Prošlo je četvrt stoljeća od takozvanog osamostaljenja. Znatno je to u povijesti nove države, a pogotovo je to dugačko u životu čovjeka, odnosno generacije. Prije dva i pol desetljeća krenulo je ovo društvo slijediti velikog vođu. Ne velike ideje, već “Velikog vođu”, povjesničara, člana znanstvene akademije, oficira JNA, partizana i, jasno, velikog komunista. [Read more…]
Kršćanstvo i nacionalizam
Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici Pape Pavla VI Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. [Read more…]
Banac slijep, Karamarko mutav
Moram ovaj put nevoljko napraviti neskromnu iznimku: naime, u jesen 2011., još debelo u eri Jadranke Kosor, prognozirao sam da će Tomislav Karamarko biti ne samo novi predsjednik HDZ-a nego i budući premijer.
Bilo je to u drugoj polovici 2011., kad je HDZ shrvan korupcijskim skandalima hrlio prema neizbježnom porazu, a Tomislav Karamarko još je bio ministar u odlazećoj vladi i friški član HDZ-a kojem je – sasvim u tradiciji Martovskih ida – pristupnicu uručila Jadranka Kosor, osoba koju će kasnije svrgnuti i šutnuti.
Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut. Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene
Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut.
Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene.
Završila je jedna era u kojoj je postojao dvostrani politički konsenzus, u kojem su oni “lijevi” (ako to što znači) pristali ne propitivati u mit o tisućljetnom snu, predziđu Zapada i hrvatskoj državnosti, a oni “desni” (ako to išta znači) pristali ne kopkati po starim ladicama, partijskim knjižicama i musavim svescima komunističkog tiska.
Dvadeset godina Hrvatska je živjela u skladu s tim neproglašenim paktom o uzajamnom nepostavljanju nepristojnih pitanja. Karamarko je prvi shvatio da taj pakt više ne vrijedi. Zato je postao vladar HDZ-a, i zato će – ako se ne dogodi teško zamislivi obrat – postati premijer.
U međuvremenu, stvari su Karamarku sjajno išle na ruku. Vladajuća koalicija se paralizirala razapeta između vlastite liberalne ideologije i masovno antikapitalističkih, pučko-kolektivističkog osjećanja u društvu.
Karamarkova stranka u međuvremenu je pobijedila na lokalnim, europskim i predsjedničkim izborima. Par mjeseci prije parlamentarnih izbora, solidno stoji u anketama. Konsolidirala je svoju kontrolu nad raznim nepolitičkim i parapolitičkim institucijama koje zapravo nikad nije ispustila: nad Privrednom komorom, Crvenim križem, Ustavnim sudom, Nogometnim savezom, Olimpijskim odborom, Maticom hrvatskom, nad većinom sveučilišta.
Na površinsko- estradnoj razini izgleda da naizgled živimo u društvu crvenog revivala, Titovih kuharica, izložbi o socijalizmu i Subversive festivala.
U bitnom, međutim, fundamenti društva koje je HDZ postavio zapravo nikad nisu stavljeni u pitanje. O tom – bolje nego išta – svjedoči novi skandal u “tvornici” sadašnje i buduće hrvatske društvene elite, a to je zagrebački Filozofski fakultet.
Već i dosad djeca koju u školi ne slušaju vjeronauk bila su diskriminirana predsatima i nastavom u protusmjeni. Već i dosad smo imali bizarno dvojstvo u kojem je vjeroučitelje plaćala država, ali ih imenuje Crkva, koja ih može i otjerati ako joj njihov život ili brak ne paše.
Kao finale, zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”.
Zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”
Ukratko, Tomislava Karamarka čekaju izbori, čeka ga vlast u zemlji u kojoj njegova stranka poluge vlasti nije nikad pustila. Stranka mu je popularna. Predsjednica mu je popularna.
Samo je on, začudo, neviđeno nepopularan.
U petak u Jutarnjem listu istaknuti povjesničar Ivo Banac ponudio je svoju interpretaciju razloga zašto je Karamarko tako na zlu glasu. Po njemu, riječ je o sustavnoj difamaciji u kojoj sudjeluju novine, kulturnjaci i lijevi umjetnici, baražnoj vatri ljudi koji ga ocrnjuju i kude zato što kudi socijalizam i Jugoslaviju.
Za Banca, ono što Karamarko radi je kulturološka inačica “hapšenja Boljkovca”, a to mu – ako ga točno razumijem – ne mogu oprostiti oni koji očekuju da ispoštuje tuđmanistički pakt iz 90-ih: nemojte vi propitivati “tisućljetni san”, nećemo ni mi partizane.
Odmah ću reći – postoje dvije točke u kojima se s Bancem slažem. Prva se tiče nove, naglo i neobjašnjivo popularne navade lijevo-liberalnih analitičara da antifašizam brane Tuđmanom.
Mjera u kojoj je Tuđman bio zaštitnik partizanske tradicije – naime – može se jasno mjeriti količinom trotila i smrvljene šute komunističkih spomenika, a rekao bih da su u “zaštiti” tog nasljeđa Tuđmana više fascinirale bijele uniforme i Titov operetni kič, nego ono što u poratnoj tradiciji vrijedi – a tu su dekolonizacija, sekularizacija i modernizacija.
Druga stvar oko koje se s Bancem slažem je Ukrajina. Upravo sam ovih dana imao privatnu prepisku s jednim od citiranih “antijunaka” Bančeve kolumne u kojem branim približno istu tezu kao Banac: da se europska ljevica u Ukrajini beskrajno blamira što optužuje naciju izloženu agresiji za fašizam, a s druge strane ima režim koji je okupirao teritorij triju susjeda, koji hapsi pedere, cenzurira psovke u filmovima, ubija disidente i pretvara pravoslavnu crkvu u svoju ideološku filijalu.
Današnja Rusija – ukratko – esencija je svega što bi moderni ljevičar trebao prezirati.
Banac u svom tekstu tvrdi da Karamarka liberalna javnost napada samo zato što se dirnuo svetih krava socijalističke prošlosti. Tvrdi da su mediji od Karamarka stvorili povampirenu opasnost, političara koji će otvarati logore.
Tvrdi – konačno – da je opasnost od obnove fašizma fantazija koja nema uporište u europskom kontekstu, nego je – e, tu Banac stvarno nije originalan – rezultat zazora spram Hrvatske kao takve.
“Oni ne mogu voditi Hrvatsku jer je ne vole” – rekao bi Karamarko. Ili – mi nećemo ispoštovati svoj dio pakta iz 90-ih (šutnje o vašim partijskim knjižicama), ali vi svoj morate: morate vjerovati u fantaziju o suverenosti kao finalnoj svrsi povijesti.
Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor. Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama
Sve su te tri tvrdnje – mislim – temeljno pogrešne.
Za početak, problem s Karamarkom nije samo u onom što radi, nego onom što – ne radi.
Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor.
Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama.
Volio bih imati opoziciju koja će izustiti neki konkretan stav o nekim (eto) “nebitnim” stvarima kao što su porezi, zakoni, javna poduzeća, reforma uprave.
Volio bih imati šefa opozicije za kojeg znamo što hoće, osim što znamo što neće: neće ukidanja županija, neće porez na nekretnine, neće da se itko dirne u njegove živopisne sponzore poput Mamića.
Drugi i veći problem je što Banac ne razumije stvarne rizike onog što se danas događa u Europi. Doista, Karamarko neće kad dođe na vlast otvarati logore (trebamo li aplaudirati?). U zapadnoj Europi doista nema “fašista” onakvih kakve kroz povijesne prispodobe crta Banac – nema smeđih košulja, uniformiranih firera i režima koji vojno napadaju susjede.
Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji.
Ne vidi da se – slično kao u 20-ima – nacionalizam pojavio kao odgovor na “slabu državu”, nekotrolirani kapitalizam i liberalizam. Ne vidi da je taj novi nacionalizam kao odgovor to neugodniji što, osim u ponekim mediteranskim zemljama, nema povijesnog konkurenta – socijaliste.
Banac – ukratko – ne vidi ključni kontekst u kojem se Karamarkov dolazak događa. To je kontekst Europe koja više ne živi dobro kako je navikla, koja rješenje svog problema vidi u obnovi nacije, obnovi države, obnovi kolektivizma, obnovi protekcionizma, ukratko – u onoj demokraciji koja, kako je rekao Orban, ne mora više biti “liberalna” nego “nacionalna”. To je kontekst u kojem će na vlast doći Karamarko.
Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji
I to je kontekst u kojem su neki od nas razumljivo zabrinuti.
Jer, dva sata sjevernije, preko Drave, jako dobro vidimo kako to ide kad se politička i ekonomska elita “naoruža” floskulama o suverenosti i naciji, smjesom grožnje spram bankara, komunista i Drugih. Istina, tamo uništavaju romska sela – u nas “samo” ćirilične ploče.
Oni imaju Jobbik, mi “samo” Savsku 66.
Ali – u oba slučaja postoji nešto temeljno isto – a to je da se proizvodnjom fantomskih neprijatelja skriva ne-govorenje o bitnom.
I to je razlog zašto se Karamarka treba bojati. Ne zbog onog što govori. Nego zbog onog o čemu nije rekao ni riječi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Stara i nova kriza
Krajem prvoga desetljeća u ovom novom tisućljeću, Evropu, Ameriku i dobar dio ostaloga svijeta zatekli su događaji koje gotovo nitko nije umio ili mogao predvidjeti: ”ciklička kriza”, jedna od najvećih u posljednjih stotinu godina, porazna po svojem učinku. [Read more…]
Slavko Goldstein: ”Nešto se ružno i opasno događa ne samo u HDZ-u”
Uskoro, već sljedeći mjesec, na hrvatskom će se tržištu pojaviti velika knjiga o Josipu Brozu Titu. Autori, Slavko Goldstein sa sinom Ivom, povjesničarem i trenutačno hrvatskim veleposlanikom u Parizu, napravili su velik posao. Ne samo obimom. Ispisali su više od 1300 kartica teksta, Ivo malo više od tisuću, ostalo Slavko. Oni koji su knjigu već imali priliku pročitati tvrde da je riječ o prvom ozbiljnom djelu o Titu. [Read more…]
U provincijalnom zapećku
Hrvatska se raspinje između malih socijalnih olakšica i velikih političkih sukoba. Plaće su za neke donekle porasle, nekim najsiromašnijima oprošteni su dugovi, prenapuhani švicarski franak zastao je pred državnim zidom, dok su čak i neke najuglednije svjetske financijske institucije izrazile vjeru u hrvatski blag oporavak.
Kao da se nešto i pokrenulo, pa se čini da zloćudni oporbeni šamari o potpunoj gospodarskoj nemoći ipak neće biti dostatni i za konačno preuzimanje vlasti. Umorna ljevica odjednom je otkrila i neke izborne socijalne odgovornosti, a zahuktala desnica barem trenutačno zastala u osvetničkom prisvajanju prošlosti.
Pravo na samoorganiziranje, javni prosvjed, polemiku ili kritiku ne smije uništiti, već ojačati državu. Da bude bolja nego što je bila, a ne slabija nego što treba biti. U velikim gradovima nitko ne pali logorsku vatru po pločnicima ili najavljuje ideološke čistke nakon punih četvrt stoljeća. Bez slobode se ne može, ali sloboda ne smije gaziti strojnim korakom, dok počasna topovska paljba nikoga neće učiniti većim nego što to sam ikada može biti
Kao da je i hrvatska vlast nakon izbora u Grčkoj shvatila da ni ova država ne može preživjeti u znaku okamenjenog političkog elitizma, a budući izbori u Engleskoj i Španjolskoj nude sve izazovnija pitanja. Prvi bi htjeli pobjeći iz EU-a, drugi već sada prolaze mnoge grčke muke. U nizu najmoćnijih i najbogatijih zemalja nezaustavljivo bujaju ekstremne stranke koje bi tako rado sklapale željezne brakove između nacionalizma i socijalizma, u čemu se ljevica sve više ukopava u vlastite granice, a nacionalizam nudi dobrobit samo onim svojim strogo posvećenim patriotskim grupama.
U toj općoj krizi vrijednosti neki tvrde da se Europa već raspala kao Europa, barem kada se radi o mitološkim svevremenskim vrijednostima, dok svjetskom scenom vladaju novi križarski ratovi (ISIL), obnovljeni sukobi velesila (Rusija, SAD, Ukrajina) i haraju obnovljene epidemije (ebola). Tek su između Kube i SAD zapuhali neki topliji vjetrovi, pa su poslovično oprezni proroci postali još oprezniji negoli inače.
Zapad se nada da će ova zamršena ukrajinska priča uništiti Putina, Putin je uvjeren da je konačno zaustavio novi feudalizam (EU, a osobito NATO), Kina, koja pokazuje sve više dodatnih pomorskih snova, još je uvijek sigurna da će zadržati mjesto druge gospodarske sile svijeta, dok novi europski čelnici počinju otvarati sve bankarske trezore, kako bi potakli barem nekakav dodatni razvoj, kada već nisu uspjeli obuzdati ni vlastite, a niti ni sredozemne provincijalne rasipnike.
U ovom trenutku sukoba, zapleta i preokreta, samo SAD ide nezaustavljivo naprijed, od rasta dolara, do pada nezaposlenosti, od nadmoćne kontrole oružja, do futurističke tehnološke diktature. Washington je konačno dočekao (ili iznudio) prigodu da postojano gazi i omalovažava Putina, bez obzira na to što uvezene američke gospodarske sankcije, gotovo podjednako osiromašuju i razvijenu Europu.
Ruska su prisezanja ojačala ionako uspješnu Poljsku, Skandinavija se još jače svrstala uz preplašene, a uglavnom uspješne baltičke zemlje, dok se čini da će samo oni mali, Finska, Danska, Estonija, bez obzira na prodore ekstremnih stranaka i u njihovim granicama, zadržati zavidni gospodarski rast i geopolitičku stabilnost.
Neki su već izgubili dio zapovjedne odgovornosti (Njemačka), neki su našli prirodne regionalne zaštitnike, neki (Hrvatska i Srbija) tek traže ratne krivce za vlastite političke i gospodarske neuspjehe.
Hrvatska još kleči u kutu za demokratske, gospodarske i političke početnike, u kojem se još vitla partizanskim kapama i međuratnim huškanjem, na rubu budućnosti, a u ponoru socijalnih raskola, pa ove male porezne, dužničke i komunalne olakšice, ne govore o promjeni svjetonazora, već se prvenstveno shvaćaju kao predizborni trikovi u zemlji u kojoj svi propovijedaju o pravnoj i uspješnoj državi, a samo prizivaju kaos u ime višestruko probavljenih predvodničkih veličina
Ova je Europa šarenija nego ikad, a svijet složeniji nego što je bio još prije desetak godina. I u svijetu, ali i u Europi, neki su mali postali veliki, a neki veliki postaju sve manjima. Francuskoj prijete vrlo ozbiljna iskušenja, a neke zemlje poput Irske, koje su već dva puta spašavali od bankarskog bankrota, sada predvode u predviđanjima gospodarskog rasta (4,6 posto).
U tim globalnim prognozama, 800 izuzetno obaviještenih znanstvenika i stručnjaka Svjetskog ekonomskog foruma, u svom redovnom izvješću o globalnim očekivanjima do 2025. godine, nagoviješta vrlo burno, krvavo pa čak i katastrofično izvješće. Tih presudnih deset godina obilježit će brojni lokalni i regionalni ratovi, propast nekih novih i starih država (često se spominje BiH i Kosovo), harat će pogubne vremenske promjene, opća nezaposlenost, neishranjenost i širenje pustinja (voda će biti dragocjenija od nafte).
Svijet se pretvorio u globalnu pozornicu sve gorih i gorih izazova, od kojih se bježi na dva podjednako pogrešna načina. Na jednoj strani javljaju se sve brojnije stranke, grupe ili udruge koje traže spas u samoizolaciji, zatvaranju granica, etničkoj čistoći i zaštićenom gospodarstvu, a s druge strane sve više i više nevladinih, revolucionarnih i fantazmagoričnih civilnih i vojnih grupa, poput crvotočine nagrizaju posljednje ostatke klasične državne moći i ovlasti.
Između demokracije i anarhije, pobune i promjene, novih ideja i starog crnila, gotovo više i nema vlasti koja može kontrolirati opću i globalnu, ali i košmarnu razmjenu informacija, tehnologija, epidemija, imigranata, transnacionalnih terorističkih organizacija, oružja i prljavog novca. Mnogi su premrežili svijet, a zatim potonuli u njegovim suprotnostima.
U Washingtonu polako shvaćaju da arapskom svijetu ne mogu nametnuti sve zapadne vrijednosti dok se vjerski sukobi pretvaraju u nova teritorijalna prekrajanja, a bezbrojni borci za ljudska prava prvo donose zakone, a tek onda preispituju prostore autohtonih sloboda, svemoćni moderni mediji i tehnologije, promiču svijet bez granica, ali uporno robuju pohlepi svojih ostrašćenih vlasnika.
U tim previranjima Hrvatska još kleči u kutu za demokratske, gospodarske i političke početnike, u kojem se još vitla partizanskim kapama i međuratnim huškanjem, na rubu budućnosti, a u ponoru socijalnih raskola, pa ove male porezne, dužničke i komunalne olakšice, ne govore o promjeni svjetonazora, već se prvenstveno shvaćaju kao predizborni trikovi u zemlji u kojoj svi propovijedaju o pravnoj i uspješnoj državi, a samo prizivaju kaos u ime višestruko probavljenih predvodničkih veličina.
Vlast mora dokazati brigu za opću dobrobit, a zakoni moraju jednako vrijediti za sve građane, bez obzira na prošle zasluge. Baš kao ni ljubav, kolektivno uvažavanje, ne može se propisati nikakvim ustavnim ukrasima, tako se ni prošlost ne može okriviti za sve nesporazume s budućnošću. To su one stvari o kojima se uporno šuti, a koje se u borbi za neku drugu Hrvatsku, nipošto ne mogu riješiti samo balkanskim ”dvobojem predvodnika”, ili još jednim iznuđivanjem glasova za buduće saborske olakšice
Ova se Vlada prekasno sjetila kada se treba vratiti predizbornim obećanjima, ova oporba još živi u pretpolitičkim pećinama, bez obzira na to što pitanje socijalne ravnoteže u cijelom svijetu postaje društveno, a ne ideološko pitanje, dok pravo na samoorganiziranje, javni prosvjed, polemiku ili kritiku ne smije uništavati, već ojačati državu. Da bude bolja nego što je bila, a ne i slabija nego što treba biti. U velikim gradovima nitko ne pali logorsku vatru po pločnicima ili najavljuje ideološke čistke nakon punih četvrt stoljeća. Bez slobode se ne može, ali sloboda ne smije gaziti strojnim korakom, dok počasna topovska paljba nikoga neće učiniti većim nego što to sam ikada može biti.
Vlast mora dokazati brigu za opću dobrobit, a zakoni moraju jednako vrijediti za sve građane, bez obzira na prošle zasluge. Baš kao ni ljubav, kolektivno uvažavanje, ne može se propisati nikakvim ustavnim ukrasima, tako se ni prošlost ne može okriviti za sve nesporazume s budućnošću. To su one stvari o kojima se uporno šuti, a koje se u borbi za neku drugu Hrvatsku, nipošto ne mogu riješiti samo balkanskim ”dvobojem predvodnika”, ili još jednim iznuđivanjem glasova za buduće saborske olakšice.
Hrvatska se ponovno osamila vlastitim provincijalnim bespućima, dok je još jednom na zaskoči svijet sa svojim nemilosrdnim izazovima.
(Prenosimo s tportala).
Ovisni o krvi
Eto, ni genocid nije što je nekad bio. Iznenada su pooštrili kriterije, nepošteno podigli letvicu, i mi se nismo kvalificirali. Haaška presuda kako Srbi nisu napravili genocid nad Hrvatima, a ni obrnuto, ogorčila je mnoge. Stvar je završila kao i inače kad se negdje moramo međunarodno dokazivati, jednako kao nogometno prvenstvo u Brazilu ili rukometno u Kataru. U jednu riječ, suci su nas pokrali.
Ovo je gotovo jednodušan zaključak. Političari se redom, i u vlasti i u opoziciji, trse koji će djelovati zgranutije, ojađenije, kao kazališni amateri potreseno se hvataju za srce, a novine se natječu u gnjevu za Haag koji je ponovno ravnodušan za našu agoniju devedesetih, no sve je to zapravo jedna kukavna i prijetvorna predstava jer drugačiji ishod nismo ni očekivali.
Svakome je iole upućenijem otpočetka bilo jasno kako je ta optužnica samo lakomisleno, neuko političko razmetanje za domaću upotrebu, proziran blef, mahanje praznom puškom. Desetke milijuna potrošili smo na jednu uzaludnu sudsku bitku koja je samo trebala nahraniti naše nacionalističke iluzije
Svakome je iole upućenijem otpočetka bilo jasno kako je ta optužnica samo lakomisleno, neuko političko razmetanje za domaću upotrebu, proziran blef, mahanje praznom puškom. Desetke milijuna potrošili smo na jednu uzaludnu sudsku bitku koja je samo trebala nahraniti naše nacionalističke iluzije.
Napokon, početkom tjedna obistinilo se ono na što su trezveniji odvjetnici godinama upozoravali. U Haagu su presudili kako genocida ovdje nije bilo. I zaista, po duši govoreći, nije. Genocid, koji bi se na naš jezik najbliže mogao prevesti kao istrebljenje, je velika i teška riječ koju ne valja olako izgovarati.
Genocid je zločin iznad svih zločina. Razaranje Vukovara bila je krvava, ljudski sramotna i vojnički nečasna opsada jednog grada do njegovog potpunog iscrpljivanja, i dogodilo se tu koješta protiv zakona i boljih ratnih običaja, masovno i neselektivno bombardiranje kuća, ubijanje civila, hladnokrvno strijeljanje ranjenika na Ovčari, ali sve je to, već i samo po sebi dovoljno užasno, opet teško ugurati u definiciju da se “u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”.
Koridorom između blatnjavih rovova i tenkova tužna je kolona prognanika naposljetku izašla iz Vukovara, a većina zarobljenika su se nakon nekoliko mjeseci premlaćeni vratili iz srbijanskih logora. Da je stvarno bio genocid, nitko se ne bi vratio živ. Ili bi živih barem bilo daleko manje.
A jednako je bilo i sa Srbima u Oluji.
“U Oluji je počinjen genocid”, reče mi nedavno jedan prijatelj, inače povjesničar.
“Gle, nije”, odgovorio sam mu nešto i iživciran megalomanskim posezanjem za genocidom. “U Oluji se dogodilo etničko čišćenje.”
Za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja i za to je, da se ne lažemo i ne pravimo glupljim nego što jesmo, imao prešutnu suglasnost srpskog političkog i vojnog vrha koji je, podjednako razumno, shvaćao da više nema snage držati taj teritorij
Nije to, naravno, nešto na što sam kao Hrvat specijalno ponosan, ali za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja i za to je, da se ne lažemo i ne pravimo glupljim nego što jesmo, imao prešutnu suglasnost srpskog političkog i vojnog vrha koji je, podjednako razumno, shvaćao da više nema snage držati taj teritorij.
Može vam se činiti da cjepidlačim, reći ćete možda da sam ciničan u inzistiranju na odvajanju dva bliska, srodna pojma kao što su etničko čišćenje i genocid, protjerivanje i istrebljivanje, no između njih zbilja stoji jedna važna, zapravo najvažnija, egzistencijalna razlika, ona između biološki žive i biološki mrtve činjenice.
Većina je ipak preživjela, a meni je draga svaka od onih tisuća i tisuća glava na ramenima koje su odnijeli nesretni Srbi na traktorima, jednako kao što me neopisivom srećom ispunjava svaki onaj siroti Vukovarac koji se u masnicama vratio iz srbijanskog zarobljeničkog logora.
Takvim su se opreznim, osjetljivim pravnim distinkcijama vodili oni suci koji su odlučili da genocida, bjesomučnog klanja “do istrage vaše ili naše”, kako je jedan ovdje prije mnogo godina precizno definirao genocid prije nego smo i znali za taj pojam, nije bilo. Ni srpskog nad Hrvatima ni hrvatskog nad Srbima. Pravo im budi, mudro i pravično su odlučili.
Poručili su kako smo, istina, činili strašne i nečovječne zločine, kako smo nesumnjivo bili stoka prema svojim susjedima, ali ipak nismo onakva stoka kakvom se međusobno doživljavamo. I to je, ako mene pitate, odlična vijest. Divna vijest. Složit ću se bez ostatka s Antom Nobilom koji je prije nekoliko dana zaključio: “Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan da moj narod nije počinio genocid.”
Svatko bi zdrave pameti, mislim, trebao tako razmišljati. Genocid? Ma, bježi u vražju mater, kome to treba?!
Ali, nažalost, treba. I treba mnogima. Narodu su drage neumjerene, strašne riječi poput genocida, zločina iznad svih zločina, jer im je perverzna naslada druge prikazivati gorima nego što jesu.
Meni je draga svaka od onih tisuća i tisuća glava na ramenima koje su odnijeli nesretni Srbi na traktorima, jednako kao što me neopisivom srećom ispunjava svaki onaj siroti Vukovarac koji se u masnicama vratio iz srbijanskog zarobljeničkog logora
Nacionalizam to stalno čini, njemu nijedna svinjarija nije dovoljno velika. Mora je napuhati do pucanja. Nacionalizam ima vampirsku prirodu, ovisan je o krvi i nikad mu je nije dosta. Nedavno odbačena haaška optužnica za genocid u tome je smislu vrlo nalik trudu onih srpskih pseudopovjesničara, šovinističkih imbecila koji nisu bili zadovoljni čudovišno velikim brojem od sedamdeset tisuća ubijenih u Jasenovcu, već su je morali pomnožiti cijelih deset puta, na sedamsto tisuća.
Ni o Hrvatima ni o Srbima, da se razumijemo, ja nemam mnogo iluzija, ali ih držim mnogo moralnijima, ljudskijima nego što oni jedni za druge drže. Sretna je okolnost, osim toga, da oni, sve kad bi i htjeli, genocid ne bi znali izvesti. To je, brate, nešto za organiziranu, predanu i marljivu čeljad poput Japanaca ili Nijemaca, koji imaju tehnologiju, menadžment, koji će znati riješiti transportne, smještajne, komunalne i druge bezbrojne nevolje s kojima će se suočiti svatko tko pokuša takvo zamašno, silno klanje.
Genocid je Mercedes među zločinima, a gdje bi Srbi to znali? Srbi su i Yugo Floridu zajebali. Jednaka je stvar i s Hrvatima. Koji put, vidite, nije ni loše biti pripadnik takvog jednog traljavog, nemarnog, lijenog i zaostalog naroda.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Sto godina mržnje
Među tisućama knjiga koje su izgorjele u sarajevskoj Vijećnici, u jednome danu kolovoza 1992, užgane zapaljivom granatom ispaljenom s Trebevića, bio je i onaj primjerak dvotomnoga izdanja romana austrijskog pisca Franza Werfela “Musa Dag”, koji sam posudio preko veze, i zadržao cijelo ljeto 1983. Knjigu je 1955. objavila Svjetlost, u prijevodu Stevana J. Milovića, pod uredništvom Isaka Samokovlije, a govorila je o istrebljenju i progonu Armenaca iz Turske, koji su se počeli događati u proljeće 1915.
Ustupivši svoj glas nestalome narodu, u ime koga nitko nije govorio, Franz Werfel, ljevičar i Židov, romanom iz 1933. nagovijestio je ono što će se događati s europskim Židovima u sljedećih dvanaest godina. “Musa Dag” ili u originalu “Die vierzig Tage des Musa Dagh”. To je prvo djelo europske književnosti s temom genocida. Izdanje sarajevske Svjetlosti tražio sam pune dvadeset i dvije godine, sve dok ga nisam pronašao u ljubljanskome antikvarijatu knjiga na “srbohrvaškom”, koji drži jedan bosanski Srbin, i otkupio ga za dvanaest eura.
Između Turske i Armenije vladaju mržnja i led, koji su u zadnjih stotinu godina postali važan konstitutivni element njihovih narodnih i kulturnih identiteta. Naravno, više je njime određen armenski narod, jer je neusporedivo malobrojniji i jer on nasljeduje baštinu žrtve, dok bi Turci, vjerojatno, rado i zaboravili ono što se događalo prije sto godina. No, zaborav nije izraz tolerancije i mirenja s poviješću, pogotovu ako se zaboravlja vlastito zlo
U Jerevanu, glavnome gradu Armenije, za 24. travnja sazvan je komemorativni skup povodom stogodišnjice istrebljenja i protjerivanja Armenaca iz Turske. Tim povodom armenski je predsjednik Serž Sargsjan učinio nešto neobično: pozvao je turskoga predsjednika Tayyipa Erdogana da dođe u Jerevan i prisustvuje skupu.
Između dvije zemlje ne postoje diplomatski odnosi, pa čak ni posredni međudržavni kontakti. Između Turske i Armenije vladaju mržnja i led, koji su u zadnjih stotinu godina postali važan konstitutivni element njihovih narodnih i kulturnih identiteta. Naravno, više je njime određen armenski narod, jer je neusporedivo malobrojniji i jer on nasljeduje baštinu žrtve, dok bi Turci, vjerojatno, rado i zaboravili ono što se događalo prije sto godina. No, zaborav nije izraz tolerancije i mirenja s poviješću, pogotovu ako se zaboravlja vlastito zlo.
Armenski izvori tvrde da je u kampanji turskih nacionalista, potaknutoj od vlasti mlade republike, koja je upravo nicala iz ruševina višenacionalnog Osmanskog carstva, pobijeno milijun i pol ljudi. Turci tvrde da ih je stradalo nekoliko stotina tisuća. Armenci kažu da mimo turskoga nacionalizma nije bilo drugog razloga ni povoda njihovu stradanju. Turci, pak, tvrde da su Armenci sudjelovali u široj zavjeri, čiji je cilj bio uništenje Turske i pad Carigrada u bugarske ili grčke ruke.
Činjenica jest da su prethodno stoljećima živjeli jedni pokraj drugih, i da su Armenci, uz Grke, Židove, Levantince – kako su se nazivali carigradski kršćani, te ljude koji su pristizali sa zapada, ostavili značajan i izrazito pozitivan trag u povijesti velikog imperija.
Ali kada je nestalo otomanske Turske, u vremenu u kojem su europske države početkom dvadesetog stoljeća poput krvožednih morskih pasa trgale njezine dijelove (Francuska je otrgnula Maroko, Italija Libiju, Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu, Rusija je prethodno otela Krim, a Srbija, Bugarska i Grčka Makedoniju, i cjelokupni europski dio carstva, sve do pred Istanbul…), nova se republika konstituirala, po ugledu na velike europske nacije, na turskom nacionalizmu, sekularnog tipa.
Recep Tayyip Erdogan nije takav format – u svakom pogledu on je suvremenik Vladimira Putina i Baracka Obame – pa je umjesto da pođe na mjesto simboličnog pokajanja i praštanja pozvao predsjednika Armenije da istoga tog 24. travnja dođe u Istanbul, na obilježavanje stogodišnjice bitke za Dardanele, koju je nespremna, neopremljena i duhovno oslabljena turska vojska vodila protiv Engleza, pojačanih Australcima, tokom koje je Turska obranjena i spašena
Armenski pokolj bio je skoro pa logična posljedica takvog razvoja događaja, nacija se pričešćuje krvlju onih koji joj ne pripadaju, i sasvim je sigurno da Europa, taj famozni Zapad, nije nedužna u priči o strašnoj sudbini jednoga rasutog i među susjede integriranog naroda, na jednak način na koji taj isti Zapad neće biti nedužan u njemačkom istrebljenju Židova.
Nakon što je Serž Sargsjan uputio poziv svome turskom kolegi, uslijedio je kratkotrajan muk iz Ankare. Trebalo je smisliti odgovor. Naravno, veliki bi državnik, filozof i vizionar, a ne političar u dnevnome smislu riječi, naprosto otišao u Jerevan.
Ali Recep Tayyip Erdogan nije takav format – u svakom pogledu on je suvremenik Vladimira Putina i Baracka Obame – pa je umjesto da pođe na mjesto simboličnog pokajanja i praštanja pozvao predsjednika Armenije da istoga tog 24. travnja dođe u Istanbul, na obilježavanje stogodišnjice bitke za Dardanele, koju je nespremna, neopremljena i duhovno oslabljena turska vojska vodila protiv Engleza, pojačanih Australcima, tokom koje je Turska obranjena i spašena.
U turskoj povijesti bitka za Dardanele zove se bitka za Čanakale, i svake se godine obilježavala 18. ožujka, kada je započeo britanski napad. Očito da je razlog za promjenu datuma samo jedan: da se udari tuk na utuk i replicira na skup u Jerevanu i priču o stogodišnjici genocida nad Armencima.
Erdoganov odgovor Sargsjanu je ciničan. Sargsjanov poziv Erdoganu bio je samosažaljiv. Armenski predsjednik znao je da mu turski predsjednik neće doći. Pozivao ga je računajući na moralni kredit žrtve, koji se u njegovome narodu prenosi već cijelo stoljeće, i prema kojem Europa pokazuje svoj zakašnjeli obzir.
Iritantno je, a na kraju i kontraproduktivno, pozivati se na ovu vrstu moralnih kredita. Općenito, moral nije bankovna institucija, niti je genocid bankovni ulog, koji se još i nasljeđuje, pa da “bogati” njime ucjenjuju “siromašne”, da unuci i praunuci žrtava ucjenjuju unuke i praunuke ubojica.
Ali istovremeno, činjenica da Erdogan odgovara mračnim cinizmom, kako bi odgovarali i Francuzi upita li ih se za Alžir ili Amerikanci spomenu li im se Vijetnam, Koreja, Irak, Libija ili Sirija, potvrđuje da moralno kreditiranje, možda, i ne postoji, ali da se odgovornost za zločin, pa samim tim i potreba da se zločin opravdava, relativizira ili sasvim poriče, itekako prenosi s koljena na koljeno.
Erdoganov odgovor sugerira da i današnja turska politička elita živi u 1915. Njihovo je vrijeme stalo, i neće se pokrenuti, jer ne nalaze način da istrebljenje i protjerivanje Armenaca objasne sebi na drukčiji način od načina na koji su ga objašnjavali njihovih pradjedovi. Problem koji imaju mnogo se više tiče njih, nego Armenaca. Zbog sebe, a ne zbog Sargsjana, Erdogan je trebao poći u Jerevan, zbog Turaka, a ne zbog Armenaca
Zašto turski predsjednik svome armenskom sudrugu pod nos gura bitku za Čanakale, u trenucima kada ga ovaj poziva na trenutak sućuti, na minutu šutnje za njegov nestali narod? Osim što takav odgovor vole čuti turski nacionalisti – čudo jedno kako svim nacionalistima prija cinizam, hrane se njime kao bakterije vlagom – Erdoganov odgovor sugerira da i današnja turska politička elita živi u 1915.
Njihovo je vrijeme stalo, i neće se pokrenuti, jer ne nalaze način da istrebljenje i protjerivanje Armenaca objasne sebi na drukčiji način od načina na koji su ga objašnjavali njihovih pradjedovi. Problem koji imaju mnogo se više tiče njih, nego Armenaca. Zbog sebe, a ne zbog Sargsjana, Erdogan je trebao poći u Jerevan, zbog Turaka, a ne zbog Armenaca.
Ne znam kada ću opet čitati “Musa Dag”, roman iz kojeg sam se učio priči o najvećoj temi našeg stoljeća. Ali važno mi je imati tu knjigu, danas kada mi se čini kako su najbolje postupili oni koji su imali najgore predrasude o svojim većinskim susjedima, pa su na vrijeme izbjegli. Pritom, naravno da ne mislim samo na Armence, niti na Židove, nego i na sve druge koji su znali da će ih njihovi susjedi klati, i da im nikada neće oprostiti sjećanja na klanje. Trebalo je otići.
(Prenosimo s autorova portala).
Zašto je odumrla SFRJ (3)
Ništa u politici i povijesti nije neizbježno. Politika je iznimno subjektivizirana djelatnost, a ne neka mehanička refleksija nepromjenjivih socijalnih struktura. O relevantnim političkim akterima i kontekstu u kome djeluju ovisi kojim će smjerom krenuti: prema integraciji ili dezintegraciji. U socijalističkim je sistemima politička elita imala mogućnosti brod usmjeriti prema drugoj luci, ne prema onoj za koju se, u krajnjoj liniji, odlučila: znajući ili ne znajući što je u toj luci očekuje. [Read more…]
Hrvati i turbofolk
Negdje u sumrak, našao sam se na Bačvicama, gdje se u plićaku ludirala grupica cura koje su mi izgledale kao starije srednjoškolke. Tinejdžerice su se uočljivo dobro zabavljale, a onda su u jednom trenutku – s napitnički podignutim rukama u vis – počele pjevati refren. Refren je – naravno – bio na perfektnom, ekavskom srpskom: “Duni duni vetre/najjače što znaš”.
Istu večer kad sam na Bačama čuo moje mlađahne sugrađanke kako pjevaju o suzama što “pokvase/moje obraze”, otvorio sam na You Tubeu videoklip te pjesme grupe Ministarke. Na klipu sam vidio cure postavljene na stejdžu kao da su gitarski bend, s frizurama koje kao da su ispale iz zlatne ere darkera, špicastim grudnjacima, zakovicama i lancima, koje podsjećaju na militarizirani “girl power” Madonne ili Lady Gage.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno
Ni taj klip, ni bezobrazna razdraganost cura koje sam te večeri gledao nisu odavali onu sliku koju ljudi obično imaju o turbofolku. Umjesto zadriglih mačo tipova polukriminalne reputacije koji na pozornici gledaju golo žensko meso, vidio si neki čudni treš-feminizam za drske i buntovne adolescentice.
Činjenicu da je muzika koju – kao stilski zastarjeli relikt 90-ih – i dalje zovemo turbofolk popularna među klincima, naravno, znao sam i prije toga. U Splitu, kao i dobrim dijelom u Zagrebu, klupska je scena prilično “narodnjakizirana”, a narodnjaci mnogo više nego u Zagrebu dominiraju i oglasnim prostorom.
U bilo koje doba godine, grad je preplavljen jumbo plakatima srpskih muzičara. Neke od zvijezda (ili “zvijezda”) koje dominiraju splitskim oglasnim prostorima u Srbiji su do te mjere opskurne da me beogradska prijateljica – gledajući te kilometre splitskih plakata – uvjeravala da ti ljudi zapravo ne postoje i da mora riječ biti o lokalnim curama koje prodaju lažni srpski identitet.
Pokušavao sam zamisliti taj scenarij o Luci ili Ani iz Omiša ili Drniša koja se za večernji nastup presvlači u šljašteći korzet i pod umjetničkim imenom Slađana ili Goga nastupa u prigradskim diskotekama, pa mi se nekako činilo da je ta travestija najbolja metafora naših ćiriličnih, prekounskih i prekodrinskih kavgi.
O popularnosti turbofolka u Hrvatskoj pisalo se puno. O turbofolku i o njegovu “infektivnom” utjecaju – rekao bi čovjek – sve se zna. No, kako vrijeme teče, imao sam sve više dojam da je mnogo onog što je o tom napisano – uključujući i ono što sam ja pisao – zapravo krivo, i da mnogo toga što se o tom “zna” zapravo nije točno.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta
Još od prve rodonačelničke knjige o turbofolku koju je napisala moja beogradska kolegica, filmska kritičarka Ivana Kronja, o turbofolku se govori kao o “soundtracku nacionalizma 90-ih”. Moram priznati da u tu teoriju nikad nisam povjerovao. U vremenima kad su brojni rokeri od Bore Čorbe i Houre do Beogradskog sindikata bili akteri nacionalizma činilo bi se licemjerno za nacionalizme kriviti pevaljke, a k tomu bi se činilo ideološki suštinski pogrešno jednu materijalističku, hedonističku i konzumersku glazbu povezivati s ideologijom kojoj je polazište bilo da će Srbi, ako treba, za svoj narod jesti i travu.
O turbofolku se govorilo i još govori kao o glazbi “zemljaka” i “seljačina”, što se empirijski izravno sukobljavalo s onim što sam ja vidio kao stanje na terenu – dakle, da su emisijski centri “cajki” upravo veliki gradovi – isprva Zagreb, potom Osijek i Split.
O turbofolku se govorilo i stalno govori kao o izrazito seksističkoj i mačističkoj sceni u kojoj balkanski alfa-mužjaci kibiciraju obnažene butine i sise. Ta tvrdnja sukobljavala se sa spoznajom koju sam imao kao roditelj splitskog tinejdžera. Naime – turbofolk je po mom iskustvu (bar u Dalmaciji) endemsko ženska teen kultura, muški adolescenti je “torcidaški” preziru kao žensku frivolnost (ako ne i nacionalnu izdaju), ali su cure zakačene na “istok” i to doživljavaju kao bitan, buntovnički segment svog identiteta.
Upravo zato što mi se već dugo čini da oko turbofolka u Hrvatskoj postoji cijelo brdo nepreciznosti, zabluda i poluistina – a dijelom i zato što sam u tom gomilanju sudjelovao – jako me razveselilo kad sam pročitao da je izišla prva sociološka knjiga o fenomenu turbofolka u Hrvatskoj. Ona se pojavila ovih dana, naslov joj je “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj”, a autor joj je Riječanin Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog koji već desetljećima radi kao urednik u programu narodne kulture i običaja na HRT-u.
Knjiga Pavlovskog izišla je kao svojevrsni nusproizvod dokumentarne TV serije koju je autor radio za HTV, i u kojoj je diljem Hrvatske, BiH i dijaspore intervjuirao izvođače, konzumente, vlasnike klubova, glazbene kritičare i diskografe.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova
Pavlovsky u knjizi školski kronološki obrađuje kronologiju onog što danas zovemo kultura “cajki”. Pronalazi genezu muzičkog žanra u prvim srednjostrujaškim uspjesima Lepe Lukić 1964., prikazuje početke i prijelomnu ulogu Lepe Brene, ali i ulogu koju je zagrebački Jugoton imao u mužnji već tada lukrativnog žanra.
Ilustrira način na koji se folk mijenjao pod utjecajem popa, ali i pop pod utjecajem folka, da bi postupno u tu priču počele ulaziti najutjecajnije figure pop-muzike poput Bregovića i Huljića. Pristojan dio knjige Pavlovsky posvećuje i Severininoj “Štikli”. Pavlovsky izlaže moralnu paniku koju je “štikla” pobudila u zemlji nesigurnoj oko svog identiteta i pokazuje da ta moralna panika nije nova.
Pavlovsky iscrpno u knjizi prikazuje i hibridne podžanrove i mikroscene. Do ove knjige – recimo – nisam znao za zasebni podžanr “katoličkih narodnjaka”. Pavlovsky svemu tome daje i komparativni kontekst, pa pokazuje da su hibridizacije koje narodnjak doživljava u eri od Bregovića do Ministarki zapravo slične procesima u drugim svjetskim etno-pop scenama.
U knjizi, Pavlovsky opovrgava i nekoliko raširenih mitova o turbofolku. Budući da je njegova metodologija ona kvalitativne sociologije (intervjui), nije podastro statističke podatke, no intervjui iz knjige opovrgavaju mitove o tome da TF slušaju uvijek neki “oni” (doseljenici, kriminalci, muški, neobrazovani…).
Pavlovsky se također pridružuje onim etnolozima koji niječu da je za popularnost narodnjaka bilo presudno to što su u poraću bili zabranjeno voće. Pokazuje da je njihova masovna slušanost već bila odavno etablirana u 70-ima i 80-ima.
Na tom mjestu, međutim, ne ulazi dublje u ono što ja vidim kao zanimljivu ironiju. Naime, dok za trijumf “cajki” paranoična desnica krivi Jugoslaviju, realitet je drukčiji. Bum narodnjaka dogodio se nakon propasti socijalizma jer ga je potpirila gola tržišna ekonomija.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte”
Dok je u socijalizmu funkcionirala “dogovorna ekonomija” i elitistički model kulture, narodnjaci su bili u institucionalnoj zavjetrini dominantne rock-kulture koju su bildali subvencionirani klubovi, gitarijade i televizija.
Kao u mnogim drugim aferama u životu, ispada da je i u muzici modernizacija u Hrvatskoj bila nametnuta “top-down” od diktature. Onog časa kad je narod dobio pravo da bira “što voli”, vratio se u predmodernu, bila ta predmoderna Franjo Tuđman, ili iscjelitelj Ante Pavlović, ili pravo da se ne cijepi, ili pravo da sluša cajke.
Čim sam, međutim, ispisao prethodnu rečenicu, posao sam svjestan da i sam upadam u etablirani klišej po kojem turbofolk mora biti zaostao i regresivan. Problem je to što se nitko doista nije pozabavio time da provjeri je li to tako, pa dijelom ni sam Pavlovsky.
On se iscrpno bavi kulturalnom analizom omraze koja u Hrvatskoj postoji oko narodnjaka, no ne bavi se i kulturalnom analizom scene, njezine ikonografije, poruka, vizuala, ideologije. Autor za to ima opravdanje, jer to nije ni bio cilj knjige. Ali, čini mi se da je zapravo propustio priliku.
U zemlji u kojoj je dominantna mediteranska estrada puna starih majki, sebedajnih maslina, Dalmatinki u bijelom te skrušenih i krotkih Penelopa, turbofolk scena nerijetko mi se čini kao invazija Amazonki koje odjevene kao dominatrix iz sado-mazo fantazija štiklom gaze krotke Balkance.
Je li turbofolk u konzervativnoj i katoličkoj kulturi muzika ženskog porobljavanja? Ili oslobođenja? Ne znam. No, i sugovornici Pavlovskog slažu se da turbofolk na scenu stupi kad popuste uzde i ideološka kontrola. Ili – kako u knjizi riječkog etnologa navodi jedan muzičar gažer na svadbama: “Narodnjaci”, veli on, “oni su uvijek na redu poslije torte.”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
- « Previous Page
- 1
- …
- 14
- 15
- 16
- 17
- 18
- …
- 20
- Next Page »