novinarstvo s potpisom
Suzana Kulović
Foto: Sanjin Strukić / PIXSELL
Slobodu govora štite međunarodne konvencije osiguravajući tako zadovoljavajuće i zdravo funkcioniranje zajednice (članak 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima; članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda). Važno je građanima osigurati prostor slobode u kojem će u svakodnevnoj komunikaciji i u javnom govoru biti zaštićeni od kazne i bilo kakvog progona. [Read more…]
Jadranka Brnčić
Primjere za svoje prispodobe Isus je nalazio u stvarnom životu i nije ih ponudio slušateljima kao alegorije (što ne znači da se ne mogu i tako tumačiti – prvi su to či nili evanđelisti), nego kao analogije koje provociraju na razmišljanje, raspravu i djelovanje. [Read more…]
Vučko
Foto: Imrana Kapetanović
Otkako je ono Đorđe Lukić – Cigo u aprilu četrdeset i pete uzviknuo: ”Ovdje Radio Sarajevo! Smrt fašizmu – sloboda narodu!”, na četvrtom katu Lenjinove 109, iza ulaznih vrata na čijem je lijevom štoku u visini glave odrasloga čovjeka kurzivnim krasopisom bilo ispisano ”Ovdje živi Latić Hasan”, slušalo se samo Radio Sarajevo. [Read more…]
Vesna Teršelič
Ne mogu ništa usporediti s načinom na koji Vukovarka Ana Kvesić daje podršku obiteljima stradalih civila i istovremeno neumorno Facebookom širi virus mira porukama poput ove: ”Meni ne trebaju toliki spomenici i obljetnice. Meni je dovoljno da sada imam priliku uživati bezgranično na suncu i imati vode u bezgraničnim količinama. U vrijeme rata itekako nam je svima to nedostajalo da konzumiramo u slobodi. Do kad će mitovima manipulirati s nama?” [Read more…]
Još koji dan, pa smo pregrmili i ovu stotu godinu od početka Prvog svjetskog rata. Kako se po podu velike dvorane svjetske povijesti razmotavao tepih 2014. godine, tako su na njemu ostajale mrlje, crne od baruta, gareži i nafte, crvene od krvi naše ljudske braće i sestara.
Civilizacija je silno napredovala pa se ljude tamani učinkovitije nego ikada prije. I to na daljinu. Stratezi i vojskovođe ne razlikuju se od djece koja pred ekranima kompjutora uvježbanim prstićima šalju ubojice i ubojita sredstva na crtane likove neprijatelja. [Read more…]
Ustao sam jutros, otuširao se kao i svakog drugog dana, a zatim sjeo za stol, otvorio novine i našao da sam napravio nešto bezbožno.
Mislim, nije da sam se uznemirio, nije to meni ništa strano. Svakodnevno činim bezbožne stvari i bezbožne mi se misli motaju ludom glavom, ali ovo je ipak bilo nešto zapanjujuće.
U jednom španjolskom samostanu svojevoljno je zatočeno nekoliko naših djevojaka, koje su se zavjetovale da će hodati bose, oskudno i neraznovrsno jesti, lijegati na tvrdu postelju, pokrivati se grubom tkaninom, razgovarati samo dva sata dnevno i umivati samo hladnom vodom.
I sva su ta odricanja, kažu mjerodavni, nenadmašni, prvorazredni izrazi vjere i svetosti.
Pravi katolici, ako je vjerovati novinama, žive na jednom mjestu koje po svim opisima izgleda kao sjevernokorejski pržun za političke neprijatelje. A ja nisam mogao ne upitati se, u čemu je stvar? Zašto se redovnice, na primjer, peru hladnom vodom?
Podsjetite me, zar se negdje u Svetom pismu brani topla voda? Zar je Bog Bračanin koji ne voli da se uključuje bojler?
Redovnički zavjeti su, kako znamo, teški, nije to život za svakoga, ali obično imaju smisla.
Premda ste drugačija, sebičnija osoba, možete shvatiti zašto je netko na kosti uprtio takav ogromni teret.
Čak i ako ne vjerujete, zadivit ćete se osobi poput blažene Majke Tereze, koja se odrekla udobnosti da bi prala indijske gubavce.
Nadahnjujući je i rad Helen Prejean, časne sestre koja je jedna od najglasnijih protivnika smrtne kazne u Sjedinjenim Državama i po čijoj je memoarskoj knjizi o susretima s osuđenicima na najtežu kaznu Tim Robbins snimio potresni, Oscarom nagrađeni “Odlazak u smrt”.
Napunit će vam zatim oči suzama sudbina one švore koja je prije nekoliko mjeseci i sama oboljela pomažući u afričkim selima zaraženim ebolom i koja je iz bolesničke postelje, u vrućici preklinjala vlasti da ne ubiju njezina psa.
Diljem je svijeta mnogo, tisuće i tisuće takvih žena zavjetovanih na tjelesnu čistoću, Kristovih nevjesti koje anonimno, samozatajno i skromno brinu o bolesnima, nepokretnima, napuštenima, slabima, koje čuvaju djecu, liječe, kuhaju, sviraju, njeguju i opismenjuju.
U prestravljujućem, strašnom smrtnom času neki imaju samo njih da ih drže za ruku, tješe ih i mole s njima.
U blagdanima koji su pred nama mnogi ne bi pojeli tanjur bakalara da im ga časne sestre ne skuhaju, i taj plemeniti, nesebični trud sama je srž Kristova učenja.
Dirnut će vas predanost i snaga njihove vjere. Nema ničega evanđeoskijeg od te brige za našu nesretnu i slabu braću i sestre.
Ali, što bismo zapravo s redovnicama koje bosonoge mole i spavaju samo dva sata s ciglom umjesto jastuka?
Kako će ikome pomoći da one ne pale bojler?
Zašto bi svijet postao bolje mjesto ako su se one zauvijek oprostile s ćaćom i materom, dale zaključati i sada ne vide ni sunca ni miseca?
Ne osuđujem, naravno, nikoga. Svatko od nas ima pravo na život kakav sam izabere, pa i ako ga uzbuđuju čudnovatosti.
Nije mi zazorno da netko uživa u patnji i iscrpljivanju svoga tijela, da moli krunicu dok se onesvijesti, a onda se ispljuska studenom vodom i mehanički nastavi: “… sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike sada i na čas…”, ali stvarno ne vidim, teološki mi je nedoukučivo, šta Isus ima s time?
“Ma, oprosti, kad sam ja tako nešto rekao?” upitat će ih On vjerojatno jednog dana kad se na onome svijetu sastanu. Javna televizija će na Badnji dan popodne emitirati dokumentarni film o ovim španjolskim redovnicama, a ja uistinu ne vidim da bi išta bilo neprikladnije od ove samotne pobožnosti koja se odrekla ostatka svijeta.
Jer upravo na Božić valja pripadati svijetu.
Poruka je Božića, naučili smo prvo u Bibliji, a kasnije mnogo puta ponovili u Dickensovim i Andersonovim knjigama i u filmovima Franka Capre, u brizi za bližnje, u suosjećanju, u pomaganju onima koji su imali manje sreće od nas, a katolički fanatizam u kojemu će se netko zaključati i moliti prije mi nekako sebično i oholo djeluje, potpuno promašuje kršćansku bit.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
BBC Svijet
Foto: Nena News
Gideon Levy je rođen u Tel Avivu nakon što je njegov otac došao u Izrael bježeći pred nacizmom u Europi. Levy jedan je od rijetkih Izraelaca koji javno preispituje vojne akcije u pojasu Gaze u okviru operacije ”Zaštitni pojas” koja je počela 8. srpnja i do sada prouzrokovala gotovo 2000 mrtvih.
Levy je novinar u dnevniku Haaretz, najstarijem i najliberalnijem u Izraelu, te već godinama izvještava o palestinsko-izraelskim sukobima. U svojoj tjednoj kolumni trudi se prikazati život i životne okolnosti Palestinaca.
Običavao je ići u Gazu i odatle izvještavati. Međutim, otkad se 2006. Izrael povukao s tog područja, izraelski novinari to područje više ne mogu posjećivati.
Levy glasom i perom prikazuje drugo lice lepeze izraelskih razmišljanja.
Engleske novine The Independent upitale su se 2010. godine je li Levy najomraženiji ili najhrabriji čovjek u Izraelu. Odgovor bi se danas mogao naći u činjenici da šezdesetogodišnji novinar svojim Tel Avivom prolazi u pratnji tjelohranitelja. Izrael se za njega, u koji je njegov otac došao bježeći pred nacizmom u Europi u potrazi za sigurnošću, pretvorio u opasnost.
BBC Svijet razgovarao je s njime o sukobima i njegovom novinarskom iskustvu u društvu koje postaje sve homogenije.
Je li ovaj sukob gori od prijašnjih operacija Izraela protiv Hamasa (2008. – 2009. i 2012.)?
Da, u svakom smislu. Ozračja u samom Izraelu, uništavanja i mrtvih. Gore je.
Većina Izraelaca podupire operaciju ”Zaštitni pojas”. Zašto mislite da je tako?
Prvenstveno poradi toga što se u svakom ratu u Izraelu ljudi homogeniziraju, barem na početku. Nadalje, zato što je Hamas, da se tako izrazim, dobar neprijatelj. Mrze ga u Izraelu i drugdje. K tome, ozračje u zemlji postalo je posljednjih godina nacionalističko s vrlo, vrlo desnom vladom. I medijima koji je podržavaju. Svi mediji, izuzevši moje novine, podupiru tu operaciju. Čini se da izraelski mediji govore jednoglasno, ne rade svoj posao. Gotovo da i ne izvještavaju o palestinskim žrtvama, plaču Palestinaca, o palestinskoj agoniji.
Jesu li vam poznati slučajevi u kojima su vaše kolege bile podvrgnute cenzuri ili autocenzuri?
Ne, nije mi poznat niti jedan slučaj. Imam osjećaj da većina svojevoljno podupire službeni stav.
Za one koji misle poput vas to mora biti vrlo frustrirajuće.
Frustirajuće, najblaže rečeno, budući da se u velikom broju slučajeva radi o nečemu što plaši. Sada je nivo tolerancije na nuli i to je vrlo odbojno.
Koliko vam je u tom kontekstu bilo moguće raditi i reći ono što želite?
Postoje dva nivoa. U mojim novinama imam potpunu slobodu i podršku. I izražavam svoje stavove potpuno slobodno. Međutim, vrlo mi je neugodno sučeljavanje s javnim mišljenjem Izraelaca. Hodam ulicama Tel Aviva s tjelohraniteljem. Primam poruke pune mržnje, izložen sam verbalnim napadima. Teško je.
Što vam kažu?
Mislim da naš telefonski razgovor to ne bi izdržao; vrlo su neugodni, možete zamisliti. Rekli su mi da sam ”izdajica”, ”smeće”, ”idi u Gazu” i puno gore stvari.
Prijete li vam?
Ne, nisam imao izravnih smrtnih prijetnji. Ne mogu reći da je netko napisao nešto određeno. No, već je bilo slučajeva da je desnica u dva posljednja tjedna u Tel Avivu premlatila prosvjednike. Palestinci su također premlaćivani po ulicama, svakih nekoliko dana. I često me upozoravaju da budem oprezan.
Kada ste se odlučili za tjelohranitelja?
Nakon članka o izraelskih pilotima (objavljenog u Haaertzu 15. srpnja u kojem dajem kritičan prikaz pilota izraelskih zračnih snaga koji bombardiraju Gazu). A odlučujući je bio, vjerujem, intervju sa mnom, uživo, u gradu Ascalonu, za Drugi program, glavni program izraelske televizije, koji je grupa nasilnika prekinula. Tada sam shvatio da živimo u opasnom okruženju.
Foto: BBC
Vaša je židovska obitelj otišla u Izrael u potrazi za sigurnošću. Imajući to u vidu, kako se osjećate kad proživljavate trenutke poput onog u Ascalonu?
Uvijek sam na svojim predavanjima običavao reći da je Izrael demokracija za njegove židovske građane (ali ne i arapske). Sada počinjem misliti da je to demokracija za one njegove židovske građane koji razmišljaju istoznačno i nije tolerantna prema drugačijim prosudbama. Ovo su napeti trenuci i vjerujem da će se, kad završi rat, situacija ponešto smiriti, ali će ožiljci ostati.
Neki kažu da izraelsko ponašanje dovodi u opasnost sigurnost Izraelaca u drugim dijelovima svijeta; vjerujete li da za njih Izrael snosi odgovornost?
Vjerujem da je jedan od razlog postojanja ove države zaštita izraelskog naroda. A sada vidimo da Izrael ugrožava Židove u svijetu. I ne vjerujem da je Izrael posebno privlačan Židovima. Famozna ”nacija-sklonište” pretvara se na različite načine u, za Židove, najopasnije mjesto na svijetu.
Odakle dolaze najekstremniji stavovi o Palestincima, o Gazi?
Godinama vlada i mediji potiču i šire strah i mržnju. I ovo je posljedica: sistematska i potpuna dehumanizacija Palestinaca.
Tko dobiva na tome?
Nitko ne dobiva, Izrael gubi. Ali to ne vide. Vlada sigurno na neki način dobiva jer ujedinjuje ljude oko sebe. Međutim, mislim da se sada ne smije pitati tko dobiva, budući da se usred rata, u svakom slučaju, ljudi priklanjaju vladi. Hoće li biti dobitnika ili gubitnika, vidjet ćemo kad ovo završi. I nisam siguran da će vlada biti dobitnik.
Vjerujete li da Hamas dobiva ovim sukobom?
Bez sumnje. Hamas je bio izoliran, bez sredstava, s vrlo malo podrške među Palestincima. Sada ga se smatra stvarnim otporom. Svijet s Hamasom razgovara posredno ili neposredno. Na međunarodnom i lokalnom nivou on je ojačao.
Kako vidite mogućnost rješenja sukoba?
Ne vidim ju.
Što će se potom dogoditi u Gazi?
Vjerujem da će biti još puno prolivene krvi prije nego što se svijet probudi i prekine to. Svijet još nije blizu tome.
Jeste li mislili otići iz Izraela?
Ne. Nikako. Ovo je moja zemlja, rodio sam se ovdje, sinovi su mi rođeni ovdje i nemam namjeru otići. Nastavljam svoj posao.
Napomena uredništva: Ovaj je intervju vođen prije nego što se ostvarilo privremeno primirje u Pojasu Gaze. Objavljen je u utorak, 12. kolovoza 2014., na portalu BBC-ja.
Sa španjolskog za Autograf.hr preveo Igor Meden
Za Adama Bella svijet je golema paukova mreža.
Na početku ”Neprijatelja” on je toga svjestan samo intelektualno; radi kao profesor povijesti na sveučilišnom odsjeku društvenih znanosti. Kad prvi put slušamo njegovo predavanje o načinima na koji totalitarni sustavi održavaju kontrolu nad stanovništvom pomoću kruha i igara, ono nam zvuči razmjerno fascinantno – uživljeno i promišljeno, temeljeno na stvarnom nastojanju da se shvati funkcioniranje represivnih aparata kroz povijest. Kad ga drugi put slušamo, doduše, Bell zvuči umorno, a riječi bivaju tek naštrebana rutina: postaje nam jasno da je profesorski posao za njega samo posao, posao koji mu neće dati odgovor na ono što ga istinski tišti.
Adam Bell, naime, svoj totalitarizam živi.
Svaki mu je dan jednak, na putu od stana do posla, od posla do stana. Svaki put prolazi pokraj grafita hrpe japija ruku podignutih u nacistički pozdrav; svaki se dan ili tiska u tramvaju pod gustom mrežom trola ili vozi svoj sivi, dvadesetak godina stari auto. Izuzev seksa s djevojkom Mary Bell nema naročitih hobija. U njegovu životu nema boja; sve oblijevaju mučni tonovi žute i smeđe. Njegov je grad atrofija urbane anonimnosti, stiska stambenih nebodera u kojoj proklamirane riječi njegova predavanja ne mogu ni u kome ojačati individualiziranost.
Ne čudi stoga što Adam naposljetku otkrije da i nije individua.
Kad se u njegovu životu pojavi dvojnik, to biva u skladu s riječima koje voli citirati na predavanju – s Hegelovom izjavom da se sve velike ličnosti pojave dvaput, te Marxovom popratnom opaskom da to prvi puta bude kao tragedija, a drugi puta kao farsa. Adam je doista tragičar, na sitan, svakodnevan, posve prepoznatljiv način tromoga gubitnika. Majka mu voli reći da je sve u njegovu životu na mjestu, osim sposobnosti da zadrži djevojke: samo Adam zna koliko je ta sitnica presudna. Njegova je majka pritom bivša glumica, s plakatima svojih nekadašnjih filmova na zidovima svojeg stana, mnogo raskošnijeg i elegantnijeg od onoga u kojemu Adam živi.
Adamov dvojnik je, pomalo farsično, glumac.
Za njega sazna nakon ciljane preporuke kolege da pogleda jedan film. U tom neambicioznom djelcu ugleda lice frapantno istovjetno vlastitome: guglanjem otkrije da ulogu hotelskog potrčka tumači izvjesni “Daniel St. Claire”. Prihvativši se istraživanja i lukavština koje su njegovome karakteru poprilično strane, Adam otkriva da se taj čovjek zapravo zove Anthony: njegov dvojnik zapravo ima dvostruki identitet. A gdje je onda identitet samoga Adama?
”Neprijatelj” je, ipak, mnogo više od filma o doppelgängeru.
Ujedno je i mnogo više od ekranizacije romana Joséa Saramaga ”Udvostručeni čovjek” (O Homem duplicado) iz 2002., u nas neobjavljenog. Filmske adaptacije djela bilo kojeg recentnog nobelovca više su nego rijetke; posve je nečuveno da dodaju nove razine značenja tekstu. Ali Saramagov je protagonist posvećen mezopotamskoj, a ne suvremenoj povijesti, a njegova radnja, ma koliko majstorski bila oblikovana, tek je još jedan doprinos tradiciji priča o dvojnicima koje doista sežu u prošlost daleku barem poput mezopotamske.
”Neprijatelj” ispisuje palimpsest preko radnje svojeg književnog predloška.
Scenarij Javiera Gullóna naoko vrlo vjerno slijedi situacije i razvoj radnje knjige, zadržavajući čak i imena likova prilikom transponiranja lokacije iz Portugala u Kanadu. Ali drugačije ulazne vrijednosti uvjetuju bitno drugačiji razvoj zbivanja: Kanada nije imala pola stoljeća dugo iskustvo s totalitarizmom, pa se scenaristički i vizualizacijski odabiri moraju potruditi oko konteksta koji je u ovoj priči (kao i u ukupnom Saramagovu opusu) implicitan.
Svejedno, film Dennisa Villeneuvea ide nekoliko koraka dalje.
“Neprijatelj” iz naslova nije nužno Anthony, koliko god on očito utjelovljavao Adamov potisnuti id. Barem u jednakoj mjeri kao i vlastiti dvojnik – istovjetan do posljednjeg madeža i ožiljka, iako se film mudro suzdržava od racionaliziranja njegova postojanja – Adama opčinjava njegova žena Helen. Eterično lijepa i suzdržano produhovljena, ona je zapravo osoba s kojom Adam prvo stupi u kontakt kad pokušava pronaći Anthonyja. I ona je ta koja prva potraži njega.
Helen je u šestom mjesecu trudnoće, a trbuh joj već djeluje golemo.
Radnja svake pripovijesti o dvojniku – od ”Kraljevića i prosjaka” do Corta Maltesea – zahtijeva da se doppelgängera prije ili poslije uništi. Saramagova priča daje filmu razmjerno zgodan način dolaženja do tog rezultata: Anthony počne žudjeti za Mary, pa mu Adam odluči uzvratiti istom mjerom – ili barem to sebi samome tako racionalizira. Helen je žena koja je pošla za njega, napokon, premda ne za pravog njega. Vrijeme je da provjeri kako bi reagirala na njega kao njega. Ako i nosi dijete, to je zacijelo njegovo dijete, zar ne?
Možda i nije.
Cijeli novi sloj koji Gullón i Villeneuve daju Saramagovoj priči odnosi se na tu fascinaciju ženskim rodom – onim stvarno nedokučivim doppelgängerom svakog muškarca, a napose tako izgubljenog u vlastitoj tromoj stvarnosti poput Adama. Iz sebi znanih razloga filmaši odlučuju tu žensku onostranost predočiti kroz simbol pauka: kroz simbol životinje koja plete mrežu.
Četiri se pauka javljaju u filmu.
Prvi je na samome početku. U uvodnoj sceni Anthony (prepoznatljiv po bračnom prstenu, iako to u tom momentu radnje gledatelju nije bitan podatak) pohodi jednu od onih tajnih orgijastičnih seansi kakve nam je Kubrick dočarao u svojem posljednjem filmu: tajno mjesto gdje oronuli muškarci očima upijaju ljepotu nagog ženskog tijela. Anthony, koji je odraz Adama, tu vidi kako maskirana gola žena na zlatnome pladnju iznosi pauka, te ga gazi potpeticom cipele.
Drugi je prikaza koja hoda nad gradom.
Treći je Adamovo snoviđenje, kao posuđeno iz Anthonyjeve podsvijesti: potpuno obnažena žena hoda po stropu hodnika koji vodi do njegova stana, ali ovaj put ne nosi masku. Ne, glava joj je istinska glava pauka: mreža je žena, totalitarizam koji potajice razapinje Adama krije se u njegovoj nesposobnosti stupanja u tako željen, a tako nedohvatljiv odnos sa suprotnim spolom.
Četvrti je završni kadar filma, prozvan i najstrašnijim kadrom ikad snimljenim.
”Neprijatelj” nam donosi Dennisa Villeneuvea u svjetlu koje svakako nismo očekivali nakon što smo ga upoznali kroz intimistički potresnu feminističku epopeju o bliskoistočnim stradavanjima, za Oscara nominiran majstorski rad ”Naša majka”: navodno je ovaj film snimio kao protutežu svojem prvom naslovu za Hollywood, izvrsnom trileru ”Zatočene”. Kao dekonstrukcija odnosa muškarčeva ega i ida ”Neprijatelj” bi već mogao biti prijeloman film ovog desetljeća; budući da je više od toga, budući da dekonstruira odnos prema muškarčevom animusu i animi, ovo je jedan od nosećih filmova našeg vremena.
Ne bojte se paukove mreže; u njezinu središtu čeka vas ishodišni cjelov.
Prosto dijeljenje kulture na sferu identiteta i aferu alteriteta dovodi do jedne bitne anomalije. Svejedno, čitali identitet i alteritet kao puke sučeljene entitete kulture ili pak kao entitete koji su međusobno povezani dijalektičkim ili nekim drugim odnosima, neminovna je činjenica da se ovdje otvara pukotina koju ni najslobodnije mišljenje ne može prevazići. Bolje rečeno, premostiti.
Ukoliko se ukupno kulturološko postojanje, ukupni životi kulture (koji samim tim što postoje kao više života jedne kulture imaju oblike simultanosti) svedu na prostu dihotomiju identitet – alteritet, i mogućnost istinskog drugačijeg promišljanja kulture se svodi na prostu dihotomiju. Odnosno, alteritet postaje neka vrsta protu-identiteta ili jednako zatvorenog anti-identiteta.
Razvijajući, u pojedinim dijelovima čak na način radikalne negacije, Husserlovu fenomenologiju, Bernhard Waldenfels je razvijao i učenje o stranom. Strano je pojam koji nadilazi dihotomiju identitet – alteritet i kao takvo postaje temeljna figura prevazilaženja.
Strano izmiče dihotomiji na veoma jednostavan način. Strano može postojati i unutar identiteta, a istovremeno identitet i alteritet ne moraju nužno biti strani jedan drugome. Zbog toga se strano može čitati prije kao funkcija negoli kao nešto što se da strogo definirati. Strano postoji samo u odnosnoj relaciji i u formi ostranjenja kao procesa.
Ostranjenje je proces postajanja stranim i ima uske veze sa pojmovima vlastitosti. Zbog toga što strano u sebi ima svojevrsan entropijski potencijal, ono može postojati na način radikalnog prevazilaženja dihotomije – alteritet i identitet. Waldenfels pokušava pojasniti kakav je odnos Drugoga i stranoga. A Drugo se ovdje postavlja kao kolokvijalna, jezička inačica alteriteta.
Čarobno i neobično, paradoksalno jer je fenomenološki lišeno fenomenologije i jer je preraslo u čitanje pukotina koje postoje između identiteta i alteriteta, Waldenfelsovo je mišljenje u istom mahu i revolucionarno. Ako se spusti u (političku i kulturnu) stvarnost savremenih balkanskih društava, ono ogoljava svu opasnost svođenja drugačijeg mišljenja na određivanje po bilo kakvoj zadanoj matrici.
Ključni je pojam koji treba ovdje objasniti pojam ostranjivanja kao procesa postajanja stranim. Taj se proces ostvaruje udaljavanjem od projektivnog centra, od homogenosti vlastitih identitarnih poimanja. U političkom smislu to korespondira s figurom koja se kolokvijano naziva izdajnikom ili prelivodom.
Izdajnik može postojati kao vojna figura, funkcija koja u ratu prodaje ili otkriva informacije neprijateljskoj strani. U sistemima koji teže homogenosti izdajnik postaje projekcija koja se upisuje svakome ko djeluje izvan strogo određenih matrica. Čak i demokratija, kada se svede na zatvorene interesne grupacije (kakve su i balkanske nacije), postaje skup homogenih entiteta.
Šokirani činjenicom da se neko usudio da izađe izvan zadatih matrica bez dozvole, a da formalno pripada identitetu nekog naroda koji nadalje mora biti strogo određen, pravovjerni sljedbenici tog nekog ocjenjuju kao izdajnika. Izdajnik je i svaki onaj koji promijeni mišljenje, a njegovo je proglašavanje izdajnikom zapravo vapaj ugrožene desnice koja ne zna kako da izađe na kraj sa tom pojavom, pa je naprosto markira izdajničkom.
Stoga se vlastito mišljenje, u ma kojoj formi ono došlo, uspostavlja kao nužno izdajstvo velikih nacionalnih ideja Domovine, Jezika, Bratstva i Čistoće. Jer mišljenje se ne smije mijenjati dok se za to ne dobije dozvola kolektiva. Tako postulirano, kulturološko i političko izdajstvo je zapravo proces ostranjivanja od zadanih obrazaca.
Veliko je pitanje da li se iza markiranja procesa ostranjivanja i čovjekove prirodne evolucije u mišljenju i stavovima kao izdajstva krije retorička strategija, uvrijeđenost ili imbecilnost homogenista koji misle da zbilja niko ne može misliti svojom glavom već samo “našom” ili neprijateljskom. A možda je u pitanju sažimanje svega navedenoga u jedan opsežan politički projekt denunciranja onoga ko drugačije misli.
Taj projekt opstoji na strogoj ubijeđenosti da ako se ne misli za “nas”, onda se misli za “njih”. Ne treba zaboraviti da se u kolektivnom kao fenomenu može ogreznuti i to toliko da se umjesto iz izlaska iz kolektivnog općenito prelazi iz jedne kolektivne pripovijesti u drugu. Tu se skoro dešava jedno ludilo koje je teško opisati. Bitno je ginuti za kolektivnu ideju, na kraju postaje izlišno koju. Već će se naći neka.
U svijetu promišljanja slične procesima ostranjenja su nedoumice. Uobičajeno se u zatvorenim logocentričnim sistemima tumače kao slabost. I u zatvorenim nelogocentričnim sistemima (nije li nam upravo postmodernizam pokazao kako nelogocentrični sistemi mogu biti isključivi).
Međutim, nedoumice u sebi transcendiraju logičke obrasce svih entiteta između kojih se javljaju. Nedoumica je i vremenski ograničena. Možda čak korespondira s Derridinim treptajem oka?!
Kao takva, ona nužno prolazi i može se okončati na dva načina. Jedan je priklanjanje nekom od sistema između kojih je postojala. Drugi je način iznalaženje vlastitoga puta uzimajući po nešto od svih sistema ili ih sve odbacujući. Bilo bi se zanimljivo upitati nije li uzimanje samo nečega iz jednog sistema koji teži homogenosti i totalitetu zapravo simbol ljudske volje koja, umjesto da se pokori, sama odlučuje šta joj u tom sistemu odgovara?
Najveći problem sistemima prave oni koji lutaju jer je lutanje uvijek utemeljeno u slobodi kao nedoumici. Lutanje je nemogućnost ili odbijanje ljudskog duha da se situira u nekom od homogenih entiteta. Ono je permanentni oblik ostranjenja.
U smislu procvalih nacionalizama ostranjenje (a već je rečeno da se ono čita kao izdajstvo) predstavlja čin odustajanja ne samo od ideala vlastite nacije već od nacionalno utemeljenih ideala uopće. Ne samo od koncepcije odabranosti i čistoće vlastitog naroda već od koncepcije odabranosti i čistoće naroda uopće. Posmatranje i kritiziranje svoje etničke grupe se u zatvorenom prostoru shvata kao čin okretanja izvanjskom neprijatelju. Čin subverzije postaje čin diverzije. Sve se to svodi u figuru unutrašnjeg neprijatelja. U ovoj je sintagmi sama ideja homogenosti dostigla svoj vrhunac.
Da bi se ove pojave prenebregnule, nužno je izaći iz identitet – alteritet dihotomije. Uostalom, nakon što je demistificirana, pretvorila se u NVO pomodarstvo.
Ljudi koji slobodno misle nisu, dakle, nikakav alteritet u odnosu na neki identitet jer bi svu slobodu u njima pojela dijalektika ta dva pojma. Umjesto toga, oni koji slobodno misle (a namjerno ne pišem slobodni mislioci zbog prevelike otrcanosti i pomodarskog korištenja pojma) su oni koji se neprestano ostranjuju od svih sistema. Oni su neuhvativi. Stran(c)i. I stoga svima opasni.
