Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici Pape Pavla VI Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. [Read more…]
U BiH su svi na vlasti
Prije tačno godinu dana, mimo očekivanja političara i policije, pa dobrim dijelom i samih učesnika u “velikom buntu”, u većoj polovici Bosne i Hercegovine desilo se nešto što su optimisti proglasili ushićeno početkom mijenjanja svekolike brutalne realnosti. [Read more…]
Izdaja intelektualaca
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 10. veljače 2014.
U svojoj znamenitoj studiji “Izdaja intelektualaca”, objavljenoj 1927. godine u Parizu, Žilijen Benda piše o doprinosu intelektualaca različitim oblicima strasti, političkim i nacionalnim pre svega, koje su naš vek obeležile kao “vek intelektualnog organizovanja političkih mržnji”. Dok se u proteklih gotovo dve hiljade godina ljudske istorije taj isti poseban sloj ljudi, “proizvođača duha”, umetnika, naučnika, filozofa, suprotstavljao “realizmu mnoštva”, raznim oblicima mržnje, individualnom egoizmu.
Istina je, piše Benda, “oni nisu mogli sprečiti laike da celu istoriju ispune svojim mržnjama i klaonicama…ali ih jesu sprečili u tome da ta dela pretvore u religije, da ih usavršavaju verujući u svoju veličinu. Zahvaljujući njima, možemo reći da je čovečanstvo tokom dve hiljade godina činilo zlo, a hvalilo dobro. Ta nepomirljivost dobra sa zlom, koja služi na čast čovečanstvu, pukotina je kroz koju se mogla provući uljudnost. Međutim, krajem 19. veka dolazi do bitne promene: intelektualci pristaju na igru političkih strasti.”
Jedino moderno doba, ističe Benda, poznaje mislioce koji proglašavaju neprijateljima naroda one svoje sunarodnike koji su zadržali pravo da misle i govore slobodno i koji veruju da rodoljublje ne isključuje pravo na kritiku i ne slažu se “da je domovina u pravu i kada greši”. Taj oblik sumnjivog rodoljublja modernog intelektualca ispoljava se u teškim oblicima ksenofobije, mržnji i strahu prema drugima i potcenjivanju svega što nije “naše”.
Izdaja intelektualaca, po Bendi, posledica je odricanja od nekih univerzalnih vrednosti, a prihvatanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovesti, koje zadovoljavaju uske, egoistične interese često veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokratije i slobode. Intelektualci, tobože služeći domovini, služe u stvari političkim interesima i strastima, iskazuju lojalnost političkim vođama
Za njih su pojmovi pravednosti i istine samo “metafizičke magle”, po njima je, kako ističe Benda, “istinito ono što je korisno, a pravedno ono što zahtevaju okolnosti”.
Tako su intelektualci izneverili i izdali svoj poziv, a i neke od osnovnih postulata slobode i tolerancije izražene u mislima Renana: “Čovek ne pripada ni svom jeziku, ni svom narodu; on pripada samo sebi samome, jer je slobodno biće, to jest moralno biće” i u poznatoj Plutarhovoj rečenici kako “Čovek nije biljka, nisu mu koreni srasli sa zemljom na kojoj se rodio da se ne bi mogao pomeriti”.
Izdaja intelektualaca, po Bendi, poledica je odricanja od nekih univerzalnih vrednosti, a prihvatanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovesti, koje zadovoljavaju uske, egoistične interese često veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokratije i slobode. Intelektualci, tobože služeći domovini, služe u stvari političkim interesima i strastima, iskazuju lojalnost političkim vođama. Benda je svoju studiju pisao u vreme nastajanja italijanskog fašizma imajući dobar uvid u delovanje nacionalistički orijentisanih francuskih, nemačkih i italijanskih intelektualaca.
Jedan Italijan, naš savremenik, Umberto Eko u eseju o u-fašizmu ili ‘‘večitom fašizmu’‘ nabrajajući glavne odlike fašizma sastavio je spisak tipičnih obeležja od kojih se sastoji ideja fašizma: kult tradicije, sinkretični i okultni elementi, odbacivanje modernizma, kult akcije radi akcije, strah od drugačijeg, nepoštovanje razlika, frustracija srednje klase, opsednutost zaverom, antisemitizam, ksenofobija, antipacifizam, prezir prema slabima, kult heroizma i kult smrti, populizam i nacionalizam, novogovor.
Mnoge od ovih karakteristika mogu se naći i u ‘‘našoj’‘, balkanskoj varijanti palanačkog nacizma koju je tako precizno i tako ubedljivo definisao Radomir Konstantinović u ‘‘Filozofiji palanke’‘.
Mi tek moramo pronaći odgovor na pitanje kako je bilo moguće da u istorijski gledano veoma kratkom periodu od desetak godina dođe do takve društvene i moralne krize kakvu smo imali, do takvog patološkog stanja u kojem čitava država i njeni istaknuti pojedinci, intelektualne elite, odjednom izgube moć normalnog rasuđivanja i počnu da govore ‘‘jezikom mržnje”, da jednostavno, narodski rečeno, zaglupave, zatupe…
Konstantinović je analizirao to duhovno stanje koje rađaju fašizam i nacizam. Taj kulturni model u kojem su sadržani mnogi elementi ur-fašizma stvoren je u intelektualnim labaratorijama nacionalnih i akademskih institucija upravo kao usluga aktuelnom političkom režimu i radi zadovoljavanja političkih i nacionalnih strasti koje su vodile ogoljenoj ratnoj opciji.
Kulturni modeli se ne stvaraju i ne menjaju preko noći. Stvaraju se desetinama, pa i stotinama godina. Daniel Goldhagen dokazuje kako je nemački kulturni model koji je doveo do nacizma, Drugog svetskog rata i holokausta stvaran gotovo sto pedeset godina. Nemcima je bila neophodna denacifikacija, mučan, nametnut proces koji je trajao više godina da bi se uopšte moglo govoriti o nekakvom drugačijem kulturnom modelu.
Dakle, stvaranje novog kulturnog modela, a to zapravo znači novog mišljenja, drugačijeg razmišljanja o prošlosti i budućnosti, pre svega podrazumeva oslobađanje od starih zabluda, izmanipulisanih mitova, spremnost na suočenje sa sopstvenim grehovima i zločinima, raskidanje sa stereotipima iz kojih su izrasle najcrnje predrasude. Po prirodi stvari takve bolne i krupne rezove ne mogu načiniti ljudi starog kulturnog modela.
Mi tek moramo pronaći odgovor na pitanje kako je bilo moguće da u istorijski gledano veoma kratkom periodu od desetak godina dođe do takve društvene i moralne krize kakvu smo imali, do takvog patološkog stanja u kojem čitava država i njeni istaknuti pojedinci, intelektualne elite, odjednom izgube moć normalnog rasuđivanja i počnu da govore ‘‘jezikom mržnje”, da jednostavno, narodski rečeno zaglupave, zatupe, da svoje ponašanje pretvore u zločinačko, a svoju zemlju u kriminalnu, anatemisanu od gotovo čitavog sveta.
Taj važan odgovor zašto se i kako to dogodilo moraće da potraže istoričari, psiholozi, psihijatri, a naravno i pisci, jer sve što se ubuduće bude na ovim prostorima pisalo nosiće pečat našeg žalosnog posrnuća, tragedije u kojoj su najveću cenu platili najnemoćniji i najneviniji, nesreće iz koje su glavni profit zgrnuli najbeskrupulozniji i najpokvareniji.
Ukrajina i Bosna
Kada se ono pre dvadeset i koju godinu po prvi put ‘‘završila istorija“ za generacije odrasle u Hladnom ratu, činilo nam se da je jedan od svetlijih simptoma tog zavodljivog postistorijskog stanja izborena parlamentarna demokratija: ‘‘mesijanska“ diktatura projektovana za večnost je pala, od sada ćemo sami birati svoje lidere, mirno i civilizovano, izlaskom na izbore u svečanoj nedeljnoj opravi i isto ćemo ih tako smenjivati posle nekog vremena zato što nisu zadovoljili, ili zato što smo se dosetili nekih boljih ili naprosto jer su nam dosadili i jer nam se može da se predomišljamo i sledimo svoje političke hirove. Ta, mi smo taj ‘‘suvereni narod“, ne?
Ta idilična slika demokratije zapravo je rađena po obrascu ponašanja i rezonovanja potrošača u nekom velikom, odlično opremljenom hipermarketu: uzeo si velika kolica, guraš ih ispred sebe i stavljaš u njih što ti treba ili što ti ne treba, ali ti se sviđa. To da je potrošač kreditno sposoban, to se valjda podrazumeva. Znali smo, doduše, da u kapitalizmu ima i kreditno nesposobnih (videli smo na filmu), ali se nekako podrazumevalo da je to uvek neko drugi. Doduše, najčešće i jeste…
I sad, eto paradoksa: možda je vera u ‘‘evropsku Ukrajinu“ neka vrsta utopije, ali ona se – suočena s ozbiljnim izazovom kakva je bila Janukovičeva pljuska u lice – pretvara u konkretnu i vrlo efikasnu političku snagu. Ta snaga izaziva vrlo konkretne i dalekosežne političke promene čiji je tok i smisao u ovom trenutku nemoguće sagledati
Ta žanr-slika funkcionalne predstavničke demokratije podrazumeva i trajni raskid sa ‘‘uličnim revolucijama“: tamo gde postoji sloboda političkog izbora kroz demokratske institucije nemoguće je legalno i legitimno rušiti i sticati vlast kroz ‘‘ustanke“, ‘‘okupacije“ ovog ili onog i slično. To jest, naravno da je načelno i to moguće, ali onda se prelazi s onu stranu demokratskog poretka: onda već imamo posla s revolucionarnim prevratom. Ma koji bio ideološki predznak koji će antiparlamentarna revolucija sebi nadenuti.
Ako je tome tako, šta je onda ovo što smo gledali u Ukrajini i Bosni? U čemu su sličnosti i razlike tih događanja? I zašto jedna ulična pobuna, čini se, ‘‘uspeva“, a druga ne?
Nije bilo tako davno kada sam, na ovom istom mestu, demonstrante u Kijevu nazvao nekovrsnim očajnicima koji, ma koliko im šanse za uspeh bile male, nisu imali drugog izbora nego da se pobune i neće žaliti da u toj borbi plate svaku cenu. Zašto? Zato što je Janukovičeva vlast fundamentalno, i već sasvim otvoreno, dovela u pitanje tzv. evropsku perspektivu Ukrajine i praktično je izručila nekoj vrsti postsovjetskog commonwealtha koji Putin stvara iza kremaljskih zidina. Na taj je način Janukovič opasno dirnuo u jedan tabu čije snage možda nije bio svestan, a možda i jeste, ali je precenio sopstvenu snagu. Koji je to tabu?
Istočnoevropska zemlja u polukomatoznom stanju u kakvom je Ukrajina može sebi da dopusti svaku moguću formu nevolje i propasti, ali ono što ne može da dopusti jeste eksplicitan i nesumnjiv izostanak ‘‘evropske perspektive“, ma koliko ona sama po sebi delovala kao apstraktna, šuplja, olinjala, upravo već bljutava fraza. Drugim rečima, šta je tačno ‘‘evropska perspektiva“ uopšte (pa još u ovo vreme ‘‘krize evropskog projekta“) i šta je ona tačno za zemlju poput Ukrajine? Ukrajinski, tj. ‘‘majdanski“ odgovor možda bi se mogao interpretirati ovako: nemamo pojma šta je to, ali znamo da nam bez toga nema života! Ne znamo gde taj cvet raste i hoćemo li ikada uspeti da ga uberemo, ali znamo da nam je vera u njegovu dohvatnost trajno pogonsko gorivo, pa makar bilo i energija zablude…
Tako gledano, bosanska buna uopšte nije politički kontroverzna (a ukrajinska jeste) i gotovo je nemoguće biti ‘‘protiv“ nje. Ali, zašto sve to zajedno na koncu nije proizvelo nikakav (u pravom smislu reči politički) efekat, a famozni je fitilj pobune, po svemu sudeći, na najboljem putu da konačno zgasne? Zašto, uostalom, u Bosni nije bilo nijednog Janukoviča koji bi (simbolički) visio?
I sad, eto paradoksa: možda je vera u ‘‘evropsku Ukrajinu“ neka vrsta utopije, ali ona se – suočena s ozbiljnim izazovom kakva je bila Janukovičeva pljuska u lice – pretvara u konkretnu i vrlo efikasnu političku snagu. Ta snaga izaziva vrlo konkretne i dalekosežne političke promene čiji je tok i smisao u ovom trenutku nemoguće sagledati. U svakom slučaju, ovde se radi o politici u najčišćem mogućem vidu: o politici kao pitanju strateškog vrednosnog, kulturološkog, pa onda posledično i ekonomskog i političkog opredeljenja jedne ljudske zajednice.
Kako u tom kontekstu stoje stvari s protestima u Bosni i Hercegovini, tj. u BiH Federaciji? Reklo bi se da su protesti splasli pre nego što su se makar i približili vrhuncu, tj. da je sam ‘‘vrhunac“ izostao. Osim ako ne smatrate da je nekoliko nagorelih zgrada isto što i ‘‘revolucija“. Drugim rečima, protest je – za razliku od ukrajinskog – doživeo neuspeh.
Ako je tako, hajde da vidimo zašto je tako. Ako u ukrajinskom ‘‘proevropsko-proruskom“ sporu postoji jak element bar prividne apstraktnosti, u bosanskoj se buni raspoznaje čak možda izvestan višak konkretnosti: bio je to onaj famozni ‘‘socijalni bunt“ (koji se odavno najavljuje i kojim se odavno preti), to jest, bio je to izliv sasvim razumljive frustriranosti i besa širokog sloja ljudi krajnje nezadovoljnih uslovima svog života i još nezadovoljnijih kada te uslove uporede s privilegijama ‘‘političke klase“, koja je u BiH zbog bizarnih daytonskih rešenja upravo perverzno razgranata.
Šta ovo znači? Da je s korenima i motivima bosanske bune vrlo lako biti solidaran, da je vrlo lako razumeti je i biti ‘‘načelno na njenoj strani“; zato su i svi lokalni, regionalni i drugi pripadnici Napredne Humanističke Inteligencije pustili odgovarajuće zvuke odobravanja, a najprilježniji među njima bogme i otišli u Sarajevo ili Tuzlu ne bi li na licu mesta malo začegevarisali, po mogućnosti pred kamerama. To je u redu ili je barem na neki način simpatično.
Tako ispada da su bosanski zahtevi‘‘previše konkretni“ i da im nedostaje bilo kakva utopijska energija, bilo kakav iole konsekventan politički projekt na širokoj skali (kao što je u Ukrajini ideja ‘‘evropske perspektive“ i trajne nezavisnosti od Kremlja) i da zato puka socijalna buna nužno krahira: ne može politički da uspe nešto što se nikada nije ni konstituisalo kao politička stvar, s kojim god predznakom
Tako gledano, bosanska buna uopšte nije politički kontroverzna (a ukrajinska jeste) i gotovo je nemoguće biti ‘‘protiv“ nje. Ali, zašto sve to zajedno na koncu nije proizvelo nikakav (u pravom smislu reči politički) efekat, a famozni je fitilj pobune, po svemu sudeći, na najboljem putu da konačno zgasne? Zašto, uostalom, u Bosni nije bilo nijednog Janukoviča koji bi (simbolički) visio?
Vraćamo se onom paradoksu, ali sada vozimo u obrnutom smeru. Prividna ‘‘apstraktnost“ ukrajinskog spora zapravo je duboko konkretna i duboko politička. Na drugoj strani, šta je politička osnovica bosanske bune? Ništa. Nema je. Parola tipa ‘‘ja sam gladan i nemam posla, a vi ste lopovi“ em je tačna, em izaziva prirodan ljudski poriv za solidarisanjem, ali ona je zapravo – ma koliko to bilo neprijatno za izreći – u političkom smislu bez sadržaja. Čovek prosto ne zna šta bi s njom. Ona bi eventualno mogla postati političkom jedino ako bi revolucionarne mase pokrenule novu (ali pravu, a ne ‘‘postmodernu“!) proletersku revoluciju, a to se ne dešava, niti ima izgleda za to, osim u glavi ponekog zanesenjaka.
Tako ispada da su bosanski zahtevi ‘‘previše konkretni“ i da im nedostaje bilo kakva utopijska energija, bilo kakav iole konsekventan politički projekt na širokoj skali (kao što je u Ukrajini ideja ‘‘evropske perspektive“ i trajne nezavisnosti od Kremlja) i da zato puka socijalna buna nužno krahira: ne može politički da uspe nešto što se nikada nije ni konstituisalo kao politička stvar, s kojim god predznakom. I zato se tako brzo izduvala i degenerisala u zabavište za nadobudne neolevičare (s njihovim ‘‘plenumima“ i ostalim dosadnim detinjarijama) i takva će biti sve dok prirodno ne izumre.
Nije to utešno, ali nije ni strašno, jer može da bude poučno. A šta je pouka? Pa, recimo ovo: bez hleba nema života, ali ‘‘hleb“ po sebi nije dostatna politička ideja. Uvek je potrebno nešto više; to ‘‘nešto više“ u Ukrajini postoji i neko je bio spreman i život da da za to.
Narode, probudi se!
Kao kršćanin sam svjestan različitosti vjerskih utemeljenja. Kršćani luterantske baštine vjeruju, ne u neko sinkretističko slijevanje svih religija u jednu, već u jedan plodonosniji ekumenizam, u potrebu za ekumenističkim obraćenjem. Mi smo i moramo biti mirotvorci!
Religije svijeta moraju s nekritičke indoktrinacije svojih sljedbenika prijeći na njihovu edukaciju za ljudsko dostojanstvo, razvijati globalnu teologiju ljudske solidarnosti i evangelizaciju bez prozelitizma. Kako je sve to moguće, a da se ostane spiritualno autentičan?
Nema prave religioznosti ni pravog ekumenizma bez nutarnjeg obraćenja. Kakva obraćenja su u ovom nasilnom svijetu moguća dok navijačke skupine dobivaju ogroman publicitet, a molitvene skupine nikakav? Dok je laž nacionalnija od istine? Svatko razuman može lako zaključiti da svijetom ne vlada razum.
Nema prave religioznosti ni pravog ekumenizma bez nutarnjeg obraćenja. Kakva obraćenja su u ovom nasilnom svijetu moguća dok navijačke skupine dobivaju ogroman publicitet, a molitvene skupine nikakav? Dok je laž nacionalnija od istine? Svatko razuman može lako zaključiti da svijetom ne vlada razum
Narodi svijeta i njihovi vladari ne rukovode se načelima ljubavi, mira i pravde, nego sebičnim interesima, iracionalnim animozitetima, nepravednim strukturama i surovim ratovima.
Iz perspektive Evanđelja smatramo da nam je potrebno kršćanstvo koje je manje nacionalno, a više osobno; manje tradicionalno, a više doživljeno; manje sektaško, a više ekumensko; manje otuđeno i otuđujuće, a više spasiteljsko i oslobađajuće – jednom riječju, manje religiozno, a više evanđeosko.
U ovim burnim vremenima sveopće krize i rastućeg nepovjerenja svjesni smo nužnosti dijaloga i suradnje svih ljudi dobre volje. Zajednička nam je odgovornost za čovjeka i za boljitak zajedničke nam domovine.
Svjesni smo da nam u svim ovim nalaženjima izlaska iz krize i time povezanim promjenama ponajprije trebaju novi ljudi.
Svi su ljudi grešni, uče nas Božja Riječ i univerzalno ljudsko iskustvo, pa je time protkana i sva ljudska povijest, i politička i crkvena. Nema dobrih i zlih naroda, pa ne možemo dopustiti da se etničko stavi iznad etičkog. Danas, kada opet dolazi do opasnih prekopavanja po prošlosti, prebrojavanja grijehova, više drugog, a manje svojih, sakralizacije nekih elemenata prošlosti, mi kao evanđeoski kršćani pozivamo sve društvene i crkvene skupine naše domovine na razumnost i dijalog.
Katolička crkva svoje je vjernike sakramentalizirala, ali ne i evangelizirala. A tko je bio više sakramentaliziran od našeg bivšeg premijera Sanadera? Da sjedim kao kardinal Bozanić na Kaptolu, na sva bih moralna zvona zvonio i rekao ”Narode, probudi se”.
U ovim burnim vremenima sveopće krize i rastućeg nepovjerenja svjesni smo nužnosti dijaloga i suradnje svih ljudi dobre volje. Zajednička nam je odgovornost za čovjeka i za boljitak zajedničke nam domovine. Ali kako je sažeo naš neprežaljeni Vlado Gotovac: ”Ne može se napredovati s grijehom bez oprosta!”
Rekao bih biskupima – a ta će im poruka vjerojatno doći iz Rima – prestanite politizirati za velike vjerske blagdane. Počnite evangelizirati narod, jer inače će vam otići – da oprostite – k vragu i gospodarstvo i politika i zaboravite Europu. Prva stvar koju su mene i moju braću učili roditelji poslije Očenaša je deset Božjih zapovijedi. A one jasno govore: ne ubij, ne kradi, ne svjedoči lažno… A kod nas se sve to tolerira.
Naši su biskupi pomalo naivni, imamo ljudi koji su naprasno postali politički katolici – kao što u Srbiji imate puno političkih pravoslavaca – jer se mislilo da je komunizam progonio religiju, pa sada religija treba vladati. Mi se na taj način vraćamo u srednji vijek, dolazi do refeudalizacije Hrvatske i ovo nam u Europi neće pomoći.
Ali ljudi su se kod nas iz Kockice preselili na Kaptol, nekome takve ideje ne odgovaraju pa se od pape, kada je posjetio Zagreb, krilo da u Hrvatskoj protestanti uopće postoje. A papa Benedikt je u luteranskom gradu Erfurtu u Njemačkoj rekao ono što su neki od nas davno govorili, da je bliži Bogu iskreni agnostik i ateist nego licemjerni vjernik koji se ne drži niti najobičnijih deset Božjih zapovijedi.
Treba se ugledati u ono što je učinio Ivan Pavao II. kojeg nazivam ”velikim”. Kao pravi kršćanin počeo je s javnim priznanjem grijeha i kajanjem za sva zla koja su u tijeku povijesti počinili ”sinovi i kćeri Crkve.” Taj njegov ”mea culpa”, kojemu su se odupirali mnogi konzervativni krugovi i fundamentalisti u samoj rimskoj kuriji, odjeknuo je svijetom kao metanoja koja mijenja način ponašanja Crkve i tom je Papi podigao moralni rejting čak i kod najvećih skeptika.
Uloga vjerskih zajednica je nezaobilazna ali ako i kada se postaje svjesnim da se, ne jednom, religije pokušalo, a često i uspjelo, politički instrumentalizirati. No, nama su važnije moralne i etičke vrijednosti, ljubav prema bližnjemu, poštovanje individualnih sloboda, ali do granice kada one dovode do maksime: Ponašaj se prema drugima onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema tebi
Samo je s tih pozicija poniznog kajanja za vlastite slabosti i grijehe Ivan Pavao II. mogao krenuti s moralnim kredibilitetom i potrebitim autoritetom u svoju veliku misiju mirotvorca te otvoriti vrata za dijalog pa i suradnju s onima koji religijski i svjetonazorno drugačije vjeruju i razmišljaju. Tu je istinu kao etičko načelo sjajno sažeo naš neprežaljeni Vlado Gotovac: ”Ne može se napredovati s grijehom bez oprosta!”
Papina pomiriteljska zalaganja ne bi bila vjerodostojna u našem svijetu nepravdi, nasilja i sukoba da nije najprije, kako se to kaže, ”pomeo pred vlastitim vratima”. Rimokatolička crkva nije bezazlena i bez teške hipoteke Drugim vatikanskim saborom jednostavno kao ”svjetlo naroda” zakoračila u suvremeni svijet. Nije tako lako zaboraviti bezbrojne žrtve inkvizicije, križarskih ratova, hajki na ”vještice”, stoljetnog antisemitizma, progonstva znanstvenika i tzv. heretika, a da ne govorimo o korupciji, pohlepi i nemoralu velikog djela klera, pa čak i rimskih biskupa.
To su jednostavno povijesne istine s kojima se Crkva prije ili kasnije trebala suočiti. Kamoli sreće da je to učinila početkom 16. stoljeća da spriječi zapadni raskol ili još ranije kada su ju na to upozoravali Wycliff, Jan Hus, Savonarola i mnogi drugi. Povjesničari tvrde da nema grijeha suvremenih diktatora i tiranina, a da ih prije njih nije počinila Rimokatolička crkva.
Smatram da je svaka dobronamjerna, otvorena inicijativa ka izgradnji trajnog mira na ovom našem trusnom području sama po sebi vrijedna. Uloga vjerskih zajednica je nezaobilazna, ali ako i kada se postaje svjesnim da se, ne jednom, religije pokušalo, a često i uspjelo, politički instrumentalizirati. No, nama su važnije moralne i etičke vrijednosti, ljubav prema bližnjemu, poštovanje individualnih sloboda ali do granice kada one dovode do maksime: Ponašaj se prema drugima onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema tebi.
Zatim, iz iskustva vjerujemo da su skromnost i samokritika dobra osnova za prevladavanje razlika i izlaz svakojakih duhovnih snaga. U ime ponajboljeg iz tih naših vjerskih tradicija vjerujem da će se naći potreban most suradnje između crkava i vjerskih zajednica te onih nevladinih organizacija posvećenih izgradnji civilnog društva kako bismo se svi makli iz tragičnosti recentnih sukoba, a radovali mirnijoj budućnosti, nošeni nadom, pomirenjem i mirom, ma koliko to sada nekima djelovalo ili zvučalo utopijski.
Ekumenska molitva za mir između dvije Koreje
Izaslanici kršćanskih crkava iz čitavoga svijeta okupili su se 2. i 3. studenoga u Južnoj Koreji i održali ekumensku molitvu u povodu desete skupštine Ekumenskog vijeća crkava (EVC) koja traje do 8. studenoga. Više desetaka sudionika skupštine sastalo se na granici između dvije Koreje u zajedničkoj molitvi za mir i pomirenje korejskog naroda.
”Bolno je to što se ovaj narod, podijeljen punih 60 godina, još ne uspijeva pomiriti”, kazao je metodistički biskup iz Danske Christian Alsted, javlja francuski katolički dnevnik La Croix, a prenosi IKA. On je uvjeren da zajedničke molitve za mir vjernika različitih vjeroispovijesti mogu utjecati na pomirenje i zajedništvo dviju Koreja.
Na plenarnoj sjednici, koja je bila posvećena Aziji, žene iz Filipina, Indije i Indonezije svjedočile su o tešku stanju na kontinentu na kojemu živi 58 % svjetskog stanovništva. Upozorile su na kršenja ljudskih i vjerskih prava, glad, selektivne pobačaje koji se još izvode u Indiji i Kini, silovanja kršćanki i bijedne uvjete rada.
- « Previous Page
- 1
- …
- 4
- 5
- 6