novinarstvo s potpisom
Amos Oz i Fania Oz-Salzberger, ”Židovi i riječi”, Fraktura, Zaprešić, 06/2015.
“Pokušajte zamijeniti riječ Židov u ovoj knjizi riječju čitatelj. Na mnogo mjesta iznenadit ćete se kako to dobro funkcionira” – pišu Amos Oz i Fania Oz-Salzberger negdje na zadnjim stranicama svoje zajedničke knjige ”Židovi i riječi”. [Read more…]
Haruki Murakami, ”1Q84”, Vuković&Runjić, Zagreb 11/2015.
Slučaj Harukija Murakamija po mnogo je čemu jedinstveni književni fenomen. Poznato je da Murakami već godinama figurira kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu, da iza sebe ima fanatičnu armiju odanih fanova u čijim je redovima lako prepoznati i prave književne znalce, da se njegove knjige prodaju u milijunskim nakladama. [Read more…]
José Saramago, ”Svjetlarnik”, VBZ (edicija Europom u 30 knjiga), Zagreb, 2015.
Svoj prvi roman “Svjetlarnik” José Saramago završio je još godine 1953, poslao nakladniku i naletio na zid šutnje. Nakladnik se nije uopće udostojio odgovoriti mu čak ni da je rukopis zapremljen.
Za pisca na početku karijere vjerojatno ne postoji gora situacija: što god on u tim godinama misli o sebi i svojim spisateljskim sposobnostima, njegovo je samopouzdanje na velikom ispitu. Čak i najgori narcis, ili možda baš prvi on, pomislit će da je napisao tako grozan roman da urednik nije našao za shodno da mu objasni zašto roman neće bit objavljen. Mnogi su u sličnoj situaciji posumnjali u svoj talent i naprosto odustali.
Saramago je napisao “Svjetlarnik” kao tridesetogodišnjak, dakle na početku književne karijere, kad je na vlasti u Portugalu bio Salazar, što u ovom slučaju nije nevažan podatak. Za Saramaga je slučaj “Svjetlarnik” bio tako traumatičan da u sljedećih dvadeset godina nije ni pomislio da bi mogao napisati neki novi roman.
Dugo se mislilo da je rukopis izgubljen, a kad je napokon, godine 1989, slučajno pronađen, José Saramago – valjda još traumatiziran – ne samo da ga nije želio ponovno pročitati već je odlučio da “Svjetlarnik” može biti objavljen tek nakon njegove smrti. I tako je roman čekao gotovo punih šezdeset godina na objavljivanje – premijerno je tiskan tek 2011. godine.
Romani poput “Svjetlarnika” često imaju status robe s greškom, često stoje izvan regularnog opusa koji je pisca učinio poznatim i slavnim – a Saramaga usput i nobelovcem. Čitatelj – pogotovo ako je piščev fan – ima naravno pravo na sumnju – je li “Svjetlarnik” punokrvni roman ili možda ipak samo neka literarna vježba koja ima tek dokumentarno-bibliografsku vrijednost?
Sumnjičavosti u ovom slučaju nema mjesta. “Svjetlarnik” je neočekivano svježe štivo: mladi Saramago je odličan pripovjedač i profinjeni stilist koji zna stvoriti krasnu romanesknu atmosferu. “Svjetlarnik” je svakako njegov najkonvencionalniji roman, no nikoga ne treba posebno zabrinuti što je napisan u balzakovskoj pseudonaturalističkoj maniri, jer Saramago ima laku pripovjednu ruku, što zapravo spašava roman.
Naime, nametnuo je težak koncept: roman se zbiva u jednoj zgradi krajem četrdesetih. Na prvih desetak stranica uveo je čak petnaestak likova, no potencijalno težak tehnički problem umješno je riješio – čitatelj će s lakoćom popamtiti sve likove i njihove sudbine.
Veći je problem što nisu svi likovi podjednako zanimljivi, niti se autor stiže u romanu, kraćem od 300 stranica, primjereno pozabaviti baš svima. Primjerice, prati život čak tri bračna para od kojih niti jedan nije baš pretjerano zanimljiv. Neki likovi su naprosto dosadni.
Kako je “Svjetlarnik” zapravo roman likova, spašavaju ga likovi koji su ekstremniji i kompleksniji: daleko je zanimljiviji mračni razvratnik, nasilni Caetano Cunha, silovatelj i obiteljski nasilnik, i njegova supruga Justina, ružna dijabetičarka, ali intelektualno superiornija i produhovljena. Izniman je lik “sponzoruše” done Lidije za koju je Saramago pronašao puno razumijevanja i empatije.
Strašno je zanimljiv i incestuozni sestrinski lezbijski odnos Adriane i Saute, koji je jedva dotaknu, no lako je moguće da su salazarovski cenzori baš zbog toga bacili roman u koš.
Najproblematičniji je lik, u kojeg Saramago uložio najviše – postolar-intelektualac Silvester koji naprosto bazdi po socrealizmu i nikakve mu stilizacije ne mogu pomoći. Njegov je intelektualni partner, ujedno u romanu njegov podstanar, sam Saramago sakriven u obličju mlađahnoga Abela. Njih dvojica vode duge i pomalo isprazne filozofske razgovore, anakrone u svojoj didaktici.
Saramago je u “Svjetlarniku” namjestio sve nišanske spravi – svi njegovi aduti su na svojem mjestu: Dostojevski, Pessoa i Diderot su mu nesumnjivo glavni poetički uzori. “Svjetlarnik” je najbolji ondje gdje načinje tabu temu spolnosti i nasilja u obitelji, a najslabiji u svojoj ideološkoj dimenziji.
Neobično je da je ovakav roman, iz današnje perspektive benigan, za salazarovsko društvo vjerojatno bio preprovokativan i moguće da je baš salazarovska cenzura Saramagu zapravo napravila uslugu: dvadeset godina kasnije, kad se vrati romanu, pojavit će se kao moćan, kompletan, nezaustavljiv autor.
Možda bi Saramagova karijera išla nekim mnogo konvencionalnijim smjerom da je “Svjetlarnik” objavljen u svoje vrijeme i možda bi naposljetku onog Nobela dobio netko sasvim drugi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Umberto Eco, ”Nulti broj”, Profil, Zagreb, 2015.
“Kao prozni autor, ja sam prilično čudnovat stvor: između osme i petnaeste godine pisao sam priče i romane, da bih im se vratio na pragu pedesete” – piše Umberto Eco u eseju “Kako pišem”, objavljenom u knjizi “O literaturi”. [Read more…]
Philipp Blom, ”Vrtoglave godine. Europa, 1900.-1914.”, Fraktura, Zaprešić, 2015.
Shvatili smo već da nas povijest teško nečemu uči, kao da nije dosta što nas povrh toga muči otrcana dosjetka o ”kotaču povijesti koji se uvijek vraća”. Pa ipak, da obje konstatacije, koliko god bile površne, nisu možda i posve bezvrijedne, na suptilan nas način podsjeća njemački povjesničar Philipp Blom (1970.) u svojoj knjizi ”Vrtoglave godine”, o vremenu između 1900. i 1914. kad je svijet, kao i danas, bio opsjednut seksom, strahovima i ubrzanjem: glavne teme toga predratnog doba bile su, piše Blom, terorizam, konzumerizam i globalizacija, što je već više od slučajnosti. [Read more…]
Borislav Pekić, ”Kako upokojiti vampira”, Prosvjeta, Zagreb, 2014.
Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih.
Vanjski okvir romana Pekić je postavio u obliku tzv. pronađenog rukopisa: radi se o 26 pisama hajdelberškog profesora srednjovjekovne povijesti i bivšeg esesovca Konrada Rutkowskog.
Anonimni priređivač prema tim pismima postupa kao prema znanstvenom tekstu, što znači da dodaje fusnote, popis literature itd., a to je smisleno jer su pisma zamišljena kao polemički izazov filozofskoj tradiciji teške kategorije (Nietzsche, Heidegger, Leibnitz,Erazmo, Husserl, Descartes, Schopenhauer; Hegel, Spengler, Platon, Sartre, Camus, Kant, Wittgenstein i Marx). Pekić odmah dodaje i intrigantnu žanrovsku etiketu (sotija), kako bi upozorio na fantazmagorične i satirične elemente u svom romanu.
Koncepti se, kao što vidimo, ovdje vrpolje kao lutkice u ruskoj babuški: ”Kako upokojiti vampira” ipak je roman a ne filozofska rasprava, jer glavni lik Konrad Rutkowski pati od kojekakvih neuroza i halucinacija, on je vjerojatno luđak kojem se stanje pogoršava nakon povratka u dalmatinski gradić D. (nije Dubrovnik) 1965. godine.
Kao turist odsjeda u hotelu Miramare, gdje je za vrijeme rata kao esesovac isljeđivao ratne zarobljenike, što je odličan početak za žanrovski roman, no tada je Pekić još daleko od svog romana ”Besnilo” i uopće od ideje pisanja žanrovskog romana.
U ”Vampiru” je dakle tako namjestio središnju situaciju da na licu mjesta može propitati moralni stav jednog tipično kolebljivog zapadnog intelektualca: Rutkowski nije baš pravi esesovac, unovačen je protiv svoje volje, a njegov demonski alter ego, nadređeni Steinbrecher, lako mrvi njegov otpor koji je ionako slab – za Rutkowskog je totalitarizam otprilike pitanje ukusa, što je Pekiću dovoljno da ga satjera u kaznenu ulogu isljednika i ubojice. Kao turist i profesor na godišnjem odmoru, Rutkowski, naravno, ne može riješiti svoju policijsku i isljedničku ulogu u ratu, pa krivnju, uglavnom neuspješno, pokušava prebaciti na totalitarne aspekte zapadne intelektualne tradicije u kojoj se nacizam i okotio.
Pekić je tekst protkao fantastičnim literarnim vlaknima snoviđenja i ukazanjima, pa je roman ispao žanrovska travestija, s tajanstvenom, slučajnom i zapravo potpuno nevinom žrtvom u središtu: Adam Trpković (!) je pomalo kafkijanski lik s pokojim folklornim motivom i demonskim kišobranom u ruci.
Romani koji se bave totalitarnim sustavima rado se i često bave nevinim žrtvama totalitarnih sustava – no Pekić svom Adamu u ruke gura demonski kišobran kako bi izbjegao stereotipe. Pekić je taj kišobran zamislio kao alegorijski ključ, kišobran, zbog kojeg je Adam i uhapšen, možda i glogov kolac koji vodi neku svoju demonsku ubilačku karijeru.
”Kako upokojiti vampira” nije fantastični roman jer Pekića suviše zanimaju stvarna ljudska izopačenja, isljeđivanja i tortura koji su sami po sebi dovoljno iracionalni i fantastični da ih treba istraživati ”strukturalistički”, iznutra. Pekić je sigurno namjeravao napisati roman o torturi i policijskoj državi, no je li baš epistolarna forma pravi izbor ako se želi proniknuti u tajne i fantastične mehanizme policijske države? Doista, što bi bilo kad bi bilo da je ovaj roman Pekić promislio žanrovski, poput ”Besnila”?
”Vampir” je epistolarni roman, što je alibi za mnoštvo digresija i retardacija, za mnogobrojne introspekcije i reminiscencije, daleko od svake dramske brzine, što znači da je i sotija, kao žanrovska odrednica, pomalo proizvoljna. Miješanje narativnih i nenarativnih diskursa dovelo je do hibridne proze, što je iz nekog razloga danas opet moderno. S druge strane, ideja da prozni tekst preuzima alate znanstvenog danas izgleda kao jeftin postmodernistički trik.
Za sve što je smislio u ovom romanu Pekić ima odličan alibi. ”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Likovi su ostali ponešto izvan fokusa, a i priča stenje pod teretom erudicije. Dojma smo kako su narativni pasaži izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta.
Ostaje čak utisak da je nacizam u ovom romanu pomalo prinudan izbor. Pekić je vjerojatno bio puno spremniji pisati o komunizmu, s kojim je od rana bio u sukobu zbog članstva u tada ilegalnoj organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije.
Komunisti su ga kao osamnaestogodišnjaka strpali u KPD na izdržavanje petogodišnje zatvorske kazne, što ga je obilježilo za čitav život. Početkom sedamdesetih, kao persona non grata u komunističkoj Jugoslaviji, Pekiću je više bilo stalo do neke općenite kritike ideologije i totalitarne svijesti, a ni prema nacizmu nije imao baš neki jednoznačan odnos.
Lako je pronaći čak i jednu malu laudu nacizmu: ”U Trećem Reichu nije baš bilo rđavo. Ne može se poreći da se na telesno vaspitanje obraćala pažnja (…) pa onda autostrade, socijalna skrb, razvitak industrijske tehnologije, osećanja za zajednicu kroz organizacije, kolektivna svest nacije, javni nužnici, napredak vojne muzike, porast nataliteta.” Svakako ironična i podsmješljiva lauda, tipično postmodernistička, ali ipak lauda.
Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
