Okupili smo se s jednim ciljem – za dobro srpske zajednice u Hrvatskoj, za dobro Hrvatske i za što je moguće bolje odnose Hrvatske s njezinim susjedima – rekao je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, na božićnom prijemu te organizacije koji je u nedjelju održan u zagrebačkom Sheratonu. Pupovac je u svom govoru naglasio da bi ove godine trebala biti završena reelektrifikacija povratničkih srpskih naselja za što je osigurano 20 miliona kuna. [Read more…]
Tribina ”Teslin kraj bez struje” 23.10 u 18 sati
Tribina ”Teslin kraj bez struje” 23.10 u 18 sati
Srpsko privredno društvo “Privrednik” i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba vas pozivaju na tribinu ”Teslin kraj bez struje” na kojoj će govoriti: Nikola Lunić – SPD Privrednik, Milorad Pupovac – SDSS, Branko Jurišić – HEP. Moderator: Saša Kosanović.
U utorak, 23.10.2018. u 18 sat, Privrednikov dom, prvi kat, Preradovićeva 18, Zagreb
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Nacionalizam i humanizam ne idu ruku pod ruku
Sofija Kordić
“Ovo je moja zemlja”, reče mi prije nekoliko godina nabildani i namrgođeni gorostas na praškom dječjem igralištu kad sam odbila ustati s klupe za koju je rekao da pripada njemu, njegovoj ženi i djeci. [Read more…]
Kome može pomoći popularnost pojma Croatia na Googleu?
Miljenko Jergović
Foto: Robert Belosevic
Godina je, mislim, bila 1997. ili 1998. kada je Bosna i Hercegovina ostvarila najveći gospodarski rast na svijetu. Daleko ispred Japana i Singapura, Njemačku, Kanadu, Brazil i slične zemlje Bosanci su ostavili daleko iza sebe, i samo im je nebo bilo granica. Tako su govorili statistički dijagrami. [Read more…]
Borivoj Dovniković Bordo: ”Mogu biti protivnik samo fašizmu”
Borivoj Dovniković – Bordo
Foto: Supertoon.png
Kafić ”Paprika”, a potom i dom Borivoja Dovnikovića Borde u Dubravi proteklih tjedana bili su scenografija naših dugih, maratonskih razgovora o umjetnosti i politici, idealima i snovima. S tim vitalnim karikaturistom, animatorom, grafičkim dizajnerom i višestruko nagrađivanim autorom animiranih filmova nije bilo teško naći zajedničke teme. No teško je na kraju bilo ugurati naš razgovor u novinski format. [Read more…]
Zadržimo pogled među zvijezdama, tamo gdje je Tanja Devčić
Na vrhu prve stranice partiture najljepšeg valcera na svijetu piše “Andantino”. U prvom taktu tremolo violina. Tiho, najtiše, pianissimo, podrhava trozvuk A-dura. U drugom taktu uzdižu se polako tri tona u toplom zvuku dva roga. Nad njima kratko zasvjetlucaju flaute, oboe i klarineti. Plavo svjetlo pojačavaju još dva roga i fagota. Promjena harmonije zamreška površinu glazbe. Val za valom raste veličanstvena scenografija, raste svečano iščekivanje, sve dok sa žica harfe ne poleti iskra plesa. [Read more…]
Mudra i strpljiva luteranka ostaje na čelu Njemačke
Angela Merkel je 2005. godine ušla u političku povijest njemačkog naroda kao prva žena na čelu najmoćnije zapadnoeuropske zemlje. Dvanaest godina kasnije ona je još jednom osvojila izbornu pobjedu, a u međuvremenu ju čitava Europa, pa i svijet prepoznaje kao veliku državnicu i najmoćniju ženu svijeta.
Dobro se sjećam kako se te jeseni 2005. jedan moj zagrebački znanac, veliki ‘’kroato-katolik’’ bez elementarnih znanja o europskom religijskom i konfesionalnom pluralizmu, uzrujao i zgražao kad je čuo da je nova njemačka kancelarka kći jednog svećenika.
Nakon prvotne provokacije jedva sam ga uspio primiriti podužim objašnjavanjem o tome kako se radi o kćeri luteranskog svećenika, odnosno evangeličkog pastora, te da se oni posve prirodno i poput apostola Petra (prvog pape?) svetopisamski žene te da su odgojili mnogo poznatih njemačkih književnika, filozofa, umjetnika, pa i političara.
Ove godine zapadni svijet obiljezava 500. obljetnicu početka (Lutherove) reformacije, ali u našoj ekumenski nepismenoj javnosti, punoj predrasuda i stereotipa, taj događaj i njegove dalekosežne posljedice ne znače skoro ništa. Dapače, ime Martina Luthera u nekim se našim krajevima još uvijek koristi kao psovka
Na primjer, izuzetno popularni dotadašnji njemački predsjednik i prakticirajući evangelik Johannes Rau također je bio sin luteranskog svećenika, da ne nabrajam dalje.
Mom velikohrvatskom sugovorniku očevidno nije baš bilo drago slušati o uspješnom “prokletom luteranstvu”.No, razumio je donekle pitanje braka i djece kad sam ga podsjetio da je i genijalni Nikola Tesla bio svećenikov sin.
O problematičnom i protuprirodnom celibate nismo razgovarali, iako mi je emfatično dao do znanja da su pravoslavci i protestanti mnogo toga zakomplicirali svojim “proturimskim zabludama” i (pre)velikim slobodama.
Ove godine zapadni svijet obilježava 500-tu obljetnicu početka (Lutherove) reformacije, ali u našoj ekumenski nepismenoj javnosti, punoj predrasuda i stereotipa, taj događaj i njegove dalekosežne posljedice ne znače gotovo ništa. Dapače, ime Martina Luthera u nekim se našim krajevima još uvijek koristi kao psovka.
Stoga valja ponoviti i podcrtati neke osnovne stvari.
Angela Merkel je kršćansko-protestantski odgojena, te stoga razmišlja i uglavnom djeluje u okvirima vrijednosnog sustava koji proizlazi iz judejsko-kršćanskog svjetonazora.
Njezin se otac, velečasni Horst Kasner, poslije završenog teološkog studija 1954. godine sa ženom i tromjesečnom Angelom preselio iz Hamburga u tadašnju Istočnu zonu jer je, prema njegovim riječima, “tamo pod komunizmom bio duhovno potrebniji’’.
Kao duhovnik bio je pod stalnom prismotrom tajnih službi i javno diskriminiran, iako je na početku njegovao neke simpatije prema socijalističkoj viziji pravednog društva. Žena Herlind, profesorica latinskog i engleskog, u tom marksistički dominiranom društvu nije mogla dobiti posao nastavnice.
Mom veliko-hrvatskom sugovorniku očevidno nije baš bilo drago slušati o uspješnom “prokletom luteranstvu”. No, razumio je donekle pitanje braka i djece kada sam ga podsjetio da je i genijalni Nikola Tesla bio svećenikov sin
Kći Angela također je htjela postati nastavnicom, ali joj je to bilo zapriječeno zbog očeve profesije, pa je krenula u ideološki manje opasnu znanost.
Angela, koja vrlo rijetko govori o svom djetinjstvu i ranoj mladosti, u nekim je intervjuima istaknula kako su joj roditelji usadili potrebu da u svemu bude izvrsna jer će samo tako uspjeti u okruženju sumnjičenja zbog očeva propovijedanja i kršćanskog poučavanja.
Angela je doista bila marljiva, nadarena i uvijek najbolja učenica. Osvojila je prvo mjesto na matematičkoj olimpijadi, diplomirala, a zatim i doktorirala fiziku.
Konfesionalizam danas ne igra više nikakvu značajnu ulogu u njemačkoj politici. Nesretna suprotstavljanja katoličkih i protestantskih snaga iz vremena Weimarske republike sretno su prevladana poratnim osnivanjem Kršćansko-demokratske – CDU (u Bavarskoj CSU –Kršćansko-socijalne) unije, u kojoj su ravnopravno zastupljeni protestanti i katolici.
Stoga nas ne treba čuditi što je katolik Helmut Kohl promovirao “djevojčicu s Istoka” i omogućio joj strelovitu karijeru odmah nakon ujedinjenja.
Osobno sam dr. Merkel i njezina oca upoznao na jednom kršćanskom skupu u Berlinu. Bio je to jedan od prvih njemačkih Bundestag Gebetsfruehstuecka – Molitvenih doručaka poput poznatijih američkih, na koji sam kao govornik bio pozvan zajedno s tadašnjim predsjednikom Makedonije i mojim nesuđenim osječkim studentom teologije, metodističkim svećenikom/propovjednikom Borisom Trajkovskim.
Dr. Angela Merkel tih je ranih devedesetih godina bila najmlađa ministrica u Kohlovoj vladi, a na Molitveni je doručak došla sa svojim cijenjenim ocem pastorom Horstom Kasnerom. Bio je to nezaboravan susret s obzirom na naše zajedničko životno iskustvo u službeno ateističkim zemljama.
Stara–nova kancelarka Angela Merkel po naravi je smirena i protestantski racionalna osoba koja, kao što je pokazala i ovogodišnja izborna kampanja, zna dobro kontrolirati svoje osjećaje i javno ponašanje
Njemačka je konfesionalno već pet stoljeća podijeljena na evangelike (sljedbenike reformacije Martina Luthera) i rimokatolike. Oni su u ranijoj povijesti znali međusobno žestoko ratovati, ali danas prirodno koaliraju i kreativno surađuju u zajedničkoj im domovini.
U postreformacijskoj fazi Rimokatolička crkva se u zemljama evangeličke većine jednostavno opisivala i odbacivala kao idolopoklonički oblik kršćanstva u kojem je centralistički upravljana institucija zamijenila Krista te time odbacila slobodu koju on donosi.
S druge strane su protestanti kao manjina bili vrlo često proganjani od rimokatoličke većine jer ih se držalo sektama koje razbijaju jedinstvo naroda i crkve. Evangelizacija je u jednom i drugom kontekstu bila pod sumnjom kao neka vrsta “krađe ovaca”, te se stoga odbacivala kao prozelitizam.
Protestanti i rimokatolici stoljećima nisu mogli naći zajednički jezik od onog raskola u 16. stoljeću, koji za jedne predstavlja najveću katastrofu u povijesti Crkve, a za druge najznačajniji obnoviteljski događaj unutar europskog kršćanstva.
U najnovijoj povijesti, posebice od otvaranje Rimske crkve poslije Drugog vatikanskog koncila, te dvije u Njemačkoj najbrojnije crkve efikasno teološki dijalogiziraju i korisno surađuju na lokalnoj i nacionalnoj razini. Poznata je, primjerice, njihova snažna i proročki obilježena suradnja u zajedničkoj borbi protiv korupcije, pohlepe i neumjerenosti u gospodarstvu i politici.
Stara-nova kancelarka Angela Merkel po naravi je smirena i protestantski racionalna osoba koja, kao što je pokazala i ovogodišnja izborna kampanja, zna dobro kontrolirati svoje osjećaje i javno ponašanje.
Njezine se odluke temelje na dobro promišljenim i uzajamno dogovorenim sporazumima, što često zahtijeva veliku strpljivost, dugotrajna uvjeravanja i pregovaranja, ali i spremnost na mudre kompromise.
O tome je najuvjerljivije svjedočila dosadašnja, drugdje nezamisliva, vladavina velike koalicije njemačkih demokršćana i socijaldemokrata.
Angela Merkel je dobila izbore, ali je to trijumf bez trijumfalizma jer je CDU/CSU unija izgubila povjerenje gotovo 9 posto birača u odnosu na prošle izbore.
Socijaldemokrati su prošli još lošije, te najavili odlazak u opoziciju, pa stoga na prvi pogled od velike koalicije ovaj puta neće biti ništa.
Angela Merkel je 2005. godine ušla u političku povijest njemačkog naroda kao prva žena na čelu najmoćnije zapadnoeuropske zemlje. Dvanaest godina kasnije ona je još jednom osvojila izbornu pobjedu a u međuvremenu ju čitava Europa pa i svijet prepoznaju kao veliku državnicu i najmoćniju ženu svijeta
Treća najjača stranka u Bundestagu postaje desno populistička (pro-nacistička?), ksenofobna stranka Alternativa za Njemačku (AfD). S njima Angela iz povijesno-moralnih razloga zasigurno neće koalirati, iako će pokušati vratiti neke domoljubne u desno odbjegle ranije birače.
Pred Angelom Merkel je vrijeme mukotrpne koalicijske slagalice s liberalima (FDP) koji su se ove godine opet vratili u Bundestag i zelenima. U Njemačkoj se govori o crno-zeleno-žutoj vladi, kolokvijalno Jamajka-koaliciji (boje zastave).
Treba se nadati da će Angelina dokazana politička mudrost, velika strpljivost, sposobnost dugotrajnih pregovaranja i uvjeravanja kao i spremnost na mudre kompromise opet rezultirati u politički stabilnoj vladi, sigurnosti zemlje i nastavku njezina gospodarskog prosperiteta bez kojih nema izgledne budućnosti Europe kakvu priželjkujemo.
Kako sam preživio ustašku strahovladu i NDH (prvi dio)
Borivoj Dovniković-BORDO
(Opaska uredništva: Ovim tekstom našega kolumniste Borivoja Dovnikovića Borde započinjemo prisjećanje na užase koje su počele prije 75 godina proglašenjem tzv. Nezavisne Države Hrvatske).
Sve gušći oblaci približavali su se iz Evrope. Novine su bile pune katastrofičnih naslova, ljudi pričaju o ratu. Abesinija… Maginotova linija… Sudeti… Hitler… Chemberlain… Anschluss… Politika se bistri na svakom koraku. Koliki su izgledi da i Jugoslavija bude uvučena u sukobe? Pokoriti se Silama osovine (Njemačka-Italija-Japan) ili se izjasniti protiv njih? [Read more…]
Borivoj Dovniković Bordo: ”Poradimo na zajedničkom hrvatsko-srpskom jeziku”
Borivoj Dovniković-Bordo
Foto: Asifa.net
Među nagrađenima na ovogodišnjem božićnom prijemu SNV-a bio je i poznati likovni umjetnik, režiser, animator i karikaturist Borivoj Dovniković Bordo, kojem je pripalo priznanje ”Nikola Tesla” za izuzetan doprinos unapređenju položaja i očuvanju identiteta Srba u Hrvatskoj. [Read more…]
Trčao je i za njih i za nas
Vijest je objavljena u subotu 14., u rano popodne: na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu umro je Franjo Mihalić. Oni kojih bi se ta vijest mogla stvarno ticati također su većinom mrtvi, ili su se početkom devedesetih podvrgli autohipnozi, te se više i ne sjećaju što im je značio ovaj čovjek.
Njegova biografija vrlo je karakteristična za naše dvadeseto stoljeće, pa se čini da su tisuće ljudi proživjele navlas istu sudbinu: rodio se 1920. u Velikoj Ludini pokraj Kutine, u obitelji siromašnog krojača, kao deseto od dvanaestoro djece. Bio je trogodišnjak kada su se preselili u Zagreb.
Onima koji su ga voljeli ostaje vjera da je Mihalić izbjegavao ustašku uniformu jer su se njoj protivila Mihalićeva moralna i ideološka uvjerenja. Može biti i da je tako. Isto kao što može biti i samo to da je bio oprezan čovjek. Kako god bilo, uspijevao je izbjeći novačenje sve do pred kraj rata, kada je mobiliziran u Hrvatske oružane snage, već u vrijeme kada se pred slom i preokret taktični izbrisala razlika između ustaša i domobrana, e da bi se zločinačka stranačka formacija slila i pretvorila u bezazlenu teritorijalnu obranu
Sportom se počinje baviti još u pučkoj školi, igra nogomet za NK Grafičar i upoznaje tri godine mlađeg Stjepana Bobeka, koji nastupa za suparnički NK Ličanin. Osim što će postati najbolji prijatelji, proći će istu zemljopisnu i životnu putanju. Prvi kao najbolji atletičar u povijesti jedne zemlje, a drugi kao nogometaš.
Ali do toga mora proći vremena, i mora se dogoditi sljedeće: Franjo (kojeg su već zvali Jura) rano se zapošljava, jer treba od nečega živjeti, pa odustaje od nogometa. Kupio je bicikl da s njime ide u tiskaru, gdje je radio kao tiskarski pomoćnik i šegrt. U tiskarstvu nije načinio karijeru, nije stasao do ručnog slagača (ili slovoslagara), ali je zato postao prvak u biciklizmu. Lomio je ruke i noge, i imao dosta nevolja sa svojim biciklom, ali onda je 1940. nekim sretnim slučajem došao u Atletski klub Concordia, i počeo trčati na srednje i duge pruge.
U NDH Franjo Mihalić bio je državni reprezentativac, premda baš i nije bilo natjecanja na kojima su sportaši iz ove države mogli nastupati. Ustaša nije postao, ali zašto nije, to nikada nećemo do kraja znati, jer se kasnija njegova biografija tako razvijala da će činjenice tog vremena biti, uglavnom, prešućene.
Onima koji su ga voljeli ostaje vjera da je Mihalić izbjegavao ustašku uniformu jer su se njoj protivila Mihalićeva moralna i ideološka uvjerenja. Može biti i da je tako. Isto kao što može biti i samo to da je bio oprezan čovjek. Kako god bilo, uspijevao je izbjeći novačenje sve do pred kraj rata, kada je mobiliziran u Hrvatske oružane snage, već u vrijeme kada se pred slom i preokret taktični izbrisala razlika između ustaša i domobrana, e da bi se zločinačka stranačka formacija slila i pretvorila u bezazlenu teritorijalnu obranu.
Tada je imao sreće da izbjegne put prema Blajburškome polju, i da oslobođenje dočeka bez ideološke stigme. Samo dvadesetak dana kasnije, 25. svibnja 1945. predao je, u ime naroda i omladine Hrvatske, štafetu maršalu Titu.
Nekoliko mjeseci zatim našao se među osnivačima Omladinskog fiskulturnog društva Mladost i obnoviteljima zagrebačke atletike. Za taj je klub nastupao sve do 1947, kada mu kao dvadesetsedmogodišnjaku stiže poziv za vojsku. Služi je u Subotici, gdje timari konje u jednoj od posljednjih konjaničkih jedinica, sve dok Artur Takač nije urgirao da ga se, kao perspektivnog sportaša, prebaci u Beograd. I tek tada, već u kasnim godinama za sportaša, započinje velika karijera Franje Mihalića.
Sljedećih godina pobjeđuje na najvećim svjetskim maratonskim utrkama u Bostonu, São Paolu, Ateni, Moskvi i Tokiju, a s trideset i dvije debitira na Olimpijskim igrama u Helsinkiju, gdje u utrci na deset tisuća metara zauzima osamnaesto mjesto. Četiri godine kasnije priredio je podvig karijere: drugi je u olimpijskoj maratonskoj utrci u Melbourneu, iza Francuza Alaina Mimouna.
Četrdesetak godina kasnije, i Franjo Mihalić ostaje bez domovine, što god mu ona bila: Jugoslavija nestaje, Hrvatska ga neće, Srbija u njemu nalazi Hrvata. Tako je to kad započne rat. Kasnije će se za njega stvari popraviti? Ili neće? U toj melburnskoj utrci Emil Zatopek, najbolji bijeli maratonac u povijesti, završava na šestom mjestu
Bio je to, vjerojatno, i najslaviji maraton u suvremenoj povijesti, u kojemu se, kako to već zna biti, osim sportskoga i političkog umiješao i argument sudbine, pa je priča o maratonu postala pričom o jednoj epohi i njezinim, uglavnom tragičnim junacima. Alain Mimoun bio je rođeni Alžirac, kojemu je njegova domovina upravo izmicala pod nogama, kao što će se izmaknuti i Albertu Camusu.
Četrdesetak godina kasnije, i Franjo Mihalić ostaje bez domovine, što god mu ona bila: Jugoslavija nestaje, Hrvatska ga neće, Srbija u njemu nalazi Hrvata. Tako je to kad započne rat. Kasnije će se za njega stvari popraviti? Ili neće? U toj melburnskoj utrci Emil Zatopek, najbolji bijeli maratonac u povijesti, završava na šestom mjestu.
Ali za Mihalića to nije kraj: četiri godine kasnije, u Rimu se pojavio kao četrdesetogodišnjak, gdje je trčao pet minuta brže nego u Melbourneu, što je bilo dovoljno za dvanaesto mjesto. Bila je to već druga atletska i trkačka era, mnogo bliža današnjemu dobu, u kojoj je pobjeđivao bosonogi Etiopljanin Abebe Bikila. Stari je Franjo Mihalić za njim zaostao punih šest minuta, i nadživio ga za više od četrdeset godina.
Franjo Mihalić trčao je za Atletski klub Partizan, dok je Stjepan Bobek bio centarfor Fudbalskog kluba Partizan. Obojica su u Beogradu proveli živote, ali za razliku od Bobeka, Mihalić se nije javno požalio na to da je odbačen u Hrvatskoj i u Zagrebu. Radio je kao atletski trener, i do vrlo kasnih godina sudjelovao u veteranskim utrkama. Kada više nije mogao trčati, bavio se brzim hodanjem.
Još donedavno bio je vrlo vitalan i pojavljivao se u televizijskim emisijama, kao ikona jednog vremena i kao čovjek koji je ostao željan života. Nikada nije ništa tražio, osim da ga se pusti da trči. Netko je izračunao da je tokom karijere istrčao sto šezdeset i pet tisuća kilometara. Je li to zbroj kilometara u svim njegovim utrkama, ili se računaju i treninzi? Kako god bilo, Franjo Mihalić, zvani Jura, četiri puta je optrčao zemaljsku kuglu. Umro je četiri i pol godine nakon Stjepana Bobeka.
Neki dan se hrvatska diplomatska misija u Madridu pobunila što su organizatori najveće svjetske izložbe o Nikoli Tesli izbjegli spomenuti da se ovaj američki znanstvenik srpskoga roda i podrijetla rodio u Hrvatskoj. Savjetnica u hrvatskome veleposlanstvu Karmen Šešelja citirala je u tu svrhu onu znamenitu Teslinu izjavu da se jednako ponosi svojom hrvatskom domovinom i svojim srpskim porijeklom.
Da bi Tesla, makar i simbolično, pripadao Hrvatima, Hrvati bi ga morali prihvaćati kao Srbina, a s njime i sve druge njegove sunarodnike. Odnos prema živim hrvatskim Srbima zapravo je odnos prema Nikoli Tesli. A Franjo Mihalić trčao je i za njih i za nas
Još da je spomenula i to da mu je posljednja želja bila da mu hrvatski violinist Zlatko Baloković na pogrebu odsvira melodiju “Tamo daleko”, gospođa Šešelja pohrvatila bi Teslu taman koliko treba.
Odakle Tesla u priči o Franji Mihaliću? Osim što su obojica bili svoji ljudi, koji su se visoko uzdigli iznad zajednice u kojoj su rođeni, legende o njima moguće su samo ako se s poštovanjem tretira njihova dvostruka pripadnost, ako ih se prihvaća i s jedne i s druge strane.
Da bi Tesla, makar i simbolično, pripadao Hrvatima, Hrvati bi ga morali prihvaćati kao Srbina, a s njime i sve druge njegove sunarodnike. Odnos prema živim hrvatskim Srbima zapravo je odnos prema Nikoli Tesli. A Franjo Mihalić trčao je i za njih i za nas.
(Prenosimo s autorova portala).
