Inteligentna vjera nužno uključuje hermeneutiku demistificiranja. Vjera je ono područje simboličkog na kojem se funkcija obzora neprestano izrođuje u funkciju predmeta, stvarajući idole, religiozne likove iste one iluzije koja u metafizici rađa pojmovima vrhunskoga bića, prve supstancije, apsolutnog mišljenja. Idol je postvarenje obzora u stvar, pad znaka u nadnadaravan i nadkulturan predmet.

Riječi ‘‘idol“ i ‘‘idolatrija“ dolaze iz grčkoga – eidolon: slika i eidololatria: predočavanje, obožavanje. No, kada je riječ o klanjaju idolima, idolopoklonstvu, onda njihovo značenje valja tražiti u Starom zavjetu u kojemu se odnosi na zabranu štovanja tuđih, paganskih bogova kakvi su često bili predočavani u skulpturama koje bi činom poklonstva postajali idolima (kumirima). Grijeh idolopoklonstva (usp. Izl 20.3-6; Pnz 32,21) sastoji se u tome da se slike (predmeti) obožavaju poput bogova, tj. u tome da se obožavaju predodžbe umjesto da se štuje njihov sadržaj.

Upravo odricanje od idokloponstva zahtijeva da odijelimo vjeru od religije, vjeru u ‘‘sve drugo“ od vjerovanja u religijski predmet, tj. ‘‘vjerovati u“ od ‘‘vjerovati da“, štoviše: ‘‘vjerovati u“ od ‘‘vjerovati kome“. Razliku između religije i biblijske vjere moguće je, uopćeno, svesti na razliku između vjere kao prihvaćanja određenih koncepata, pravila i obreda koje omogućuju prostor svetosti za susret s Bogom te vjere kao povjerenja u Boga, u njegov angažman za čovjeka, povjerenja kakvo je prošlo kroz kritičko propitivanje vlastita utemeljenja.

Razliku između religije i biblijske vjere moguće je, uopćeno, svesti na razliku između vjere kao prihvaćanja određenih koncepata, pravila i obreda koje omogućuju prostor svetosti za susret s Bogom te vjere kao povjerenja u Boga, u njegov angažman za čovjeka, povjerenja kakvo je prošlo kroz kritičko propitivanje vlastita utemeljenja

Govori li se o predjezičnom ili hiperjezičnom karakteru pojma ‘‘vjera“, u teološkom i religijskom rječniku javljaju se različiti pojmovi: ‘‘najviša briga“ ili ‘‘jedino potrebno“ izražava vjeru kakva orijentira sve izbore vjerujućega; izraz ‘‘osjećaj apsolutne ovisnosti“ naglašava da je vjera odgovor na prethodnu inicijativu, ‘‘bezuvjetno povjerenje“ izražava da je vjera neodvojiva od nade unatoč razlozima koji idu u prilog očaju.

Svi ovi izrazi govore o paradoksalnoj logici obilja, ali, zapravo, izmiču hermeneutici. Vjera koju hermeneutika može doseći ne može se odvojiti od kretanja interpretacije koja je podiže do jezika: ona za hermeneutiku nije trenutno iskustvo nego uvijek posredovano određenim jezikom koje ju artikulira.

Koncept vjere valja vezati uz samorazumijevanje pred biblijskim tekstom: vjera je stav nekoga tko prihvaća biti interpretiran istodobno kada i on/ona interpretira svijet teksta. Takvim prihvaćanjem hermeneutička koncepcija biblijske vjere opire se svim psihologizantnim redukcijama. Ona, doduše, može biti podvrgnuta lingvističkoj analizi, ali ju nadilazi. Ona može biti definirana teološkim rječnikom i konceptima, ali im prethodi. Vjera je granica svih hermeneutika i istodobno hermeneutičko porijeklo svih interpretacija.

Interpretacija počinje i završava rizikom odgovaranja kakvo nije ni otvoreno ni iscrpljeno komentarom. Iz te pozicije vjera se doista može nazvati ‘‘najvišom brigom“, pristajanjem uz nužnu i jedinu potrebnu stvar iz čijeg temelja orijentiram sebe i sve svoje izbore. No, ‘‘najviša briga“ ostala bi nijemom kada ne bi primala moć riječi iz neprestano započete interpretacije znakova i simbola koji su, ako tako mogu reći, obrazovali i oblikovali ovu brigu tijekom stoljeća.

Osjećaj apsolutne ovisnosti ostao bi slab i neartikuliran osjećaj da nije odgovor na prijedlog ‘‘novoga stvorenja“ koje mi otvara nove mogućnosti postojanja i djelovanja. Bezuvjetno povjerenje bilo bi prazno da se ne oslanja na uvijek iznova obnovljenu interpretaciju događaja-znamenja o kojima piše Sveto pismo – Izlazak u Starom zavjetu i uskrsnuće u Novom zavjetu. To su događaji oslobođenja koji otvaraju i zatvaraju ono najvlastitije moguće moje vlastite slobode i tako za mene postaju Riječju Božjom.

‘‘Najviša briga“ ostala bi nijemom kada ne bi primala moć riječi iz neprestano započete interpretacije znakova i simbola koji su, ako tako mogu reći, obrazovali i oblikovali ovu brigu tijekom stoljeća. Osjećaj apsolutne ovisnosti ostao bi slab i neartikuliran osjećaj da nije odgovor na prijedlog ‘‘novoga stvorenja“ koje mi otvara nove mogućnosti postojanja i djelovanja. Bezuvjetno povjerenje bilo bi prazno da se ne oslanja na uvijek iznova obnovljenu interpretaciju događaja-znamenja o kojima piše Sveto pismo – Izlazak u Starom zavjetu i uskrsnuće u Novom zavjetu. To su događaji oslobođenja koji otvaraju i zatvaraju ono najvlastitije moguće moje vlastite slobode i tako za mene postaju Riječju Božjom

Takva je hermeneutička konstitucija vjere. I takva je prva teološka posljedica neodvojive korelacije između svijeta teksta i njegova prisvajanja. Upravo ono što se u teološkom jeziku naziva vjerom u svijetu biblijskoga teksta konstituira – ‘‘novo stvorenje“. Dva su referencijalna pola u biblijskom tekstu: ‘‘Bog“ i ‘‘novo stvorenje“. Sintagma ‘‘novo stvorenje“ Pavlova je: ‘‘Ako je dakle tko u Kristu, on je novo stvorenje. Staro je prošlo i, gle, novo je nastalo.

Ali je sve od Boga koji nas pomiri sa sobom po Kristu i dade nam službu pomirenja“ (2 Kor 5,17-18). ‘‘Novo stvorenje“ je, dakle, po Pavlu, stvorenje povezano s Kristom u kojem su Bog i svijet pomireni. Ili drugim riječima: otkupljeno, oprošteno, spašeno stvorenje. Zapravo: integrirano sebstvo.

Druga posljedica proizlazi iz distanciranja što ga hermeneutika proizvodi usred razumijevanja sebe ukoliko je to razumijevanje razumijevanje sebe pred tekstom. Budući da se subjekt odnosi na samog sebe u tekstu i budući da se ‘‘struktura razumijevanja“, o kakvoj govori Heidegger, ne može ukloniti iz razumijevanja koje hoće pustiti tekst da govori, sastavni dio razumijevanja sebe pred tekstom jest: samokritika. Postoji bitna artikulacija između kritike religije i samorazumijevanja vjere.

Kritika učitelja sumnje (Marx, Nietzsche i Freud) konstituirana je izvan hermeneutike vjere, poput kritike ideologija ili iluzija. Za hermeneutiku razumijevanja usredotočenu na tekst ova kritika može postati prepoznavanjem izvana i sredstvom unutarnje kritike koja pripada samom radu distanciranja kakav zahtijeva svako samorazumijevanje pred tekstom. Hermeneutika sumnje sastavni je dio svakog prisvajanja smisla, a za njom slijedi dekonstrukcija predrasuda koje onemogućuju tekstu da naprosto bude svijet (teksta).

‘‘Novo stvorenje“ u nama najprije se oblikuje u imaginaciji, ne u volji. Vjera se događa u prostoru imaginacije. Sposobnost da se prepustimo novim mogućnostima prethodi našim odlukama i izborima. Imaginacija je dimenzija subjektivnosti koja odgovara na poetsku moć teksta. Drugim riječima: kada se čitatelj stavi pred tekst da bi sebe razumio, tada tekst govori njegovoj imaginaciji predlažući joj figure njegova oslobođenja.

Dva arhaična i naivna, ali temeljna pola etičke dimenzije religije – strah od kazne, koji prerasta u tabu, te želja za zaštitom, tj. utočištem, glavna su meta Nietzscheove i Freudove kritike religije. Oni, dakle, svatko na svoj način, napadaju iluziju religije, i to ne na području epistemologije ili pozitivizma, nego kao iluziju ljudske svijesti u području kulturnih predodžbi koje prijetnjama kaznom ili nuđenjem utočišta pripadnike religije drže u stanovitoj manipulativnoj pokornosti.

Biblijska je vjera u oštroj suprotnosti s očekivanjem ma kakve nagrade ili utjehe. Ona je obećanje bez jamstva. Vjera, dakle, kakva se probija kroz ‘‘noć“ teologije do ‘‘noći iščekivanja“, vjera u Boga koji ne optužuje niti štiti, nego dopušta da čovjek bude izložen krajnjim opasnostima a da one ne ugrožavaju njegovu ljudskost; vjera u Boga koji je i sam nemoćan i čija nemoć jedina može pomoći čovjeku da bude čovjek ne bojeći se prijetnji kaznama ni utječući se mogućim utočištima. Tek onkraj ove noći ponovno se može naći Bog utjehe i Bog uskrsnuća

Funkcija ničeanske i frojdovske kritike religije jest: njezino apriorno načelo obaveze, iz koje proizlazi i optužba i utjeha, podvrgnuti regresivnoj analizi koja to načelo lišava njegova apriorna karaktera. Stoga vjeru valja osloboditi njezina religijskoga utega kritikom religije, osloboditi ju moralističke vizije svijeta kritikom moralističkoga čitanja biblijskoga teksta kakvo ga ispražnjuje od etičkoga temelja. Takva je vjera proročka. Vjera, dakle, kakvu je, primjerice, imao Job, mudri prorok.

Biblijska je vjera u oštroj suprotnosti s očekivanjem ma kakve nagrade ili utjehe. Ona je obećanje bez jamstva. Vjera, dakle, kakva se probija kroz ‘‘noć“ teologije do ‘‘noći iščekivanja“, vjera u Boga koji ne optužuje niti štiti, nego dopušta da čovjek bude izložen krajnjim opasnostima a da one ne ugrožavaju njegovu ljudskost; vjera u Boga koji je i sam nemoćan i čija nemoć jedina može pomoći čovjeku da bude čovjek ne bojeći se prijetnji kaznama ni utječući se mogućim utočištima. Tek onkraj ove noći ponovno se može naći Bog utjehe i Bog uskrsnuća.

Božje djelovanje je onkraj zakona kompenzacije. Bog ne očekuje nikakvo priznanje za svoju stvarateljsku dobrotu, stoga mu i trebamo služiti ništa ne očekujući za uzvrat. Ovaj modus bivanja ljubav je prema svijetu i kozmosu, ljubav kakva prihvaća patnju, ljubav kakva je sama sebi utjeha i nagrada.

Odricanje što ga vjera traži od mene jest odricanje od svakog znanja o Bogu: željeti ‘‘znati istinu“ i baviti se dokazivanjem Božje opstojnosti znači, zapravo, tražiti najviše jamstvo za nas same. Tražiti u Bogu jamstvo za našu želju da u njemu imamo najviše jamstvo znači koristiti Boga kao jamstvo da nas ništa ne može dovesti u pitanje pred ‘‘odricanjem od sebe samih“.

No, vjera je upravo suprotno od takvoga jamstva – ona je rizik na koji pristajemo stavljajući svoj život pod znak Krista koji se odrekao sviju jamstava, čak i Božjega. Što dalje idemo na putu ‘‘gubitka života“, više nas prožima Isusov poziv da ‘‘zadobijemo život“. Biblijski Bog ništa ne jamči, čak ni sebe, kao izvjesno, nego obećava kao sadržaj nade.