Angela Merkel je 2005. godine ušla u političku povijest njemačkog naroda kao prva žena na čelu najmoćnije zapadnoeuropske zemlje. Dvanaest godina kasnije ona je još jednom osvojila izbornu pobjedu, a u međuvremenu ju čitava Europa, pa i svijet prepoznaje kao veliku državnicu i najmoćniju ženu svijeta.

Dobro se sjećam kako se te jeseni 2005. jedan moj zagrebački znanac, veliki ‘’kroato-katolik’’ bez elementarnih znanja o europskom religijskom i konfesionalnom pluralizmu, uzrujao i zgražao kad je čuo da je nova njemačka kancelarka kći jednog svećenika.

Nakon prvotne provokacije jedva sam ga uspio primiriti podužim objašnjavanjem o tome kako se radi o kćeri luteranskog svećenika, odnosno evangeličkog pastora, te da se oni posve prirodno i poput apostola Petra (prvog pape?) svetopisamski žene te da su odgojili mnogo poznatih njemačkih književnika, filozofa, umjetnika, pa i političara.

Ove godine zapadni svijet obiljezava 500. obljetnicu početka (Lutherove) reformacije, ali u našoj ekumenski nepismenoj javnosti, punoj predrasuda i stereotipa, taj događaj i njegove dalekosežne posljedice ne znače skoro ništa. Dapače, ime Martina Luthera u nekim se našim krajevima još uvijek koristi kao psovka

Na primjer, izuzetno popularni dotadašnji njemački predsjednik i prakticirajući evangelik Johannes Rau također je bio sin luteranskog svećenika, da ne nabrajam dalje.

Mom velikohrvatskom sugovorniku očevidno nije baš bilo drago slušati o uspješnom “prokletom luteranstvu”.No, razumio je donekle pitanje braka i djece kad sam ga podsjetio da je i genijalni Nikola Tesla bio svećenikov sin.

O problematičnom i protuprirodnom celibate nismo razgovarali, iako mi je emfatično dao do znanja da su pravoslavci i protestanti mnogo toga zakomplicirali svojim “proturimskim zabludama” i (pre)velikim slobodama.

Ove godine zapadni svijet obilježava 500-tu obljetnicu početka (Lutherove) reformacije, ali u našoj ekumenski nepismenoj javnosti, punoj predrasuda i stereotipa, taj događaj i njegove dalekosežne posljedice ne znače gotovo ništa. Dapače, ime Martina Luthera u nekim se našim krajevima još uvijek koristi kao psovka.

Stoga valja ponoviti i podcrtati neke osnovne stvari.

Angela Merkel je kršćansko-protestantski odgojena, te stoga razmišlja i uglavnom djeluje u okvirima vrijednosnog sustava koji proizlazi iz judejsko-kršćanskog svjetonazora.

Njezin se otac, velečasni Horst Kasner, poslije završenog teološkog studija 1954. godine sa ženom i tromjesečnom Angelom preselio iz Hamburga u tadašnju Istočnu zonu jer je, prema njegovim riječima, “tamo pod komunizmom bio duhovno potrebniji’’.

Kao duhovnik bio je pod stalnom prismotrom tajnih službi i javno diskriminiran, iako je na početku njegovao neke simpatije prema socijalističkoj viziji pravednog društva. Žena Herlind, profesorica latinskog i engleskog, u tom marksistički dominiranom društvu nije mogla dobiti posao nastavnice.

Mom veliko-hrvatskom sugovorniku očevidno nije baš bilo drago slušati o uspješnom “prokletom luteranstvu”. No, razumio je donekle pitanje braka i djece kada sam ga podsjetio da je i genijalni Nikola Tesla bio svećenikov sin

Kći Angela također je htjela postati nastavnicom, ali joj je to bilo zapriječeno zbog očeve profesije, pa je krenula u ideološki manje opasnu znanost.

Angela, koja vrlo rijetko govori o svom djetinjstvu i ranoj mladosti, u nekim je intervjuima istaknula kako su joj roditelji usadili potrebu da u svemu bude izvrsna jer će samo tako uspjeti u okruženju sumnjičenja zbog očeva propovijedanja i kršćanskog poučavanja.

Angela je doista bila marljiva, nadarena i uvijek najbolja učenica. Osvojila je prvo mjesto na matematičkoj olimpijadi, diplomirala, a zatim i doktorirala fiziku.

Konfesionalizam danas ne igra više nikakvu značajnu ulogu u njemačkoj politici. Nesretna suprotstavljanja katoličkih i protestantskih snaga iz vremena Weimarske republike sretno su prevladana poratnim osnivanjem Kršćansko-demokratske – CDU (u Bavarskoj CSU –Kršćansko-socijalne) unije, u kojoj su ravnopravno zastupljeni protestanti i katolici.

Stoga nas ne treba čuditi što je katolik Helmut Kohl promovirao “djevojčicu s Istoka” i omogućio joj strelovitu karijeru odmah nakon ujedinjenja.

Osobno sam dr. Merkel i njezina oca upoznao na jednom kršćanskom skupu u Berlinu. Bio je to jedan od prvih njemačkih Bundestag Gebetsfruehstuecka – Molitvenih doručaka poput poznatijih američkih, na koji sam kao govornik bio pozvan zajedno s tadašnjim predsjednikom Makedonije i mojim nesuđenim osječkim studentom teologije, metodističkim svećenikom/propovjednikom Borisom Trajkovskim.

Dr. Angela Merkel tih je ranih devedesetih godina bila najmlađa ministrica u Kohlovoj vladi, a na Molitveni je doručak došla sa svojim cijenjenim ocem pastorom Horstom Kasnerom. Bio je to nezaboravan susret s obzirom na naše zajedničko životno iskustvo u službeno ateističkim zemljama.

Stara–nova kancelarka Angela Merkel po naravi je smirena i protestantski racionalna osoba koja, kao što je pokazala i ovogodišnja izborna kampanja, zna dobro kontrolirati svoje osjećaje i javno ponašanje

Njemačka je konfesionalno već pet stoljeća podijeljena na evangelike (sljedbenike reformacije Martina Luthera) i rimokatolike. Oni su u ranijoj povijesti znali međusobno žestoko ratovati, ali danas prirodno koaliraju i kreativno surađuju u zajedničkoj im domovini.

U postreformacijskoj fazi Rimokatolička crkva se u zemljama evangeličke većine jednostavno opisivala i odbacivala kao idolopoklonički oblik kršćanstva u kojem je centralistički upravljana institucija zamijenila Krista te time odbacila slobodu koju on donosi.

S druge strane su protestanti kao manjina bili vrlo često proganjani od rimokatoličke većine jer ih se držalo sektama koje razbijaju jedinstvo naroda i crkve. Evangelizacija je u jednom i drugom kontekstu bila pod sumnjom kao neka vrsta “krađe ovaca”, te se stoga odbacivala kao prozelitizam.

Protestanti i rimokatolici stoljećima nisu mogli naći zajednički jezik od onog raskola u 16. stoljeću, koji za jedne predstavlja najveću katastrofu u povijesti Crkve, a za druge najznačajniji obnoviteljski događaj unutar europskog kršćanstva.

U najnovijoj povijesti, posebice od otvaranje Rimske crkve poslije Drugog vatikanskog koncila, te dvije u Njemačkoj najbrojnije crkve efikasno teološki dijalogiziraju i korisno surađuju na lokalnoj i nacionalnoj razini. Poznata je, primjerice, njihova snažna i proročki obilježena suradnja u zajedničkoj borbi protiv korupcije, pohlepe i neumjerenosti u gospodarstvu i politici.

Stara-nova kancelarka Angela Merkel po naravi je smirena i protestantski racionalna osoba koja, kao što je pokazala i ovogodišnja izborna kampanja, zna dobro kontrolirati svoje osjećaje i javno ponašanje.

Njezine se odluke temelje na dobro promišljenim i uzajamno dogovorenim sporazumima, što često zahtijeva veliku strpljivost, dugotrajna uvjeravanja i pregovaranja, ali i spremnost na mudre kompromise.

O tome je najuvjerljivije svjedočila dosadašnja, drugdje nezamisliva, vladavina velike koalicije njemačkih demokršćana i socijaldemokrata.

Angela Merkel je dobila izbore, ali je to trijumf bez trijumfalizma jer je CDU/CSU unija izgubila povjerenje gotovo 9 posto birača u odnosu na prošle izbore.

Socijaldemokrati su prošli još lošije, te najavili odlazak u opoziciju, pa stoga na prvi pogled od velike koalicije ovaj puta neće biti ništa.

Angela Merkel je 2005. godine ušla u političku povijest njemačkog naroda kao prva žena na čelu najmoćnije zapadnoeuropske zemlje. Dvanaest godina kasnije ona je još jednom osvojila izbornu pobjedu a u međuvremenu ju čitava Europa pa i svijet prepoznaju kao veliku državnicu i najmoćniju ženu svijeta

Treća najjača stranka u Bundestagu postaje desno populistička (pro-nacistička?), ksenofobna stranka Alternativa za Njemačku (AfD). S njima Angela iz povijesno-moralnih razloga zasigurno neće koalirati, iako će pokušati vratiti neke domoljubne u desno odbjegle ranije birače.

Pred Angelom Merkel je vrijeme mukotrpne koalicijske slagalice s liberalima (FDP) koji su se ove godine opet vratili u Bundestag i zelenima. U Njemačkoj se govori o crno-zeleno-žutoj vladi, kolokvijalno Jamajka-koaliciji (boje zastave).

Treba se nadati da će Angelina dokazana politička mudrost, velika strpljivost, sposobnost dugotrajnih pregovaranja i uvjeravanja kao i spremnost na mudre kompromise opet rezultirati u politički stabilnoj vladi, sigurnosti zemlje i nastavku njezina gospodarskog prosperiteta bez kojih nema izgledne budućnosti Europe kakvu priželjkujemo.