”O nama grkokatolicima hrvatska katolička javnost, iako smo jedna Crkva, malo je znala, pa ni danas, nažalost, mnogi ne znaju i nisu nam baš uvijek skloni.” Tako se nedavno u pogrebnom slovu na Mirogoju na ispraćaju protoprezbitera stavrofora don Živka Kustića s pravom požalio Kustićev biskup, križevački vladika Nikola Kekić.

 

Pitam prijatelje i susjede kada su posljednji put (prije Kustićeve smrti) nešto pročitali ili čuli o grkokatolicima ili unijatima. Oni mi potvrđuju da se o njima tako rijetko piše i govori da se stječe dojam da ih kod nas zapravo i nema. Mediji su ih posljednji puta spominjali u vrijeme popisa stanovništva u travnju 2011. kada su neki popisivači navodno vršili pritisak na građane srpske nacionalnosti da se u vjerskom pogledu ne izjašnjavaju kao pravoslavci nego kao ”grkokatolici (unijati)”. To je nekima potvrdilo prastare sumnje kako je unijačenje agresivna metoda rimokatolika u prozelitiziranju Srba.

Pitam prijatelje i susjede kada su posljednji put (prije Kustićeve smrti) nešto pročitali ili čuli o grkokatolicima ili unijatima. Oni mi potvrđuju da se o njima tako rijetko piše i govori da se stječe dojam da ih kod nas zapravo i nema. Mediji su ih posljednji puta spominjali u vrijeme popisa stanovništva u travnju 2011. kada su neki popisivači navodno vršili pritisak na građane srpske nacionalnosti da se u vjerskom pogledu ne izjašnjavaju kao pravoslavci nego kao ”grkokatolici (unijati)”

 

Kod nekih se poznavanje grkokatolika svodi na popularnu zabunu da se ”njihovi svećenici smiju ženiti”, što nije točno jer nakon ređenja nema braka, pa je ispravnije reći da oženjeni mogu postati svećenici ali, to treba dodati, ne mogu postati biskupi/episkopi jer se oni regrutiraju samo među monasima.

 

Tako je i pokojni Kustić odustao od nakane da postane svećenik kada se kao vojnik u srpskom Nišu zaljubio u svoju Maricu i civilno vjenčao. Tek nekoliko godina kasnije mu je kao oženjenom muškarcu i ocu tada već troje djece pružena rijetka šansa da se ”pokaje” i grkokatoličkim putem krene u svećeničku službu.

 

Grkokatolici ili unijati su svojevrstan vjerski fenomen do kojeg dolazi u stoljećima poslije neuspješnog pokušaja sjedinjenja zapadnog katolicizma i istočnog pravoslavlja na poznatom saboru u Firenci potkraj 15. stoljeća. Tamo jedinstvo nije ostvareno jer je rimski zapad očekivao da se pravoslavni odreknu svojih zabluda i vrate u krilo Majke Crkve, dok su na pravoslavnom istoku držali da se radi o susretu i približavanja dviju ravnopravnih sestrinskih crkava.

 

Firenca je pokazala smjer stvaranja jedinstva bez jednoobličnosti, pa je uslijedilo nekoliko unija na području srednje i istočne Europe, iako su one nepovratno poremetile odnose dviju crkava. Najpoznatija i najveća je Brest-Litovska unija (1596.) na području današnje zapadne Ukrajine i Bjelorusije.

 

Latinski uniati znači sjedinjeni, te u ovom kontekstu označava one istočne kršćane koji su stupili u uniju s Katoličkom crkvom prihvaćajući njezin dogmatski sustav i autoritet rimskog pape kao vrhovnog poglavara, pri tome zadržavajući svoj obred, duhovnu baštinu i običaje. Unijom s Rimom te su crkve (nazvane grkokatoličkima zbog zadržavanja bizantskog obreda) izgubile liturgijsko i kanonsko zajedništvo s matičnim pravoslavljem.

Rimokatolici su povijesno držali grkokatolike ili unijate legitimnim i poželjnim izrazom približavanja dviju crkava koje bi trebalo olakšati put prema ponovnom ujedinjenju zapadnog i istočnog kršćanstva. Povijest je, nasuprot, dokazala da su unijati, umjesto da postanu veza istoka i zapada, postali glavna prepreka ekumenskim nastojanjima, izvor trajnog nepovjerenja i povremenih sukoba s dalekosežnim posljedicama

 

Pravoslavni ih smatraju izdajnicima, ”izrodom koji su priznali papu i izdali svoje pretke”. Činjenica je da je do nekih unija došlo pod političkim pritiscima, pa i nasiljem sa strane Rimokatoličke crkve koja je unijačenjem pokušavala nametnuti svoju vlast nad nekim dotle pravoslavnim područjima.

 

Rimokatolici su povijesno držali grkokatolike ili unijate legitimnim i poželjnim izrazom približavanja dviju crkava koje bi trebalo olakšati put prema ponovnom ujedinjenju zapadnog i istočnog kršćanstva. Povijest je, nasuprot, dokazala da su unijati, umjesto da postanu veza istoka i zapada, postali glavna prepreka ekumenskim nastojanjima, izvor trajnog nepovjerenja i povremenih sukoba s dalekosežnim posljedicama.

 

Nas poznati ekumenist Juraj Kolarić u svojoj monumentalnoj ”Ekumenskoj trilogiji” konstatira kako su pojedinačne unije u raznim dijelovima istoka ”još više opteretile odnose između Katoličke i Pravoslavne crkve. Katoličkim patrijarhatima stajali su nasuprot nekatolički, koji su zbog toga postajali još više protukatolički. To je, dakle bio rezultat jedne promašene unijske metode”. Zaključuje da je ”cjelokupni uspjeh tih silnih napora bio doista skroman: ostvareno je nekoliko djelomičnih unija, ali je zato ostao problem ‘unijačenja’ i duboko ukorijenjeno nepovjerenje pravoslavnih prema Rimu”.

 

Izraziti primjer je vjerski podijeljena Ukrajina, koja je danas u vijestima iz drugih i tragičnijih razloga. Osim triju pravoslavnih crkava koje se međusobno ne priznaju u toj je napaćenoj zemlji vrlo jaka Ukrajinska istočnokatolička crkva (unijati) sa 4,5 milijuna vjernika, dok je Rimokatolička crkva mnogo manja s oko pola milijuna vjernika. Grkokatolici su od 1946. godine stavljeni van zakona, brutalno progonjeni a sva njihova crkvena imovina predana ruskoj Pravoslavnoj crkvi.

Stvaranje unija za lakši prijelaz pravoslavnih u katolicizam je danas, prema Kolariću, proglašeno ”katoličkom povijesnom zabludom” i ”neuspjelim pokušajem” zbližavanja kršćana te tako i jednom od najvećih prepreka na njime opterećenom putu ekumenizma. Novih unija te vrste više neće biti

 

Kada su poslije 1988. ukinuti Staljinovi dekreti, unijati su izlaskom iz ilegale organizirali masovne propagandne kampanje protiv Pravoslavne crkve, otvorene protestne skupove, štrajkove postom, razne vrste demonstracija i bogoslužja na otvorenom, sve u pozivu na restauraciju Unije i povratak crkvene imovine.

 

Došlo je do otvorenih napada grkokatolika na pravoslavce, prekonoćne konfiskacije Katedrale preobraženja, druge najveće pravoslavne crkve u Lavovu, a nakon bezbroja manjih i većih sukoba vrhunac katastrofičnih događaja za pravoslavne je bila okupacija katedrale sv. Jurja u kolovozu 1990. te gotovo potpuni nestanak triju pravoslavnih dijeceza.

 

Protesti ogorčenog Moskovskog patrijarhata Svetoj stolici su u toj situaciji ostali bez pravodobnih i učinkovitih reakcija osim nedovoljno uvjerljivog zajedničkog zaključka da razlozi sukoba i promjena nisu religiozne nego političke naravi.

 

Posljedice tih i njima sličnih bolnih događaja na drugim mjestima postkomunističkog svijeta su i danas vidljive u vrlo napetim, a povremeno i eksplozivnim lokalnim odnosima.

 

Na globalnoj razini su posljedice dvostruke. Prvo, desetogodišnji dotad uspješan dijalog Mješovite komisije Rimokatoličke i istočnih pravoslavnih crkava je bio ozbiljno ugrožen i na duže vrijeme prekinut. ”Unijatizam” kao agresivni katolički prozelitizam je na insistiranje pravoslavnih postao glavna i najkontroverzija tema svih neslužbenih i poluslužbenih susreta i prijepora između rimskog zapada i od Moskve usmjeravanog pravoslavnog istoka.

Jesu li (neprecizno nazvani) ”grkokatolici”, a danas s pogrdnim prizvukom obilježeni ”unijati”, zapravo ”rimski pravoslavci” ili ”istočni katolici”? Pitanje njihova identiteta i smjernica za budućnost je najbolje definirao Drugi vatikanski sabor prije točno 50 godina u ”Dekretu o istočnim crkvama” Orientalium Ecclesiarum

 

Dijalog nije obnovljen sve dok Katolička crkva nije prihvatila dokument kojim se eksplicite osuđuje i odbacuje unijatizam i pristaje na sustavno razmatranje ”eklezioloških, kanonskih i pastoralnih posljedica unijačenja”. Taj bolni proces obostranog priznavanja vlastitih krivica do danas nije donio željene rezultate neopterećenog dijaloga na putu pomirenja.

 

Druga posljedica sukoba unijata (”rimskih pravoslavaca”) i istočnih pravoslavaca se tiče ekumenskih planova i putovanja pape Ivana Pavla II. Nije pomogla ni njegova ekumenski značajna i smjerodavna enciklika Ut unum sint, ”Da jedno budu” (1995.) niti se ostvarila njegova najveća ekumenska ambicija milenijskog okupljanja svih crkava godine 2000. u Jeruzalemu kako bi veličanstveno proslavili ”Isusov dvijetisućiti rođendan” i svijetu posvjedočili o jedinstvu kršćana.

 

Poljskom papi se nije ispunila ni njegova najveća destinacijska želja da posjeti Moskvu, kao ni želja da dođe u Beograd. Ruska pravoslavna crkva mu nikako nije mogla oprostiti otvorenu podršku unijatima u njihovoj povijesnoj rehabilitaciji, a Srpska pravoslavna crkva ”jednostrano miješanje” u ratna zbivanja u bivšoj Jugoslaviji.

 

Stvaranje unija za lakši prijelaz pravoslavnih u katolicizam je danas, prema Kolariću, proglašeno ”katoličkom povijesnom zabludom” i ”neuspjelim pokušajem” zbližavanja kršćana te tako i jednom od najvećih prepreka na njime opterećenom putu ekumenizma. Novih unija te vrste više neće biti.

 

Jesu li (neprecizno nazvani) ”grkokatolici”, a danas s pogrdnim prizvukom obilježeni ”unijati”, zapravo ”rimski pravoslavci” ili ”istočni katolici”? Pitanje njihova identiteta i smjernica za budućnost je najbolje definirao Drugi vatikanski sabor prije točno 50 godina u ”Dekretu o istočnim crkvama” Orientalium Ecclesiarum.