novinarstvo s potpisom
Radenko Vadanjel
Uz jutarnju kavu, dan otpočinje zahuktavajući se s najnovijim vijestima s ratišta.
Uvukao sam se u tu igru sa smrtnim ishodom za glavne aktere ove krvave vojne koja poput kompjuterske igrice polako hlapi, gubeći na vjerodostojnosti u mojim mislima, iscrpljujući me istovremeno, mene teledirigiranog promatrača, medijskog ”porotnika”, bez moći da o bilo čemu odlučujem, [Read more…]
Jadranka Brnčić
Nedavno se (24. kolovoza) navršilo sedamdeset šest godina od smrti filozofkinje i mističarke Simone Weil (1909-1943). Nije okrugla obljetnica, ali svaka je prigoda dobra da se prisjetimo njezine misli. [Read more…]
Denis Romac
Bilo je zanimljivo ovih dana pratiti izvještavanje slovenskih medija o posjetu slovenskog premijera Mire Cerara hrvatskom kolegi Andreju Plenkoviću. [Read more…]
Gornji naslov pozajmljen je iz istoimene knjige Mirjane Miočinović, teatrologa i prevodioca, objavljene 1997. u izdanju Beogradskog kruga.
Mirjana Miočinović poznata je, između ostalog, kao jedini profesor Beogradskog univerziteta koja je 1991. podnela ostavku na mesto redovnog profesora Fakulteta dramskih umetnosti u znak protesta protiv rata ”suočena sa užasnim razaranjem zemlje” i ”divljačkim rušenjem najvrednijih spomenika kulture…neizmernim ljudskim stradanjem …vođena dubokim osećanjem ogorčenosti i stida”.
U tom naslovu sadržana je jedna od suštinskih karakteristika ovog našeg podneblja i vremena u kojem živimo. Manje se veruje svojim očima, a više neistinitim i šupljim rečima koje dolaze od političara i od medija. Dobro se sećamo međunarodnih sankcija Srbiji kada su radnje bile prazne, prosečne penzije i plate nisu prelazile jednu marku, a na trgovima se u dugim redovima čekalo na veknu hleba, često uz tuču kada se delila ova namirnica. Istovremeno, na televizijskim ekranima prikazivane su tezge pune raznovrsne robe. Za mnoge to je bila stvarnost, a ne ono očevidno: beda i nestašice.
Karadžićev senator Moma Kapor pisao je u to vreme kako će Srbija uskoro biti druga Švajcarska. Iako je bilo očigledno kako je Srbija od Švajcarske nedostižno daleko, mnogi su verovali Kaporu. Kao što su verovali Miloševiću ”da će svi Srbi živeti u jednoj državi” ili Šešelju da će srpske granice biti Karlovac, Virovitica, Karlobag. A svi oni malobrojni koji su dokazivali kako takvi planovi vode jedino krvoproliću, zločinima, proglašavani su za neprijatelje države i naroda. Tamo gde su mozgovi isprani, ono što je očigledno nije dokaz ni za šta.
Uopšte, ”nemoć očiglednog” , odbijanje da se sagleda pravo stanje stvari održava mentalno stanje masa zarobljenih u predrasudama, u nestvarnosti, ono stanje svesti čija su posledice opasne, a često i katastrofalne. Čitavo društvo živi u laži koja se prihvata kao istina. Sve to u glavama ljudi izaziva strašnu pometnju.
Prisećamo se jednog tipičnog slučaja, danas skoro zaboravljenog. Rezervista Miroslav Milenkovič, rođen pedeset prve, otac dvoje dece, pripadnik teritorijalne odbrane Srbije iz Gornjeg Milanovca, našao se u praznom prostoru između dva sveta kada je njegov major tražio da se opredeli – hoće li u stroj među ”izdajnike”, njegove drugove koji su odbili da se bore za Srbiju ”koja nije u ratu” ili među ”prave Srbe” u drugom stroju. Rastrzan između zdravog razuma i nemoći očiglednog, nekoliko puta je prelazio iz jednog u drugi stroj i u jednom trenutku zastao između dva stroja i ispalio sebi metak u glavu. To se dogodilo negde između Šida i Tovarnika 20. septembra 1991.
Kada se stvarnost okrene naopako, kada se laž proglasi za istinu, a ono što je očevidno prekriva plaštom propagande i manipulacija, tada se i svakodnevni život preobražava u neku vrstu simulacije života. A glavna poruka koja se emituje preko televizijskih ekrana, radio talasa, štampanih medija, iz političkog vrha jeste: Ne verujte svojim očima!
Na početku rata u Bosni javlja se telefonom iz Sarajeva prijatelj prijatelju u Beogradu. Paničnim glasom govori kako u svom dvorištu vidi srpske tenkove koji su svoje cevi okrenuli prema Sarajevu. Beogradski prijatelj mu odgovara da se smiri, da ne veruje bosanskoj propagandi!
On iz Beograda više vidi i zna gledajući beogradski televizijski program nego ovaj u Sarajevu u čijem su dvorištu tenkovi. Ovo nije anegdota, to je istinita priča. Svoje oči i svoje uši većina građana zamenila je očima i ušima medija.
Nemoć da se prihvati očigledno može se uporediti sa određenom vrstom masovne hipnoze. A u hipnozi pojedinac gubi svoje mišljenje, njegovo mišljenje diktira hipnotizer.
U nedavnim ratovima prilikom raspada Jugoslavije počinjeni su veliki zločini. Oni odgovorni po ”komandnoj odgovornosti” našli su se pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu. Ali mnogi od počinilaca zločina ”na terenu” nisu suđeni. Beogradski tužilac za ratne zločine Bruno Vekarić izjavio je nedavno kako samo u Beogradu slobodno šeta oko tri stotine verovatnih ratnih zločinaca.
Mogu se sresti na beogradskim ulicama, imaju svoja svakodnevna sastajališta u kafićima, kockarnicama, a i redovni su gosti na nekim od beogradskih televizija sa nacionalnom frekvencijom. Pričaju bez ustručavanja o svojim ”ratnim podvizima”, otkrivaju prljavu pozadinu ratnih dejstava. Predstavljeni su kao zaslužne patriote, pravi rodoljubi. Gotovo svi su regrutovani iz redova najokorelijih kriminalaca bivše Jugoslavije, saradnici državne bezbednosti u likvidacijama političkih protivnika. Ubijali su bez milosti, uzgred se bavili krađama i pljačkom, a potom se uključili u paravojne jedinice pod komandom JNA. Još im nije skinut sa glava oreol heroja.
Opet je prisutna ”nemoć očiglednog”. Umesto da država presudi kriminalcima i ratnim zločincima, oni uspostavljaju nekakvu paralelnu stvarnost u kojoj je sve postavljeno naglavačke.
Nemoć da se uspostavi vera u očigledno stvara velike političke i socijalne frustracije. O tu nemoć razbijaju se svi ozbiljni pokušaji da se ostvari diskontinuitet sa vremenima manipulacija i mistifikacija.
A bez jasnog i odlučno uspostavljanja takvog diskontinuiteta svaki pokušaj promene društvene svesti i pokretanja neophodnih reformi uzaludan je.
Jesi li ikad razmišljao da sve što se tiče tebe istovremeno dotiče i mene, jer sve što te se dotiče, dotiče se i zjenice mojega oka. Ti se meni drag, neprocjenjiv si, ja sam te zavolio, neizmjerno si vrijedan u mojim očima. Zato mi je posebno zadovoljstvo da te odgajam.
Kad te snađu iskušenja i neprijatelj navali kao rijeka; znaj da to od mene dolazi, da tvoja nemoć osjeća potrebu za mojom snagom i da si siguran samo kad se ja borim za tebe.
Ako se nađeš u teškim prilikama, među ljudima koji te ne razumiju, koji ne vode računa o tome što je drago duši tvojoj: koji te jednostavno odbacuju; i to od mene dolazi. Jer, ja sam Bog koji upravljam prilikama; ti se nisi slučajno našao na tom mjestu, to je upravo ono mjesto koje sam ti ja odredio. Molio si me da te naučim poniznosti: evo vidi; stavio sam te u onu sredinu i u onu školu gdje se ta lekcija uči. Tvoja sredina i ljudi s kojima živiš samo ispunjavaju moju volju.
Ako se nalaziš u oskudici i teško spajaš kraj s krajem; znaj da sam ja to dopustio jer ja upravljam materijalnim sredstvima i hoću da mi se obraćaš da spoznaš da o meni ovisi tvoj život. Rezerve moje dobrote su neiscrpne.
Ja hoću da se uvjeriš u moju vjernost i istinitost mojih obećanja, da se ne dogodi da ti mogu reći u tvojoj nevolji: ”Nisi vjerovao Gospodu, Bogu svojemu!“
Ako proživljavaš noć bola, ako si odvojen od svojih bližnjih, i to od mene dolazi. Ja sam tvoj Utješitelj i Iscjelitelj u bolesti, ja sam to dopustio da bi mi se ti obratio i da bi u meni našao vječnu utjehu.
Ako si se razočarao u svojemu prijatelju, u onome kome si otvorio svoje srce – i to od mene dolazi – ja sam dopustio da se razočaraš kako bih ti pokazao da je Gospod Bog tvoj najbolji prijatelj. Nekome moramo pokloniti srce svoje, ali ako to srce poklonimo nekome na zemlji, znaj da te svi mogu povrijediti.
Ja hoću da mi ti sve prinosiš i sve povjeravaš. Netko te je oklevetao – prepusti tu stvar meni i prikloni mi se, meni, pribježištu svome, da bi te izbavio od zlog jezika. Ja ću iznijeti tvoju istinu na svijetlost dana i dokazati ću tvoju nevinost.
Ako su se svi tvoji planovi srušili i ako si klonuo dušom i tijelom, znaj da sam ja to dopustio. Ti si pravio planove i iznosio ih meni da ih ja blagoslovim, ali ja hoću da ti prepustiš da ja upravljam prilikama tvojega života. Tada će sva odgovornost pasti na mene jer je ona previše teška za tebe i ti sam ne možeš izići na kraj s njom.
Ako su te neočekivano snašle životne nevolje i tuga ispunila srce tvoje znaj; ja sam to dopustio. Ja hoću da tvoje srce i tvoja duša uvijek budu vatreni pred očima mojim i da Imenom mojim pobjeđuješ svaku malodušnost.
Ako već dugo ne dobivaš vijesti od onih koje voliš i u svojoj malodušnosti padaš u očaj; i to od mene dolazi. Kroz patnju tvoje duše ja ispitujem snagu tvoje vjere u moja obećanja te silu i snagu tvoje molitve za tvoje bližnje. Prepusti brigu o njima pokrovu moje Božanske Majke i mojoj očinskoj ljubavi.
Ako te je snašla bolest, znaj da sam ja i to dopustio. Ja hoću da me ti u svojoj tjelesnoj nemoći još dublje upoznaš. Hoću da ne mrmljaš u kušnjama i da ne ispituješ moje nepronicljive planove za spasenje ljudskih duša, nego da se s povjerenjem prepustiš meni i dođeš pod moje okrilje.
Ako si maštao da učiniš neko posebno djelo radi mene, a umjesto toga pao si u bolesničku postelju i onemoćao, znaj da i to od mene dolazi. Kad si bio zdrav bio si prezauzet svojim poslovima i tvoje misli bile su daleko od mene. Sjeti se, dijete moje, da su se mnogi udaljili od velikih svjetskih poslova da bi u miru naučili neprestano se moliti.
Ako si neočekivano pozvan da preuzmeš neki teški i odgovorni položaj, idi i prihvati i osloni se na mene. Ja ti povjeravam taj zadatak jer te je za to blagoslovio Gospod Bog tvoj u svim djelima tvojim i u svemu što svojim rukama budeš radio.
Jesi li ikad razmišljao, sine, da ja znam sve tvoje nevolje i patnje, sve borbe i slabosti tvoga života. Ja znam tvoj kukavičluk i grijehe tvoje. I usprkos tome kažem ti: dijete moje, daj mi svoje srce i ljubi me takav kakav jesi. U svakom trenutku i u svakoj situaciji u kojoj se nalaziš, od oduševljenja do potištenosti, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me takav kakav jesi. Ja hoću ljubav tvog siromašnog srca. Ako čekaš da budeš savršen, tada me nikad nećeš ljubiti.
Zar ja ne bih mogao iz svakog zrna pijeska stvoriti anđela serafina koji zrači čistoćom, plemenitošću i ljubavlju?! Zar ja nisam svemoguć?! I ako se meni sviđa da namjesto anđelima dam prednost ljubavi tvojega srca; nisam li ja Gospodar svoje ljubavi?!
Dopusti da te volim jer hoću tvoje srce. Ja ću te vremenom preobraziti, ali danas; ljubi me takav kakav jesi. Ja želim da ti ovo činiš, ja želim vidjeti kako iz dubine tvojeg bića raste ljubav. Ja u tebi ljubim također i tvoje slabosti, ljubim ljubav u srcima vjernih. Ja želim neprestano iz srca vjernih slušati zov: ”Gospodine Isuse, ja te ljubim!“
Ja jedino želim pjesmu tvojeg srca, a ne želim tvoju mudrost i talent. Za mene je jedino važno; da vidim kako radiš s ljubavlju. Kad bih ti sve talente dao ti bi, tako slab, njima hranio svoje sebeljublje. Ja bih te mogao odrediti i za velike stvari, ali ne; ti trebaš biti beskoristan sluga. Štoviše, ja ću ti oduzeti i ono malo što imaš jer ja sam te stvorio samo za ljubav.
Danas stojim pred vratima tvog srca kao prosjak. Ja, car careva, kucam i čekam, požuri otvori mi. Ne pozivaj se na svoju bijedu. Kad bi ti potpuno mogao shvatiti svoje siromaštvo, ti bi umro od bola i ono što bi me uistinu zaboljelo bilo bi to kad bih vidio da sumnjaš i gubiš povjerenje u mene. Želim također da misliš na mene svakog trenutka, i danju i noću, a također želim da beznačajne poslove obavljaš iz ljubavi prema meni.
Računam na tebe da mi daruješ radost svojim povjerenjem i ne brini što ne posjeduješ jer ja ću ti darovati, ako mi daruješ ljubav; ja ću ti darovati tako mnogo da ćeš ljubiti više nego što možeš sanjati. Misli na to da me ljubiš takav kakav jesi.
I neka dođe što hoće, ne čekaj da budeš svet da bi me mogao ljubiti jer onda me nikad nećeš ljubiti. A sad, dijete moje, idi – idi – ljubi me takav kakav jesi, svom svojom snagom, svim srcem svojim, cijelim životom svojim.
Sjećaj se da je svaka nevolja Božja pouka, prilika da nešto naučiš. Usadi u srce svoje riječi koje sam ti danas objavio, to od mene dolazi. Jer za tebe ovo nije samo riječ, zapamti; ovo nije samo riječ, već je ovo tvoj život.
(Iz djela svetih Otaca)
