mehmedaliju Maka Dizdara u antologije, preglede i povijesti hrvatske književnosti kao hrvatskoga pjesnika i Hrvata?
Na Radimlji, kao i 1987, scenski recital pjesnika kojemu se odaje počast, a zatim nagrade mladima. Puno je ljudi došlo da čuje i da vidi. Ima ih koji su doputovali iz Mostara i Sarajeva. Sve se odvija u skladno osvijetljenom mraku, u bjelini mramorova, na tamnom zelenilu trave. Teško onima kojih se ovo ne tiče. Teško im je s njima samima
Ako je kad i bio Hrvat, Mak Dizdar je to prestao biti negdje tamo negdje između Šuškovih naselja i Bobanova sela, ili u Dretelju 1993. Zapravo, ne to, Maka Dizdara su iz te književnosti ispisali upravo oni koji ga u nju uvršavaju, a slijepi su i nijemi pa ne vide Stolac.
Taj tužni i dragi gradić, to krivo srastanje iz pjesme jednoga od rijetko značajnih hrvatskih pjesnika, ovaj Stolac kakvim ga ovih dana gledam i kamenim se, cijeli pripada antologiji hrvatske književnosti i kulture. Stolac bi podijeljen i ponižen, a ne Maka Dizdara, Dretelj bi, a ne Kamenog spavača, Matu bi Bobana, a ne Sunčanog Hristosa, valjalo proglasiti antologijskim i određujućim činjenicama hrvatske književnosti i kulture.
Usput, čitam parolu ispod ozastavljenih žica i štrikova: “Ne psuj nego moli!” Više mi se sviđa ona na zidu, uz park s Makovom bistom: “Golub mira je prevrtač”.
Na Radimlji i u Boljunima dvije su veličanstvene nekropole stećaka. Na Radimlji, kao i 1987, scenski recital pjesnika kojemu se odaje počast, a zatim nagrade mladima. Puno je ljudi došlo da čuje i da vidi. Ima ih koji su doputovali iz Mostara i Sarajeva. Sve se odvija u skladno osvijetljenom mraku, u bjelini mramorova, na tamnom zelenilu trave. Teško onima kojih se ovo ne tiče. Teško im je s njima samima.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
O nadi uskrsnuća
Kad ispovijedamo da smo vjernici, često, zapravo, hoćemo potvrditi kako vjerujemo u Božju opstojnost. No, vjerovati da Bog postoji jedva da ima dublje veze i s Bogom i s vjerom samom.
Bog nije odgovor na pitanja – on je prisutan u pitanjima u nama samima. On ne jamči spasenje – spasenje je put kojim ga tražimo. On ne daje skup pravila poslušnošću kojima ćemo zadobiti njegovu milost – on je milost koja se svugda i svagda rasipno dijeli. Vjera nam daje oči da vidimo mrklini unatoč. Da gledamo s ljubavlju.
U svjetlu vjere ne tumačimo, nego zamjećujemo, upijamo otajstvo skrovito prisutno u svemu. Božju prisutnost ne provjeravamo i ne dokazujemo, nego za njom žudimo. Vjera je vjerno i povjerljivo podržavanje te žudnje.
Bog nije odgovor na pitanja – on je prisutan u pitanjima u nama samima. On ne jamči spasenje – spasenje je put kojim ga tražimo. On ne daje skup pravila poslušnošću kojima ćemo zadobiti njegovu milost – on je milost koja se svugda i svagda rasipno dijeli. Vjera nam daje oči da vidimo mrklini unatoč. Da gledamo s ljubavlju
Vjera je prijemčivost za božansko, izvire iz duše. Božanskomu, prisutnom u našoj duši i u povezanosti svega živoga, ne otvaramo se toliko uvjerenjem i riječima, koliko: osluškivanjem te ustrajnom i odanom pomnjom. Božji zov čujemo kadikad iz ljepote prirode, iz dragoga nam lica, iz simboličkoga potencijala liturgije, no njegovu glazbu naslućujemo tek iz cjeline.
Vjera nas uvodi u prostore svetosti života. Boli i radosti se odmjenjuju – vjera nam omogućuje uvijek iznova otkrivati cjelinu. Svetost je prostor u kojem bivamo obasjani blizinom sviju stvari, istodobno bivajući od svega udaljeni. Svetost je prostor u kojem smo cijeli, jedno sa samima sobom, istodobno žudeći za cjelinom svega. Ne možemo ući u taj prostor bivajući fragmentarni, zaslijepljeni fragmentarnim viđenjem stvari kojima nas veže naš ego.
Kada nas vjera vine do molitve u kakvoj ništa ne tražimo nego sve primamo, otkriva nam se priroda naše nade. Usplamtjela, nagrađuje nas slutećim dodirom nedodirljivoga.
Vjera prethodi transcendentalnom iskustvu omogućujući ga. I to tek ako li smo otvoreni ljubavi koja nas za njega odgaja i hrani. Vjeru doživljuje onaj tko strastveno žudi za krajnjim smislom koji se ne artikulira konceptima nego sluti i osjeća cijelim bićem, Vjeru ćuti onaj tko trajno skrbi za čudesnost života.
Takva odana skrb prožima onoga tko se vjeri, točnije: povjerenju, prepušta u svemu što radi, misli i osjeća, trajno bivajući licem u lice s neizrecivim, izložen, ozračen, predan…
Vjera je nutarnje razumijevanje svekolike zbilje kakvo svagdanju stvarnost vidi u perspektivi onkrajnosti, a onkrajnost u perspektivi svakodnevice.
Jutro trajno dolazi u budućnosti, u sadašnjosti nas vrhuneći nadom. No, jutro nije svrha nade, nego je to sama noć nadom nastanjena. A noć, pak, ne bi trebalo prespavati nastojeći što prije dospjeti do svanuća. Jer: jutra i nema bez noći ni svanuća bez boravka u mraku. Nada je naša budnost
Čin vjere zbiva se u dubinama naše vlastite opstojnosti u nju unoseći svjetlost. Svjetlost koja nas povezuje s našim izvorom: jedinstvom s Bogom i kozmosom. Vjerom se trajno prisjećamo toga jedinstva, povezujemo s vlastitim dubinama. Vjera nam otkriva smisao našega života. Ili čak štoviše: besmisao pitanja o smislu. I uza sve sumnje i pitanja te sve neodgovore. Otkriva nam nadu.
Bez nade da će sunce i ujutro izaći, očajni bismo lijegali ne hoteći se probuditi. No, uzdanje u nadu daje nam vjerovati da će i najtamnija noć minuti smognemo li snage dočekati jutro. Nada je kotva koja nas drži da ne potonemo dok se jutro još ne nazire.
Jutro trajno dolazi u budućnosti, u sadašnjosti nas vrhuneći nadom. No, jutro nije svrha nade, nego je to sama noć nadom nastanjena. A noć, pak, ne bi trebalo prespavati nastojeći što prije dospjeti do svanuća. Jer: jutra i nema bez noći ni svanuća bez boravka u mraku. Nada je naša budnost.
Ne nadamo se tek našim željama, nego svime što jesmo i činimo. Našu sadašnjost prožima ono čemu idemo ususret, a naš život i nije drugo do aktivno čekanje onoga što nada obećava. Naša poslušnost u iščekivanju etičko je lice obećanja.
A obećani smo sebi samima kao ‘‘nova stvorenja“ još u činu stvaranja Bogu nalik. Nada je vrijeme povratka u budućnost. Povratak tamo gdje smo dovršeni. Gdje smo doputovali dok još putujemo. U naš život što je u Bogu skriven.
Nada progovori tamo gdje je nema. Jutro u noći, svjetlo u tami, uskrsnuće u križu, u njegovoj intimnoj moći nade. Uskrsnuće je objava smisla trajne nade. Ljudima uskrsnuća čini nas upravo napetost među noći i jutrom. Napetost kadra odmjeriti dubinu i raspon naše ljubavi. Život sam, zapravo. Smrti unatoč. Iz zagrljaja kojim nada obavija noć budimo se nalazeći ono što je noć progutala – drukčije, novo, preobraženo
Nada se rijetko ostvaruje na očekivan način. Tek nas otvara da s ljubavlju i zahvalno primamo dar. Pa i jutro premreženo tamnim oblacima. Pa i noć koja kao da nema jutra. Nada nije izvan nas kao nešto što moramo doseći, nego je u nama kao nešto što nam je osloboditi. Upravo u vremenu krize i počinje povijest oslobađanja. Sadržaj nade nije njezino ispunjenje nego – ona sama.
I u dubini najmrklije noći počiva jutro. Pa i kad i ne doživimo svanuće. Nada kadikad posustaje, no vjera ostaje. Tiša od naših želja i postojanija od naših sumnji. Na potki vjere plesti nam je naša očajanja i naše radosti u tkanje ljubavi. Takve kakva nema druge svrhe do sebe same. U nadi.
Nada progovori tamo gdje je nema. Jutro u noći, svjetlo u tami, uskrsnuće u križu, u njegovoj intimnoj moći nade. Uskrsnuće je objava smisla trajne nade.
Ljudima uskrsnuća čini nas upravo napetost među noći i jutrom. Napetost kadra odmjeriti dubinu i raspon naše ljubavi. Život sam, zapravo. Smrti unatoč. Iz zagrljaja kojim nada obavija noć budimo se nalazeći ono što je noć progutala – drukčije, novo, preobraženo.
Isus nije uskrsnuo tek u prošlosti – njegovo uskrsnuće budućnostan je događaj. A mi nećemo uskrsnuti poslije ukoliko ne uskrisujemo sada. Ni ukoliko u svoju nadu ne uključujemo sve stvoreno. Ta nada – kroz koju se prelama ono što ide prema smrti i ono što smrt niječe – negira stvarnost kao zadanu i statičnu. Ona otvara našu stvarnost ponad nje same. Širi nam obzorje. I kada su sva vrata pozatvarana u skučenom prostoru naše nemoći, možemo potegnuti još jedan jedincati korak. Onaj što nemoć otvara vremenu-savezniku u kojem je opet sve moguće.
Vjerovati u Isusovo uskrsnuće znači ući u kretanje nade. Vjerovati u uskrsnuće znači ne nadati se ičem manjem od punine nade. Evanđelje je njezina mjera i nemoguć zahtjev, a sloboda pravi okvir. Biti čovjek nade znači biti prorok.
Saplitanje u mraku
Nisam od onih koji osobito veruju u koincidencije, a još sam manje predan učitavanju viška značenja i simbolike u njih; pa ipak, živ insan ne može baš uvek ni odoleti tome zovu simboličkog kad se već sve tako zgodno namesti…
Elem, bio je jedan od poslednjih decembarskih dana a mene je, ko zna otkud i zašto, nešto uhvatilo da razmišljam kako, eto, decenijama entuzijastično odlazim u pozorište, bog zna koliko sam predstava video, a opet, ne pamtim da se ikada dogodilo nešto ’’nepozorišno’’ što bi izvođenje predstave privremeno prekinulo ili sasvim obustavilo; a kad pogledaš, zapravo je normalno da se takvo šta dogodi s vremena na vreme: sve ide u realnom vremenu i prostoru, krhak je taj balončić paralelne, pozorišne stvarnosti koji deli scenu od publike kroz famozni ’’četvrti zid’’, pozorište je vrlo opipljiva, fizička stvar, a živi smo ljudi, i mi u publici i oni na sceni.
Zar je moguće da nikada nikome ne pozli, ili čak da niko ne umre tokom predstave, a znano je da se umreti može bilo kad i gde, pod razumnim preduslovom da si prethodno živ? Ili, recimo, neko iz protesta nasilno prekine predstavu (dobro, desilo se i to u Beogradu 1990., ali nisam bio prisutan), ili nevreme prekine izvođenje na otvorenom, ili naprosto nestane struje? Međutim – ništa: što god sam počeo da gledam, to sam i odgledao, bez bitnijih smetnji.
Gospodin koji je otišao do one žene ne bi li joj nekako pomogao, te je pričao s njom čekajući lekare, kaže da mu je gledateljka rekla kako je bila ’’nacionalno uvređena’’ predstavom i upravo je bila krenula da demonstrativno napusti gledalište. Osim što je sve ispalo još mnogo demonstrativnije nego se nadala: toliko demonstrativno da je i samu predstavu makar i privremeno prekinula, mada je jedinu stvarnu štetu nanela samoj sebi
Te večeri takođe sam se odao mom najdražem večernjem poroku: u beogradskom je Narodnom pozorištu gostovalo istoimeno pozorište iz Subotice, s ’’Koštanom’’ Bore Stankovića u režiji – ma, šta režiji, u temeljitoj reinterpretaciji! – panonskog maga Andraša Urbana, verovatno najinteresantnijeg i najinventivnijeg reditelja u današnjoj Srbiji i Vojvodini, a sa uvek čarobnom Eminom Elor u naslovnoj ulozi. Emina je Mađarica, rodom Subotičanka, glavna zvezda novosadskog pozorišta na mađarskom jeziku Ujvideki szinhaz.
Ima nečega što sluti na nevolju u ovoj konstelaciji. S jedne strane, poprište događaja je beogradsko Narodno pozorište, koje je u najnovijoj konzervativnoj kulturnoj revoluciji (započetoj smenom demokratske vlasti) dobilo ulogu simboličkog centra neokonzervativne restauracije. Komad je, pak, naizgledni ’’ziher’’, sastavni deo nacionalnoga kanona, bez obzira na to šta je bio i značio Bora Stanković u svom vremenu i izvornom kontekstu. Međutim, subotičko pozorište, jedno od najboljih u zemlji, sa sjajnim mladim ansamblom, kreativni je partybreaker, Urban je em nekonvencionalan umetnik koji ne mari za malograđanske svetinje em je, je li, Mađar, kao i glavna mu glumica – pa zar da ti Mađari uzmu da se poigravaju Našom Baštinom kako im se hoće, i to usred Beograda, štaviše u ’’hramu nacionalne kulture’’?!
Urbanova predstava je u svakom pogledu sjajno ostvarenje koje, nimalo ne izneveravajući bitne tokove Stankovićevog dela, na očaravajuće zaigran način reaktuelizuje priču o pustom patrijarhatu, potlačenosti žene, o palanačkom mentalitetu i o mržnji i fobiji prema ’’drugačijima’’, ovde prema – Romima. A može i Ciganima. Zapravo, teško da sam tokom 2013. gledao više od 2-3 predstave koje su barem ravnopravne ovoj. Misli li tako i dobra većina onih koji su te večeri bili tamo, na maloj, ’’sporednoj’’ (i jedinoj bar povremeno zanimljivoj) sceni Narodnog pozorišta? Sudeći po dugom aplauzu i ovacijama na kraju, biće da misli.
Kako god, predstava je bila negde na polovini, ansambl je upravo izveo furiozni song čiji refren ide otprilike ’’jebeš zemlju Srbiju i mene u njoj’’; scena se završila, nastaje tišina i prelaz ka novom prizoru, mladi glumac ulazi i leže na naslagane stolice, iz dubine scene pojavljuje se glumica koja treba da mu priđe. U tom trenutku, negde iz pozadine začujem jauk, pa još jedan, čitav rafal jauka; sedim otprilike u sredini gledališta, osvrćem se unazad u pokušaju da lociram izvor zvuka, gotovo plačan ženski glas.
Ali, šta uopšte postiže svim tim kermesom? Na kraći rok, mnogo buke i štete. Ali suštinski ipak ništa, osim što se samopovređuje. Kulturološki horizont patriotsko-klerikalne desnice uvek se svede na to: na samopovređivanje, na pucanje u sopstvenu nogu. U svakom slučaju, nadam se da je ona gospođa dobro i zdravo dočekala novu godinu, a naravoučenije je samo jedno: nikada ne potcenjujte gustinu mraka i perfidnu zavojitost staza u tzv. reprezentativnim institucijama nacionalne kulture
Razume se da u prvi mah pomislim da je i to deo predstave. Međutim, nije. Žena iz jednog od poslednjih redova krenula je napolje, u mraku se saplela na stepenice (inače zavojite i vrlo nezgodne) i povredila se. Navodno je pre toga nešto glasno prokomentarisala na račun predstave, ali to do mene nije doprlo. Pale se svetla u gledalištu, dvoje mladih glumaca ’’zamrzava’’ se na sceni i posle nekog vremena se povlače. Sledećih najmanje dvadeset minuta svi čekamo da dođe hitna pomoć i odvede povređenu gospođu. Pozorišna iluzija nam je razbijena, ’’stvarnost’’ je diverzantski upala u nju i svi smo zbog toga pomalo razdraženi. Napokon, medicinari dolaze i predstava se, hvala bogu, nastavlja tamo gde je stala, uz glasnu podršku publike.
Međutim, ima i nešto pre toga. Gospodin koji je otišao do one žene ne bi li joj nekako pomogao, te je pričao s njom čekajući lekare, kaže da mu je gledateljka rekla kako je bila ’’nacionalno uvređena’’ predstavom i upravo je bila krenula da demonstrativno napusti gledalište. Osim što je sve ispalo još mnogo demonstrativnije nego se nadala: toliko demonstrativno da je i samu predstavu makar i privremeno prekinula, mada je jedinu stvarnu štetu nanela samoj sebi. Nadam se – ne ozbiljnu…
E, sad, šta je tu ona obećana simbolika? Sedeo sam u gledalištu u pretežnom okruženju pozorišnih ljudi, kritičara, novinara; na reči neposrednog svedoka o tome šta se i kako dogodilo, u nama je proradio zluradi cinik: ima boga! Ne zato što bi bilo kome bilo uistinu drago da se neka ’’nacionalno uvređena’’ građanka povredila pri pokušaju da napusti poprište blasfemije; ne, pre će biti da je to bio sarkastično-samoodbrambeni humor onih koji iznova do poslednjeg damara osećaju kako su im se ručerde namnoženih žreca i komesara ’’svete nacionalne kulture’’ ponovo primakle vratovima, s namerom da ih udave. Neki su, uostalom, već uspešno pridavljeni.
’’Nacionalno uvređena’’ građanka, kojoj želim zdravlje, sreću i dobre živce, u neku je ruku idealna metafora glavnog toka pasatistički zamišljene, otuda nužno i kičerozne, u težim slučajevima aktivno i štetočinski reakcionarne ’’patriotske kulture’’: na pojavu istinske umetničke kreativnosti i kulturne vitalnosti reaguje napadom (moralne) panike; ’’institucionalizujući’’ se i utvrđujući se na poziciji arbitrirajuće moći (po pravilu nepraćene kompetencijom i odgovornošću), gleda da je likvidira; u vidu pojedinca ili pojedinke zatečene u dubini neprijateljske teritorije (to jest, usred autentičnog umetničkog čina!) to dakako ne može, pa primenjuje rezervnu strategiju: demonstrativno se ’’ograđuje’’ od svetogrđa prema mrtvozorničkom Kanonu. Ali, šta uopšte postiže svim tim kermesom? Na kraći rok, mnogo buke i štete. Ali suštinski ipak ništa, osim što se samopovređuje. Kulturološki horizont patriotsko-klerikalne desnice uvek se svede na to: na samopovređivanje, na pucanje u sopstvenu nogu.
U svakom slučaju, nadam se da je ona gospođa dobro i zdravo dočekala novu godinu, a naravoučenije je samo jedno: nikada ne potcenjujte gustinu mraka i perfidnu zavojitost staza u tzv. reprezentativnim institucijama nacionalne kulture…
