Aleš Debeljak, ”Balkansko brvno – Eseji o književnosti jugoslavenske Atlantide”, Fraktura, Zaprešić, 2014.

 

Svoju knjigu eseja o jugoslavenskom kulturnom prostoru i jugoslavenskim piscima koji su ga obilježili (ovo “jugoslavenski” sa ili bez navodnika) Aleš Debeljak otvara bombastičnim pamfletom.

 

“Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svog života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenski ‘ulazak u Europu’ znači samo tamnu stranu ‘izlaska iz Balkana’. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.”

 

Ne treba čitatelj biti nacionalist da bi (zbunjeno) vrtio glavom nad ovih par rečenica koje se međusobno sudaraju poput automobila u lančanom sudaru. Što tu zapravo ima smisla? Što nije tek puka nostalgija i sentimentalnost? Što je konkretna ideja? A što su iracionalni osjećaji i odsustvo temeljne logike?

“Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svog života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenski ‘ulazak u Europu’ znači samo tamnu stranu ‘izlaska iz Balkana’. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu”

 

Prvo. To što je slovenski pjesnik i esejist (1961.) proživio većinu života u Jugoslaviji uskoro više neće biti nikakav faktor. Godine 2021. Debeljak će jednako vremena proživjeti u samostalnoj Sloveniji koliko i u federalnoj Jugoslaviji. Hoće li ga Jugoslavija tada prestati zanimati?

 

Drugo. “Sretno djetinjstvo” kakva je to kategorija – sva su djetinjstva u pravilu sretna, te što ovdje prelazi osobno iskustvo, opću univerzalnost, i ima političku i idejnu relevantnost?

 

Treće. Ako je Jugoslavija poticaj za promišljanje Europe zašto se ograničavati na nju. Jednako zanimljive poticaje može nuditi bilo koje povijesno-etatističko iskustvo: od Austro-Ugarske, preko Hitlerovog “novog poretka”, do NATO-pakta, Varšavskog pakta i nesvrstanih.

 

Četvrto. Raspad Jugoslavije nije bio uvjet “ulaska u Europu”. Upravo suprotno, Europa je 1991. godine kao preduvjet ulaska tražila opstanak Jugoslavije (zbog čega je Slovenija zakasnila s ulaskom trinaest godina, a Hrvatska čitave dvadeset i dvije). Peto. Je li uistinu pametno i poticajno živjeti u prošlosti.

 

I tako, već u prvih par rečenica “Balkanskog brvna” – knjige koja bi trebala biti kulturološko-politička suprotnost Debeljakove knjige “Atlantski most”, eseja o američkoj književnosti s kraja osamdesetih – otvara se mnoštvo proturječja, sva sila dubioza, ali i sasvim efektan glazbeni tuš na početku ove zbirke eseja o književnicima takozvane “jugoslavenske Atlantide”, ili onoga što se još naziva i “kozmičkom Jugoslavijom”.

 

Kroz slijedećih tristotinjak stranica Debeljak će razjasniti mnogo toga. Kako se knjiga lista tako se ideje pročišćuju i konkretiziraju. Za Debeljaka je Jugoslavija, usprkos svemu, nudila osjećaj zajedništva i prožetosti koji EU nije do sada uspjela stvoriti. Na neki način EU, kao zajednički dom i ne postoji.

U esejima o Davidu Albahariju, Danilu Kišu, Muharemu Bazdulju, Aleksandru Hemonu, Igoru Štiks i drugima, Debeljak pronalazi prostor između političke realnosti i kulturnog nasljeđa, onoga što je bilo neodrživo i onoga što se mora sačuvati. To je ujedno i njegova kozmička Jugoslavija, državno-kulturni hibrid koji uspostavlja kao ideal suvremene Europe

 

Jugoslavija je postojala i tu činjenicu nije doveo u pitanje ni njezin krvavi raspad. U tom smislu Jugoslavija je nudila određenu formu hibridnog identiteta koju Europa tek treba stvoriti. Za time Debeljak iskazuje opravdanu nostalgiju, dakako ako je nostalgija uopće prava riječ, koju možemo gledati kao ozbiljnu kategoriju.

 

U principu, nostalgija kao takva izjednačena je s jugonostalgijom. A ona je koliko politički toliko i apolitički definirana: “Iz sedamdesetih godina ne sjećam se kritičnih slovenskih intelektualaca” priznaje Debeljak, “nasilno zatrtog Hrvatskog proljeća ni ‘maspoka’, nacionalističkih protesta vruće krvi ni svrgnutih komunističkih reformista, studentskog zauzeća Filozofskog fakulteta u Ljubljani, ‘ispljuvaka punih krvi’ u Beogradu te svađa među kritičarima i zagovornicima režima posvuda po državi”.

 

Svu apolitičnost Debeljakove (jugo)nostalgije sažima “svjetlocrvena pamučna majica koja prikriva pupajuće grudi” neke Milice iz Osijeka, s kojom je na moru plesao “sentiš”. Dakako, u toj slici crvene majice i Miličinih grudi sažima se i sva politizacija ovakve (jugo)nostalgije.

 

Kada su došle devedesete Debeljak je ostao živjeti u Sloveniji. Kaže da ga je uspješan otpor slovenske teritorijalne obrane spasio od egzila. Očito, Jugoslavija devedesetih više nije bila njegova Jugoslavija. Nužnost samostalne Slovenije i žal za onom Jugoslavijom tu se spajaju u sasvim originalan spoj.

Ali ima još nešto važno u “Balkanskom brvnu”: bitno onoliko koliko samo ono izvan političko može biti bitno. A to je izvanredni esej o prijatelju i pjesniku Boštjanu Seliškaru, koji je početkom osamdesetih počinio samoubojstvo. Debeljak je kao urednik poshumno objavljivao Seliškarove radove, napisavši u pjesmi “Boštjanu Seliškaru, ponovno” – “zvonit ću / na frekvenciji tvoga muka i čekati da mi odgovoriš”

 

Moglo bi se postaviti pitanje je li moguće pomiriti slovenski separatizam (i etatistički nacionalizam) s jugonostalgijom? Je li prvo samo nacionalizam, a drugo samo nostalgija? Na oba pitanja odgovor je niječan.

 

U esejima o Davidu Albahariju, Danilu Kišu, Muharemu Bazdulju, Aleksandru Hemonu, Igoru Štiks i drugima, Debeljak pronalazi prostor između političke realnosti i kulturnog nasljeđa, onoga što je bilo neodrživo i onoga što se mora sačuvati. To je ujedno i njegova kozmička Jugoslavija, državno-kulturni hibrid koji uspostavlja kao ideal suvremene Europe.

 

Prvi esej na tu temu, “Sjećanja na raspad: sumrak idola”, posvećen svojoj američkoj supruzi Eriki, Debeljak je napisao još 1993. godine, na relaciji između Ljubljane i New Yorka. Dvadeset godina kasnije taj je esej jedno poglavlje “Balkanskog brvna”, zbirke političkih eseja o književnicima i nostalgiji kojima se kroz Jugoslaviju traži Europa.

 

Naravno, ozbiljan je to posao zidanja kule babilonske. Možda u današnjoj Europi i nema ničega važnijeg od pronalaženja Europe. Možda se ništa od važnije od toga ni ne može pisati.

 

Ali ima još nešto važno u “Balkanskom brvnu”: bitno onoliko koliko samo ono izvan političko može biti bitno. A to je izvanredni esej o prijatelju i pjesniku Boštjanu Seliškaru, koji je početkom osamdesetih počinio samoubojstvo. Debeljak je kao urednik poshumno objavljivao Seliškarove radove, napisavši u pjesmi “Boštjanu Seliškaru, ponovno” – “zvonit ću / na frekvenciji tvoga muka i čekati da mi odgovoriš”.

 

Pred ovakvim dimenzijama života, ovozemaljskog i onozemaljskog, i Jugoslavija i Europa u jednom malom trenutku sasvim se gube u svemiru beznačajnosti.

 

(Prenosimo s portala Moderna vremena info).