Čovjek je na stanovit način prognan u svijet, a njegova čežnja za Bogom njegov je božanski zavičaj. Budući da je Bog nepoznat i nespoznatljiv, čežnja se ne može vezati ni uz kakav objekt te duša mora kušati prazninu u kojoj za utrošenu energiju naknade nema. Taj proces je nenaravan i bolan za čovjeka te je on neprestance iskušavan da svoju čežnju za Bogom usmjeri na kakav zemaljski objekt: društvo, religiju, Crkvu. Pružajući iluziju da su važnije od pojedinca, te institucije često postaju predmetom čovjekove idolatrije. [Read more…]
Ne treba!
Kada je mirna i tiha, tada mi je Ljubljana najdraži grad na svijetu. Upravo je takva danas, dok ovo pišem (subota), uskršnja, praznična i spokojna. Ulice su prazne, pa čak i kod moje povrćarke, na tržnici, gdje se subotom vuku repovi, nije bilo nikoga, a i u pošti su bile samo službenice. [Read more…]
Na rezervi strpljenja i nade
Došlo vrijeme, ciklično, da se u Europskoj uniji opet zabrinu za Bosnu i Hercegovinu, pa da se zato najavi njihovo novo “snažnije prisustvo” u nas. Evo četvrta godine, od 2009., kako se ta zabrinutost na razne deja vu načine obnavlja. A u zemlji sve gore i gore. Nema tko sve nije, silno zabrinut, dolazio ovamo iz Europe da bi nam bilo bolje.
I nema tko sve od tisuća i tisuća političara odavde, u zdravlju i veselju, nije otišao na kojekakve roditeljske sastanke tamo, u Europu. Bilo je vazda isto, “sjedi, jedan!”, a uz dodatne časove idemo dalje. U međuvremenu je do iznemoglosti ponavljana prijetnja: Nema vam spasa dok se sami ne dogovorite, a kad se popravite, i mi ćemo vam pružiti ruku… Što bi da su tako govorili i ostalima u svijetu, prethodno im skrojivši luđačku košulju.
Na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja Unije u Luxembourgu prije neki dan ispalo je kako je bavljenje Bosnom, vječito lošim đacima, velika milost Europe, eto i pored onakvih muka koje imaju s Ukrajinom i Sirijom. Kibiceri sa strane, pa i ovi iz Bosne, progutali su tu udicu, a da nikome nije na pamet palo da se nesretna zemlja opako nametnula redu važnih “pitanja” za Europu zato što baš odavde zlokobno prijeti politički i svaki drugi vakuum u koji se, tko zna, na svoj način mogu utrpati razne “Ukrajine” i “Sirije”. I mnogi drugi
Ovaj put, na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja Unije u Luxembourgu prije neki dan ispalo je kako je bavljenje Bosnom, vječito lošim đacima, velika milost Europe, eto i pored onakvih muka koje imaju s Ukrajinom i Sirijom. Kibiceri sa strane, pa i ovi iz Bosne, progutali su tu udicu, a da nikome nije na pamet palo da se nesretna zemlja opako nametnula redu važnih “pitanja” za Europu zato što baš odavde zlokobno prijeti politički i svaki drugi vakuum u koji se, tko zna, na svoj način mogu utrpati razne “Ukrajine” i “Sirije”. I mnogi drugi.
Uostalom, s Europom je tako nekako i ispalo u slučaju Ukrajine. Otud i ona ključna i bezmalo jedina suvisla formulaciju povodom Bosne u završnom dokumentu iz Luxembourga koja realno lebdi nad glavama evo već nekoliko godina, a tek je sad glasno kazana – ako se napokon ne učini nešto ozbiljno, pametno i suvislo, Bosna i Hercegovina može postati regionalni sigurnosni problem za Europu. U umornom i frustriranom Sarajevu mangupi bi kazali: “Ćao, Kolumbo!”
Zanimljivo je bilo pogledati što to sada novo nudi Bosni i Hercegovini, u tko zna kojem pokušaju, “fokusirana Europa”. I što je to iduće razdoblje, kada dolazi i do kada će trajati? Podjednako je zanimljivo tko se to fokusira, na što, kako, uz kakve garancije, s kime ovdje na domaćem terenu, a protiv koga, uz kakve uvjete i cijenu…
Iskreno, čovjek ne može bez makar malo ironije tumačiti mnoge od izgovorenih riječi u vezi s novom europskom perspektivom tamnog vilajeta. Nekima je od tih riječi bilo namijenjeno da budu velike i značajne, a neke, kako se doima, ispale su tek onako, pomalo kao slučajne. Kako god bilo, tužno je, ali pošteno kazati da ovdašnji “narod” odavno već ne vjeruje ni izgovorenim europskim riječima o novom fokusu, kao ni tzv. odjednom specifičnim pristupima.
Posebno ne vjeruje narod doista naivnim pozivima briselskih lidera ovdašnjim domaćim vođama, da moraju “saslušati narod i odmah odgovoriti njegovim zahtjevima” (sic!). Ide se i mnogo dalje, pa se kaže: “Ministri vanjskih poslova zemalja Europe otvoreno pozivaju u svojim zaključcima… vlasti BiH da NAKON listopadskih izbora ulože napore kako bi se prevazišli izazovi i zemlja postigla napredak na putu ka EU…”
Zanimljivo je bilo pogledati što to sada novo nudi Bosni i Hercegovini, u tko zna kojem pokušaju, “fokusirana Europa”. I što je to iduće razdoblje, kada dolazi i do kada će trajati? Podjednako je zanimljivo tko se to fokusira, na što, kako, uz kakve garancije, s kime ovdje na domaćem terenu, a protiv koga, uz kakve uvjete i cijenu…
Nastranu taj doista karikaturalni poziv “vlastima da ‘prevaziđu izazove'”, vjerojatno one u koje su te vlasti uložile sve svoje znanje, silu i lukavost kako bi totalno ignorirali mogući napredak prema EU. Groteska je to pozivanje na napore “poslije izbora”. U isto vrijeme, valjda nekoordinirana sa svojim ministrima iz EU-a, barunica Ashton izjavljuje mudro da “pred izbore treba raditi više, a ne manje…”
No, ni pred ovakvom energijom europske ministrice vanjskih poslova spomenuti zaključci Europe za Bosnu ne posustaju. Pa se kaže (opet): “EU snažno poziva izabrane dužnosnike (u BiH) da odmah ponude odgovor na zabrinutost naroda (čuj zabrinutost, očaj), a kolektivna odgovornost je na političkim liderima…”
Pada li uopće na pamet tim mudrim ljudima što su se sastali u Luxembourgu da je Bosna i Hercegovina izgubila svoju šansu da napravi i jedan iskorak onoga časa kada su oni bezmalo svaki potez koji su učinili ovdje učinili pogrešno? I tako od početka, uporno i samozaljubljeno.
Paralelno, domaća tzv. politička klasa, uz snažnu asistenciju zabrinutih dobročinitelja izvana, ovdašnju dramu proizvodi kao svoj vlastiti, “konstruktivni” uspjeh. Ona prije svega ne želi, potom ne zna, pa tako i ne može premostiti dramatičnu realnost koja će, doista – i to je jedino točno, a stidljivo rečeno u Luxembourgu – stvoriti od Bosne i Hercegovine sigurnosni problem za regiju.
Pada li uopće na pamet tim mudrim ljudima što su se sastali u Luxembourgu da je Bosna i Hercegovina izgubila svoju šansu da napravi i jedan iskorak onoga časa kada su oni bezmalo svaki potez koji su učinili ovdje učinili pogrešno? I tako od početka, uporno i samozaljubljeno
Europa je, eto, kao zabrinuta zbog nedostatka volje ovdašnjih lidera. Koja farsa. Ti lideri itekako imaju volje mnogo više od Europljana – da ništa ne promijene. I tu je kvaka. Sada još i uz zeleno svjetlo da to “ništa” traje do nakon izbora. Onda po običaju godina-dvije konstituiranja vlasti, pa godina koalicijskih blokada, sve zasnovano na Ustavu, i onda opet izbori prije kojih, a u ime kojih, se desetak mjeseci ništa ne treba raditi! Uz odobrenje Europe, fokusirane na zabrinutost.
Uto će u prazan prostor banuti, recimo, Turci, ili Rusi, ili vehabije, ili Muslimanska braća, ili neka nova europska desnica, elegantno profašistička, klerikalna, šovinistička, svejedno. Konkurenata je mnogo.
Puno je toga ovdje od početka išlo krivo. Velika svjetska politika je prvo zadovoljila svoje tajne i manje tajne interese, globalne, regionalne, geostrateške, “blokovske”, pojedinačne, povijesne, nahranila svoje predrasude, iluzije, neznanja, dilove i obećanja… Od toga da u minulom ratu najveći i najjači nisu smjeli da izgube jer je to onda postratna trauma za regiju. Zato nema pobjednika, a nema ni žrtve.
Tko je onda ratovao? Luđaci, budale i divljaci, znate njih, oni su svi isti i tako je stoljećima… Sud za ratne zločine mrcvari dvije decenije, a ni pola posla nije dovršeno. Koliko je trajao Nürnberg? Većina onih koji su smislili rat i činili zločine tamo su gdje su bili prije. Što bi da je tako bilo u Njemačkoj ’45. Što bi da su svi predmeti istorije koji su veličali svoje, bez obzira na zločin i istine, ostali heroji i nakon rata.
Europa je, eto, kao zabrinuta zbog nedostatka volje ovdašnjih lidera. Koja farsa. Ti lideri itekako imaju volje mnogo više od Europljana – da ništa ne promijene. I tu je kvaka. Sada još i uz zeleno svjetlo da to “ništa” traje do nakon izbora. Onda po običaju godina-dvije konstituiranja vlasti, pa godina koalicijskih blokada, sve zasnovano na Ustavu, i onda opet izbori prije kojih, a u ime kojih, se desetak mjeseci ništa ne treba raditi! Uz odobrenje Europe, fokusirane na zabrinutost
Kako bi tamo negdje izgledale “dvije škole pod jednim krovom”, što da su im samo na brzinu našminkane porušene fasade, a uništena sva zdrava poduzeća, da je “privatizacija” bila kao na ovim prostorima. I što da je donesen tzv. Ustav čiji je suštinski cilj da podijeli, nedefinira, blokira, a bez ijednog mehanizma deblokade, bez ikakva upućivanja na sutra.
Kako bi izgledalo da vodeći lideri europskih država iz dana u dan pljuju vlastitu zemlju, broje joj javno dane i pujdaju ljude protiv nje. Gdje to ima tako, osim ovdje. Ne kažu ministri EU-a da se i na to treba fokusirati u novom pristupu.
I onda se, dvadeset godina kasnije, uz svakodnevne parainstitucionalne pregovore, eto, baš s “liderima” takve Bosne i Hercegovine, ti isti predvodnici pozivaju od EU-a da se pod hitno “fokusiraju na socijalno-ekonomska pitanja u zemlji…” I apeliraju na narod da istraje, mada je sve učinjeno kako bi taj narod skapavao od političke klase koja kao da postoji samo da bi sama sebe održavala. Onaj Carl Bildt, koji je osobno sudjelovao u svemu ovome kao svojevremeni visoki predstavnik međunarodne zajednice, još poručuje kako Bosni ne treba dodatna pomoć jer je to “demokratska zemlja i birači će znati da ocijene odgovornost političara…”
A birači, osim oni slijepo identificirani sa svojim idolima, kao guske u magli. Niti više znaju za koga će glasati, niti vjeruju da će se neko tko je vrijedan njihova glasa uopće pojaviti do tog zlogukog oktobra.
Bosna i Hercegovina je država u čijoj je supstanci, odvajkada, baš ono što je moćna Angela Merkel nedavno nazvala “propalim projektom” u Europi. Zajednička, izmiješana, multikulturna, temeljno istim jezikom uzajamno prepoznavana. Što hoće doista Europa u svom “specijalnom tretmanu” za Bosnu, oslonjenu na projekt koji je u najmoćnijoj europskoj kancelariji nazvan “propalim”.
A birači, osim oni slijepo identificirani sa svojim idolima, kao guske u magli. Niti više znaju za koga će glasati, niti vjeruju da će se neko tko je vrijedan njihova glasa uopće pojaviti do tog zlogukog oktobra
Što znači fokusiranje na “institucijama”, a bez ikakve dugoročne strategije, bez društvene, političke i ekonomske vizije. Kakve mogu biti državne institucije u toj realnosti. Naravno, ovakve kakve su, karikaturalne, same sebi svrha, bez ikakvog drugog, općeg cilja prema kojem je trebalo okrenuti energiju građana, njihovu snagu, volju, entuzijazam obnove.
Beskonačno ponavljanim parolama o potrebi “fokusiranja lidera” na ono na što se oni nikad neće “fokusirati” jer im se može, cijela se priča s Europskom unijom i Bosnom i Hercegovinom dovodi pomalo do farse. Koja se ne smije dirati do izbora u listopadu, ma kako “pred izbore treba raditi više, a ne manje…!” Uz to, vrhunac sreće u narodu treba biti izjava sadašnjeg Visokog predstavnika koji paralelno sa sastankom u Luxembourgu izjavljuje: “Republika Srpska se neće odcijepiti, i točka!” Valjda se i to treba riješiti u Ustavu, kroz “proaktivniji, specifični pristup…”
Treba li spominjati da je tu izjavu s “točkom” izrekao čovjek za kojeg je najfokusiraniji lider u BiH kazao: “On za mene ne postoji!” I nikom ništa. Kako onda uopće propitivati zašto je sve ono što je rečeno u Luxembourgu na ulicama u BiH doživljeno kao da nije ni bilo. Ništa, muk.
Ako je nešto doista “novi pristup” velike većine stanovnika u BiH prema onome što joj se nudi iz Luxembourga, onda je to – ne vjerujemo im! Što je paradoks u svemu ovome, u ovakvoj Bosni, sazdanoj od tajni koje Bruxelles ne razumije, jer im još nije problem: na referendumu za i protiv BiH u EU većina bi opet bila “za”. Dokle, nitko ne zna. Samo je sigurno da se vozi na rezervi strpljenja i nade. I da tajne nema.
Bosni, zapravo, ne treba ništa “specijalno”. Treba joj samo sve normalno, onako kako nije. Eto, zato ljudi u uporne europske političke specijalnosti i specijalce ne vjeruju.
(Prenosimo s portala Forum.tm)
Protulijek duhovnoj bijedi
Draga braćo i sestre, želim vam povodom korizme ponuditi neka korisna razmišljanja za naš osobni i zajednički put obraćenja. Ona se nadahnjuju riječima svetog Pavla: “Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite” (2 Kor 8, 9). Apostol se obraća kršćanima u Korintu da ih potakne da budu velikodušni u pomaganju vjernicima u Jeruzalemu koji su bili u potrebi. Što te riječi svetoga Pavla govore nama, današnjim kršćanima? Što taj poziv na siromaštvo, na život u siromaštvu u evanđeoskom smislu znači nama danas?
Kristova milost
Prije svega pokazuje način na koji Bog djeluje. Bog se ne objavljuje zaogrnut u svjetovnu moć i bogatstvo, već u slabost i siromaštvo: “Premda bogat, radi vas posta siromašan…”. Krist, vječni Božji Sin, jednak u moći i slavi s Ocem, postao je siromašan; sišao je među nas, približio se svakom od nas; ponizio se, “oplijenio se”, da u svemu postane sličan nama (usp. Fil 2, 7; Heb 4, 15).
Božje je utjelovljenje veliki misterij! Ali razlog za sve to je njegova božanska ljubav, ljubav koja je milost, velikodušnost, želja za blizinom i on se ne oklijeva darovati i žrtvovati za ljubljena stvorenja. Ljubav, milosrđe znači dijeliti sve s onim koga se ljubi. Ljubav nas čini sličnima, stvara jednakost, ruši zidove i poništava udaljenosti. Bog je to učinio s nama. Isus, naime, “radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu” (Drugi vat. konc., Past. konst. Gaudium et spes, 22).
Postavši siromašan Isus nije tražio siromaštvo zbog njega samog, već – kako kaže sveti Pavao – “da se vi njegovim siromaštvom obogatite”. To nije igra riječi ili puka fraza. U tome je sažeta Božja logika, logika ljubavi, logika utjelovljenja i križa. Bog nam nije spasenje odaslao s neba kao milostinju u kojoj se iz čistog altruizma i samilosti daje ono što je suvišno. Kristova ljubav nije takva!
Postavši siromašan Isus nije tražio siromaštvo zbog njega samog, već – kako kaže sveti Pavao – “da se vi njegovim siromaštvom obogatite”. To nije igra riječi ili puka fraza. U tome je sažeta Božja logika, logika ljubavi, logika utjelovljenja i križa. Bog nam nije spasenje odaslao s neba kao milostinju u kojoj se iz čistog altruizma i samilosti daje ono što je suvišno. Kristova ljubav nije takva!
Kada Isus silazi u vode Jordana i daje da ga krsti Ivan Krstitelj, ne čini to zato što treba pokoru ili obraćenje; on to čini zato da bude među ljudima koji trebaju oproštenje, među nama grešnicima, i da preuzme na sebe teret naših grijeha. To je put koji je izabrao da nas utješi, da nas oslobodi od naše bijede. Upada u oči da Apostol kaže da smo oslobođeni ne Kristovim bogatstvom, već njegovim siromaštvom. Ipak sveti Pavao poznaje dobro “neistraživo bogatstvo Kristovo” (Ef 3, 8), koji je “baštinik svega” (Heb 1, 2).
Što je, dakle, to siromaštvo kojim nas Isus oslobađa i obogaćuje? To je upravo način kojim nas ljubi, način na koji nam postaje blizak, baš poput dobrog Samaritanca koji je bio bližnji onom čovjeku koji je polumrtav ostavljen kraj puta (usp. Lk 10, 25s.).
Ono što nam daje pravu slobodu, pravo spasenje i pravu sreću je njegova suosjećajna i nježna ljubav kojom je povezan s nama. Kristovo siromaštvo koje nas obogaćuje je njegovo utjelovljenje, njegovo preuzimanje na sebe naših slabosti i grijeha kao izraz beskrajnog Božjeg milosrđa. Kristovo je siromaštvo najveće bogatstvo: Isusovo je bogatstvo njegovo beskrajno povjerenje u Boga Oca, njegovo stalno pouzdanje u njega, njegova želja da traži uvijek i jedino njegovu volju i njegovu slavu.
On je bogat kao što je bogato dijete koje osjeća da je voljeno i koje voli svoje roditelje i ne sumnja ni trenutka u njihovu ljubav i nježnost. Isusovo je bogatstvo to što je Sin; njegov jedinstveni odnos s Ocem je najveći prerogativ toga siromašnog Mesije.
Što je, dakle, to siromaštvo kojim nas Isus oslobađa i obogaćuje? To je upravo način kojim nas ljubi, način na koji nam postaje blizak, baš poput dobrog Samaritanca koji je bio bližnji onom čovjeku koji je polumrtav ostavljen kraj puta (usp. Lk 10, 25s.)
Kada nas Isus poziva da uzmemo na sebe njegov “laki jaram”, on nas poziva da se obogatimo tim njegovim “bogatim siromaštvom” i “siromašnim bogatstvom”, da dijelimo s njim njegov sinovski i bratski Duh, da postanemo sinovi i kćeri u Sinu, sinovi i kćeri u bratu prvorođencu (usp. Rim 8, 29).
Rečeno je da je jedina žalost ne biti svet (L. Bloy); mogli bismo također reći da postoji samo jedna prava bijeda: ne živjeti kao Božji sinovi i Kristova braća.
Naše svjedočenje
Mogli bismo misliti da je taj “put” siromaštva bio Isusov put, dok mi, koji dolazimo nakon njega, možemo spasiti svijet odgovarajućim ljudskim sredstvima. Ali to nije tako. U svakom dobu i na svakome mjestu Bog nastavlja spašavati ljudi i svijet Kristovim siromaštvom, koji čini sebe siromašnim u sakramentima, u svojoj riječi i u svojoj Crkvi koja je narod siromašnih. Božje bogatstvo ne može prolaziti kroz naše bogatstvo, već uvijek i jedino kroz naše osobno i zajedničko siromaštvo oživljeno Kristovim duhom.
Po uzoru na našeg Učitelja pozvani smo se boriti protiv siromaštva naše braće, susretati ih, preuzeti na sebe teret toga siromaštva i konkretno djelovati da ga ublažimo. Bijeda nije isto što i siromaštvo; bijeda je siromaštvo bez vjere, bez solidarnosti, bez nade.
Možemo razlikovati tri vrste bijede: materijalnu, moralnu i duhovnu.
Materijalna bijeda je ona koja se obično naziva siromaštvom i pogađa one koji žive u uvjetima nedostojnim čovjeka, one koji su lišeni temeljnih prava i osnovnih dobara kao što su hrana, voda, higijenski uvjeti, posao, mogućnost kulturnog razvoja i rasta. Kao odgovor na tu bijedu Crkva nudi svoju pomoć, svoju diakoniju, da izađe ususret potrebama i izliječi one rane koje nagrđuju lice čovječanstva.
Po uzoru na našeg Učitelja pozvani smo se boriti protiv siromaštva naše braće, susretati ih, preuzeti na sebe teret toga siromaštva i konkretno djelovati da ga ublažimo. Bijeda nije isto što i siromaštvo; bijeda je siromaštvo bez vjere, bez solidarnosti, bez nade. Možemo razlikovati tri vrste bijede: materijalnu, moralnu i duhovnu
U siromašnima i posljednjima mi vidimo Kristovo lice; ljubeći i pomažući siromašne, ljubimo i služimo Krista. Naši su napori usmjereni i na to da u svijetu prestanu kršenja ljudskog dostojanstva, diskriminacije i zlostavljanja jer su oni, u mnogim slučajevima, uzrok bijede. Kada moć, luksuz i novac postanu idoli, tada oni imaju prednost pred potrebom za pravednom raspodjelom bogatstava. Zato je nužno da se naše savjesti obrate pravdi, jednakosti, umjerenosti i zajedništvu.
Ništa manje nije zabrinjavajuća ni moralna bijeda, koja se sastoji u robovanju poroku i grijehu. Kolike su obitelji u tjeskobi jer je jedan od njezinih članova – često mlađe osobe – rob alkohola, droge, kocke, pornografije! Koliki ne vide više smisao života ili perspektive za budućnost, koliki su samo izgubili nadu! I kolike su osobe u tu bijedu gurnuli nepravedni uvjeti u društvu, nezaposlenost koja im oduzima dostojanstvo kao hraniteljima i pomanjkanje jednakog pristupa obrazovanju i zdravstvenoj skrbi. U tim se slučajevima moralna bijeda može s pravom smatrati prijetećim samoubojstvom.
Ta vrsta bijede, koja je također uzrok financijskog kraha, uvijek je povezana s duhovnom bijedom, koja nas pogađa kada se udaljimo od Boga i odbacujemo njegovu ljubav. Ako mislimo da ne trebamo Boga koji dopire do nas u Kristu jer mislimo da smo dovoljni sami sebi, tada smo krenuli putom propasti. Bog je jedini koji doista spašava i oslobađa.
Evanđelje je pravi protulijek duhovnoj bijedi: kršćanin je pozvan nositi u sve sredine oslobađajući navještaj da postoji oproštenje za počinjeno zlo, da je Bog veći od naše grešnosti, da nas uvijek slobodno ljubi i da smo stvoreni za zajedništvo i vječni život.
Ne zaboravimo da pravo siromaštvo boli – odricanje ne bi bilo valjano bez te pokorničke dimenzije. Nepovjerljiv sam prema milostinji koja čovjeka ništa ne stoji i koja ne boli
Gospodin nas poziva da budemo radosni navjestitelji te poruke milosrđa i nade! Lijepo je iskusiti radost širenja te radosne vijesti, dijeliti s drugima blago koje nam je povjereno, da bismo utješili srca skršena i davali nadu tolikoj braći i sestrama koji su obavijeni tamom. To znači slijediti i nasljedovati Isusa, koji je išao siromašnima i grešnicima kao što pastir s puno ljubavi traži izgubljenu ovcu. U jedinstvu s njim možemo hrabro otvoriti nove putove evangelizacije i promicanja osobe.
Draga braćo i sestre, neka ova korizma nađe Crkvu spremnu i pripravnu svjedočiti onima koji žive u materijalnoj, moralnoj i duhovnoj bijedi poruku evanđelja, čija je srž navještaj ljubavi milosrdnog Oca, koji je spreman prigrliti u Kristu svaku osobu.
Moći ćemo to učiniti u mjeri u kojoj budemo suobličeni Kristu, koji je postao siromašan i obogatio nas svojim siromaštvom. Korizma je prikladno vrijeme za samoodricanje; bilo bi dobro da se zapitamo čega se to možemo odreći da drugima pomognemo i obogatimo ih svojim siromaštvom.
Ne zaboravimo da pravo siromaštvo boli – odricanje ne bi bilo valjano bez te pokorničke dimenzije. Nepovjerljiv sam prema milostinji koja čovjeka ništa ne stoji i koja ne boli.
Neka nas Duh Sveti, zavaljujući kojem “[smo] kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju” (2 Kor 6, 10), podupre u našim odlukama i ojača našu pozornost i odgovornost prema ljudskoj bijedi da bismo postali milosrdni i činili milosrđe. S tom željom jamčim svoju molitvu da svakom vjerniku i svim crkvenim zajednicama korizmeni hod bude plodonosan i molim vas da molite za mene. Neka vas Gospodin blagoslovi i Gospa čuva!
(IKA)
Riječ tijelom postade
Proslov Ivanova evanđelja govori o najdubljem značenju Isusova rođenja. On je Riječ Božja koja je postala čovjekom te se “ušatorila”, nastanila među ljudima. Evanđelist piše: “I riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14). U ovim riječima koje nas ne prestaju oduševljavati, sadržano je sve kršćanstvo!
Bog se učinio smrtnim, krhkim popust nas, podijelio je našu smrtnu narav, osim grijeha, ali je na sebe uzeo naše grijehe kao da bi bili njegovi vlastiti. Ušao je u našu povijest, postao je u potpunosti Bog s nama! Isusovo nam rođenje tako pokazuje da se Bog htio sjediniti sa svakim čovjekom i svakom ženom, sa svakim od nas, kako bi nam darovao svoj život i svoju radost.
Tako Bog jest Bog s nama, Bog koji nas ljubi, Bog koji s nama hodi. To je poruka Božića: Riječ tijelom postade. Tako nam Božić otkriva ogromnu Božju ljubav prema čovječanstvu. Odatle proizlazi i polet, nada nas kršćana, koji u svojoj bijedi znademo da nas ljubi, da nas pohodi, da nas prati Bog; a na svijet i na povijest gledamo kao na mjesto gdje zajedno s njime i međusobno hodimo prema novim nebesima i novoj zemlji.
Bog se učinio smrtnim, krhkim popust nas, podijelio je našu smrtnu narav, osim grijeha, ali je na sebe uzeo naše grijehe kao da bi bili njegovi vlastiti. Ušao je u našu povijest, postao je u potpunosti Bog s nama!
S Isusovim rođenjem rodilo se i novo obećanje, rođen je novi svijet, ali i svijet koji se uvijek može obnavljati. Bog je uvijek prisutan kako bi podigao nove ljude, očistio svijet od grijeha koji ga čini starim, od grijeha koji ga kvari.
Koliko god ljudska i osobna povijest svakoga od nas bila označena teškoćama i slabostima, vjera u Utjelovljenje kaže nam da je Bog solidaran s čovjekom i njegovom poviješću. Ova blizina Boga čovjeku, svakome čovjeku, dar je koji nikad ne prestaje! On je s nama! On je Bog s nama! I ta blizina nikad ne prestaje. Evo radosne vijesti Božića: božansko svjetlo sjaji i danas za nas.
U otajstvu Utjelovljenja Sina Božjega riječ je i o ljudskoj slobodi, o slobodi svakoga od nas. Riječ Božja podiže svoj šator među nama grešnicima i potrebnima milosrđa. I svi mi morat ćemo pohititi da primimo milost koju nam nudi. Ivanovo evanđelje nastavlja: “Njegovi ga ne primiše” (1,11).
I mi ga često odbacujemo, radije ostajemo u zatvorenosti svojih pogrešaka i u tjeskobi svojih grijeha. No Isus ne odustaje i ne prestaje nuditi sebe sama i svoju milost koja nas spašava! Isus je strpljiv, Isus zna čekati, uvijek nas čeka.
Isus ne odustaje i ne prestaje nuditi sebe sama i svoju milost koja nas spašava! Isus je strpljiv, Isus zna čekati, uvijek nas čeka. To je poruka nade, poruka spasenja, stara i uvijek nova. A mi smo pozvani radosno svjedočiti ovu poruku evanđelja života, evanđelja svjetla, nade i ljubavi
To je poruka nade, poruka spasenja, stara i uvijek nova. A mi smo pozvani radosno svjedočiti ovu poruku evanđelja života, evanđelja svjetla, nade i ljubavi. Jer Isusova je poruka ova: život, svjetlo, nada, ljubav.
Marija, Majka Božja i naša nježna Mati, neka nas uvijek podržava, da ostanemo vjerni kršćanskome pozivu te ostvarimo želje pravde i mira koje u sebi nosimo na početku ove nove godine.
U ozračju radosti, tipičnome za božićno vrijeme, želim navijestiti da ću, ako Bog da, od 24. do 26. svibnja poći na hodočašće u Svetu zemlju. Glavna je svrha hodočašća spomenuti se povijesnoga susreta pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore, koji se dogodio 5. siječnja, prije 50 godina.
Bit će tri postaje hodočašća: Aman, Betlehem i Jeruzalem. Tri dana. Uz Sveti grob slavit ćemo ekumenski susret sa svim predstavnicima kršćanskih Crkava u Jeruzalemu, zajedno s carigradskim patrijarhom Bartolomejem. Već vas sada pozivam da molite za ovo hodočašće koje će biti hodočašće molitve.
Kroz protekle tjedne do mene su iz svih dijelova svijeta došle tolike božićne i novogodišnje čestitke. Volio bih osobno svima zahvaliti, no to mi nažalost nije moguće. Stoga želim od srca zahvaliti djeci, za njihove lijepe crteže. Doista su lijepi! Djeca lijepo crtaju! Lijepo, lijepo, lijepo! Zahvaljujem djeci na prvom mjestu.
Zahvaljujem mladima, starima, obiteljima, župnim i redovničkim zajednicama, udrugama, pokretima i različitim skupinama koje su mi htjele izreći svoju naklonost i blizinu. Sve potičem da nastave moliti za mene, potrebno mi je to, moliti za ovu službu Crkvi.
Mesijanska subverzija (1)
”Jedina filozofija kojom se možemo odgovorno baviti pred licem očaja jest pokušaj kontemplacije svih stvari onako kako bi se one predstavljale sa stajališta spasenja. Znanje nije ono što prosvjetljuje, već svjetlo pada na svijet zahvaljujući spasenju. Sve ostalo je rekonstrukcija, puka tehnika. Perspektive moraju biti tako oblikovane da uklapaju i otuđuju svijet, da ga razotkriju sa svim njegovim napuklinama i naprslinama, kao siromašnog i izobličenog, kakav će se jednog dana pojaviti u mesijanskom svjetlu.” (Adorno, Minima moralia, 247).
Tekst Markova evanđelja je socioliterarna forma prve Crkve. Pisac tog subverzivnog teksta, skriven iza heleniziranog imena, dio je marginaliziranog mnoštva. Markov glavni junak također je galilejski marginalac, naočigled tragični Isus iz Nazareta o kojem čitatelji na početku teksta malo znaju. Tekst je napisan za politički marginalnu zajednicu koja se šulja po granicama rimskog imperija. Markov tekst naratološki opisuje tri svijeta: Isusov svijet, Markov svijet i treći svijet čitatelja kojemu se Marko neprestano obraća.
Markova priča o Isusu, koja se isprva isključivo učila napamet, prvi je tekst u antici koji je napisao marginalac o marginalcu za marginalnu zajednicu. Način na koji je tekst zapisan i vrijeme u kojem je nastajao upućuju nas na teopolitičko-subverzivno obilježje priče u čijem se podtekstu provlači pitanje takozvane mesijanske tajne. ”Neka onaj koji čita shvati”, navodi kriptički Marko u 13. poglavlju
U društvima antike gotovo devedeset posto pučanstva živi na selu i jedva da je pismeno. Pismenost je privilegij urbane elite koja živi zaštićeno i udobno u dobro organiziranim gradovima. U takvom kontekstu oralna predaja smatrala se relevantnim modusom socijalne epistemologije. Markova priča o Isusu, koja se isprva isključivo učila napamet, prvi je tekst u antici koji je napisao marginalac o marginalcu za marginalnu zajednicu. Način na koji je tekst zapisan i vrijeme u kojem je nastajao upućuju nas na teopolitičko-subverzivno obilježje priče u čijem se podtekstu provlači pitanje takozvane mesijanske tajne. ”Neka onaj koji čita shvati”, navodi kriptički Marko u 13. poglavlju.
Markov tekst nije grčka tragedija, Isusova biografija, historiografija čudotvorstva, antička hagiografija niti apologija za uništenje Jeruzalemskog hrama. Markova priča je tekst koji odbija biti interpretiran pomoću objektivne i sterilne akademske biblijske teologije buržujskog tipa. Markova se priča ruga suvremenoj egzegezi i više je nalik na manifest ili gerilski priručnik za militante nego na predložak za povijesni kriticizam koji broji nepravilne glagole u tekstu.
Na početku je potrebno utvrditi kako Isus kojeg Marko predstavlja odbija bilo kakvu političku identifikaciju, distancirajući se javno od svih političkih i teoloških židovskih pokreta, stranaka ili sljedbi dok se u isto vrijeme razvlašćuje u ime marginaliziranog mnoštva. Takvim javnim distanciranjem i dragovoljnim razvlaštenjem nastaje ispražnjeni ”teopolitički” prostor koji Marko ispunjava novim značenjem i tumačenjem pojma ”mesija” u kojem Isus kao mesija zabranjuje svima da o tome govore ili svjedoče. Drugim riječima, Marko potpuno ”dekonstruira” mesijanski scenarij.
Markovo pisanje karakterizira ironija, ponavljanje i nedorečenost. Puno toga Marko ostavlja čitateljevoj odluci zato što on svoje čitatelje ne smatra idiotima, kako je to u jednom sasvim drugom kontekstu rekao Michel de Certeau. Jednako tako, Markovo obraćanje zajednici čitača i nasljedovateljima Mesije ujedno je poziv na neočekivanu praksu koja zahtijeva duboko promišljane
Markovo pisanje karakterizira ironija, ponavljanje i nedorečenost. Puno toga Marko ostavlja čitateljevoj odluci zato što on svoje čitatelje ne smatra idiotima, kako je to u jednom sasvim drugom kontekstu rekao Michel de Certeau. Jednako tako, Markovo obraćanje zajednici čitača i nasljedovateljima Mesije ujedno je poziv na neočekivanu praksu koja zahtijeva duboko promišljane, kao što je primjer u kojem Isus tijekom hoda po moru ide prema prestrašenoj zajednici koja se nalazi u noćnom ribarenju. Marko pišući svoje izvješće na jednome mjestu kaže: ”Htjede ih mimoići.” Zašto je krenuo k njima želeći ih mimoići? Očigledno je Marko imao nešto sasvim drugo na umu. Markov tekst prepun je takvih ironijskih disonantnosti.
Čitatelj od samog početka zna da je Isus Krist Sin Božji, a svima drugima (osim demonima kojima se zabranjuje govoriti i otkrivati Isusov identitet) ta spoznaja je uskraćena. Zanimljivo je primijetiti da se u Markovu tekstu demoni pokoravaju Isusovoj volji, dok je ljudima ostavljen izbor. Jedini lik koji prepoznaje, svjedoči i ispovijeda tko je Isus nije nitko drugi nego ”ideološki neprijatelj”, to jest rimski vojnik pod križem koji simbolizira rimsku imperijalnu vlast. Ovakvi paradoksi provlače se kroz cijelo evanđelje. ”Paradoksi učeništva” jedini su jasni znakovi koji upućuju na mesijanske prakse pomoću kojih se doseže Božje Kraljevstvo. (Mk. 4:25., 8:35., 9:35., 9:42., 9:43., 9:45., 9:47., 10:15., 10:43-45) Mesijanske prakse aktualiziraju se kroz tenziju paradoksa.
Markov tekst je ”Radosna vijest” u kojoj ne samo da razapinju nevina čovjeka (Markova tragičnog junaka) nego cijeloj priči nedostaje jasan kraj u kojem jedva naziremo događaj uskrsnuća. Taj nejasni kraj ukazuje na cikličnost teksta u kojem učenici da bi se susreli sa svojim uskrslim učiteljem moraju ići na početak priče u Galileju gdje priča o učeništvu i počinje. (Mk.16:7)
Od samog početka svoje priče Marko želi komprimirati puno događaja u malom vremenskom razdoblju, jer je vrijeme ”ispunjeno” te počinje apokaliptička kampanja Božjeg Kraljevstva. Hitnost i užurbanost u samom prvom poglavlju opisani su grčkom riječju euthys, koja u prijevodu znači – ”odmah nakon, ubrzo, istog trena”. Riječ euthys samo je u prvom poglavlju navedena čak jedanaest puta
Isusova obitelj misli da je on poludio (Mk.4.20). Žele ga primiriti i odvesti na sigurno, čak šalju druge ljude da odu po njega i da ga dovedu. Isus kaže da nema obitelji i da su njegova obitelj svi oni koji sjede u krugu oko njega i vrše Božju volju. Te ljude naziva braćom i sestrama jer upravo su oni ti koji pripadaju zajednici radikalno jednakih, mesijanskom emancipatornom kolektivu. Štoviše, neki ga ljudi iz njegove blizine indirektno vrijeđaju na najgori mogući način u jednom izrazito patrijarhalnom društvu. ”Traži te majka, traže te braća i sestre”. Što znači da ga ne traži i otac (Mk, 4.32). Drugim riječima, njegovi ga oponenti žele diskreditirati (Mk. 6.3) i zato ga nazivaju kopiletom. Nemoguće je da takva osoba bude Mesija.
Od samog početka svoje priče Marko želi komprimirati puno događaja u malom vremenskom razdoblju, jer je vrijeme ”ispunjeno” te počinje apokaliptička kampanja Božjeg Kraljevstva. Hitnost i užurbanost u samom prvom poglavlju opisani su grčkom riječju euthys koja u prijevodu znači – ”odmah nakon, ubrzo, istog trena”. Riječ euthys je samo u prvom poglavlju navedena čak jedanaest puta. Marku kao da se žurilo da što prije predstavi svoga glavnog junaka i priču o njemu, tako da je propustio dijelove o njegovu rođenju u kojem nema mjesta za božićne sentimentalnosti. Jednako tako Marko nije donio Isusovu Propovijed na gori kao da nam jedan indirektan način želi sugerirati da sami čitači svojim životom moraju ispisati vlastitu Propovijed na gori kao što će to biti razvidno iz Isusova apokaliptičnog diskursa u 13 poglavlju.
Ključni momenti za razumijevanje Markova teksta nisu pitanja postavljena Isusu, niti Isusovi odgovori ili njegove simboličke akcije (ozdravljenja, egzorcizmi, čudesa kojima hrani gladne ljude), pa ni njegove prispodobe, nego pitanja koja on postavlja učenicima, oponentima i zapravo svojim čitateljima kao što su na primjer: ”Je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo? Tko je moja majka i braća moja? Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? Zar još ne razumijete? Što govore ljudi tko sam ja? A vi što kažete tko sam ja? Što ste putem raspravljali? Možete li piti čašu koju ja pijem? Ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? Čija je ovo slika ili natpis? Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?” To su pitanja koja su prije svega upućena nama čitateljima, danas, a ne samo sudionicima pripovijesti. Isus ni na jedno pitanje ne odgovara direktno nego se služi prispodobama i pričama.
Gotovo polovica Markove priče govori o Isusovoj muci i smrti, stoga nije čudno da je Markov tekst priča o Isusovoj patnji s dugačkim uvodom. Marko čitatelje želi uvjeriti da je Isus apokaliptični Sin Božji, a ne apolitični karizmatik i dobrodušni iscjelitelj
Obilno koristeći ironiju (slijepi Bartimej jedini je koji vidi tko je Isus, a njegovim iscjeljenjem Isus pokazuje da su svi oko Bartimeja slijepi), Marko ne portretira Isusa kao lutajućeg karizmatika i čudotvorca, nego, prije svega, kao nenasilnog Mesiju i apokaliptičnog Sina Čovječjeg koji radikalno redefinira i izokreće socijalno-kulturne hijerarhijske strukture moći koje su, kao što je poznato, uvijek simbolički kodificirane. Takva simbolička taksonomija utemeljena je u religijskom diskursu židovske elite i legitimirana političko-ekonomskom praksom nasilja koju predvodi rimski imperij.
Markov Isus od samog početka pripovijesti dovodi u pitanje ”socijalnu ortodoksiju” koja legitimira patrijarhalnu konstrukciju stvarnosti. Isus u Galileji iscjeljuje Petrovu punicu ”… koja ih počne posluživati.” (Mk. 1:31) To ne znači da im je spremila ukusnu večeru nego da ih je služila (diakonien) onako kako to čine oni koji se odazivaju na mesijanski poziv, a čiju aktualizaciju vide u Isusu. Glagol diakonien spominje se samo dva puta u cijelom tekstu. Drugo spominjanje istog glagola je u najvažnijoj rečenici cijelog Markova teksta. ”Nisam došao da mi služe nego da služim…” (Mk. 10:45).
Žene u Markovu tekstu prikazane su kao paradigmatski modeli mesijanske prakse. Unutarnjem krugu povlaštenih učenika – Petru, Jakovu i Ivanu – pisac suprotstavlja tri žene: Mariju iz Magdale, Mariju, majku Jakovljevu, i Salomu (Mk. 15:40-41). Nepoznata ga žena pomazuje i prepoznaje ga kao Mesiju dok ga njegov učenik izdaje. Žene su svjedočile njegovoj muci na križu. One su ga pratile i služile mu još od početka misije u Galileji. Njima su se pridružile mnoge druge žene iz Jeruzalema. One prve dolaze do groba postavljajući pitanje: ”Tko će nam odmaknuti kamen?” (Mk.16. 3), jer je kamenom bio zatvoren Isusov grob. Žene su se htjele uvjeriti u istinitost Isusovih riječi. On je u svojim govorima obećao da će uskrsnuti. Žene koje utjelovljuju model učeništva došle su na Mesijin grob i ukazale su na potrebu dvostruke vizije stvarnosti. ”Pogledaše još jednom kad ono vidješe da je kamen odmaknut.” (Mk.16. 4)
Okružen mnoštvom koje ga slijedi, Markov je Isus svjestan utjecaja vlastite misije koja s margine društva (pustinja i galilejska sela) mora doći u centar (Jeruzalem) u kojem se odigrava konačni obračun s korumpiranim predstavnicima hramske i urbane elite koja će uz rimsku okupatorsku vlast biti odgovorna za njegovo pogubljenje
Jedini relevantni modus sudjelovanja u Božjem Kraljevstvu jest paradoksalnost križa na koji su pozvani svi, a jedina prikladna teologija tog kraljevstva, ako je uopće moguće govoriti o teologiji, jesu mesijanske prakse koje su predstavljene metaforom ”puta”. Paradoksalno, učenici nisu samo oni koji ”doslovno” slijede Isusa, a ne razumiju ga, nego i oni koji ga ne slijede (ili sjede ”pored puta”), a razumiju, kao što su voditelj sinagoge Jair, slijepi Bartimej ili Sirofeničanka koja ima opsjednutu, to jest psihički bolesnu kćer.
Gotovo polovica Markove priče govori o Isusovoj muci i smrti, stoga nije čudno da je Markov tekst priča o Isusovoj patnji s dugačkim uvodom. Marko čitatelje želi uvjeriti da je Isus apokaliptični Sin Božji, a ne apolitični karizmatik i dobrodušni iscjelitelj. Antički iscjelitelji svojim su čudotvorstvom legitimirali politički i socijalni status quo, grabeći pritom ekonomske i političke povlastice. To je potpuno suprotno od mesijanske prakse na kojoj je insistirao tesar iz Nazareta.
Ako bi Isus bio apolitični karizmatik i lutajući iscjelitelj, kojih je u antici na Bliskom istoku bilo i previše, ne bi bilo nikakva razloga da se stvori urota (neprincipijelna koalicija herodovaca i farizeja,) protiv Isusa, a da nije prošla ni jedna petina evanđelja (Mk. 3:6). U toj prvoj petini evanđelja Isus je istjerao ”kafarnaumskog” demona, iscijelio nekoliko ljudi od različitih bolesti i pozvao nekoliko učenika, kršeći naočigled neke tabue i dovodeći u pitanje socijalnu stratifikaciju o ritualnoj čistoći. Zato je odmah nakon urote Isus konsolidirao svoju zajednicu radikalno jednakih naviještajući ideološki rat političkoj i vjerskoj eliti koja se protivila njegovoj misiji (Mk.3.20-35).
Okružen mnoštvom koje ga slijedi, Markov je Isus svjestan utjecaja vlastite misije koja s margine društva (pustinja i galilejska sela) mora doći u centar (Jeruzalem) u kojem se odigrava konačni obračun s korumpiranim predstavnicima hramske i urbane elite koja će uz rimsku okupatorsku vlast biti odgovorna za njegovo pogubljenje. Ideološki rat naviješten je jednostavnom prispodobom i primjerima iz težačkog života (Mk. 4:1-34), koje Isusovo slušateljstvo vrlo jasno razumije. Markovi komentari Isusove prispodobe upravo su poticajni jer se obraćaju zajednici čitača, to jest nama danas.
(Nastavlja se)
