Na sve ovo što se događa kod nas i u svijetu danas gledam svisoka. Doslovno. Glava mi je u oblacima dok letim iz Zagreba za London, a odatle za New York. O čemu god da razmišljate i pišete, u jednoj običnoj ljusci visoko iznad beskrajne i puste pučine Atlatnika pespektiva se nužno mijenja. Ponajprije perspektiva vremena i prostora. [Read more…]
Zrna pijeska koja nose čitav svemir, ili pakao
U prva dva desetljeća 19. stoljeća Europom su harali ratovi. Sila je krenula iz Francuske, u ime bratstva, jednakosti i slobode. Ime joj je bilo Napoleon koji je naumio, današnjim jezikom rečeno, svijetu donijeti demokraciju. Cijena u ljudskim životima bila je strašna, čak i prema kriterijima genocidnog 20. stoljeća. Procjene povjesničara kreću se od tri do šest milijuna ubijenih, od čega dobru trećinu čine civili. O izbjeglicama da ne govorimo. [Read more…]
Je li Predsjednici Tomislav Nikolić zaista bliži od Zorana Milanovića?
(Opaska uredništva Autografa: analizom naslova srpskih medija možemo zaključiti da je Novi list 27. rujna u članku Dražena Ciglenečkog manipulirao naslovom ”Nikolić i Grabar-Kitarović se složili da je krizu u odnosima Srbije i Hrvatske izazvala Vlada RH” i da hrvatska predsjednica, tako se čini, nije tužakala hrvatsku Vladu pred predsjednikom Republike Srbije tijekom razgovora u New Yorku).
Idemo uzeti svoju državu u svoje ruke – pozvala je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović Hrvate u New Yorku, na druženju organiziranom u pauzi njenog sudjelovanja na zasjedanju Opće skupštine UN-a. [Read more…]
Savez za održivi razvoj
GRADONAČELNICI IZ CIJELOGA SVIJETA ZAJEDNO S PAPOM FRANJOM POKRENULI SAVEZ ZA ODRŽIVI RAZVOJ U GRADOVIMA
Spomenuti će savez biti predstavljen u New Yorku, uoči posjeta pape Franje Ujedinjenim narodima
”Savez za gradski održivi razvoj“, projekt je koji je 22. srpnja 2015. u Vatikanu pokrenulo više od 70 gradonačelnika iz cijeloga svijeta, zajedno s predstavnicima Organizacije ujedinjenih naroda, koji su se okupili na skupu o klimatskim promjenama i modernim ropstvima. [Read more…]
Sonja otišla u nebesku ješivu
Tko god je, makar i površno poznavao Sonju Samokovliju, doživio njezin osmijeh, stisak ruke ili toplu riječ, s dubokom tugom je primio vijest o njezinoj smrti 7. prosinca 2014.
Njezinim odlaskom izgubili su dragocjenu prisutnost ne samo njezina obitelj – posebice kćer Maya, sin Raul i unuci Bianca, Noah i Nesta – te članovi i prijatelji židovske vjerske zajednice ‘‘Bet Israel“ u Zagrebu, nego i brojni, mladi i stariji, prijatelji diljem svijeta: od Iža do Sydneya, od Beograda, Rijeke, Sarajeva, Skopja do New Yorka… Zapravo, svatko tko ju je upoznao.
Unuka liječnika i poznatoga književnika Isaka Samokovlije (1989.-1955.), sefardskog Židova koji je većinu života proživio u Sarajevu, Sonja se rodila 21. kolovoza 1946. Školovala se u više mjesta, svoje obrazovanje i životno iskustvo obogatila na sarajevskom i beogradskom Sveučilištu, a živjela u Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu, Münchenu, Solunu…
Tko god je, makar i površno poznavao Sonju Samokovliju, doživio njezin osmijeh, stisak ruke ili toplu riječ, s dubokom tugom je primio vijest o njezinoj smrti 7. prosinca 2014.
U posljednjih dvadesetak godina u Zagrebu je bila poznata kao židovska aktivistica te založena i požrtvovna članica židovskih zajednica. Sonja je bila jedna od osnivačica ‘‘Bet Israela“, članica Vijeća, jedna od glavnih inicijatorica kulturnih događaja, proslava blagdana i brojnih drugih aktivnosti zajednice, glavna urednica glasila Ruah Hadaša, jedna od organizatorica Bejahada, židovske kulturne scene zemalja bivše Jugoslavije.
Jednom mjesečno, nedjeljom je, još od 2007. organizirala sastanke u klubu zajednice , nazvavši ih ‘‘Schmooze caffe“ (što na jidišu znači: čavrljanje uz kavu). U ugodnom i opuštenom ozračju tu su se razmjenjivale knjige, razgovaralo o kazališnim predstavama, koncertima, filmovima te organiziralo odlaske na proslave Šabata u europske gradove (London, Beč, Bratislava, Venecija, Budimpešta, Beograd, Sarajevo, Novi Sad, Pariz).
Bila je druželjubiva i svestrana, a sve što je radila, radila je zdušno, predano, s oduševljenjem.
Iako vjerna svom putu, bila je tolerantna i puna poštovanja prema ljudima koji pripadaju drugim vjerskim, kulturnim, nacionalnim zajednicama. Iz ljubavi prema Izraelu bila je lojalna njegovoj politici – pa i kad se ona pokazala krhkom prilikom posljednjeg napada izraelske vojske na stanovnike Gaze – ali nikome nije nametala svoj politički stav niti ga stavljala u prvi plan. Kao urednica glasila Ruah Hadaša nije dopuštala da u njega uđu tekstovi s političkom tematikom, nego ostala vjerna onom što je smatrala zadaćom glasila: da obavještava, podučava, obogaćuje znanjima i mudrostima iz blaga židovske duhovnosti i kulture.
To je blago voljela dijeliti sa svima, a posebice s rabinom ‘‘Bet Israela“ i glavnim rabinom Hrvatske Kotelom Da-donom te sa svojim prijateljem iz New Yorka, nadahnutim rabinom Dovidom Goldwasserom (u nas je 1999. prevedena njegova knjiga Dogodilo se na nebu). Njih dvojica su je i otpratili prema nebeskoj ješivi na zagrebačkom Mirogoju.
Ne bismo trebali plakati jer je Sonja otišla, nego biti zahvalni što je bila s nama. Tei nafša cerura bicror ahajim! Vjerujem da jest: da joj je duša vezana u snop živih
Njezine dvije objavljene knjige: kuharica Dobar tek (2000. i 2008.) i Rječnik duše (2003.), obje u izdanju Kulturnoga društva ‘‘Miroslav Šalom Freiberger“ iz Zagreba, izborom tema i načinom njihove obrade odražavaju bitne elemente Sonjina svijeta: oplemenjena svakodnevica te predana, duboka i iskrena vjera. ‘‘Božja zapovijed je svijeća, a Tora plamen“ – tim riječima je naslovila svoje priloge u glasilu Ruah Hadaša i njih je i sama živjela. Sonja je bila čuvarica i djeliteljica onog ponajboljeg iz židovske kulture.
Recepte jela i kolača, posebice sefardske kuhinje, za svoju je prvu knjigu Sonja skupljala desetljećima, a sama je kuhala s ljubavlju, posluživala raskošno i najjednostavnija jela te osmijehom, srdačnošću i toplinom sitila i tijela i duše prijatelja. I ne samo ljudi, nego, pažljiva prema svima, i drugih živih bića (posljednji ‘‘post“ što ga je stavila na svoju Facebook stranicu snimka je crnoga labuda koji svojim kljunom hrani zlatne ribice iz istoga jezera…). A bila je u svemu tomu elegantna , profinjena i šarmantna dama te doista lijepa osoba.
Cijeli svoj život Sonja je posvetila pomažući drugima, posebice svojim sestrama i braći po kulturi i vjeri da pronalaze sebe same unutar sebe, da razumiju tradiciju i duhovnost kojoj rođenjem pripadaju. Neumorno je radila kako bi svijet činila boljim mjestom za život, gdje god je mogla, uklanjala je prepreke kako bi i drugi dolazili do svojega samoostvarenja i ispunjenja.
Rječnik duše (Milon LaNešama) plod je njezina istraživanja i produbljivanja vlastite tradicije , a sastavljen je od nedovoljno poznatih riječi, uglavnom hebrejskog podrijetla te posvećen promislivoj duhovnosti kakva se odražava u tim odabranim riječima. Ostavila ih je poput dragocjenih kamenčića da se ne izgubimo. Da živimo naš Pesah, odnosno da budemo slobodni od svakog ropstva te imamo hrabrosti i vjere kakvi prelaze sva mora.
Stoga i ne bismo trebali plakati jer je Sonja otišla, nego biti zahvalni što je bila s nama.
Tei nafša cerura bicror ahajim! Vjerujem da jest: da joj je duša vezana u snop živih.
Leonard Cohen, tri razboja
Kao da se nevidljiva ruka nekog demiurga poigrala sa nama donoseći neočekivanu radost. U samo nekoliko dana stiže mi u ruke pregršt predivnih darova, povezanih sa jednim od najosobenijih pisaca i autora moderne muzike – Leonardom Cohenom. Moja radost je golema, jer Cohena pratim gotovo četiri decenije, koliko se to moglo kad živite na brdovitom Balkanu, gde je pre nailaska interneta naša upućenost u tokove moderne i medijske kulture zavisila od mnogo slučajnosti i sreće.
Šta je, dakle, povod ovom zapisu? Pre petnaestak dana u moje ruke stiže novi album Leonarda Cohena ”Popular Problems”, gotovo u istom trenutku kad i na zapadnim tržištima. Ne pitajte me kako, imam i ja poverljive ljude oko mene, pa i negde u svetu. Na omotnici je Cohen u uobičajenom sivom odelu, sa neupadljivom kravatom i štapom na koji se oslanja u hodu. Očekivano, jer je krajem leta ušao u devetu deceniju života. Album je relativno kratak, ukupno devet pesama, 36 minuta. Ali tu je Cohen u svom prepoznatljivom, baladesknom izdanju, sa stihovima utopljenim u gorčinu života i samoironiju koja ga spašava od melodrame prebivanja u poznim godinama.
Album se pojavio prvih dana septembra, dobio je frenetične recenzije i trenutno je na vrhu top-lista u 28 zemalja. Cohen nije izgubio nikog od onih koji ga prate od prvog albuma iz 1967. A nema sumnje da je iz novih naraštaja stiglo mnogo onih kojima je ovaj pesnik zanimljiv, pogotovu što nije od onih podgrejanih rok-veličina koje obilaze svet, skaču po binama pokušavajući da pokažu kako ih vreme nije pregazilo
Album se pojavio prvih dana septembra, dobio je frenetične recenzije i trenutno je na vrhu top-lista u 28 zemalja. Cohen nije izgubio nikog od onih koji ga prate od prvog albuma iz 1967. A nema sumnje da je iz novih naraštaja stiglo mnogo onih kojima je ovaj pesnik zanimljiv, pogotovu što nije od onih podgrejanih rok-veličina koje obilaze svet, skaču po binama pokušavajući da pokažu kako ih vreme nije pregazilo. Najnoviji album je trinaesti u njegovoj karijeri. I već je za prve decembarske dane najavljen novi album ”Live in Dublin”, gde Cohen ima najgorljivije privrženike (nešto i irske krvi struji njegovim venama).
Tih dana beogradski izdavač Geopoetika izbacuje u knjižare Cohenov drugi roman ”Divni gubitnici” (264 str., prevod Vuk Šećerović). Isti izdavač je prethodno objavio Cohenov romaneskni prvenac ”Omiljenu igru”, što je ovde zbunilo mnoge koji su mislili da je autor odrastao kao muzičar. ”Divni gubitnici” su 1966. izazvali podeljene kritičke reakcije, neki konzervativni krugovi su roman proglasili skarednim, ali kritičar Boston Globea je napisao: ”James Joyce nije umro, on živi u Kanadi i zove se Leonard Cohen”. Danas se ovaj roman svrstava među najznačajnije romane napisane na američkom kontinentu.
Treći događaj tih dana – kritička biografija ”Leonard Cohen – muzika, iskupljenje, život” (182 str., izdavač: Dereta, prevod: Miloš Mitić) je po mom skromnom sudu jedna od najboljih biografija o nekom umetniku naših dana. Moram da priznam da sam sa mnogo skepse prišao čitanju ove knjige, jer sam malo sit biografija poznatih zvezda iz medijskog sveta, pogotovu onih biografija koje nose naznaku ”autorizovana”. Najčešće su to bljutave priče, ”od kolevke pa do groba” (imaginarnog, jer neki podvižnici su još živi, ljubila ih majka), hagiografije koje se, i kad dotiču skandaloznu stranu života, kreću ivicom nekritičkog obožavanja sve zlorabeći široku popularnost odabrane veličine.
Cohenovu biografiju potpisuje Liel Leibovitz, doktorirao na newyorškom univerzitetu Columbia, predavač digitalnih medija na univerzitetu New York, autor, između ostalog, dobro dokumentovane knjige ”Lili Marlene – the Soldiers Song of World War II”. Autor je imao pristup Cohenovoj arhivi koja je pohranjena u nekoliko važnih biblioteka (vrlo mudro od čoveka koji je osetio lepet anđela smrti kad je pre nekoliko godina pao na sceni u Portugaliji i, zahvaljujući požrtvovanom trudu lekara, preživeo najveću krizu svog života). I evo ga, mimo lekarskih preporuka da se mane javnih radova na sceni ponovo obilazi svet. Buntovnik sa mnogo razloga.
Cohenovu biografiju potpisuje Liel Leibovitz, doktorirao na newyorškom univerzitetu Columbia, predavač digitalnih medija na univerzitetu New York, autor, između ostalog, dobro dokumentovane knjige ”Lili Marlene – the Soldiers Song of World War II”. Autor je imao pristup Cohenovoj arhivi koja je pohranjena u nekoliko važnih biblioteka (vrlo mudro od čoveka koji je osetio lepet anđela smrti kad je pre nekoliko godina pao na sceni u Portugaliji…)
Prokopavši gomile papira i dokumenata, Leibovitz prati život mladog čoveka koji je najpre pisao stihove, čitao ih po barovima i zamračenim klubovima, dok se muzikom diskretno bavio sa svojim drugarima, bez većih pretenzija. U 30-oj godini je objavio ”Divne gubitnike” i bio zbunjen gromkim odzivom. Ali pre toga je objavio knjigu stihova ”Hajde da poredimo mitologije”, koju je u kritičkom prikazu pohvalio i čuveni teoretičar Northrop Frye. Njegova druga pesnička knjiga ”Cveće za Hitlera” zbunila je čitalište gorkom ironijom i ukazivanjem da svako zlo ima potporu glupaka i neznalica.
Sledeća knjiga stihova ”Snaga robova” je objavljena u beogradskom BIGZ-u krajem sedamdesetih (prepev Vlade Bajca, osnivača i današnjeg urednika Geopoetike). Knjiga je pre objavljivanja imala čudnu putanju. U redakciju dnevnog lista banuo je meni nepoznat mladić, predstavio se i rekao: ”Urednici BIGZ-a su mi rekli da vi procenite da li valja objaviti ovu knjigu i lepo bi bilo da napišete predgovor”. Knjiga je bila pozamašna, do tog trenutka sam znao dva romana (i danas posedujem engleska izdanja tih knjiga).
Imao sam načelnu primedbu: zašto prevodilac nije načinio izbor iz svih dosadašnjih pesničkih kjiga L. C-a. Bajac mi je rekao da će neko drugi objaviti njegove prethodne knjige. Čudno, Bajac je osnivač i glavni u Geopoetici, mogao je da objavi i pesničke Cohenove knjige, ali ništa. Ipak objavio je dva romana, OK.
Leibovitzeva knjiga otkriva mnoge pojedinosti iz pesnikovog života, njegovu opsesiju da svoje intimne i zavodničke tlapnje prožima aluzijama i referencama na judaizam, hrišćanstvo i zen-budizam. U ovom srpskom izdanju je promenjen naslov ”Broken Hallelujah” (Oštećena molitva), previše zagonetan za naše ukuse.
Pred golemim auditorijem za te prilike mladi pesnik je održao predavanje koje je ocenjeno kao svetogrđe. Žestoko se obrušio na kanadsku jevrejsku zajednicu koja zajedno sa industrijskim društvom prema siromašnima i učenima gaji samo prezir. Uzgred je potkačio Kleina kojem je mnogo dugovao, tvrdeći da je postao pajac, jer je ”propovedao ljudima koji su najviše od svega prezirali njegov poziv. Primao je novac. Izabrao je da bude sveštenik i da štti rituale”
Jedan od prelomnih trenutaka u Cohenovom životu (bilo ih je mnogo) bejaše ponuda da u montrealskoj jevrejskoj zajednici krajem 1964. održi predavanje o poeziji Abrahama Mosesa Kleina. Reč je o jednom od uzora u Cohenovom pesničkom sazrevanju.
Pred golemim auditorijem za te prilike mladi pesnik je održao predavanje koje je ocenjeno kao svetogrđe. Žestoko se obrušio na kanadsku jevrejsku zajednicu, koja zajedno sa industrijskim društvom prema siromašnima i učenima gaji samo prezir. Uzgred je potkačio Kleina kojem je mnogo dugovao tvrdeći da je postao pajac, jer je ”propovedao ljudima koji su najviše od svega prezirali njegov poziv.
Primao je novac. Izabrao je da bude sveštenik i da štti rituale”. Ali najveći gnev dela prisutnih izazvalo je Cohenovo poimanje proroka kojima nije zadatak da predviđaju budućnost, već, po njemu, da razumeju svoje doba. Kako navodi Leibovitz, njegove reči o ubistvu Boga, prorocima kao izdajnicima i bezdušnim bogatašima razjarili su mnoge u publici. Predavanje je prekinuto, zakazan je nastavak za sedam dana, ali je Cohen, kojem je prekipelo, odmah odleteo za Grčku, na ostrvo Hidra gde je imao kućicu za pisanje i meditacije.
Dve godine kasnije Cohen se opredeljuje, pod uticajem Boba Dylana, za karijeru modernih trubadura. Piše pesme i sam ih izvodi, ali njegov ulazak u rock i estradne vode izaziva podsmeh: zar nije čovek starinski obučen, sa fedora-šeširom malo mator za tu oblast! Suprotno od toga: njegova muzička karijera je jedna od najsuptilnijih i najsjajnijih. Postepeno je gradio svoju publiku i stekao harizmu.
Analizom njegovih stihova Leibovitz pokazuje kako Cohen stvara diskretnu mrežu aluzija na etičke stavove velikih svetskih religija služeći se ironijom, pa i crnim humorom, kad valja podsetiti na podeljeni svet. U vreme kubanske krize našao se u Havani i bio isporučen nazad (srećno je prošao) jer su Castrovi bezbednjaci sumnjali da ovaj stranac radi za CIA-u!
U Tel Avivu je 2009. masa od 60 hiljada poštovalaca ispunila najveći fudbalski stadion u zemlji. Cohen je između pesama pominjao da su u njegovom srcu i Palestinci. Potom je pokušao da ubedi izraelske vlasti da ga puste da u Ramali, nezvaničnoj palestinskoj prestonici, ponovi istovetan program. Oštro su ga upozorili da digne ruke od te jeretičke ideje. Samo što ga nisu uhapsili!
Kad se 1985. našao u Varšavi i priredio koncert pred 60.000 ljudi, Valensa mu je predložio da zajedno istrče na binu. Cohen se usprotivio i rekao: Nemoj da pravimo politički miting, mogu ja i drugačije. I izrekao je svoju veliku naklonost prema borbi poljskog naroda za slobodu. Sa Valensom na sceni, to bi dobilo drugačiji prizvuk.
U Tel Avivu je 2009. masa od 60 hiljada poštovalaca ispunila najveći fudbalski stadion u zemlji. Cohen je između pesama pominjao da su u njegovom srcu i Palestinci. Potom je pokušao da ubedi izraelske vlasti da ga puste da u Ramali, nezvaničnoj palestinskoj prestonici, ponovi istovetan program. Oštro su ga upozorili da digne ruke od te jeretičke ideje. Samo što ga nisu uhapsili!
Ono što su mnogi Cohenovi poštovaoci znali pokazuje ova knjiga: pesnik najskrivenijih osećanja (ljubavnih) je čovek besprekorne moralnosti, koja ponekad može da bude nekom, u ovom podeljenom i nepravednom svetu, kost u grlu.
Kad je 2009. održao koncert u beogradskoj Areni za petnaestak hiljada ljudi, doživeo je ovacije i znake velikog pštovanja, kao i na mnogim drugim mestima. Koncert je bez pauze trajao 3 časa i 8 minuta. Izlazeći u mrklu noć, oko sebe sam video samo ozarena lica svih generacija.
Lepa je vest da Cohen ne prestaje, da se ne da.
Kakav utisak autentičnosti, kakva doslednost!
Ne bi me začudilo da uskoro ponovo poseti Beograd i Zagreb. Njegova misija na zemlji nije nemoguća, kao u onom američkom blockbusteru, već jedino moguća. Pesnikovo prokletstvo, nesumnjivo.
Jedno pismo Politici
Ovih oktobarskih dana jedno pismo kruži internetom. Upućeno je iz Sjedinjenih Američkih Država srpskom dnevnom listu Politika. Politika ga do sada nije objavila, a po svemu sudeći ni ubuduće nema nameru da ga objavi.
Pismo glasi:
Poštovana gospođo urednice,
Živim u Americi. u Njujorku. Dugo godina sam bio funkcioner Ujedinjenih nacija. Sada sam penzioner. Pažljivo i redovno pratim zbivanja u našoj zemlji Srbiji uglavnom preko Interneta (dnevna štampa, nedeljnici, RTS …). Svakog leta provedemo po mesec do dva dana u Srbiji. Ovdašnja srpska dijaspora je upoznata sa teškom finansijsko-ekonomskom situacijom Srbije i merama koje sadašnja vlada preduzima ili ima nameru da preduzme zarad uštede budžetskih rashoda – smanjenje penzija, plata i sl. Ovih dana je bilo zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. U našoj dijaspori se zna da je delegaciju Republike Srbije predvodio Predsednik Tomislav Nikolić kao i da je delegacija gospodina Nikolića odsela u Hotelu Star Wood na Lexington Aveniji.
Ovih oktobarskih dana jedno pismo kruži internetom. Upućeno je iz Sjedinjenih Američkih Država srpskom dnevnom listu Politika. Politika ga do sada nije objavila, a po svemu sudeći ni ubuduće nema nameru da ga objavi
U tom hotelu je odselo 50, i slovima pedeset, članova delegacije uključujući Predsednika i njegovu suprugu Dragicu. Bilo je sedam članova bezbednosti. Dvokrevetna soba u hotelu Star Wood košta 600 do 800 dolara na noć. Gospođa Dragica Nikolić je navodno došla na konferenciju o autističnoj deci. Ona je predsednik tog zaštitnog udruženja u Srbiji. Sa njom je bila i njihova snaja koja je blagajnik tog udruženja. Usput su išle i u kupovinu i to baš u radnju Victoria Secrets gde se prodaje ekskluzivni ženstveni donji veš. Apartman hotela Star Wood u kojem je odsela porodica Nikolić košta bar par hiljada dolara za noć.
Istovremeno je drugi deo delegacije na čelu sa gospodinom Ivicom Dačićem, Ministrom spoljnih poslova, odseo u hotelu Kimberli (50. ulica i Medison avenija). Njih je bilo, kažu, 20, i slovima dvadeset. Radi opsluživanja sedamdesetočlane delegacije Republike Srbije angažovani su ne samo Stalna misija pri UN (što je prirodno) već i Generalni konzulat u Njujorku, Ambasada RS u Vašingtonu, generalni konzulati iz Čikaga i Kanade.
Trebalo je obezbediti automobile, vozače, prevodioce, pratioce u šetnji i kupovini, plaćanje računa u restornima itd., itd. Pre neki dan je istim povodom (Gen. skupština UN) u Njujorku boravio Ministar spoljnih poslova Ruske Federacije, gospodin Sergej Lavrov.
Suočavamo se, po ko zna koji put, sa licemerjem vlasti koja jedne aršine ima za sebe, a sasvim druge za svoje podanike. Ova glamurozna poseta Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim nacijama dolazi u vreme kada se u mnogim delovima Srbije ukidaju kuhinje za siromašne gde se deli besplatna hrana. Prestaju sa radom zbog nedostatka novca za njihovo održavanje. A sve je više gladnih porodica čiji opstanak zavisi od ovakvih kuhinja
Sa njim je došlo još sedam saradnika (provereno u Stalnoj misiji Ruske Federacije pri UN). Jedan iz obezbeđenja, zamenik njegovog šefa kabineta, predstavnik za štampu i nekolicina stručnjaka – Ukrajina, Sirija i sl. Pitanje: Koliko je stotina i stotina hiljada evra koštala ekskurzija sedamdesetočlane delegacije siromašne Republike Srbije u Njujork i koliko je tu penzija, plata ili doprinosa žrtvama nedavnih poplava otišlo.
Da li ti vaši/naši lideri imaju obraza. Znaju li da STANU? Ovo sam pismo poslao urednici rubrike ”Među nama” u Politici. Ne verujem da će da objave. Svejedno, vi možete da ga širite dalje. Neka vide domaći primitivci za koga su glasali. Možda im sledeći put zadrhti ruka!
Sa poštovanjem Dusan Dragić 111 Harvard Drive Hartsdale, NY 120530 U.S.A.
Treba li još jednom spomenuti da se putovanje Predsednika Srbije i Ministra spoljnih poslova sa njihovim svitama događalo u vreme pripreme rebalansa budžeta i najavljenih velikih mera štednje koje uključuju smanjivanje plata i penzija, najavljeno otpuštanje prekobrojnih zaposlenika u javnim službama. Istovremeno, naočigled, državna administracija se ponaša rasipnički, uveliko kompromitujući sve reformske ideje, pokazujući svojim lošim primerom da su oni, koji bi prvi morali pokazati da poštuju drastične mere štednje, upravo ti koji takve mere krše i izlažu podsmehu.
Zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija ni po čemu nije bilo posebno ni naročito značajno. Nisu se donosile neke važne odluke, niti se razgovaralo o Srbiji. Po svemu, bilo je dovoljno prisustvo stalnog srpskog predstavnika u UN i možda, više reda radi, nekog od vodećih ljudi iz srpskog političkog establišmenta.
Zbog svega toga ovaj događaj (…) posebno privlači pažnju kao dokaz savršene nebrige i nepoštovanja sopstvenih odluka o beskompromisnoj štednji (…) Istina je, ova tragikomična državna poseta neće dokrajčiti državni budžet, on je već u velikom minusu
Suočavamo se, po ko zna koji put, sa licemerjem vlasti koja jedne aršine ima za sebe, a sasvim druge za svoje podanike. Ova glamurozna poseta Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim nacijama dolazi u vreme kada se u mnogim delovima Srbije ukidaju kuhinje za siromašne gde se deli besplatna hrana. Prestaju sa radom zbog nedostatka novca za njihovo održavanje. A sve je više gladnih porodica čiji opstanak zavisi od ovakvih kuhinja.
Svakodnevni su štrajkovi onih koji u propalim ili polupropalim preduzećima i fabrikama mesecima ne primaju plate, nemaju zdravstveno osiguranje niti dobijaju socijalnu pomoć.
Hiljade mladih ljudi traže bilo kakav posao, a državi preti bankrot.
Zbog svega toga ovaj događaj, prisustvo gargantuovsko – pantagruelovske delegacije na zasedanju Generalne skupštine UN-a, posebno privlači pažnju kao dokaz savršene nebrige i nepoštovanja sopstvenih odluka o beskompromisnoj štednji, svuda i na svakom mestu. Istina je, ova tragikomična državna poseta neće dokrajčiti državni budžet, on je već u velikom minusu. Dokrajčen je još ranije. Ali nepošteno je, drsko i osiono ponašati se na taj način u vreme velike krize države, njenih institucija i njenih finansija.
A nepošteno je i od Politike što pismo gospodina Dušana Dragića ne želi da objavi.
Where Is My Wife?
Tko zna gdje bi bila karijera Rosamund Pike da je David Fincher nije odabrao za ulogu Amy Elliott Dunne, protagonistice svoga najnovijeg filma ”Nestala”?
Iako je na velikom platnu zasjala još 2002., i to još kao Bond djevojka, Pike je cijelo ovo vrijeme ostala negdje u drugom planu kao solidna, ali nerazvikana glumica – svjetska je publika pamti, možda, po epizodi u ”Ponosu i predrasudama”, te po pariranju Tomu Cruiseu u ”Jacku Reacheru”. Usprkos očito dobitnoj kombinaciji izgleda, intelekta i talenta, Pike sve dosad nije dobila priliku pokazati što zaista može. Na čelu joj je doslovno pisalo “velika filmska diva” – ali i nije neka vijest da Hollywood ima problema s čitanjem.
Amy Elliott Dunne, protagonistica filma, nestala je u svakom stvarnom smislu u kojem osoba može nestati; “Nestala” se bavi mučnim postupkom ponovnog pronalaženja sebe
Amy Dunne je na svoj način jednako fascinantan ženski lik u Fincherovoj filmografiji kao Marla Singer ili Lisbeth Salander – utoliko više što Amy izvana izgleda upadljivo normalno. Dapače, sve je u ”Nestaloj” naizgled posve normalno: priča se vrti oko bračnog para ljudi u najboljim godinama, intelektualaca nastanjenih u mirnome mjestu na američkom Jugu koji se upravo spremaju proslaviti petu godišnjicu naizgled idilična braka kojem, očito, nedostaju jedino djeca.
Ona je naizgled trofejna žena – nekoć uspješna novinarka iz New Yorka, te ni više ni manje nadahnuće za uspješan serijal dječjih knjiga svojih roditelja. Ona je Čudesna Amy, ili možda “Čudesna Amy”: ona je predivna i uvelike nepoznata, baš kao i Rosamund Pike, a u isti je mah uvelike određena javnim identitetom fiktivne sebe.
Podno normalnosti krije se prijetnja – ali ne izvanjska, kao u Fincherovu najslabijem filmu, ”Sobi panike”, a ni inscenirana, kao u ponešto boljoj ”Igri”: prijetnja gubitka identiteta, naime.
Nick Dunne, protagonist filma, ljigav je u svakom smislu koji Ben Affleck može utjeloviti, a takvih je legija; “Nestala” se bavi mučnim postupkom dokazivanja nevinosti kad je očito da si kriv
Amy je iz New Yorka, da: ne živi više u New Yorku zato što je iz dotičnoga grada 2008. isplazila kriza koja je, osim što je zavila cijeli svijet u jade politike stezanja remena, dokinula potrebu za pametnim novinarima (te tako i dobar dio mogućnosti za izlazak iz dotične krize). Ostavši bez posla, Amy se doselila u suprugovo rodno mjesto i ondje uložila preostalu životnu ušteđevinu u ugostiteljski projekt muža i njegove sestre blizanke, bar nazvan The Bar. I od žene s uspješnom karijerom pretvorila se u uspješnu bijelu kućanicu, u ideal konzervativnih pedesetih.
Amy je, slijedom svega toga, nestala kao osoba davno prije nego što je zaplet ”Nestale” svojski krenuo svojim zavojitim putem, na kojem obrati stižu neočekivano često i ritmom koji se protivi prohtjevima tročinske dramaturgije – koliko god bili utemeljeni na likovima i njihovoj psihologiji. Ne, potka ovog filma nije zapravo pitanje je li Amy ubio njezin suprug Nick: pitanje glasi, kako to inteligentno navodi teaser plakat velikog Neila Kellerhousea, stalnog Fincherova dizajnera – “Ne znaš što imaš sve dok to ne…” Da, Amy je nestala u svakom stvarnom smislu u kojem osoba može nestati, a ”Nestala” se bavi mučnim postupkom ponovnog pronalaženja sebe.
Ben Affleck bio bi idealna filmska zvijezda da nije tako ljigav. Možda to shvaća i Hollywood, pa ga nagrađuje Oscarima za scenaristiku, režiju i produkciju, premda nema te sile zbog koje bi ga nagradio za glumu.
Možda je stvar u dugogodišnjem sumnjičenju njegova vrlo platonskog prijateljevanja s Mattom Damonom. Vrlo vjerojatno je stvar u njegovu statusu glavnog plejboja za uspostavljanje srednje trajnih veza s biranim starletama, koji je održavao dobrim dijelom prvog desetljeća dvijetisućitih, nakon rješavanja viška kila, a prije stupanja u brak s Jennifer Garner. Posve sigurno je stvar u izraženoj čeljusti s rupicom u bradi, zbog koje izgleda kao karikatura muževnosti iz pedesetih – i zbog koje je bio Daredevil, i zbog koje će biti Batman.
Fincher nije imao druge nego nasuprot glumici za koju malotko zna postaviti glumca o kojemu svatko zna i više nego što bi htio. Nick Dunne u Affleckovoj pojavi djeluje kao poznata kvantiteta: zgodan momak, da, ali ujedno i simpatičan dečko, spreman na pošalicu, a i pokoje pivo s prijateljima u The Baru. Kad bi ih imao. Jer, tko bi se družio s ljigavcem?
Tragedija Nicka Dunnea je u njegovoj latentnoj ljigavosti čak i kad je zaista nema. Nick je žrtva istih okolnosti krize kao i Amy: za razliku od nje, on nije rođen s pedigreom i nije rođen u New Yorku. On je samo mali seljo iz Missourija s ocem u domu (umirovljeničkom, valjda, ali za one umirovljenike kojima nisu sve koze na broju) koji se drznuo oženiti djevojkom koja ga u klasnom smislu – jedinom važećem na Jugu – dobrano nadmašuje.
Pa kad Amy nestane, svi će se prsti spremni na pronalaženje dežurnog krivca uprti u Nicka.
U adaptaciji Gillian Flynn, autorice bestselera iz 2012. na kojem se ”Nestala” temelji, ovo je naizgled čisti triler o jednom do krajnosti nategnutom braku koji je prešao u autodestrukciju – podno sve prividne normalnosti, okolnosti su tako beznadne da tu mora pasti krv. A ako je to krv sirotana koji još vjeruje u Gatsbyjeve ideale, tim bolje. Ovo više nije dvadeseto stoljeće.
Fincher, više nego voljan usmjeriti svoj pogled dublje od površine, odnosno onog ionako svima znanog potkožnog tkiva, u njemu pronalazi još i više. Zapažanja Flynn o utjecaju aktualne krize na rasap perspektive i prirođenih vrijednosti pripadnika srednje klase pritom su mu dobrodošla: u autoričinim razlaganjima načina na koji su mediji spremni na prečac osuditi, da ne kažem žigosati očite negativce u slučajevima slabo shvaćene složenosti Fincher pronalazi još i više, tek jednu od najsuptilnijih osuda novinarske struke u okolnostima nastalim nakon 11. rujna, pogotovo zato što ovdje zaposleni žuti novinari proždiru nezaposlene kolege profesionalce.
Ipak, težište ”Nestale” stoji na najomiljenijem motivu filmografije Davida Finchera – manipulaciji. Njegova najpoznatija djela temelje se na vrhunskima. Nakon što je osobno bio izmanipuliran pri režiranju nesretnog ”Aliena3”, manipuliranju nazivno glavnih likova posvetio je ”Sedam” i ”Igru”, da bi predmilenijski zeitgeist uobličio bolje od bilo koga u ključnom filmu završetka 20. stoljeća, ”Klubu boraca”: ondje neimenovani protagonist izmanipulira vlastiti korporativni identitet u anarhističku mu antitezu zvanu Tyler Durden.
Manipulacije u kasnijoj Fincherovoj filmografiji teže biti suptilnije, a često ih izvode marginalizirani pojedinci, od psihopatskog naslovnog lika ”Zodijaka” do suštinski nedruštvenog Marka Zuckerberga u ”Društvenoj mreži”; kad Lisbeth, uvjerljivo najpozitivniji noseći lik nekog Fincherova filma, na kraju ”Muškaraca koji mrze žene” izmanipulira sustav u cilju bogaćenja kojemu je bogatstvo najmanje bitan razlog, to dovodi do najdirljivijeg trenutka redateljeve karijere. Ali ni sekunde ne dvojimo u njezinu sposobnost da to izvede.
U ”Nestaloj”, jedno od dvoje protagonista izniman je manipulator, premda djeluje kao žrtva, dok je drugo od njih obrnut slučaj. To su datosti predloška Gillian Flynn: nitko nije onakav kakvim se čini, a gledateljsko poistovjećivanje sa zadanom žrtvom i zadanim krivcem nosi svoju cijenu.
Ako scenarij i nosi izvjesnu pristranost, onda ona ide u korist muškog protagonista; Fincher je, kao izuzetno rodno osviješten filmaš (što mu se rijetko, ako i ikada priznaje – čovjek je ipak režirao neke od najerotičnijih videospotova svih vremena, od ”Freedom ’90” nadalje: s dotičnim, usput, ovdje dijeli snimatelja Jeffa Cronenwetha, kao i montažu putem zacrnjenih kadrova u odusdnim situacijama); kažem, kao rodno osviješten filmaš, Fincher je nesklon tome, te daje jednak prostor kompromisima, improvizacijama i žrtvovanjima obaju glavnih likova.
Scenaristički predložak Gillian Flynn, besprijekorno adaptiran prema autoričinu vlastitom bestseleru o rasapu američkog braka, početna je točka za majstorsko djelo Davida Finchera o nizu suptilnijih, aktualnijih stvari
Nakon višekratnog gledanja ”Nestale” polako blijede prvi dojmovi pripovijedanja temeljenog na šoku, obmani i obratima; blijedi suživljavanje sa svršetkom, tako omraženim među čitateljima knjige i tako suštinski točnim, tako egzistencijalno neizbježnim u Fincherovu tumačenju. (Mislili ste da je suština srdžbe spakirana u kutiju najgora stvar na svijetu? Predomislit ćete se.)
U tome je, usudio bih se postulirati, snaga pedantnosti pristupa, matematičke preciznosti realizacije i objektivne besprijekornosti Davida Finchera, istinskog nasljednika disciplinirane intelektualnosti Stanleyja Kubricka među živim redateljima. Ništa nije onakvo kakvo se čini na prvi pogled, kazat će mu (inače besprijekorno adaptiran) scenarij Gillian Flynn; ništa nije ni onakvo kakvo se čini na drugi, ili treći, ili pedeseti pogled, zaključit će sjetno Fincher. Nick i Amy samo su se upoznali u vrlo čudnom trenutku svojih života.
”Nestala” je film u kojemu superiorni znaju biti nadigrani od strane inferiornih, film u kojemu ljudi posvećeni vrlo principijelnoj pravdi staju na stranu nepravde, kao i film koji ide korak dalje od obrazlaganja rasapa američkog braka i suočava nas s gubitkom vlastitog identiteta u ovim čudnim godinama ovog stoljeća koje je očito pošlo posve ukrivo. ”Nestala” je, ruku na srce, jedini film koji je redatelj ”Kluba boraca” mogao snimiti petnaest godina kasnije: alternativa bi bio romaneskni prikaz nastavka veze “Tylera” i Marle, a od toga bismo tek poželjeli nestati.
Teresa Forcades – redovnica u borbi za pravedniji svijet
Piše: Emir Imamović
(Ovo je klasičan intervju, ali zbog važnosti nastupa sestre benediktinke, Katalonke Terese Forcades na Festivala alternative i ljevice FALIŠ koji će se od 3. do 6. rujna održati u Šibeniku odlučili smo kao intervju tjedna prenijeti članak Emira Imamovića, direktora spomenutoga festivala, i da upoznamo ovu izvanrednu osobu i da, kao redakcija, dadnemo mali prilog promociji vrijednoga napora naših kolega i prijatelja u Šibeniku).
Umjesto uvoda: biskup, krotitelj zmija
Šibenski biskup Ante Ivas broji sitno do mirovine i to je, manje-više, sve što on zna o onome što dolazi. Ne, naravno, nisu godine učinile svoje, a sedamdeset i pet nije malo, dapače, koliko god se ponekad čini da ne bi mogao proći liječnički pregled niti u “Hrvatskom dragovoljcu“, padre je u boljoj formi od većine vršnjaka. Osim, naravno, svećeničkog, zdravog života i pratećih beneficija, tu bitnu ulogu igra i vrijeme.
Ante Ivas, naime, nije duhom niti blizu 2014.: vizionarski zagledan u retrovizor, on je, ako je oblačno, u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, dok za vedrih dana vidi sve do one 1945. A znamo što se tamo ima vidjeti…
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades, Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka
Uglavnom, umjesto da se lagano priprema za umirovljeničke dane – novine ujutru, šah do ručka, siesta do sumraka, pa dnevnik i večera – Ante Ivas svaku zgodnu priliku koristi da označi krivce za kompletnu propast Hrvatske, hrvatskog društva, smjernog načina života i tako redom i do iznemoglosti. Odakle god krenuo, gdje god stao za mikrofon, kakav god povod imao, biskup Ivas neće propustiti da objasni korijen nedaća. Njemu je, tom korijenu i pratećim pojavama, dao i pjesničko ime: “crvena zmija“.
“Uvijek se nađe onih koji su u danima teškoća i iskušenja spremni narodu ponuditi lažne nade, lažne bogove i opasne idole, ‘zlatnu telad’ pod prividom novih sloboda, nove pravednosti, novog poretka.., nove mudrosti i blagostanja.., novih zakona, često protu Božjih, protu naravnih i protu narodnih. I uvijek se nađe onih koji se dadu zavesti, podmititi, dignuti ruku ZA, pa zaigrati kolo oko ‘zlatnog teleta’, kako se to dogodilo i Izraelcima pod Sinajem na putu…
Mi se danas s ponosom sjećamo kako je sav narod hrvatski osjetio da treba odlučno ustati na obranu svoga doma i roda… A trebalo je ući u teške borbe, micati ‘balvane na cestama’. Ali još više one mnogo teže, glavne krivce za sve što će se događati: ‘balvane’ u glavama ljudi koji su dugo živjeli u ‘sistemu’ koji je kao ‘crvena zmija’ sustavno trovao dušu hrvatskog naroda najkrvavijom ideologijom ljudske civilizacije, ‘komunističkom, partijskom’.
Ona je pod plaštem antifašizma, nemilosrdno satirala izvornu kulturu, kršćansku vjeru i Crkvu, kršćanske vrednote i institucije.., kulturni duhovni identitet i ime hrvatsko…”, rekao je u Kninu, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Crvena u crnom
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades (Barcelona, 1966.), Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka, i u njemu poziva:
Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate. Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak”
1. da država preuzme banke i pokuša obuzdati financijske špekulacije
2. da se poveća zaposlenost, osiguraju korektne plaće i mirovine, skrati radno vrijeme i osigura dohodak za roditelje koji ostaju kod kuće čuvati djecu
3. da se osigura prava participativna demokracija i reducira politička korupcija
4. da se svima osigura pristojan smještaj i da se ukinu hipoteke na stambene objekte
5. da se poveća javna potrošnja i (do)nacionaliziraju sve javne usluge
6. da se poštuje čovjekovo pravo da sa svojim tijelom radi što hoće, pa i ženino pravo na abortus
7. da se uvede što “zelenija” ekonomska politika i nacionaliziraju energetske kompanije
8. da se iskorijeni ksenofobija i ukinu zakoni o imigraciji
9. da se mediji i internet nađu pod kontrolom građana
10. da se potiče međunarodna solidarnost, napusti NATO i u budućoj slobodnoj Kataloniji ukinu oružane snage.
Dobro, dakle, Teresa Forcades je Španjolka i Katalonka, Katalonka i Španjolka, kako god, visokoobrazovana, ljevičarka je i – časna sestra. Upravo tako, časna sestra, benediktinka, živi u svetištu Montserrat, u planinama pored Barcelone i… Kako piše u jednom od njenih novinskih portreta: “uzor joj je Gandhi, mada joj se djelimično dopadaju i dijelovi ideologije pokojnog Huga Cháveza i Eva Moralesa“.
U početku biješe pitanje
Nekoliko mjeseci nakon što je na španjolskom jeziku objavljena knjiga Slavoja Žižeka i Srećka Horvata “Što Europa želi?“, sestra Teresa se u jednom od mnogobrojnih intervjua referirala na njen sadržaj. Bio je to sasvim dovoljan razlog da je čudnim putevima e-mailovskim upitamo bi li, možda, nekako, čudom, došla na Festival alternative i ljevice u Šibeniku, od trećeg do šestog rujna ove godine, i na njemu, u subotu, posljednju večer, kada padne mrak, predavala, govorila, što god… “Imamo sestru!!!“, napisao je nešto kasnije Srećko.
Još kasnije, “sestra, a naša“, Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate.
Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak.” Uglavnom, sestri, vidimo, za razliku od šibenskog biskupa, retrovizor ne treba, osim u vožnji. Čisto da vidi tko joj dolazi s leđa.
Čuđenje u svijetu
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže.
Drugi, mnogi, naravno vide, pa ne čude reakcije Šibenčana koji su ranu, usmenu najavu dolaska časne ljevičarke dočekali otprilike kako bi dočekali vijest da će se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu prisutnima obratiti Darth Vader.
Motorna pila naopako
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom.
Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna.
Pisao je o tome nedavno i upravo u “Spektru“ Damir Pilić: “Tobožnja ‘radikalnost’ SYRIZA-e tek je zdravorazumski odgovor na radikalnost neoliberalnog kapitalizma i ekstremne socijalne posljedice koje taj sustav stvara za veliki dio stanovništva: rastuću nejednakost građana, nezaposlenost, ekonomsku depresiju i europsku mladost lišenu perspektive. Kojim logičkim trikom politička borba protiv ovih jezivih posljedica može biti ‘ekstremistička’?
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom. Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna
Kako zahtjev za dostojanstvenim životom može biti ‘radikalan’? (…) Pokušaj da se najjača i najvažnija europska ljevičarska partija, a to SYRIZA nesumnjivo jest, mehanički utrpa u ekstremistički tor samo je obrambeni refleks europske političke elite, koja ne želi priznati da je izjednačavanjem komunizma i fašizma – osim što je falsificirala povijest – ugrozila i budućnost Europe, jer je tim moralnim žigosanjem paralizirala lijevu misao na kontinentu, a bez tog obrambenog bedema europsko je političko klatno otklizalo udesno, skupa sa socijaldemokracijom, pa je socijalna država šaptom pala, a fašizam oživio kao Freddy Krueger i uzletio kao ptica feniks.”
Dva su svijeta različita
Tako, eto, “kontroverzna” časna sestra, “ikona europske ljevice” i još nešto, zapravo jedna jako ozbiljna žena, dolazi ovdje gdje se u Crkvu ne smije u kupaćim gaćama i, pogotovo, s kalendarom, tamo gdje se vodi ljuti boj s demonima nešto bliže prošlosti, a ona malo, tek malo dalja, nanovo ispisuje, uz ignoriranje sadašnjeg trenutka i zbivanja u njemu poslije kojih ovaj svijet neće biti isti, a pitanje civilizacije je hoće li i koliko može biti gori.
Teresa Forcades, s druge, ma s prve, prave strane, baš ovaj svijet, kao i ono do jučer, zna u dušu. Rođena je 1966. i najznačajnije godine života su joj se desile u desetljeću koje je nas današnje stvorilo. Tamo negdje početkom osamdesetih, kada je imala petnaest, Teresa se počela, ako se to tako kaže, pronalaziti u vjeri i otkrivati Bibliju.
Njen background, međutim, s tim nema neku vezu: odrasla je u ateističkoj obitelji koja je Crkvu doživljavala, kako je opisala, jednako kao i monarhiju, kao dakle zastarjelu, potrošenu instituciju. Paralelno s njenim putovanjem ka sadašnjem pozivu, konzumerizam se pokazao kao efikasnije oružje od konvencionalnog i svakog drugog, vojskama dodijeljenog. Kapitalistički Zapad je komunistički Istok činio sivim, nezanimljivim, bijednim, ponudivši mu ono što će ubrzo prigrliti s druge strane Berlinskog zida: iluziju slobode mjerljivu kupovnom moći.
Diktaturu jednopartijskih sustava zamijenile su regije pod kontrolom oligarha, umjesto komiteta o potrebama su počele odlučivati banke, bog tržišta je ujedinio ateiste i vjernike, kršćane i muslimane, nebitno je postalo sve što se ne može izraziti u brojkama i, sve u svemu, otišli smo svako u svoje rodno mjesto, majci u onu stvar.
Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
Žar s kojim su ispratile navodni komunizam – zapravo neuspjele, karikaturalne eksperimente koji o komunizmu, kako piše Terry Eagleton, govore koliko i pacijenti iz psihijatrijske klinike o ljudskom rodu – u povijest, vjerske su instuticije ugasile kako slučajno plamen ne bi zahvatio obližnju kulu od kamata i slične tvorevine iz kojih se danas brani sve ono što Teresa Forcades smatra opasnim poput ebole.
No, razlika između nje i, recimo, šibenskog biskupa je u tome što katalonska ljevičarka prošlost smatra svršenim vremenom, a šibenski biskup sadašnjim i budućim. Pri tome, oboje su, uvjetno kazano, na istom poslu, ali ne na istim svjetovima. I oboje vjeruju, samo… “Jedino ako vjeruješ da nešto može biti drugačije, možeš aktivirati snagu potrebnu za promjenu“, kaže sestra Teresa. Ne misli, naravno, na one promjene čiji je cilj da opet bude – isto.
Sasvim obična benediktinka
Stav Terese Forcades o abortusu, odnosno njen pogled, ali i razumijevanje tuđih prava i odluka, svjedoče koliko je zapravo ovu benediktinku krivo promatrati kao nešto čemu se treba malo i čuditi: “Ne zalažem se za pravo na abortus općenito, već samo u određenim okolnostima. Žena koja je silovana i začela, može traumu na koncu preživjeti na način da je ta nesreća ojača kao osobu, može trudnoću naposljetku prihvatiti kao blagoslov u svom životu i odlučiti roditi. No, ako to nije slučaj, ne mogu osuđivati ženu koja je odlučila ne roditi.
To što ja podupirem sve koje žele roditi, čak i u najtežim okolnostima, to je moj stav, ali ne mogu pristati na to da država dekretom tjera na rađanje.” Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Strah naš nasušni
Nisu nam bili potrebni psihoanalitičari u rasponu od Freuda, Junga do Foucalta i Lacana da bismo saznali da se čovek rađa sa osećanjem straha (angst, fear, anxiety, kako hoćete), a da, kliničari to potvrđuju, sa tim osećanjem umire.
Pošto se osećanje straha uvek javlja kad se čovek susreće sa nečim novim, neočekivanim, nepredvidljivim, već sama pojava filma kao medija zabave i razbibrige, a kasnije i značajne umetnosti popularne kulture, izazvala je veliki strah. Prilikom prve javne projekcije filma francuske braće Lumière (Louis i Auguste), 28. decembra 1895. u Indijskom salonu pariškog Grand Cafea, a reč je o ”Ulasku voza u lionsku stanicu”, gledalište je puštalo krike, neki su pokušali da umaknu, jer im se učinilo da voz sa ekrana, koji se kretao ka kameri, može da ih ugrozi.
Time je nagoveštena priroda novog tehnološkog izuma i medija koji će kasnijim otkrićem zvuka, potom kolora i najzad, u najnovijim vremenima, 3-dimenzionalne projekcije povećati iluziju uključivanja gledališta putem identifikacije sa junacima filma i opštom narativnom strukturom, do visokog stepena zastrašenosti.
Zanimljivo je da je na jednoj od prvih projekcija u Kraljevini Srbiji (juni 1896.), ulazak voza propraćen prilično mirno, ali je zato projekcija drugog filma, u kojem se jedan zid srušio, dočekana velikom panikom u gledalištu. Nepriviknuta publika na zbivanja u bioskopskoj pomrčini reagovala je burno u prvim decenijama, a prvi pravi narativni film, po strukturi vestern, ”Velika pljačka voza” (1903.) reditelja Edwina Portera propraćen je uzdasima i kricima tokom premijere u New Yorku 1903., dok je napad razbojnika na voz u punoj vožnji, sa jednim kadrom u kojem lokomotiva gotovo ulazi u gledalište, izazvao posebno uzbuđenje
Zanimljivo je da je na jednoj od prvih projekcija u Kraljevini Srbiji (juni 1896.), ulazak voza propraćen prilično mirno, ali je zato projekcija drugog filma, u kojem se jedan zid srušio, dočekana velikom panikom u gledalištu. Nepriviknuta publika na zbivanja u bioskopskoj pomrčini reagovala je burno u prvim decenijama, a prvi pravi narativni film, po strukturi vestern, ”Velika pljačka voza” (1903.) reditelja Edwina Portera propraćen je uzdasima i kricima tokom premijere u New Yorku 1903., dok je napad razbojnika na voz u punoj vožnji, sa jednim kadrom u kojem lokomotiva gotovo ulazi u gledalište, izazvao posebno uzbuđenje.
Film se završava šokantnim kadrom: jedan od napadača u krupnom planu ispaljuje revolverski hitac u gledalište. Novine su zabeležile da su gledaoci izlazili sa izrazima užasa.
Već su prvi teoretičari filma poput Richota Canuda i Huga Minsterberga (1910. i nešto kasnije) ukazivali na oniričnu, snoliku prirodu filma, na gledaočev doživljaj koji povremeno podseća na budno snevanje. Kasniji tvorci filmova iz žanrova psiho-trilera, kriminalističkog film noara (film noir, termin pozajmljen od jednog francuskog kritičara odmah posle stizanja američkih filmova u Evropu sa okončanjem Drugog svetskog rata), žestoko su koristili ovu interakciju dramaturgije filma i gledališta.
Prvi horor filmovi su junake potražili u klasičnim delima književnosti 19. veka. Fenomen hipnotisanog umobolnika preuzet je iz nemačkog romantizma u filmu ”Kabinet doktora Kaligarija” reditelja Roberta Wienea, iz 1920. Rađanje Frankensteina obradila je Mary Shelly, žena poznatog engleskog pesnika, u romanu napisanom dvadesetih godina 19. veka. Frankenstein, čudovište nastalo eksperimentom na ljudskom lešu tajno iskopanom pod okriljem noći na seoskom groblju, preuzeo je ime svog tvorca, doktora koji je rešio da izvrši ovaj čudovišni eksperiment.
Narodni mit o rumunskom knezu Vladu Draku opisao je engleski pisac Bram Stoker 1897.u svom romanu ”Drakula”, a veliki nemački reditelj F. W.Murnau je načinio antologijski film ”Nosferatu” (doslovni prevod: onaj koji ne može da umre) 1921. godine, o vampiru koji kao grof živi u svom transilvanijskom dvorcu, da bi onda u mrtvačkom sanduku stigao u London, sa gomilom miševa, i sejao užas. Uz donetu koleru, naravno.
O Drakuli je načinjen veliki niz horor filmova, a legendarni glumac Bela Lugosi, je posle nekoliko decenija filmske slave poludeo i umro u liku svog junaka, ali ovoga puta stvarno! Varijacije na temu Drakule imamo sve do nedavnih filmova Wernera Hercoga (antologijska uloga Clausa Kinskog) i Fransisa Forda Coppole.
Čitav jedan sloj filmova je nastao na zagrobnim motivima, ustajanju mrtvih i užasu, doslovno prenetim iz priča Edgara Allana Poea ”Pad kuće Usher” i ”Wiliam Wilson”, s motivom udvajanja junaka.
Film opisuje družinu doslovnih nakaza među koje zaluta obična devojka koja će na kraju podleći sudu većine: biće osakaćena do neprepoznatljivosti. Film je doživeo veliki uspeh u svetu, ali je izazvao i intervencije cenzure. Dve godine kasnije čuvena cenzorska komisija u Hollywoodu donosi takozvani Haysov kodeks (Hays Code) i upotreba unesrećenih i unakaženih ljudi, nakaza i monstruma je zabranjena. Ali ”Nakaze” su ostale kao antologijsko delo
Dva filma s junakom monstruozno osakaćenim – ”Zvonar Bogorodične crkve” i ”Fantom opere” – imala su dvadesetih godina prošlog veka za svog junaka senzacionalnog glumca Lona Chaneyja, kojeg je filmska javnost prozvala Čovekom sa hiljadu lica. Kasnije su ove priče dobivale nove verzije i nastavke (čak i u obliku mjuzikla) jer je publika bila gladna užasa i horora.
Jedan tok horor-filmova je preuzet iz tradicije američkih cirkuskih predstava druge polovine 19. veka, kad su važan sastojak zabave činili kepeci, nakaze, unakaženi ljudi, žene sa dve glave, žene-zmije… Ubrzo se to prenelo na filmski ekran, a vrhunac ove vrste užasavajuće zabave bio je film ”Nakaze” (Freaks) čuvenog američkog reditelja Toda Browninga iz 1930.
Film opisuje družinu doslovnih nakaza među koje zaluta obična devojka koja će na kraju podleći sudu većine: biće osakaćena do neprepoznatljivosti. Film je doživeo veliki uspeh u svetu, ali je izazvao i intervencije cenzure. Dve godine kasnije čuvena cenzorska komisija u Hollywoodu donosi takozvani Haysov kodeks (Hays Code) i upotreba unesrećenih i unakaženih ljudi, nakaza i monstruma je zabranujena. Ali ”Nakaze” su ostale kao antologijsko delo.
Sredinom treće decenije Hollywood kao tvornica snova i zabavne kulture počeo je da oblikuje filmske žanrove koji su dozirano koristili različite stepene zastrašivanja, sve do stvaranja panike i onog što se u filmskom jeziku naziva teror.
Kriminalistički žanr nastaje posle uvođenja prohibicije u Americi i neskrivene vladavine gangsterskih bandi. Film preuzima teme nasilja na ulici i javnim mestima, ucene vlasti, krvave oružane obračune na ulicama Chicaga i drugih velikih gradova. Početkom tridesetih nastaju filmovi poput ”Državnog neprijatelja”, ”Lica sa ožiljkom” i ”Belog usijanja” sa velikim zvezdama Jamesom Cagneyem i Paulom Munijem, koji strah sa ulica prenose u zanračene dvorane. Ove filmove su gledali i prototipovi iz podzemlja: Al Capone, Dillindger i Lucky Luciano. Reč je o jednom od najvažnijih žanrova starog i novog Hollywooda.
Mnogo godina kasnije ”Lice sa ožiljkom” (Scarface, 1983.) rekonstruiše u novim socijalnim okolnostima Brian De Palma sa zvezdama Al Pacinom i Michel Pfeifer, a nedavno (2009.) je Michael Mann ponovo snimio legendu o Dillingeru (Public Enemies) sa Johnijem Deppom i našom glumicom Brankom Katić.
Kao podžanr kriminalističkog filma krajem tridesetih, pa sve do sredine pedesetih, nastaje film noar (film noir), dobro stilizovana krimi-priča naseljena ciničnim privatnim detektivima, atmosferom noćnih barova u kojima caruju kriminalci sa elegantnim odelima i fatalne dame ambivalentnih moralnih izbora.
Posle zvaničnog gašenja cenzure u američkoj filmskoj industriji sredinom šezdesetih golemu podzemnu slavu izazivaju filmovi horrora (terora), sa gomilama sadističkih nakaza, pa je čak nastao i poseban podžanr slasher films (sekački fimovi), koji ne ide kroz redovnu bioskopsku mrežu već se distribuira preko kablovskih kanala i distribucije u DVD formatu
Na scenarijima su radili sjajni pisci poput Francisa Scotta Fitzgeralda, Williama Faulknera, Raymonda Chandlera i Mickeyja Spillanea, a atmosferu velike neizvesnosti i stalne potencijalne neizvesnosti su oblikovali najveći stilisti Hollywooda poput Johna Hustona (”Malteški soko” i ”Ostrvo Largo”), Howarda Hawksa (”Veliki san”), Otta Premingera (”Laura”), Fritza Langa (”Žena u izlogu” i ”Skarletna ulica”)… To osećanje jeze i straha više niko nije uspeo da dosegne na tako suptilan i dostojanstven način.
Sa ovim podžanrom se dodiruje i povremeno prožima psiho-triler ili u širem smislu psihološki film, koji vuče korene od velikih majstora neme epohe Murnaua, von Stroheima, Renoira i Wylera.Najveći majstor psiho-trilera je Alfred Hitchcock koji je u svojoj dugoj karijeri od preko pola stoleća razvio dramaturgiju filmskih priča zasnovanih na suspensu (napetost), a to je u jednom razgovoru objasnio kao umetnost da se nagovesti preteća opasnost koju gledaoci doznaju pre junaka (oni često to doznaju kasno, kao u njegovom antologijskom filmu ”Psiho”. Poseban red filmova ovog podžanra barata mentalnom klinikom kao metaforom totalitarnog, zatvorenog društva koje ne dozvoljava različitost.
Remek-delo u ovom nizu je čuveni ”Šok koridor” iz 1963. cenjenog američkog reditelja Samuela Fullera, u kojem radoznali novinar, zaintrigiran opresivnošću i surovošću metalne klinike, dobrovoljno ulazi u ovu ustanovu i pod pritiskom strašnih izlečiteljskih metoda doslovno poludi, ne pobegavši nikad više u građansku sredinu.
Fulleru je nakon toga onemogućeno da radi u Hollywoodu, tako da je niz godina proveo u Evropi, dok mu nije data prilika da ponovo snima. Slični sižejni sklop koristi poznati ”Let iznad kukavičjeg gnezda” (1975.) Miloša Formana, a nedavno (2010.) je Martin Scorsese u filmu ”Zatvoreno ostrvo” prikazao ulazak u azil (ostrvo pretvoreno u mentalnu kliniku sa visokim stepenom rizika za svakog ko tamo kroči) visokog policijskog oficira koji polako tone u kovitlac paranoje, gubljenja osećanja za realnost. Uzgred mu narasta osećanje krivice za smrt žene koju u svojoj imaginaciji prepoznaje na mestu istrage!
Ali horor film kao deo populističke zabave grana se u novijim godinama u mnogo rukavaca: filmovi katastrofe opisuju, recimo, propast Titanica u nekoliko verzija tokom pola stoleća, sve do čuvene verzije Jamesa Camerona iz 1997., premda postoji jedna izvrsna verzija propasti Titanica u nemačkom filmu nacističke epohe, začudo bez ikakvih izraženijih ideološko-propagandnih obeležja. Filmovi katastrofe često su se bavili padovima aviona, havarijama brodova na pučini, sudbinama podmorničkih posada…
I to nije kraj; novi užasi nas čekaju iza ugla kao cinična ravnoteža strahotama koje se zbivaju na raznim stranama sveta, od Iraka, Afganistana, Sirije do Ukrajine. Što rekao jedna radijski voditelj u godinama kad niko nije sanjao raspad Jugoslavije u krvi i zločinu: ”Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu”. Voditelj je dobio kaznu, a ona je stigla i nas
Poseban odeljak horora pripada delima o posetama iz svemira, marsovcima koji pristižu kao opasni osvajači i ratnici u čudnim i čudovišnim obličjima. A od svih filmova ove vrste vrh čini ”Stvor” (1982.) Johna Carpentera, u kojem je došljak najčešće nevidljiva i želatinozna tvorevina koja sluđuje i ugrožava jednu antarktičku ekspediciju.
Mnogo popularnija je serija po uspešnom filmu ”Osmi putnik“ (Alien) reditelja Ridleyja Scotta, u filmu koji nam pokazuje da biće iz svemira iskače iz utrobe jednog člana interplanetarne posade (igra ga John Hurt). Kanadski reditelj David Cronenberg je 1983. snimio užasavajući film ”Muva” (The Fly) o naučniku koji sebe pretvori u muvu i više ne zna kako da se vrati do tačke odakle je krenuo.
Od sedamdesetih godina, posle mračne slave Džeka Trboseka s početka 20. veka, veliku popularnost ponovo zadobijaju poludele serijske ubice u filmovima serije ”Noć veštica” i ”Strava u ulici brestova”. Ponovnu popularnost, posle King Konga, džinovskog gorile koji teroriše ceo New York (više verzija, sve do najnovije Petera Jacksona), izaziva morsko čudovište Godzila, nastalo strašnom mutacijom usled atomskih eksplozija, koje takođe uleće u metropolu izazivajući velika razaranja i paniku stanovnika.
Posle zvaničnog gašenja cenzure u američkoj filmskoj industriji sredinom šezdesetih golemu podzemnu slavu izazivaju filmovi horrora (terora), sa gomilama sadističkih nakaza, pa je čak nastao i poseban podžanr slasher films (sekački fimovi), koji ne ide kroz redovnu bioskopsku mrežu već se distribuira preko kablovskih kanala i distribucije u DVD formatu.
I to nije kraj; novi užasi nas čekaju iza ugla kao cinična ravnoteža strahotama koje se zbivaju na raznim stranama sveta, od Iraka, Afganistana, Sirije do Ukrajine. Što rekao jedna radijski voditelj u godinama kad niko nije sanjao raspad Jugoslavije u krvi i zločinu: ”Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu”. Voditelj je dobio kaznu, a ona je stigla i nas.