A šta je vama, pitao me debeljuškasti tip mojih godina…

 

Ma, anksioznost, nesanica i tako… kazala sam.

 

Aha, vi ste oni koji nama uzimate mjesto bezveze, a nije vam ništa, otkantao me je.

 

On ima psihozu.

 

Kaže, nemojte nama šizofreničarima govoriti da smo šizofreničari, iako jesmo, nego da smo psihotični. To bolje zvuči, a i točnije je.

Panični atak teško je opisati onome tko ga nikad nije doživio. Riječ je o istinskom suočavanju sa smrću, unatoč činjenici da ta smrt prođe kako je i došla. No, malo je neobično umirati tako često, ponekad i više puta dnevno, a pomalo je i glupo. Posebno, ako vam zapravo nije ništa. Naime, nije da vam nije ništa, ali to što somatizirate emocije i probleme, pa umjesto da onoga koga treba pošaljete u pi.ku materinu, da šefu odvalite trisku, susjedi zatvorite vrata pred nosom, a mužu ili ženi kažete zbogom, i nije neka bolest

 

Nakon što se pomirio s tim da ću u ordinaciju prije njega, a valjda sam mu postala i simpatična, ispričao mi je priču kako je zapravo sretan jer šizofreniju nije dobio od mržnje nego od ljubavi. Na drugoj godini faksa se fatalno zaljubio u neku kolegicu i… puk’o. Mogao sam puknut u ratu, a to bi bilo puno gore, dovršava naš razgovor prije nego što me prozovu….

 

Psihijatrijske čekaonice zanimljiva su mjesta. Prvo, to su jedini odjeli na kojima se može pušiti, ako niste znali, a pritom ne moraš biti lud…

 

Ali, sad ozbiljno…

 

Pošast depresije, tjeskobe i napadaja panike trese Hrvatsku, a o tome se još uvijek malo govori. Antidepresivi su već godinama jedan od najpropisivanijih lijekova, instant-rješenje za podizanje serotinina, kemijski balans i, što bi rekao Bare – put ka sreći.

 

No, nije riječ o pilulama koje uzimaju samo oni koji bezvoljno leže na kauču, odustali od života i sebe, nego i oni na kojima se ne vidi ništa, koji izgledaju svježe, normalno rade, imaju djecu, poslove, cvijeće, kućne ljubimce, voze automobile, imaju čak i umjetne trepavice.

 

Panični atak teško je opisati onome tko ga nikad nije doživio. Riječ je o istinskom suočavanju sa smrću, unatoč činjenici da ta smrt prođe kako je i došla. No, malo je neobično umirati tako često, ponekad i više puta dnevno, a pomalo je i glupo. Posebno, ako vam zapravo nije ništa. Naime, nije da vam nije ništa, ali to što somatizirate emocije i probleme, pa umjesto da onoga koga treba pošaljete u pi.ku materinu, da šefu odvalite trisku, susjedi zatvorite vrata pred nosom, a mužu ili ženi kažete zbogom, i nije neka bolest.

A to što nam svima lupa srce, koče se prsti, trne vilica, ošit se diže do grkljana i što smo zapravo silno, silno prestrašeni, toliko da umiremo nekoliko puta dnevno, tjedno ili godišnje, to je… ništa. Htjela sam da ovaj tekst ima neku poantu, ali zapravo se ne mogu sjetiti kakva bi ona trebala biti. Valjda je ne treba tražiti. Nego ono, kad vas preplavi taj čudni val koji ne kontrolirate, samo recite: pa šta…

 

To smo, naprosto, mi. Biti zaposlen, uspješan, zarađivati, biti ukorak s vremenom, biti dobar prijatelj, žena, ljubavnik, susjed, radnik, biti simpatičan, dobre volje, dobro kuhati, imati izmanikirane nokte, frizuru, znati kupovati pametno i na rasprodajama, snalaziti se s teleoperaterima, vježbati tonus mišića, pronaći najbolju noćnu kremu, odoljeti da ne zvizneš dijete koje se nasred ulice baci na pod, imati vremena i energije za uplakane prijateljice, slušati recentnu glazbu i znati tko je dobio Oscara, razlikovati sushi od sashimija, hraniti se zdravo, raditi trbušnjake, raditi na duhovnosti, dijeliti dobrotu barem na fejsbuku, imati razumijevanja za slabe, nemoćne, siromašne, čitati vijesti, gledati dnevnike jedan za drugim, registrirati automobile, voziti se u tramvajima, biti pošten, dobar, drag, uljudan, pristojan, lijep, mlad, mlad, mlad, mlad…… halo?

 

S kim god sjednem, a da se malo dulje nismo vidjeli, kaže mi (oduvijek kod ljudi pobuđujem potrebu da mi ispovijedaju svoje medicinske probleme, valjda zbog četiri planete u dosadnoj Djevici i hipohondrijske prošlosti), ne znam šta je to, ali…. kako da ti objasnim…

 

Aha, znam, panični atak, odgovaram već lakonski jer to zapravo znači da nikome nije ništa, da smo zdravi, da nemamo rak, autoimunu bolest, da nismo za ludaru….

 

A to što nam svima lupa srce, koče se prsti, trne vilica, ošit se diže do grkljana i što smo zapravo silno, silno prestrašeni, toliko da umiremo nekoliko puta dnevno, tjedno ili godišnje, to je… ništa.

 

Htjela sam da ovaj tekst ima neku poantu, ali zapravo se ne mogu sjetiti kakva bi ona trebala biti. Valjda je ne treba tražiti. Nego ono, kad vas preplavi taj čudni val koji ne kontrolirate, samo recite: pa šta…

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).