”Za dom spremni” je stari hrvatski pozdrav koji je čak i uglazbljen u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivan pl. Zajca. Ova neistinita i stupidna tvrdnja godinama se toliko često gebelsovski ponavlja da je u demokratskoj hrvatskoj javnosti već stekla pravo na javnost kao jedno od ravnopravnih mišljenja o povijesnim činjenicama. [Read more…]
Suživot s ustašama
Moj prijatelj (valjda smo još prijatelji) Vjekoslav Magaš, novinar desničarskog lista ”Hrvatski tjednik” iz Zadra, napravio je u Madridu intervju s najstarijom kćerkom Ante Pavelića Višnjom Pavelić (Zagreb, 31. svibnja 1923.), u povodu 70. godišnjice propasti tzv. Nezavisne države Hrvatske. Naslov intervjua koji se ističe kao glavna tema broja na naslovnici navedenog tjednika (broj 550 od 9. travnja 2015.) je ”Višnja Pavelić, svjedok vremena: ‘Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske’.” [Read more…]
Kolinda mora ići u Moskvu!
(Opaska uredništva: ispričavamo se autoru Tomislavu Jakiću ali iz tehničkih razloga nismo u mogućnosti zadržati izvorni naslov ovoga komentara kako je objavljen na portalu Forum.tm, ali je taj naslov spomenut niže u tekstu. Hvala).
Bolje upućeni tjednima su znali da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović službeno pozvana da sudjeluje na velikoj proslavi u Moskvi kojom se obilježava 70. obljetnica pobjede u Drugom svjetskom ratu. No najprije se sama činjenica pozivanja krila kao najveća državna tajna, premda o svemu što poduzima nova predsjednica i što je s njom u vezi saznajemo opširno (pa i iz ženskog časopisa Gloria). [Read more…]
Whisky za Tita!
”Otac”, Miljenko Jergović, Rende, Beograd, 2010.
Naslov ”Otac“ beskrajno je pristojna skromnost, iako knjiga počinje kao udarac u timpan, s porukom o očevoj smrti. Pristojna skromnost već iz tog razloga, jer će fokusirati povijest cijele obitelji. I kada riječ dođe na baku, Miljenko Jergović formulira važni princip svog eseja: ”Misleći o njoj, vazda sam mislio o sebi“. [Read more…]
Trčao je i za njih i za nas
Vijest je objavljena u subotu 14., u rano popodne: na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu umro je Franjo Mihalić. Oni kojih bi se ta vijest mogla stvarno ticati također su većinom mrtvi, ili su se početkom devedesetih podvrgli autohipnozi, te se više i ne sjećaju što im je značio ovaj čovjek.
Njegova biografija vrlo je karakteristična za naše dvadeseto stoljeće, pa se čini da su tisuće ljudi proživjele navlas istu sudbinu: rodio se 1920. u Velikoj Ludini pokraj Kutine, u obitelji siromašnog krojača, kao deseto od dvanaestoro djece. Bio je trogodišnjak kada su se preselili u Zagreb.
Onima koji su ga voljeli ostaje vjera da je Mihalić izbjegavao ustašku uniformu jer su se njoj protivila Mihalićeva moralna i ideološka uvjerenja. Može biti i da je tako. Isto kao što može biti i samo to da je bio oprezan čovjek. Kako god bilo, uspijevao je izbjeći novačenje sve do pred kraj rata, kada je mobiliziran u Hrvatske oružane snage, već u vrijeme kada se pred slom i preokret taktični izbrisala razlika između ustaša i domobrana, e da bi se zločinačka stranačka formacija slila i pretvorila u bezazlenu teritorijalnu obranu
Sportom se počinje baviti još u pučkoj školi, igra nogomet za NK Grafičar i upoznaje tri godine mlađeg Stjepana Bobeka, koji nastupa za suparnički NK Ličanin. Osim što će postati najbolji prijatelji, proći će istu zemljopisnu i životnu putanju. Prvi kao najbolji atletičar u povijesti jedne zemlje, a drugi kao nogometaš.
Ali do toga mora proći vremena, i mora se dogoditi sljedeće: Franjo (kojeg su već zvali Jura) rano se zapošljava, jer treba od nečega živjeti, pa odustaje od nogometa. Kupio je bicikl da s njime ide u tiskaru, gdje je radio kao tiskarski pomoćnik i šegrt. U tiskarstvu nije načinio karijeru, nije stasao do ručnog slagača (ili slovoslagara), ali je zato postao prvak u biciklizmu. Lomio je ruke i noge, i imao dosta nevolja sa svojim biciklom, ali onda je 1940. nekim sretnim slučajem došao u Atletski klub Concordia, i počeo trčati na srednje i duge pruge.
U NDH Franjo Mihalić bio je državni reprezentativac, premda baš i nije bilo natjecanja na kojima su sportaši iz ove države mogli nastupati. Ustaša nije postao, ali zašto nije, to nikada nećemo do kraja znati, jer se kasnija njegova biografija tako razvijala da će činjenice tog vremena biti, uglavnom, prešućene.
Onima koji su ga voljeli ostaje vjera da je Mihalić izbjegavao ustašku uniformu jer su se njoj protivila Mihalićeva moralna i ideološka uvjerenja. Može biti i da je tako. Isto kao što može biti i samo to da je bio oprezan čovjek. Kako god bilo, uspijevao je izbjeći novačenje sve do pred kraj rata, kada je mobiliziran u Hrvatske oružane snage, već u vrijeme kada se pred slom i preokret taktični izbrisala razlika između ustaša i domobrana, e da bi se zločinačka stranačka formacija slila i pretvorila u bezazlenu teritorijalnu obranu.
Tada je imao sreće da izbjegne put prema Blajburškome polju, i da oslobođenje dočeka bez ideološke stigme. Samo dvadesetak dana kasnije, 25. svibnja 1945. predao je, u ime naroda i omladine Hrvatske, štafetu maršalu Titu.
Nekoliko mjeseci zatim našao se među osnivačima Omladinskog fiskulturnog društva Mladost i obnoviteljima zagrebačke atletike. Za taj je klub nastupao sve do 1947, kada mu kao dvadesetsedmogodišnjaku stiže poziv za vojsku. Služi je u Subotici, gdje timari konje u jednoj od posljednjih konjaničkih jedinica, sve dok Artur Takač nije urgirao da ga se, kao perspektivnog sportaša, prebaci u Beograd. I tek tada, već u kasnim godinama za sportaša, započinje velika karijera Franje Mihalića.
Sljedećih godina pobjeđuje na najvećim svjetskim maratonskim utrkama u Bostonu, São Paolu, Ateni, Moskvi i Tokiju, a s trideset i dvije debitira na Olimpijskim igrama u Helsinkiju, gdje u utrci na deset tisuća metara zauzima osamnaesto mjesto. Četiri godine kasnije priredio je podvig karijere: drugi je u olimpijskoj maratonskoj utrci u Melbourneu, iza Francuza Alaina Mimouna.
Četrdesetak godina kasnije, i Franjo Mihalić ostaje bez domovine, što god mu ona bila: Jugoslavija nestaje, Hrvatska ga neće, Srbija u njemu nalazi Hrvata. Tako je to kad započne rat. Kasnije će se za njega stvari popraviti? Ili neće? U toj melburnskoj utrci Emil Zatopek, najbolji bijeli maratonac u povijesti, završava na šestom mjestu
Bio je to, vjerojatno, i najslaviji maraton u suvremenoj povijesti, u kojemu se, kako to već zna biti, osim sportskoga i političkog umiješao i argument sudbine, pa je priča o maratonu postala pričom o jednoj epohi i njezinim, uglavnom tragičnim junacima. Alain Mimoun bio je rođeni Alžirac, kojemu je njegova domovina upravo izmicala pod nogama, kao što će se izmaknuti i Albertu Camusu.
Četrdesetak godina kasnije, i Franjo Mihalić ostaje bez domovine, što god mu ona bila: Jugoslavija nestaje, Hrvatska ga neće, Srbija u njemu nalazi Hrvata. Tako je to kad započne rat. Kasnije će se za njega stvari popraviti? Ili neće? U toj melburnskoj utrci Emil Zatopek, najbolji bijeli maratonac u povijesti, završava na šestom mjestu.
Ali za Mihalića to nije kraj: četiri godine kasnije, u Rimu se pojavio kao četrdesetogodišnjak, gdje je trčao pet minuta brže nego u Melbourneu, što je bilo dovoljno za dvanaesto mjesto. Bila je to već druga atletska i trkačka era, mnogo bliža današnjemu dobu, u kojoj je pobjeđivao bosonogi Etiopljanin Abebe Bikila. Stari je Franjo Mihalić za njim zaostao punih šest minuta, i nadživio ga za više od četrdeset godina.
Franjo Mihalić trčao je za Atletski klub Partizan, dok je Stjepan Bobek bio centarfor Fudbalskog kluba Partizan. Obojica su u Beogradu proveli živote, ali za razliku od Bobeka, Mihalić se nije javno požalio na to da je odbačen u Hrvatskoj i u Zagrebu. Radio je kao atletski trener, i do vrlo kasnih godina sudjelovao u veteranskim utrkama. Kada više nije mogao trčati, bavio se brzim hodanjem.
Još donedavno bio je vrlo vitalan i pojavljivao se u televizijskim emisijama, kao ikona jednog vremena i kao čovjek koji je ostao željan života. Nikada nije ništa tražio, osim da ga se pusti da trči. Netko je izračunao da je tokom karijere istrčao sto šezdeset i pet tisuća kilometara. Je li to zbroj kilometara u svim njegovim utrkama, ili se računaju i treninzi? Kako god bilo, Franjo Mihalić, zvani Jura, četiri puta je optrčao zemaljsku kuglu. Umro je četiri i pol godine nakon Stjepana Bobeka.
Neki dan se hrvatska diplomatska misija u Madridu pobunila što su organizatori najveće svjetske izložbe o Nikoli Tesli izbjegli spomenuti da se ovaj američki znanstvenik srpskoga roda i podrijetla rodio u Hrvatskoj. Savjetnica u hrvatskome veleposlanstvu Karmen Šešelja citirala je u tu svrhu onu znamenitu Teslinu izjavu da se jednako ponosi svojom hrvatskom domovinom i svojim srpskim porijeklom.
Da bi Tesla, makar i simbolično, pripadao Hrvatima, Hrvati bi ga morali prihvaćati kao Srbina, a s njime i sve druge njegove sunarodnike. Odnos prema živim hrvatskim Srbima zapravo je odnos prema Nikoli Tesli. A Franjo Mihalić trčao je i za njih i za nas
Još da je spomenula i to da mu je posljednja želja bila da mu hrvatski violinist Zlatko Baloković na pogrebu odsvira melodiju “Tamo daleko”, gospođa Šešelja pohrvatila bi Teslu taman koliko treba.
Odakle Tesla u priči o Franji Mihaliću? Osim što su obojica bili svoji ljudi, koji su se visoko uzdigli iznad zajednice u kojoj su rođeni, legende o njima moguće su samo ako se s poštovanjem tretira njihova dvostruka pripadnost, ako ih se prihvaća i s jedne i s druge strane.
Da bi Tesla, makar i simbolično, pripadao Hrvatima, Hrvati bi ga morali prihvaćati kao Srbina, a s njime i sve druge njegove sunarodnike. Odnos prema živim hrvatskim Srbima zapravo je odnos prema Nikoli Tesli. A Franjo Mihalić trčao je i za njih i za nas.
(Prenosimo s autorova portala).
Glavaš simpatizira NDH
Slučajevi u praksi i u svakodnevnom životu su često nepredvidivi. Zakonodavac nije predvidio da bi među saborske zastupnike mogao biti izabran pravomoćno osuđeni ratni zločinac kojem je Ustavni sud iz isključivo formalnih razloga ukinuo pravomočnu presudu ne dovodivši uopće u pitanje dokaze njegove krivnje. Pa i o samim formalnim razlozima neki vrsni pravnici, na primjer suci Vrhovnog suda, imaju oprečno mišljenje.
Branimir Glavaš je izveo demonstraciju razmetljivosti u Hrvatskom saboru. Kad je takvo bahato ponašanje osudio saborski zastupnik Milorad Pupovac, napali su ga Glavaševi stranački kolega Burić i sam Glavaš najprimitivnijim prostačkim riječnikom u kojem su se argumenti svodili samo na laži i klevete ad hominem
Branimir Glavaš, zastupnik u Hrvatskom saboru koji bježi od hrvatskog pravosuđa i cijelo vrijeme dok je bio u zatvoru tvrdi da je bio osuđen u namještenom političkom procesu, po izlasku iz zatvora uopće ne pokušava iznijeti neke argumente u prilog svoje nevinosti.
Umjesto toga, njegova retorika postaje prijeteća, počinje vrlo konkretno zastaršivanje svjedoka, na Facebooku pojavljuje se slika pet obješenih ljudi s tekstom – ”Ne reci lažno svjedočanstvo jer stići će te Božja kazna“. Teško je zamisliti konkretniju prijetnju svjedocima i teško je zamisliti pravnu državu u kojoj Državno odvjetništvo ne reagira.
Branimir Glavaš je zatim izveo demonstraciju razmetljivosti u Hrvatskom saboru. Kad je takvo bahato ponašanje osudio saborski zastupnik Milorad Pupovac, napali su ga Glavaševi stranački kolega Burić i sam Glavaš najprimitivnijim prostačkim riječnikom u kojem su se argumenti svodili samo na laži i klevete ad hominem.
Glavaš je, inače, u više navrata izrazio svoje simpatije za zločinački fašistički režim u NDH.
Tako, prema pisanju Novog lista od 18. siječnja 2015., Glavaš je izmoždene i pretučene hrvatske vojnike, koji su razmijenjeni 14. kolovoza 1992. za srpske zarobljenike, dočekao riječima: ”Dobro došli u Nezavisnu državu Hrvatsku. Sad slobodno možete govoriti da ste ustaše.“
Iste godine Glavaš zabranjuje da se obilježava Dan antifašističke borbe i Osijek je bio jedino mjesto u RH gdje je 22. lipanj 1992. bio radni dan.
Opisani događaji pokazuju da bi povratak Branimira Glavaša u Sabor predstavljalo ne samo rušenje ugleda Hrvatskog sabora nego i ozbiljnu opasnost za Hrvatsku.
Prema pisanju Novog lista od 18. siječnja 2015., Glavaš je izmoždene i pretučene hrvatske vojnike, koji su razmijenjeni 14. kolovoza 1992. za srpske zarobljenike, dočekao riječima: ”Dobro došli u Nezavisnu državu Hrvatsku. Sad slobodno možete govoriti da ste ustaše“
Za onu Hrvatsku koja pokušava biti pravna i demokratska država i, iznad svega, pristojna država za sve svoje građane.
Ako se ne suprotstavimo klevetama, lažima i otvorenim prijetnjama izgovorenim u Hrvatskom saboru, ako osobe osuđene za teške ratne zločine i kriminal budu odlučivale kakvi će biti zakoni u Hrvatskoj, možemo se samo sa zebnjom pitati kakav će to poguban utjecaj imati na hrvatsko društvo.
Ostavljanje mogućnosti da nam se to dogodi nije demokracija nego najgora zloupotreba demokracije. Suprotstaviti se tome nije ni lako ni bezopasno ali treba to učiniti!
Za Antifašističku liga Republike Hrvatske
Eugen Jakovčić, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Kako govoriti o NDH
Gledao sam intervju sa spisateljicom Tenom Štivičić, čija se drama Tri zime prikazuje u The National Theatre u Londonu. Riječ je o pametnoj, samouvjerenoj i profinjenoj mladoj ženi čiji me uspjeh veseli i kojem se već duže vrijeme divim. Sigurno nije lako pisati na jeziku koji ti nije materinji pa se još i svojim djelom probiti u zemlji kazališta.
Kada netko tako obrazovan i rječit, kao što Tena Štivičić jest, nabraja niz država, a preskoči Nezavisnu Državu Hrvatsku, to može značiti samo jedno – svjesnu odluku i čvrst politički stav. Jer, Tena, premda već duže vrijeme živi u Londonu, zna da su u hrvatskom društvu glasni oni koji 25 godina nastoje rehabilitirati taj nacifašistički isprdak, zna ona da je podjela na partizane i ustaše jedna od omiljenih tema i u birtijama i u kanalizacijama interneta
I kaže Tena da su u njezinoj obitelji neko vrijeme istovremeno živjele četiri generacije žena, i da pamti svoju prabaku. Te četiri žene živjele su u različitim državama, od Austro-Ugarske Monarhije, preko Kraljevine Jugoslavije i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije do današnje Republike Hrvatske i Europske unije, rekla je mirnim, sigurnim glasom.
Kada netko tako obrazovan i rječit, kao što Tena Štivičić jest, nabraja niz država, a preskoči Nezavisnu Državu Hrvatsku, to može značiti samo jedno – svjesnu odluku i čvrst politički stav.
Jer, Tena, premda već duže vrijeme živi u Londonu, zna da su u hrvatskom društvu glasni oni koji 25 godina nastoje rehabilitirati taj nacifašistički isprdak, zna ona da je podjela na partizane i ustaše jedna od omiljenih tema i u birtijama i u kanalizacijama interneta. Ali zna ona isto tako da javni medijski prostor zahtijeva drugačiji pristup od puštanja duha iz boce.
I nije riječ o tome da se to ružno razdoblje hrvatske povijesti ne bi smjelo spominjati, da bi raspravu o njemu trebalo izbaciti iz javnosti. Ne, uopće nije u tome stvar, jer bismo već iz vlastita iskustva morali znati da smeće pometeno pod tepih kad-tad samo izađe van.
Stvar je u tome da naziv te paradržave pristojni ljudi ne prevaljuju preko svojih usta bez konteksta, kao da je riječ o nečemu najnormalnijem na svijetu.
Tena Štivičić, naime, zna da su prije 70 godina bile pobijeđene sile zla, i s tom činjenicom nema nikakvih problema. Kao što pretpostavljam da nema problema sa zalima koje nam je povijest donijela nakon toga. Teni je sve potpuno jasno, a njezina životna i profesionalna samouvjerenost razumljivije su kada se to shvati
Jer, normalnost kojom se zna izgovarati to ime, normalnost kojom se prikazuju dokumentarci o nogometnoj ligi i kulturnom životu iz toga vremena, normalnost kojom se u javnom medijskom prostoru evociraju uspomene tih provincijskih krvnika, na teme koje s njihovim zločinima nemaju veze, političko legitimiranje normalnosti kojom se postavljaju spomenici s imenima i pokličima tih neljudi, normalnost kojom se tv komentatori i uglednici na nogometnim tribinama prave da ne čuju kada se ti pokliči izvikuju, normalnost kojom im se želi dati pravo javnosti jest ono na što Tena upozorava preskačući NDH dok nabraja države u kojima su naše i njezina obitelj živjele i žive.
Tena Štivičić, naime, zna da su prije 70 godina bile pobijeđene sile zla, i s tom činjenicom nema nikakvih problema. Kao što pretpostavljam da nema problema sa zalima koje nam je povijest donijela nakon toga. Teni je sve potpuno jasno, a njezina životna i profesionalna samouvjerenost razumljivije su kada se to shvati.
No, iz Londona, makar kiša često ometala vidno polje, vjerojatno uopće nije teško gledati tako na stvari.
Ali je zato gusta magla koju su, upakiranu u udžbenike i popularni kič, namjerno spustili iznad Zagreba jedan od razloga zbog kojeg je, čini mi se tako, Tena ipak lakše biti u tuđini.
(Tekst je izvorno objavljen kao status na Facebooku Vladimira Lulića a mi ga preuzimamo s portala Forum.tm).
Što dolazi s HDZ-om?
Nećeš, druže Hnojčik, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavaš budućnost! – to je pravo značenje Karamarkova govora u utorak 16. prosinca navečer u Vinkovcima.
Gotovo istodobno, naime, dok je Karamarko govorio u povodu 25. obljetnice osnutka vinkovačkog HDZ-a, objavljeno je kako je Tony Hnojčik, taj Robert Capa zapadne Slavonije, 30. studenoga sramotno izbačen iz prosvjedničkog šatora u Savskoj, da bi ga policija, zapanjujućom neprofesionalnošću, prekršajno kaznila, pa mu još priprijetila da bi mogao završiti u ludnici!
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta (…) da odande donese (…) neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela. Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko (…) hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik
A tko je Tony Hnojčik? Mag fotografije, daruvarski Čeh, praški đak, vedri kreativac, hippie i slobodan duh, kojega je emotivni šok srpskoga nasilja devedesetih od prvog dana odveo na prve crte bojišta u njegovom zavičaju, da se s njih ne makne do posljednjeg dana Bljeska, kada je – jedini na svijetu – spektaklularno snimio predaju vojnih i civilnih vođa pobune policijskom zapovjedniku Nikoli Ivkancu i časniku Veljku Barbieriju.
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta, u razorena sela, u srce ratne tame, da odande donese potresne i tužne, a tako dojmljive fotke, neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela.
Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko, ako baš hoćete, hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik.
Takvoga je čovjeka neki prosvjednik zgrabio za ovratnik i otjerao iz prosvjedničkog šatora. Pitao ga je ”je li branitelj”, na što je ovaj odgovorio – ”Nisam, ja sam građanin”. Ta rečenica čovjeka koji je glavu nosio u torbi i krvi se do sita nagledao – ”Nisam, ja sam građanin” – trebala bi biti pouka svim tim očajnicima koji se, evo, i nasilja poduhvaćaju.
Trebala bi – ali neće. Neće, jer im nasilje sugerira najmoćniji čovjek opozicije. ”Nećete, drugovi, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavate budućnost!”, viče Karamarko.
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
”Pomirba nije uspjela!”, domeće i prijeti: ”Kako ćemo se pomiriti i nalaziti kompromise s onima koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, niti voljeli, niti je željeli!?”
Zar je onda čudno da Ilija Vučemilović spominje ”krvavi Božić”? Zar je čudno da varaždinskog liječnika Nenada Horvata nadređeni po kratkome postupku suspendira s mjesta voditelja Odsjeka za psihijatriju Opće bolnice u Varaždinu, jer je na Facebooku objavio rečenicu koju netko može doživjeti uvredljivom?
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
Odbacimo iluzije: prešli smo crvenu crtu koja demokraciju štiti od nasilja. Političko bezumlje preuzima kormilo. Ako se to ne zaustavi, nasilje će jačati. A servisira ga osobno – Tomislav Karamarko.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Velika buka male scene
Oliver Frljić održao je zadanu riječ. Slobodan Šnajder ni jednom riječju nije spomenut u predstavi “Hrvatsko glumište” što je svoju riječku premijeru doživjela u srijedu navečer na maloj, “Zajc off ” sceni, mada je i ovaj komad po tko zna koji puta potvrdio novinarima omiljenu rečenicu da fotografija često govori više od riječi…Slika Slobodana Šnajdera na stražnjici nekolicine glumaca mnogo je govorila svima koji su pratili u medijima polemiku između Slobodana Šnajdera i Olivera Frljića.
No, Šac nije jedini. Genitalije i guze glumaca prekrivene su bile otisnutim fotografijama Zlatka Viteza, Mile Budaka, Ozrena Prohića, Jasena Boke, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Jakova Sedlara, Anje Šovagović Despot, Snježane Banović, Vitomire Lončar i Mani Gotovac. Sviju koji su, po mišljenju autorskog dvojca Blažević- Frljić, u jednom razdoblju svog života neodgovorno prodali dušu Mefistu, posegnuli za govorom mržnje i stavili se u funkciju ove ili one “prave stvari” nanijevši zlo i bol drugima i drugačijima od njih.
Predstava je, naime, posljednja u nizu trilogije o hrvatskom fašizmu (prve dvije su ”Bakhe” i ”Aleksandra Zec”). Prvotno je zamišljena kao spomen na “Hrvatskog Fausta ” Slobodana Šnajdera, dramu koja propituje odnos intelektualca i ideologije progovarajući o stvarnom događaju, o premijeri Goetheovog Fausta u vrijeme NDH-a, u Zagrebu 31.ožujka 1942. godine.
Predstava “Hrvatsko glumište” posljednja je u nizu trilogije o hrvatskom fašizmu (prve dvije su ”Bakhe” i ”Aleksandra Zec”). Prvotno je zamišljena kao spomen na “Hrvatskog Fausta ” Slobodana Šnajdera, dramu koja propituje odnos intelektualca i ideologije progovarajući o stvarnom događaju, o premijeri Goetheovog ”Fausta” u vrijeme NDH-a, u Zagrebu 31. ožujka 1942. godine
No, Šnajder je smatrao kako su Frljić i Blažević bez konzultacije s njim preradili djelo i ostavili prekratak rok za uvježbavanje (svega nekoliko tjedana), pa im je osporio pravo da se koriste njegovim imenom i imenom njegova djela.
Oliver Frljić pak javno tvrdi da se proteklih pet mjeseci intenzivno pripremao za postavljanje ”Hrvatskog Fausta”, djela koje je želio postaviti na scenu od trenutka, kako kaže, kad ga je prvi put pročitao.
Svoju intendaturu shvatio je kao šansu, jedinstvenu priliku da se drama koja je Slobodana Šnajdera učinila poznatim na međunardnoj kazališnoj sceni, napokon izvede i u jednom od hrvatskih nacionalnih kazališta, u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, dakle na mjestu “zločina”. U teatru grada čija je lijevo obojena politika svojevremeno odbila njegovu kandidaturu za čelnu kazališnu poziciju.
U odgovoru Na Šnajderove primjedbe Frljić je jednostavno poručio: “Ne bih htio da se međusobno uvjetujemo – niti ti vrijeme koje je meni potrebno za postavljanje Hrvatskog Fausta, niti ja tebi mogućnost da tvoj tekst doživi organski rast” i stavio ad acta Šnajderovu dramu. Žao mi je što su dvije autorske taštine uskratile Riječanima mogućnost da u skoro vrijeme na daskama ”Zajca” vide komad koji je ovog, u Rijeci rado čitanog autora, proslavio u Austriji i Njemačkoj. Velika je to šteta jer trenutno u Hrvatskoj nema boljeg redatelja za tu provokativnu temu.
Spora, međutim, nema o tome da je petomjesečna priprema itekako inspirirala Olivera Frljića za brilijantnu predstavu koja je u srijedu navečer doživjela ovacije na premijeri usprkos svih kontroverzi koje su njezin nastanak pratile.
Žao mi je što su dvije autorske taštine uskratile Riječanima mogućnost da u skoro vrijeme na daskama ”Zajca” vide komad koji je ovog, u Rijeci rado čitanog autora, proslavio u Austriji i Njemačkoj. Velika je to šteta jer trenutno u Hrvatskoj nema boljeg redatelja za tu provokativnu temu
Brilijantna igra Jelene Lopatić, Tanje Smoje, Nike Mišković, Damira Orlića, Jasmina Mekića, Jerka Marčića, Nikole Nedića, Damira Mikulića i Jolande Pahor, nadahnuta kreativnom energijom dvojca Frljić – Blažević, nikoga nije ostavila ravnodušnim. Otud i ovacije za ovu žestoku kritiku novije hrvatske prošlosti.
A mnogo se buke podiglo oko njezina postavljanja na malu scenu ”Zajca off”, pa i one političke. Članovi Gradskog vijeća iz redova HDZ-a zahtijevali su raspravu o Frljićevoj smjeni i prije premijere iščitavajući njegovu estetiku pobune, njegovu vjeru u oslobođenje kazališta od zadanih shema nacionalističke kič kulture devedesetih, kojoj još uvijek mnogi pripadaju, kao politički čin.
Frljić nije politički aktivist. On, istina, onako šnajderovski kroz većinu svojih režija od “Turbo folka” do “Aleksandre Zec”, od “Bakhi” do “Hrvatskoga glumišta” bez kompleksa spaja kazalište i politiku, hrabro i beskompromisno zadire u tabue i mitove društva koje živimo.
Ispituje u kojoj mjeri smo kao gledatelji u toku dva desetljeća izgubili receptivne osobine i možemo li uopće, sakati kakvi jesmo, prepoznati mefistovski zov moćnih nacionalističkih truba, osjetiti posljedice tog zavođenja, izgubljenost i bol onih drugih i drugačijih koje takva politika odbacuje i zlostavlja.
Vjerujem da će nakon što odgledaju “Hrvatsko glumište” svi gradski vijećnici shvatiti kakav su dobitak za grad Blažević i Frljić i stati uz ansambl koji je bezrezervno podržao novog intendanta odolivši mefistovskom zovu dijela oporbene gradske politike
Frljić se, bez obzira na to radi li u Splitu, Beogradu, Zagrebu ili Rijeci, bavi upravo tim drugima, odbačenima, izopćenima i zlostavljanima zbog spolnog, nacionalnog, političkog opredjeljenja ili tek zbog ljudskog izbora, poput onog Bojana Glavaševića koji, proživljenom usprkos , ne mrzi i ne kapitalizira status vukovarske žrtve.
Riječko kazalište idealno je mjesto za njegov koncept socijalno odgovornog teatra. U svom dvorištu ima trbuh grada – tržnicu. Doslovno ga od place dijeli nekoliko kvadrata omanjeg parka. Na stotine ljudi svakodnevno odlazi u kupovinu i ne može ne vidjeti plakate s porukama istaknute na pročelju.
Bez obzira na to piše li “Hrvatsko LGBT kazalište” na Dan državnosti, “Hrvatsko talijansko kazalište” ili tek “Bojan Glavašević heroj -a ne zločinac” on ljude koji možda nikada nisu nogom kročili u HNK tjera na komentar, stav, na slaganje ili neslaganje s njegovim konceptom kazališta kao prostora slobode i emancipacije građana od uhodanih formula.
Nekazališnim sredstvima, zastavama, panoima i plakatima komunicira tako sa svima. Briše razliku između elite (stalne publike) i puka koji u taj dio grada dolazi isključivo po ribu i blitvu. Izvlači predstavu iz mraka pozornice na pročelje i porukom ”Kazalište narodu” nudi interakciju s građanima. Svakome – ama baš svakome, i onima ispred koji se nikada neće ohrabriti i ući i onima unutra koje gledanje njegovih predstava istovremeno šokira eksplicitnošću, istinom bez ostatka i oduševljava hrabroću i redateljskom kreativnošću.
Vjerujem da će nakon što odgledaju “Hrvatsko glumište” svi gradski vijećnici shvatiti kakav su dobitak za grad Blažević i Frljić i stati uz ansambl koji je bezrezervno podržao novog intendanta odolivši mefistovskom zovu dijela oporbene gradske politike.
Ustaško Kazalište (2)
KAZALIŠNI UMJETNICI U NDH – IZMEĐU TOTALITARIZMA, SPEKTAKULARIZACIJE I UMJETNOSTI
(Drugi nastavak)
Za Budakova dugogodišnjeg prijatelja i suradnika Dušana Žanka, gorljivog pripadnika pokreta, nije bilo sumnje da Kazalište mora postati nositelj “žive hrvatske riječi, čistog hrvatskog osjećanja i novoga duha” [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 52
- 53
- 54
- 55
- 56
- …
- 58
- Next Page »