Vrijeme je da vlastite slabosti prestanemo pravdati komunizmom. Osim toga, moramo pošteno priznati da osim laži u komunizmu ima i puno istine. Tako je tvrdio neprežaljeni Mirko Đorđević prigodom našeg posljednjeg druženja u Subotici prije desetak mjeseci, te time pokrenuo jednu podužu i vrlo zanimljivu diskusiju na simpoziju na kojem smo zajedno nastupali.

 

Na moj komentar da je to već odavno ustanovio i utemeljeno argumentirao briljantni ruski filozof Nikolaj Berdjajev, Mirko je predložio da sljedeću pauzu iskoristimo za šetnju kako bismo mogli peripatetički prodiskutirati Berdjajeva i druge koji su formativno utjecali na njegovu filozofsku i životnu personalističku orijentaciju.

 

O Mirku Đorđeviću je od njegove prerane smrti na Veliki petak objavljen lijep broj napisa ističući njegovu spisateljsku i prevodilačku djelatnost te hvaleći njegovu dobronamjernost i hrabrost sučelice društvenoj i religijskoj zloupotrebi moći i institucionaliziranom licemjerju. Valja ponoviti da je Mirko bio doista dobar čovjek, istovremeno blag i hrabar, mudar u svojim prosudbama iako povremeno vrlo oštar u konkretnim kritikama.

Francuski revolucionarni personalizam nasuprot zapadnom buržoaskom individualizmu i istočnom komunističkom kolektivizmu su mnogi prihvatili kao jedini odgovorni put slobode, a njegove su ideje u velikoj mjeri utjecale i na kasnija opredjeljenja Drugog vatikanskog sabora. On osporava i kritizira sve društvene, političke i religijske prilike i institucije koje vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe i izgradnju zdrave zajednice

 

Elokventan i duhovit ovaj je izuzetni kršćanski intelektualac uvijek bio vjeran slobodnoj misli i neovisnosti o svim izvanjskim autoritetima. U svojoj istinoljubivosti, a vjeran svojoj kršćanskoj savjesti i iskrenom čovjekoljublju, postao je najmjerodavnijim moralno motiviranim javnim prorokom u srpskom društvu. Za njega se može reći ono što je Marko Grčić napisao za Vladu Gotovca – da je ”bio u zavadi sa svojim zlim vremenom, ali on sam nikada nije bio zao”.

 

Kao prakticirajući kršćanin često je kritizirao svoju pravoslavnu crkvu zato što je iznevjerila svoje duhovno poslanje, a aktivno sudjelovala u širenju mržnje podržavajući osvajačke ratove i u njima počinjene zločine. Uporno je ukazivao na činjenice kako je rat zloupotrijebljen kao suspenzija morala, kao politička zamka u koju se dala uhvatiti i Crkva u svojim neduhovnim ambicijama. Miloš Vasić ga uspoređuje s prorokom Jeremijom ističući kako je ”korio ove naše crkvene knezove zbog jeresi filetizma i simonije, zbog licemjerja, pohlepe i beskonačne grešne žudnje za svjetovnom vlašću.”

 

Mirko nije nikako mogao shvatiti kako je moguće pozivati se na Boga i istovremeno slaviti Karadžića, Mladića i druge ratne zločince kao narodne heroje. Neprihvatljivo mu je bilo i konfuzno miješanje nacionalističke ideologije krajnje desnice s pravoslavnom sabornošću i primitivnim populizmom.

 

Zamjerao je crkvenom vodstvu što niječe prave probleme ili ih prekriva ispraznim pobožnim riječima i lažnim utjehama. Činio je to uporno i dosljedno iako potpuno svjestan opasnosti da bude krivo shvaćen, pa i osuđivan od onih koji su sebi uspjeli stvoriti lažnu sigurnost uživajući u privilegijama vlastitih kompromisa.

 

Mirko je svjesno odlučio da neće robovati nikome i ničemu ma koliko ga ta sloboda stajala jer je on sigurno etičko uporište svog ljudskog djelovanja nalazio u Isusu iz Nazareta. Stoga je tražio evangelizaciju srpskoga naroda umjesto sveprisutne i politikom zatrovane klerikalizacije društva.

Kršćanski revolucionarni personalizam postao je životna filozofija Mirka Đorđevića koji se, rukovođen njegovim načelima, do kraja života kritički suprotstavljao svim vidovima individualističke i kolektivne (time i crkvene) depersonalizacije kao i komercijalizacije u međuljudskim odnosima

 

U tom duhu je sanjao o Crkvi koja neće tražiti političku moć i materijalne privilegije kako bi vladala narodom umjesto da mu služi u ljubavi, o proročkoj Crkvi koja će nenametljivo, ali uvjerljivo svjedočiti poruku o Kristu, Crkvu koja nije samopravednički nekritična prema sebi, sama sebi svrhom i sama sebi dostatna.

 

Vratimo se na trenutak u subotičku šetnju s Berdjajevim i pitanju duhovno-intelektualne formacije Mirka Đorđevića. Mirko ju je svestrano obradio u svojoj knjizi ”Sloboda i spas – Hrišćanski personalizam”. Berdjajev je, naime, nakon eksperimentiranja s marksizmom i nekim drugim suvremenim filozofskim sustavima nastojao izgraditi jednu autentičnu kršćansku antropologiju, učenje o čovjeku kao slobodnoj, samosvojnoj ličnosti nasuprot antihumanističkom kolektivizmu totalitarnih ideologija kao što su fašizam ili boljševizam-staljinizam.

 

Providnost je htjela da je Berdjajev, nakon što je protjeran iz Sovjetskog Saveza, svoj stalni boravak našao u Parizu. Tu se upoznao i počeo surađivati s Emmanuelom Mounierom, glavnim predstavnikom francuskih personalista. Personalisti, uključujući tu i Berdjajeva, su se zauzimali za jednu revoluciju u mentalnoj strukturi ličnosti.

 

Okupljali su se oko utjecajnog časopisa Esprit koji je Mounier pokrenuo tridesetih godina 20. stoljeća u cilju promicanja ”personalističke i zajedničarske revolucije”. Kršćanski utemeljen revolucionarni personalizam zalagao se za odvajanje spiritualizma od reakcionarnih stajališta i građanskog individualizma. Pozivao je na povratak zdravom realizmu, rehabilitaciji zajedničarske dimenzije i transformativnom društvenom angažmanu.

Trgovina i novac dijele ljude, političari manipuliraju njima, a Crkva ih obmanjuje nudeći im kompromitiranu nacionalnu religiju umjesto oslobađajuće poruke evanđelja, tvrdio je dan prije prerane smrti naš najpoznatiji revolucionarni personalist

 

Ruski pravoslavac Berdjajev i francuski katolik Mounier prije nastanka oficijelnog ekumenizma razvili su izuzetno plodonosnu suradnju oko poimanja osobe kao duhovne stvarnosti koja je uronjena u prirodu, ali ju istovremeno transcendira. Taj misterij ljudske ličnosti otkriva se putem religijskog iskustva i prakticira u zajednici koja je otvorena nadnaravnome, ali ne u duhovnoj izolaciji, nego u djelatnom zauzimanju za promjenu ljudske svijesti i društvenih realnosti.

 

Francuski revolucionarni personalizam nasuprot zapadnom buržoaskom individualizmu i istočnom komunističkom kolektivizmu su mnogi prihvatili kao jedini odgovorni put slobode, a njegove su ideje u velikoj mjeri utjecale i na kasnija opredjeljenja Drugog vatikanskog sabora. On osporava i kritizira sve društvene, političke i religijske prilike i institucije koje vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe i izgradnju zdrave zajednice.

 

Kršćanski revolucionarni personalizam postao je životna filozofija Mirka Đorđevića koji se, rukovođen njegovim načelima, do kraja života kritički suprotstavljao svim vidovima individualističke i kolektivne (time i crkvene) depersonalizacije kao i komercijalizacije u međuljudskim odnosima.

 

Trgovina i novac dijele ljude, političari manipuliraju njima, a Crkva ih obmanjuje nudeći im kompromitiranu nacionalnu religiju umjesto oslobađajuće poruke evanđelja, tvrdio je dan prije prerane smrti naš najpoznatiji revolucionarni personalist.