novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
Čovjek ne može utjecati na izvanjske okolnosti, one se nazivaju neosobnom srećom ili nesrećom, ali, zahvaljujući snazi prosudbe, svaki čovjek u okolnostima u kojima se nalazi može postići ono što je za njega najbolje. [Read more…]
Jasmin Klarić
“Jel’ vam izgledam nervozno?”, pitala je neki dan novinare predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović referirajući se na izjave iz ministarstva vanjskih i europskih poslova da s Pantovčaka dolazi nervoza. [Read more…]
Nedavno me je prijatelj iz mladosti, riječki slikar i profesor Mauro Stipanov, u jednom neobaveznom telefonskome razgovoru o društvenim mrežama i sadržaju što ga nude, upozorio između ostaloga na dvjestotu obljetnicu nastanka reprezentativnoga djela Arthura Schopenhauera “Svijet kao volja i predodžba” (“Die Welt als Wille und Vorstellung”), inspiriran, pretpostavljam, jer razgovor nismo dovršili, besmislom svjetskih i domaćih zbivanja. Događaja od kojih mnogi bježe u idilu uljepšane stvarnosti na Instagramu, Twiteru, Facebooku, Viberu. [Read more…]
“Onda poslušaj. Ovo je naredba koju ćeš slijediti jer je želiš slijediti, a želiš to jer ti ja naređujem, a ja ti naređujem jer želiš da ti naredim. Od danas ćeš se truditi. Pod svaku cijenu!”
Kada je toga poslijepodneva odveo svoja tri sina na predstavu Velikog Lindemanna i pristao na pozornici asistirati majstoru hipnoze, skeptični i neambiciozni pisac Arthur Friedland nije ni slutio da će već iste večeri isprazniti obiteljski bankovni račun, uzeti putovnicu i nestati – na 24 godine. [Read more…]
Dinko Vodanović, stručnjak za zrakoplovne nesreće, dobio je munjevito otkaz i postao je 381.648 nezaposleni u RH jer je upozoravao na nepotizam iz Kukuriku koalicije oko kadroviranja u nesumnjivo značajnoj Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Siniša Hajdaš Dončić i dalje se nada da će to proći nezapaženo i da će na narednoj stranačkoj konvenciji pod nazivom ”Rad, red, rast 2” opet moći govoriti da je njegova Vlada posebna i drugačija jer ”ne upotrebljava državu za vlastiti džep”. Hajdaš Dončić iz nekog razloga misli da će i ovu stranačku ”crnu kutiju” uspjeti sakriti dovoljno duboko od javnosti. Potopiti je. Razbiti. Ali signal još pulsira…
Kakav peh. Ministar Siniša Hajdaš Dončić se sigurno ovome nije nadao. Da će se upravo sada kada je trebao malo mira oko Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu, dogoditi ovaj strašni nestanak malezijskog zrakoplova.
Hrvatski mediji su grozničavo trebali stručnjaka, domaćeg, iskusnog, nekog tko će znati sve o svim zrakoplovnim nesrećama posvuda po svijetu, nekog tko ima misterij ”crne kutije” u malom prstu. Nekog tko će ako zatreba doslovno donijeti tu crnu kutiju u televizijski studio. Kao za inat, kao u najcrnjim noćnim morama Hajdaša Dončića, svima se prirodno pokazalo da bi o tome mogao najviše znati Dinko Vodanović.
Kada je, primjerice, urednica Dnevnika 3, britka Tatjana Munižaba htjela protresti sve detalje oko nestalog zrakoplova, ona iz nekog razloga nije pozvala u studio Bojana Šenjuga, nego Dinka Vodanovića.
Zašto, zaboga, ne Bojana Šenjuga, novog ravnatelja Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu? Bojana Šenjuga koji je imao značajno iskustvo na utvrđivanju šteta na prometalima za potrebe Croatia osiguranja, bivšeg voditelja odjela održavanja u tvrtki Dunapack? Zašto ne Bojana Šenjuga koji je bio član zagorskog avio-kluba i ima dozvolu za letenje jedrilicom?
Munižaba se nije odlučila za Šenjuga kada joj je trebao netko da pojasni misterij nestalog zrakoplova, izabrala je Dinka Vodanovića koji je opisivao sve finese spretno i razumljivo, koji je maltene rastavio crnu kutiju na stolu pred urednicom i izvukao iz osobne arhive brojne slične slučajeve zrakoplovnih nesreća.
Ne samo kod Munižabe. Evo ga i u Nedjeljnom Jutarnjem: ekspertno analizira i predstavlja moguće scenarije što se zbilo s Boeingom 777 zrakoplovne kompanije Malaysia Airlines.
Vodanović je već više desetljeća najpoznatiji hrvatski istražitelj za zrakoplovne nesreće. Kompetentan. Ne postoje tragovi da je itko ikada igdje osporio njegovu stručnost. Ne postoje tragovi da je zaigrao nekakve nečasne igre. Istupa čovjek često, valjda bi već struka ustala i rekla da Vodanović nešto pogrešno radi?
Paralelno, kao u kakvom avangardnom dokumentarnom filmu, isprepliću se dvije priče: Vodanović ekspert nesmiljeno po svim medijima objašnjava sve moguće aspekte tragedije nestalog malezijskog zrakoplova i Vodanović ”zviždač” kojeg se žele riješiti iz domaće Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu.
Ministar Siniša Hajdaš Dončić sigurno nervozno gasi TV svaku večer kada se otvara pitanje malezijskog zrakoplova. Možda već i preklinje i moli da se misterij riješi, pa da se konačno i tog Vodanovića…ugasi. Možda se nada da će s raspletom malezijske drame nekako nestati interes i za domaćeg stručnjaka za zrakoplovne nesreće?
Misli si možda ministar Hajdaš Dončić: što su se svi tako uskokodakali, pa kakvi su izgledi da ćemo trebati nekog pravog stručnjaka za zrakoplovne nesreće tu kod nas? A ovo nešto malo, ako i bude išta, s obzirom na slabašan i gotovo umirući promet, moći će to Bojan Šenjug, zašto ne bi mogao?
Dinko Vodanović je konačno, između dva stručna tumačenja malezijske zrakoplovne tragedije, dobio i pravi pravcati otkaz. 18. 3. hrvatska burza nezaposlenih upisala je još jednog nezaposlenog, dvije godine pred mirovinu.
Dobio je otkaz zato jer je novi ravnatelj Agencije Bojan Šenjug, bivši voditelj odjela održavanja “u kojem je bio odgovoran za poveći vozni park” u tvornici Dunapack u Zaboku i procjenitelj štete na vozilima za osiguravateljsku kuću, ujedno poznanik ministra Siniše Hajdaša Dončića i čovjek s nezavisne liste koja je koalirala sa strankom Siniše Hajdaša Dončića, ocijenio da su Vodanovićeva upozorenja o mogućem nepotizmu u Agenciji – Agenciji nanijela štetu. Pretragom Vodanovićevog računala otkriveno je da je on na više adresa slao tekst iz Večernjeg lista u kojem se problematizirao izbor vodećih ljudi Agencije.
Ministar Hajdaš Dončić ne demantira poznanstvo sa Šenjugom, ali kaže da je Agencija nezavisno tijelo na koje on ne može utjecati. Upravni odbor Agencije (koji bira Vlada) naprosto je izabrao Šenjuga, a ne nekog drugog od kandidata. A kandidiralo se također nekoliko ozbiljnih domaćih stručnjaka za nesreće u prometu. Točka.
S obzirom na to da je Agencija, kaže Hajdaš, posve nezavisno tijelo, on valjda i ne može protumačiti neobičnu odluku da je Šenjug bio bolji kandidat od primjerice Davora Belasa, vještaka željezničke nesreće kod Rudina, koji se također kandidirao za njegovo mjesto.
Ili kako to da je za zamjenicu ravnatelja Šenjuga izabrana upravo Anita Koprivnjak, kći pomoćnika ministra obrane i bivšeg zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Viktora Koprivnjaka.
Otresa ruke ministar Siniša Hajdaš Dončić. Što on ima s time?
I tako se razotkriva. Jer da ništa ne zna, da mu je netko ovo odigrao iza leđa, da je netko poturio tajnika lokalnog aero-kluba i rekreativca koji se voli povremeno vozati u jedrilici na mjesto čovjeka koji će možda već uskoro morati rasplitati neku tešku prometnu nesreću, on bi valjda napravio dar-mar, zatražio provjeru sve dokumentacije i tražio smjene. Ova šutnja, ovo dopuštanje brze likvidacije čovjeka koji je govorio o nepotizmu govori samo o želji da se brzo uklone tragovi.
Tko zna je li premijer uopće primijetio tu neugodnu epizodu? Nije ga bilo dva tjedna, puno je krupnih problema, ali ipak, ovo je bitno pitanje – govori o tome je li njegova Vlada doista spremna biti odgovorna i poštenija od prethodnika, kao što se to tvrdilo na obljetničkom skupu povodom polovice mandata.
Kad su već grmili da je dosta te ”upotrebe države za vlastiti džep”, što je onda ovo? Kako ne razumiju da to paradno vikanje postaje dodatno uvredljivo kada samo dva-tri tjedna kasnije objave da su upravo zbrinuli neke nove prijatelje i rođake? Hoće li premijer možda pozvati Sinišu Hajdaša Dončića koji mu je, tvrdili su obojica, prijatelj, pa ga, kao što je savjetovao Slavku Liniću u slučaju Kalem, pitati: Prijatelju, što ste to napravili u Agenciji za istraživanje nesreća?
Ili će ga samo ukoriti. K vragu, Siniša, zar niste mogli baciti dublje u ocean tu koalicijsku crnu kutiju sa svim zabilježenim kadrovskim tajnama? Zašto ona još uvijek odašilje signal?
(Prenosimo sa tportala)
Tjedan dana nakon nestanka zrakoplova nije moglo biti više konfuzije u vezi rute i pravog mjesta iščeznuća malezijskoga Boeinga 777-200 koji je bez ikakva poziva u pomoć nestao s civilnih radara u subotu, 8. Ožujka, s 227 putnika i 12 članova posade sat vremena nakon što je poletio iz Kuala Lumpura prema Pekingu na letu MH370.
Konfuzija, kažemo jer se jučer oglasio i malezijski premijer Najib Razak, s viješću da je istraga o nestanku aviona preusmjerena na putnike i posadu. ”Malezijske vlasti istragu pokreću u novom smjeru, a imamo čvrste dokaze da je netko u avionu namjerno skrenuo s kursa”, otkrio je Najib, ne želeći, ipak, govoriti radi li se o otmici, što je još uvijek jedna od važećih teorija. Premijer je samo kazao da se “istražuju sve mogućnosti.” Unatoč medijskim napisima da je zrakoplov otet, ispituju se svi detalji, ali više se ne “češlja” područje na Južnom kineskom moru – navodi malezijski šef Vlade.
Zadnja veza aviona sa satelitom bila je na jednom od dva moguća koridora, sjevernom koji se proteže od Kazahstana i Turkmenistana do Tajlanda, ili južnom koji obuhvaća područje Indonezije do južnog Indijskog oceana – kazao je Najib Razak. Britanska tvrtka za satelitsku komunikaciju Inmarsat priopćila je da je zabilježila signal s nestalog malezijskog zrakoplova, koji bi mogao pomoći pronalasku lokacije Boeinga 777. Prema podacima Inmarsata, avion je letio više od sedam sati nakon polijetanja.
Istražitelji su zaključili da je jedna ili više osoba sa značajnim letačkim iskustvom otela nestali zrakoplov Malaysia Airlinesa, isključila komunikacijske uređaje i skrenula s puta, izjavio je dužnosnik malezijske vlade koji je uključen u istragu nestalog Boeinga 777. Zasad nije utvrđen motiv za možebitnu otmicu zrakoplova niti je itko postavio zahtjeve, a još uvijek se ne zna kamo je preusmjeren zrakoplov.
Podsjetimo, zrakoplov je krenuo u 00:41 po loklanom vremenu (sedam sati manje po hrvatskom vremenu), a posljednji kontakt s kontrolom leta (koja do tada nije registrirala nikaku iregularnost) se zbio u 01:30 sati kada se mašina nalazila na 10.670 metara visine iznad Južnog kineskog mora između obale Malezije i Vjetnama.
U prvom danu strepnje se pojavila informacija da je barem dvoje putnika bilo ukrcano s lažnim putovnicama ukradenima jednom Talijanu i jednom Austrijancu godinu dana ranije u tom dijelu svijeta. Pojasnimo i to da je taj dio jugoistoka Azije poznat po velikom broju ukradenih putovnica.
Ta činjenica je odmah otvorila sumnju da je avion stradao od terorističke akcije u letu, odnosno nakon otmice, ali ta se opcija, da je avion eksplodirao od bombaškog atentata od strane terorista brzo napustila. Naime, malezijska je policija uspjela identificirati ”slijepe putnike” kao Irance Pouri Nourmohamadija (18) i Delavara Mohamadrazea (29) koji su bili kupili, zajedno, karte iz Kuala Lumpura do Amsterdama preko Pekinga u, pretpostavlja se, namjeri da se ilegalno dočepaju Europske unije. Iako, ponavljamo, prva se opcija o terorističkom napadu odbacuje sada stoji opcija o otmici zrakoplova.
Konfuzija je potpuna, tvrdimo, jer su vojne zrakoplovne vlasti najprije izjavile, a onda iz usta zapovjednika vojnog malezijskog zrakoplovstva demantirale informaciju da su vojni radari pratili let MH370 još sat vremena nakon što je zrakoplov nestao s civilnog radara, ali u suprotnom smjeru, što bi značilo da je zrakoplov pokušavao letjeti natrag, opet preko malezijskog poluotoka, te da su ga vojni radari ”izgubili” u 02:40, dva sata nakon polijetanja, jako daleko od originalne rute iznad tjesnaca Malacca (između Malezije i Indonezije) te blizu otoka Pulau Perak. Ipak, vojni radari prepoznaju trag jednog zrakoplova, ne znajući točno kojeg, koji je nestao s njihovih ekrana na spomenutoj lokaciji koja je inače izuzetno prometna morska plovna ruta.
Pojasnimo ono što je do sada ostalo nejasno čitateljima. Ako su zrakoplov civilni radari izgubili u 01:30, pitali su se mnogi, kako je moguće da se taj isti zrakoplov, pod pretpostavkom da se Boeing 777-200 nije raspao kada je nestao s civilnih radara, nalazi još sat vremena na vojnim radarima i na drugoj poziciji?
Povijest zrakoplovnih nesreća govori o situaciji u kojoj se nepažnjom pilota isključuje transponder. Transponder je jedini uređaj koji, nakon što čita signal civilnog radara, vraća tom istom radaru signal koji kontroli leta daje informaciju o položaju, smjeru, brzini i visini zrakoplova u letu. Sam zrakoplov zna ”gdje se nalazi”, naime, piloti to znaju pomoću GPS-a, ali kontrola leta, ukoliko je transponder pokvaren ili isključen, doslovno pojma nema gdje je zrakoplov.
Transponderi se mogu i namjerno isključiti zbog sabotaže ili terorističkoga čina koja uključuje i otmicu (sve se više barata i tom mogućnošću u slučaju nestalog malezijskog Boeinga) i za to ne treba veća obuka već samo nekih deset sati, a možda i manje. Otmičari zrakoplova 11. rujna 2001. u SAD-u su namjerno isključili transpondere da ih civilna kontrola leta ne bi više imala na radarima, ali su i dalje bili u dometu vojnih radara. Naime, vojska je znala u kojem smjeru otprilike lete ti oteti zrakoplovi.
Običan putnik i prosječno informirani čitatelj možda misli da i crne kutije mogu pomoći u lociranju zrakoplova. Ne, ne mogu. One su dizajnirane (ima ih dvije) da snime svu komunikaciju u kabini i između pilota i kontrole leta te da pohrane sve podatke o letu. Ali dok se crne kutije ne nađu, iako one emitiraju lokacijski signal nakon havarije čak 30 dana nakon nestanka zrakoplova, ništa se pouzdano ne može znati. Zato se tehničari ne žure sa špekulacijama.
Tako se dogodilo i nakon nestanka Air Franceova zrakoplova 2009. na letu iz Rio de Janeira za Pariz. Prema izvještaju francuske agencije za istraživanje zrakoplovnih nesreća koji je objavljen u srpnju 2012., nakon pronalaženja crnih kutija u moru utvrđeno je da je do nesreće došlo uslijed kombinacije tehničkih kvarova i propusta nedovoljno obučenih pilota. Nesreća se dogodila u trenutku kada je zrakoplov letio kroz područje koje je pogodila jaka oluja popraćena grmljavinom.
Naime, piloti i ne upravljaju zrakoplovima. Oni polijeću i odmah uključe autopilot koji prema unaprijed zadanim podacima u putno računalo zrakoplov vodi do odredišta, a pilot ga ručno, de facto, preuzima tek iznad piste kod slijetanja. Čak i ako se dogodi da kontrola leta naredi pilotu promjenu kursa ili visine, sve se to obavlja preko računala.
Kada se dogodi havarija, kao kada je japanskom Boeingu 747 otpao rep u letu, piloti najčešće i nemaju vremena za bilo što jer sve ode kvragu u nekoliko sekundi nakon pada tlaka u kabini i otkazivanja svih sistema. U slučaju havarije Air Franceova zrakoplova piloti nisu stigli ili se nisu sjetili poslati ni radijski poziv u pomoć (May Day).
Zato postoji pritisak na kompanije da se uvedu sistemi, koji već postoje u sofisticiranim zrakoplovima najnovije vrste kao što je Boeing 787 Dreamliner, poput Flight Aerospace Solutions, koji će u realnom vremenu i za vrijeme cijeloga leta davati podatke o letu i poziciji neovisno o radu transpondera i o ponašanju pilota (regularnih ili otmičara). Mada, i to treba reći, ni ti sistemi nisu savršeni jer na dugim transoceanskim rutama postoje mjesta na kojima su signali radara slabi i gdje postoje tzv. ”crne rupe”.
Malezijski zrakoplov traže brodovi i zrakoplovi deset država, a Kina je zatražila (u zrakoplovu je bilo najviše Kineza) da se potraga proširi i na kopno. Boris Popović, instruktor leta i dugogodišnji pilot nam pojašnjava i da je moguće, mada je ”ovakvu eventualnu promjenu kursa jednostavno teška objasniti”, da bi iza svega ipak mogao stajati neki mehanički kvar. ”Pad određenih sustava može, primjerice, dovesti do gašenja transpondera putem kojeg, kako smo već naveli, kontrola leta dobiva podatke o zrakoplovu i avion je tako mogao nastaviti letjeti više od sat vremena. Iako sumnjam da bi takav otkaz sustava mogao ostati nezapažen gotovo sat vremena leta”, kaže naš izvor.
Ali ni Popović ne želi brzati i čeka informacije koje bi pokazale mjesto i uzrok nesreće odnosno, sada, mogućeg slijetanja nakon eventualne otmice. Jer i to je važno – pronaći ostatke zrakoplova ako je doživio havariju, a ne ostati u neznanju kao što se dogodilo u nekoliko navrata, primjerice od glasovitog nestanka Flying Tigera (1962.), zrakoplova koji je unajmila američka vojska i koji nije pronađen ni 50 godina nakon što je nestao. Taj je zrakoplov 15. ožujka 1962. prevozio vojnike i zalihe iz Kalifornije u Vijetnam, a nestao je kada je trebao napuniti spremnik za gorivo na otoku Guam.
Bio je vedar dan. Ovaj slučaj je sličan malezijskom zrakoplovu jer ni s njega nije poslan poziv u pomoć. Pretpostavlja se da je 107 osoba poginulo. Iako je vojska nekoliko puta organizirala potragu, nikada nisu pronađeni dokazi niti je otkriven razlog njegova nestanka.
Britanski autor Christopher Isherwood u svojim djelima intimnim je svjedokom vremena, bilo to Berlina za uspona Hitlera (“Mr. Norris Changes Trains”, “Goodbye to Berlin” koji je poslužio kao osnova za film “Cabaret”), kinesko-japanskog rata (“Jouney to War”, napisan zajedno s pjesnikom W.H. Audenom) ili buđenja LGBT pokreta (“A Single Man”).
Roman “Samac” iz 1964., prema mnogima najbolje djelo ovog britanskog pisca, prati tijek jednog dana: George Falconer koji je prije osam mjeseci izgubio partnera u automobilskoj nesreći, budi se jedno jutro siguran u odluku kako ne može više živjeti bez Jima.
Uz mnoga razmišljanja o životu i njegovoj vezi s preminulim partnerom ova knjiga predstavlja jednu od najpoznatijih knjiga koja daje uvid u život gejeva u tom vremenu.
Iza britanske rezerviranosti krije se velika količina tuge, bijesa kao i čiste usamljenosti – no ono što se otkriva je da čovjek koji voli može živjeti bez obzira na sve životne nepravde. Nakon pojave ovog romana Christopher Isherwooda, mnogi su bili šokirani iskrenošću, suosjećajnošću i dirljivošću pri portretiranju zrelog gej muškarca, a sam autor je više puta istaknuo kako se radi o omiljenom njegovom romanu koji je postao kultnim djelom o autsajderskom životu, prema kojem je Tom Ford snimio i vrlo uspješno ufilmljenje 2009. godine.
Naslov: Samac
Autor: Christopher Isherwood
Prevela: Mira Gregov
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 143
Uvez: meki
ISBN 9789537730185
Izdavač: Domino
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Sveučilišna bolnica u Grenobleu od 29. je prosinca najčuvanija klinika na svijetu. Tragičan udes slavnog vozača Formule 1 Michaela Schumachera, koji je na samom mjestu nesreće u francuskim Alpama još bio pri svijesti i činio se stabilnim, a onda je iznenada u helikopteru kolabirao i u bolnici pao u komu, okupio je oko dramatičnog Schumacherova borilišta za vlastiti život još iste večeri stotine njegovih navijača, dakako članove obitelj, prijatelje i stotine novinara, fotoreportera i kamera.
Mediji diljem svijeta, osobito propulzivni i 24 sata dnevno ‘‘živi“ internetski portali iz sata u sat pratili su svaku liječničku informaciju, ili makar mimiku licu, kakvu gestu, sve ne bi li dokučili stanje šampiona, obavještavali o držanju supruge Corine, registrirali sve poznate i manje poznate što pohode kliniku u središtu svjetske pažnje, citirali svjedoke s mjesta nesreće, prenosili poruke ohrabrenja Schumijevih kolega, suparnika, državnika, prijatelja, sponzora, navijača…
Najvažnija vijest bila je, međutim, iz dana u dan jednako loša. I nakon dvije operacije glave, prve prilikom koje je uklonjen ugrušak i druge u kojoj je uklonjen hematom, liječničko je priopćenje bilo, koliko god suzdržano, zapravo krajnje dramatično: Schumacher je kritično te je i dalje životno ugrožen.
A onda je napokon deveti dan iz klinike pod opsadom stiglo ohrabrenje. Prvi puta je rečeno da postoji realna nada da automobilistički as koji je u međuvremenu, na aparatima, napunio 45. godina, preživi svoju skijašku nesreću. Za obitelj, suprugu, Schumacherovu djecu, prijatelje, fanove i kolege stiglo je malo olakšanja. Francuski neurokirurg, koji od prvog dana skrbi o sportskoj legendi, Jean-Francois Payen rekao je da Schumacher više nije u životnoj opasnosti, ali da još ne znaju kada će ga buditi iz kome. ‘‘Ne možemo reći hoće li se potpuno oporaviti, idućih ćemo dana provesti ispitivanja da utvrdimo kako mu mozak funkcionira. Još uvijek nisu isključene komplikacije, krvarenje u mozak moglo bi biti kobno“, rekao je dr. Payen.
O, pokvarena sudbino, zapečatio je svoje pismo Schumacheru jedan od urednika njemačkoga Bilda, pišući o besmislenoj nesreći: ‘‘Njegov udes nije stigao na ubojitim stazama gdje bismo ga svi najprije očekivali pri svemirskim brzinama. No, on se jednostavno srušio kao kad se mi spotaknemo, stradao u sekundi baš kao što može i svatko od nas na razne načine, bilo da se posklizne u kadi ili proguta riblju kost. A bio je sretan čovjek, mlad, uspješan, bogat, slavan, suprug i otac dvoje djece. O prokleta sudbino!“
Dva dana ranije isti se autor s Bildova portala toplo obratio i Schumacherovoj supruzi Corini (44) koja danima bdije nad nesretnim mužem.
‘‘Draga Corina, najgore što možete učiniti jest da pokušate čitati s lica liječnika suprugovo stanje prije nego vam oni išta kažu. Što odaju njihova lica, 50 posto izgleda, ili 20 posto šansi za preživljavanje? Ne radite si to, draga Corina. Lica liječnika… njihove su oči profesionalne, oči bez suza. Oni svakodnevno rade sa životima i smrću, njihov su život high-tech oprema, skeneri, defibrilatori, ljudske duše na kompjutoru. U tom svijetu vi sada živite. Prva operacija na otvorenoj lubanji vašega muža, pa druga operacija, dva sata strepnje i nade, očaja i straha. Na izlasku iz operacijske dvorane opet se suočavate s licem liječnika. Prošlo je dobro. Ne dajte se, Corina.“
Prvi puta Schumacherova je žena izašla iz bolnice nakon dva dana i dvije noći, na Staru godinu. Naravno da nije bila dobro, kako bi mogla biti dobro suočena s teškim stradanjem svog životnog partnera i oca svoje djece. Ali, kažu da se drži dobro, fokusirana samo na pozitivne misli.
No, treba ostati sabran dok svijet pita, a mediji uz pomoć nekih drugih, ali dobro upućenih liječnika, odgovaraju: ‘‘Pacijenti s ovako teškim ozljedama glave imaju 40 do 45 posto izgleda da se oporave.‘‘ Manje od 50 posto! Bliže su tami nego svjetlu. No, dr. Jean-Francois Payen utješno kaže: ‘‘To je samo statistika, a ja se statistikom ne bavim. Moje je posao brinuti se o pacijentima. Nastavljamo se boriti.“
U trenucima kada Michael Schumachera doslovce “održavaju na životu” (jer teško je reći da se on bori), kada Corina Schumacher čini sve da bi potjerala novinare koji čekaju ispred bolnice (a gdje bi trebali biti nego na mjestu ljudske drame?), osiguravajuća društva pokušavaju izvući i najmanje dokaze da bi dokazali Schumijevu krivnju ili nevinost pri toj strašnoj nesreći koja ga je zadesila. Kad strada osoba poput Michaela Schumachera, čije se bogatstvo procjenjuje na gotovo 900 milijuna eura, jasno je da se i svota na koju je osiguran vrti oko vrtoglavih stotina milijuna eura. Naravno, kod takvih iznosa nestaje svaki atom ljudskosti i pijeteta, te započinje pravna i kojekakva zakulisna bitka do istrebljenja. Baš kao što se Schumacher borio na pisti…
Kaže mi moj prijatelj koji već 20-ak godina živi i radi u Austriji, inače aktivni skijaš te izravni sudionik mnogih sportova što u sebi spajaju brzinu ili dubinu i opasnost, dr. Alan Meniga, da još nikada nije viđeno da se u nekoliko dana toliko često promijeni teorija tj. verzija nekog događaja kao u slučaju Schumijeve nesreće.
Prva je teorija bila da se Schumacher vozio velikom brzinom (80 do 100 kilometara na sat) izvan piste i da je pao, pri čemu je udario glavom o kamen. O kacigi nigdje ni spomena. Po dolasku helikoptera liječnici su ustanovili da je Schumi ozlijeđen, ali da normalno komunicira i prvi TV izvještaji nisu dali ni naslutiti dramu koja će uskoro uslijediti.
Nakon toga se pojavljuje vijest da je uz Schumachera skijao i njegov sin… Sljedeća vijest je bila da je Schumacher pao u komu, te nakon toga dolazi cijela lavina raznih nagađanja. Imao je kacigu, pa nije imao kacigu. Pa odjednom brzina pada s 80 do 100 km/h na 20 km/h.
‘‘Je li nekome moguće ocijeniti od oka brzinu skijaša izraženu i kilometrima na sat? Jako teško. Jedinice za brzinu na skijalištu su: vuče se k’o puž ili juri k’o luđak…“, pita se moj austrijski sugovornik.
Pa onda opet: skijao se izvan piste namjerno, pa u drugoj verziji išao je pomoći prijatelju koji je tamo pao, onda se odjednom pojavljuje i treća verzija da je zaobilazio neko dijete na stazi, pa je bio primoran skrenuti u duboki snijeg i izvan piste…. Sada se ipak pojavljuje i kaciga na Schumijevoj glavi, a na kacigi i kamera. Kamera bi mogla sve objasniti. No, postoji li uopće kamera i je li bila uključena, sljedeće je pitanje… Javio se i jedan 35-godišnji njemački turist koji je snimajući svoju djevojku na stazi potpuno neočekivano uhvatio i Schumachera u padu (koja sreća u nesreći)…
Bez obzira na sve, Schumacheru ide u prilog činjenica da je dio staze gdje se nesreća dogodila loše označen što je istaknula i predsjednica odvjetničke komore Albertvillea, kritiziravši nedostatak oznaka na padini na mjestu nesreće: “Ne postoji točna definicija na kojoj bi udaljenosti od skijaških staza trebalo na skijalištima postaviti markere. Ali, svakako mislim da nije normalno da se ovo opasno mjesto sa izvirućim stijenama, između dva uređena skijaška terena nije odijelilo zaštitnom i upozoravajućom mrežom.”
Opet, staze u Francuskoj, pogotovo u Tri doline, vjerojatno najvećem skijalištu na svijetu, poznate su kao opasne i najstrože je zabranjena vožnja izvan uređenih pista na kojima također treba biti izuzetno oprezan. Je li Schumacher platio danak činjenici da se našao u situaciji kada ne može u potpunosti kontrolirati brzinu, na koju je naučen cijeli svoj život ili je razlog nesreće nesretan splet okolnosti, saznat ćemo možda već danas kad će pred novinare izaći francuski istražitelji.
Jedno je sigurno: skijaške kacige pucaju samo pri vrlo velikim brzinama…