Kada smo Ivica Vrkić i ja dobili priliku da pomognemo potragu za nestalim licima kao izaslanici predsednice Kolinde Grabar Kitarović i Aleksandra Vučića, Boris Pavelić je objavio tekst Divni gubitnici (Wonderful Losers ) sa konstatacijama da smo se uključili kao autsajderi sa željom da doprinesemo koliko god možemo rešavanju najbolnije teme bliske prošlosti Hrvatske i Srbije. Zastoj u rešavanju pitanja nestalih predugo je trajao. Vrlo brzo smo naišli na otpore institucija. Ubrzo se kolega Vrkić povukao i zbog toga što su nadležna tela u Hrvatskoj odbijala bilo kakvu saradnju sa nama dvojicom, a potom i zbog bolesti. Ostao sam u tom poslu sam i žao mi je što ovaj izveštaj ne pišemo zajedno. Kao gubitnici iz Borisovog teksta koji ne odustaju. [Read more…]
Imena i dostojanstvo za 854 NN
Sanjam o danu kada će početi istinska saradnja Hrvatske i Srbije u rešavanju pitanja nestalih. Nedavni sastanak Povjerenstva za nestale i Komisije za nestala lica, posle duge pauze, dao je samo tračak nade da će se saradnja poboljšati. Ali ništa više od toga. [Read more…]
Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora i aktualnosti teme).
Dani sjećanja na tragediju stradanja grada Vukovara i zločina u Škabrnji uvijek za sobom nužno povlače i pitanja o nestalima tijekom Domovinskog rata.
Svi mediji, bilo da je riječ o televizijskim, ili radijskim programima, web portalima, tiskanim medijima objavljuju priloge i priče, o nestalima, razgovarajući s članovima njihovih obitelji, suborcima, prijateljima, ili pokušavajući rekonstruirati kada su i gdje zadnji put viđeni. [Read more…]
Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
Dani sjećanja na tragediju stradanja grada Vukovara i zločina u Škabrnji uvijek za sobom nužno povlače i pitanja o nestalima tijekom Domovinskog rata.
Svi mediji, bilo da je riječ o televizijskim, ili radijskim programima, web portalima, tiskanim medijima objavljuju priloge i priče, o nestalima, razgovarajući s članovima njihovih obitelji, suborcima, prijateljima, ili pokušavajući rekonstruirati kada su i gdje zadnji put viđeni. [Read more…]
Da nestali ne bi ponestali
Predrag Lucić, ”Step by Step – Stepinac”, Adamić, Rijeka, 2016.
(Opaska uredništva: Ako ikad, sada. Valja uzeti u ruke knjigu pjesama pokojnog Predraga Lucića ”Step by Step – Stepinac”).
DA NESTALI NE BI PONESTALI [Read more…]
Nestali Arsena Bauka
Vozili ste se kojiput s uređajem za satelitsku navigaciju nekakvom cestom koja nije ucrtana u karte. Na malom ekranu pod šoferšajbom naslikani autić milio je kroz bjelinu, a snimljeni ženski glas izgubljeno, beznadno ponavljao istu neupotrebljivu budalaštinu:
Kentauri…
“Preračunavam, za sto pedeset metara zaustavite se sa strane i pucajte sebi u glavu.” I premda su vam krajolik i cesta bili poznati, oćutili ste se na trenutak kao istraživač novog svijeta, kao Roald Amundsen koji saonicama sa psećom zapregom juri nepreglednom snježnom arktičkom pustoši, i ispunila vas je iracionalna zebnja od bijelog nebitka i ništavila i došao vam je onda pjesnik, učili ste ga u višim razredima osmoljetke:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me je stigla u tuđini
Nigdje puta, nigdje staze…
Pretpostavljam da bi se jednako trebale osjećati tisuće i tisuće onih koji do 29. prosinca moraju promijeniti osobne dokumente s nevažećim adresama, bez kućnog broja. Za državu oni ne postoje, oni žive, ako uopće žive, u bijeloj praznini koju GPS uređaj Ministarstva uprave ne prepoznaje i više ne mogu registrirati automobil, dobiti putovnicu, napraviti vozačku dozvolu, prometnu ili knjižicu vozila, ili bilo kakvu drugu ispravu ili uslugu za koju se traže podaci o prebivalištu.
Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”
Oni su nitko i nigdje. Možda ih je tkogod čak izmislio. Ministru Arsenu Bauku njihova je egzistencija sumnjivija od egzistencije jednoroga ili kentaura.
Nitko ne zna što će se dogoditi s njima nakon što istekne rok za promjenu dokumenata. Pesimistična je prognoza da bi mogli i nestati. Probudit će se takav jedan Gregor Samsa ujutro 30. prosinca i zapanjeno gledati kako njegova ruka blijedi i iščezava u zraku.
“Haaa! Di mi je ruka?! Nema mi desne ruke!” zavrištat će čovjek prestravljeno.
“E, tako ti i triba!” doviknut će na to njegova gospođa. “Lipo su, i u novinama i na televiziji, rekli da napravimo nove lične karte, ali ne, gospodinu je lino otić u policiju. On je pametniji od drugih. Njega niko neće zajebavat. Pa, eto ti sad, kretenu…”, mljet će ona svadljivo, ni ne primjećujući da joj muža više nema, da je s druge postelje od njega ostala samo prugasta flanelska pidžama, zubni most i zlatni lančić s grbom voljenog kluba.
Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”.
Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan.
Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan
Bojažljivo će izlaziti iz kuća i kradom hodati bez dokumenata sporednim, sjenovitim ulicama. Bez ispravnog građanskog identiteta prestat će upravljati motornim vozilima da ih policija ne bi zaustavila. Mnogi će se ostaviti rakije i duhana od bezumnog straha da blagajnici u samoposluživanju slučajno ne padne na pamet provjeriti jesu li stariji od osamnaest i upita ih ličnu kartu.
Poželjet će možda napraviti organizaciju kako već čine ugrožene skupine, koje se sastaju četvrtkom na radničkom sveučilištu da bi jedni s drugima podijelili svoju muku, ali i to će im biti onemogućeno jer se organizacija ne može registrirati bez valjanih papira.
Ustraju li na svojim bb adresama, njima naprosto ne preostaje ništa drugo nego da se daju u odmetnike, šmugnu u planinu i nezakonito kupljenim oružjem bore protiv države koja ih ne priznaje. To je zaista jedino što mogu učiniti.
Jer, gledajte, oni bez ispravnih dokumenata ne mogu ni sudjelovati u izboru svojih parlamentarnih predstavnika. Džaba im je dolaziti na biračko mjesto, njih nema u Baukovim sitničavim evidencijama.
Uskraćeno im je da svoj glas daju Ruži Tomašić, ili Branku Grčiću, ili Davoru Bernardiću, ili Ivi Baldasaru, ili Vladimiru Šišljagiću, ili Kolindi Grabar Kitarović, ili Milijanu Brkiću…
Istina, zbog gubitka ovoga prava još će se najmanje uzrujati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).