Ako stara pučka mudrost veli da je selo bez crkve isto što i djevojka ”bez guzica” – dakle, nešto suštinski manjkavo i nepotpuno – vrijedi li to isto i za grad? Ako pak vrijedi, nije zgorega zapitati se koliko bi to crkava grad morao imati a da bi u svijesti svojih građana postao zaokružen, ispunjen i cjelovit. [Read more…]
Nikad napisano pismo splitsko-makarskome nadbiskupu
Zašto Vam pišem (s nešto malo zakašnjenja)
Znate, gospodine nadbiskupe, htio sam ovo napisati još prije 23 godine, no, eto, nisam to napravio i sad mi je pomalo krivo zbog toga. [Read more…]
Zabrinjavajuća izjava predsjednika HBK
Nekoliko je dana hrvatska javnost iščekivala hoće li se čelni čovjek Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić oglasiti o potpisu dvojice biskupa pod opskurnu inicijativu da se u službenu upotrebu uvede ustaški pozdrav “Za dom – spremni”. I oglasio se. [Read more…]
Stepinac, Vaša šutnja puno je kriva
(Opaska uredništva: Primili smo slijedeće pismo, ”Vidim da si se i Ti uhvatio našeg Blaženika i sveca in spe. Prije koji mjesec, premećući požutjele, prašnjave papire u podrumu naišao sam na pjesmu koju prilažem. Pisana je na staroj pisaćoj mašini kao underground, negdje u jesen 1943. Napisao ju je Žmigavec, pseudonim novinara koji je pisao prije rata (mislim Drugog) satirične pjesme u ‘Koprivama’ koje bi se mogle uzeti kao preteča Ferala. Inače čovjek se zvao Milan Dobrovoljac, rođen u Dugom selu, zaređen za svečenika 1901. Pjesma je autentični dokument nastao ‘in real time’ i čini mi se, interesantno povijesno svjedočenje.” Smatramo da je potrebno je objaviti na našemu portalu.). [Read more…]
Veličanstveni Poskokovi
(Opaska uredništva: Prvo poglavlje romana ”Veličanstveni poskokovi”, nastavak ”Čuda u Poskokovoj Dragi”, objavljeno ovih dana u izdanju Hena Com iz Zagreba, poziv je da ga nabavite i uživate jer vas Tomić, pardon, ”Ante Tomić Veličanstveni”, kako je napisao Ivo Stivičić, “Sve ono što je Ante Tomić dosad napisao – romani, priče, filmski scenariji, kazališne drame, i posebno tjedne kolumne – bilo je trasiranje puta za ovaj roman. ‘Veličanstveni Poskokovi’ su puna mjera Tomićeve zrelosti u kojoj je hrabrost jedna od njegovih najprepoznatljivijih odlika.
Ante Tomić je pisac jednostavnoga sloga, a slojevite i jake osobnosti. Njegov duhovni hod ‘s brijega na brig’ i natrag ‘s briga na brijeg’ dramatski je uvjerljiv i koloritno složen. Čist je, kratak i jasan, a kreiranje intriga preporuka je za scensku interpretaciju. Potkupljivi, lažljivi, pokvareni, kriminalno i mafijaški organizirani Poskokovi tijelom su naši, ali Tomićev je glas uteg na vazi našega boljeg duha.”) [Read more…]
Crkveni ostanak u ormaru
Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica.
Dakle, ta rečenica doslovce glasi ”zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić primio je u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, gospođu Kolindu Grabar Kitarović, kandidatkinju za predsjednicu Republike Hrvatske”. Priopćenja Tajništva Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije i inače su štura i rasterećena informativnog sadržaja, ali na ovome priopćenju sastavljaču valja čestitati.
Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica
Rečeno je mnogo toga, rečeno je tko (Josip Bozanić s pripadajućim titualama i Kolinda Grabar Kitarović s pripadajućom političkom željom), što (primio ju je), gdje (u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu), kada (u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine), ali nije rečeno zašto, nije rečeno o čemu se razgovaralo. Međutim, ono što nije izrijekom rečeno jest poručeno.
Odmah se u javnosti i medijima počelo nagađati o samoj svrsi tog susreta i upravo u tome krije se taj maksimalan učinak postignut minimalnim naporom. Manje-više jednoznačan je zaključak da je Katolička crkva u Hrvatskoj (istina ne službeno jer je riječ o nadbiskupu zagrebačkom, a ne o Hrvatskoj biskupskoj konferenciji) u predizbornoj predsjedničkoj kampanji stala na stranu izazivačice Kolinde Grabar Kitarović.
Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija.
Crkva izbjegava izravno se izjasniti koga podržava na izborima, pa se redovito svi zajedno s vrhom Katoličke crkve igramo mimikrije – oni se kao nisu izjasnili koga podržavaju, a mi to kao ne znamo koga podržavaju. Ništa sporno ne bi bilo u tome da se Katolička crkva izrijekom izjasni za pojedinog kandidata.
Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija
Uostalom, zašto ne bi podržala deklariranu vjernicu koja s Pantovčaka pokušava izgurati deklariranog agnostika. Logika stvari kaže da bi Katoličkoj crkvi trebao biti bliži netko tko je njen vjernik, nego netko tko nije. Opasnosti od nekakvog pretjeranog utjecaja na ishod izbora nema: Stjepan Mesić sigurno nije bio preferirani kandidat Crkve na izborima, i to dva puta, a to nije bio ni Ivo Josipović na prošlim izborima.
Ni Ivica Račan i njegova koalicija nisu bili obljubljeni u crkvenim krugovima, pa su pobijedili na parlamentarnim izborima, o ”omiljenosti” Zorana Milanovića i njegova koalicije u crkvenim krugovima nepotrebno je i pisati.
Takvim informiranjem javnosti Katolička crkva nastoji zadržati privid svoje političke nevinosti i navodne političke neutralnosti (u ovom slučaju otišlo se toliko daleko da nije navedeno ni čija je to kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović) iako baš ništa loše, dapače, nema u tome da, jezikom seksualnih manjina, izađu iz ormara.
Dok se to ne dogodi priopćenja će i prečesto sličiti na ona Sjevernokorejske novinske agencije, a ono od 12. rujna 2014. godine glasi (prenosimo u cjelosti): Aleksandar Toršin, prvi potpredsjednik Vijeća federacije Rusije i njegova pratnja otputovali su u petak kući.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Fra Luka i njegova Bosna (4)
Oprostili smo se od fra Luke Markešića, rođenog u Rami 23. prosinca 1937., u mjestu Proslap kraj Prozora. Krsno ime bilo mu je Mirko. Najveći dio života proveo je u Sarajevu, u kojem je i umro, u četvrtak, 7. kolovoza 2014. Njegova subraća ispunila su mu želju da bude ukopan u mjestu svoga življenja, u Sarajevu, na gradskome višekonfesionalnom groblju Bare, u grobnici bosanskih franjevaca. Bilo je to u utorak, 12. kolovoza.
U posljednjem nastavku feljtona nastavljam navoditi tek samo neke od ”bosanskohercegovačkih tema” kojima se fra Luka bavio u svojim knjigama i člancima.
Pismo papi Franji i treći entitet
Međutim, ono što je mnoge u Crkvi i u HDZ-ovski usmjerenoj politici ”diglo na noge”, bilo je fra Lukino pismo papi Franji od 28. ožujka 2014. godine (http://hnv.ba/2014/03/pismo-papi-franji/) koje je on, kako navodi u razgovoru za portal www.klix.ba, napisao jer je smatrao da je dodjela Večernjakovog pečatnjaka papi Franji ”manipulacija koja u sebi ima negativan cilj (…) pokrivanje zla, koje je činila, i nastavlja na neki način da čini u svojoj politici HDZBiH”.
Ističući u ovome razgovoru da je on fratar i da je za njega papa, posebno papa Franjo, ”osoba s kojom se ne smije manipulirati, kojega treba iskreno prihvatiti” (…) jer se pokazao kao čovjek ”koji voli istinu, koji voli dobro”, a što je ”izraženo na različite načine u njegovom životu i čiji se životni program sastojao upravo u tome da se ne pokriva zlo, već da se otkriva dobro, da se ljudi potiču na dobro”, pa je stoga samoga Papu bilo potrebno upozoriti na manipulacije ovakvim ”počastima”, a koje je bilo moguće učiniti isključivo uz suradnju ili pak uz nagovor iz crkvenih krugova
Ističući u ovome razgovoru da je on fratar i da je za njega papa, posebno papa Franjo, ”osoba s kojom se ne smije manipulirati, kojega treba iskreno prihvatiti” (…) jer se pokazao kao čovjek ”koji voli istinu, koji voli dobro”, a što je ”izraženo na različite načine u njegovom životu i čiji se životni program sastojao upravo u tome ‘da se ne pokriva zlo, već da se otkriva dobro, da se ljudi potiču na dobro”, pa je stoga samoga Papu bilo potrebno upozoriti na manipulacije ovakvim ”počastima”, a koje je bilo moguće učiniti isključivo uz suradnju ili pak uz nagovor iz crkvenih krugova.
Prema fra Lukinim riječima, politika traženja trećeg entiteta ili ekskluzivnoga hrvatskog teritorija unutar Federacije BiH je zapravo ”nastavak one politike koja je imala u sebi zlu ideju o podjeli BiH”. Pa bi slijedom toga politika trećega entiteta bila ”politika uništenja BiH kao jedne cjelovite zemlje”, odnosno podjela BiH na entitete bila bi ”protiv prirode ove zemlje, protiv države BiH”.
U tome smislu tu politiku bi trebalo ostaviti, odnosno umjesto stvaranja trećeg entiteta trebalo bi ići ”s procesom nestajanja entiteta, i jednog i drugog”.
O ”trećem entitetu” progovorio je još ranije u intervjuu ‘Oslobođenju’, 3. srpnja 2011. pod naslovom ”Gdje su sada 325.852 Hrvata?” U odgovoru na pitanje ”Što bi konkretno Hrvati dobili trećim entitetom u BiH?’, fra Luka je iznio svoj stav: ”Što se tiče uopće podjele BiH na entitete, to je posve pogrešna politika, nastala kao posljedica prošlog rata ovdje. Naime, podjela BiH na dva entiteta je protivna geografskoj prirodi i povijesti zemlje, te je takvo uređenje države nefunkcionalno, nepravično i nedemokratično za sve narode i građane”, jer se njime ”provodi diskriminacija te onemogućuje ravnopravnost i zajedništvo naroda i građana BiH, što pogađa posebno Hrvate kao manji konstitutivni narod raspršen na cijelom teritoriju države”.
U svojem opredjeljenju za ili protiv dvo- ili troentitetske podjele BiH fra Luka je bio mišljenja da je troentitetsko uređenje Bosne i Hercegovine ”još gore od dvoentitetskog, koje je također nepravično i nefunkcionalno za Hrvate naseljene različito u cijeloj BiH” i to stoga što bi takvo ustavno uređenje BiH ”većinu Hrvata pretvorilo u nacionalnu manjinu u entitetima drugih dvaju naroda”, što bi ih dovelo ”u izolaciju u samom hrvatskom entitetu, a potom potaknulo iseljavanje i nestanak, što se i sada već događa”, a sve zbog toga što ”niti jedan narod u BiH ne može prihvatiti život neravnopravnosti pod isključivom vlašću ili dominacijom drugoga naroda”.
O Ahdnami
Mnogim njegovim kritičarima i osporavateljima ostalo je sve do danas nejasno zašto je ustrajavao u obilježavanju dana Ahdname. Stoga su i njega i njegovu subraću koji polaze sa stajalištâ iznesenih prije nepuna tri mjeseca u njegovu tekstu ”Aktualnost Ahdname u povijesti i danas” (http://hnv.ba/2014/05/aktualnost-ahdname/) nazivali izdajnicima, daidžama, ljudima koji su pristali živjeti pod okupacijom, itd.
U svojem opredjeljenju za ili protiv dvo- ili troentitetske podjele BiH fra Luka je bio mišljenja da je troentitetsko uređenje Bosne i Hercegovine ”još gore od dvoentitetskog, koje je također nepravično i nefunkcionalno za Hrvate naseljene različito u cijeloj BiH” i to stoga što bi takvo ustavno uređenje BiH ”većinu Hrvata pretvorilo u nacionalnu manjinu u entitetima drugih dvaju naroda”, što bi ih dovelo ”u izolaciju u samom hrvatskom entitetu, a potom potaknulo iseljavanje i nestanak, što se i sada već događa”, a sve zbog toga što ”niti jedan narod u BiH ne može prihvatiti život neravnopravnosti pod isključivom vlašću ili dominacijom drugoga naroda”
Međutim, za fra Luku je Ahdnama ”znak i svjedočanstvo Bosne i Hercegovine – zemlje na raskršću istoga i zapada, sjevera i juga u Evropi”, zemlje u kojoj se susreću ”različite kulture, narodi i religije koji se međusobno prihvaćaju i suprotstavljaju, kao što o toj i takvoj zemlji svjedoče Povelja Kulina Bana i kruna kralja Tvrtaka u srednjovjekovnoj Bosni, Stari most u Mostaru i Most na Drini u Višegradu, džamije i crkve u osmanskom periodu, Muzej i Vijećnicu u austrougarskom periodu, institucije skupštine i univerziteta u jugoslavenskom razdoblju BiH”.
Fra Luka je smatrao da se specifičnost i značenje Ahdname izražava po njezinu ”postanku u situaciji osvajačkog rata, po ponašanju pobjednika i poraženog i po vjerskom razlogu davanja i dobivanja povelje”.
U tome smislu Ahdnamu bi valjalo tumačiti i razumijevati ”kao činjenje dobra pobjednika nad pobijeđenim u ratu”, u kojemu ”dobro postaje vrednije i značajnije negoli u miru”, a što potvrđuje upravo događaj susreta sultana i fratra i davanje i primanje Ahdname, 28. svibnja 1463. na Milodražu.
On to iskazuje na sljedeći način:
Sultan Mehmed II. El-Fatih (1432.–1481.): veliki vladar, čovjek svestrano obrazovan i dobro odgojen u islamskoj vjeri, koji dakle ”kao musliman priznaje kršćanstvo kao religiju knjige po Kuranu”, daje Ahdnamu s izrazito vjerskim motivom i sadržajem o ljudskim pravima, a fratar fra Anđeo Zvizdović (1420.–1498.), duhovnik-franjevac, čovjek širokog obrazovanja i velike hrabrosti, s dubokom vjerom u Boga traži i prima povelju, jer poštuje islam ”po Evanđelju i primjeru svoga učitelja Franje Asiškoga, koji se u svoje vrijeme radi mira između kršćanstva i islama susreo jednako u vrijeme križarskih ratova sa sultanom Melek El-Kamelom u grada Damiettu u Egiptu”.
Fra Luka smatra da se dokument Ahdname, koju franjevački povjesničar Julijan Jelenić naziva Magna charta libertatum, može razumjeti samo u tome kontekstu. Dakle ”sultan je dao Ahdnamu kao vjernik-vladar prema pravilu i duhu islama”, fra Anđeo je ”tražio Ahdnamu kao vjernik-fratar, koji ne bježi iz Bosne, nego ostaje u državi s islamskom vlašću, protivno tadašnjoj općoj praksi politike i vjere u svijetu, izražene u načelu: čija regija, njegova religija – Cuius regio, eius religio”, pa ta povelja ima istodobno ”specifično političko i vjersko značenje”, što se nadaje i iz njezina sadržaja.
Novi Sabor Hrvata BiH
Znao je jako dobro da takav njegov društveni angažman neće naići na odobravanje ni kod njegovih redovničkih poglavara. Međutim, bio je uvjeren da je njegovo društveno angažiranje u danome vremenu i na danome prostoru potrebno i korisno jer je bilo iskreno i usmjereno postizanju općega dobra za sve ljude s kojima je živio u Bosni i Hercegovini koju je smatrao istinskom svojom domovinom. Nije želio biti po strani, želio se uključiti u društvene procese i dati svoj prilog demokratizaciji bosanskohercegovačkoga društva
Ostala mu je neispunjena želja da se ove godine u povodu 20. obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća BiH (1994.-2014.) sazove i održi novi Sabor Hrvata Bosne i Hercegovine koji bi prema njegovu iskazu trebao ”ponovo pokazati također da se ‘slučaj’ Bosne i Hercegovine ne može riješiti samo ekonomskim ili drugim humanitarnim mjerama, kao što po svojoj deklaraciji misli Evropska Unija, na prijedlog predstavnika Hrvatske”, nego da se to može učiniti prije svega ”novim političkim uređenjem, uz druge pomoćne mjere, kojim se BiH priznaje i izgrađuje kao suverena, demokratska i pravedna država u okviru Evropske Unije”, jer će samo tako biti moguće ”postići ravnopravnost, pojedinačno i kolektivno, svih ljudi, nacionalnih manjina i konstitutivnih naroda u BiH.
Sve drugo je velika varka, kojom se pogrešno postupa, gubi vrijeme i duhovno-materijalna dobra, u postizanju toga cilja i ne rješava problem BiH kao više-nacionalno-kulturno-vjerske države.” (više u: http://hnv.ba/2014/03/novi-sabor-hrvata-bih/)
I ovdje ću stati. A ovo je samo djelić od onoga o čemu sam želio govoriti.
Još je mnoštvo drugih društvenih tema o kojima se fra Luka javno i bez sustezanja očitovao bez obzira na kakav će odjek takav njegov stav naići kod političkih i crkvenih ”vladara”. Znao je jako dobro da takav njegov društveni angažman neće naići na odobravanje ni kod njegovih redovničkih poglavara. Međutim, bio je uvjeren da je njegovo društveno angažiranje u danome vremenu i na danome prostoru potrebno i korisno jer je bilo iskreno i usmjereno postizanju općega dobra za sve ljude s kojima je živio u Bosni i Hercegovini koju je smatrao istinskom svojom domovinom. Nije želio biti po strani, želio se uključiti u društvene procese i dati svoj prilog demokratizaciji bosanskohercegovačkoga društva.
Neka, dakle, ovih nekoliko rečenica bude povod i poticaj onima koji se nešto više žele baviti društvenom i političkom mišlju katoličkoga teologa fra Luke Markešića.
(Kraj feljtona)
Zahvlajujemo članu našeg redakcijskog savjeta, profesoru i prijatelju dr. sc. Ivi Markešiću na ovom iznimno važnom svjedočanstvu o velikom bosanskom franjevcu fra Luki Markešiću, naročito jer je feljton napisao nekoliko dana nakon sahrane i u velikoj tuzi zbog gubitka voljenoga rođaka.
Fra Luka i njegova Bosna (3)
Oprostili smo se od fra Luke Markešića, rođenog u Rami 23. prosinca 1937., u mjestu Proslap kraj Prozora. Krsno ime bilo mu je Mirko. Najveći dio života proveo je u Sarajevu, u kojem je i umro, u četvrtak, 7. kolovoza 2014. Njegova subraća ispunila su mu želju da bude ukopan u mjestu svoga življenja, u Sarajevu, na gradskome višekonfesionalnom groblju Bare, u grobnici bosanskih franjevaca. Bilo je to u utorak, 12. kolovoza.
U nastavku feljtona nastavljam navoditi tek neke od ”bosanskohercegovačkih tema” kojima se fra Luka bavio u svojim knjigama i člancima.
Konstitutivnost Hrvata u BiH
Posebnu važnost fra Luka je posvećivao neupitnoj konstitutivnosti naroda u BiH i to stoga što je ”konstitutivnost postala naša – povijesna, civilizacijska i ustavna kategorija”. A to znači sljedeće:
Povijesna kategorija: jer se u povijesti BiH na njezinom teritoriju ”susreću i tako isprepliću tri naroda da istodobno tvore jedinstvo i različitost života, kulture, Države” , a što je potvrđeno i na ZAVNOBiH-u 1943. poznatom formulacijom: ”Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska”.
Kako se konstitutivnost naroda proteže na cijeli teritorij BiH, time se, po njemu, priznaje jedinstvenost države. Nepriznavanje konstitutivnosti sva tri naroda na cijelome području znači nepriznavanje jedinstvenosti i suverenosti države. Ali isto tako, smatrao je, ”konstitutivnost ne znači suverenitet i mogućnost secesije naroda”, jer se ovdje pod pojmom konstitutivnost podrazumijeva ”nerazdvojna konstitutivna povezanost naroda s državom BiH”
Civilizacijska kategorija: Konstitutivnost naroda u BiH spada upravo u onaj dio ljudskih prava koji uvažava ne samo individualna nego i kolektivna prava čovjeka: ljudska prava i pravo naroda.
Ustavna kategorija: Ustav BiH govori izričito o konstitutivnim narodima, a Ustavni sud BiH je to također svojim odlukama od 30. lipnja i 1. srpnja 2000. potvrdio i pojasnio, tako da je ta konstitutivnost doista, smatrao je fra Luka – neupitnost u konstituciji BiH.
Kako se konstitutivnost naroda proteže na cijeli teritorij BiH, time se, po njemu, priznaje jedinstvenost države. Nepriznavanje konstitutivnosti sva tri naroda na cijelome području znači nepriznavanje jedinstvenosti i suverenosti države. Ali isto tako, smatrao je, ”konstitutivnost ne znači suverenitet i mogućnost secesije naroda”, jer se ovdje pod pojmom konstitutivnost podrazumijeva ”nerazdvojna konstitutivna povezanost naroda s državom BiH”.
U tekstu ”Politička i moralna tragedija hrvatskoga naroda BiH”, objavljenom u Statusu, magazinu za političku kulturu i društvena pitanja, broj 14, proljeće 2010., fra Luka navodi da bi radi zaštite i očuvanja hrvatskoga naroda u BiH bilo potrebno u ustavnim promjenama koje su se tada pripremale učiniti sljedeće:
- Daytonski sporazum doraditi i promijeniti prema kriterijima pravde i međunarodnog prava, čime bi se postigla ravnopravnost ljudi i naroda u suverenoj, demokratskoj, pravnoj i sekularnoj državi BiH.
- Nema ustavne neupitne konstitutivnosti naroda bez ostvarenja povratka, niti ima povratka bez provođenja konstitutivnosti!
- Nema ustavne ravnopravnosti povratničke populacije i održivog povratka bez konstitutivnosti naroda! To je ostvarenje načela o ljudskim pravima – individualnim i socijalnim – pojedinaca i etničkih zajednica kao naroda.
- Treba poduzeti sve političke, zakonske i stručne mjere i aktivnosti kako bi se ustavi kantona FBiH i RS uskladili s amandmanima na ustav BiH o konstitutivnosti naroda i time osigurala ravnopravnost, te omogućio i ostvario održivi povratak svih ljudi i naroda BiH.
- Protuustavno ponašanje u obliku opstrukcije ili javne protivnosti podliježe zakonskim mjerama i potrebno je primijeniti odgovarajuće sankcija za sve prekršitelje ustavnih načela i državnih odluka.
- Povratak izbjeglica i raseljenih osoba traje sve dok se ne ostvari održivi povratak. Svako sprječavanje povratka je protivno osnovnim ljudskim pravima na sigurnost života u baštini svojih predaka, u svom zavičaju i domovini, te kao takvo podliježe zakonskim sankcijama države i međunarodnog prava.
A kad je riječ o problemima Daytonske BiH i rješenjima za nju, fra Luka je decidirano jasan:
- ”Daytonska BiH je plod politike Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana sa svojim zločinačkim projektom o podjeli BiH, koja je započela u Karađorđevu, završila u Daytonu, te provođena od njihovih vjernih sljedbenika kao što su bili Radovan Karadžić i Mate Boban, sve do današnjih vođa Milorada Dodika i Dragana Čovića. Da je to aktualno i danas pokazuje se i u opasnom djelovanje Milorada Dodika, po uzoru na svoga političkog vožda Slobodana Miloševića.”
- Po Daytonskom sporazumu hrvatski narod u BiH je postao briga hrvatske države, koja se u svom ustavu obvezuje da bude zaštitnica Hrvata u BiH. Međutim, u tome se gleda uglavnom ostvarivati svoje interese preko leđa Hrvata u BiH, sada kao i vrijeme ratova 1991.-1995. Ili, još točnije rečeno, hrvatski politički krug HDZ-a vodi brigu o Hrvatima u BiH tako kao da su oni maloljetni ili nesposobni sami o sebi voditi brigu, te su zato pod njihovim skrbništvom. Politika pak hrvatskoga naroda u BiH je bila i ostala u rukama trgovaca i provodadžija nacionalnih interesa za svoje sebične individualne interese, a ne rade za opće dobro Hrvata BiH. Nažalost, velikim dijelom je sam taj narod kriv za svoju takvu sadašnju povijesnu nedoraslost i zlokobnost.
- Posebno mjesto u procesu prevladavanja teškog ekonomskog stanja u BiH, a to znači i u stvaranju stabilnih političkih odnosa u cijeloj regiji, predstavljaju gospodarske veze RH i BiH. Gospodarska podrška povratka Hrvata u BiH u njihova predratna prebivališta traži radikalnu promjenu. Ranija hrvatska vlast je novcem hrvatskih poreskih obveznika pravila Bobanova i Šuškova sela i druga fantomska graničarska naselja u BiH kako bi spriječila povratak srednjobosanskih Hrvata u svoja mjesta i načinila od njih humano preseljene i usrećene Hrvate. Takve investicije su direktan akt protiv povratka Hrvata onamo gdje su nekada živjeli. Pri tome je potpuno ostavljeno po strani pitanje što će ti ljudi raditi osim spavanja u novoizgrađenim spavaonicama. Novi pristup traži da se investira u povratak kući i istovremeno otvaraju radna mjesta za povratnike kroz aktivnosti hrvatskih poduzeća. Također, nova hrvatska vlast mora otvoriti realne mogućnosti povratku hrvatskih Srba u njihove domove kako bi se omogućio povratak bosanskih Hrvata u RS.
Fra Luka Markešić: ”Daytonska BiH je plod politike Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana sa svojim zločinačkim projektom o podjeli BiH, koja je započela u Karađorđevu, završila u Daytonu, te provođena od njihovih vjernih sljedbenika kao što su bili Radovan Karadžić i Mate Boban, sve do današnjih vođa Milorada Dodika i Dragana Čovića. Da je to aktualno i danas, pokazuje se i u opasnom djelovanju Milorada Dodika po uzoru na svoga političkog vožda Slobodana Miloševića”
Uloga Katoličke crkve u BiH
U ovome tekstu progovorio je fra Luka i o ulozi Katoličke crkve u integrativnim procesima u BiH. U njemu polazi od stava da je Katolička crkva ”imala opravdano pravo i dužnost vršiti integrativnu ulogu u BiH i činila je to riječju i djelom, za vrijeme i poslije rata 1992.-1995. u BiH”.
Međutim, kako je prema njegovu mišljenju glavni problem Hrvata u Bosni i Hercegovini bila pogrešna politika vođena u vrijeme raspada bivše Jugoslavije ”s ciljem podjele i uništenja BiH kao samostane države”, a u čemu su prema fra Lukinim riječima ”aktivno sudjelovali i hrvatski političari na čelu s Franjom Tuđmanom, koji je to izvodio preko svojih eksponenata u Hrvatskoj i BiH”, tako su i sva zbivanja u Bosni i Hercegovini krenula krivim putem. U tome smislu, navodi on, Hrvati BiH prihvaćaju i danas političke ideje HDZBiH koje se sastoje u sljedećem:
- Podjela BiH i svoj treći entitet u Zapadnoj Hercegovini
- Dvije škole pod jednim krovom
- Podjela medija i treći kanal svoj
- Svoju akademiju znanosti i umjetnosti.
S druge strane, fra Luka je smatrao da je upravo Crkva, koja bi trebala biti kritičko-oslobađajući proročki glas, zarobljena tom političkom ideologijom, pa stoga nije čudno da se i u vjerskim zajednicama, od kojih nisu pošteđeni ni neki vjerski poglavari, javljaju ”mržnja, nacionalizam, šovinizam, rasizam”, pa se ”često obistinjuje davna izreka opata Doroteja: glavni uzrok nemira i svađa među ljudima je zbog toga što nitko ne optužuje samoga sebe, nego samo druge”, a što se, kako fra Luka dalje navodi, pokazuje i u odnosu prema zločincima: ”Zločince drugih se imenuje posebno i konkretno, a zločince svojih se navodi općenito i zajedno s drugima, te se tako umanjuju, relativiziraju ili čak niječe njihovi zločini”.
Prema njegovu mišljenju Katolička crkva – univerzalna i mjesna – iznosila je ”teoretski kršćansko-crkvena načela o sudjelovanju katolika u politici, što se tiče njihova vjerskog ponašanju u ratu i prihvaćanja pravednog rješenja za priznanje i izgradnju države BiH”.
Po Daytonskom sporazumu hrvatski narod u BiH je postao briga hrvatske države, koja se u svom ustavu obvezuje da bude zaštitnica Hrvata u BiH. Međutim, u tome se gleda uglavnom ostvarivati svoje interese preko leđa Hrvata u BiH, sada kao i vrijeme ratova 1991.-1995. Ili, još točnije rečeno, hrvatski politički krug HDZ-a vodi brigu o Hrvatima u BiH tako kao da su oni maloljetni ili nesposobni sami o sebi voditi brigu, te su zato pod njihovim skrbništvom. Politika pak hrvatskoga naroda u BiH je bila i ostala u rukama trgovaca i provodadžija nacionalnih interesa koji rade za svoje sebične individualne interese, a ne za opće dobro Hrvata BiH. Nažalost, velikim dijelom je sam taj narod kriv za svoju takvu sadašnju povijesnu nedoraslost i zlokobnost
Međutim, iako se jedan dio viših i nižih poglavara i članova Crkve zauzimao teoretski i praktično za izgradnju BiH kao suverene, demokratske i pravne države triju konstitutivnih naroda i brojnih nacionalnih manjina, njihovu ravnopravnost na cijelom teritoriju i uključivanje u euroatlantsku integraciju države u duhu katoličkog socijalnog nauka i univerzalne crkvene politike Pape, Svete stolice i Vatikana, ipak je, navodi fra Luka, ”jedan dio viših i nižih crkvenih poglavara, protivno javno obznanjenim stavovima mjesne i univerzalne Crkve, djelovao teoretski i praktično za ostvarenje plana podjele BiH bez obzira na zločine koji su se time činili, od etničkog čišćenja do genocida, i to se toleriralo bez primjene opravdanih sankcija prema njima”.
A potom je bez ustezanja u istome tekstu kazao i ovo:
- Članovi mjesne Crkve, koja bi trebala biti kritičko-oslobađajući proročki glas, bili su velikim dijelom zarobljeni navedenom pogrešnom politikom i nacionalističkom ideologijom.
- Dio crkvenih poglavara i vjernika bio je naime stvarno zatrovan grijehom mržnje, nacionalizma, šovinizma i rasizma. To se očitovalo posebno priklanjanjem teoretski i praktično na izborima ekstremističkom krilu politike HDZ i nacionalističkim projektima te stranke u Hrvatskoj i BiH.
- U prosuđivanju političkih događaja i posebno ratnih zločina i zločinaca oni su bili redovno jednostrani: zločini i zločinci drugih su imenovani posebno i konkretno, a zločini i zločinci svojih su relativizirani ili nijekani, navodeći ih općenito ili zajedno s drugima, kao na primjer: svi su činili zločine, pa i naši s njima zajedno, ali nikada to nisu bili oni sami ili konkretno određeni ljudi kao zločinci.
- Dio viših i nižih crkvenih poglavara u mjesnoj Crkvi Hrvatske i BiH prihvatio je također pogrešnu politiku iseljavanja i stavio se u službu progonstva katolika Hrvata iz BiH pod geslom ”humanog preseljavanja” iz BiH u napuštena područja Hrvatske, te u sprječavanju povratka prognanih, izbjeglih i raseljenih u njihova rodna mjesta i zavičaje. Pritom se davanjem humanitarne pomoći prognanicima, često i lažnim obećanjima, zaustavljalo provođenje održivog povratka, koji je prije svega politička, a ne humanitarna dužnost države i međunarodne zajednice. Ne treba čuditi što je bio mišljenja da Hrvatima u BiH ne treba humanitarna pomoć, nego pomoć u političkome uređenju države.
- Tako se, štoviše, humanitarnim djelovanjem pokrivala nemoralnost političke akcije u podjeli i uništenju države BiH, a time istodobno stradanju ljudi i naroda u njoj, sve do njihova genocida!
U zaključku toga dijela teksta on kaže:
”Koliko je takvo osobno djelovanje pojedinaca kao članova Crkve, na svim razinama, od viših poglavara do običnih vjernika, bilo pozitivno, a koliko negativno, u integrativnim i dezintegrativnim procesima rata i poslije njega sve do danas, kakav je posebno bio odnos između njihovih riječi i djela, stvar je nepristrane i pravedne znanstvene i teološke prosudbe. I ovdje naime treba polaziti od osobe kao pojedinog čovjeka u prosudbi odgovornosti u dobru i zlu. Pritom valja imati u vidu također specifičnost života i ograničene mogućnosti djelovanja Crkve u politici, koja je po sebi samostalna, slobodna i odgovorna djelatnost svakog čovjeka kao političkog bića. Konačno, samo istina u ljubavi nas spašava i oslobađa od sadašnjih i budućih opasnosti zla kao što je rat i vodi miru među ljudima i narodima u istini, pravdi i slobodi kod nas i u cijelom svijetu. ”
(Nastavlja se)
Fra Luka i njegova Bosna (2)
Oprostili smo se od fra Luke Markešića, rođenog u Rami 23. prosinca 1937., u mjestu Proslap kraj Prozora. Krsno ime bilo mu je Mirko. Najveći dio života proveo je u Sarajevu, u kojem je i umro, u četvrtak, 7. kolovoza 2014. Njegova subraća ispunila su mu želju da bude ukopan u mjestu svoga življenja, u Sarajevu, na gradskome višekonfesionalnom groblju Bare, u grobnici bosanskih franjevaca. I bilo je to u utorak, 12. kolovoza.
U nastavku feljtona ću navesti samo neke od ”bosanskohercegovačkih tema” kojima se fra Luka bavio u svojim knjigama i člancima.
Crkva u samoupravnom socijalizmu
Fra Luka je svoj teološki uspon započeo promišljanjima o izgradnji i djelovanju prve Crkve. Magistrirao je radom ”Suvremene teme poslanice Korinćanima: Izgradnja Crkve u Korintu” (1969.), a doktorirao temom ”Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima” (1972.). Stoga mu zacijelo nije bilo teško pisati knjigu – poslanicu – kršćanima u Bosni i Hercegovini u vrijeme samoupravnoga socijalizma, knjigu pod naslovom ”Crkva u samoupravnom socijalizmu” (Svjetlo riječi, Sarajevo 1986.).
Iako može izgledati paradoksalno, fra Luka će u intervjuu Danima, br. 193 od 16. veljače 2001., ustvrditi da je Crkva u socijalističkome društvu velikim dijelom mogla biti slobodna i vršiti svoju vjersku i društvenu funkciju zato ”što nije bila vezana uz vlast, dok je u sadašnjoj situaciji to prividno”, jer Crkva sada ”ima prividnu slobodu, vanjsku slobodu, ali je svoju unutarnju slobodu toliko povezala s političkim strankama da je u stvari ugrozila svoju slobodu”
Pisao ju je ne za to da bi se dodvorio socijalističkim vlastima i njihovu sustavu, kako to mnogi zlurado navode, nego da bi, kritizirajući taj sustav i njegove okove koji su sapinjali nesmetano djelovanje Crkve i život njezinih vjernika, ohrabrio vjernike da ustraju u svojoj vjeri bez obzira na okolnosti u kojima su živjeli.
Činio je to imajući pred očima model borbe za opstanak kršćana u nekršćanskim režimima koji je još prije 500 godina promovirao fra Anđeo Zvizdović primajući 1463. godine ”Ahdnamu” od osvajača Bosne Mehmeda el-Fatiha.
I fra Luka je, suočen s postojećom zbiljom života, zbiljom socijalističkoga režima i službene državne ateizacije društva u Bosni i Hercegovini, tražio i pronalazio modalitete života Crkve i vjerničkog života njezinih vjernika. Stoga je ta njegova knjiga jedno vrijedno svjedočanstvo opstanka i rasta Crkve u socijalističkome sustavu.
U njoj je polazio od temeljne činjenice da religija i Crkva nisu negdje izvan postojeće društvene stvarnosti, svejedno kako je mi definirali, nego da i jedna i druga trebaju ”u toj stvarnosti, izbjegavajući opasnost neosmišljenog prilagođavanja kao i apriornog protivljenja” sačuvati ”svoju vlastitu funkciju, te krećući se između tih dviju krajnosti u konkretnoj povijesnoj situaciji izgrađivati ”svoj vlastiti identitet i poslanje”.
Iako može izgledati paradoksalno, fra Luka će u intervjuu Danima, br. 193 od 16. veljače 2001., ustvrditi da je Crkva u socijalističkome društvu velikim dijelom mogla biti slobodna i vršiti svoju vjersku i društvenu funkciju zato ”što nije bila vezana uz vlast, dok je u sadašnjoj situaciji to prividno ”, jer Crkva sada ”ima prividnu slobodu, vanjsku slobodu, ali je svoju unutarnju slobodu toliko povezala s političkim strankama da je u stvari ugrozila svoju slobodu”.
Uvođenje višestranačja, osnivanje HDZBiH, referendum
Fra Luka je od kraja 1980-ih pa sve do svoje smrti bio snažno angažiran u svim procesima demokratizacije bosanskohercegovačkog društva, posebno oko uvođenja i promoviranja višestranačja i osnivanja političkih stranaka s nacionalnim predznakom, pa tako i oko osnivanja Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZBiH).
Ne treba čuditi što je fra Luka, kao jedan od utemeljitelja i pokretača franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi i kao njegov prvi urednik, uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene pozvao bosanskohercegovačke katolike Hrvate na referendum za neovisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu koji je održan od 29. veljače do 1. ožujka 1992. s pitanjem “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
Njezino vodstvo i djelovanje podržavao je sve dotle dok je ta stranka u svome praktičnom javnom djelovanju zagovarala i u praksi promovirala ideju cjelovite i nedjeljive Bosne i Hercegovine. Dakle, sve do početka govora o podjeli Bosne i Hercegovine, a što je ”službeno” krenulo susretom Tuđman-Milošević u Karađorđevu 25. ožujka 1991.
Ne treba stoga čuditi što je fra Luka, kao jedan od utemeljitelja i pokretača franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi i kao njegov prvi urednik, uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene pozvao bosanskohercegovačke katolike Hrvate na referendum za neovisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu koji je održan od 29. veljače do 1. ožujka 1992. s pitanjem “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”.
Temeljem rezultata tog referenduma Bosna i Hercegovina je dobila međunarodno priznanje, ali je na nju nakon referenduma i započela velikosrpska agresija.
Bila je to prva velika pobjeda u borbi za državnost Bosne i Hercegovine, ali i za njezinu cjelovitost i nedjeljivost.
Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH
Svoje najvažnije članke u kojima je iznosio vlastite stavove o domovini i državi Bosni i Hercegovini objavio je u knjigama ”Slučaj Bosna” (Svjetlo riječi, Livno, 1995.) te u najnovijoj ”Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH?” (HNVBiH, Sarajevo, 2012.).
Ti tekstovi u najnovijoj knjizi su istodobno i svjedočanstvo rada Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine – vremenski i prostorno – ali, kako on kaže, ”uvijek vjerno, dosljedno i ustrajno u svojem opredjeljenju za izgradnju države BiH i ravnopravnosti građana i naroda u njoj, prema suvremenim civilizacijskim načelima demokracije i općeg dobra. ”
Glavne krivce za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u državi Bosni i Hercegovini on vidi u hrvatskim političkim strankama, ponajprije u HDZBiH, u kojima se, kako navodi ”uglavnom vodila hrvatska politika koja je dovela do takvog bespuća”. Te hrvatske stranke bile su, smatrao je, ”sklone isključivosti u postizanju vlastitih interesa na štetu općeg dobra hrvatskog naroda na cijelom teritoriju BiH”
Po naslovnici i impressumu ove zadnje knjige moglo bi se zaključiti da ju nije pisao redovnik franjevac i svećenik fra Luka Markešić, nego samo građanin BiH, civil Luka Markešić. Tim imenom i prezimenom potpisuje se kao autor i kao urednik knjige, ali i uime nakladnika HNVBiH. Međutim, kao lektora i korektora navodi ”izvjesnoga” Mirka Kuraju.
A riječ je zapravo o njemu samome, o njegovu osobnom, mnogima potpuno nepoznatom imenu i prezimenu. Zapravo, fra Luka je ovim ”novim” imenom i prezimenom želio sačuvati od zaborava svoje ”sekularno” krsno ime Mirko i svoje ”starinsko” prezime Kuraja. Oboje je spojio u osobi lektora i korektora Mirka Kuraje i tako na nenametljiv način čitateljima dao do znanja da mu je draga i tzv. ”sekularna” strana vlastitoga redovničkog identiteta.
Naime, mi Markešići imali smo dvojno prezime ”Kuraja Markešić”. Fra Luka, kao i moj otac, morali su se u jednome vremenu opredijeliti koji dio prezimena će zadržati. Opredijelili su se za drugi dio prezimena, za ”Markešić”, ali još uvijek s ponosom spominjemo i prvi dio prezimena ”Kuraja”.
Elem, na pitanje koje u ovoj knjizi postavlja sebi i čitateljima: ”Ima li izlaza iz bespuća hrvatske politike u BiH?” fra Luka ne daje konačan odgovor. Međutim, u zamjenu za to nudi prijedloge za moguća rješenja. No, ta njegova rješenja dijametralno su suprotna postojećim rješenjima različitih hrvatskih politika, kako onih domicilnih (bosanskohercegovačkih), posebno HDZBiH, tako i onih ”uvoznih”: zagrebačko-hrvatskih, bez obzira na njihov stranački i ideološki predznak.
A sve to vidljivo je odmah u uvodu knjige – koju, da ne bude zabune, fra Luka posvećuje ”Bosni i Hercegovini, državi ravnopravnih građana i naroda u povodu dvadeset godina međunarodnog priznanja 1992 – 2012.” On sasvim jasno navodi da ”socijalno-politički pogledi ove knjige žele pokazati bespuće hrvatske politike u BiH i potaknuti ALTERNATIVU kao izlaz iz toga bezizglednog stanja”, uz njegovu napomenu da su ti pogledi uključivi (inkluzivni) dio političke filozofije i teologije ”kojima je glavno načelo i cilj zajedničko opće dobro”.
Osim što za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u BiH prstom upire u hrvatske političke stranke, on ovdje bez uvijanja govori i o suodgovornosti vjerskih zajednica, a to znači o suodgovornosti nekih ljudi iz Katoličke crkve za takvo stanje
Glavne krivce za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u državi Bosni i Hercegovini on vidi u hrvatskim političkim strankama, ponajprije u HDZBiH, u kojima se, kako navodi ”uglavnom vodila hrvatska politika koja je dovela do takvog bespuća”.
Te hrvatske stranke bile su, smatrao je, ”sklone isključivosti u postizanju vlastitih interesa na štetu općeg dobra hrvatskog naroda na cijelom teritoriju BiH”, pa je u tome smislu dužnost svakog Hrvata kao građanina države BiH i člana hrvatskog naroda, pak njihova je moralna obveza ”da se u političkim strankama, civilnim društvima, religioznim zajednicama ili izvan njih, na vlastitom području, u svojim vjekovnim zavičajima, aktivno zauzima za postizanje individualnih ljudskih prava i kolektivnih kulturnih, nacionalnih i vjerskih dobara”.
Osim što za katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u BiH prstom upire u hrvatske političke stranke, on ovdje bez uvijanja govori i o suodgovornosti vjerskih zajednica, a to znači o suodgovornosti nekih ljudi iz Katoličke crkve za takvo stanje.
Pozivajući se na pismo pape Benedikta XVI. ”Hrvati katolici nestaju iz BiH, zaustavite iseljavanje” upućenog Biskupskim konferencijama BiH i Hrvatske 14. siječnja 2012., kojim se hoće potaknuti jedinstvo i odgovornost Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH ”prije svega za tragičnu demografsku stvarnost, odnosno svakodnevno smanjenje katoličke prisutnosti u BiH, jer se od oko 800.000 katolika u 1991. došlo na oko današnjih 440.000 katolika”, fra Luka se ne suspreže kazati da se taj problem neće moći riješiti samo akcijom solidarnosti, pod geslom Caritasa Republike Hrvatske ”Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH”, kako misle biskupi u RH i BiH, ”nego samo promjenom politike koja se provodila i još uvijek provodi nad katolicima i Hrvatima prije svega od samih njihovih kriminalnih vođa u BiH i Hrvatskoj i s našom slijepom poslušnošću njima već 20 godina.“
A to se neće moći dogoditi stoga, naglašavao je fra Luka, što je u Bosni i Hercegovini, slično nekim drugim državama u bivšemu komunističkom sistemu ”došlo do pogrešnog tipa saveza ‘trona i oltara’, često goreg od onog tradicionalno konstantinskog, pa i od komunističkog neprijateljskog odnosa prema religiji (…)
Prema fra Lukinom prijedlogu za ”promjenu Daytonske u Evropsku BiH” potrebno je ponajprije raditi na ”izgradnji države BiH” koja bi osiguravala ”život, dom, rad, vlasništvo, zatim rješavati individualne i socijalne probleme od mladih do starih žitelja zemlje” te ”provesti regionalizaciju i federalizaciju zemlje” i to zbog njezina unutarnjeg mira kao najsigurnijega temelja svake države
Posljedica pak takvoga ponovnog pogrešnog saveza Crkve s politikom kod nas jest, prema biblijskom upozorenju, upravo zajednička propast, kao što piše: ‘Kad slijepac slijepca vodi, obojica u jamu padnu’ (Mt 15,14). Ostaje nam dakle jedino nada, na što nas zapravo poziva pismo pape Benedikta XVI, ako vjerujemo i hoćemo prihvatiti promjene i obraćenje u smislu samog Evanđelja (Mk 1,14-15).”
Da bi se takvo stanje u Bosni i Hercegovini promijenilo, fra Luka je u svojstvu predsjednika Hrvatskoga narodnog vijeća BiH davao u više navrata i prijedloge za rješavanje postojećeg stanja u BiH, između ostaloga i prijedlog za promjenu Daytonske u Evropsku BiH!, a što je iznio u svome referatu na Četvrtome saboru HNVBiH, održanog u Sarajevu, 12. veljače 2005.
Prema tome prijedlogu za ”promjenu Daytonske u Evropsku BiH” potrebno je ponajprije raditi na ”izgradnji države BiH” koja bi osiguravala ”život, dom, rad, vlasništvo, zatim rješavati individualne i socijalne probleme od mladih do starih žitelja zemlje” te ”provesti regionalizaciju i federalizaciju zemlje” i to zbog njezina unutarnjeg mira kao najsigurnijega temelja svake države.
Posebnu važnost u tome prijedlogu fra Luka je dao ”neupitnosti konstitutivnih naroda”, i to stoga što su, kako on navodi, ”njezini konstitutivni narodi – Bošnjaci, Hrvati i Srbi” jedna od specifičnosti Bosne i Hercegovine, pa bi u tome smislu bilo potrebno urediti Bosnu i Hercegovinu tako ”da je svaki od tih naroda prisutan i ravnopravan na cijelom teritoriju ove jedne multietničke države”. Ali i zbog toga jer je konstitutivnost postala naša – ”povijesna, civilizacijska i ustavna kategorija”.
Nije se u ovome prijedlogu libio govoriti o potrebi stvaranja jedinstvenoga gospodarskog sustava i prostora u Bosni i Hercegovini, jer se, smatrao je, jedino na taj način BiH može povezati s drugim regijama i državama u okruženju i u Europi. Ukazivao je i na potrebu čuvanja svoje kulture i vrednota u njoj, govorio o potrebi obrazovanja koji su – kultura i obrazovanje – ”osobito značajni za izgradnju vlastitog identiteta u suvremenom pluralističkom svijetu.
Posebno važan dio svoga društvenog rada i angažmana, a što je istaknuo i ovom prigodom, odnosio se na brigu oko povratka izbjeglih i prognanih na svoja ognjišta. Bila je to i ostala bolna točka današnjeg bh-društva, jer se izbjeglim i prognanim, kako navodi u ovome prijedlogu, raznim opstrukcijama ”onemogućuje bilo kakav, pogotovo onaj održivi povratak.”
(Nastavlja se)
Fra Luka i njegova Bosna (1)
Ovih dana oprostili smo se od fra Luke Markešića, rođenog u Rami 23. prosinca 1937., u mjestu Proslap kraj Prozora. Krsno ime bilo mu je Mirko. Najveći dio života proveo je u Sarajevu, u kojem je i umro u četvrtak, 7. kolovoza 2014. Njegova subraća ispunila su mu želju da bude ukopan u mjestu svoga življenja, u Sarajevu, na gradskome višekonfesionalnom groblju Bare, u grobnici bosanskih franjevaca. Bilo je to u utorak, 12. kolovoza.
Najprije su se od njega na misi zadušnici u prepunoj crkvi sv. Ante na Bistriku, uz koncelebraciju velikoga broja svećenika, svojim prigodnim govorima oprostili kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski koji je i predvodio misno slavlje, fra Lovro Gavran, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene te fra Tomislav Brković, gvardijan ramskoga samostana kojemu je fra Luka pripadao po mjestu rođenja.
O fra Luki, njegovu životu općenito, te posebno o njegovu svećeničkom, odgajateljskom, obrazovnom, starješinskom, znanstvenom, teološkom i društvenom djelovanju tom prigodom govorio je fra Ivan Šarčević, gvardijan samostana sv. Ante na Bistriku u kojem je u posljednje vrijeme boravio i fra Luka. Rekao je da je bio istaknuti franjevac, optimist i borac protiv rata i ratnih događanja u Bosni i Hercegovini, te uz to posebno istaknuo sljedeće fra Lukine značajke:
Fra Luka je bio prirodan, elementaran čovjek, nekada djetinje zaigran i opušten, a nekada nepopustljiv i tvrd. Čovjek samostalan i samosvjestan do te mjere da je vlastita stajališta izdizao na razinu neupitnog stava i zaogrtao ih ruhom objektivnosti i opće istine koju bi i drugi, smatrao je on, trebali bez kalkulacija i dvoumljenja prihvatiti jer je ta istina očigledna, utemeljena i na vjeri u Boga. Bio je spreman gubiti, biti ismijavan i izrugivan, ostajati sam, ali ne izdati hrabrost ni cilj vlastitoga poslanja
“Fra Luka, zajedno s glavnim tokom bosanskoga franjevaštva u drugoj polovici XX. stoljeća sve do ratnih ’90-ih, aktivno sudjeluje u promjeni paradigme u odnosu Crkve prema državi i društvu što izaziva negodovanje pa i osude od strane tvrdih ljudi iz Crkve a najviše poslije pada komunizma od strane zagovornika političkoga katolicizma i u naše vrijeme pohrvaćenog katolicizma.
Svojim odgojnim i teološkim radom kao profesor na Franjevačkoj teologiji (od 1972) i kao provincijal Bosne Srebrene (1982-1991) fra Luka ne pripada antimodernističkom modelu isključivosti i apriorističke osude socijalističkoga režima od strane Crkve, niti oportunistički prihvaća vulgarni ateizam od strane partijskoga režima. On zastupa životni model uvažavanja i dijaloga s modernim svijetom i društvom. (…)
Fra Luka je bio prirodan, elementaran čovjek, nekada djetinje zaigran i opušten, a nekada nepopustljiv i tvrd. Čovjek samostalan i samosvjestan do mjere da je vlastita stajališta izdizao na razinu neupitnog stava i zaogrtao ih ruhom objektivnosti i opće istine koju bi i drugi, smatrao je on, trebali bez kalkulacija i dvoumljenja prihvatiti jer je ta istina očigledna, utemeljena i na vjeri u Boga. Bio je spreman gubiti, biti ismijavan i izrugivan, ostajati sam, ali ne izdati hrabrost ni cilj vlastitoga poslanja. (…)
Jedna od fra Lukinih odgovornosti od rata naovamo bila je cjelovita Bosna i Hercegovina, domovina i država svih njezinih naroda i građana, domovina i država oslobođena nacionalističkog zla i mržnje, osobito hrvatskoga nacionalističkog pristajanja uz velikosrpsko prekrajanje granica i projekt takozvanog ‘humanog preseljenja’. Cilj mu je bio da u BiH nitko ne smije biti žrtva očišćenoga teritorija.”
Rijetko je tko bio tako dosljedan u kritici loše, nacionalističke hrvatske politike u BiH kao fra Luka. I rijetko se tko tako nepotkupljivo, bez kompleksa precjenjivanja ili podcjenjivanja, dostojanstveno i sa samopoštovanjem smatrao bosanskim Hrvatom u svojoj državi. (Više u: www.prometej.ba)
Fra Luka je za naše društvo učinio velike stvari od povijesnog značenja. Bio je svjestan da zbog protivljenja zvaničnoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom mišljenju, nije prihvaćen niti shvaćen upravo među mnogima kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede. Bio je smetnja onima koji nemaju realne vizije o otme kako bi BiH trebala izgledati i koji su stvarni interesi svih bosanskohercegovačkih Hrvata
Fra Lukin ”ramski gvardijan” fra Tomislav Brković tom prigodom je istaknuo: ”Fra Luka je za naše društvo učinio velike stvari od povijesnog značenja. Bio je svjestan da zbog protivljenja zvaničnoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom mišljenju, nije prihvaćen niti shvaćen upravo među mnogima kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede. Bio je smetnja onima koji nemaju realne viziju kako bi BiH trebala izgledati i koji su stvarni interesi svih bosanskohercegovačkih Hrvata.
Zbog toga je proročki neumorno radio na tom planu, tražeći nove putove i nova rješenja. Vjerovao u čovjeka bez obzira koje vjere ili narodnosti bio. Nije tražio jeftinu i prolaznu slavu. Zbog svojih životnih principa i uvjerenja ponekad nije bio prihvaćen ni od pojedinih crkvenih velikodostojnika niti od članova zajednice. Ipak, jedan je od onih koji može stajati rame uz rame s velikanima bosanskoga franjevačkog reda, počevši od fra Anđela Zvizdovića, fra Josipa Markušića, fra Ljube Lucića, fra Petra Anđelovića.” (više u: www.rama.co.ba)
Nakon misnog obreda od fra Luke se pred velikim brojem rodbine, prijatelja i onih koji su ga poznavali kao nepokolebljivog pronositelja istine u ime Franjevačke teologije u Neđarićima, u ime njezina dekana, profesora i studenata, na groblju Bare oprostio fra Mile Babić. Prigodnim riječima okupljenima su se i ovdje obratili fra Lovro Gavran, fra Ivan Šarčević te fra Tomislav Brković.
Fra Luka je pokopan u grobnicu bosanskih franjevaca na groblju Bare u podnožju brda Hum, zajedno sa značajnim bosanskim franjevcima fra Karlom Karinom, fra Vitomirom Jeličićem i fra Bonifacom Badrovom. Bio je to ispraćaj čovjeka koji je dao veliki osobni doprinos izgradnji Provincije Bosne Srebrene, podizanju njezina pomlatka, traženju i iznalaženju modaliteta življenja i djelovanja kako same Provincije, tako i Crkve kao cjeline bez obzira na sustav u kojem se živjelo: onaj raniji – samoupravni socijalistički ili ovaj današnji – kvazidemokratski nacionalistički.
Zajednički iskaz svih onih koji su ga poznavali može se sažeti u riječi fra Tomislava Brkovića: ”Dragi prijatelji, odlazi još jedan čuvar Bosne. Odlazi čuvar njezine povijesti, kulture i državnosti. Franjevac i Hrvat u njoj.”
Ono što ga je posebno ”nosilo” u tome žaru borbe za opstojnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini nisu bile toliko nacionalno-nacionalističke politike bošnjačkih i srpskih političkih lidera, koliko nacionalno-nacionalistička politika onih hrvatskih lidera koji su si uzimali, i još uvijek si uzimaju za pravo, reći da jedino oni predstavljaju ”prave” interese hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. A sve su te hrvatske nacionalističke politike, kako je često isticao, vodile ne uzdizanju, nego nestanku hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini
Mnogi od njegove subraće, ali i druge kolege teolozi zacijelo će imati prigodu (pro)govoriti o njegovu doprinosu suvremenoj teološkoj misli, posebno u području dogmatike, ekleziologije, mariologije i drugih teoloških disciplina. A da je učinio mnogo, vidljivo je iz njegove biobibliografije: www.prometej.ba/markesic-fra-luka-mirko.
A kako je fra Luka veći dio svoga svećeničkog života posvetio stvaranju uvjeta za što primjereniji život ljudi u ovome svijetu, u ovome ću se tekstu samo nakratko osvrnuti na njegov doprinos izgradnji suvremenoga bosanskohercegovačkog društva i to od početka devedesetih godina 20. stoljeća, posebno od utemeljenja Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine (HNVBiH), koje se zbilo na Prvome općem saboru Hrvata Bosne i Hercegovine, 6. veljače 1994., u opkoljenome Sarajevu, o čemu sam napisao i knjigu ”Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu.
U povodu desete obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine 1994-2004” (Synopsis, Sarajevo 2004.), za koju je fra Luka pripremio i odgovarajući predgovor.
Fra Luka je u svojstvu člana, a potom i predsjednika Hrvatskoga narodnog vijeća BiH u ovih posljednjih 20 godina napisao mnoštvo članaka, dao velik broj intervjua i osobnih analiza o društvenim, religijskim i političkim prilikama u Bosni i Hercegovini kao istinskoj domovini njezinih građana i naroda, a time – naravno – i domovini hrvatskoga naroda.
No, ono što ga je posebno ”nosilo” u tome žaru borbe za opstojnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini nisu bile toliko nacionalno-nacionalističke politike bošnjačkih i srpskih političkih lidera, koliko nacionalno-nacionalistička politika onih hrvatskih lidera koji su si uzimali, i još uvijek si uzimaju pravo, reći da jedino oni predstavljaju ”prave” interese hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. A sve su te hrvatske nacionalističke politike, kako je često isticao, vodile ne uzdizanju, nego nestanku hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.
Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, na raspolaganju nam stoje mnogi njegovi tekstovi. Neki od njih, oni najnoviji, od 2012., mogu se naći na službenim stranicama HNVBiH (www.hnv.ba). U nastavku feljtona ću navesti tek samo neke od ”bosanskohercegovačkih tema” kojima se fra Luka bavio u svojim knjigama i člancima.
(Nastavlja se)