Tri dana nakon rimske kanonizacije poljskog pape Wojtyle Trg fra Grge Martića, trg pred sarajevskom katedralom Srca Isusova, trebao bi dobiti veliku statuu Ivana Pavla II. [Read more…]
Stotinu godina atentata
Neka djela, neki čini, neke geste i kad im u intenciji to nije ni na kraj pameti, znaju tako drastično i dramatično promijeniti povijest ili sliku svijeta da to poslije zdrav razum teško može pojmiti. Jedno od takvih djela postalo je čak neizbježnom udžbeničkom lekcijom ”Sarajevski atentat – povod za Prvi svjetski rat”. Nema djeteta koje tu lekciju u prethodnoj državi u svojim školskim danima barem jednom nije moralo ne samo susresti nego i podrobno znati. [Read more…]
Concilium sarajevski
Ugledni međunarodni teološki časopis Concilium u 2014. godini ušao je u pedesetu godinu svoga postojanja, a u petu godinu izlaženja na hrvatskom jeziku (za BiH i Hrvatsku). Entuzijasti uvođenja toga prestižnog svjetskog teološkog časopisa u naš kulturni prostor ujedno su i urednici njegova hrvatskog izdanja – Zoran Grozdanov, Alen Kristić i Entoni Šeperić. Izdavači njegovi, Ex libris iz Rijeke i Synopsis iz Sarajeva, mali izdavači na našem kulturnom nebu, napravili su nevjerojatan pothvat već i činjenicom da su taj časopis uveli u naš periodikom krajnje osiromašen prostor, a kamoli još činjenicom da već petu godinu ustrajavaju na njegovu izlaženju na hrvatskome jeziku. [Read more…]
Kultura sjećanja obljetnica
Ovih sam dana iz rodnih mu Radišića (općina Ljubuški), u kojima zadnjih dvadesetak godina živi, od Veselka Koromana dobio njegovu novu knjigu pjesama ‘‘Ja, putnik“. Knjiga je objavljena u povodu njegova 80. rođendana koji pada početkom travnja. Ponajznačajniji živi pjesnik u BiH činom objavljivanja knjige u godini koja bi trebala biti makar i mala kulturološka svečanost ove zemlje sam ukazuje na tu činjenicu. Nitko drugi, posebno od relevantnih institucija, na to se ni osvrnuo nije. Ni prvi ni zadnji put vezano za Koromana ili bilo kojega drugog živog pisca da sve ostane u privatnoj režiji, a bogme incidentno rijetko i za one koji su odavno i zauvijek preselili iz života u svoja djela. [Read more…]
Tike tike tačke…
Neke se stvari baš slučajno poslože… Kad sam nedavno otišao posjetiti zapaljeni Arhiv BiH, dobijem ondje od ljubaznih domaćina knjigu Andreja Rodinisa ‘‘Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke“ iz 2012. i počnem je radoznalo čitati budući da sam o tom Poljaniću već ranije ponešto znao iz Rodinisova istraživanja. Čudesna, znanstvena, visokodokumentirana priča o jednom nevjerojatnom čovjeku, o kojemu se pola stoljeća nije smjelo ništa znati, ma ni spomenuti ga se nije smjelo. Ali, i priča o nama, pa i o Sarajevu. [Read more…]
Napiši jednu ljubavnu
Napiši jednu ljubavnu – pjeva Kemal Monteno, a meni jedna vrijedna čitateljica mojih kolumni piše: Proljeće je, napiši nešto nježno i lijepo iz Sarajeva. Možda čak ljubavno, kad već nisi za Valetinovo, kad već nisi za Osmi mart, pa nisi ti samo strogi intelektualac, ti si i pjesnik. Pokaži to. I nije Bosna samo nemirna. I ja, eto, krenuo biti proljetno romantičan… A u mislima mi podsjećanje – točno dvadeset godina kasnije! – na davnašnju priču ‘‘Sarajevsko proljeće 1994.“ iz moje knjige ‘‘Nove priče o ljubavi i smrti“. [Read more…]
Nemirna Ukrajina
Izgleda da se počinje ostvarivati Miloševićeva ideja ‘‘Svi Rusi u jednoj državi“. Nama s ovih prostora dobro poznat scenarij ne tako davno krvavo življen na razvalinama Jugoslavije. [Read more…]
Branko Mikulić, Kobne godine
Početkom travnja će biti dvadeset godina kako je umro bosanskohercegovački političar Branko Mikulić. Danas su gotovo svi suglasni oko toga – najznačajniji političar kojega je BiH ikad imala. [Read more…]
Psi rata i ostali psi
Bio nekoć prije rata u Sarajevu jedan taksist. Drukčiji od ostalih, neobičan, osebujan. Čovjek očito zalutao među taksiste. Sjedio bi na štandu u autu, čekao svoj red i čitao Dostojevskog. Kad bi došao red na njega i mušterija uhvatila rukom za kvaku vozila, pogledao bi je preko naočala, i ako mu se nije sviđala, odbijao ju je jednostavno, hladno, gotovo neljubazno: ‘‘Oprostite, ne vozim dok ne pročitam ovo poglavlje“.
Ako bi svojim pronicavim pogledom, a vjerovao je da odmah, od prve zna ocijeniti čovjeka, procijenio da ima zanimljivu mušteriju, spuštao bi knjigu i bez riječi palio auto, uključivao taksimetar i otpočinjao vožnju i priču. Nama koji smo tada tek počinjali pisati i nismo baš imali novaca voziti se taksijem i bolje ga upoznati, bio je rijetko zanimljiv lik i više smo o njemu slušali od drugih nego ga susretali ili osobno znali. No, već ga je mnogi od nas vidio kao junaka neke svoje buduće priče. Em je čitao Dostojevskog, em je bio neviđen ters, em ga je manje zanimala zarada od vlastitog hira, em je bio čitatelj kakvih se nije baš moglo naći ni među piscima…
Tko je bio taj čovjek i kamo je nestao mislim da više gotovo nitko i ne zna. Osim ako nije izmišljen i vezan, kao i toliko toga, za neka bolja i gotovo nestvarna bivša sarajevska vremena. Nestvarna i nedostižna pogotovu za današnje beskrajno banalno Sarajevo. Danas takvoga taksista nema, osim možda jedan koji mu se donekle približio. Zapravo, točnije bi bilo reći da se toliko udaljio od svojh kolega taksista, pa samo podjeća na tog osebujnog davnašnjeg predratnog taksista.
Tko je bio taj čovjek i kamo je nestao mislim da više gotovo nitko i ne zna. Osim ako nije izmišljen i vezan, kao i toliko toga, za neka bolja i gotovo nestvarna bivša sarajevska vremena. Nestvarna i nedostižna pogotovu za današnje beskrajno banalno Sarajevo. Danas takvoga taksista nema, osim možda jedan koji mu se donekle približio
Kako? Čime? Ma, jednostavno, dok svi drugi taksisti stoje pored svojih auta i razgovaraju o sportu, ženama i politici, a u najboljem slučaju čitaju dnevne novine, on kao vuk samotnjak sjedi u autu i uporno, ustrajno rješava križaljke i to po mogućnosti što kompliciranije, one hrvatske. Sanja o tome da jednom dođe na kviz i pokaže što sve i koliko zna, žali se kako naše televizije ne znaju ni najobičniji kviz napraviti. A ako prihvatite razgovor s njim i pokažete da znate neke pojmove u križaljci na kojima je on zapeo, zbog kojih je zadnjih pola sata razbijao glavu, zaboravit će upaliti taksimetar i na kraju sav ljubazan reći cijenu: ‘‘Ma, dajte otprilike. Jel’ vam puno: dvije-tri marke?“
Da, hoće on progovoriti i o politici, ali ne kao njegovi kolege koji se odmah uhvate konkretnih imena, tračeva o njima, njihovim ženama i ljubavnicama i ‘‘istinama“ koje su sinoć vidjeli na televiziji ili jutros pročitali u novinama. On, pak, voli, kako sâm kaže, malo dublje ‘‘dumati“ o tome. Istina je malo dublje skrivena, pa ni ribe ne plivaju po površini, govori on neke svoje mudrosne spoznaje koje, i kad nisu zanimljive, postaju to načinom na koji ih on izgovara.
Uđem u taksi i kažem tek da nešto kažem: Pa, otkud ovoliki psi i pred glavnim ulazom u glavnu bolnicu, u najveću bolnicu u državi… Devet ih je, deset, ni auti od njih ne mogu proći, a kamoli pješaci…
Da vi vidite, spremno prihvati, kad oni u dva, u tri noću zarate oko plijena, pseća banda s gornje strane bolnice, protiv ove s donje. Ne znam kako svijet uopće tu može spavati od cike, laveža… Borba za kontrolu teritorija, za kontejnere, za hranu u njima, za otpad iz bolnice…
I ako ta njegova teorija, mislim se, ne bi bila najbolja, svakako bi bila najoriginalnija s obzirom na to što se sve u tim emisijama može čuti… I, posve sigurno, njegov nastup ne bi bolovao od poštapalica kakve u svakoj rečenici po dva-tri puta spominju tzv. intelektualci čim im se pred očima upale tv-kamere. Ma, ne znaju ti oni biti pametni ako bar tri puta u jednoj rečenici ne kažu ‘‘dakle“!
Njegova je teorija, koju ovdje želim prezentirati kao njegovu kratku povijest zadnjih dvadeset godina sarajevskog življenja, da živimo u pasjim vremenima, u kojima, međutim, obični narod živi psećim životom. Malo komplicirano? Ma, spreman je on to elaborirati tako spretno da bi to mogao biti sjajan monolog u nekoj političkoj emisiji kakvu tzv. ozbiljni bh. televizijski kanali daju navečer odmah iza središnje informativne emisije, iza dnevnika.
Dakako, kad bi ga tkogod pozvao. I ako ta njegova teorija, mislim se, ne bi bila najbolja, svakako bi bila najoriginalnija s obzirom na to što se sve u tim emisijama može čuti… I, posve sigurno, njegov nastup ne bi bolovao od poštapalica kakve u svakoj rečenici po dva-tri puta spominju tzv. intelektualci čim im se pred očima upale tv-kamere. Ma, ne znaju ti oni biti pametni ako bar tri puta u jednoj rečenici ne kažu ‘‘dakle“!
U ratu sam prvi put čuo, priča on, za pse rata. Da se tako zovu. Čuj, psi rata!? Ovdje su došli, dovedeni i poslani, da naše male ili velike, svejedno, nesporazume pretvore u mržnje, u dugotrajno, nepremostivo zlo. Nažalost, mnogi su od njih ostali ovdje i nalégli svoja pseća legla. Za njima su išli psi pljačke. Strvinari. Sve što sami u životu nisu uspjeli stvoriti, zaraditi oteli su od onih koji su čestito, često generacijama dugo stvarali.
Potom su došli psi privatizacije. Raščupali su, ko gladna paščad sve što je ovaj narod stvarao svojim rukama više od četrdeset godina. Ono što smo zvali državno, društveno sad je njihovo. I dan danas glođu tuđe, šta tuđe – naše, narodne kosti. Oglodali su narod do gole kosti. Ti su gori i od pasa rata i od pasa pljačke.
Psi rata su ubijali, jednokratno i po kratkom postupku. Psi pljačke te nasilno ‘‘oslobode“ svega što si imao. A ovi grizu, dave, kolju, mrcvare godinama… Za njima su došli psi čuvari političkih moćnika. Uh, koja je tek to sorta: sve ulizice, puzavci, dupeuvlakači, laskavci… Oni koji gazdama ližu ruke, a one od kojih su zeru jači, moćniji, od kojih su za stepenicu više, grizu, ujedaju, prave im psine… Evo, i ta je riječ postala od riječi ‘‘pas“…
I gledajte, evo se i nas dvojica bavimo ovim psima od kojih se ne smije slobodno hodati… Sve zato da se ne bismo bavili psima rata koji su nas napadali ili, eto, branili, pa sad ovdje regrutiraju druge pse rata za Siriju; da se ne bismo bavili psima pljačke i privatizacije koji su navukli u svoje jazbine imovinu kakvu nemaju Rockefellerovi, a sve nam pričajući o vjeri i naciji da se ne bismo bavili…
A onda su došli ovi psi. Ovi o kojima ste vi počeli. Puno ih Sarajevo. Nikad ovaj grad nije imao toliko pasa. Sami vidite: čopori pasa oko bolnice, čopori šeću glavnom ulicom, kao da smo u zoološkom vrtu, a ne u glavnom gradu; čopori su po parkovima gdje bi se djeca trebala igrati, oko škola… Grad je zaprljan od njihova razvlačenja smeća iz kontejnera, grad je zaprljan od njihovih govana, grad… Ma šta da vam pričam… kakav grad!
A sad ono glavno: sve te pse, sve… Od pasa rata do ovih po sarajevskim ulicama doveli su ili skrivili stranci… Ma, gledajte ove pse. Njih ne smijete mrko ni pogledati da vas ne vide oni zaduženi za zaštitu životinja, a demonstrante smijete ispendrečiti do mile volje.
Romi na Gorici ili sarajevska sirotinja stanuje po ćumezima, a stranci traže da se za pse grade azili od nekoliko milijuna maraka… I gledajte, evo se i nas dvojica bavimo ovim psima od kojih se ne smije slobodno hodati… Sve zato da se ne bismo bavili psima rata koji su nas napadali ili, eto, branili, pa sad ovdje regrutiraju druge pse rata za Siriju; da se ne bismo bavili psima pljačke i privatizacije koji su navukli u svoje jazbine imovinu kakvu nemaju Rockefellerovi, a sve nam pričajući o vjeri i naciji, da se ne bismo bavili…
E, moj gospodine… I još bi i da mi prodaju svoje novine i svoju istinu u njima… Kao da sam ja malouman…
Vjerujte, najbolje se osjećam kad ispunjavam križaljke… I da nema ovoliko ilegalnih taksista po gradu i da svijet nije ovoliko osiromašio, pa nema baš posla ko nekad, ma najradije bih i pola svojih mušterija otjerao… Ma ne bih im dao ući u vozilo… Oni odmah o skupoći, o malim primanjima, a neće da vide da su sami krivi. Sami za sve krivi… Koji smo mi narod… Ma, mi i jesmo za torove, znaju to ovi gore, znaju, zato i jesmo sa svih strana u tim torovima okruženi psima…
I vidite, zbog svih tih pasa svih ovih godina, koji paradoks, mi, jedino mi danas živimo psećim životom, a oni, oni koje ja zovem psima, zaštićeni su ko svete krave u Indiji.
I dok slušam tu gorku pseću povijest posljednjih sarajevskih 20-ak godina, priču iz neke njegove ‘‘Životinjske farme“ i na ne baš dugoj relaciji, taksist koji me dotad persirao reče: ‘‘Ovdje ćeš? E, jebiga, jarane, ja zaboravio uključiti taksimetar. A nije namjerno, nije, Alaha mi… Hajde, daj dvije-tri marke. Nit ti na gubitku, nit ja na dobitku. I izvini.“
Sarajevo, dan deseti
Mogao sam ovaj tekst nasloviti i ‘‘Seks, laži i videovrpce“ i opet bi se znalo da je ovdje riječ o aktualnoj situaciji u Sarajevu, jer osim umnožavanja dana malo se što drugoga vrijednog umnožava ili kreativno mijenja… Ni nakon deset dana nitko se od odgovornih, osim jednog člana Predsjedništva, nije ni približio onome što se zove Arhiv BiH da barem pozdravi zaposlene i kurtoazno se raspita o razmjerama štete jedne od rijetkih institucija koje još uvijek imaju atribuciju BiH.
A BiH je nažalost, zemlja relativno skromnih ‘‘resursa“ kulturno-povijesne naravi, pa je već i samo nagoreni Arhiv šteta nesamjerljivih razmjera, a kamoli s ovolikom štetom. Uostalom, bilo gdje u svijetu ‘‘važni“ bi se ljudi barem formalno zainteresirali za instituciju takvog renomea i potrčali se slikati uz takvo što, osim… Osim ako se nisu sobom zabavili… A u Bosni postoji nimalo lijepa kletva ‘‘Dabogda se o sebi zabavio!“
Pogotovu iznenađuje da Arhivu ‘‘nisu ni prismrdili“ oni kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, oni koji nju i sve nas u njoj toliko vole da bi nas ugušili u zagrljaju svojega nepodnošljivo velikog patriotizma. A i kako bi, a i zašto bi kad im je ugledna redateljka, ona što povremenom histerijom i psovačkim govorom (nikad protiv svojih!) oponaša Kusturicu i slične na javnoj sceni, rekla da ‘‘nije cijeli Arhiv izgorio“… Nije samo paljevina Arhivu nanijela štetu, nego i gašenje, voda… Valjda je trebao cijeli i do temelja izgorjeti (kao Vijećnica) da bi se na to smjelo ukazati i da bi to bio dokaz nekome i nečemu?!
Pogotovu iznenađuje da Arhivu ‘‘nisu ni prismrdili“ oni kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, oni koji nju i sve nas u njoj toliko vole da bi nas ugušili u zagrljaju svojega nepodnošljivo velikog patriotizma. A i kako bi, a i zašto bi kad im je ugledna redateljka, ona što povremenom histerijom i psovačkim govorom (nikad protiv svojih!) oponaša Kusturicu i slične na javnoj sceni, rekla da ‘‘nije cijeli Arhiv izgorio“…
A i kako bi, a i zašto bi kad oni koji najviše cvile nad tobožnjim uništavanjem bh. kulturnih dobara nijednom se u zadnjih godinu, godinu i pol nisu ni očešali o Zemaljski muzej (da ih otuda ne bi zapahnuo stoljetni mem!), a kamoli se zeznuli pa ušli u njega kad su riječi poput arhiv, galerija, muzej, kazalište strane i nepoznate u njihovu rječniku…
Ma zapravo, nisu oni ušli u Muzej od vremena kad ih je ono ‘‘sa školom“ vodilo u njega! A i tada je vjerojatno većina njih bolovala od zaušnjaka ili malih boginja, pa su srećom tu mučnu obvezu izbjegli… Oni su tu, naime, samo da bi rekli da sarajevska Hagada ne može u New York na izložbu ili da Povelju Kulina bana treba vratiti u Bosnu…
A nikako da nam, pritom, još i objasne zašto Hagada nekamo ne može ili zašto bi pismo koje je Kulin-ban ili bilo tko iz BiH napisao Dubrovčanima, Vatikanu, Baracku Obami ili bilo kome drugome pripadalo BiH, a ne onome kome je napisano? Da, oni su tu i kako bi nam rekli da je ona, tj. Povelja – ‘‘rodni list BiH“?! Sudeći po tome kako nam je Turska majka, pitam se kako rodni list može biti toliko stariji i od majke, a kamoli od njezine sirote kćeri BiH? Ali i da jest, Povelja Kulina bana može biti tek krsni, a nipošto rodni list, budući da počinje riječima ‘‘U ime Oca i Sina i Svetoga Duha…“
No, tek tu počinje problem, veliki problem, cijeneći barem po udžbenicima povijesti u dijelu bh. osnovnih škola, koji su, ti udžbenici i to posve naprasno, zaboravili tu invokaciju. Jer bi se, u protivnom, valjda đacima moralo nekako (teško!) objašnjavati kako je i zašto je nešto drugačije od onoga u što ih udžbenici uporno uvjeravaju…
Ne tako davno u BiH su bili spremni ‘‘na nož“ od Haaga tražiti da se baš BiH i nikome drugome ustupi Arhiv haškog tribunala. Pa pobogu, kome on više pripada nego nama, koji smo žrtva? Pa, žrtvi pripada sve. Sva prava. Bez izuzetaka i, dakako, bez obveza! A eto, pokazali smo i na vlastitom, već postojećem Arhivu, koliko nam je važan, kako ga i koliko znamo čuvati, pokazali smo i kako se i koliko ljudi uopće čude (grupa bojovnih studenata u kavani se čudila i opravdavala da nije znala da je tu Arhiv) da imamo Arhiv i da je tu gdje jest (bio)…
Nitko uopće i ne zna i ne želi znati u kakvom su stanju arhivi (državni i Grada Sarajeva), u kakvom su stanju muzeji (Zemaljski, Historijski, Sarajevskog atentata, Književnosti), u kakvom galerije, Kinoteka (pa i to je nekakav arhiv – zar ne?), pozorišta, u kakvom su stanju biblioteke, univerziteti, uz njih vezani instituti ili klinike…
Da, oni su tu i kako bi nam rekli da je ona, tj. Povelja – ‘‘rodni list BiH“?! Sudeći po tome kako nam je Turska majka, pitam se kako rodni list može biti toliko stariji i od majke, a kamoli od njezine sirote kćeri BiH? Ali i da jest, Povelja Kulina bana može biti tek krsni, a nipošto rodni list, budući da počinje riječima ‘‘U ime Oca i Sina i Svetoga Duha…“
Pa, ljudi moji, u mostarskom su, čujte mu samo imena, Sveučilišnom kliničkom centru pred koji dan osudili, doduše nepravomoćno, troje liječnika, jer nisu znali/htjeli poroditi ženu, jer su skrivili njezino mrtvorođeno dijete! Troje ginekologa ne znaju ono što je nekoć zadnja seoska babica radila na livadi ili u štali… Nije ni čudo što onda jedan sarajevski profesor koji je dolje prije koju godinu predavao kaže kako je taj medicinski fakultet bio nešto dok su na njemu predavali profesori iz Zagreba, Splita i Sarajeva, te kako je sad ‘‘seoski fakultet“ otkako ga je preuzela ‘‘naglo obahatjela domaća pamet“.
Možda nas još jedino može spasiti Ganićev medicinski fakultet kad već ne mogu postojeći sarajevski, fočanski ili mostarski?! Šala Ante, šala – rekla bi Severina! Ne uzdajmo se, jer u BiH više ni Bog nije svemoguć, a kamoli…
Da, da, moglo bi se, s obzirom na odnos prema kulturi, uskoro dogoditi da se netko iznenadi da u BiH uopće postoji Zemaljski muzej (više se govori o Muzeju Tunel nego o Zemaljskom muzeju!) koji čuva još ponešto osim Hagade (Hagadom se maše zarad multi-kulti priče i sličnih gluposti tipa da je BiH preteča Europske unije, a Sarajevo europski Jeruzalem!?), da Galerija čuva slike… Ma kakve slike, reći će jedan od bojovnika, to je u islamu zabranjeno… (Da, da – čitao sam „Crvenu“ Orhana Pamuka…)
A što tek reći za potencijalni Muzej suvremene umjetnosti iz sadašnje zbirke Ars aevi (oni ovo ne znaju ni pročitati, čujem ih svaku večer na tv!) koji bi mogao privući više gostiju iz Europe nego svi toliki mastodontski trgovački centri u kojima, usput budi rečeno, domaći posjetitelj ili strani turist uz obično jelo ne može dobiti čašu piva ili vina, jer je to, pobogu, alkohol… (Vidi, kao gore, uz Galeriju i slike!)
Da bi Sarajevu, ako već hoće iskoračiti iz čvrsta zagrljaja balkanske kasabe u kakav-takav europski (glavni) grad, trebala i moderna nacionalna biblioteka i koncertna dvorana, a bogme i ambijent koji njeguje kulturu, te da bi, osim redkarpetovskog SFF i kič-kulture tipa Ajvatovice naša ministarstva kulture mogla dati novac i još ponekome… Dotada slušajmo kako bh. izdavači jadikuju da im još nije dan, premda su ugovori davno potpisani, ni novac za 2012. godinu.
A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje pokazuju demonstranti koji ‘‘uz ostavke sviju“ traže još i ‘‘ukidanje svih sedam kantona“ (ima ih deset!), ‘‘hitnu izmjenu Daytonskog ustava“ i ‘‘zapošljavanje moje djece“! I tužno i smiješno, gotovo kao s onom babom na You Tubeu koju u povodu Valentinova pitaju: ‘‘Znate li vi što je 14. februara?“, a ona spremno, kô s nokta kaže ‘‘Osmi mart!“
Godina koja je počela mogla je u Sarajevu biti godina kulture, mira i tolerancije, otvorenosti, buđenja pozitivnih europskih naboja, a počela je i završit će, plašim se, kao Sarajevska zima! No, ne kao ona privatizirana od strane jednog čovjeka! Nego Sarajevska zima kao manifestacija društvene zebnje, koja je, budući da ove kalendarske zime nema snijega – poranila, jer je, sudeći po najavama, trebala biti – Sarajevsko proljeće.
A evo, deset dana poslije, po dosad viđenom, pretvara se u nekadašnju (ima li to i danas?) radijsku emisiju ‘‘Po željama slušalaca“ u kojoj su slušatelji (koliko slušatelja – toliko želja) pozdravljali ‘‘sve u studiju“ i željeli ovo ili ono, da bi onda netko svirao i pjevao po njihovim (poželjenim) notama… S tim da je u tim emisijama bilo i nekog reda, a ovdje već danima gledam kako 150-200 ljudi na ulici drži u talačkoj krizi jedan, kako ovdje vole reći, polumilijunski grad. Jer Sarajevo, za razliku od nekih drugih gradova, ima samo jednu ulicu i ako u njoj na tramvajske šine sjedne 50 ljudi, a policija odluči da se ne brine o javnom redu i miru, ostalih 500.000 građana Sarajeva mora cijeli dan pješačiti… I tako svaki dan i sve će tako biti dok se ne završi emisija ‘‘Po željama slušalaca“…
A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje je pokazalo čuđenje ukrajinskih novinara koji su požurili u Sarajevo vidjeti svoje ‘‘kolege u pobuni“ i razočarano rekli ‘‘Zar vas je samo ovoliko?“ A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje pokazuju demonstranti koji ‘‘uz ostavke sviju“ traže još i ‘‘ukidanje svih sedam kantona“ (ima ih deset!), ‘‘hitnu izmjenu Daytonskog ustava“ i ‘‘zapošljavanje moje djece“!
I tužno i smiješno, gotovo kao s onom babom na You Tubeu koju u povodu Valentinova pitaju: ‘‘Znate li vi što je 14. februara?“, a ona spremno, kô s nokta kaže ‘‘Osmi mart!“
Ne, ne izrugujem se čestitom, vrijednom, običnom malom bosanskom čovjeku. Dapače, njemu je odavno svega preko glave. Ne, ne rugam se čak ni onima koji u toj gužvi traže mjesto za sebe, poput jednog koji se nudi: ‘‘Evo uzmite mene, školovan sam, a i znam dosta ljudi“. No, promjene se ipak rade na izborima. A taj isti obični, mali, pošteni i nadasve izvarani i nezadovoljni bosanski čovjek, a čuo sam ga na stotine puta uoči svih postdejtonskih izbora, kako svaki put s punim srcem ponavlja: ‘‘Svi će biti za svoje, pa moram i ja za svoje. Evo, pravo reci, za koga bih?!“
Rekli smo historijsko ‘‘Ne“ arhivu, muzeju, galeriji, biblioteci, koncertnoj dvorani…! Gladnome to ne treba. Jer, evo, ni policija nema kacige i štitove, ni vatrogasci vatrogasna vozila, ni bolnice citostatike… No čemu onda reći ‘‘Da“ ako ne kulturi? Čemu…?
Kultura je, sve sam sigurniji, najisplativija i najpostojanija društvena investicija.
I obnašanje vlasti i oblikovanje socijalnog bunta je – kultura!
- « Previous Page
- 1
- …
- 5
- 6
- 7
- 8
- Next Page »