Svečanom sjednicom, koja je u subotu 21. ožujka održana u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici, službeno je pokrenuta Antifašistička liga Republike Hrvatske. Riječ je o asocijaciji civilnih udruga i pojedinaca koji dijele zabrinutost razvojem događaja u Hrvatskoj gdje se javno poricanje temeljnih etičkih vrijednosti demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna politička opcija. [Read more…]
Otklon od totalitarizama
U Predgovoru knjige ”Iskušenja Bosne Srebrene – Stradanje bosanskih franjevaca 1944-1985.”, njezin autor fra Marijan Karaula je na strani 11. napisao: ”Pisati o svemu onome što se događalo (franjevačkoj provinciji) Bosni Srebrenoj kroz više od četrdeset godina komunističkog upravljanja bivšom državom, priznajem, nije mi bilo nimalo jednostavno. Iz više razloga. [Read more…]
Pomogao im je otvoriti oči
U devedeset i petoj godini života umro je 31. siječnja o.g. u Berlinu šesti poslijeratni njemački predsjednik Richard von Weizsäcker (1920.-2015.), kojega se u cijelom svijetu pamti po ocjeni da je kraj Drugog svjetskog rata bio i dan oslobođenja Nijemaca od nacizma. [Read more…]
Auschwitz, 70 godina kasnije
Zagrepčanin Ferdo Schreiner bio je kemičar. Studij je završio u u Pragu. Obitelj mu je posjedovala tvornicu keramike “Zagorka” u Bedekovčini, koju je doskora preuzeo. Jedva je navršio 40 godina, kada je vlak u kojem je Schreiner transportiran prema sjeveru Europe, prolazio je baš kroz Bedekovčinu.
Bilo je ljeto, stisnuti Židovi u stočnim vagonima mučili su se bez vode. Ferdo je ugledao svoju tvornicu, jezera koja su bila uz pogone i povikao susjedi Đurđi pl. Toldy da mu pomogne. Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila.”
Kolona za likvidaciju
U jednom transportu prema Auschwitzu bio je i Arek Hersh, Židov iz poljskog Sieradzua. “Vlak se zaustavio. Mirovao je deset minuta i potom začusmo njemačke glasove i škripu vrata što se otvaraju. Unatoč strahu preklinjali smo ih da požure, da dođu do naših vrata”, pisao je Hersh.
Ponovo vidjeti sunce ili barem udahnuti svježeg zraka bilo je važnije nego strah od onoga što je slijedilo. Nijemci su pridošle u Auschwitzu odvajali u dvije kolone. Lijeva, sa starcima, djecom i ženama, odlazila je u smrt, zapravo, odmah. Desna, s muškarcima u snazi, najprije je čišćena od svega što su ponijeli: nakita, satova, novca i odjeće.
Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila”
Nemir je bio užasan, jer su se odvajali muževi i žene, majke i djeca. Često oni koji su odlazili prema plinskim komorama nisu bili ni tetovirani ni prebrojavani. Ponekad je onima koji su dolazili priređivana dobrodošlica. Zbor je pjevao arije iz popularnih komada, kao što su “Vesele udovice” ili “Hoffmannove priče”.
Njemačka antisemitska politika neprestano je snažila od dolaska Hitlera na vlast 1933., ali kulminirala je između ljeta i prosinca 1941. Od tada nadalje istrebljenje jednog naroda postaje totalno, pretvara se u planirani, birokratski, precizno organizirani proces.
U Auschwitzu su stradavali Židovi iz Rusije, Hrvatske, Slovačke, Belgije, Nizozemske, Francuske… Prva skupina “stranih”, ne poljskih, Židova u Auschwitz je poslana iz Beuthena 15. veljače 1942.
Primo Levi transportiran je u logor iz Torina 1944. godine. Iza talijanskih Židova slijedili su oni iz Grčke. Levi je pisao da je bio sretan jer je sa sve većim ratnim porazima i gubicima ljudstva Njemačka trebala dulji životni vijek robovske radne snage, pa su se i uvjeti ponešto popravili.
Do tada su robovi preživljavali uglavnom šest mjeseci. Potom bi bili toliko istrošeni ili bolesni da su prenošeni u barake za iznemogle ili odmah u smrt. Najužasniji je ipak bio postupak sa Židovima iz Mađarske, koji su u velikim transportima u Auschwitz slani tek krajem 1944. Tada je u samo dva mjeseca ubijeno 400.000 ljudi.
O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale.
Nagrađen je jer je patentirao da se bacač plamena može koristiti u spaljivanju leševa i spaljivanju tragova. S logorima se trgovalo, isporučivana je ljudska kosa u tonama. Njemačka administracija nije naplaćivala nepotrošenu struju, pa su svi, kolporteri ili susjedi, mogli jasno postavljati pitanja o nestanku ljudi iz stanova u susjedstvu. Mnogi naravno, nisu postavljali takva pitanja, jer se s holokaustom odvijala i epohalna promjena vlasništva, eksproprijacija imovine koju nisu proveli komunisti, nego Hitler i njegovi sljedbenici.
O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale
U dnevnicima 70 Nizozemaca nežidova vođenima tijekom rata trećina je odmah po odvođenju židovskih susjeda znala kamo su otišli, pa i koja im je vjerojatna sudbina. Samo oni koji su se pravili glupi ili su toliko beskrajno vjerovali u sustav mogli su se pretvarati da ništa ne vide.
Među svim nacističkim logorima Auschwitz je sinonim, najvažnije mjesto koje sublimira sva stradanja u Holokaustu, premda je bilo i opasnijih logora, iz kojih se nikada nitko nije vratio živ, kao Sobibor, Treblinka, Belzec… Datum ulaska Crvene armije u Auschwitz prije sedamdeset godina, 27. siječnja 1945., postao je Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Istrebljenje Židova
Židovi su tijekom Drugog svjetskog rata stradali najviše. U Europi ih je na područjima koja su držali Nijemci ubijeno 80 posto. Njihovo stradavanje zapamćeno je dramatičnije od stradavanja ostalih skupina, dobilo je univerzalni karakter, jer je stradao kolektiv koji je sam bio povezan. Klasne žrtve, bolesni, postali su skupina jer su ih drugi učinili zajednicom, izvana.
Židovi su imali osjećaj pripadnosti. Istrebljenje cijele skupine, dosljednost u provođenju, njegovo kratko trajanje nije se dalo logično obrazložiti, pa čak ni kada se vjerovalo u židovsku svjetsku vladu, kontrolu svega na svijetu. Antisemitizam je u Europi postojao oduvijek, ali sudbina židovstva u Auschwitzu i drugim logorima nije prouzročena činjenicom da su nekad srednjovjekovni vitezovi, križari, uz Rajnu vježbali ono što su namjeravali učiniti sa Saracenima, muslimanima tako da su masakrirali Židove.
Nikakva povijesna mržnja nije bila razlog Holokausta. U Hitlerovo doba dogodila se izdaja civilizacije koja je pogodila najviše Nijemce, ali je ostala dio ukupnog kršćanskog, europskog narativa.
Ugušena pobuna
Auschwitz (Oswiecim) tijekom Drugog svjetskog rata formalno je na teritoriju Reicha. U gradiću pedesetak kilometara udaljenom od Krakova prve barake sagradile su, još prije Velikog rata, austrougarske vlasti. Potom je u pretežito židovskom gradiću organizirana vojarna Poljske Republike.
Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi
Heinrich Himmler zapovjedio je da se koncentracijski logor tamo uredi 1940. Kada je progon Židova već započeo i pretvorio se u holokaust, Auschwitz je još uvijek prije svega logor za političke zatvorenike, Poljake i tek tada Židove. U ožujku 1941. Himmler je posjetio logor i od zapovjednika Rudolfa Hössa zatražio da se proširi.
Auschwitz je robovskom radnom snagom opskrbljivao tvornicu umjetne gume. Novi logor u listopadu 1941. počeo se graditi u obližnjem Birkenau (Brzezinka), najprije za sovjetske ratne zarobljenike. Riječ je bila o golemom kompleksu u kojem se moglo smjestiti 100.000 ljudi.
Potom je krajem 1942. logoru dodana još jedna lokacija u Monowicama. Auschwitz 1, 2 i 3 na različite su načine promijenili područje. Iseljeno je cjelokupno stanovništvo iz regije. Logor je postao najvažniji među sličnim mjestima u sustavu. U šumi blizu Birkenaua sagrađene su plinske komore, a u proljeće 1943. četiri krematorija, koji su postali glavna mjesta likvidacija. Liječnik Josef Mengele u bloku 31 eksperimentirao je na logorašima.
U logoru je bio i zatvor za pripadnike SS-a koji su počinili posebna zlodjela, mjesto za Jehovine svjedoke, koji su sebi mogli pomoći tako da se odreknu vjere.
Kada su vojnici Crvene armije krajem 1944. nacističke snage potisnuli sasvim blizu logora, Nijemci su dio zatočenika vlakovima, a onda u marševima prebacivali u dubinu Reicha, kako bi u tamošnjim logorima mogli nastaviti raditi i umirati. Na putu je stradalo 58.000 ljudi.
Strah da se Nijemci žele riješiti baš svih izazvao je početkom listopada 1944. pobunu Sonderkommanda, pripadnika radnih jedinica sastavljenih od logoraša. Sve je bilo uzalud. Oko 200 pobunjenih je ubijeno. Kada je potkraj siječnja 1945. logor oslobođen, u njemu je bilo 7650 zatvorenika. Prosječno je četvero od deset preživjelih logoraša umiralo u nekoliko tjedana nakon oslobođenja. Bili su posve upropašteni i psihički i tjelesno, tada nije bilo liječnika koji su takve bolesnike znali liječiti.
Odmazda nad djecom
Tragovi zločina nisu se mogli skriti, ne samo zato što su neki preživjeli ili Nijemci govorili već zato što su pojedini logoraši pisali, pa zakapali svoje poruke. Salmen Gradowski u rujnu 1944. u rupe u koje su stavljane hrpe pepela spaljenih tijela skrio je svoju poruku. Upozorio je buduće istraživače da pregledaju sve, da preruju zemlju kako bi pronašli ostatke dokumenata, zube.
Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje
Namjerno su ljudski zubi rasijavani posvuda ne bi li ostalo što više dokaza o brojnosti onih koji su iz različitih dijelova Europe u Auschwitzu nestali. Pripadnik Sonderkommanda zapisao je i zakopao tekst, pronađen 1962., o tome kako je izvršena odmazda nad 600 mađarskih Židova, mlađih od 16 godina. Opisao je kako su djeca, kad su shvatila da odlaze u smrt, gola, počela vrištati, trčati, preklinjati za život, ali svi su ubijeni.
Nove su poljske vlasti, uz suglasnost sovjetskih drugova, odmah lansirale kako je u Auschwitzu stradalo četiri milijuna ljudi. Izračunali su pune kapacitete krematorija i dalje tijekom hladnog rata operirale s uvećanom brojkom. Trebalo je tako pokazati da su Slaveni, Rusi i Poljaci bili glavne žrtve.
U logoru su organizirane posebne sobe za svaku pojedinu naciju čiji su pripadnici stradali. To je također bio način da se pokaže da su stradavali i drugi, ali i put da se Židovi svedu samo na jednu od ubijanih skupina. Tada se uglavnom govorilo o apstraktnim “žrtvama fašizma”, bez jasne podjele odakle su dolazili i što su bili, bez pojedinačnih sudbina. Silno se inzistiralo na žrtvama koje su bile članovi komunističkih partija.
Prije 25 godina broj stradalih odmah je prepolovljen. Danas se drži da je u Auschwitzu ubijeno milijun Židova, 75.000 Poljaka, 21.000 Roma, 15.000 vojnika Crvene armije.
Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi.
Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje.
Drugi ističu da je čudno zašto nikada nije bombardiran logor, iako su postojale i snimke iskrcavanja jednog transporta zatočenika, što bi trebalo dokazivati zapadnu indolentnost prema zločinu. Činjenica ostaje da je u jednom logoru u nešto više od tri godine ubijeno preko milijun ljudi, a to je nešto važnije od zbora, poglavito kada se on izvuče iz konteksta.
(Prenosimo iz portala Jutarnjeg lista).
Baldasarov pozdrav ustašama
“Nećemo poduzimati nikakve dramatične korake, niti ćemo dopustiti da se od spomenika i grada čini cirkus!“, odlučno je s crvenom ping-pong lopticom na nosu poručio splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, saznavši da je zloglasni Nepoznati Počinitelj, što već dvadeset pet godina hara gradom, sa spomenika Devetoj bojni HOS-a Rafael vitez Boban skinuo slova ”IX bojna“ i uglavio te tri slatke riječi – ”Za dom spremni“.
”Bit ću vrlo jasan: ‘Za dom spremni’ je stari hrvatski pozdrav, ali je teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom“, objasnio je splitski klaunačelnik, nemoćno na kraju slegnuvši ramenima: ”Doista ne znam kome je stalo da ponovno raspiruje razdor i ideološke vatre u suvremenoj Hrvatskoj.“
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“.
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“
Kao što, najzad, ništa manje odlučan splitski poteštat ne bi bio da je rekao i kako je ”pozdrav \’Za dom spremni\’ teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom, ali da je to ipak stari hrvatski pozdrav“. Osim što bi bio ponešto vrlo jasniji.
Za jednog sveučilišno obrazovanog gradonačelnika Ivo Baldasar, naime, zadivljujuće mnogo toga ”doista ne zna“. Imam stoga za njega vijest: ”za dom spremni“ – nevjerojatno, ali istinito – nije stari hrvatski pozdrav.
Ta hiljadu puta ponovljena laž ušla je, kako vidimo, u javno znanje, njome sada kao čvrstom povijesnom istinom barataju čak i takozvani ideološki protivnici, iako se pozdravom ”za dom spremni“ do Pavelićevih ustaša nitko nikad u cjelokupnoj historiji Hrvata pozdravio nije. To je jednostavno tako, lako provjerljivo i dokazivo.
Ako katolički i socijaldemokratski domoljubi baš inzistiraju, stari je hrvatski pozdrav, primjerice, jedno jednostavno i lijepo – ”zdravo“. Ne mole se Hrvati već vijekovima Majci Božjoj ”za dom spremna Marijo, milosti puna“.
Jednako tako, Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup.
Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup
Osim, jasno, ukoliko gradonačelnik zaista vjeruje kako je netko Nepoznat Treći, na svoju ruku, sve krijući se od budnih ustaša, pod okriljem noći macom ištemao slova ”IX bojna“ i uklesao ”Za dom spremni“, pa potom nestao u mraku, do danas umirući od straha da ljuti SDP-ovci i HOS-ovci ne saznaju tko to po Splitu ”raspiruje ideološke vatre“ i ustaške spomenike skrnavi ustaškim pozdravom.
Svakako, taj bi se – da ga je ikako naći – uklopio u socijaldemokratsku sliku svijeta, uokvirenu još prošlog svibnja: bilo gdje u ostatku Europe, da je netko usred grada podigao spomenik jedinici nazvanoj po nacističkom ratnom zločincu, da su okupljeni u nacističkim uniformama klicali nacistički pozdrav, i da se sve to događalo na europski Dan pobjede nad fašizmom, bila bi to prilično bjelodana i prilično protuzakonita nacistička provokacija.
Ne i u Hrvatskoj, ne u Splitu – ovdje je to, eto, bila lijepa prilika da se ugase, kako ono, ”ideološke vatre“.
Ivo Baldasar i SDP, međutim, ”doista nisu znali kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“ ni kad im je koji mjesec kasnije crnokošuljaško političko krilo miniralo projekt pomirbe, odbivši ”uzvratiti uslugu“ i blagosloviti Ulicu Prvog partizanskog odreda, kao što ”doista neće znati tko raspiruje ideološke vatre“ ni za koji mjesec, kad cijela Europa šezdesetu godišnjicu pobjede nad Hitlerovim Reichom bude slavila 9. svibnja, samo Split 10. travnja.
Što je, međutim – i to je ključ za otključavanje cijele priče – loše s raspirivanjem ideoloških vatri?
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri. Protiv ”ideološke vatre“ krvi, tla i smrti – ako se, jasno, uopće složimo da smo protiv – ne bori se držeći piromanima svijeću, već uzvraćanjem ideološke vatre iz svih oruđa. Nacistički spomenici, recimo, javno se ruše bagerom. Zašto? Zato.
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri
Da su Splićani onomad, kad su ih ustaše izručili Italiji – a ovi im zabranili Hajduk, ukinuli hrvatski jezik u školama i počeli ih vješati po Rivi – oprezno poručili kako je ”podignuta desnica stari rimski pozdrav, mada teško kompromitiran talijanskom politikom“, ali da ipak ”neće poduzimati nikakve dramatične korake“, jer ”doista ne znaju kome je stalo da raspiruje ideološke vatre“, danas bi Baldasar – Giovanni ili Jovan, svejedno – u Splitu 3 otkrivao spomenik Mussolinijevu sinu Brunu ili Petru IV Karađorđeviću, ovisno o ideološkoj vatri. Eto, na primjer, zato.
Baldasarovu SDP-u, istina, to ne bi bio osobiti problem. Njihov će problem biti tek kad jednom, a to će biti vrlo uskoro, konačno i zasvagda zvučno prdnu u čabar i pretvore se u jokera za sastavljače križaljki ili bizarnu novinsku zanimljivost, nešto poput HSLS-a, i kad se Ivo Baldasar, Ivo Josipović i preostali SDP-ov ivalj i ivičad bude pitao kad se to točno dogodilo.
Valjda će ih netko tada – ako se ikome bude dalo – podsjetiti kako su onomad, odlučni poput Buridanove magaradi, svih dvadeset pet godina, svaki put i na svakome, ali baš na svakome raskršću, kad god je dakle trebalo ”raspiriti ideološku vatru“, bez greške srednjim putem udarali glavom u banderu.
Poput one što su je u Boškovićevoj ulici podigli ustaše iz HOS-a, a svojom glavom blagoslovio odlučni i vrlo jasni splitski gradonačelnik Ivo Buridan. Pardon, Baldasar.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Žene kao ratne zločince
”Hitlerove furije – Njemice na nacističkim poljima smrti”, Wendy Lower, Profil, Zagreb, 2014.
Na pitanje novinara kako danas gleda na svoja zlodjela iz prošlosti jedan od čuvara logora u Auschwitzu uzima predah za razmišljanje. Nakon kraće stanke daje sljedeći odgovor: ”Znate, kad malo bolje razmislim o tome, da, mogu vam reći da žalim. Žalim zbog toga što katkada nisam bio dovoljno precizan…”
Ni nakon šezdeset godina mržnja prema Židovima nije ga napustila, a o nekom tragu pokajanja nema ni govora.
Divlja energija rasizma, koja je dovela do holokausta, najvećeg genocida u povijesti čovječanstva, tinja jednakom snagom u ostacima ostataka tog čovjeka koji se sprema na onaj svijet. On bi i danas s lakoćom ubio muškarca, ženu, dijete – samo ako su Židovi.
Ni nakon šezdeset godina mržnja prema Židovima nije ga napustila, a o nekom tragu pokajanja nema ni govora. Divlja energija rasizma, koja je dovela do holokausta, najvećeg genocida u povijesti čovječanstva, tinja jednakom snagom u ostacima ostataka tog čovjeka koji se sprema na onaj svijet. On bi i danas s lakoćom ubio muškarca, ženu, dijete – samo ako su Židovi. Ta je mržnja očito najjača emocija njegova života
Ta je mržnja očito najjača emocija njegova života.
Kako je, uopće, moguće ubiti dijete? Kako je moguće to učiniti, a ne osjećati ni najmanju grižnju savjesti? Što se događa u glavi čovjeka koji je spreman protjerati, iseliti, likvidirati ili u plinsku komoru poslati cijelu jednu obitelj, odnosno desetke ili stotine njih?
Opisi počinjenih zlodjela izazivaju mučninu. Erna Petri, jedna od uvjerenih nacistica s misijom na istoku, u Ukrajini i Bjelorusiji, ”s vjerodostojnom je detaljnošću opisivala polugole židovske dječake koji su jecali dok je izvlačila svoj pištolj”, piše u svjetskom bestseleru ”Hitlerove furije” autorice Wendy Lower. Kad ju je ispitivač pritisnuo pitanjem kako je ona kao majka mogla ubijati tu djecu, Erna Petri navela je antisemitizam režima i svoju želju da se dokaže pred muškarcima. Njezina zlodjela nisu bila čin društvenog odmetnika.
”Meni je ona izgledala kao utjelovljenje nacističkog režima”, tvrdi Wendy Lower. ”Erni Petri čak ni bespomoćni židovski dječaci, koji su bježali iz teretnog vagona koji ih je vozio u plinsku komoru, nisu bili nevini – oni su bili ti koji su se gotovo izvukli”, piše autorica. Oni su štakori koji su se izvukli iz mišolovke, ništa više.
Ona uočava još nešto – mističnu povezanost Erosa i Thanatosa, erotike i smrti. ”Isprepletenost seksualne intimnosti i nasilja bila je očita dok sam čitala dosjee Njemica, ali na mnogo prozaičniji način nego scene prikazane u vulgarnoj poslijeratnoj pornografiji. Romantični izleti poput šetnje šumom mogli su dovesti ljubavnike u visceralni zagrljaj s holokaustom. Čitala sam o njemačkom povjereniku i njegovoj ljubavnici, tajnici u Bjelorusiji, koji su organizirali zimski lov. Nisu uspjeli pronaći životinje, pa su pucali u židovske mete koje su se polako pomicale u snijegu…”
”Obični ljudi ne znaju da je sve moguće”, reći će jedan bivši uznik njemačkog konclogora. Svjedočanstva potvrđuju njegovu rečenicu. Pauline Kneissler, zaposlena u dvorcu Grafenek, ”klinici za eutanaziju” na jugu Njemačke, obilazila je psihijatrije i svakodnevno birala po 70 pacijenata, koji su potom ubijani u plinskim komorama klinike. Vjerovala je da ne čini ništa zlo jer je ”smrt od plina bezbolna”. Uz sebe je imala i babice koje su prijavljivale deformiranu novorođenčad i fetuse, te preporučivale abortuse, eutanaziju djece i steriliziranje majki.
”Obični ljudi ne znaju da je sve moguće”, reći će jedan bivši uznik njemačkog konclogora. Svjedočanstva potvrđuju njegovu rečenicu. Pauline Kneissler, zaposlena u dvorcu Grafenek, ”klinici za eutanaziju” na jugu Njemačke, obilazila je psihijatrije i svakodnevno birala po 70 pacijenata, koji su potom ubijani u plinskim komorama klinike. Vjerovala je da ne čini ništa zlo jer je ”smrt od plina bezbolna”. Uz sebe je imala i babice koje su prijavljivale deformiranu novorođenčad i fetuse, te preporučivale abortuse, eutanaziju djece i steriliziranje majki
Službenice i tajnice nacista visokog ranga, kao lijepa Liselotte Mayret, po sadističkim su se postupcima izjednačavale sa šefovima. Liesel Wilhaus, supruga zapovjednika logora, vježbala je gađanje vatrenim oružjem s balkona na logorašima kao metama; takav prizor vidjeli smo u glasovitom filmu ”Schindlerova lista”, samo je tamo akter sulude zabave Amon Goeth, zapovjednik logora kojeg su poslije Poljaci objesili.
Vjera Wolhauff, supruga esesovca u Poljskoj, trudna, s mužem je predvodila kaznene ekspedicije. S bičem u jednoj i puškom u drugoj ruci ubijala je nesretnike koji su izmakli masovnom pogubljenju.
U Ukrajini mlada tajnica Johana Altwather (22), poznata kao Freuleine Hanna, specijalizirala se za ubijanje male djece: obilazila je dječje bolnice i bacala s balkona pacijente po izboru, nudila im slatkiše da bi im pucala u otvorena usta ili bi maloj djeci razbijala glavu o zid. Po surovom i ”svojeručnom” ubijanju mališana bila je poznata i Jozefine Block, supruga gestapovca i majka nekoliko djece.
Nakon Drugoga svjetskog rata kolektivno je podsvjesno duboko potisnulo taj element ženskog djelovanja. U javnoj je memoriji ostala slika 60 tisuća žena koje su vadile cigle iz ruševina i dizale Njemačku iz pepela. Njemice su prikazivane kao apolitične žene, žrtve sovjetskih silovanja ili štogod treće, nikad kao nacistice.
”Dok god se Njemice svrstava u drugu sferu ili se umanjuje njihov politički utjecaj, polovici populacije jednoga genocidnog društva”, prema riječima povjesničarke Ann Talylor Allen, ”pripisuje se nevinost za zločine moderne države” te ih se “stavlja izvan same povijesti”.
Trećina ženske populacije, trinaest milijuna žena, bila je aktivno uključena u organizacije Nacističke stranke, a udio se žena u njoj povećavao kontinuirano do kraja rata. Golem broj Njemica, piše u knjizi, nisu bile žrtve, a uobičajeni načini sudjelovanja žena u holokaustu još nisu dokraja otkriveni.
U Ukrajini mlada tajnica Johana Altwather (22), poznata kao Freuleine Hanna, specijalizirala se za ubijanje male djece: obilazila je dječje bolnice i bacala s balkona pacijente po izboru, nudila im slatkiše da bi im pucala u otvorena usta ili bi maloj djeci razbijala glavu o zid. Po surovom i ”svojeručnom” ubijanju mališana bila je poznata i Jozefine Block, supruga gestapovca i majka nekoliko djece
Najvažnije je pitanje kako je takav masovni zločin moguć? Doživljava li zločinac, egzekutor svoje žrtve uopće kao ljude? Što tu čine žene? To su supstancijalna pitanja svake rasne mržnje. Na pitanje kako doživljavaju Židove mnogi nacisti daju tipski odgovor: kao štakore. Nipošto kao ljude. Uspoređuju ih s tim malim, odvratnim, štetnim glodavcima prema kojima ni jedno ljudsko biće ne osjeća bilo kakvu sućut ili samilost. Čim vidite štakora, poželite ga odstraniti.
Usporedbu Židova i štakora prvi je upotrijebio Joseph Goebbels, otac nacističke propagande. Ta je ideologija Židove prikazivala kao ”korozivno drukčije”, kao, dakle, narod koji izaziva hrđu. Ta je ideologija bila silno jaka, tako djelotvorna da je čak i njemačke djevojke i žene uspjela pretvoriti u instrumente masovnih likvidacija ”neprijateljskih” muškaraca, žena, djece. Često su se one od kojih se to najmanje moglo očekivati pretvarale u najokrutnija čudovišta, spremna na nezamisliva divljaštva, nešto što je i inače neočekivano kad je o ženama riječ.
Štoviše, zapanjuje otkriće da su u nacističkim formacijama žene masovno i dobrovoljno sudjelovale u ritualima smrti. Najmanje pola milijuna mladih žena pridružilo se kolonizaciji ”divljeg istoka” u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji. Neke su potjecale iz kozmopolitskog Beča, druge iz industrijskog Porajnja, treće iz seljačke Rajne-Westfalije, ali u opisima njihovih zločina vidi se da regionalne razlike nisu bile važne.
Takvom jednoobraznom ponašanju prethodio je dugogodišnji sistemski dril. Njemicama su nakon dolaska nacista na vlast oduzeta brojna građanska prava – sustav je ženu nastojao svesti na tri K – Kinder, Kuche, Kirche. Žena je trebala biti majka, kuharica, pobožna žena. Usto, Arijka i ratnica, spremna na borbu za obranu rase. ”Među tjelesnim vježbama za djevojke iz Lige njemačkih djevojaka bili su treninzi marširanja i precizno gađanje. Djevojkama su davani pamfleti sa savjetima kako odabrati muža: prvo pitanje koje treba postaviti budućem partneru bilo je ‘koje je tvoje rasno podrijetlo’. U mojoj državi majka je najvažniji građanin”, rekao je Hitler.
Nakon Drugoga svjetskog rata kolektivno je podsvjesno duboko potisnulo taj element ženskog djelovanja. U javnoj je memoriji ostala slika 60 tisuća žena koje su vadile cigle iz ruševina i dizale Njemačku iz pepela. Njemice su prikazivane kao apolitične žene, žrtve sovjetskih silovanja ili štogod treće, nikad kao nacistice
U ”Hitlerovim furijama” nije prikazana samo fenomenologija masovnog umorstva sa svim svojim ekstremima – poput epizode u kojoj nacisti u Bjelorusiji priređuju zimski lov na Židove, koji u šumi zamjenjuju lisice i zečeve – već i objašnjenje kako je to moguće. Upravo je ono najstrašnije, jer uvjerljivo masovne zločine ne prikazuje kao zlodjelo brojnih organiziranih psihopata, već nešto posve suprotno… Riječ je o najvećoj tajni našeg vremena, opasnosti koja – kako ćemo vidjeti – neprestano lebdi u zraku.
Psiholog koji je ispitivao Gruppenfuhrera SS-a Otta Ohlendorfa, zapovjednika Einsatzgruppe D, koji je priznao ubijanje više od 90 tisuća muškaraca, žena i djece, zaključio je da Ohlendorf mora biti ”sadist, izopačen ili luđak”, jer je o okrutnim djelima koja je počinio razgovarao kao o činjenicama, bez sustezanja. Kad ga je sudac upitao bi li ubio vlastitu sestru da mu je naređeno, Ohlendorf je rekao da bi. No on nije bio automat bez mozga; bio je dobro obrazovan, izvrsno obaviješten sljedbenik Hitlera i Himmlera.
Drugi psiholog s Nirnberškog suda podvrgnuo je nacističke vođe različitim testovima i zaključio da takve osobnosti ”nisu ni bolesne ni neobične – u stvari, one su poput bilo koje druge osobe koju bismo mogli sresti u drugim zemljama svijeta…”
Wendy Lower razgovarala je i s Hermannom Weissingom, koji je bio čelnik Središnjeg ureda istrage o nacističkim ratnim zločinima u Sjevernoj Rajni i Westfaliji, i koji je između 1965. i 1985. ispitao tisuće osumnjičenika. Objasnio je da se nije susreo ni s kim koga bi mogao opisati kao psihopata. ”Pojedinci nisu bili ludi, nacistički sustav bio je taj koji je bio lud”, rekao mi je, piše autorica i dodaje: ”Weissing je bio uvjeren da je većina počinitelja o kojima je vodio istrage počinila zločine, ali je zaključio i da oni više nisu prijetnja društvu. Bili su ‘normalni’ građani koji su poštivali zakone nove, demokratske Njemačke…”
Autorica iznalazi još jedan mehanizam kojim masovni ubojice eliminiraju moralnu prosudbu iz svojih nedjela.
Najvažnije je pitanje kako je takav masovni zločin moguć? Doživljava li zločinac, egzekutor, svoje žrtve uopće kao ljude? Što tu čine žene? To su supstancijalna pitanja svake rasne mržnje. Na pitanje kako doživljavaju Židove mnogi nacisti daju tipski odgovor: kao štakore. Nipošto kao ljude. Uspoređuju ih s tim malim, odvratnim, štetnim glodavcima prema kojima ni jedno ljudsko biće ne osjeća bilo kakvu sućut ili samilost. Čim vidite štakora, poželite ga odstraniti
”Oni koji potiču činove mržnje teže riješiti sebe i svijet oko sebe njegovih uznemirujućih, kaotičnih suprotnosti i složenosti. Mentalitet počinitelja ‘rascijepljen je’ – to jest, sve ili ništa, crno bijeli način razmišljanja. Počinitelji često sebe promatraju kao one prosvijetljene, koji su spoznali višu istinu, nadmoćni su nad svojim neprijateljima, iznad prijekora i odgovornosti, bore se da bi se oslobodili svijeta dihotomija….”
Ovo su vrlo zanimljiva objašnjenja. Proizlazi da su inicijatori masovnih zločina idealisti vlastite vizije svijeta u kojoj nema mjesta ni za kakvu pukotinu, nečistoću, mutni dio slike. Nije slučajno da je Walt Disney, otac crtanih filmova posvemašnje idile, bio pronacistički raspoložen. Nacizam uvijek projicira slike Arkadije kao mitskog zavičaja, rodnog mjesta Germanije. Disneyjevi crtani filmovi prizori su čiste idile.
Vizija svijeta je uvijek dihotomna. ”Mi” i ”Oni”. Hitler je u jednom napadu bijesa rekao: ”Ne mogu biti dva izabrana naroda – ili mi, ili oni!” Mislio je, dakako, na Židove, a u jednoj se prigodi na sličan način izrazio i o Rusima. Hitler je smatrao da će dvije rase plavog čovjeka, slavenska i germanska, u konačnoj borbi ustanoviti koja ima pravo na svjetsko gospodstvo. Takva, dualistička podjela svijeta, idealna je za masovnu mobilizaciju sljedbenika.
”Nijemci su željeli prevladati te konflikte, žudjeli su za nadmoćnom, utopijskom egzistencijom osnovanom na nečem što se činilo konkretno i važno, biološkom rasizmu. Za počinitelje sve je teklo ‘glatko’, odlučno, sustavno, nužno, sofisticirano, precizno, neugodno, možda, ali ljudsko. Neprijatelji – Židovi, ali i druge takozvane niže rase, trebali su biti uklonjeni kirurškom preciznošću jednom za svagda. Trebalo je prevladati prijetnju postojanju Njemačke, odlučiti borbu. U umu Hitlera, njegovih sljedbenika i mnogih njemačkih domoljuba ‘konačno rješenje’ bilo je obrambeni akt oslobođenja od sveobuhvatne snage globaliziranog židovstva.
Zločini koje su počinile žene događali su se u mreži profesionalnih prioriteta i zadataka, osobnih obveza i tjeskoba. Zločinka koja je prihvatila nužnost ubijanja kao očitu, mogla je tijekom istog dana pucati u židovsku djecu i potom doći kući kako bi pomilovala svog sina ili kćer. Ovdje u umu počinitelja nema kontradikcije…
Najstrašniji, mada neizrečeni zaključak ove knjige, je da je masovno ubijanje skupine koja se proglasi neprijateljskom nešto što kao opasnost vreba uvijek i svagda. Akteri masovnih zlodjela nisu hrpe devijantnih pojedinaca, već obični ljudi koje devijantni sustav može uvjeriti da je neka skupina isključena iz zajednice ljudi i proglašena ”štakorskom”
Nagi su židovski dječaci bili ubijeni jer je sama njihova prisutnost bila prokletstvo za njemačku fantaziju utopijskog Lebensrauma. U glavi zločinca, Nijemci i Židovi nisu mogli supostojati. Žene ubojice, poput svojih muških kolega, razvile su to uvjerenje nakon godina uvjetovanja u Reichu, upile su ga iz opće klime popularnog i od države dopuštenog antisemitizma u Njemačkoj i diljem Europe…”
Zločince, dakle, ne muči savjest – jer oni ne ubijaju ljude. Oni ubijaju neljude, neprijatelje, štakore, kvaritelje idile.
Među znanstvenicima – kaže autorica – danas vlada konsenzus oko toga da je okruženje najvažniji faktor koji odlučuje o tome hoće li pojedinac postati akter genocida ili ne.
Najstrašniji, mada neizrečeni zaključak ove knjige, je da je masovno ubijanje skupine koja se proglasi neprijateljskom nešto što kao opasnost vreba uvijek i svagda. Akteri masovnih zlodjela nisu hrpe devijantnih pojedinaca, već obični ljudi koje devijantni sustav može uvjeriti da je neka skupina isključena iz zajednice ljudi i proglašena ”štakorskom”.
Tada se prema njoj mogu primijeniti sva sredstva kao i na glodavce. Uostalom, famozni plin Ciklon B najprije je služio u domaćinstvima za odstranjivanje nametnika… A žene?
U općoj populaciji u normalna vremena žene čine oko 14 posto nasilnih zločina i oko 1 posto ubojstava. U ratu taj postotak može jako narasti. Pretpostavka da nasilje nije ženska osobina, kaže Lower, te da žene nisu sposobne za masovna ubojstva daje nadu da bar pola ljudske rase neće htjeti proždrijeti drugu polovicu, da će zaštititi djecu i tako očuvati budućnost. No, to je lažni štit… i s tom istinom treba se suočiti.
(Prenosimo iz tjednika Express).
Kultura u znaku Holokausta
Službeno, preporučeno pismo, sa zaglavljem, datumom, protokolirano. Pismo iz Berlina. Njegov potpisnik veli da mu je sam Fürer povjerio zadatak da očisti muzeje od djela izopačene umjetnosti, a u takva djela spadaju i stotine slika adresata, čije “slike ne doprinose napretku njemačke kulture u njenoj odgovornosti njemačkom narodu i naciji.
Premda ste morali biti svjesni uputa Fürerovog govora na otvaranju Velike njemačke umjetničke izložbe u Münchenu, vaše skorašnje slike koje ste nam pokazali naznačuju da ste čak i danas ostali daleko od kulturnih temelja nacional-socijalističke države. … Tome shodno, ja vas isključujem iz Nacionalnog ureda za lijepe umjetnosti i zabranjujem vam, sa stupanjem na snagu odmah, svaku djelatnost – profesionalnu ili amatersku – u području likovnih umjetnosti”.[1]
Izložba Izopačene umjetnosti je otvorena u Münchenu 19. VII 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama…
Tako slikar Adolf Ziegler (1892-1959.), koji je godine 1933. imenovan za predsjednika Ureda za likovne umjetnosti i ubrzo očistio ovo udruženje od “boljševičkih i židovskih elemenata”, piše u svojstvu selektora izložbe Izopačene umjetnosti Karl Schmidt-Rottluffu.
U Zieglerov zadatak je spadalo da izvrgne ruglu sva djela koja su po svojoj prirodi “kozmopolitska” (što je značilo židovska) i/ili “boljševička” (što je značilo protivna nacističkoj politici), da ova djela predoči obmanjenom njemačkom narodu, a potom da ih spali. U muzejima i galerijama, a ni na drugim javnim mjestima više nije smjelo biti takvih djela, njihovi autori – osim u pejorativnom smislu – više nisu smjeli biti spominjani, a oni koji su im bili skloni, poput raznih direktora muzeja i galerista, odmah otpušteni. Duhovna čistka je prethodila fizičkoj.
Izložba Izopačene umjetnosti je otvorena u Münchenu 19. VII 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama…
Nacisti su htjeli pokazati da se oni bore protiv izopačenog, ružnog, nakaznog i društveno opasnog, čemu je njihova provincijalna ljepota stajala nasuprot. Pozivanje na očuvanje i poštovanje “tradicionalnih vrijednosti” je slogan onih koji ne razumiju umjetnički novum. U takvoj vizuri “tradicionalno” označava poznato, prepoznatljivo, kanonizirano, usvojeno, prihvaćeno, odobreno.
Sličan nazor je još od pojave impresionizma do danas pružao otpor novim nastojanjima i borio se protiv subverzivnog i transformacijskog karaktera umjetnosti.[2] Otpor prema umjetničkoj “nakaradnosti” unekoliko ostaje stvar ukusa – unekoliko, jer se o ukusu uvijek može diskutirati, pošto se iza receptorovog “sviđanja” krije cjelokupni Weltenschauung, od intelektualnog i emocionalnog, pa sve do nivoa obrazovanja, moralnog i političkog držanja – sve dok se iza takvog otpora ne pojavi prijeteći politički program.
U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće. Takva umjetnost je proizvod luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci. Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici
Pitanje “ugla gledanja” je pitanje cjelokupnog bića koje gleda. Jedan od Rosenbergovih bliskih suradnika je bio arhitekta i teoretičar kulture Paul Schultze-Naumburg koji, u jednoj od svojih knjiga, Umjetnost i rasa (Kunst und Rasse, 1928) uspoređuje fotografije deformiranih, zaraženih i poremećenih ljudi sa djelima modernog slikarstva i skulpture, da bi ilustrirao kako je stajalište modernih umjetnika po sebi bolesno i degenerirano.[3] Izopačeno je bolesno i nakazno, arijsko prirodno i lijepo.
Sve su poruke nacističke propagande ponovljene na ovoj izložbi. Za naslovnu stranu sa izvjesnim zakašnjenjem napravljenog kataloga, na kome je uz pridjev izopačena riječ umjetnost stavljena pod navodnike (današnji znalci pod navodnike stavljaju riječ Entartete), da ne bi bilo nikakve sumnje da nije u pitanju Umjetnost, izabrana je skulptura Otto Freundlicha Novi čovjek (1912.). Nacisti nisu znali da je Freundlichovo djelo bilo inspirirano Nietzscheovom filozofijom, na koju su se i sami nespretno pozivali. Znali su ko je Freundlich. Umro je u koncentracionom logoru Lubin-Majdanek 1943.
Na ovoj izložbi je bilo izloženo 730 djela 112 umjetnika, od kojih su samo šestorica bili židovskog porijekla, ali je izložba ipak uveliko smatrana “židovskom”, jer je tako bilo moguće (kao “židovske izume”) istovremeno diskvalificirati inače nespojive kulturne, društvene i političke pojave.
A od takvih su bili i boljševizam, i anarhizam, i imperijalizam, ukratko: sve što nije nacizam. Djela Adlera, Barlacha, Beckmanna, Dexela, Dixa, Chagalla, Grossa, Ernsta, Feiningera, Jawlenskog, Kandinskog, Kirchnera, Kleea, Kokoschkae, Schmidh-Rottluffa, Marca, Moholy-Nagya, Mondriana, Müllera, Pankoka, Picassoa… su bila eksponati izložbe “izopačene umjetnosti”.
Trebalo je pokazati što umjetnost i što nova Njemačka nije. A u njoj više nije bilo mjesta Kirchnerovom vojniku (Autoportret vojnika, 1912.), Corinthovom Ecce Homo (1925.), Chagallovom rabinu, Müllerovoj ciganci…
Vladajuća politika sebe uvijek nastoji da predstavi kao zastupnika moralnih vrijednosti. U slučaju nacističke ideologije, takva politika je određivala šta je biće i “život”. Pod izgovorom da uništava sve što joj je neprijateljsko, takva politika uništava političku i svaku drugu slobodu. Na uništavanju “izopačene umjetnosti” počiva gradnja zdravog, nacističkog društva
Tijelo ne smije biti deformirano, boje moraju biti sukladne prirodi, ideal ljepote ne smije biti “crnački”. Ziegler nije poštedio ni Marca ni Mackea, koji su poginuli za Njemačku u Prvom svjetskom ratu, jer se rukovodio isključivo “estetskim kriterijima”.[4] Sintagma “estetski kriterij” je za Rosenbergovog savjetnika za likovna pitanja Zieglera u stvari značila “po ukusu vladajuće partije”.
Politika nacističkog Ureda za umjetnost “može biti shvaćena kao oblik kulturne eugenike. Razlika između ‘vrijednog’ i ‘nevrijednog’ oblika života, koju je nacistički režim primjenjivao u biološkoj sferi, imala je svoju kulturnu protutežu u razlici između ‘rasno čiste’ (arteigene) i ‘tuđe’ (artfrende) umjetnosti i umjetnika”.[5]
Za naciste ono što je bilo Entartete nije i ne može biti umjetnost. U nacističkoj medicinsko-biologističkoj terminologiji, nasuprot “zdrave” umjetnosti stoji “izopačena”.
Entartete ima prije svega biološko značenje i označava fizičku, ali i moralnu degeneraciju, zakržljalost, pad u razvoju, skoru smrt vitalnih funkcija. Izopačena umjetnost pripada onima koji su po sebi izopačeni, bolesni, koji su parazitski organizmi što ih se u ime društvenog ozdravljenja valja osloboditi. U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće.
Takva umjetnost je proizvod luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci. Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici.
Oni koji su bili skloni ovakvoj umjetnosti patili su od “manjka skrupula, karaktera i zdravog razuma”, jer je ova Židovska i boljševička umjetnost, u kojoj su ideali kreten i kurva, u kojoj se namjerno sabotira narodna odbrana, a priroda vidi okom bolesnog uma, uvreda sve njemačke kulture
Vladajuća politika sebe uvijek nastoji da predstavi kao zastupnika moralnih vrijednosti. U slučaju nacističke ideologije, takva politika je određivala šta je biće i “život”. Pod izgovorom da uništava sve što joj je neprijateljsko, takva politika uništava političku i svaku drugu slobodu. Na uništavanju “izopačene umjetnosti” počiva gradnja zdravog, nacističkog društva.
Takva politika je organizirala antiboljševičke i antižidovske izložbe i ustala protiv “izopačene umjetnosti”. Nigdje se tako jasno ne pokazuje karakter vlasti kao u onome što zabranjuje. U onome što misli da joj je suprotno vlast kazuje što sama jest. Avangarda je za naciste bila “mrak prošlosti”, slika “židovsko-boljševičkog rugla”. Zato je valjalo izvrgnuti ruglu “izopačenu umjetnost”, razotkriti njenu perverznu, bolesnu i pljačkašku prirodu.
U brošuri za ovu izložbu stoji da je ona pregled “gnusnog posljednjeg poglavlja onih dekada kulturne dekadencije koja je prethodila velikoj promjeni”, dekadencije o kojoj sada treba da bude donesena “zdrava presuda naroda”. Za naciste je umjetnost moderne bila “namjerni i sračunati napad na samu srž i opstanak umjetnosti kao takve”, pa je valjalo iznijeti na vidjelo “zajedničke korijene političke i kulturne anarhije”, razotkriti “filozofske, političke, rasne i moralne ciljeve i namjere onih koji promoviraju subverziju”.
Oni koji su bili skloni ovakvoj umjetnosti patili su od “manjka skrupula, karaktera i zdravog razuma”, jer je ova Židovska i boljševička umjetnost, u kojoj su ideali kreten i kurva, u kojoj se namjerno sabotira narodna odbrana, a priroda vidi okom bolesnog uma, uvreda sve njemačke kulture.[6]
Narod je hrlio na ovu izložbu. Jedni su dolazili po “partijskom zadatku” ili pak da se rugaju “nerazumljivim (im) škrabotinama”, često bili instruirani kako da izložbu vide i šta da o njoj misle, čak neki posebno poput kakvih glumaca pripremani da gnjevno reagiraju, drugi iz znatiželje, privučeni aurom skandala i opscenosti koji su pratili ovu izložbu, treći zato što su znali da se ova djela izlažu zadnji put, a sigurno je bilo i ušutkanih poštovalaca.
Svaka totalitarna ideologija je sama sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogovi Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode
Sa svoja 3 milijuna posjetilaca izložba Entartete Kunst postala je najposjećenija izložba svih vremena. U Minhenu je znalo biti i po 20.000 posjetilaca dnevno. Hitler je oglasio da on nije “protiv umjetnosti, nego protiv dekadencije”. On je dakle smatrao da zna što je umjetnost, onako kao što svi tirani i despoti misle da sve znaju.
Svaka totalitarna ideologija je sama sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogovi Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode.
Iskaz subjektivnosti nije stvar mentalne bolesti ili dokaz zastupanja politike kaosa, nego slobode, kojoj nije nasuprot “zdravlje” i “red”, nego ropstvo, u kome više nitko neće smjeti da vidi stvari drugačijima nego kakve one jesu, a jesu onakve kakvima im diktatura odredi da budu.
Strah od kaosa je vodio diktaturi, kolektivizam ukidanju svakog ličnog prava. U vizuri nacističkog totalitarizma više nema pojedinaca, niti se na nekoga gleda kao na pojedinca. Postoje “arijci” i “strani elementi”, što su Židovi u nacionalnom, a svi neprijatelji nacizma u političkom pogledu. Svi su oni “bolesni”, a takvi treba da budu izolirani, operirani, eliminirani. Stranac je uljez, parazit koga treba istrijebiti, kozmopolitizam neprijatelj “nacionalne teritorije”. Sve što ti je strano, sve što nije tvoje, tvoj je neprijatelj. Spremi se za rat – takva je bila poruka ove političke didaktike.
Razlozi otpora prema umjetnosti moderne bili su višestruki. Rasni (jer je to bila “židovska umjetnost”), nacionalni (jer je bila kritična prema svakom, pa i nacionalnom, obliku mitologizacije), populistički (jer je bila “nerazumljiva”, “elitna” umjetnost), financijski (jer je bila navodno skupa), psihološki (jer je izazivala uznemirenje), politički (jer je zastupala individualizam i prava pojedinca naspram populističkog kolektivizma i uniformnosti), vojni (jer je pozivala na pacifizam i u vrijeme mobilizacije nije kliktala žrtvovanju za “zajedničko dobro”), estetski (jer nije bila “lijepa”), konspiracijski (jer je bila “uvezena” i tajno trovala narod). Umjetnost kao provokacija je destabilizirajuća.
Porijeklo nasilja kazuje da samo porijeklo može postati povod nasilja. Nacisti su nasrnuli na neopozivo u ljudskom biću: njegovo pravo na egzistenciju. Za njih je ono određivano porijeklom. Totalitarna ideologija isključuje, negira i nastoji da uništi svaku Razliku. Proganjanje “židovske umjetnosti” je ujedno bio izgovor za pljačku umjetničkog blaga. I mnogi galeristi su se iz konkurentskih razloga borili protiv svojih židovskih kolega
Moderna umjetnost je zahtijevala misaoni angažman, poticala upitnost o biću i svijetu. A u dogmatizmu se zna što jest biće i svijet. Zato je na slici trebala biti ponovljena vječna pravednost i ljepota dogme. Ono “izopačeno” joj stoji nasuprot.
Da je umjetnik ne znam koliko slavio Njemačku, nije valjao ako nije bio arijac, da je ne znam koliko bio arijac, nije valjao ako je bio sklon “izopačenosti”. Heine više nije bio dobar pjesnik, Nolde dobar član partije.
Jedan od mogućih razloga osionih napada na Entartete Kunst počivao je i u strahu nacista da bi u takvoj umjetnosti mogli biti oslikani u svom stvarnom svjetlu, potpuno suprotnom onoj iluziji koju su sami o sebi imali i koju im je njihova umjetnost potvrđivala, da bi im moglo biti rečeno da “Portret više liči na vas nego vi sami na sebe” – kao što je u jednom drugačijem kontekstu Neuman rekao jednoj dami koju je portretirao.
Što se pak tiče nacističkog “portretiranja” Židova, taj “portret Židova koji su nacisti ponudili svijetu je u osnovi njihov vlastiti autoportret”.[7]
Nacisti su optuživali Židove za ono što su (im) sami spremali: za uzurpaciju društva, pljačku, agresiju. Ovdje je na djelu Hegelova “nečista svijest”, koja iz sebe izbacuje ono prljavo i pripisuje ga Drugom. Nacisti su htjeli oduzeti Židovima onu moć za koji su oni vjerovali da je Židovi imaju eda je nikada ne bi posjedovali, da bi ih učinili nemoćnim, obespravljenim, do kraja raspoloživim, ništavnim i da bi sami posjedovali ono za što su optuživali Židove.
Porijeklo nasilja kazuje da samo porijeklo može postati povod nasilja. Nacisti su nasrnuli na neopozivo u ljudskom biću: njegovo pravo na egzistenciju. Za njih je ono određivano porijeklom. Totalitarna ideologija isključuje, negira i nastoji da uništi svaku Razliku. Proganjanje “židovske umjetnosti” je ujedno bio izgovor za pljačku umjetničkog blaga. I mnogi galeristi su se iz konkurentskih razloga borili protiv svojih židovskih kolega.
J. Petropoulos veli da je Treći Reich bio “kleptokratija”.[8] Bogati kolekcionari su bili česta meta ovih otimačina. Primjera radi, u Beču su nacističke vlasti uhapsile baruna Louisea de Rothschilda i dozvolile mu da napusti zemlju tek kada je pristao da preda nacistima i svoju izuzetno vrijednu kolekciju slika.[9]
Nacistima je naprosto trebala meta. Ona najlakša. Elementarni instinkt smatra svako nanošenje nevolje umu svojim vrhunskim postignućem. U napadanju na avangardu i modernu nacisti su udovoljili primitivizmu svojih sljedbenika. Izopačeno je izjednačavano sa modernim, moderno sa židovskim, židovsko sa stranim, neprijateljskim
“Izopačena umjetnost” je bila izložena javnom ruglu, a ispotiha bila unosna trgovina. Kada nisu bila uništavana (kao u dvorištu berlinske vatrogasne stanice, u kome je 20. marta 1939. spaljeno 500 djela moderne umjetnosti),[10] onda su prodavana tajno ili na javnim aukcijama (poput one u Galeriji Fischer u Lucernu 1939.),[11] pa je i sama izložba Izopačene umjetnosti tokom kružne turneje po Njemačkoj i Austriji izgubila mnoga od svojih najmarkatnijih djela.
Populistička podvala protiv “elitizma”, koji je dakle bio “nerazumljiv narodu” i samo “za odabrane”, “elitizma” koji je ipak na neki volšeban način uspijevao da “zaluđuje narod”,[12] u osnovi je samo jedna od demagoških podvala nacističke diktature. U odnosu prema umjetnosti ogleda se sva netolerantnost nacističkog režima, njegova goropadna težnja ka uništenju razlike, individualne slobode i svakog prava Drugog, pa i pukog prava na postojanje.
Nacistima je naprosto trebala meta. Ona najlakša. Elementarni instinkt smatra svako nanošenje nevolje umu svojim vrhunskim postignućem. U napadanju na avangardu i modernu nacisti su udovoljili primitivizmu svojih sljedbenika. Izopačeno je izjednačavano sa modernim, moderno sa židovskim, židovsko sa stranim, neprijateljskim. Svijet Reicha bi bio isti, držao se svojih korijena, samo da nisu u njega nahrupili demoni sa Istoka.
U procesu “ozdravljenja nacije” najprije je trebalo poraziti “unutarnje neprijatelje”, rasne i duhovne uljeze koji su podrivali korijenje nacije. Politika totalnog nadzora hoće da svaki segment društva i svaki njegov član bude onakav kakvim ga ona hoće. Ili, kako je to 1941. formulirao Franz Alexamder Kauffman, cilj umjetnosti je da pokaže “kako Nijemci treba da se osjećaju i žive u budućnosti”.[13]
Krajnji cilj ovakve politike jest kontrola estetskih moći bića. A kada se takvo što ostvari, onda ništa ne stoji na putu neometanom raspolaganju, čemu pristalice takve ideologije sa zanosom hrle. I slikar Ziegler je bio od takvih. Revnosno je provodio svoj zadatak. Kasnije je pao u nemilost: optužen je za “defetizam”, nekoliko sedmica bio zatočen u koncentracionom logoru, a od 1943. ga u njemačkim novinama više ne spominju. Poslije rata je imao još jednu izložbu, 1955. u Ben Uri Gallery u Londonu.
[1] Cit. prema: Joachim Remak, Ed., The Nazi Years. A Documentary History, 1986, str. 66-67
[2] Ne treba svakako zaboraviti ni da je u “podvige” evropskih kolonijalnih sila spadalo i uništavanje stranih, “poganskih”, “nevjerničkih” kultura, a sve u ime uspostavljanja civilizacijskog reda i poretka.
[3] Usporediti: David Eliot, A Life and Death Struggle, u: Art and Power, str. 270. Naumburgove ideje nisu ipak bile nikakva znanstvena novotarija. Prethodila su mu stajališta Cesare Lambrosoa (Genij i ludilo, 1864.), Max Norauova Izopačenost (1895.) i T. B. Hyslopova studija Postiluzionizam i umjetnost sumanutih (1911.). Usporediti: Colin Rodhes, Outsider Art: Spontaneous Alternatives, 2000, str. 86-88
[4] J. Petropoulos, Art as Politics, str. 57
[5] Alan E Steinweis, Art, Ideology, and Economics in Nazi Germany. The Reich Chamber of Music, Theater and the Visual Arts, 1993, str. 103
[6] Vodič kroz izložbu Izopačene umjetnosti, reprint originalnog izdanja (str. 1-30) objavljen u Barron, Degenerate Art, str. 358-390
[7] Th. Adorno i M. Horkheimer, Dijalektika prosvjetiteljstava, str. 168
[8] Jonathan Petropoulos, The Faustian Bargain, str. 5
[9] J. Petropoulos, Art as Politics, str. 84
[10] Andreas Hüneke, On the Trial of Missing Masterpieces, u: S. Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 128
[11] O tome vidjeti: S. Barron, The Galerie Fischer Auction, u: Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 135-146
[12] Katalog, str. 22
[13] Cit. prema: Davidson, Kunst in Deuchland, str. 31
(Iz knjige Umjetnost uništenog, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2005).
Vampir je itekako živ
Borislav Pekić, ”Kako upokojiti vampira”, Prosvjeta, Zagreb, 2014.
Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih.
Vanjski okvir romana Pekić je postavio u obliku tzv. pronađenog rukopisa: radi se o 26 pisama hajdelberškog profesora srednjovjekovne povijesti i bivšeg esesovca Konrada Rutkowskog.
Anonimni priređivač prema tim pismima postupa kao prema znanstvenom tekstu, što znači da dodaje fusnote, popis literature itd., a to je smisleno jer su pisma zamišljena kao polemički izazov filozofskoj tradiciji teške kategorije (Nietzsche, Heidegger, Leibnitz,Erazmo, Husserl, Descartes, Schopenhauer; Hegel, Spengler, Platon, Sartre, Camus, Kant, Wittgenstein i Marx). Pekić odmah dodaje i intrigantnu žanrovsku etiketu (sotija), kako bi upozorio na fantazmagorične i satirične elemente u svom romanu.
”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Narativni pasaži su izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta
Koncepti se, kao što vidimo, ovdje vrpolje kao lutkice u ruskoj babuški: ”Kako upokojiti vampira” ipak je roman a ne filozofska rasprava, jer glavni lik Konrad Rutkowski pati od kojekakvih neuroza i halucinacija, on je vjerojatno luđak kojem se stanje pogoršava nakon povratka u dalmatinski gradić D. (nije Dubrovnik) 1965. godine.
Kao turist odsjeda u hotelu Miramare, gdje je za vrijeme rata kao esesovac isljeđivao ratne zarobljenike, što je odličan početak za žanrovski roman, no tada je Pekić još daleko od svog romana ”Besnilo” i uopće od ideje pisanja žanrovskog romana.
U ”Vampiru” je dakle tako namjestio središnju situaciju da na licu mjesta može propitati moralni stav jednog tipično kolebljivog zapadnog intelektualca: Rutkowski nije baš pravi esesovac, unovačen je protiv svoje volje, a njegov demonski alter ego, nadređeni Steinbrecher, lako mrvi njegov otpor koji je ionako slab – za Rutkowskog je totalitarizam otprilike pitanje ukusa, što je Pekiću dovoljno da ga satjera u kaznenu ulogu isljednika i ubojice. Kao turist i profesor na godišnjem odmoru, Rutkowski, naravno, ne može riješiti svoju policijsku i isljedničku ulogu u ratu, pa krivnju, uglavnom neuspješno, pokušava prebaciti na totalitarne aspekte zapadne intelektualne tradicije u kojoj se nacizam i okotio.
Pekić je tekst protkao fantastičnim literarnim vlaknima snoviđenja i ukazanjima, pa je roman ispao žanrovska travestija, s tajanstvenom, slučajnom i zapravo potpuno nevinom žrtvom u središtu: Adam Trpković (!) je pomalo kafkijanski lik s pokojim folklornim motivom i demonskim kišobranom u ruci.
Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ
Romani koji se bave totalitarnim sustavima rado se i često bave nevinim žrtvama totalitarnih sustava – no Pekić svom Adamu u ruke gura demonski kišobran kako bi izbjegao stereotipe. Pekić je taj kišobran zamislio kao alegorijski ključ, kišobran, zbog kojeg je Adam i uhapšen, možda i glogov kolac koji vodi neku svoju demonsku ubilačku karijeru.
”Kako upokojiti vampira” nije fantastični roman jer Pekića suviše zanimaju stvarna ljudska izopačenja, isljeđivanja i tortura koji su sami po sebi dovoljno iracionalni i fantastični da ih treba istraživati ”strukturalistički”, iznutra. Pekić je sigurno namjeravao napisati roman o torturi i policijskoj državi, no je li baš epistolarna forma pravi izbor ako se želi proniknuti u tajne i fantastične mehanizme policijske države? Doista, što bi bilo kad bi bilo da je ovaj roman Pekić promislio žanrovski, poput ”Besnila”?
”Vampir” je epistolarni roman, što je alibi za mnoštvo digresija i retardacija, za mnogobrojne introspekcije i reminiscencije, daleko od svake dramske brzine, što znači da je i sotija, kao žanrovska odrednica, pomalo proizvoljna. Miješanje narativnih i nenarativnih diskursa dovelo je do hibridne proze, što je iz nekog razloga danas opet moderno. S druge strane, ideja da prozni tekst preuzima alate znanstvenog danas izgleda kao jeftin postmodernistički trik.
Za sve što je smislio u ovom romanu Pekić ima odličan alibi. ”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Likovi su ostali ponešto izvan fokusa, a i priča stenje pod teretom erudicije. Dojma smo kako su narativni pasaži izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta.
Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih
Ostaje čak utisak da je nacizam u ovom romanu pomalo prinudan izbor. Pekić je vjerojatno bio puno spremniji pisati o komunizmu, s kojim je od rana bio u sukobu zbog članstva u tada ilegalnoj organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije.
Komunisti su ga kao osamnaestogodišnjaka strpali u KPD na izdržavanje petogodišnje zatvorske kazne, što ga je obilježilo za čitav život. Početkom sedamdesetih, kao persona non grata u komunističkoj Jugoslaviji, Pekiću je više bilo stalo do neke općenite kritike ideologije i totalitarne svijesti, a ni prema nacizmu nije imao baš neki jednoznačan odnos.
Lako je pronaći čak i jednu malu laudu nacizmu: ”U Trećem Reichu nije baš bilo rđavo. Ne može se poreći da se na telesno vaspitanje obraćala pažnja (…) pa onda autostrade, socijalna skrb, razvitak industrijske tehnologije, osećanja za zajednicu kroz organizacije, kolektivna svest nacije, javni nužnici, napredak vojne muzike, porast nataliteta.” Svakako ironična i podsmješljiva lauda, tipično postmodernistička, ali ipak lauda.
Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Parole golog antisemitizma
Novi rat na Bliskom istoku, jer ovo što se događa na relaciji Izrael – Gaza jest rat, stvorio je upravo idealnu dimnu zavjesu iza koje se, javno i jasno, prikriveno i manje prikriveno, ili tek na “mala vrata” na javnu scenu ponovo vraća antisemitizam. A antisemitizam, ako netko slučajno ne zna, mržnja je i neprijateljstvo prema židovskom narodu kao cjelini, odnosno prema svima pripadnicima toga naroda, bez ijednog drugoga razloga, osim što su Židovi.
Iracionalni antisemitizam bio je u korijenu nacističkog plana “konačnog rješenja”, plana o – doslovno – istrebljenju cijeloga jednoga naroda koji se, stjecajem povijesnih okolnosti, stoljećima održavao raštrkan širom svijeta i ovisan o dobroj volji većinskih naroda među kojima su njegovi dijelovi živjeli, čuvajući u prvome redu svoju vjeru, tradiciju i običaje i podvrgnut stalnome diskriminiranju i povremenim pogromima (progonima i ubijanju).
I opet za one koji možda ne znaju: uvriježeno vjerovanje kako su Židovi “rođeni trgovci i lihvari” izravna je posljedica činjenice da im je u Evropi bilo zabranjeno bavljenje nizom profesija, pa su se orijentirali na ono što su smjeli: trgovinu i novčarstvo (a da je između njima bilo i ovakvih, i onakvih, to je valjda ipak svakome jasno). No, predrasuda je stvorena, jedna od mnogih, pa je i navodimo samo kao primjer.
Država Izrael, zamišljena i koncipirana kao država židovskog naroda, dakle nacionalna država, svoje stvaranje može dobrim dijelom zahvaliti lošoj savjesti svijeta koji je, bez pretjerivanja se može reći (mada su iznimke postojale), mirno gledao kako se Židove “tvorničkim metodama” likvidira. Naravno, ispravljanjem jedne nepravde, nepoduzimanja nikakvih aktivnih koraka da bi se spriječio holokaust, međunarodna je zajednica počinila drugu – prema arapskim stanovnicima dotadašnjeg britanskog mandatnog područja – Palestine.
Za one koji možda ne znaju: uvriježeno vjerovanje kako su Židovi “rođeni trgovci i lihvari” izravna je posljedica činjenice da im je u Evropi bilo zabranjeno bavljenje nizom profesija, pa su se orijentirali na ono što su smjeli: trgovinu i novčarstvo (a da je između njima bilo i ovakvih, i onakvih, to je valjda ipak svakome jasno). No, predrasuda je stvorena, jedna od mnogih, pa je i navodimo samo kao primjer
To je područje odlukom Ujedinjenih naroda podijeljeno na Izrael i Palestinu, ne uzimajući u obzir da su već i prije toga židovske paravojne formacije prognale iz budućeg Izraela ne mali broj Arapa. Dakle, jedna je nepravda ispravljena, preživjeli holokausta dobili su svoju državu, ali na račun dotadanjih stanovnika (mada Židovi zaista jesu, povijesno gledano, prastanovnici toga područja). No, nije ostalo na tome.
Dan nakon proglašenja Države Izrael, susjedne su je arapske zemlje, sve – u koordiniranoj akciji – napale. Na iznenađenje svijeta, ali i uz pomoć iz svijeta, Izrael se obranio, snagom očajnika pritisnutoga uza zid. I ne samo što se obranio, nego je i proširio područje pod svojom kontrolom, što je – nepotrebno je i govoriti – bila nova nepravda.
U desetljećima što su slijedila arapske su zemlje u nekoliko navrata podlijegale iskušenju da i one počine povijesnu nepravdu, zločin zapravo, da okončaju ono što je Hitler tako uspješno počeo (pa ga se zbog toga u ne malom broju arapskih zemalja veličalo), jer proklamirana je politika susjeda Izraela bila uništenje te države i “bacanje Židova u more”.
S tim je ciljem (ali ne bez asistencije “velikih” koji su igrali svoje igre) početo nekoliko ratova koji su svi, s izuzetkom onoga iz godine 1973. (mada i to samo dijelom) završavali daljom teritorijalnom ekspanzijom Izraela.
Palestinci, protjerani i nagurani u izbjegličke logore (jer, ni jedna arapska zemlja nije pokazivala volju da ih integrira) počeli su pribjegavati terorizmu. Stariji će se bez muke sjetiti vremena kada su pripadnici Palestinske oslobodilačke organizacije otimali avione, izvodili atentate, ili kada su uzeli kao taoce izraelske sportaše na Olimpijadi u Münchenu (i bili, zajedno s njima, ubijeni u neuspjeloj njemačkoj akciji spašavanja).
U to vrijeme počinje proces koji sada, u jeku vojne kampanje protiv Hamasa u pojasu Gaze (i više od tisuću poginulih samo u tri tjedna), ponovo dobiva na zamahu. I to dvostrani proces.
Država Izrael, zamišljena i koncipirana kao država židovskog naroda, dakle nacionalna država, svoje stvaranje može dobrim dijelom zahvaliti lošoj savjesti svijeta koji je, bez pretjerivanja se može reći (mada su iznimke postojale), mirno gledao kako se Židove “tvorničkim metodama” likvidira. Naravno, ispravljanjem jedne nepravde, nepoduzimanja nikakvih aktivnih koraka da bi se spriječio holokaust, međunarodna je zajednica počinila drugu – prema arapskim stanovnicima dotadašnjeg britanskog mandatnog područja – Palestine
S jedne strane izraelska vlada svaku oštriju kritiku svoje politike proglašava po kratkome postupku antisemitizmom, a s druge, u redove onih koji s pravom i razlogom napadaju mnoge poteze izraelske politike, udobno se pozicioniraju notorni antisemiti, kojima je do Palestinaca stalo kao do “lanjskoga snijega”, ali koji sa zadovoljstvom nastoje sve Židove, ma gdje oni živjeli, pretvoriti u taoce izraelske politike, proglašavajući ih suodgovornima za nju, ili tražeći ultimativno da se oglase protiv nje (kolektivna odgovornost!).
Pa se tako na demonstracijama protiv stradanja civila u Gazi čuju notorno antisemitske parole, blokira se vjernike u sinagogi i prijeti im se smrću (Pariz), ili se u mošejama moli Alaha “svemogućeg i milostivog” da uništi i pomete s lica Zemlje i posljednjeg Židova (London). Reagiranja na takve ispade olako će se proglasiti ograničavanjem slobode izražavanja, odnosno slobode vjere.
Usputna primjedba: ne treba sve ovo ni posebno čuditi, ako se zna (a mora se znati) da je ujedinjena Evropa, barem u svojim novim članicama, do sada pokazivala bolećivu toleranciju prema antisemitizmu (i desnom radikalizmu), naprosto zato što je kartu za ulazak u red “prihvatljivih” profašista i antisemita bilo vrlo lako kupiti deklarativnim antikomunizmom. I sada se ta bolest širi, što je uvijek slučaj s bolestima koje se na vrijeme ne suzbija.
E sada, da ne bi bilo zabune, evo nekoliko konkretnih pitanja i odgovora na njih. Ima li Izrael pravo graditi, proširivati, pa čak i zadržati svoja naselja na zapadnoj obali Jordana, koju je svojedobno okupirao, a gdje danas egzistira Palestinska autonomija, zametak buduće palestinske države? Nema!
Jesu li ta naselja jedna od ključnih prepreka miru? Jesu!
Je li Izrael, čije su trupe tada bile u Libanonu, smio pustiti libanonske falangiste da masakriraju palestinske izbjeglice u logorima Sabri i Šatili? Naravno da nije!
Može li se prihvatiti politika da se sruši kuća u kojoj živi obitelj Palestinca koji je počinio teroristički čin? Ne može (uz to što takva politika i previše sliči nacističkoj praksi da cijela obitelj odgovara za djelo jednoga svojega člana)!
Može li na dugi rok biti održivo izraelsko taktiziranje, posebno prisutno kod aktualnoga premijera, usmjereno da se onemogući trajno rješenje bliskoistočne krize konceptom dviju država koje će se međusobno priznati i uspostaviti normalne odnose? Ne može!
Je li Izrael neslavni šampion u nepoštivanju rezolucija Ujedinjenih naroda? Jest!
Arapske su zemlje u nekoliko navrata podlijegale iskušenju da i one počine povijesnu nepravdu, zločin zapravo, da okončaju ono što je Hitler tako uspješno počeo (pa ga se zbog toga u ne malom broju arapskih zemalja veličalo), jer proklamirana je politika susjeda Izraela bila uništenje te države i “bacanje Židova u more”
A, s druge strane, je li istina da je izraelski premijer Rabin, dosljedni zagovornik mira s Arapima (mada je tim putem, zajedno s egipatskim predsjednikom Sadatom krenuo jedan od njegovih prethodnika – Begin) postao žrtvom atentata, što ga je na njega izveo izraelski vjerski fanatik? Jest!
I je li istina da je Anvar el Sadat poslije svojega povijesnog iskoraka prema Izraelu (i odricanja od politike bacanja Izraela u more) postao žrtvom atentata pripadnika Muslimanske braće (iz koje je potekao Hamas)? Jest, i to je istina!
Dakle, protivnika mira ima i na jednoj i na drugoj strani (uključujući lidere mnogih palestinskih organizacija koji su stasali u ratu i naučili živjeti u ratu i – od rata), a razloga da se kritizira izraelska politika (što je u ovome kontekstu ne manje važno) ima i više nego dovoljno. Ali, ma koji razlozi za to postojali, ni jedan od njih nije, ne može i ne smije biti povod da se kroz kritičnost prema politici Izraela promovira antisemitizam. Pogotovo, što i u izraelskom društvu postoje ne baš beznačajne snage koje se oštro protive politici svoje vlade.
A da netko, tko je židovske vjere, ili čak nije ni prakticirajući vjernik, nego je naprosto porijeklom Židov i živi negdje u Evropi, Americi, ili tko zna gdje u svijetu, bude izložen prijetnjama, napadnut, diskriminiran, ili suočen sa zahtjevom da “odmah i jasno” osudi ono što radi Izrael u Gazi (a pri tome je on, na primjer državljanin Francuske, Velike Britanije ili Njemačke), za svakoga tko logično misli, odnosno hoće misliti, izvan je pameti.
Stari, nikada iskorijenjeni antisemitizam koji je, zbog grozote holokausta, neko vrijeme “izašao iz mode” našao je idealno tlo na kojemu ponovo uspijeva, proglašavajući sve Židove, samo zato što su Židovi (zvuči nekako poznato, zar ne?) odgovornima za politiku Države Izrael, koja jest država židovskog naroda, ali nije država onih Židova koji su svojom voljom ostali živjeti u velikom broju drugih zemalja, niti oni za nju mogu biti odgovorni.
Rastu tog “nevidljivog”, ali sve prisutnijeg antisemitizma pogoduje i medijsko izvještavanje o sukobu Izraela i Hamasa u kojemu se upadljivo “zaboravljaju” neke notorne činjenice, odnosno kojega se analizama što bi teško izdržale ozbiljnije razmatranje (jer traže uzroke tamo gdje ih nema), pokušava prikazati u svjetlu različitom od realnoga.
S jedne strane izraelska vlada svaku oštriju kritiku svoje politike proglašava po kratkome postupku antisemitizmom, a s druge, u redove onih koji s pravom i razlogom napadaju mnoge poteze izraelske politike, udobno se pozicioniraju notorni antisemiti, kojima je do Palestinaca stalo kao do “lanjskoga snijega”, ali koji sa zadovoljstvom nastoje sve Židove, ma gdje oni živjeli, pretvoriti u taoce izraelske politike, proglašavajući ih suodgovornima za nju, ili tražeći ultimativno da se oglase protiv nje (kolektivna odgovornost!)
Uzmimo samo nekoliko primjera. Sve se agresivnije probija teza o izraelskoj agresiji na Gazu, a prešućuje činjenica da je Hamas (ne zaboravimo ni Islamski džihad!) bio taj koji je prekinuo primirje što ga je svojedobno sklopio s Izraelom i puna dva tjedna raketirao Izrael, prije nego što je počeo vojni odgovor, naglašavamo: odgovor, zrakoplovstvom i artiljerijom.
“Zaboravlja se” da je Izrael čekao još punih tjedan dana, kroz koje vrijeme su stotine raketa poletjele iz Gaze, da bi se upustio u kopnenu operaciju. Pravi se stalna, koliko cinična, toliko i licemjerna, računica koliko palestinskih pokopa otpada na jedan izraelski (20 na 1 objavila je svojedobno Hrvatska televizija), odnosno uspoređuje se broj žrtava u Gazi (više od tisuću u nepuna tri tjedna) i civilnih žrtava u Izraelu (dvije!), ali se ne kaže da Izrael ima fantastično djelotvoran sustav proturaketne obrane.
Nitko od onih koji “plaču” nad ubijenim Palestincima (a treba, i to iskreno, plakati za svakim ubijenim civilom u Gazi, jer je poginuo ni kriv, ni dužan, samo zbog suludog plana Hamasa da ojača svoju poziciju “proizvodnjom” što više mrtvih Palestinaca i jačanjem mržnje prema Izraelu – i Židovima, naravno), nitko – dakle – od takvih ni ne pokušava napraviti računicu koja bi zorno pokazala da bi Izrael, kada ne bi imao sustav ”Željezna kupola”, u tri tjedna raketiranja iz Gaze imao barem 400 do 600 mrtvih civila.
Jer, u tome je razdoblju ispaljeno više od dvije tisuće raketa, i to ne slijepih ili neispravnih, kako se može ponekada čuti, nego ne savršeno preciznih, ali najvećim dijelom ipak dobro usmjerenih na gusto naseljena mjesta. Izraelci su presreli praktično svaku koja je mogla pasti na neki grad. Udarili su na Gazu, odakle rakete dolaze, a na snimcima jasno se vidi ispaljivanje iz samoga grada, mada će Hrvatska televizija kada napokon odluči objaviti i takav snimak, u tekst umetnuti čarobnu rječcu “navodno”, pa je tako ono što se jasno vidi ipak – samo navodno.
Bili su Izraelci itekako svjesni da će pogoditi civile, jer Hamas se zavukao u sustav tunela izgrađen ispod Gaze, sustav koji je svojom veličinom i kompleksnošću, zapanjio i Izraelce. Stoga su nastojali civile upozoriti na predstojeći napad – lecima, SMS porukama i e-mailovima, svjesni ipak činjenice da u površini maloj, a gusto naseljenoj enklavi prostora za bježanje jedva da ima.
No, teško će se naći netko, tko će reći (a to je činjenica!) kako Hamas sprječava civile da se maknu prije napada, kako podučava djecu da demonstrativno deru izraelske letke upozorenja (viđeno na televiziji), a još je manje onih koji će pokazati snimke na kojima se jasno vide lanseri za rakete ukopani pored zgrade škole (no o bombardiranju škole će se naveliko govoriti).
Ima li Izrael pravo graditi, proširivati, pa čak i zadržati svoja naselja na zapadnoj obali Jordana, koju je svojedobno okupirao, a gdje danas egzistira Palestinska autonomija, zametak buduće palestinske države? Nema! Jesu li ta naselja jedna od ključnih prepreka miru? Jesu!
Jednako tako nitko osim izraelske televizije neće reći kako je njihova vojska uz samu granicu s Gazom postavila poljsku bolnicu otvorenu za Palestince, niti to da je Hamas nakon nekoliko dana tu bolnicu granatirao, prethodno sprječavajući Palestince da u njoj potraže pomoć. Niti će spomenuti odbijanje lijekova koje je Izrael pokušao poslati u Gazu (od odbijanja “židovske krvi”, pa do standardnih lijekova).
Svaki je rat prljav, a ovaj posebno.
Hamas, ostavši bez saveznika u Egiptu nakon što je vojska srušila “muslimanskog brata” Mursija, trebao je nešto, što će mu priskrbiti novu tranšu financijske pomoći (Katar, možda i Turska) i vojne pomoći (Iran, najvjerojatnije). A trebao je i nešto da ojača svoju poziciju u odnosu na predsjednika Abasa koji je na zapadnoj obali Jordana, u Palestinskoj autonomiji što je spretno i postupno izvlači na međunarodnu scenu, prijetio da će postati ključni igrač na palestinskoj strani.
Nakon više od 1.000 ubijenih civila, Abas je morao mijenjati i retoriku i politiku – makar privremeno, i makar znao koji su stvarni uzroci stradavanja civila u Gazi.
S druge strane, u Izraelu prijeti realna opasnost da sigurnost koju pruža ”Željezna kupola” i dosadašnje nesmetano razaranje u Gazi (uz uništavanje tunela i lansirnih rampi, koje – usprkos svemu – i dalje rade svoj posao) stvore iluziju da se (nekažnjeno) tako može u nedogled, sve do potpunog uništenja Hamasa. A to je koliko nemoguće, toliko i nedopustivo, jer bi preko svake granice uvećalo civilne žrtve (bez obzira na to koristi li ih Hamas kao živi štit, ili ne).
Rješenje može biti samo u pregovorima i u uzajamnim garancijama sigurnosti. Tako dugo dok Hamas ne odustane od proklamiranog cilja uništenja Države Izrael, zagovornici vojnog rješenja s druge strane granice imat će lak posao.
Protivnika mira ima i na jednoj i na drugoj strani (uključujući lidere mnogih palestinskih organizacija koji su stasali u ratu i naučili živjeti u ratu i – od rata), a razloga da se kritizira izraelska politika (što je u ovome kontekstu ne manje važno) ima i više nego dovoljno. Ali, ma koji razlozi za to postojali, ni jedan od njih nije, ne može i ne smije biti povod da se kroz kritičnost prema politici Izraela promovira antisemitizam
Mada otpor militarizaciji društva i preferiranju vojne opcije pred političkom u samome Izraelu evidentno postoji i nije zanemariv, stalni život uz zvuk sirena što najavljuju nove rakete i uz spoznaju da se ima nekih petnaest do četrdeset sekundi (!) vremena da bi se stiglo u sklonište, i za takve će Izraelce postati nepodnošljiv. Što znači da će jačati trend podupiranja politike sile, a slabiti podrška politici traženja rješenja pregovorima.
No, bilo kako bilo, a tragično jest, treba jasno upozoriti da Židovi kao narod, a pogotovo Židovi koji žive izvan Izraela i koji su državljani drugih država, zbog stradavanja Palestinaca u Gazi ne smiju postati žrtve novoproplamsalog antisemitizma.
Uvijek iznova svijet bi se morao sjetiti do čega je doveo nesputani antisemitizam u vrijeme Drugoga svjetskog rata (i odsutnost svakog odgovora na njega). A ipak, njemački narod kao cjelina nikada nije proglašen krivim zbog holokausta (niti bi to bilo prihvatljivo). Holokaust je bio djelo nacističke vlasti (koju su, istina je, mnogi Nijemci bezrezervno podržavali sve do kraja).
Izraelska politika, sa svim svojim pogrešnim potezima, pa i s onime što je vrlo blizu ratnim zločinima, djelo je aktualne vlasti, a ne svih građana Izraela, pogotovo ne svih Židova.
Stoga treba s posebnim povećalom čitati i slušati sve “analize” koje govore o “Izraelskom četvrtom Reichu”, koje brane goli antisemitizam parolama o slobodi govora i izražavanja i koje prozivaju Židove, bilo gdje u svijetu, tražeći od njih da se “legitimiraju”, javno osuđujući politiku vlade Benjamina Netanyahua. Sve su to, naime, jasni i prepoznatljivi simptomi antisemitizma i valja na njih upozoravati, uvijek i uvijek iznova – da ne bi bilo kasno.
Što nikako ne isključuje kritičnost prema politici Izraela, ali s drugih osnova. Kao ni kritičnost prema onima koji vuku konce na međunarodnoj sceni, a koji su mnogo puta do sada pokazali da rat preferiraju pred mirom, jer ratom učvršćuju svoje globalne pozicije, a osim toga – rat je “dobar posao”. A njihova se filozofija može sažeti u jednu riječ: profit.
Kapitalizam je zasnovan na ideji profita i, zaista, ima velikih kapitalista, Židova (baš kao i onih drugih nacionalnosti i vjera). No, Židovi nisu izmislili kapitalizam, ali jedan od najvećih i – sve je očitije – vizionarski – kritičar kapitalizma, Karl Marx, bio je Židov. I to treba spomenuti, makar i samo usput, u kontekstu ovoga razmatranja o Izraelu, Gazi i antisemitizmu. Da bi predrasuda bilo što manje i da bi stvari bile što jasnije; ako je to još moguće.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Poljubac žene-pauka
Za Adama Bella svijet je golema paukova mreža.
Na početku ”Neprijatelja” on je toga svjestan samo intelektualno; radi kao profesor povijesti na sveučilišnom odsjeku društvenih znanosti. Kad prvi put slušamo njegovo predavanje o načinima na koji totalitarni sustavi održavaju kontrolu nad stanovništvom pomoću kruha i igara, ono nam zvuči razmjerno fascinantno – uživljeno i promišljeno, temeljeno na stvarnom nastojanju da se shvati funkcioniranje represivnih aparata kroz povijest. Kad ga drugi put slušamo, doduše, Bell zvuči umorno, a riječi bivaju tek naštrebana rutina: postaje nam jasno da je profesorski posao za njega samo posao, posao koji mu neće dati odgovor na ono što ga istinski tišti.
Filmske adaptacije djela bilo kojeg recentnog nobelovca više su nego rijetke; posve je nečuveno da dodaju nove razine značenja tekstu, ali to je slučaj s ovim iščitavanjem poznog romana velikog Joséa Saramaga
Adam Bell, naime, svoj totalitarizam živi.
Svaki mu je dan jednak, na putu od stana do posla, od posla do stana. Svaki put prolazi pokraj grafita hrpe japija ruku podignutih u nacistički pozdrav; svaki se dan ili tiska u tramvaju pod gustom mrežom trola ili vozi svoj sivi, dvadesetak godina stari auto. Izuzev seksa s djevojkom Mary Bell nema naročitih hobija. U njegovu životu nema boja; sve oblijevaju mučni tonovi žute i smeđe. Njegov je grad atrofija urbane anonimnosti, stiska stambenih nebodera u kojoj proklamirane riječi njegova predavanja ne mogu ni u kome ojačati individualiziranost.
Ne čudi stoga što Adam naposljetku otkrije da i nije individua.
Kad se u njegovu životu pojavi dvojnik, to biva u skladu s riječima koje voli citirati na predavanju – s Hegelovom izjavom da se sve velike ličnosti pojave dvaput, te Marxovom popratnom opaskom da to prvi puta bude kao tragedija, a drugi puta kao farsa. Adam je doista tragičar, na sitan, svakodnevan, posve prepoznatljiv način tromoga gubitnika. Majka mu voli reći da je sve u njegovu životu na mjestu, osim sposobnosti da zadrži djevojke: samo Adam zna koliko je ta sitnica presudna. Njegova je majka pritom bivša glumica, s plakatima svojih nekadašnjih filmova na zidovima svojeg stana, mnogo raskošnijeg i elegantnijeg od onoga u kojemu Adam živi.
Adamov dvojnik je, pomalo farsično, glumac.
“Neprijatelj” ispisuje palimpsest preko radnje svojeg književnog predloška, prenoseći puninu ove inačice praiskonske pripovijesti o čovjeku i njegovu dvojniku i dodajući joj slojeve asocijacija na odnos čovjeka prema njegovu totalitarizmu i njegovoj animi
Za njega sazna nakon ciljane preporuke kolege da pogleda jedan film. U tom neambicioznom djelcu ugleda lice frapantno istovjetno vlastitome: guglanjem otkrije da ulogu hotelskog potrčka tumači izvjesni “Daniel St. Claire”. Prihvativši se istraživanja i lukavština koje su njegovome karakteru poprilično strane, Adam otkriva da se taj čovjek zapravo zove Anthony: njegov dvojnik zapravo ima dvostruki identitet. A gdje je onda identitet samoga Adama?
”Neprijatelj” je, ipak, mnogo više od filma o doppelgängeru.
Ujedno je i mnogo više od ekranizacije romana Joséa Saramaga ”Udvostručeni čovjek” (O Homem duplicado) iz 2002., u nas neobjavljenog. Filmske adaptacije djela bilo kojeg recentnog nobelovca više su nego rijetke; posve je nečuveno da dodaju nove razine značenja tekstu. Ali Saramagov je protagonist posvećen mezopotamskoj, a ne suvremenoj povijesti, a njegova radnja, ma koliko majstorski bila oblikovana, tek je još jedan doprinos tradiciji priča o dvojnicima koje doista sežu u prošlost daleku barem poput mezopotamske.
”Neprijatelj” ispisuje palimpsest preko radnje svojeg književnog predloška.
Scenarij Javiera Gullóna naoko vrlo vjerno slijedi situacije i razvoj radnje knjige, zadržavajući čak i imena likova prilikom transponiranja lokacije iz Portugala u Kanadu. Ali drugačije ulazne vrijednosti uvjetuju bitno drugačiji razvoj zbivanja: Kanada nije imala pola stoljeća dugo iskustvo s totalitarizmom, pa se scenaristički i vizualizacijski odabiri moraju potruditi oko konteksta koji je u ovoj priči (kao i u ukupnom Saramagovu opusu) implicitan.
Svejedno, film Dennisa Villeneuvea ide nekoliko koraka dalje.
“Neprijatelj” iz naslova nije nužno Anthony, koliko god on očito utjelovljavao Adamov potisnuti id. Barem u jednakoj mjeri kao i vlastiti dvojnik – istovjetan do posljednjeg madeža i ožiljka, iako se film mudro suzdržava od racionaliziranja njegova postojanja – Adama opčinjava njegova žena Helen. Eterično lijepa i suzdržano produhovljena, ona je zapravo osoba s kojom Adam prvo stupi u kontakt kad pokušava pronaći Anthonyja. I ona je ta koja prva potraži njega.
Helen je u šestom mjesecu trudnoće, a trbuh joj već djeluje golemo.
Radnja svake pripovijesti o dvojniku – od ”Kraljevića i prosjaka” do Corta Maltesea – zahtijeva da se doppelgängera prije ili poslije uništi. Saramagova priča daje filmu razmjerno zgodan način dolaženja do tog rezultata: Anthony počne žudjeti za Mary, pa mu Adam odluči uzvratiti istom mjerom – ili barem to sebi samome tako racionalizira. Helen je žena koja je pošla za njega, napokon, premda ne za pravog njega. Vrijeme je da provjeri kako bi reagirala na njega kao njega. Ako i nosi dijete, to je zacijelo njegovo dijete, zar ne?
Možda i nije.
Cijeli novi sloj koji Gullón i Villeneuve daju Saramagovoj priči odnosi se na tu fascinaciju ženskim rodom – onim stvarno nedokučivim doppelgängerom svakog muškarca, a napose tako izgubljenog u vlastitoj tromoj stvarnosti poput Adama. Iz sebi znanih razloga filmaši odlučuju tu žensku onostranost predočiti kroz simbol pauka: kroz simbol životinje koja plete mrežu.
Četiri se pauka javljaju u filmu.
Prvi je na samome početku. U uvodnoj sceni Anthony (prepoznatljiv po bračnom prstenu, iako to u tom momentu radnje gledatelju nije bitan podatak) pohodi jednu od onih tajnih orgijastičnih seansi kakve nam je Kubrick dočarao u svojem posljednjem filmu: tajno mjesto gdje oronuli muškarci očima upijaju ljepotu nagog ženskog tijela. Anthony, koji je odraz Adama, tu vidi kako maskirana gola žena na zlatnome pladnju iznosi pauka, te ga gazi potpeticom cipele.
Drugi je prikaza koja hoda nad gradom.
Motiv kojim sve fascinantniji redatelj Dennis Villeneuve opisuje svoje čitanje ove složene i jednoznačnom čitanju nedostupne priče je pauk – pauk kao simbol i totalitarizma, i žene i smrti, ali ujedno i pauk kojega treba moći poljubiti
Treći je Adamovo snoviđenje, kao posuđeno iz Anthonyjeve podsvijesti: potpuno obnažena žena hoda po stropu hodnika koji vodi do njegova stana, ali ovaj put ne nosi masku. Ne, glava joj je istinska glava pauka: mreža je žena, totalitarizam koji potajice razapinje Adama krije se u njegovoj nesposobnosti stupanja u tako željen, a tako nedohvatljiv odnos sa suprotnim spolom.
Četvrti je završni kadar filma, prozvan i najstrašnijim kadrom ikad snimljenim.
”Neprijatelj” nam donosi Dennisa Villeneuvea u svjetlu koje svakako nismo očekivali nakon što smo ga upoznali kroz intimistički potresnu feminističku epopeju o bliskoistočnim stradavanjima, za Oscara nominiran majstorski rad ”Naša majka”: navodno je ovaj film snimio kao protutežu svojem prvom naslovu za Hollywood, izvrsnom trileru ”Zatočene”. Kao dekonstrukcija odnosa muškarčeva ega i ida ”Neprijatelj” bi već mogao biti prijeloman film ovog desetljeća; budući da je više od toga, budući da dekonstruira odnos prema muškarčevom animusu i animi, ovo je jedan od nosećih filmova našeg vremena.
Ne bojte se paukove mreže; u njezinu središtu čeka vas ishodišni cjelov.
- « Previous Page
- 1
- …
- 5
- 6
- 7
- 8
- Next Page »