Sada je potpuno jasno: vjeronauk mora izaći iz škola. Nikad mu nije bilo ni mjesto u školi. I iako je potpuno jasno da pogotovo ova Vlada, kao niti Milanovićeva, neće pokrenuti reviziju Vatikanskih ugovora koji vjeronauk smještaju u škole, svejedno svaki dan treba ponavljati: uostalom, vjeronauku nije mjesto u školama. To treba reći čak i na Božić. [Read more…]
Crkveni ostanak u ormaru
Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica.
Dakle, ta rečenica doslovce glasi ”zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić primio je u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, gospođu Kolindu Grabar Kitarović, kandidatkinju za predsjednicu Republike Hrvatske”. Priopćenja Tajništva Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije i inače su štura i rasterećena informativnog sadržaja, ali na ovome priopćenju sastavljaču valja čestitati.
Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica
Rečeno je mnogo toga, rečeno je tko (Josip Bozanić s pripadajućim titualama i Kolinda Grabar Kitarović s pripadajućom političkom željom), što (primio ju je), gdje (u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu), kada (u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine), ali nije rečeno zašto, nije rečeno o čemu se razgovaralo. Međutim, ono što nije izrijekom rečeno jest poručeno.
Odmah se u javnosti i medijima počelo nagađati o samoj svrsi tog susreta i upravo u tome krije se taj maksimalan učinak postignut minimalnim naporom. Manje-više jednoznačan je zaključak da je Katolička crkva u Hrvatskoj (istina ne službeno jer je riječ o nadbiskupu zagrebačkom, a ne o Hrvatskoj biskupskoj konferenciji) u predizbornoj predsjedničkoj kampanji stala na stranu izazivačice Kolinde Grabar Kitarović.
Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija.
Crkva izbjegava izravno se izjasniti koga podržava na izborima, pa se redovito svi zajedno s vrhom Katoličke crkve igramo mimikrije – oni se kao nisu izjasnili koga podržavaju, a mi to kao ne znamo koga podržavaju. Ništa sporno ne bi bilo u tome da se Katolička crkva izrijekom izjasni za pojedinog kandidata.
Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija
Uostalom, zašto ne bi podržala deklariranu vjernicu koja s Pantovčaka pokušava izgurati deklariranog agnostika. Logika stvari kaže da bi Katoličkoj crkvi trebao biti bliži netko tko je njen vjernik, nego netko tko nije. Opasnosti od nekakvog pretjeranog utjecaja na ishod izbora nema: Stjepan Mesić sigurno nije bio preferirani kandidat Crkve na izborima, i to dva puta, a to nije bio ni Ivo Josipović na prošlim izborima.
Ni Ivica Račan i njegova koalicija nisu bili obljubljeni u crkvenim krugovima, pa su pobijedili na parlamentarnim izborima, o ”omiljenosti” Zorana Milanovića i njegova koalicije u crkvenim krugovima nepotrebno je i pisati.
Takvim informiranjem javnosti Katolička crkva nastoji zadržati privid svoje političke nevinosti i navodne političke neutralnosti (u ovom slučaju otišlo se toliko daleko da nije navedeno ni čija je to kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović) iako baš ništa loše, dapače, nema u tome da, jezikom seksualnih manjina, izađu iz ormara.
Dok se to ne dogodi priopćenja će i prečesto sličiti na ona Sjevernokorejske novinske agencije, a ono od 12. rujna 2014. godine glasi (prenosimo u cjelosti): Aleksandar Toršin, prvi potpredsjednik Vijeća federacije Rusije i njegova pratnja otputovali su u petak kući.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Crkva krivih vrijednosti
Insceniranje dočeka haškog osuđenika moglo je ostati ”(privatna) svetkovina nepopravljivih desničara”. Ako se skupu pridruže biskup – i ne bilo kakav biskup, nego onaj koji predsjedava komisiji ”Justitia et Pax” Hrvatske biskupske konferencije – i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, onda to više nije privatno slavlje, a privatnost zacijelo nije bila namjera organizatora. Sam vrh Crkve ”blagoslovio” je doček unatoč – ili pak zbog – (pseudovjerske) ikonografije i izvrnuo smisao pojmova ”mučenik”, ”pravo” i ”mir”.
”Sentire cum ecclesia” – ”suosjećati s Crkvom” meni znači da se ne mogu jednostavno ograditi od događaja i odluka crkvenog vrha kao da ne pripadam crkvenoj zajednici, kao da joj ne pripadam po krsnom listu i po načelnom opredjeljenju. S druge strane, ne mogu razumjeti konkretnu odluku, ne uspijevam sebi protumačiti držanje Crkve u spomenutom slučaju i obrazložiti postupak njenih službenika; štoviše, pokušaj pronalaženja suvislog obrazloženja nailazi na ponore na koje je bolje ne misliti.
Insceniranje dočeka haškog osuđenika moglo je ostati ”(privatna) svetkovina nepopravljivih desničara”. Ako se skupu pridruže biskup – i ne bilo kakav biskup, nego onaj koji predsjedava komisiji ”Justitia et Pax” Hrvatske biskupske konferencije – i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, onda to više nije privatno slavlje, a privatnost zacijelo nije bila namjera organizatora
Papa Ivan Pavao II. ustvrdio je da je ‘‘Čovjek put Crkve“ i da će se Crkva postaviti uz bok svih onih koji zaglave u žrvnju politike ili ratova, koji trpe a da se ne mogu braniti. To je srce katoličkog samoodređenja Crkve. ”Opcija Crkve za siromašne” čini se toliko samorazumljivim zadatkom da ga ne treba propitkivati niti se pitati tko su ti siromašni za koje se Crkva kani zalagati. Ipak – stvarnost pokazuje da ima ”siromašnih” na strani žrtava zločina i na strani počinitelja, odnosno nalogodavalaca/naručitelja/počinitelja za pisaćim stolovima.
Opredijeliti se za sve siromašne, i za one među počiniteljima, je kršćanski čin (v. Evanđelje po Luki 15,1-10 i 19,10), po kojem je u pastira više radosti za jednu odbjeglu ovcu koja se pronađe, nego za druge koje su ostale na okupu, a veća je radost zbog jednog preobraćenog grešnika, nego za 99 pravednika.
U spomenutom događaju ne radi se o radosti zbog preobraćenja grešnika, nego o izvrtanju pitanja grijeha i nevinosti. Odluka crkvenog vrha zbog toga je još problematičnija: odluka govori drugačijim rječnikom nego crkveno nagoviještanje evanđelja, a presudna su djela, ne riječi.
Kritizirati se može bez ljubavi, ali ima i kritike radi ljubavi. Šutnja može biti znak taktičnosti, ali i znak ravnodušnosti ili – još gore – manjka ljubavi. Potiskivati neugodna i bolna iskustva, nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, gurati glavu i pijesak i čekati da se bura slegne – to sve nema veze sa ”sentire cum ecclesia”.
Ne mogu ispovijedati jedinstvo s biskupom i sa cjelokupnom mjesnom Crkvom u Hrvatskoj: ona poručuje da se opredijelila da gleda samo žrtve u redovima jednoga naroda, ignorira one drugih naroda – i ignorira sve pripadnike drugih naroda, mada se smatraju katolicima. Osjećam da se Katolička crkva ”u Hrvata” smatra Crkvom Hrvata i da ne priznaje, ne uključuje, čak i ne prima na znanje da u toj zemlji žive ”drugi” i ”drugačiji”
Šutjeti se može iz lojalnosti, iz lojalnosti mora se nekad i prosvjedovati. Samo tako možemo bez oklijevanja i podvojenosti ispovijedati ”jedinstvo s papom, našim biskupom i sa svim biskupima…”. Sad ne mogu ispovijedati jedinstvo s biskupom i sa cjelokupnom mjesnom Crkvom u Hrvatskoj: ona poručuje da se opredijelila da gleda samo žrtve u redovima jednoga naroda, ignorira one drugih naroda – i ignorira sve pripadnike drugih naroda, mada se smatraju katolicima. Osjećam da se Katolička crkva ”u Hrvata” smatra Crkvom Hrvata i da ne priznaje, ne uključuje, čak i ne prima na znanje da u toj zemlji žive ”drugi” i ”drugačiji”.
Čini mi se da je Katolička crkva ”u Hrvata” slijepa za svoj apsurdni anakronizam i da ne shvaća kako samu sebe pozicionira na stranu onih koji vjeruju da je ”svijet” (u tom kontekstu Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji) ”protiv nas”, da je, dakle, cijeli svijet protiv Hrvata.
Ona se ponaša poput vozača koji na autocesti vozi u pogrešnom smjeru, a vjeruje da su auti koji mu dolaze u susret opasni jer voze u suprotnom smjeru, iako tom logiku ugrožava ne samo sebe nego i druge vozače. Oni koji vjeruju da ”su svi protiv nas” trebaju se zamisliti – obično su pravi problem oni sami.
Logičan poučak bi bio: Crkvu koja se ponaša kako se u konkretnom slučaju ponašala treba napustiti, jer nema nade da će se u njoj nešto pokrenuti – osim u pravcu bratimljenja s reakcionarnim snagama koje rehabilitiraju nacionalizam i tvrdu isključivost. Za sada se opredjeljujem za program ”istupati, a ne istupiti”.