Malo je reći da sam zatečen kolumnom Dragana Markovine iz serije koju ispisuje za sarajevski dnevni list Oslobođenje, a koja se može pronaći na portalu tih novina jer je objavljena 11. kolovoza 2023. u 16 sati. [Read more…]
Nekoliko opaski o novinarstvu kakav prakticiram
Dana 15. veljače 2023. redakciji tjednika Novosti poslao sam reagiranje naslovljeno: ”Nije istina da poričem odgovornost sustava za smrt Vladimira Matijanića”. Zašto? Zato jer je novinar toga tjednika, Igor Lasić, u rubrici Politika, u posljednjem pasusu članka ”Privatno, a za naše pare” (portal Novosti, 13. veljače 2023.), napisao i ovo: ”Od ostalih novosti iz sektora medicinskog, a usput i medijskog, nije zgoreg primijetiti da se infamnoj struji poricanja odgovornosti sustava za smrt našeg kolege Vladimira Matijanića prije nekoliko dana pridružio Drago Pilsel na portalu Autograf. [Read more…]
Ja sam, kao i Porfirije, velikosrbin
U tjedniku Novosti Srpskog narodnog vijeća nastavlja se, tako ispada, natječaj u hračkanju na patrijarha Porfirija. Lidersku poziciju Viktora Ivančića s već regionalno opjevanim ”Porfirije je odvratni licemjer” ugrožava njegov pulen iz čuvene novinarske škole ”Prvo pucaj, a onda pitaj tko ide” Igor Lasić koji Porfirija kiti ovako: ”krivotvoritelj je biografija (…) daje zlokobne pozive (…) veliča zlikovačku protuhu”. [Read more…]
Smrt u prisustvu vlasti
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 4. svibnja 2014.
U petak, 18. aprila, u dvorištu svoje kuće u Šimanovcima pored Beograda preminuo je Mirko Đorđević. Umro je pod neobičnim okolnostima, treba ih zabeležiti.
Saradnik mnogih časopisa, novina, televizijskih i radio stanica u zemlji i inostranstvu, odličan prevodilac, učesnik na mnogim međunarodnim simpozijumima i naučnim skupovima u zemlji i svetu Mirko Đorđević je svojom stručnošću, svojom hrabrošću, svojim znanjem i energijom predstavljao ono svetlije i uspešnije lice evropske Srbije.
Njegove političke analize, naučni i stručni radovi, naročito o problemima crkve i religije, često su citirani. Đorđević ide u red onih intelektualaca poput Konstantinovića, Bogdana Bogdanovića i advokata Srđe Popovića čijim je odlaskom ona bolja, drugačija Srbija mnogo izgubila. Đorđević je bio prava “hodajuća enciklopedija”, čovek velikog znanja.
Po rečima prijatelja koji je pratio Mirka Đorđevića razgovor sa istražiteljem, kako je preneo sam Đorđević, više je delovao kao da je optužen Mirko, a ne vođa “Naših”, pisac spiska. Istražitelj je Mirka ispitivao šta misli o Nikolaju Velimiroviću, pravoslavnom svecu, osobi veoma kontraverzne biografije, čije divljenje prema Hitleru, od koga je dobio i orden, nije nikakva tajna. Mirko je govorio o antisemitizmu Nikolaja Velimirovića, prijateljstvu sa Ljotićem, citirao rečenice iz tekstova Nikolaja Velimirovića
Njegovo široko obrazovanje i interesovanje svrstavali su ga među one danas sve ređe intelektualce koji nisu radi regionalnih, lokalnih i ličnih interesa izdali neke univerzalne vrednosti na kojima se zasniva svaka pravedna i pravično uređena društvena zajednica. Mirko Đorđević kao istaknuta javna ličnost dokumentovano i analitički ukazivao je na deformacije sistema, na pojave ekstremnog ponašanja u institucijama i van njih, zbog čega je više puta bio meta raznih grupa i pojedinaca sklonih nasilju i ekstremizmu. Uprkos tome, uprkos pretnjama, Mirko Đorđević nije zaćutao, njegov glas i njegovo pero do poslednjeg dana bili su u službi istinitog prikazivanja srpske stvarnosti.
Čudne su, teško razumljive i nesretne okolnosti koje su uticale na smrt Mirka Đorđevića. Nalazio se na spisku “izdajnika” koji su objavili “Naši”, srpska filijala ultranacionalističke ruske organizacije. Tužilac je pokrenuo postupak protiv vođe “Naših” za ugrožavanje sigurnosti jer su sa raznih strana stizale pretnje “srbormrscima” i “izdajnicima” sa spiska. I umesto da sam spisak bude dovoljan dokaz da se sastavljači spiska optuže i osude, tužilac je na opšte iznenađenje počeo da poziva na saslušanje u tužilaštvo ličnosti sa ovog sramnog spiska.
Neodazivanje pozivu u svojstvu svedoka zaprećeno je visokom novčanom kaznom i prinudnim dovođenjem. Tužilac je to obrazložio potrebom da se svako pojedinačno izjasni da li se zbog pretnji oseća bezbedno. Mnogima od onih koji su od javnog tužioca dobili takav poziv bilo je sasvim nejasno šta se od njih očekuje. Zar i bez tog gotovo isledničkog propitivanja javnom tužiocu nije bilo jasno, kao što je to bilo jasno dobrom delu javnosti, da je objavljivanjem spomenutog spiska počinjeno krivično delo.
Uz sve to, nije ovo prvi put da se “Naši” nalaze pred sličnom optužbom. Ustavni sud je u decembru 2012. godine odbacio predlog republičkog tužilaštva da se zabrani rad udruženja “Naši” zbog izazivanja nacionalne, verske i seksualne mržnje i diskriminacije.
U četvrtak, 17. aprila Mirko Đorđević se pojavio u sudu u svojstvu svedoka. Tužilac nije imao razumevanja za njegove godine, Mirko ih je napunio sedamdeset sedam, ni prema njegovoj bolesti. Bolovao je od srca, a samo pre nekoliko godina ležao je više meseci u bolnici i njegov oporavak predstavljao je, po rečima lekara, pravo čudo.
Sledećeg dana je preminuo. Niko iz tužilaštva nije izrazio saučešće. Niko iz vlasti nije izrazio saučešće. Samo dva dana posle sahrane Mirka Đorđevića na jednoj TV stanici sa nacionalnom frekvencijom gostovao je vođa ‘‘Naših“. Govorio je veoma ružno o Mirku Đorđeviću. To je kratka istorija jedne smrti, slobodno se može reći smrti “u prisustvu vlasti“
Mirkovo svedočenje u ovom slučaju bilo je suvišno, nepotrebno, jer je tužilac imao već dovoljno materijala da na osnovu i nekih prethodno datih iskaza, a i svoga uverenja, podigne optužnicu protiv vođe “Naših”.
Po rečima prijatelja koji je pratio Mirka Đorđevića razgovor sa istražiteljem, kako je preneo sam Đorđević, više je delovao kao da je optužen Mirko, a ne vođa “Naših”, pisac spiska.
Istražitelj je Mirka ispitivao šta misli o Nikolaju Velimiroviću, pravoslavnom svecu, osobi veoma kontraverzne biografije, čije divljenje prema Hitleru, od koga je dobio i orden, nije nikakva tajna. Mirko je govorio o antisemitizmu Nikolaja Velimirovića, prijateljstvu sa Ljotićem, citirao rečenice iz tekstova Nikolaja Velimirovića.
Mirko Đorđević je iskreni vernik, ali istovremeno i veliki kritičar zloupotreba Crkve u političke svrhe i zatamnjenih mesta crkvene istorije.
Tužilac je Mirkovo prisustvo na tom famoznom spisku “srbomrzaca” i “izdajnika” očevidno doveo u vezu sa Mirkovim kritičnim odnosom prema svecu i episkopu Srpske pravoslavne crkve Nikolaju Velimiroviću. Na pitanje da li traži kaznu za vođu “Naših” odgovorio je da kaznu ne traži jer je navikao da ga nazivaju izdajnikom. Uvek je govorio samo istinu, što niko nikada nije mogao da demantuje, a u našoj zemlji etiketiranje ljudi, pa i nazivanje izdajnicima, postalo je svakodnevni način komuniciranja.
Čitavo ovo ispitivanje u tužilaštvu očevidno je mučno delovalo na Mirka Đorđevića. Kada se okončalo, a poprilično je trajalo, i kada se ponovo pridružio svome prijatelju i pratiocu, zamolio je za predah. Loše se osećao.
Toliko znamo o toj njegovoj poseti tužilaštvu. Sledećeg dana je preminuo. Niko iz tužilaštva nije izrazio saučešće. Niko iz vlasti nije izrazio saučešće. Samo dva dana posle sahrane Mirka Đorđevića na jednoj TV stanici sa nacionalnom frekvencijom gostovao je vođa ‘‘Naših“. Govorio je veoma ružno o Mirku Đorđeviću.
To je kratka istorija jedne smrti, slobodno se može reći smrti “u prisustvu vlasti“.
Popovi i vojnici
Jedna nedavno sprovedena anketa pokazuje da su među mladima u Srbiji najpopularnije i najcenjenije institucije crkva i vojska. To nije nikakvo iznenađenje jer su i ranija istraživanja potvrđivala da su ove dve institucije od većine stanovništva isticane po popularnosti, i za vreme Miloševića, a i posle njega. Pravo pitanje, međuim, jeste kako je to moguće kada je poznato da su crkva i vojska bili upletene u mnoge događaje koji su po lošem obeležili protekle godine.
Savremenicima su još sveže slike popova koji blagosiljaju neke od najvećih zločinaca pre nego što će krenuti na bojišta i u pljačkaške pohode, a u novijim vremenima spominju se pedofilska afera vladike Pahomija, raspusnost i raskalašnost vladika Kačavende i Filareta. Istovremeno, vojska i njeno delovanje predstavljaju mračnu epizodu u raspadu Jugoslavije.
Otkud onda takva uvek prisutna popularnost?
To se ponajpre može objasniti opštenarodnim verovanjem u dva mita, posebno osnaženim medijskom i političkom propagandom o srpskoj religioznosti i srpskoj vojničkoj tradiciji kao nepobitnim istinama na kojima se zasnivaju srpska istorija, duhovnost i tradicija. Posebno su ovi mitovi bili aktivirani u takozvanom ‘‘događanju naroda“ i masovnim mitinzima početkom devedesetih i klerikalizaciji društva koja traje sve do današnjih dana.
Jedna nedavno sprovedena anketa pokazuje da su među mladima u Srbiji najpopularnije i najcenjenije institucije crkva i vojska. To nije nikakvo iznenađenje jer su i ranija istraživanja potvrđivala da su ove dve institucije od većine stanovništva isticane po popularnosti, i za vreme Miloševića, a i posle njega. Pravo pitanje, međuim, jeste kako je to moguće kada je poznato da su crkva i vojska bili upleteni u mnoge događaje koji su po lošem obeležili protekle godine
Konzervatizam Srpske pravoslavne crkve uveliko je obeležio i srpsku političku scenu. Gotovo da nema političke partije u Srbiji koja ne održava bliske veze sa crkvom, a najviše državne ličnosti krupne političke odluke donose u konsultaciji sa crkvenim velikodostojnicima čije se mišljenje uvažava kao merodavno.
Crkva je, međutim, u važnim istorijskim periodima činila pogrešne procene koje nikada nisu bile preispitivane, niti izlagane kritici. I kada je grešila, crkva je bila nedodirljiva.
Glavni ideolog crkve nesumnjivo je episkop Nikolaj Velimirović koji je maja 2003. kanonizovan za svetitelja. U biografiji Nikolaja Velimirovića, kao i u njegovim delima nalazimo više problematičnih i kompromitujućih detalja.
Godine 1935. u predavanju održanom u Beogradu ‘‘Nacionlizam svetog Save“ Nikolaj je odao priznanje Adolfu Hitleru ‘‘koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u dvadesetom veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju“.
Samo dve godine kasnije, 1937., kako izveštava Glasnik srpske pravoslavne patrijaršije, patrijarh Varnava izjavljuje, idući tragom Nikolaja Velimirovića, sa simpatijama prati borbu Firera i državnog kancelara. ‘‘Firer velikog nemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist čitavom čovečanstvu…Opravdana borba nemačkog naroda za ravnopravnost zaslužuje poštovanje svih naroda.“
Nikolaj Velimirović se dovodi u vezu i sa osnivanjem fašističkog ‘‘Zbora“ Dimitrija Ljotića čiji je bio bliski prijatelj i kojem je na sahrani izgovorio opelo.
Iz mnoštva različitih anticivilizacijskih, antikulturnih i rasističkih stavova izdvajamo, primera radi, nekoliko citata iz knjige ‘‘Kroz tamnički prozor“ objavljene posle Drugog svetskog rata i koja se uz Velimirovićeva ostala dela može kupiti u svakoj boljoj beogradskoj knjižari. Piše Nikolaj Velimirović:
‘‘Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista razapeli: i demokratiju i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam i sveopštu revoluciju, i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihovog đavola. I to je sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište, i da na presto Hristov stave svog jevrejskog mesiju, ne znajući ni dan danas da je to sam Satana, koji je otac njihov i koji ih je zauzdao svojom uzdom i bičevao ih svojim bičem…“
‘‘Evropski narodi su pod prokletstvom božijim jer oni nisu više narodi nego jazavci…dvonogi majmuni…zverovi a ne ljudi..Evropa je jeres. Evropski intelektuizirani čovek napravio je ugovor sa đavolom. A ti, Srbijo, kuda si pošla za Evropom: Ti nikada nisi išla njenim putem i nikada za njom…“ Kultura je: ‘‘Nula ispod jedinice…dim, prah,blato, mutljag…glupačka ništarija“. O higijeni: ‘‘Revnost za čistoćom, postala je manija za čistoćom. No nažalost i ovde je Čivutin umešan… Vodovod, vodovod, vodovod. Kupatila, kupatila, kupatila! Čistoće, čistoće, čistoće. I svi klonuše od umora perući se i čisteći spolja…“ Nikolajevi savremenici svedoče da se Nikolaj godinama nije okupao.
“Jevreji i njihov otac đavo uspeli su laganim dugotrajnim trovanjem duha i srca evropskog čovečanstva da ovo odvrate od pravog bogopoštovanja i privuku na poklonjenje idolu kulture.“
‘‘Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista razapeli: i demokratiju i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam i sveopštu revoluciju, i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihovog đavola. I to je sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište, i da na presto Hristov stave svog jevrejskog mesiju, ne znajući ni dan danas da je to sam Satana, koji je otac njihov i koji ih je zauzdao svojom uzdom i bičeva ih svojim bičem…“
Ovo su samo neki citati iz bogougodnog dela svetog Nikolaja. Dela Nikolaja Velimirovića spadaju među najčitanija, posebno omiljena među raznim pronacističkim grupama, ali i među brojnim vernicima, podržana i preporučena od strane najuglednijih ličnosti crkve kao spisi velike mudrosti i istine. Prema njemu se odnose kao prema vrhunskom autoritetu i nesumnjivom ideologu Crkve.
Njegov uticaj je veliki i to niko ne poriče.
Crkva je sve prisutnija u mnogim delovima društva. Prisutna je u školama, političkim partijama, sportskim klubovima, u vojsci. Kakvo se to društvo želi i stvara, ako se prihvataju poruke koje u svojim delima tako obilato šalje svome rodu sveti Nikolaj Velimirović?