novinarstvo s potpisom
Ivana Šojat
Možemo li se nadati nečemu drukčijem u svjetonazorskim okvirima okruženja u kojem živimo? Teško. Odavno su se monstruoznosti zacementirale kao predlošci stavova o svijetu i drugima.
Romi su tako već stoljećima Cigani koji su iskovali čavle kojima je Krist pribijen na križ. Čak i ako se malo nas još sjeća te čudovišne priče o čavlima. Čavli su ostavili trag na kolektivnoj svijesti. [Read more…]
Ministrica obrazovanja Divjak u proceduru uputi prijedlog Zakona o udžbenicima u osnovnim i srednjim školama pisan kompletno u ženskom rodu – i ministru uprave pada mrak na oči, a činovnici Ministarstva uprave posežu za uvijek popularnim argumentom: ”Ustav rabi muški rod”, točka. [Read more…]
Vlado Košić
Građanska inicijativa “Istina o Istanbulskoj” tiskala je letak u kojem, pod geslom “Recimo NE rodnoj ideologiji”, objašnjava razloge zbog kojih se Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji ne smije ratificirati. [Read more…]
Muškarac koji je slomio srce jednoj ženi… Četiri žene koje su odlučile prijeći pustinju kako bi ga ubile… Književno djelo poznate turske književnice i novinarke Ece Temelkuran “Žene koje pušu u čvorove” priča je o tom putovanju. Riječ je o prvome romanu ove vrste. Nitko, naime, do sada nije na turskome napisao roman ceste u kojem su četiri glavne junakinje nezapadnjačke žene i čija se radnja događa na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. [Read more…]
Srpski patrijarh Irinej sa svim arhijerejima Srpske pravoslavne Crkve uputio je božićnu poslanicu svećenstvu, monaštvu i svim vjernicima.
U poruci se ističe da se na Božić javljaju, otkrivaju i daruju tri osnovne svetinje ljudskog i sveukupnog postojanja: svetinja oca i očinstva, svetinja majke i majčinstva, svetinja djeteta i djetinjstva. Stoga se ističe da je obitelj osnovna stanica Crkve Božje, slika Božje Trojedine ljubavi.
Kada ljudi poriču i zaboravljaju Boga ljubavi, raspada se obitelj kao njeno zemaljsko ostvarenje i javljanje – to jest, zajednica muškog i ženskog kao sveta Tajna ljubavi i rađanja za život vječni.
Što je manje vjere u Boga, što je manje Boga i Božje ljubavi u ljudima, to je sve manje ljubavi u ljudskim odnosima; sve je manje istinske ljubavi u braku, obitelji, društvu – to sve više među ljudima i u ljudima caruje lažna ljubav i samoljublje.
Ljudsko biće je po prirodi i pozivu stvoreno za ljubav. A kao što ljudski organizam treba zdravu hranu, to čovjek, gubeći pravu ljubav i zdravu hranu, zamjenjuje ih surogatima ljubavi i hrane. Takav čovjek postaje nesposoban shvati i prihvati vječnu Istinu, upozorava se u poslanici.
U poslanici se odgovara na pitanje “nije li naše vrijeme ponovno krenulo putem smrti, putem zamjenjivanja istine Božje lažju, putem služenja tvari umjesto Tvorcu?”
Zaista, čovjek je danas u opasnosti više nego ikada zamijeniti Boga sotonom, lažnim božanstvom i lažnim znanjem. Kad god je u povijesti čovječanstvo kretalo tim putem, neminovno se nalazilo u predvorju svoje katastrofe i pred propašću svoje civilizacije.
Naše slavljenje Božića, kao slavljenje Boga ljubavi i istinske čovječje ljubavi, kao i svetinje rađanja za vječni život, događa se u vremenu čovjekove uporabe, ali i zlouporabe Božjeg davanja i darova.
Ta zlouporaba neminovno izaziva poremećaj osnovnog poretka i pravila življenja, uzrok je zla i mnogih bolesti, ugrožava zdravlje kako čovjeka tako i prirode, i dovodi do gubljenja smisla života.
Odbacivanje i gaženje drevnih kršćanskih i sve čovječanskih moralnih osnova života, i na njima građenog istinskog ljudskog postojanja i dostojanstva, vodi poremećaju same naše prirode i života, ističe se u poslanici, te podsjeća kako Kristovo rođenje poziva na povratak iskonskim moralnim vrijednostima, na suzdržljivost, na mudro življenje mladih, na svetinju braka, na post i molitvu.
Molimo se novorođenom Kristu da u godini koja dolazi bude manje nemira a više mira, manje mržnje a više ljubavi, manje nesloge a više sloge, ističe se u poslanici.
(IKA)
Sjedni na Cvjetni trg, naruči kavu i gledaj kako dolaze. Procesija žicera, koji više nisu romska djeca kao nekad, nego ljudi koji bi ti mogli biti susjedi. Javni prostor centra grada sveo se na ulickanu ponudu izloga i barova i očajnu potražnju pet kuna. Je li to metropola o kojoj smo sanjali?
Iz Zagreba sam, solidno vrijeme sam izbivao iz njega, no u posljednjih pola godina što ga kontinuirano nastanjujem ne mogu povući paralelu ni s jednim prošlim vremenom po pitanju javnog žicanja para. Financijski brodolomci praktički su postali kulturološki brend centra, nezaobilazan dio urbanog kofeinskog iskustva. Vlasnici kafića mogli slobodno umetnuti u cjenike stavke tipa ”kava s mlijekom i pet žicera – 15 kuna”, a gradske vlasti mogle bi razmisliti o postavljanju spomenika ”nepoznatom prosjaku”.
Institucija moljakanja siće mogla bi se uvrstiti u zagrebačke tradicionalne znamenitosti, opisati na engleskom i korejskom po turističkim vodičima, pa da horde stranaca koji lunjaju centrom uveseljavaju ekipu ispružene ruke misleći kako sudjeluju u drevnom hrvatskom obredu.
Frekvencija uleta s libretom ”jel’ imaš koju kunu”, ”pomozite ako ikako možete”, ”znaš što, al’ treba mi 10 kuna za pivo” u prosjeku se odvija brzinom od pet do deset na sat.
Terase prosjački obilaze i mladi i stari, muškarci i žene, ukratko ljudi koji ničim ne odaju da žive od milostinje. Ljudi kojima do prije par godina nije padalo na pamet molećivo obilaziti svoje sugrađane, a danas očito nemaju izbora. Ljudi diskvalificirani za socijalnu pomoć, ljudi koje je ostavio partner s plaćom, s četvero, petero djece i s adresom u nasumičnom selu nadomak Zagreba u koji dolaze ušićariti kune u ritmu od devet do 17 sati, kao da se radi o poslu u državnoj administraciji.
No nisu samo terase u igri. Zaustavit će vas na cesti, dočekati ispred kolodvora, a u najnovijem izdanju domaćeg žicarskog genija, obilazit će parkirališta šoping-centara i umoljavati ljude koji izlaze ili ulaze u aute.
Par mlađih Zadrana s glazbalima priča mi neki dan – u sat, dva zgrnuli su 400 kuna, daleko više nego sviranjem na ulici. Pada mi na pamet Havana gdje je populacija u permanentnom domišljanju kako revolucionarno osloboditi još jedan konvertibilni pesos iz džepova turista.
Provest će s tobom pola dana, omađijati te gomilom lažnih priča i agilno se potruditi za bakšiš. Kod nas pak imaginacija žicera vjerno odražava imaginaciju nacionalnog gospodarstva. Daj mi pare jer… jer… jer ih nemam.
Čak su i hahari minulih vremena imali minimalno razrađenu scenografiju za utjerivanje kovanica. Prodavali bi ti ciglu, ili barem kratko objašnjenje zašto im sada i ovdje moraš iskrcati neku lovu. Tipa, frendu je umrla baka i ovaj je sad toliko utučen da bi mogao reagirati nepredvidljivo. Prilično uvjerljiva uvertira nakon koje sam kao klinac definitivno bio spreman uručiti im lovu spremljenu za sladoled.
Nesposobnost za kreativno izvlačenje iz govana skoro pa mistički tijesno povezuje one na hrvatskom vrhu i one na hrvatskom dnu. U trenutku kada su ljudi shvatili da im je kratkoročno isplativije progutati ponos i vratiti se doma s par stotina kuna instant love, značilo je da su oni na boljem kraju prehrambenog lanca jednako tako žrtvovali više funkcije ove zemlje u ime brzog profita.
Jednom kada je obavljena ta psihološka odnosno politička amputacija, žicanje postaje skroz prihvatljiv stil života. Štoviše, postaje savršena anestezija narkotičkog djelovanja iz koje se više nisi sposoban vlastoručno izvući.
Trudnici iz zagrebačke periferije koja pita za kusur oko stolova Cvjetnog trga to najčešće neću zamjeriti, ali hoću gradu i državi koja joj je tu narkozu priuštila. Očito da je jedini preostali hrvatski izazov gdje još postoje ljudi kod kojih nije potrošen kredit za žicanje. A oni će rekordno nestati u sveopćoj maniji od pet kuna.
Dati pet kuna ili investirati pet kuna? Razlika koju još dugo nećemo shvatiti bez obzira na broj znamenaka.
(Prenosimo s tportala).
