Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici Pape Pavla VI Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. [Read more…]
Godinu dana poslije
Što se promijenilo godinu dana nakon prosvjeda u Tuzli i drugim gradovima Bosne i Hercegovine? Za početak treba reći da se “godinu dana poslije”, 7. veljače 2015., okupilo toliko malo prosvjednika u Tuzli, Sarajevu, Zenici i Mostaru da su skupovi nalikovali više na komemoraciju za pokojnika nego na prosvjede. [Read more…]
Suvremene umjetnosti nema
Čitam izvještaje o kontinuiranom padu interesa zagrebačke i hrvatske umjetničke publike za sadržaje koji se svakog dana osim ponedjeljka nuđaju u Muzeju suvremene umjetnosti, i znate što mi prvo na um pada: pa da, Milan Bandić je u pritvoru!
Neki dobro obaviješten izvor u mojoj glavi šapuće mi da bismo, da gradonačelnik nije tamo gdje jest, pisali kako interes publike raste i posjetitelja je sve više. Zašto? Pa zato što je upravo Bandić rukopoložio gospođu Pintarić da u još jednom mandatu bude ravnateljica, a sad kada njega više nema u kancelariji, možda je zgodna prilika da kažemo istinu o njezinoj upravi. Iako, tko kaže da ne bi mogla biti istina i ono drugo: gužve pred muzejom sve su veće, publike k’o na naplatnim kućicama oko Velike Gospe? Istina je i jedno i drugo, jer je u hrvatskim okolnostima istina relativna i ovisi samo o jednome – tko je u pritvoru, a tko nije.
Muzej suvremene umjetnosti ima tvorničku grešku. Ama da je gospođa Pintarić zainteresirana i upućena, pa još i obrazovana i poletna kao Nada Beroš, ne bi mogla napraviti mnogo. Osim što je ružan, muzej je golem i skup za održavanje. Hrvatska bi morala biti sretna i bogata zemlja, morala bi biti zemlja živih kulturnih tradicija, pa da MSU može proizvoditi sadržaje po mjeri svoje veličine i povijesnog značaja
Muzej suvremene umjetnosti arhitektonski je promašaj. Dobro izgleda samo noću i izvana, kada po prozorskim oknima igraju pokretne slike. Ovih dana gledali smo štakore kako trče u beskrajnom nizu. To je, valjda, dio nekoga umjetničkog projekta, iako je i životno aktualno: uslijed kiša i nadirućeg siromaštva, po ulicama hrvatskih varoši ove jeseni puno je štakora.
Muzej suvremene umjetnosti ima lošu upravu. Možda ne lošu, nego pogrešnu. Gospođa Pintarić upravljala je Augustinčićevom spomen-galerijom u Klanjcu. To je njezino iskustvo sa suvremenom umjetnošću. Pred reizbor, imala je vrlo ozbiljnu protukandidatkinju. Učenu, upućenu i zainteresiranu, ženu koja kulturi pristupa s nužnim viškom entuzijazma, ali džaba joj to, ama da jeAchille Bonito Oliva u suknji i da su joj preporuke četveroručno pisali Braco Dimitrijević i Marina Abramović a nadgledao ih Ješa Denegri, ništa joj ne bi pomoglo.
Samo u jednom bi slučaju Nada Beroš postala ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti: da je gradonačelnik prethodno završio u pritvoru. Izabrali bi je plahi gradonačelnikovi pomoćnici, u strahu da ih tko ne poveže sa njim. Treba razumjeti ljude. Svatko može završiti u pritvoru. Istina o svemu u Hrvatskoj je relativna.
Muzej suvremene umjetnosti ima tvorničku grešku. Ama da je gospođa Pintarić zainteresirana i upućena, pa još i obrazovana i poletna kao Nada Beroš, ne bi mogla napraviti mnogo. Osim što je ružan, muzej je golem i skup za održavanje. Hrvatska bi morala biti sretna i bogata zemlja, morala bi biti zemlja živih kulturnih tradicija, pa da MSU može proizvoditi sadržaje po mjeri svoje veličine i povijesnog značaja.
Ovako, njegovo postojanje svodi se na održavanje hladnoga pogona, na uzaludnu borbu kustosa s odbojnim prostorom i na pojedinačne herojske činove, kakvim bi se mogle smatrati izložbe Josipa Vanište i Julija Knifera. Ali da bi Muzej suvremene umjetnosti bio doista i muzej i suvremen, trebalo bi mu nešto što nisu i ne mogu biti Vaništa i Knifer. A trebalo bi mu i zraka, širine, kosmopolitskoga duha… Svega onog čega u Hrvatskoj, općenito više nema.
Bez prava na provokaciju, onu koja će do izbezumljenja dovesti čuvare ćudoređa i istine o nacionalnoj intaktnosti i posvemašnjoj nevinosti, suvremene umjetnosti nema. Nema je, i tačka. Možda je nekada u Hrvatskoj mogla postojati, ali danas ne može. Ili kako je to prije nekoliko dana u intervjuu Dobroslavu Silobrčiću neočekivano šokantno formulirao redatelj Ognjen Sviličić: “Nacija smo iza koje ne ostaje glazba nego gomila leševa.” Nadajmo se da se redatelj Sviličić neće kajati zbog izgovorenih riječi
Zato, možda je gradonačelnik Milan Bandić učinio najpametniju moguću stvar kada je bez razmišljanja reizabrao Snježanu Pintarić. Ona je, u ovakvoj duhovnoj i političkoj klimi, stečajna upraviteljica Muzeja suvremene umjetnosti. Kakva Nada Beroš, ona bi u najboljem slučaju postavljala izložbe koje bi iritirale javnost.
A tko je pa ta javnost? Zna se tko je javnost. Javnost vazda za dom spremna. Eno je na primanju i kisdihantu kod velečasnog Bozanića. Zašto bi Nada Beroš iritirala “javnost”? Zato što je iritiranje u prirodi njenog pozvanja.
Evo kako to ide u suvremenoj umjetnosti. Naši su internetski tabloidi prenijeli vijest o mini skandalu usred kojeg se našao hrvatski kustoski kolektiv WHW. Možda ste i vi čuli za njih, Europa sigurno jest: četiri dame koje se zadnjih godina kreću europskom i svjetskom scenom suvereno kao vi po svome predsoblju. Ako su u Istanbulu, Berlinu, Veneciji ili Madridu po dobru čuli za Hrvatsku, vrlo je vjerojatno da su čuli po njima. Naravno, govorimo o obrazovanom i kulturnom svijetu, a ne o vozačima kamiona i stadionskim huliganima. Ako nam je, pak, do njihovog mišljenja stalo, da, oni za Hrvatsku znaju po Davoru Šukeru.
U Madridu WHW su izložile rad argentinske aktivističko-umjetničke skupine Mujeres Públicas, naslovljen: “Mala kutija šibica”. Na kutiji je, uz prigodnu ilustraciju, citat oca modernog anarhizma Petra Kropotkina: “Jedina crkva koja osvjetljava je crkva koja gori.” Rad je načinjen i izložen u sklopu borbe zs slobodu ženskog izbora, iliti prava na pobačaj. Načinom na koji Crkva tretira njihova tijela, argentinske umjetnice su tretirale Crkvu. Ništa drugo, ništa više od toga.
Naravno, pobunile su se pojedine katoličke udruge u Španjolskoj, ali da se oni nisu pobunili, ovakav bi rad bio promašan i besmislen. Španjolska je, međutim, takva zemlja u kojoj postoji ravnoteža između onih koji bi zabranjivali, razapinjali i spaljivali – crkve ili vještice, kako kad i kako koji – tako da će svatko prosperirati unutar vlastitog sektora, društvenog kruga, svjetonazora…
Po čemu se, osim po kvadratima prostora, Muzej suvremene umjetnosti razlikuje od Moderne galerije, koja u stalnome postavu izlaže radove hrvatskih likovnih klasika? Pa zar Vaništa i Knifer nisu klasici, i zar njihovi radovi nisu izloženi i u toj istoj Modernoj galeriji. U kojoj bi, doista, bilo tematski neprimjereno izlagati – Malu kutiju šibica. U kutiji, dakle, je razlika. Sitna i nenadomjestiva
Mujeres Públicas i kolektiv WHW širit će prostore slobode i učvršćivati rodnu i političku samosvijest, a crkvene će udruge snažiti vlastiti konzervativizam. U protoku vremena demokracije saznat će se koju će od dvije ponuđene istine prihvatiti španjolsko društvo. Izgubit će, pretpostavljamo, ona strana koja se plaši upravo tog i takvog protoka vremena.
E sad, pokušajmo zamisliti ovu vrstu provokacije u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Nešto u vezi branitelja, NDH, poglavnika ili vrhovnika? Ili ovu istu malu kutiju šibica? Nemoguće, je li tako? Naravno da je nemoguće, i naravno da je samim tim nemoguć i besmislen svaki razgovor o brojnosti publike u Muzeju suvremene umjetnosti ili o uspjesima i neuspjesima uprave Snježane Pintarić.
Bez prava na provokaciju, onu koja će do izbezumljenja dovesti čuvare ćudoređa i istine o nacionalnoj intaktnosti i posvemašnjoj nevinosti, suvremene umjetnosti nema. Nema je, i tačka. Možda je nekada u Hrvatskoj mogla postojati, ali danas ne može. Ili kako je to prije nekoliko dana u intervjuu Dobroslavu Silobrčiću neočekivano šokantno formulirao redatelj Ognjen Sviličić: “Nacija smo iza koje ne ostaje glazba nego gomila leševa.” Nadajmo se da se redatelj Sviličić neće kajati zbog izgovorenih riječi.
Po čemu se, osim po kvadratima prostora, Muzej suvremene umjetnosti razlikuje od Moderne galerije, koja u stalnome postavu izlaže radove hrvatskih likovnih klasika? Pa zar Vaništa i Knifer nisu klasici, i zar njihovi radovi nisu izloženi i u toj istoj Modernoj galeriji. U kojoj bi, doista, bilo tematski neprimjereno izlagati – Malu kutiju šibica. U kutiji, dakle, je razlika. Sitna i nenadomjestiva.
(Prenosimo s autorova portala).
Ne želi svaka nacija državu
(Napomena uredništva: kao što smo obećali autoru ovoga osvrta, članu našeg redakcijskoga savjeta prof. Dejanu Joviću, donosimo ga bez komentara i kao prilog raspravi o očito važnoj temi čim je toliko uzburkala javnost).
Nedavni škotski referendum o nezavisnosti ostavio je iza sebe nekoliko važnih pouka, koje se mogu primijeniti i na druge slučajeve, pa i na one u post-jugoslavenskom prostoru.
Njegov ishod je pokazao da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu. Nacionalisti (suverenisti) polaze od ”aksiomatskog“ zaključka da je stvaranje nezavisne države neupitna i trajna želja svih naroda. Svi narodi, navodno, sanjaju jedan jedini trajni i uvijek isti ”tisućljetni san“: san o svojoj državi. Stvaranje, obrana i jačanje nacionalne države glavni je a ponekad i jedini cilj suverenističkih politika.
Taj cilj je toliko ”svet“ da za njih ima karakter nadpolitičkog i predpolitičkog. Za njega je opravdano učiniti ili baš sve ili skoro sve – uključujući i dovesti u pitanje vlastiti život ili živote drugih. Navodna želja za državom središnji je dio procesa konstruiranja i afirmiranja nacionalnog identiteta i fokusna točka oko koje se okuplja nacija. Ako neki narod nema državu, to nije zato što je ne želi, nego zato što joj netko stoji na putu ostvarenja tog jedinog smisla postojanja i preduvjeta opstanka naroda. Nitko sam ne bira neslobodu – a država je otjelovljenje ideala narodne slobode.
Nedavni škotski referendum o nezavisnosti ostavio je iza sebe nekoliko važnih pouka, koje se mogu primijeniti i na druge slučajeve, pa i na one u post-jugoslavenskom prostoru. Njegov ishod je pokazao da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu. Nacionalisti (suverenisti) polaze od ”aksiomatskog“ zaključka da je stvaranje nezavisne države neupitna i trajna želja svih naroda. Svi narodi, navodno, sanjaju jedan jedini trajni i uvijek isti ”tisućljetni san“: san o svojoj državi. Stvaranje, obrana i jačanje nacionalne države glavni je a ponekad i jedini cilj suverenističkih politika
Tako je to u nacionalističkoj interpretaciji smisla postojanja nacije. Unatoč stihovima u kojima se kaže da se domovina ima čak i ako je se tek u srcu nosi – u stvarnosti je potrebno, tvrde nacionalisti, da se domovina ”materijalizira“. To materijaliziranje postiže se kontrolom teritorija – u smislu unutarnje suverenosti – kao i međunarodnim priznanjem proglašene državnosti – ključnim aspektom vanjske suverenosti. Na putu ostvarenju državnosti, nacionalisti tvrde, stoje Neprijateljski Drugi – koje se u nacionalističkim narativima naziva i ”agresorima“, ”kolonizatorima“ ili ”okupatorima“.
Unutar granica, ti Drugi su tretirani kao peta kolona, izdajnici ili nacionalno neosvješteni. I u jednom i u drugom slučaju, cilj nacionalističkih politika jest: njihovo isključenje ili makar marginaliziranje. Oni koji nisu za nezavisnost, de facto ne pripadaju Naciji. Oni su se sami iz nje isključili – pa to treba samo ”provesti“ i formalno u djelo.
Nacionalistički narativi tvrde da su ti ”unutarnji neprijatelji“ ili ”vanjski agresori“ glavni razlog što njihov narod nije ostvario državnost. Homogenizacija nacije oko ideje državotvorstva, kao i ”pobjeda“ nad ”okupatorima“ – to su glavni ciljevi nacionalističke politike.
Osim protiv ovih prepreka, nacionalistički diskurs ratuje i protiv moćnih svjetskih sila, koje su zainteresirane za status quo, te stoga ne vide i ne žele vidjeti navodnu trajnu i snažnu želju svake nacije (a naročito ”naše“) za nezavisnošću.
Prema tom diskursu, strane moćne sile ili izravno rade protiv malih naroda, ili jednostavno žele zadržati status quo te nerado prihvaćaju raspad postojećih država. Jednostavno im ne odgovaraju promjene, pa ih ne omogućavaju. Teorije zavjera – o unutarnjim i vanjskim preprekama, koje su najčešće i ”povezane“ međusobno – jedino su konstantno ”objašnjenje“ za bezdržavni status neke nacije.
Nacionalistički narativ, jednostavno, ne dopušta mogućnost da nacija ne želi svoju državu. On prihvaća samo da u određenim okolnostima i vremenima nacija ne može ostvariti državu – ali za to ne krivi nedostatak želje, nego prepreke koje stoje na putu ostvarenju te ”neupitne“ želje za državnošću. Za nacionaliste, prava povijest nacije počinje ”nacionalnim oslobođenjem“, odnosno stvaranjem države. Sve prije toga bilo je jedno dugo snivanje o državi, doduše pomiješano sa stalnim spremanjem za njeno ostvarenje. Kad dođe trenutak, taj će se trajni, ponavljajući i koherentni ”san“, pretvoriti u stvarnost: o tome nema dvojbe. Sve slobodne nacije imaju tisuću želja, a one koje nisu ostvarile državnost – samo jednu.
Navodna želja za državom središnji je dio procesa konstruiranja i afirmiranja nacionalnog identiteta i fokusna točka oko koje se okuplja nacija. Ako neki narod nema državu, to nije zato što je ne želi, nego zato što joj netko stoji na putu ostvarenja tog jedinog smisla postojanja i preduvjeta opstanka naroda. Nitko sam ne bira neslobodu – a država je otjelovljenje ideala narodne slobode
Škotski referendum – kao i referendum o otcjepljenju Quebeca iz Kanade iz 1995. – temeljito narušava nacionalističku interpretaciju koju smo upravo sažeto prikazali. On pokazuje da ima nacija koje su svojom voljom i u punoj slobodi odlučile ostati u većoj i moćnijoj zajedničkoj državi.
Ima nacija koje jednostavno ne žele svoju državu. To može biti iz različitih razloga: od racionalnih do emotivnih, od bojazni da su suviše male da bi bile uspješne do poštivanja tradicije koja ih veže uz veću zajednicu, prema kojoj se stvorila ne samo lojalnost (što je racionalni koncept) nego i emotivna privrženost, poput osjećaja pripadnosti ili domoljublja. No, to što su Škoti odbacili ideju o vlastitoj nezavisnoj državi, dovodi u pitanje temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu.
Naročito je važno naglasiti da se u slučajevima koje spominjemo ne radi o nekim ”mladim“, ”neosvještenim“ ili nerazvijenim nacijama, koje su tek izašle iz imperijalnih struktura. Ne radi se ni o narodima koji su bez svog identiteta, koji su asimilirani, te su im stoga preostala tanka i slaba nostalgična sjećanja (ili ”sjećanja“ posredstvom mitova i mitologiziranje historije).
Ako itko ima snažan nacionalni identitet, sa svim njegovim moćnim simbolima, to su Škoti. Taj identitet je samo jačao u posljednjih dvadesetak godina. Škotske zastave istisnule su britanske u javnoj, pa i privatnoj upotrebi. Ne radi se ni o nedostatku tradicije, odnosno državnog prava. Svima je jasno, i Englezima i Škotima (i Ircima i Velšanima) da Škotska nije tek neka regija, oblast, županija ili autonomna pokrajina, nego je jedna od stvarateljica Ujedinjenog Kraljevstva. Također, nikad nije bilo sporno da su Škoti narod (odnosno: nation).
Nitko im to nikad nije osporavao, kao što nitko nije osporavao ni njihovo pravo da sami odluče žele li ili ne ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ujedinjeno Kraljevstvo drži se politike da je ono ujedinjeno sve dok sva četiri konstitutivna naroda tog kraljevstva to žele – a ti narodi su Englezi, Škoti, Velšani i Irci (odnosno: nakon otcjepljenja većeg dijela Irske – Sjeverno-Irci).
Nacionalistički narativ, jednostavno, ne dopušta mogućnost da nacija ne želi svoju državu. On prihvaća samo da u određenim okolnostima i vremenima nacija ne može ostvariti državu – ali za to ne krivi nedostatak želje, nego prepreke koje stoje na putu ostvarenju te ”neupitne“ želje za državnošću. Za nacionaliste, prava povijest nacije počinje ”nacionalnim oslobođenjem“, odnosno stvaranjem države
Spor oko toga tko je narod i da li kao narod ima ili nema pravo na otcjepljenje odnosio se samo na pitanje – čine li škotski narod svi koji žive i plaćaju poreze u Škotskoj ili u njega ulaze i oni Škoti koji su to po samo po porijeklu a ne i po adresi. Taj je spor razriješen u korist teritorijalnog, a ne etničkog, načela. No, ta diskusija odnosi se na unutrašnje pitanje za same Škote – odnosno na pitanje: tko su Škoti – a ne na pitanje: postoje li, jesu li narod i imaju li prava koja narodima pripadaju. Ako je za ijedan narod u Britaniji sporno je li narod ili nije – to je samo za Britance, a ne za ijedan od četiri konstitutivna naroda Ujedinjenog Kraljevstva.
Nacionaliste je dodatno pogodilo to što se ovdje radilo o sasvim demokratskoj proceduri, pa nitko ne može reći da je odluka nastala kao rezultat prisile. Referendum u Škotskoj bio je primjeran kad se radi o visokim demokratskim standardima kakvi u većini drugih zemalja – a naročito u post-socijalističkim, uključujući i kod nas – nikad nisu postojali.
Prije svega, to se odnosi na slobodu izražavanja i zagovaranja bilo koje političke opcije, uključujući i separatizam. U Britaniji nije zabranjeno zagovarati otcjepljenje – kao što nije zabranjeno zagovarati unionizam, pa i unitarizam. Nijedan od tih koncepata nema automatski uz sebe ”prikačenu“ stigmu osude. Ti se pojmovi koriste ne kao uvreda i diskvalifikacija, nego kao oznaka političke pozicije, bez kvalifikacije je li ta pozicija prihvatljiva ili ne. Reći nekome da je ”separatist“ ili ”unionist“, ne znači nikakvu političku ili drugu diskvalifikaciju. Svatko ima pravo biti što želi, pa i separatist ili unionist.
Stranke koje se zalažu za izdvajanje iz Velike Britanije – npr. Škotska nacionalna stranka – ne samo da su dopuštene, nego su i na vlasti u Škotskoj. Nitko od toga ne pravi problem. Isto je tako i sa strankama koje se protive otcjepljenju: one su na vlasti u Velikoj Britaniji kao cjelini. U Škotskoj, kao i u cijeloj Velikoj Britaniji slobodno je zalagati se i za radikalne političke opcije – doduše, ne bez ikakva rizika, i ne izvan konteksta: za vrijeme Hladnog rata nije bilo lako, iako nije bilo ni zabranjeno, biti komunist; a nakon 2001. nije lako niti je nerizično biti islamski fundamentalist.
No, i te su opcije dopuštene, sve dok se ne radi o zagovaranju nasilja. Granica između dopuštenog i nedopuštenog postavljena je oko pitanja metode zagovaranja pojedinih opcija, tj. oko pitanja: koriste li se političke ili nasilne metode za ostvarenje cilja. Nasilje nije dopušteno bez obzira s kojim ciljem, odnosno opravdanjem se ono zagovara ili koristi. Država će jednako reagirati koristi li netko nasilje da bi opravdavao i postigao separatističke, kao i unionističke ciljeve. Svatko ima pravo zagovarati (skoro sve) što želi, a nitko nema pravo pritom koristiti nasilje. Nasilje može legitimno koristiti samo država, a ona je prema sadržaju politike neutralna.
Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. Možda su bili ”demokratični“ ako se pod ”demokracijom“ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli
Koliko smo mi udaljeni od tog standarda? Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. Možda su bili ”demokratični“ ako se pod ”demokracijom“ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli.
Na jednoj strani bili su oni koji su separatizam a priori i bez ikakve potrebe za objašnjenjem proglasili nedopustivom opcijom i ”izdajom“. Na drugoj strani, oni koji su krenuli putem otcjepljenja, i koji su proglasili one druge – koji su zagovarali opstanak zajedničke države – ”agresorima“ (ako se radilo o pripadnicima nekog drugog naroda) ili ”izdajnicima“ (u slučaju da se radilo o pripadnicima istog naroda).
U nekim slučajevima, drugu se stranu gotovo uopće nije moglo ni vidjeti ni čuti, kao da ne postoji. To nije bilo zbog toga što ona doista nije postojala, nego zato što je bila ušutkana neprekidnim etiketiranjem i prijetnjama, od kojih su se mnoge i ostvarile. Nije bilo dovoljno slobode. A nema je ni danas. Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ”referenduma o nezavisnosti“.
Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira. ”Razgovaralo“ se preko nišana. Njihov je ”smisao“ bio – pokazati moć i silu drugima: i onima koji su bili proglašeni ‘‘izdajicama“ i onima koje se tretiralo kao ”agresore“. Oni su služili za isključivanje drugih, njihovo eliminiranje, nadglasavanje i zanemarivanje.
U škotskom referendumu je nekadašnji britanski premijer, Gordon Brown, podsjetio vođu kampanje za otcjepljenje Alexa Salmonda, da nije samo on (Salmond) Škot, nego su Škoti i oni koji ne žele nezavisnu Škotsku. Štoviše, da ti koji ne žele nezavisnu Škotsku, nego žele ostanak Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu nisu ništa manje Škoti od separatista. U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni. Bilo je opasno biti protiv, ako su vlasti bile za.
Stvarnost je složenija od mitova. Ona je, ponekad, potpuno protivna mitovima, koji promoviraju lažnu sliku stvarnosti. U stvarnosti, sve su nacije trajno podijeljene kad se radi o pitanju nezavisnosti i/ili ujedinjavanja s drugima u okvire širih političkih zajednica. Crnogorci su, primjerice, potpuno jednako podijeljeni o tom pitanju kao i Škoti. Kvebečani su odbacili nezavisnost s još manjom razlikom: 50.6 prema 49.4 posto. Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva. I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti
Tko je, primjerice, u slučaju hrvatskog referenduma o izlasku iz Jugoslavije (koji, usput rečeno, nije imao ni izbliza tako jednoznačno formulirano pitanje kao što je bilo u škotskom slučaju), zagovarao stranu ”protiv“? I tko je u raznim fiktivnim referendumima po hitnom postupku, održanim na brzinu i kako bi se legitimirala već donijeta odluka, u raznim samoproglašenim teritorijama po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – bio protiv onih koji su organizirali takve referendume? Tko bi se usudio u atmosferi nasilja i nasilnog homogeniziranja učiniti ono što su učinili Škoti: slobodno zagovarati vlastita uvjerenja, bez nasilja i bez straha?
Uspjeh separatizma bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode – a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka. Isto je, naravno, i u slučaju onog jednog uspješnog slučaja uspjeha unionizma, tj. u slučaju referenduma o državnosti Crne Gore iz ožujka 1992., kojim se ova republika odlučila za ostanak u zajednici sa Srbijom, u okviru Savezne Republike Jugoslavije. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne može se govoriti o free and fair okolnostima.
U Škotskoj je, međutim, bilo drukčije. Iako se odlučivalo o samom opstanku države, rasprava je bila slobodna, demokratska i mirna, a strane su bile potpuno ravnopravne, i obje su poticale svoje podržavatelje da izađu na referendum. Premijeri su se uključili u raspravu, ali na različitim stranama: škotski na strani nezavisnosti, a britanski na strani očuvanja Ujedinjenog Kraljevstva. Država nije ni isključivala ni zabranjivala. Zato je rezultat tog referenduma vjerodostojan.
Našim je nacionalistima neshvatljiv, jer oni nameću mitove o jednom jedinom neprekidnom i koherentnom snu o državnosti. Ali, stvarnost je drukčija. Stvarnost je složenija od mitova. Ona je, ponekad, potpuno protivna mitovima, koji promoviraju lažnu sliku stvarnosti. U stvarnosti, sve su nacije trajno podijeljene kad se radi o pitanju nezavisnosti i/ili ujedinjavanja s drugima u okvire širih političkih zajednica. Crnogorci su, primjerice, potpuno jednako podijeljeni o tom pitanju kao i Škoti. Kvebečani su odbacili nezavisnost s još manjom razlikom: 50.6 prema 49.4 posto. Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva.
I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti.
Jednoglasnost po tom pitanju moguća je jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće ”jedinstvo“ i veća ”jednoglasnost“. Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.
Dejan Jović je redovni profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i glavni i odgovorni urednik Političke misli. On je u trenutku objavljivanja članka bio i glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske. Stavovi iznijeti u ovom članku su samo autorovi i ne izražavaju službeni stav nijedne institucije.
(Prenosimo s portala časopisa za politologiju Politička misao).
Nacija, tradicija, vjera, brak, nogomet, pas, mater
Znate onu situaciju kada se naivno zakvačite u debatu s poluidiotom i onda se u jednom trenutku uhvatite s riječima, intonacijom i idejama od kojih vam bude odvratno neugodno. Na kraju si ne možete oprostiti što je čovjek od vas napravio, kako vas je odveo u svoju špilju i prisilio vas da s njim gulite banane.
Gledajući puste Facebook profile preko kojih stoji referendumska etiketa ”protiv” ne pada mi ništa drugo na pamet.
Sori, dragi i napredni Hrvati, ali izgledate kao idioti
Da razradim kolumnu napisanu za ŠibenikIN…
Dakle ovako, da sam gej bilo bi mi savršeno svejedno što heteroseksualna većina neurotično želi lupiti copyright na brak, riječ i instituciju koja zaudara na prohujala vremena u kojima su muškarac i žena navlačili jedno drugom prstenje pod egidom društva, države, dječjih doplataka, materijalnog boljitka, reproduktivnih beneficija, nadnaravnog plana ili, ako ništa drugo, svadbenog tuluma čija im je priprema predstavljala sjajnu razbibrigu za razbijanje monotonije unutar veze.
Da nekoga u Berlinu pitate treba li se omogućiti homoseksualnim parovima titula braka, dobili biste najvjerojatnije nešto tipa ”pa… ne znam… valjda”. Točnije, iskreno nerazumijevanje zašto bi bračno stanje i status nekomu danas bili toliko bitni ako ne postoji mjerljiva legislativna diskriminacija. Ali, jebi ga, u Hrvatskoj je to superbitno
Brak je u svim svojim varijacijama kroz prostorne i vremenske koordinate uvijek bio podređivanje nekoj vanjskoj nuždi koja nema previše veze s dinamikom dvoje ljudi. Razmislim ponovno i da, tradicija prisilnih brakova možda je najiskrenija, tj. najmanje licemjerna manifestacija neizrečenih okolnosti u kojima se događa institucija u pitanju.
Ali, O. K., nisam gej, pa nemam pojma.
Očito je taj povuci-potegni za simbolički kapital braka još uvijek dovoljno napet u društvu koje se mazohistički hrani vlastitim kompleksima, tj. vječnim pitanjima jesam li dovoljno odan ”pravim” vrijednostima ili, u paslici, jesam li dovoljno napredan.
Da nekoga u Berlinu pitate treba li se omogućiti homoseksualnim parovima titula braka, dobili biste najvjerojatnije nešto tipa ”pa… ne znam… valjda”. Točnije, iskreno nerazumijevanje zašto bi bračno stanje i status nekomu danas bili toliko bitni ako ne postoji mjerljiva legislativna diskriminacija.
Ali, jebi ga, u Hrvatskoj je to superbitno, jer kao što svaka religija stvara svoj vlastiti specifični ateizam, o čemu sam jednom zgodno čuo Žižeka, tako i hrvatski LGBT-ovci baštine sustav vrijednosti i prioriteta lokalnog mikrokozmosa kao mentalni orijentir kojem lupaju kontru.
Drugim riječima, oriđiđi hrvatski peder čita o Severini, jede štrukle, visi nedjeljom po šoping centrima i možda bi se čak htio vjenčati u crkvi. Da brak u Hrvatskoj nije toliko napeta i poželjna ljubavna forma, ne vidim otkuda bi se sasusla sva ta prašina koja se kovitla oko referenduma.
No, u cijeloj toj bračnoj sapunici zabrinjava me nešto drugo. Način na koji je podijelila zastavice, omiljene rekvizite domaćega misaonog procesa, a za koji je Facebook idealno mjesto zbivanja.
Savršeno mi je jasno da ognjištarski, bogodomoljubni korpus ove nacije nastupa, misli i djeluje kao pomahnitali kolektiv, kao bezglavi i nepregledni člankonožac čije bi jedinke isparile u ništavilo da im netko oduzme tih par pojmova koje su popile preko hrvatske sise a da ni na tren nisu zastale i pokušale same sebi verbalizirati zašto ih se tako grozničavo drže – nacija, tradicija, vjera, brak, nogomet, janjetina, pas, mater.
Savršeno mi je jasno da ognjištarski, bogodomoljubni korpus ove nacije nastupa, misli i djeluje kao pomahnitali kolektiv, kao bezglavi i nepregledni člankonožac čije bi jedinke isparile u ništavilo da im netko oduzme tih par pojmova koje su popile preko hrvatske sise a da ni na tren nisu zastale i pokušale same sebi verbalizirati zašto ih se tako grozničavo drže – nacija, tradicija, vjera, brak
Jasno mi je da ti neprebrojivi identiteti koji stoje i padaju kao domino, koji su inertni, lijeni, samorazumljivi klonovi najuže okoline, obitelji, savršeno istokareni po kalupu naslijeđenih vrijednosti i ne mogu istupati nego kao amorfna većina. Kao gigantski bijeli kvadrat na bijeloj plohi.
No, nije mi jasno zašto ekipa koja je navodno izborila neke svoje vrijednosti, koja očito stoji u pobuni protiv ”očitih”, ”prirodnih”, ”bogomobjavljenih” istina i zakona, koja je, nadam se, u nekom životnom trenutku sastrugala sa sebe svu smolu serviranog mišljenja i ponašanja te se suočila s pitanjima na liniji tko sam i zašto sam, radi od sebe istu takvu galvaniziranu masu s kričavim transparentom ”protiv”.
Sasvim osobno, gledam pojedince koje uglavnom smatram hvalevrijednim pupoljcima emancipacije, različitosti, svojeglavosti, a preko profilne fotke na Facebooku stoji im navijački pamflet. Pronašli su svoje krdo, svoj tabor. Podijelimo im značke i zviždaljke. Možemo organizirati i šoru na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Da vidimo tko ima bolji aperkat. Facebook avangarda očito ima i veću potrebu istaknuti svoju osviještenost, s obzirom na to da je broj ljudi koji si je na sliku zakvačilo banner ”protiv” više od 22 000.
Tek njih 5000 stavilo je ”za”.
Izgleda optimistično na prvu.
Na drugu – očita deklamatorna potreba hrvatskih homofila je skroz obeshrabrujuća.
Ako postoji jedna razlika između konzervativnog mainstreama koji slijepo vjeruje u prirodni poredak stvari, baš kao što je vjerovao svaki pravi nacionalsocijalist u Hitlerovoj Njemačkoj, i mentalne alternative, onda je to da je ova potonja u sebi razjedinjena. U najboljem mogućem smislu.
Zato se misleći ljudi neobično teško povezuju u kolektiv. Kada misliš svojom glavom, teško je naći skupinu glava gdje ćeš se osjećati domaće. Jer – surprise! – nijedna druga glava nije tvoja. Zato na vlasti konstantno imamo isti ispljuvak karaktera i vrijednosti. Nemoguće je htjeti pripadati nekoj stranci, grupaciji i kolektivu s ciljem a da ne amputiraš najbolji dio sebe. Hoćeš potpise? Prvo si sredi gips.
Glupo je. Uzaludno. Što kome znači tvoja objava urbi et orbi da si ”protiv”, osim da sam sebi predivno izgledaš tako osviješten, napredan i ko fol drugačiji.
Oriđiđi hrvatski peder čita o Severini, jede štrukle, visi nedjeljom po šoping centrima i možda bi se čak htio vjenčati u crkvi. Da brak u Hrvatskoj nije toliko napeta i poželjna ljubavna forma, ne vidim otkuda bi se sasusla sva ta prašina koja se kovitla oko referenduma
Nikoga to neće promijeniti, baš kao što ništa neće promijeniti ni ishod referenduma. I jedno i drugo ishlapljuje u narcisoidnoj zadovoljštini.
Mogu vjerovati da taj impuls goni homogeniziranu gomilu s raspelom u jednoj i batinom u drugoj ruci, ali ako pali i alternativu, onda je jedini mogući zaključak da i jednima i drugima puca kita za pravnu sudbinu pedera i lezbijki.
Sve oko čega se notorni referendum onda vrti je priglupo kompleksaško dokazivanje tko je od dvije strane u pravu i jesmo li u svojoj fiktivnoj autopercepciji više nalik Nizozemskoj ili Poljskoj.
Tako autentično hrvatski i tako suludo nebitno svima s bilo koje strane državne granice.
Jedno ZA i jedno PROTIV. Crveno i crno. HDZ i SDP. Samobitnost i Europa. Naši i izdajnici. Thompson i Let 3.
Ne kužim još zašto Hrvati nisu izmislili svoj brojčani sustav gdje je najveća znamenka dva.
Dalje se nema što brojiti.
Želiš dati moralnu podršku homopopulaciji?
Kul.
Izađeš onda na referendum i zaokružiš adekvatni odgovor bez pompe i fanfara. Sve ostalo koštat će te komad dostojanstva, i još važnije – uvjerljivosti.
(Prenosimo s portala forum.tm uz dozvolu glavnog urednika).