Vrijeme maškara, mačkara – karnevala. Završava sredinom narednog tjedna, a dotad, do početka korizme, barem u kraju u kojemu ja živim, i veliko i malo, i staro i mlado zabavlja se, preoblači maškara u sve ono što u stvarnome životu nije ili zbog društvenih normi ne može biti. Svetinja nema. Na udaru su svećenici i policajci, časne i suci, poslodavci i političari. Svi! Ama baš svi, jer kad se maskom prekrije lice, svi obziri padaju. [Read more…]
Sto godina mržnje
Među tisućama knjiga koje su izgorjele u sarajevskoj Vijećnici, u jednome danu kolovoza 1992, užgane zapaljivom granatom ispaljenom s Trebevića, bio je i onaj primjerak dvotomnoga izdanja romana austrijskog pisca Franza Werfela “Musa Dag”, koji sam posudio preko veze, i zadržao cijelo ljeto 1983. Knjigu je 1955. objavila Svjetlost, u prijevodu Stevana J. Milovića, pod uredništvom Isaka Samokovlije, a govorila je o istrebljenju i progonu Armenaca iz Turske, koji su se počeli događati u proljeće 1915.
Ustupivši svoj glas nestalome narodu, u ime koga nitko nije govorio, Franz Werfel, ljevičar i Židov, romanom iz 1933. nagovijestio je ono što će se događati s europskim Židovima u sljedećih dvanaest godina. “Musa Dag” ili u originalu “Die vierzig Tage des Musa Dagh”. To je prvo djelo europske književnosti s temom genocida. Izdanje sarajevske Svjetlosti tražio sam pune dvadeset i dvije godine, sve dok ga nisam pronašao u ljubljanskome antikvarijatu knjiga na “srbohrvaškom”, koji drži jedan bosanski Srbin, i otkupio ga za dvanaest eura.
Između Turske i Armenije vladaju mržnja i led, koji su u zadnjih stotinu godina postali važan konstitutivni element njihovih narodnih i kulturnih identiteta. Naravno, više je njime određen armenski narod, jer je neusporedivo malobrojniji i jer on nasljeduje baštinu žrtve, dok bi Turci, vjerojatno, rado i zaboravili ono što se događalo prije sto godina. No, zaborav nije izraz tolerancije i mirenja s poviješću, pogotovu ako se zaboravlja vlastito zlo
U Jerevanu, glavnome gradu Armenije, za 24. travnja sazvan je komemorativni skup povodom stogodišnjice istrebljenja i protjerivanja Armenaca iz Turske. Tim povodom armenski je predsjednik Serž Sargsjan učinio nešto neobično: pozvao je turskoga predsjednika Tayyipa Erdogana da dođe u Jerevan i prisustvuje skupu.
Između dvije zemlje ne postoje diplomatski odnosi, pa čak ni posredni međudržavni kontakti. Između Turske i Armenije vladaju mržnja i led, koji su u zadnjih stotinu godina postali važan konstitutivni element njihovih narodnih i kulturnih identiteta. Naravno, više je njime određen armenski narod, jer je neusporedivo malobrojniji i jer on nasljeduje baštinu žrtve, dok bi Turci, vjerojatno, rado i zaboravili ono što se događalo prije sto godina. No, zaborav nije izraz tolerancije i mirenja s poviješću, pogotovu ako se zaboravlja vlastito zlo.
Armenski izvori tvrde da je u kampanji turskih nacionalista, potaknutoj od vlasti mlade republike, koja je upravo nicala iz ruševina višenacionalnog Osmanskog carstva, pobijeno milijun i pol ljudi. Turci tvrde da ih je stradalo nekoliko stotina tisuća. Armenci kažu da mimo turskoga nacionalizma nije bilo drugog razloga ni povoda njihovu stradanju. Turci, pak, tvrde da su Armenci sudjelovali u široj zavjeri, čiji je cilj bio uništenje Turske i pad Carigrada u bugarske ili grčke ruke.
Činjenica jest da su prethodno stoljećima živjeli jedni pokraj drugih, i da su Armenci, uz Grke, Židove, Levantince – kako su se nazivali carigradski kršćani, te ljude koji su pristizali sa zapada, ostavili značajan i izrazito pozitivan trag u povijesti velikog imperija.
Ali kada je nestalo otomanske Turske, u vremenu u kojem su europske države početkom dvadesetog stoljeća poput krvožednih morskih pasa trgale njezine dijelove (Francuska je otrgnula Maroko, Italija Libiju, Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu, Rusija je prethodno otela Krim, a Srbija, Bugarska i Grčka Makedoniju, i cjelokupni europski dio carstva, sve do pred Istanbul…), nova se republika konstituirala, po ugledu na velike europske nacije, na turskom nacionalizmu, sekularnog tipa.
Recep Tayyip Erdogan nije takav format – u svakom pogledu on je suvremenik Vladimira Putina i Baracka Obame – pa je umjesto da pođe na mjesto simboličnog pokajanja i praštanja pozvao predsjednika Armenije da istoga tog 24. travnja dođe u Istanbul, na obilježavanje stogodišnjice bitke za Dardanele, koju je nespremna, neopremljena i duhovno oslabljena turska vojska vodila protiv Engleza, pojačanih Australcima, tokom koje je Turska obranjena i spašena
Armenski pokolj bio je skoro pa logična posljedica takvog razvoja događaja, nacija se pričešćuje krvlju onih koji joj ne pripadaju, i sasvim je sigurno da Europa, taj famozni Zapad, nije nedužna u priči o strašnoj sudbini jednoga rasutog i među susjede integriranog naroda, na jednak način na koji taj isti Zapad neće biti nedužan u njemačkom istrebljenju Židova.
Nakon što je Serž Sargsjan uputio poziv svome turskom kolegi, uslijedio je kratkotrajan muk iz Ankare. Trebalo je smisliti odgovor. Naravno, veliki bi državnik, filozof i vizionar, a ne političar u dnevnome smislu riječi, naprosto otišao u Jerevan.
Ali Recep Tayyip Erdogan nije takav format – u svakom pogledu on je suvremenik Vladimira Putina i Baracka Obame – pa je umjesto da pođe na mjesto simboličnog pokajanja i praštanja pozvao predsjednika Armenije da istoga tog 24. travnja dođe u Istanbul, na obilježavanje stogodišnjice bitke za Dardanele, koju je nespremna, neopremljena i duhovno oslabljena turska vojska vodila protiv Engleza, pojačanih Australcima, tokom koje je Turska obranjena i spašena.
U turskoj povijesti bitka za Dardanele zove se bitka za Čanakale, i svake se godine obilježavala 18. ožujka, kada je započeo britanski napad. Očito da je razlog za promjenu datuma samo jedan: da se udari tuk na utuk i replicira na skup u Jerevanu i priču o stogodišnjici genocida nad Armencima.
Erdoganov odgovor Sargsjanu je ciničan. Sargsjanov poziv Erdoganu bio je samosažaljiv. Armenski predsjednik znao je da mu turski predsjednik neće doći. Pozivao ga je računajući na moralni kredit žrtve, koji se u njegovome narodu prenosi već cijelo stoljeće, i prema kojem Europa pokazuje svoj zakašnjeli obzir.
Iritantno je, a na kraju i kontraproduktivno, pozivati se na ovu vrstu moralnih kredita. Općenito, moral nije bankovna institucija, niti je genocid bankovni ulog, koji se još i nasljeđuje, pa da “bogati” njime ucjenjuju “siromašne”, da unuci i praunuci žrtava ucjenjuju unuke i praunuke ubojica.
Ali istovremeno, činjenica da Erdogan odgovara mračnim cinizmom, kako bi odgovarali i Francuzi upita li ih se za Alžir ili Amerikanci spomenu li im se Vijetnam, Koreja, Irak, Libija ili Sirija, potvrđuje da moralno kreditiranje, možda, i ne postoji, ali da se odgovornost za zločin, pa samim tim i potreba da se zločin opravdava, relativizira ili sasvim poriče, itekako prenosi s koljena na koljeno.
Erdoganov odgovor sugerira da i današnja turska politička elita živi u 1915. Njihovo je vrijeme stalo, i neće se pokrenuti, jer ne nalaze način da istrebljenje i protjerivanje Armenaca objasne sebi na drukčiji način od načina na koji su ga objašnjavali njihovih pradjedovi. Problem koji imaju mnogo se više tiče njih, nego Armenaca. Zbog sebe, a ne zbog Sargsjana, Erdogan je trebao poći u Jerevan, zbog Turaka, a ne zbog Armenaca
Zašto turski predsjednik svome armenskom sudrugu pod nos gura bitku za Čanakale, u trenucima kada ga ovaj poziva na trenutak sućuti, na minutu šutnje za njegov nestali narod? Osim što takav odgovor vole čuti turski nacionalisti – čudo jedno kako svim nacionalistima prija cinizam, hrane se njime kao bakterije vlagom – Erdoganov odgovor sugerira da i današnja turska politička elita živi u 1915.
Njihovo je vrijeme stalo, i neće se pokrenuti, jer ne nalaze način da istrebljenje i protjerivanje Armenaca objasne sebi na drukčiji način od načina na koji su ga objašnjavali njihovih pradjedovi. Problem koji imaju mnogo se više tiče njih, nego Armenaca. Zbog sebe, a ne zbog Sargsjana, Erdogan je trebao poći u Jerevan, zbog Turaka, a ne zbog Armenaca.
Ne znam kada ću opet čitati “Musa Dag”, roman iz kojeg sam se učio priči o najvećoj temi našeg stoljeća. Ali važno mi je imati tu knjigu, danas kada mi se čini kako su najbolje postupili oni koji su imali najgore predrasude o svojim većinskim susjedima, pa su na vrijeme izbjegli. Pritom, naravno da ne mislim samo na Armence, niti na Židove, nego i na sve druge koji su znali da će ih njihovi susjedi klati, i da im nikada neće oprostiti sjećanja na klanje. Trebalo je otići.
(Prenosimo s autorova portala).
Filozofija bede
Naše doba poznaje različite oblike bede. Beda može biti materijalna i duhovna. Beda obuhvata pojedine slojeve stanovništva, ili čitave narode i kontinente. Materijalna beda ponegde i katkad potaje razlog otporu i pobunama, rušenju postojećeg načina života, dok duhovna beda slabi svaki otpor i život pretvara u baruštinu i kal.
U ovom našem delu sveta gde je kroz istoriju sila krojila zemljopisne mape i sudbine naroda, sačuvano je strahopoštovanje prema fizičkoj sili, a prezir i omalovažavanje za duhovne vrednosti. Tu postoje razna lica bede: dopunjuju se, jedna iz drugog proizilaze. Tirani i tiranija omeđivali su njegove granice.
Naše doba poznaje različite oblike bede. Beda može biti materijalna i duhovna. Beda obuhvata pojedine slojeve stanovništva, ili čitave narode i kontinente. Materijalna beda ponegde i katkad potaje razlog otporu i pobunama, rušenju postojećeg načina života, dok duhovna beda slabi svaki otpor i život pretvara u baruštinu i kal
Na bezobzirnom ugnjetavanju zasnivana su carstva. Bezobzirnost je pretvarana u stil života. Mali, jedva vidljivi plamičci bili su dovoljni da raspire velike, nesagledive, pustošne požare. Kap mržnje pretvarala se u okean mržnje. Lične netrpeljivosti u netrpeljivosti među narodima, sukobi među braćom u ratove najljućih, nepomirljivih i krvno zavađenih neprijatelja.
Beda je zapravo ovde trajno stanje. Beda stvara ropske karaktere tako poželjne svim oblicima despotija. Beda ne proizilazi samo iz materijalne nemaštine, ona se najuspešnije proizvodi u ljudskim glavama. Patnja stvara samilost, ali beda ne. Iz siromaštva može da proiziđe solidarnost, iz bede jedino mržnja. Jad i nesreća mogu da stvore ponosite i odvažne ljude, beda stvara niske i ponizne. Svi oblici bede su ponižavajući.
Strahota bede prodire do same suštine ljudskoga, kvari neiskvareno, zamračuje nevinost, uništava ponositost. Beda je i bolest ljudskoga uma: hrabre pretvara u kukavice, časne u doušnike, mudre u sumanute. Filozofija bede glasi: svi se izjednačujemo u ništavnosti i podlosti.
Upravo to: suštastvena beda gora je od svake oskudice, nemaštine, ubožništva i besparice. Ona označava onaj stepen ljudske ništavnosti u kojem sve vrednosti postaju obezvređene, a smisao izgubljen. To je stanje moralne zakržljalosti, gluposti I tuposti.
Bedastoća je najteži oblik bolesti ljudskog duha. Drugo ime za bednika je ništarija, ljudska rđa, a najgori oblik duhovne bede naziva se nitkovlukom. Materijalna, moralna i duhovna beda rađaju obilato taj soj ništarija.
Oko nas vidimo plodove bede: naopaki redosled vrednosti, uništavanje kulturne tradicije, depresiju, korumpiranost, brisanje razlike između uzvišenog i niskog. Krijumčari, lopovi i zločinci zauzimaju važna mesta u društvenoj hijerarhiji. “Ne misli svojom glavom, nego glavom onoga od koga zavisiš! Može se i preko leševa, ako to donosi nekakvu korist!” – to su životne devize koje eleminištu i ponos i čast, i stid i sram.
Iz siromaštva može da proiziđe solidarnost, iz bede jedino mržnja. Jad i nesreća mogu da stvore ponosite i odvažne ljude, beda stvara niske i ponizne. Svi oblici bede su ponižavajući.
Dug život u bedi, prihvatanje nemoći kao životnog usuda i poniznosti kao životnog stava, stvorili su poseban mentalitet koji se prenosi sa generacije na generaciju. Izuzeci se pretvaraju u pravilo, mane dobijaju privid vrlina, izopačenosti se cene kao primeri za ugled, niskost i grabež proglašavaju za statusne simbole.
Trulost i pokvarenost diktiraju vladajući stil života. Na jednoj strani cveta neviđena raskoš, na drugoj najdublje siromaštvo. Pamet se meri zlatom i eurima. Filozofija bede je nauka društva u dugotrajnoj duhovnoj agoniji.
Filozofiju bede finansiraju oni koji su sva materijalna dobra prigrabili za sebe, objašnjavajući kako ugodan i prijatan život kvari čoveka, omekšava i slabi njegovu otpornost. Iz svojih zlatnih dvoraca poručuju narodu da je ovo još dobro u odnosu na ono što može biti.
Beda je po filozofima ovoga stanja preduslov za zdravlje. Iz nje se rađaju vitalnost i otpornost. Sit stomak stvara lenjivce, a obilje proizvodi mekušce. Od mnogo kulture se ludi, od čitanja postaje zamlata i zanesenjak, dok previše moralnih skrupula kvari dobar biznis. Sve to znaju iz sopstvenog iskustva.
Tupost i moralna zakržljalost proglašavaju se u civilizaciji bede dostignućima te civilizacije, a nasilje se predstavlja kao lekovito oslabađanje viška snage. Zato su na ceni razbojnici, palikuće i obične ubice. Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojom verom.
U svojoj krajnjoj posledici filozofija bede pretvara se u filozofiju zla. Etičke norme se rasplinjavaju, a potom sasvim iščezavaju. Ljudskim postupcima upravljaju nagoni samoodržanja ili prosta načela sile. Postaje dozvoljeno sve što je pod zaštitom i okriljem moćnika. Život se odvija u senci ideologije banalnosti, pod vladavinom svakodnevnog kiča, u umetnosti, nauci, kulturi.
Kič je postao zamena za etičke kategorije, kroz kič se izražavaju bitne osobine političkog sistema i vladajuće vrednosti društva u celini.
Na ovim našim balkanskim prostorima nikada se ne smanjuje nego samo umnožava količina bede. Ovdašnji narodi, bez obzira na veru i poreklo, umeju samo da trpe. Bede i ne pokušavaju da se oslobode jer je ona nekakvo prirodno stanje. Utehu nalaze u bolu, a ne u radosti. Život shvataju kao mukotrpan egzodus iz jedne nesreće u drugu.
Skučeni deo sveta u kojem žive za njih je slika čovečanstva. Prepuštaju da o njima i njihovom životu misle drugi, moćniji, silniji i bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim životima. Veruju demagogiji vlastodržaca više nego rođenim očima i sopstvenoj pameti. Sve loše što se dogodi podrazumeva se, a kratki periodi mirnog života stižu kao čisti dar sa neba. Po količini bede u sopstvenoj istoriji, narodi sa ovoga područja veoma su bliski
Skučeni deo sveta u kojem žive za njih je slika čovečanstva. Prepuštaju da o njima i njihovom životu misle drugi, moćniji, silniji i bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim životima. Veruju demagogiji vlastodržaca više nego rođenim očima i sopstvenoj pameti.
Sve loše što se dogodi podrazumeva se, a kratki periodi mirnog života stižu kao čisti dar sa neba. Po količini bede u sopstvenoj istoriji, narodi sa ovoga područja veoma su bliski.
Beda, ona celovita, potpuna i dugotrajna, ugrađena u sistem mišljenja, ponašanja, u sistem vladavine i celokupnog života ne dolazi bez najave.
Isprva se obznanjuje u jedva primetnim nagoveštajima, znacima i simbolima. Ali upornošću isprva slabašnog vodenog mlaza koji je našao jedva primetan otvor na ustavi, ona taj otvor širi dok jednoga dana ne nahrupi kao poplava. A tada pod njom sve nestaje, ljudi, njihova materijalna i duhovna dobra, nestaju sela, gradovi, potopljena je čitava država.
Pod vodom, zna se, moguće je jedno vreme zadržavati dah, ili disati na slamku. Na kraju, ni to više ne pomaže. Filozofija bede preobražena u filozofiju zla, u diktat nad životom, guši svaki život. Njen konačni ishod je pustoš: duhovna i fizička.
Manje mržnje a više ljubavi
Srpski patrijarh Irinej sa svim arhijerejima Srpske pravoslavne Crkve uputio je božićnu poslanicu svećenstvu, monaštvu i svim vjernicima.
U poruci se ističe da se na Božić javljaju, otkrivaju i daruju tri osnovne svetinje ljudskog i sveukupnog postojanja: svetinja oca i očinstva, svetinja majke i majčinstva, svetinja djeteta i djetinjstva. Stoga se ističe da je obitelj osnovna stanica Crkve Božje, slika Božje Trojedine ljubavi.
Kada ljudi poriču i zaboravljaju Boga ljubavi, raspada se obitelj kao njeno zemaljsko ostvarenje i javljanje – to jest, zajednica muškog i ženskog kao sveta Tajna ljubavi i rađanja za život vječni.
Što je manje vjere u Boga, što je manje Boga i Božje ljubavi u ljudima, to je sve manje ljubavi u ljudskim odnosima; sve je manje istinske ljubavi u braku, obitelji, društvu
Što je manje vjere u Boga, što je manje Boga i Božje ljubavi u ljudima, to je sve manje ljubavi u ljudskim odnosima; sve je manje istinske ljubavi u braku, obitelji, društvu – to sve više među ljudima i u ljudima caruje lažna ljubav i samoljublje.
Ljudsko biće je po prirodi i pozivu stvoreno za ljubav. A kao što ljudski organizam treba zdravu hranu, to čovjek, gubeći pravu ljubav i zdravu hranu, zamjenjuje ih surogatima ljubavi i hrane. Takav čovjek postaje nesposoban shvati i prihvati vječnu Istinu, upozorava se u poslanici.
U poslanici se odgovara na pitanje “nije li naše vrijeme ponovno krenulo putem smrti, putem zamjenjivanja istine Božje lažju, putem služenja tvari umjesto Tvorcu?”
Zaista, čovjek je danas u opasnosti više nego ikada zamijeniti Boga sotonom, lažnim božanstvom i lažnim znanjem. Kad god je u povijesti čovječanstvo kretalo tim putem, neminovno se nalazilo u predvorju svoje katastrofe i pred propašću svoje civilizacije.
Naše slavljenje Božića, kao slavljenje Boga ljubavi i istinske čovječje ljubavi, kao i svetinje rađanja za vječni život, događa se u vremenu čovjekove uporabe, ali i zlouporabe Božjeg davanja i darova
Naše slavljenje Božića, kao slavljenje Boga ljubavi i istinske čovječje ljubavi, kao i svetinje rađanja za vječni život, događa se u vremenu čovjekove uporabe, ali i zlouporabe Božjeg davanja i darova.
Ta zlouporaba neminovno izaziva poremećaj osnovnog poretka i pravila življenja, uzrok je zla i mnogih bolesti, ugrožava zdravlje kako čovjeka tako i prirode, i dovodi do gubljenja smisla života.
Odbacivanje i gaženje drevnih kršćanskih i sve čovječanskih moralnih osnova života, i na njima građenog istinskog ljudskog postojanja i dostojanstva, vodi poremećaju same naše prirode i života, ističe se u poslanici, te podsjeća kako Kristovo rođenje poziva na povratak iskonskim moralnim vrijednostima, na suzdržljivost, na mudro življenje mladih, na svetinju braka, na post i molitvu.
Molimo se novorođenom Kristu da u godini koja dolazi bude manje nemira a više mira, manje mržnje a više ljubavi, manje nesloge a više sloge, ističe se u poslanici.
(IKA)
Kad domovina mrzi
Ljepota ovog jezika u bogatstvu je i paradoksalnosti njegovih fraza. Nije tačan kao njemački, ni zavodljiv kao španjolski ili francuski, nije jezik sudbinski kakvi su jezici poljski i ruski, ali ako smo u stanju oslušnuti njegove fraze, nikad ga ne bismo mijenjali za neki drugi jezik.
U tim je frazama često povijest vremena i prostora, obiteljska, intimna i društvena. Njima se istodobno izriče ono od sad i ono od nekad. U jednom životnom iskustvu saberu se čarolijom fraze prethodna životna iskustva. Tome fraza i služi: da pojača i ovremeni ono što bi se moglo puno jednostavnije reći.
Čuj tako frazu: dati mu kruh u ruke! Ili hljeb. Obično se koristi za požrtvovne roditelje, ili samohrane majke, koje su svojoj djeci, odričući se vlastitog života, dale kruh u ruke. I sad zamislimo zbunjenog omladinca ili omladinku sa štrucom crnoga kruha u naručju, s tim famoznim hljebom u rukama. Što ta fraza, zapravo, znači.
Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju
Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju.
Imao je opsesiju da dobije kruh u ruke. Otac je htio od njega načiniti strojarskog inžinjera. U tome je perspektiva. U Hrvatskoj nije mogao studirati, jer je bio stranac, neželjeni stranac. Otišao je u Tuzlu, gdje je upisao kriminalistiku i strojarstvo. Dva fakulteta, pa koji upali. Nije ni jedan. Vratio se u Zagreb, na dokvalifikaciju za kuhara. I taman kada je dobio kruh u ruke, krenulo ga je u umjetnosti. Snimio je nekoliko muzičkih, ili muzičko-pjesničkih albuma, koji su obilježili jedno hrvatsko i bosansko doba, jednu epohu.
Striktno govoreći, Edo Maajka u dvije je zemlje zaslužan umjetnik. Po njemu ćemo biti upamćeni. On je taj koji je izgovarao onu istinu, koju ne može izgovoriti nitko drugi osim umjetnika, najčešće pisca ili pjesnika.
U njemu usporedo žive i raduju se barem dva vrlo različita, ali istoimena čovjeka: jedan naivan, izrazito dobroćudan, svima drag Bosanac, idealan da ga kao kuhara za plaću izvaraju okrutni ugostiteljski radnici Dalmacije. Da mu svako malo izbiju kruh iz ruku. Drugi je čvrst, hrabar i lucidan, spreman uvijek da se zagleda u nešto u što nije dobro gledati, da se osvrne kad se ne bi trebalo osvrtati. Drugi je poput onih požrtvovnih braniča, koji turaju glavu gdje drugi ne bi ni nogu (još jedna fraza, nogometna).
Pritom, on potura glavu i onoga prvog sebe, naivnog, dobroćudnog, glupog Bosanca. Glupi Bosanac? Da, to je, također, fraza, kojoj značenje znaju samo Bosanci. I to glupi. Oni koji su se opametili za sebe i ne govore da su Bosanci. Takvi su Bošnjaci. Ili Hrvati, Srbi, koje je povijesna nevolja udesila da se rode u Bosni, pa mrze i sebe i nju.
Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi
Nakon što je zadužio svojom umjetnošću dva huda i sirota carstva, Edo Maajka fatalno se zaljubio. Kao u nekoj priči Isaka Samokovlije, zaljubio se u lijepu Jevrejku. Kažem lijepu, jer on i nakon tolikih godina ljubavi ima potrebu da ponavlja kako je Lilah lijepa. (Doista, sretna je žena o čijoj ljepoti njen muž tako govori…) Oženio se, otišao i Izrael i dobio dijete.
Onaj prvi, naivni, Edo nije imao pojma što je učinio. A ni drugi mu nije mogao pomoći, jer kako god bio čvrst i lucidan, o zlu svijeta iz kojeg je potekao, on nije imao pojma. Pomalo i zato što nije htio znati. Lakše je živjeti u iluziji da je narod iz kojeg si potekao jadan i izranjavljen, možda i malo primitivan, nego o njemu znati ono što je malo kompleksnije.
Takvo znanje čini te neprijateljem među svojima. I gorak ti biva svaki zalogaj kruha. Suprotno od onog što je pisao Aleksa Šantić: “Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…” Ama kakvi, nigdje nisu gorči nego među svojima.
Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi. Znaju li naši ljudi biti solidarni, a da ne mrze? Ne znaju. Tako je to u Bosni. I ne samo u Bosni.
Što je vrednije, život ili umjetnost? U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?
Tu se Edi izokrenuo svijet. I počela mu se zemlja izmicati pod nogama. Ali ne ona zemlja u Tel Avivu i Izraelu, nego ona zemlja o kojoj je pisao, pjevao i repao, i koju je zadužio kao malo koji njen poslijeratni umjetnik. Izmicala mu se pod nogama zemlja Bosna, a s njom i njegova životna tema. Jer on piše o onome što je najvažnije i što je najstrašnije, o onome u što je ugrađeno i njegovo životno iskustvo.
Kako će sad, kada o tome više ne može pisati, jer da bi nastavio, njegov gard više ne može biti sućutan, razumijevajući, pun milosrđa i suživljavanja sa svojom zemljom i njenim patnjama. Nakon što je zbog svoje ljubavi postao neprijatelj, trebao bi pisati i pjevati iz pozicije neprijatelja. A može li se to? Može, iako je pogubno i samouništavajuće. Time bi Bosni, možda, učinio najveću uslugu, ali bi sebi učinio najveću štetu. A što je vrednije, život ili umjetnost?
U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?
Kako on to zna? I zašto novine objavljuju to njegovo saznanje? Tako i zato što umjetnost ovdje ne vrijedi ništa. U Bosni ona, ako je to ikako moguće, vrijedi još i manje. Pritom, Aralica je već trideset kilometara zapadno od Zagreba savršeno beznačajna persona. Frljić nije. Kao što ni Edo Maajka nije. Ali je li za to ikoga briga, u zemlji u kojoj se sve zna o nepročitanim knjigama i o neviđenim predstavama?
Dobroslav Silobrčić lijepo je, silobrčićevski razgovarao s Edom Maajkom, i sve je dobro bilo do pred kraj, kada je Edo rekao da će se za godinu dana s porodicom vratiti u Hrvatsku. Zašto? Zbog umjetnosti, zbog poezije, bunta i svjedočenja? Ili zbog žene, djeteta i sebe? Čemu biti neželjen? Pogotovo ako imaš zlatne ruke, a Edo ih ima.
(Prenosimo s autorova portala).
Između mržnje i ljubavi
Dva događaja u srpskoj prestonici u razmaku od samo nekoliko dana pokazala su da se Srbija teško oslobađa starih predrasuda i da je postojeće stanje duha slično onom s početka devedesetih, opterećeno političkim tenzijama i nacionalističkim nabojem. U jednom slučaju radi se o dugoročno usađivanoj mržnji, u drugom o ispoljavanju i veličanju opsesivne ljubavi. U oba slučaja frustriranost je velika, nezdrava i opasna.
Krenimo redom.
U utorak je započet, a prekinut pre kraja prvog poluvremena fudbalski susret između Albanije i Srbije. Nekoliko dana uoči utakmice beogradski mediji su objavljivali tobožnje izjave albanskih fudbalera i funkcionera albanskog fudbalskog saveza koje su se najmanje doticale utakmice, a više su bile u oblasti političkih provokacija. Uzalud su iz Albanije stizali demanti takvih izjava; nekome je odgovaralo da se one plasiraju i podgreju atmosferu netolerancije pred samu utakmicu.
Dva događaja u srpskoj prestonici u razmaku od samo nekoliko dana pokazala su da se Srbija teško oslobađa starih predrasuda i da je postojeće stanje duha slično onom s početka devedesetih, opterećeno političkim tenzijama i nacionalističkim nabojem. U jednom slučaju radi se o dugoročno usađivanoj mržnji, u drugom o ispoljavanju i veličanju opsesivne ljubavi
Sve što se potom odigralo dobro je poznato. Zviždanje prepunog stadiona albanskoj himni, skandiranje ”Ubij, ubij, zakolji, da Albanac ne postoji”, bacanje baklji na teren, pojava iznad stadiona letilice sa albanskom zastavom sa znamenjima, kako je protumačeno, ”velike Albanije”, tuča igrača oko zastave, upad navijača. Redari su se pridružili navijačima u obračunu sa albanskim igračima koji su se sa zadobijem modricama jedva probili do svlačionica gde su nekoliko sati čekali da se gužva raščisti, a potom i na aerodromu proveli sate u očekivanju da se vrate u Tiranu.
U međuvremenu Ministarstvo unutrašnjih poslova saopštava, kako prenose Večernji novosti, da je uhapšen brat predsednika Albanije prisutan na tribini, jer je, kako saopštavaju iste novine, a prenose svi srpski mediji, ustanovljeno da je upravljao famoznom letilicom i usmeravao je. Olsi Rama, predsednikov brat, po povratku u Tiranu izjavljuje da je ta optužba čista laž, da nema nikakve veze sa incidentom ni sa letilicom, da nije hapšen niti zadržavan u policiji.
Ono što potom sledi pretvara se u pravu histeriju koja nema nikakve veze sa sportom. Tabloid blizak srpskom premijeru izvlači u naslov na prvoj strani kvalifikaciju događaja kao ”Šiptarsku svinjariju”. Predsednik Foruma za istraživanje međunarodnog terorizma Milan Pašanski ocenio je da su Albanci, ubacivanjem zastave takozvane ”velike Albanije” na stadion Partizana u Beogradu, objavili specijalni rat Srbiji i bez ugrožavanja ljudskih života ostvarili svoj cilj – svetsku reafirmaciju političkog koncepta ”velike Albanije”.
Pritom, kako je naglasio, SAD imaju svoju računicu da ”gaje” belu Al kaidu na Balkanu, da fundamentalizmom inficira muslimanske delove Rusije i Kine, te da drži bezbednosno otvorenim obod EU s ciljem vezivanja za sebe. Pored Pašanskog javljaju se i drugi ”stručnjaci” koji za upad letelice, pored Albanaca, optužuju i Amerikance i Hrvate.
Iz ovakve ”antifašitičke” izjave poslate gledalištu može se zaključiti da će se verovatno na nekoj od sledećih parada, ako ih bude, pojaviti i četnička obeležja, o čemu je već bilo zahteva. Poruka na kraju svečane akademije (…) bila je da Srbi moraju da zapamte ko ih je nedavno bombardovao i da shvate ko su pravi srpski prijatelji
Izlivi nesputane mržnje prema susednom narodu, podgrejavani izjavama visokih političkih funkcionera, dobijaju opasne razmere. U Somboru, Staroj Pazovi, Vršcu i Novom Sadu ”nepoznata lica” pale i kamenuju pekare i poslastičarnice čiji su vlasnici Albanci, srpski državljani.
Podmetnut je požar na subotičkoj Muhadžir džamiji. Reakcija policije je nepravovremena i zakasnela, što podseća na ponašanje policije prilikom paljevina ambasada i džamije u Beogradu posle mitinga 2008.godine. Sve ovo dovelo je u pitanje ranije ugovorenu posetu predsednika Albanije Edija Rame Beogradu koja je proglašena istorijskom. Ako do posete i dođe pod pritiskom Evropske unije, očevidno je da je nekome bilo u interesu da se stara mržnja produbi i dobije novi zamah.
Nekoliko dana posle ovih događaja Beograd je preplavljen izjavama ljubavi Putinu i Rusiji. U centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici ulične tezge ukrašene su majicama sa slikama Putina, Ratka Mladića i Karadžića. Pored njih, šajkače sa kokardama. Ova roba nikada nije bolje išla, hvale se prodavci.
Parada je bila i prošla. Narod prisutan na paradi nosio je transparente sa natpisima ”Spasi nas, Putine!” i ”Srbija, Rusija, ne treba nam Unija”. Izjave ljubavi ruskom premijeru od strane srpskog premijera delovale su u toj meri udvorički da se činilo kako je i samom Vladimiru Putinu neprijatno.
Fudbalska utakmica sa Albanijom, a potom poseta ruskog predsednika Srbiji probudili su loše strasti i loše stereotipe. Srbija (…) ponovo postaje talac već doživljenih zabluda, bez želje i spremnosti da izvuče pouke iz bliske prošlosti
Tri dana posle posete ruskog predsednika Beogradu održana je svečana akademija povodom dana oslobođenja Beograda u Sava centru. U pamćenju su ostale dve poruke. U jednoj sceni okupatori tuku i muče osvedočenog patriotu. Na pitanje kakva su njegova uverenja on odgovara: ”Ja sam ravnogorac i “crveni”. Ravnogorac je zato što je veran zakletvi koju je dao kralju, a ”crveni” zato što voli Rusiju.
Iz ovakve ”antifašitičke” izjave poslate gledalištu može se zaključiti da će se verovatno na nekoj od sledećih parada, ako ih bude, pojaviti i četnička obeležja, o čemu je već bilo zahteva. Poruka na kraju svečane akademije, rečena glasom spikera, bila je da Srbi moraju da zapamte ko ih je nedavno bombardovao i da shvate ko su pravi srpski prijatelji. Naravno, ne oni na Zapadu, nego oni na Istoku.
Posle svega što se u ovih nekoliko dana događalo ciljevi srpske politike ostaju zamagljeni. Doskora se govorilo kako u politici nema ljubavi i večnih prijateljstava nego samo interesa; danas se ta rečenica više ne čuje i ne spominje.
Fudbalska utakmica sa Albanijom, a potom poseta ruskog predsednika Srbiji probudile su loše strasti i loše stereotipe. Srbija, kako se čini, zaslugom svojih političara, medija i svoje intelektualne elite, ponovo postaje talac već doživljenih zabluda, bez želje i spremnosti da izvuče pouke iz bliske prošlosti.
Lajanje uz godinu Autografa
Nemam ništa protiv toga da H-ALTER, web projekt koji vodi Toni Gabrić (iako su portal, oni sebe nazivaju ”Novine H-rvacke ALTER-native”), dobije milijun kuna ili više, koliko taj gospodin priželjkuje i misli da vrijedi ta nakupina nihilističkih i anarhističkih tekstova te da taj novac, sav, dobije od Ministarstva kulture RH. Dapače, ne bih imao ništa protiv da sav novac namijenjen neprofitnim medijima ministrica kulture Andrea Zlatar usmjeri u blagajnu u koju ruku stavlja Toni Gabrić, jer koliko on tvrdi da je vrijedan i važan, to se ne da opisati ni podnijeti. Pa ako bi ego gospodina Gabrića bio namiren s nekoliko milijuna kuna i ako bi nakon toga Hrvatska živjela u miru, zašto ne?
Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije.
Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije
Nisam pozvan vrednovati doprinos toga portala civilnom društvu, ali sam svjestan da ono postoji, kao urednik portala Autograf.hr, koji je upravo obilježio prvu godišnjicu postojanja, ne smatram da ima pameti u podmetanjima kolegama. Zločestoća nije moja karakteristika, nije ni zlopamćenje, ni sebičnost, ni fingiranje građanske uljudnosti, pa sam žalostan kad vidim/čitam tekstove poput onog u kojem je Toni Gabrić o našem portalu i o meni progovorio vrlo nekorektno, podlo, necivilizirano, nekako na razini diskursa kakav ćete naći u člancima dnevno.hr.
U ridikulozno dugom i papazjanijski sročenom tekstu u kojem se Gabrić stao obračunati sa svima s kojima ima neki problem, a izgleda da je on čovjek s mnoštvom problema i gomilom neprijatelja, urednik H-ALTERA smatra nečuvenim moje pismo ministrici kulture i još nečuveniju njenu odluku da uvaži moju žalbu te da odobri financijsku pomoć portalu Autograf.hr (najmanju moguću, od 70.000 kuna za narednu godinu, vizavi 250.000 kuna koliko će s iste adrese dobiti Toni Gabrić za svoj projekt). Obrazložio sam žalbu time da se vidjelo, a i priznato je, da stručno tijelo koje je razmatralo kandidate nije imalo vremena, niti se za to sastalo, da procijeni sadržaj medija i da objektivno zaključi tko je bolji, a tko manje bolji od kandidiranih projekata.
Ali Toni Gabrić valja gluposti i podmeće, pa je napisao da pripadam ”hrvatskoj klanovsko-klikaško-korupcijskoj nekulturi”, te da sam djelovao potaknut logikom koja je ”jasna kao gorski potok: On je (Drago Pilsel, opaska. D. P.) zaslužan za uspostavu kakve-takve vladavine prava u Hrvatskoj; on je zaslužan za preživljavanje kakvog-takvog, nezavisnog i angažiranog, pisanja; njegova obitelj žrtvovala se za Hrvatsku; on je skoro poginuo za (bolju) Hrvatsku, jer ga je (ona zla) umalo skratila za glavu”, a onda ”s tog aspekta, pravedno je da medijski projekt Drage Pilsela bude obilato financijski potpomognut, a nepravedno je da to, umjesto njega, bude nečiji projekt čija karma nije obogaćena takvom zaslužnošću. Poput uniformiranih ratnika iz ranih devedesetih, i današnji Pilsel kriterij ‘zasluga za našu stvar’ suprotstavlja načelu vladavine prava. I time legitimira postupke budućeg Ministarstva kulture, nakon što Kukuriku vlada padne u historijski zapećak: sredstva za medije mogla bi se, naime, i opet dodjeljivati prema ‘zaslugama za našu stvar’.”
Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći nikako, ali moram, iz poštovanja i u znaku zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno. Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt
Ništa od toga, naime, nije izašlo iz moje glave i ništa od toga nije napisano u žalbenom pismu Ministarstvu kulture, a nakon objave bodovne liste u kojoj je portal Autograf.hr završio četvrti u kategoriji ”novi mediji” (oni mlađi od godinu dana), vrlo blizu trećeplasiranog projekta koji mi se činio iz aspekata svih kategorija prema kojima je odlučivala komisija manje relevantan od našega portala.
Riječ je o feminističkom projektu četiriju mladih dama iz Varaždina koje imaju pravo promovirati vibratore i istraživati sve oblike masturbacije, ali me nisu uvjerile da je to od opće društvene važnosti. Taj projekt damica sa jakom voljom da izraze svoju seksualnost završio je iza jednog pak nepostojećeg projekta koji će dobiti istu novčanu pomoć od 70.000 kuna. Dakle, i to je bio moj argument: da je nekorektno Autografu dati manje bodova od kvartalnog lista za sindikalna pitanja koji bi se tek trebao pojaviti.
Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći, ali moram, iz poštovanja i u znak zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno.
Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt.
Još je gadnija podvala da bih ja sutradan, ako HDZ dođe na vlast, ispostavio račun za nekakve usluge i zasluge (braniteljske, kakve li već?) kako bih osigurao pomoć desničarske vlade našem projektu.
Toni Gabrić se pokazao izuzetno stupidnom osobom, pokvarenom i licemjernom. I ne može biti loš znak što nas istodobno napadaju ekstremni desničari i ekstremni ljevičari.
Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze
Mogu bez osobitoga napora zamisliti Tonija Gabrića kako na portalu dnevno.hr opisuje prijateljski sastanak održan prije par tjedana u mom domu na kojem su bili Ivo Josipović, mitropolit Porfirije, Peter Kuzmič i drugi dragi ljudi, kao ”bal vampira”, jer ako Toni Gabrić imputira da sam ucijenio ministricu kulture, recimo gubitkom brata u Domovinskome ratu (nestali hrvatski vojnik, stožerni narednik Branko Pilsel) ili ako kaže da sam zatražio novac jer, eto, Ministarstvo unutarnjih poslova ne želi mome ocu dati državljanstvo (a moj je otac, Toni, nesretniče, taj koji ima zasluge po tom pitanju, a ne ja), onda je Toni Gabrić iskompromitirao jedan neprofitni medij koji servisira civilno društvo da bi stao lajati u jedan glas sa ustašama o kojima se u pristojnim krugovima ne troši vrijeme jer pametni ne zavide tuđoj trulosti.
Portal Autograf.hr je s vama godinu dana i bilo bi nekorektno završiti ovu kolumnu tek iščuđavanjem nad činjenicom da psi laju. Mora se pak kazati, uz Miguela Cervánteza de Saavedre: ”Deja que los perros ladren Sancho amigo, es señal que vamos pasando” (Pusti da psi laju, Sancho prijatelju, to je znak da prolazimo).
Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer (gotovo) svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze.
Kada smo krenuli, rekosmo da temelj novinarstva leži na striktnom poštivanju činjenica i na tome da se saslušaju obje strane u konfliktu, odnosu ili žarištu događaja. No, u Hrvatskoj i u našoj regiji postoji kroničan nedostatak kulture čitanja, političke i ine kulture, što nas dovodi do života u društvu izuzetno slaba javnog mnijenja koje je bilo i ostalo podložno surovim manipulacijama kakva je ova kojoj se posvetio urednik H-ALTERA.
A ime autograf.hr upućuje na potrebu obnove jedne nemalim dijelom kompromitirane profesije, jer pretpostavlja odgovoran, nekompromisan, potpuno moralan i angažiran stav. Treba žaliti što nas je toliko malo na ovom poslu.
Izdaja intelektualaca
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 10. veljače 2014.
U svojoj znamenitoj studiji “Izdaja intelektualaca”, objavljenoj 1927. godine u Parizu, Žilijen Benda piše o doprinosu intelektualaca različitim oblicima strasti, političkim i nacionalnim pre svega, koje su naš vek obeležile kao “vek intelektualnog organizovanja političkih mržnji”. Dok se u proteklih gotovo dve hiljade godina ljudske istorije taj isti poseban sloj ljudi, “proizvođača duha”, umetnika, naučnika, filozofa, suprotstavljao “realizmu mnoštva”, raznim oblicima mržnje, individualnom egoizmu.
Istina je, piše Benda, “oni nisu mogli sprečiti laike da celu istoriju ispune svojim mržnjama i klaonicama…ali ih jesu sprečili u tome da ta dela pretvore u religije, da ih usavršavaju verujući u svoju veličinu. Zahvaljujući njima, možemo reći da je čovečanstvo tokom dve hiljade godina činilo zlo, a hvalilo dobro. Ta nepomirljivost dobra sa zlom, koja služi na čast čovečanstvu, pukotina je kroz koju se mogla provući uljudnost. Međutim, krajem 19. veka dolazi do bitne promene: intelektualci pristaju na igru političkih strasti.”
Jedino moderno doba, ističe Benda, poznaje mislioce koji proglašavaju neprijateljima naroda one svoje sunarodnike koji su zadržali pravo da misle i govore slobodno i koji veruju da rodoljublje ne isključuje pravo na kritiku i ne slažu se “da je domovina u pravu i kada greši”. Taj oblik sumnjivog rodoljublja modernog intelektualca ispoljava se u teškim oblicima ksenofobije, mržnji i strahu prema drugima i potcenjivanju svega što nije “naše”.
Izdaja intelektualaca, po Bendi, posledica je odricanja od nekih univerzalnih vrednosti, a prihvatanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovesti, koje zadovoljavaju uske, egoistične interese često veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokratije i slobode. Intelektualci, tobože služeći domovini, služe u stvari političkim interesima i strastima, iskazuju lojalnost političkim vođama
Za njih su pojmovi pravednosti i istine samo “metafizičke magle”, po njima je, kako ističe Benda, “istinito ono što je korisno, a pravedno ono što zahtevaju okolnosti”.
Tako su intelektualci izneverili i izdali svoj poziv, a i neke od osnovnih postulata slobode i tolerancije izražene u mislima Renana: “Čovek ne pripada ni svom jeziku, ni svom narodu; on pripada samo sebi samome, jer je slobodno biće, to jest moralno biće” i u poznatoj Plutarhovoj rečenici kako “Čovek nije biljka, nisu mu koreni srasli sa zemljom na kojoj se rodio da se ne bi mogao pomeriti”.
Izdaja intelektualaca, po Bendi, poledica je odricanja od nekih univerzalnih vrednosti, a prihvatanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovesti, koje zadovoljavaju uske, egoistične interese često veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokratije i slobode. Intelektualci, tobože služeći domovini, služe u stvari političkim interesima i strastima, iskazuju lojalnost političkim vođama. Benda je svoju studiju pisao u vreme nastajanja italijanskog fašizma imajući dobar uvid u delovanje nacionalistički orijentisanih francuskih, nemačkih i italijanskih intelektualaca.
Jedan Italijan, naš savremenik, Umberto Eko u eseju o u-fašizmu ili ‘‘večitom fašizmu’‘ nabrajajući glavne odlike fašizma sastavio je spisak tipičnih obeležja od kojih se sastoji ideja fašizma: kult tradicije, sinkretični i okultni elementi, odbacivanje modernizma, kult akcije radi akcije, strah od drugačijeg, nepoštovanje razlika, frustracija srednje klase, opsednutost zaverom, antisemitizam, ksenofobija, antipacifizam, prezir prema slabima, kult heroizma i kult smrti, populizam i nacionalizam, novogovor.
Mnoge od ovih karakteristika mogu se naći i u ‘‘našoj’‘, balkanskoj varijanti palanačkog nacizma koju je tako precizno i tako ubedljivo definisao Radomir Konstantinović u ‘‘Filozofiji palanke’‘.
Mi tek moramo pronaći odgovor na pitanje kako je bilo moguće da u istorijski gledano veoma kratkom periodu od desetak godina dođe do takve društvene i moralne krize kakvu smo imali, do takvog patološkog stanja u kojem čitava država i njeni istaknuti pojedinci, intelektualne elite, odjednom izgube moć normalnog rasuđivanja i počnu da govore ‘‘jezikom mržnje”, da jednostavno, narodski rečeno, zaglupave, zatupe…
Konstantinović je analizirao to duhovno stanje koje rađaju fašizam i nacizam. Taj kulturni model u kojem su sadržani mnogi elementi ur-fašizma stvoren je u intelektualnim labaratorijama nacionalnih i akademskih institucija upravo kao usluga aktuelnom političkom režimu i radi zadovoljavanja političkih i nacionalnih strasti koje su vodile ogoljenoj ratnoj opciji.
Kulturni modeli se ne stvaraju i ne menjaju preko noći. Stvaraju se desetinama, pa i stotinama godina. Daniel Goldhagen dokazuje kako je nemački kulturni model koji je doveo do nacizma, Drugog svetskog rata i holokausta stvaran gotovo sto pedeset godina. Nemcima je bila neophodna denacifikacija, mučan, nametnut proces koji je trajao više godina da bi se uopšte moglo govoriti o nekakvom drugačijem kulturnom modelu.
Dakle, stvaranje novog kulturnog modela, a to zapravo znači novog mišljenja, drugačijeg razmišljanja o prošlosti i budućnosti, pre svega podrazumeva oslobađanje od starih zabluda, izmanipulisanih mitova, spremnost na suočenje sa sopstvenim grehovima i zločinima, raskidanje sa stereotipima iz kojih su izrasle najcrnje predrasude. Po prirodi stvari takve bolne i krupne rezove ne mogu načiniti ljudi starog kulturnog modela.
Mi tek moramo pronaći odgovor na pitanje kako je bilo moguće da u istorijski gledano veoma kratkom periodu od desetak godina dođe do takve društvene i moralne krize kakvu smo imali, do takvog patološkog stanja u kojem čitava država i njeni istaknuti pojedinci, intelektualne elite, odjednom izgube moć normalnog rasuđivanja i počnu da govore ‘‘jezikom mržnje”, da jednostavno, narodski rečeno zaglupave, zatupe, da svoje ponašanje pretvore u zločinačko, a svoju zemlju u kriminalnu, anatemisanu od gotovo čitavog sveta.
Taj važan odgovor zašto se i kako to dogodilo moraće da potraže istoričari, psiholozi, psihijatri, a naravno i pisci, jer sve što se ubuduće bude na ovim prostorima pisalo nosiće pečat našeg žalosnog posrnuća, tragedije u kojoj su najveću cenu platili najnemoćniji i najneviniji, nesreće iz koje su glavni profit zgrnuli najbeskrupulozniji i najpokvareniji.
Damir Pilić: ”Današnja djeca u Hrvatskoj Srbe mrze još više nego nakon rata”
Piše: Lidija Gnjidić
U prologu nove knjige Damira Pilića – nazvane “Splitting“, podnaslovljene “Kako sam tražio Srbe po gradu“, upravo objavljene u zagrebačkoj izdavačkoj kući Durieux – na vojnom igralištu kraj Regrutnog centra u splitskom kvartu Split 3 oficirima je, jednog dana davne 1980. godine, pofalilo igrača za mali balun pa su, kao i obično, pozvali klince iz ulice da s njima igraju. Na male branke tako su u prologu – upravo kako se dogodilo i u stvarnosti – zaigrali dječak koji će se 11 godina poslije, u demonstracijma pred zgradom Komande VPO-a, s još četvoricom demonstranata penjati na vojni transporter; dječak, zatim, koji će 11 godina poslije, na marjanskoj plaži Kašjuni, kao prvi – i jedini – vojnik poginuti u obrani grada, u napadu JRM-a s mora; čovjek koji će 11 godina kasnije predvoditi napad s razarača “Split“ na grad po kojemu je dobio ime, i na koncu – dječak koji će sve to jednom zapisati u prologu svoje knjige.
U prologu nove knjige Damira Pilića – nazvane “Splitting“, podnaslovljene “Kako sam tražio Srbe po gradu“, upravo objavljene u zagrebačkoj izdavačkoj kući Durieux – na vojnom igralištu kraj Regrutnog centra u splitskom kvartu Split 3 oficirima je, jednog dana davne 1980. godine, pofalilo igrača za mali balun pa su, kao i obično, pozvali klince iz ulice da s njima igraju. Na male branke tako su u prologu – upravo kako se dogodilo i u stvarnosti – zaigrali dječak koji će se 11 godina poslije, u demonstracijma pred zgradom Komande VPO-a, s još četvoricom demonstranata penjati na vojni transporter; dječak, zatim, koji će 11 godina poslije, na marjanskoj plaži Kašjuni, kao prvi – i jedini – vojnik poginuti u obrani grada, u napadu JRM-a s mora; čovjek koji će 11 godina kasnije predvoditi napad s razarača “Split“ na grad po kojemu je dobio ime, i na koncu – dječak koji će sve to jednom zapisati u prologu svoje knjige
Oni će spadati u polovicu stvarnih od dvadesetak likova iz knjige, dok će ostali biti kompilacija ljudi koji su doista postojali, koje je autor poznavao, s kojima se družio, za njih znao ili je za knjigu ”posudio” događaje iz njihovih života. Oko potpunog izmišljanja likova neće imati puno posla.
Knjiga izvanredno izabranog imena (splitting, eng. – razdvajanje, cijepanje; nemogućnost pomirivanja dvaju dijelova cjeline) govori o predratnom razdoblju od kraja 1989. do 15. studenoga 1991. i događajima iz tog vremena prelomljenima kroz sudbine ljudi u splitskom kvartu Split 3. Zapravo je, kaže Pilić, u glavnoj ulozi sam kvart, poznat po Krstarici, jednoj od najvećih splitskih zgrada, po smještaju ‘s druge strane ceste’ pomalo izoliranoj od ostatka kvarta, građenoj tako da u slučaju rata bude rezervna bolnica, zbog čega su svi ‘portuni’ – dva ”vojna” i dva ”civilna” – bili povezani dugačkim unutarnjim hodnicima. Omogućavalo je to igre zbog kojih su u ”Krstaricu” dolazili i klinci iz drugih kvartova. U zgradi, koja je zapravo sama cijeli kvart, stanovala je većina stvarnih, a stanuje i većina knjiških likova.
A zašto je autor ”tražio Srbe po Splitu”?
Zato što je moja ekipa bila multietnička, i kad bih došao iz Zagreba, izlazimo, vidim nema ovoga ili onoga, pitam hoćemo li ih nazvati da izađu, i nastane tišina. Šta je? Pa zar ti ne znaš? Otišli su. Kako otišli? Zašto? Svoju neku tadašnju potrebu da ih odem tražiti i govoriti im da ostanu pripisao sam jednom liku iz knjige.
Susjedska prijateljstva, poznanstva i druženja oficirskih obitelji s civilnima, prije svega klinaca, dijeljenje školskih klupa, prve ljubavi, prve spoznaje i suočavanja s nacionalnim podjelama, unutarnje drame i teške životne odluke koje su te podjele – splitting – donijele, čitatelj upoznaje kroz priče koje u prvom licu pričaju likovi u knjizi: Hendrix stariji i mlađi, Kanta, Brada, Žaba, Debeli Žare, Zoka, Keko, Nataša, teta Dara, teta Ivanka, Goca Droca, pukovnik Stamenković, kapetan Ivanović…
Potpuna isprepletenost njihovih života razdire se i kida pod golemim i nezaustavljivim vanjskim promjenama na koje ne mogu utjecati; kako to sami likovi doživljavaju, pisac iznosi ”ulazeći” i govoreći iz svakog od njih, u prvom licu jednine, pritom – u čemu mu je sasvim sigurno pomoglo zvanje psihologa – pažljivo nijansirajući karaktere, te pronalazeći u životima svojih likova upravo onaj događaj, reakciju, emociju, misao… koji su bili nulta točka splittinga.
Prepisao si stvarnost?
Nisam mogao prepisati stvarnost jer u razdoblju ‘89. – ‘91. nisam uopće više živio ne samo u tom kvartu, nego ni u Splitu. Bio sam na studiju u Zagrebu. Jedina ”prepisana” stvarnost je ta uvodna scena u kojoj igramo nogomet. Kasnije, kad sam na TV-u gledao demonstracije pred Banovinom i slušao o napadima na Split, shvatio sam da sve glavne aktere tih događanja znam, da smo živjeli u istom ulazu i igrali nogomet – i Mek Dermot koji se penjao na transporter, nakon čega je zarobljen, odveden u Sarajevo i kasnije razmijenjen, i Josip Vranić koji je poginuo na Kašjunima, i zapovjednik razarača ”Split” oficir Sokolić, jedini lik kojemu sam promijenio ime, naprosto iz poštovanja prema njegovoj djeci.
Susjedska prijateljstva, poznanstva i druženja oficirskih obitelji s civilnima, prije svega klinaca, dijeljenje školskih klupa, prve ljubavi, prve spoznaje i suočavanja s nacionalnim podjelama, unutarnje drame i teške životne odluke koje su te podjele – splitting – donijele, čitatelj upoznaje kroz priče koje u prvom licu pričaju likovi u knjizi: Hendrix stariji i mlađi, Kanta, Brada, Žaba, Debeli Žare, Zoka, Keko, Nataša, teta Dara, teta Ivanka, Goca Droca, pukovnik Stamenković, kapetan Ivanović… Potpuna isprepletenost njihovih života razdire se i kida pod golemim i nezaustavljivim vanjskim promjenama na koje ne mogu utjecati
Ne znam što je s njima, kako su i gdje žive, ali njih dvoje nisu krivi za ono što im je otac radio. Dapače – za vrijeme uzbuna bili su u atomskom skloništu skupa s ostalima. “Slobodna Dalmacija“ tada je objavila pismo stanovnika Krstarice u kojemu pozivaju svog susjeda da misli na to da su i njegova djeca zajedno s njima u skloništu. Taj je zapovjednik razarača i u nogometu bio grublji igrač, a ja imam teoriju da se po tome kako netko igra nogomet otprilike može vidjeti i kakav je po karakteru. Nije stvar u tome igra li dobro ili loše, nego igra li grubo, igra li, u stvari, pošteno.
Zašto danas objavljuješ roman upravo o tom razdoblju od 1989. do 1991. godine?
Izabrao sam to vrijeme zato što je ono promijenilo i ljude i društvo. Ni jedno razdoblje, bar za moga života, nije u tako kratkom vremenu donijelo tako radikalan pomak u percepciji. Dvije-tri generacije prije toga su, od ‘45. do kraja osamdesetih, živjele u jednom vremenu, s jednim sustavom vrijednosti, a onda je u razdoblju od ‘89. do ‘91. došlo do pomaka u percepciji na način da su stvari koje su prije – općeprihvaćenim društvenim konsenzusom – bile nenormalne, lagano postajale normalne, i obrnuto. Neokonzervativizam koji je prožeo društvo – uzmimo za primjer samo ovaj referendum o ćirilici, to danas ljudima izgleda normalno, ali oni koji imaju sjećanje znaju da je to velika promjena i da je to potpuno nenormalno.
Hoće li ova knjiga dospjeti do današnjih klinaca?
Ne znam. Oni danas, izloženi svim tim tehnološkim inovacijama, puno manje čitaju. Ali ipak čitaju. Dionicu vremena o kojoj pišem smatram bitnom jer je obilježila i buduće generacije. Stjecajem okolnosti počeo sam se družiti s nekom mlađom generacijom i vidio koliko ljudi – koji su, kad sam prije sedam godina počeo pisati roman, imali godina koliko i moji likovi u romanu – drugačije razmišljaju, ali ne zato što su oni sami nenormalni: usvojili su jednu skroz drugu paradigmu. Htio sam i da klinci koji danas imaju godina kao što su imali moji likovi, vide kako je to nekad bilo, a onda da sami nekako usporede šta je normalno – ovo danas, ili možda ipak ono prije.
Izabrao si spisateljsku formu u kojoj pisac progovara kroz različite karaktere, gleda svijet i događaje različitim očima…
U tehničkom smislu, htio sam pisati knjigu onako kako mislim da bi trebali biti pisani udžbenici iz povijesti, pogotovo na prostorima gdje je bilo međunacionalnih sukoba. Ne može postojati samo jedna istina. Evo primjer Oluje – hrvatski narod ima jednu percepciju tog događaja, srpski narod ima potpuno suprotnu percepciju – a od Oluje je prošlo skoro 20 godina. Nema u mojoj težnji ničeg novog – u mlađoj generaciji povjesničara u Hrvatskoj ima ih više koji zastupaju tezu da bi udžbenici trebali biti multiperspektivni. Mogao sam napisati roman tako da imam jednog pripovjedača, bilo bi mi lakše u prvom licu, ali onda sam ja ili Hrvat ili Srbin, i sve događaje gledam kroz tu prizmu. I time bi došli do neke istine, ali ona ne bi bila potpuna.
Ne znam što je s njima, kako su i gdje žive, ali njih dvoje nisu krivi za ono što im je otac radio. Dapače – za vrijeme uzbuna bili su u atomskom skloništu skupa s ostalima. “Slobodna Dalmacija“ tada je objavila pismo stanovnika Krstarice u kojemu pozivaju svog susjeda da misli na to da su i njegova djeca zajedno s njima u skloništu. Taj je zapovjednik razarača i u nogometu bio grublji igrač, a ja imam teoriju da se po tome kako netko igra nogomet otprilike može vidjeti i kakav je po karakteru. Nije stvar u tome igra li dobro ili loše, nego igra li grubo, igra li, u stvari, pošteno
Ne plasiraš, dakle, istinu viđenu očima samoga pisca?
Do istine je moguće doći jedino usvajanjem svih mogućih kutova gledanja, čak i onih s kojima se ne slažemo i koji nam intimno nisu bliski. Tako možemo napraviti fresku koja će ipak imati vjerodostojniji pečat istine nego kad je sve gledano samo iz jednog kuta. Zato sam uzeo više pripovjedača, da se ono što se događalo osvijetli s više strana. U svakom slučaju, htio sam prikazati realan život u kojemu ni oni najpozitivniji likovi nisu sveci.
Na primjer?
Ivanku, recimo, prodavačicu u dućanu koja dobro poznaje sve ostale likove, zamislio sam kao neku kršćansku osovinu, ali ne u smislu klerikalizma, nego evanđelja, zamislio sam da nosi pozitivne vrijednosti kršćanstva, praštanja, da ljubi bliskoga svog. No nakon što je ubijen Josip Vranić, čak i ona u jednom trenutku gubi te osobine – ne želi se javiti susjedi u dućanu zato što je žena vojnog lica. Možemo pratiti kako se to događalo u stvarnom vremenu, i kako crkva nije bila na visini evanđeoskog zadatka: kasnije je u Splitu Lora pretvorena u zatvor u kojemu su zarobljenici bili građani Splita srpske nacionalnosti osuđeni na pravdi boga, ali nitko iz Crkve nije reagirao, iako je, recimo, samostan sv. Ante jako blizu. Ako su se u okolnim kvartovima mogli čuti krikovi zlostavljanih ljudi, mogli su ih čuti i u samostanu. No, Crkva se nikad nije oglasila, osim puno godina kasnije kad je na suđenju iskazala solidarnost, ali ne sa žrtvama, nego sa zlostavljačima. Ako je kršćanska osovina zakazala u stvarnosti, morala je zakazati i u mom romanu.
Završetak romana nije osobito optimističan…
Kako ću dati optimističan kraj kad je došlo do takvih promjena u percepciji koje su trajno odredile društvo na lošije. Htio sam malo težinu sa sebe prebaciti na vas čitatelje. Trebat će nam mnogo godina, desetljeća, da dođemo do istog stupnja normalnog odnosa među ljudima koji je već postojao jednom u povijesti. Pomiče se prag percepcije i zato roman završava u trenutku kad pada prva granata, jer tada počinje istinski rat. Ovo nije ratni roman – govori o vremenu uoči rata i naročito o tome kako se reflektirao na svijest, na živote klinaca koji nisu bili dovoljno odrasli da sami uzmu svoje živote u ruke nego su morali raditi onako kako im kažu roditelji. Zadnja sekundica pred rat me najviše zanimala.
U tehničkom smislu, htio sam pisati knjigu onako kako mislim da bi trebali biti pisani udžbenici iz povijesti, pogotovo na prostorima gdje je bilo međunacionalnih sukoba. Ne može postojati samo jedna istina. Evo primjer Oluje – hrvatski narod ima jednu percepciju tog događaja, srpski narod ima potpuno suprotnu percepciju – a od Oluje je prošlo skoro 20 godina. Nema u mojoj težnji ničeg novog – u mlađoj generaciji povjesničara u Hrvatskoj ima ih više koji zastupaju tezu da bi udžbenici trebali biti multiperspektivni. Mogao sam napisati roman tako da imam jednog pripovjedača, bilo bi mi lakše u prvom licu, ali onda sam ja ili Hrvat ili Srbin, i sve događaje gledam kroz tu prizmu. I time bi došli do neke istine, ali ona ne bi bila potpuna
Postojala je ideja da se knjiga, za koju si dobio potporu Ministarstva kulture, zapravo zove “Srbe na vrbe“. Od tog se prijedloga, nesumnjivo marketinški potentnog, na koncu odustalo. Zašto?
Ne bih mogao podnijeti da se moje ime bez konteksta poveže uz taj naslov – netko, recimo, ukuca moje ime na internetu i uz njega se pojavi “Srbe na vrbe“. Doista to ne bih mogao podnijeti. Da ga jesam dao, bilo bi to zato da se zlo do kraja obesmisli i banalizira.
Je li pomogla arhiva lista?
Bila mi je dragocjena arhiva SD. Proveo sam u arhivi sve skupa osam mjeseci, po šest do osam sati dnevno, računajući i dva cijela godišnja odmora, po cijeli dan, samo bih doma otišao spavati. Pročitao sam svaku SD od kraja ‘89. do proljeća ‘92., od prve do zadnje stranice. Demonstracije i smrt Saška Gešovskog Slobodna Dalmacija je žurnalistički odlično pokrila, bilo je deset novinara koji su pisali s raznih lokacija. Tadašnje izvještavanje novinara “Slobodne” može biti primjer kako se treba izvještavati u takvim kritičnim situacijama. Ne da nije bilo govora mržnje, nego su se novinari, čak i oni mladi, uvijek ograđivali kad bi i detektirali nešto što bi upućivalo na govor mržnje, dali tome jasno mjesto i označili pogubnim za društvenu atmosferu. E sad, je li nad tim tekstovima bdjela urednička ruka, ne znam, ali znam da sam bio oduševljen načinom na koji je “Slobodna““u jednoj višenacionalnoj sredini događaje prikazivala na maksimalno korektan način, ne dižući tenzije i ne huškajući narod.
Što se danas događa s likovima iz knjige?
Nitko više nije isti, čak ni oni koji misle da jesu. Neki su podlegli pred nacionalizmom na način da su usvojili negativne stavove prema drugom narodu i sad žive tako, tako odgajaju i svoju djecu. To se vidi po istraživanjima, jer današnja djeca u Hrvatskoj Srbe mrze još više nego nakon rata. A klinci koji su bili druge nacionalnosti, neki su otišli u Srbiju, neki u inozemstvo, nemam pojma šta je s njima. Neke viđam po Splitu – vratili su se, ali samo oni znaju kako im je hodati po gradu, a znajući šta im se ovdje dogodilo i znajući što čuvena splitska većina misli o njima.
Trebat će nam mnogo godina, desetljeća, da dođemo do istog stupnja normalnog odnosa među ljudima koji je već postojao jednom u povijesti. Pomiče se prag percepcije i zato roman završava u trenutku kad pada prva granata, jer tada počinje istinski rat. Ovo nije ratni roman – govori o vremenu uoči rata i naročito o tome kako se reflektirao na svijest, na živote klinaca koji nisu bili dovoljno odrasli da sami uzmu svoje živote u ruke nego su morali raditi onako kako im kažu roditelji. Zadnja sekundica pred rat me najviše zanimala
U knjizi spominješ još jednog ubijenog vojnika – Saška Gešovskog.
I danas je u percepciji građana smrt Saška Gešovskog događaj koji je označio početak rata u Splitu. Potvrđuje to istraživanje američkog politologa Codyja McBrowna koji je za svoju doktorsku disertaciju o Domovinskom ratu anketirao ljude i pitao ih što im je bio okidač: Osječanima je to bio crveni fićo, a Splićanima upravo ubojstvo Saška Gešovskog. Ljudi ne znaju, ali u “Slobodnoj” se može vidjeti da su taj isti dan, 6. svibnja, kad je Jure Šundov organizirao demonstracije i kad je poginuo Gešovski, radnici srpske nacionalnosti u škveru najavili potpisivanje peticije lojalnosti hrvatskoj državi.
To je potpisivanje prekinuto kad se saznalo da se ide na Komandu, i da je poginuo Gešovski. Postalo je bespredmetno. E sad, ja ne kažem da u suprotnom ne bi bilo rata, ali bi ipak, da je peticija potpisana i objavljena, bila bi poslana jedna snažna poruka; nacionalisti koji su uvjeravali da su svi Srbi isti s tom bi se porukom teško nosili jer bi sutradan na naslovnici ”Slobodne” bio objavljen naslov tipa – “Škverski Srbi: Mi smo za Hrvatsku!“ Ovako je sutra na naslovnici izašao naslov o mrtvom vojniku, a vijest o peticiji se izgubila, ostala je na 12. stranici, u tri reda je na dnu stranice pisalo kako je potpisivanje odgođeno radi događaja pred Banovinom. I onda je sve otišlo nekim drugim tokom…
Ratna trilogija
“Splitting“ je drugi objavljeni roman Damira Pilića, magistra psihologije, novinara i kolumnista u Slobodnoj Dalmaciji. Prvome, 2004. godine publiciranom u izdanju Ort-Kolapsa “Đavo prvo pojede svoju majku“, iako izdanom ranije, radnja se kronološki zbiva poslije one u ‘‘Splittingu“. Ta dva romana zajedno s trećim, završenim i spremnim za objavljivanje, čine svojevrsnu ratnu trilogiju. Pilić je naziva ”ratnom” iako se radnja u njegovim knjigama zbiva izvan rata, ali samo vremenski: po svemu ostalom ratom su temeljito natopljene. Nakon objavljivanja svih triju knjiga, bit će, kaže, konačno slobodan krenuti dalje i radnju svog idućeg romana smjestiti u druge zemlje – Rusiju, Vijetnam, Kubu i Veliku Britaniju, odnosno na aerodrome u Moskvi, Hanoiu, Havani i Londonu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdje je razgovor objavljen pod naslovom ”Damir Pilić: Godine u kojima su nestajali susjedi”).
Slobodno prebrojavanje Srba
Željko Jovanović nije osobito simpatičan tip. Nije bio ni nešto uspješan ministar. Arogantan i agresivan, bez previše znanja o resoru kojemu je bio na čelu. Ni proceduru nije baš ljubio, što je temeljna postavka demokracije, zbog čega mu je, uostalom, Ustavni sud srušio niz odluka. Malo kada je davao argumente da se stane na njegovu stranu i nije ga bilo lako braniti, čak i uz najbolju volju.
Nije baš da se ubrajamo u fanove Željka Jovanovića. Gluho bilo. No, baš svakome osporit ćemo pravo da se na Jovanovića obrušava, da ga napada i javno vrijeđa samo zato što je – Srbin.
To znači da ridikuloznom, i što je još važnije, štetnom i po ovo fragilno društvo iznimno opasnom smatramo presudu suca zagrebačkog Općinskog kaznenog suda Rafaela Krešića, koja je upravo potvrđena i u drugom stupnju, a kojom se Mamića oslobađa od optužbi da je poticao na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i pripadnicima srpske nacionalne manjine.
Notorni Zdravko Mamić koji već godinama sustavno i nekažnjeno zagađuje javni prostor, za one koji su zaboravili, prošle je godine u intervjuu radiju Soundset ustvrdio kako Jovanović “ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko”, te upozorio: “Zamislite da jedan Srbin vodi najvažniji resor u Hrvatskoj!”
Notorni Zdravko Mamić koji već godinama sustavno i nekažnjeno zagađuje javni prostor, za one koji su zaboravili, prošle je godine u intervjuu radiju Soundset ustvrdio kako Jovanović “ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko”, te upozorio: “Zamislite da jedan Srbin vodi najvažniji resor u Hrvatskoj!”
Za taj, jedan iz predugog niza Mamićevih toksičnih ispada, sudac je ustvrdio u prosincu u prvostupanjskoj oslobađajućoj presudi da nije riječ o poticanju na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i Srbima. Nego što je to, poštovani gospodine suče, bilo – poziv na bratimljenje sa Srbima? Je li to Mamić Jovanovića pozvao na kafu i slatko?
I dok je sudac odbio da je u toj Mamićevoj poeziji bilo mržnje prema Srbima, ipak u obrazloženju priznaje kako je riječ o “brutalnoj uvredi, neprihvatljivom izražavanju mišljenja Zdravka Mamića, koje ima razloga pogoditi Jovanovića, ali prije svega njegovu čast i ugled”.
U osebujnom obrazloženju sudac je kazao: “Ovdje se ne radi o kaznenom djelu nesnošljivosti, ‘govora mržnje’, nego o optužbi za poticanje na mržnju, koja se ne ostvaruje iznošenjem osobnih stavova, pa ni onih koje se može prepoznati diskriminatornim, mrzilačkim, šikanirajućim. Radi razumijevanja smisla te odredbe treba reći da problem na isti način definira i Okvirna odluka EU iz 2008. o suzbijanju određenih oblika i izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima, s kojom je i usklađivano naše zakonodavstvo.
Za taj, jedan iz predugog niza Mamićevih toksičnih ispada, sudac je ustvrdio u prosincu u prvostupanjskoj oslobađajućoj presudi da nije riječ o poticanju na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i Srbima. Nego što je to, poštovani gospodine suče, bilo – poziv na bratimljenje sa Srbima? Je li to Mamić Jovanovića pozvao na kafu i slatko?
Ta odluka traži da članice moraju kažnjavati ‘javno poticanje na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe osoba ili člana grupe s obzirom na rasu, boju, vjeroispovijest, nacionalno ili etničko podrijetlo’, a korištenje termina ‘poticanje’ jasno upućuje na to da se mora raditi o činidbi kojom se druge upućuje, ohrabruje izražavati mržnju ili pozivati na nasilje. Dakle, nije dovoljno da počinitelj samo priopći stavove o skupini ili pripadniku, pa i kad su diskriminatorni ili obojeni osobnom mržnjom, nego je potrebno da aktivno nastoji druge potaknuti da prema njima izražavaju mržnju ili čine nasilje.”
Uvaženi sudac bi, dakle, Mamićevu diskriminaciju, mržnju, šikaniranje i šovinizam prepoznao tek da je ovaj grandiozni fudbalski pregalac dovukao grupu svojih primitivnih krkana i pred njima Jovanovića premlatio bejzbol-palicom. To što ga je zlostavljao drugim sredstvima – lupetajući fašističke gluparije u mikrofon pred širokim radijskim auditorijem – za ovoga suca nije tražilo pravnu sankciju. Jer, što, radio valjda ne slušaju mase pa se izrečeno u eteru ne može smatrati javnim poticanjem drugih da izražavaju mržnju ili čine nasilje?
Pitoreskni sudac osobito je nadahnuto obrazlagao presudu: “Zakon točno definira koja su obilježja kaznenog djela iz članka 325. stavka 1. i da počinitelj mora pozvati, ohrabriti i učvrstiti odluku ljudi da izražavaju mržnju jer mržnja je definirana kao bolesno neprijateljstvo. Sadržaj izjave nije bezazlen. Uvreda je brutalna, neprihvatljiva i ima kapacitet da pogodi adresata. Ali tko će se ovakvom izjavom naći pozvan da osjeti mržnju prema ministru Jovanoviću i to samo zato jer je to rekao Mamić? Mamić nije osoba baš od tolikog uzora.
Uvaženi sudac bi, dakle, Mamićevu diskriminaciju, mržnju, šikaniranje i šovinizam prepoznao tek da je ovaj grandiozni fudbalski pregalac dovukao grupu svojih primitivnih krkana i pred njima Jovanovića premlatio bejzbol-palicom. To što ga je zlostavljao drugim sredstvima – lupetajući fašističke gluparije u mikrofon pred širokim radijskim auditorijem – za ovoga suca nije tražilo pravnu sankciju
Pa on nije Dalaj Lama da ga se slijepo slijedi! Mamićevi stavovi nikako nisu prihvatljivi, ali on tom izjavom nije poticao ni sugerirao ljudima da misle kao on i da se mrzi određena nacionalna skupina. Ovo nije klasična situacija kada se viče ‘Ubij, ubij Srbina’, već je u pitanju osobni animozitet koji je Mamić argumentirao subjektivno ne bi li se suprotstavio neprihvatljivoj ranijoj komunikaciji s ministrom Jovanovićem.”
Po sucu, zaključujemo, ako već Mamić nije Dalaj Lama, pred hrvatskim pravnim sustavom svakako potpuno zakonski smije biti Ante Pavelić.
Nisu suca pokolebali ni Mamićevi maligni istupi čak i u njegovoj sudnici tijekom suđenja kada je napao fotoreportere koji su samo radili svoj posao uobičajeno biranim riječima: “Šta me opet slikate?! Ova sudnica je maltretiranje! Vi ste kreteni! Imate sedam milijardi mojih slika!”…
Još manje ga je ganulo kada je, pravdajući svoj zabrinjavajući radijski nastup, da ne bi bilo zabune, s optuženičke klupe podvukao ranije izneseno u eter, i to baš negdje u vrijeme pred nogometnu utakmicu Hrvatska-Srbija: “Dok sam ja živ, ljudima poput Željka Jovanovića ću se suprotstavljati na bilo koji način jer je on ugroza za mene i za moju Hrvatsku! On je najveći hrvatomrzac poslije Khuena Héderváryja.”
Sudac Rafael Krešić, očito, nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju ne bi prepoznao ni da ga za nos ugrizu. Za njega su to privatne čarke Jovanovića i Mamića, sada ovjenčane i u pravomoćnoj sudskoj presudi.
Sudac Rafael Krešić, očito, nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju ne bi prepoznao ni da ga za nos ugrizu. Za njega su to privatne čarke Jovanovića i Mamića, sada ovjenčane i u pravomoćnoj sudskoj presudi
I ako ovako izgleda naše čuveno profesionalno i samostalno sudstvo, zašto se čudimo prikupljenim potpisima za referendum protiv ćirilice? Ili smo stvarno blesavi kada se zgražamo nakaradnom pravosuđu koje guranje prsta u anus proglašava rukovanjem, a novinarku koja je napisala istinu o trošenju javnog novca osuđuje za sramoćenje?
Kakav je sve bizaran svijet u ovoj državi pripušten sudačkoj časti tužno nam objašnjava nedavni slučaj suca koji je dao otkaz čistačici zato što sirotica nije očistila zgradu suda prije nego što se pokušala ubiti. Ipak je to bila teška povreda radne dužnosti.
Nitko u ovim slučajevima neće vidjeti da je naše sudstvo među većim devijacijama u društvu. Bitno je da su naši suci nedodirljivi, čak i kada donose nakazne presude.
Kako bilo, sve je dobro što se dobro svrši. Zdravko Mamić, doznajemo od njemu bliskih izvora, priprema veliku proslavu pravomoćne oslobađajuće presude. Pozvan je, dakako, i sudac Krešić. Među glavnim gostima veliki je fudbaler Joe Šimunić. Pjevat će Marko Perković Thompson. I ne brinite, neće biti “krvnih zrnaca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko.”
(Prenosimo s portala Forum.tm).
- « Previous Page
- 1
- …
- 4
- 5
- 6
- 7
- Next Page »