Profesorica Hela Baumgertner koju smo od milja prozvali Bimba, u razred je uvijek ulazila u plavoj, nekako đačko-radničkoj kuti, sa šrafcigerom (pardon: odvijačem) u džepu. Odvijač je bio za gramofon, za ”naštelavanje” brzine vrtnje ploče. [Read more…]
Melankolija poraza
Đorđe Matić, ”Historija i savremenici – Ogledi o srpskoj kulturi”, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2017.
(…) još jedna istina o stanju koje nazivamo egzilom glasi da ono strahovito ubrzava inače profesionalni uzmak – ili skretanje – u izolaciju, u apsolutnu perspektivu: u stanje u kojemu je sve što čovjeku ostaje, biti sam sa sobom i vlastitim jezikom, bez ikoga i ičega. Egzil nas preko noći vodi tamo kamo bi vam normalno trebao cijeli život da stignete. [Read more…]
Posao za pravobraniteljicu za djecu!
Iz pouzdanog izvora saznajem: u jednoj (samo jednoj???) prigradskoj crkvi istaknut je plakat koji je moj informant dva puta pročitao da bi se uvjerio u zdravlje svojih očiju: Na plakatu ljupka djevojčica (djevojčica, a ne tinejdžerica ili mlada odrasla osoba) uzdignutim kažiprstom upozorava: Recimo NE rodnoj ideologiji! [Read more…]
Domovina
Ljubav prema domovini je stvar o kojoj se, u principu, ne govori javno i pominje se samo u posebnim trenucima.
Šta je domovina? Parče teritorije negde na kugli zemaljskoj? Da li je to mesto na kome se odigrala istorija jednog naroda? Ili zemlja u kojoj se govori jezik predaka? Da li se pod domovinom podrazumeva država u kojoj je neko rođen? Ime koje budi nacionalna osećanja? Možda je to adresa navedena u pasošu? Ili uzrok najrasprostranjenije bolesti koja muči sve, a zove se – nostalgija?
Kako bilo, taj pojam se teško sažima u jednu reč, a za opis njegovog značenja nije dovoljna ni jedna rečenica. Možda je to moguće postići samo poezijom, kako je pokušao Branko Miljković u pesmi “Domovina” iz zbirke rodoljubivih pesama “Smrću protiv smrti” (1959):
Nema pesme izvan istine
Volim te
I kada bi poslali na mene životinje sa praznim očima
Volim te
I kada bi iz zemlje iskopali psa da laje na nas
Volim te
I kada bi budućnost premestili iza mene
I kada bi me ubili
Volim te
Jedino pesnicima je, valjda, dozvoljeno da slobodno pokazuju svoju najdublju intimu. Ukoliko u tom činu nema poezije, razotkrivanje osećanja svodi se na moralni striptiz ili najobičnije iznošenje prljavog veša. To pominjem zato što rodoljublje smatram jednim od najintimnijih osećanja.
Jedino pesnicima je, valjda, dozvoljeno da slobodno pokazuju svoju najdublju intimu. Ukoliko u tom činu nema poezije, razotkrivanje osećanja svodi se na moralni striptiz ili najobičnije iznošenje prljavog veša. To pominjem zato što rodoljublje smatram jednim od najintimnijih osećanja
Ljubav prema domovini je stvar o kojoj se, u principu, ne govori javno i pominje se samo u posebnim trenucima. To je tema koja nije za svakodnevnu upotrebu, a još manje za mlataranje po žutoj (i ostaloj) štampi.
Danas je, međutim, patriotizam postao zanimanje, a lov na izdajnike i nepatriotske sumnjivce unosan posao. U svakom slučaju, ako ste osoba bez profesije i budućnosti, dovoljno je da se proglasite borcem za spas nacije i privedete par izdajničkih grla u klanicu.
Kada pogledam one koji važe za branitelje nacije, čuvare tradicije, i čega sve ne, one tipove koji mašu crnim zastavama sa mrtvačkom glavom i ukrštenim koskama na njima, čini mi se da sa tim ljudima nemam zajedničku domovinu. Ako su oni koji su istovarivali leševe iz hladnjača, zaustavljali vozove i iz njih izvlačili ljude da bi ih pobili, palili kuće pune žena i dece, ako su oni patriote, onda ja to nisam.
Branko Miljković je u nekoliko redaka, punih mraka i rodoljublja, napisao to davno, onda kada se nije dalo ni naslutiti ovo vreme. Ali dobro je predosetio “životinje sa praznim očima” i najavio “psa koga su iskopali iz zemlje da laje na nas”, znao je da se “budućnost premešta iza nas”. Njegova preosetljiva čula signalizirala su nešto što je malo ko razumeo i na šta se nije obraćala pažnja. Zato je, valjda, onako i prekinuo svoj život…
Kada pogledam one koji važe za branitelje nacije, čuvare tradicije, i čega sve ne, one tipove koji mašu crnim zastavama sa mrtvačkom glavom i ukrštenim koskama na njima, čini mi se da sa tim ljudima nemam zajedničku domovinu. Ako su oni koji su istovarivali leševe iz hladnjača, zaustavljali vozove i iz njih izvlačili ljude da bi ih pobili, palili kuće pune žena i dece, ako su oni patriote, onda ja to nisam
Mislim da rodoljube treba tražiti među onima koji o svojim zaslugama za domovinu uporno ćute. Među ljudima koji pošteno obavljaju svoj posao, žive “daleko od razuzdane gomile” i bubnjeva rata i mirno obavljaju svoju patriotsku misiju, koje sasvim moguće nisu ni svesni. Služiti svome narodu je nešto što se podrazumeva, to se ne ističe kao posebna vrlina.
Ali pre svega treba reći da voleti svoj narod isključuje mržnju prema drugima. Čim se ona uplete, ljubav nestaje i ostaju samo iskeženi očnjaci. Neko će reći da je između ljubavi i mržnje mala razlika. Da, kao između života i smrti. Ako nismo svesni sopstvene mržnje, posmatrajmo makar one koji mrze nas. Šta vidimo? Bespomoćnost, inferiornost, glupost. Takvi smo i mi kada mrzimo.
U noći između 11. i 12. februara 1961. godine, po zvaničnoj verziji, u jednoj šumi pokraj Zagreba, u svojoj dvadeset i sedmoj godini, srpski pesnik Branko Miljković izvršio je samoubistvo. Navodno se, ispod nekog grma sa tanušnim grančicama, obesio o sopstveni kaiš. Slučaj nije do kraja razjašnjen (nikada nije kasno), jer su na telu pesnika ostali tragovi koji nisu bili posledica vešanja, a cela stvar se odigrala nedaleko od kafane u kojoj su se, izgleda, prethodno odvijale prilično čudne stvari.
Da ga nije ubila prejaka reč, on bi danas imao osamdeset godina. Ako bi uopšte prihvatio da živi u ovakvom vremenu. Čovek koji je autor možda najlepših rodoljubivih redaka na našem jeziku, na kraju života napisao je
“Poslednju pesmu”:
Zagledaće se večernjača u moje ugasle oči,
i neće naći svoj odraz izgubljeni.
Neko će da se nagne negde nad tihom rekom misli, u seti
Prahnuće u svet tuge što su bile u meni,
i pognuće glave daleki suncokreti.
(Politika, 09.05.2014.)
Bioskop moje mladosti
Ako se susretnete sa starim prijateljima, a niste se videli desetak godina ili nešto duže, eto prilike da obnovite sećanja na godine koje su vam bile zajedničke. Protokom vremena pamćenje postaje nepouzdanije, optimizam sećanja slaže deliće nekadašnje stvarnosti na neobičan način. Nostalgija postaje najsigurnije pribežište. Da li?
Koliko mi se puta dogodilo da me prijatelji koje znam iz osnovne škole (u mom slučaju to su s kraja četrdesetih prošlog veka), zaspu slikama natopljenim nostalgijom. Dobro pamtim kako sam jednom prijatelju, koji mi reče kako su to bila lepa vremena, odgovorio suprotno: bila su grozna, bile su to godine velike nemaštine, hleb i maslac na tačkice (današnji dvadesetogodišnjaci da ne poveruju). Ali tada za bolje nismo znali i bili smo mladi.
Ima jedna sjajna anegdota iz sedamdesetih. Tito, Kardelj i svita šetali brdima oko Kranja, u nekom seoskom bircuzu sednu da predahnu, a za obližnjim stolom sedi neka časna starina, kao iz nekog filma. Zapita ga Kardelj: ‘‘Da li se ti stari sećaš vremena austrijskog cara Franje Josifa?“ Stari, kao iz topa: ‘‘Kao da je juče bilo.“
Na kraju prošlog milenijuma, koji je zatvorio epohu propalih utopija ili neuspešnih istorijskih projekata, svet, na Istoku koliko i na Zapadu, zahvatio je talas nostalgije, osećanja koje je do pre koju deceniju smatrano nevažnim i nepotrebnim
Ne sluteći šta će dobiti, tvorac radničkog samoupravljanja postavi novo pitanje: ‘‘A kad je bilo bolje, u Franjino doba ili sada?“ Odgovor je bio šokantan: ‘‘Naravno, u Franjino.“ Svi se uzvrpoljiše, kao da su dobili zaušku. ‘‘Ma kako je to moguće?“ neko od gostiju je zavapio. I onda su dobili impozantan, antologijski odgovor: ‘‘Tada sam bio mlad.“
U novijim godinama, kako nam zemlja ne izlazi iz ekonomskih nevolja, uprkos gromkim obećanjima političke garniture na vlasti, primetili ste da u javnosti ima mnogo glasova koji govore kako je nekad bilo blagostanje u zemlji, svi su išli na more ili na pecanje, nije bilo nezaposlenosti…
Često ćete čuti u tv-anketama sa ljudima na ulici, kako je u godinama sankcija iz devedesetih bilo bolje nego danas (!), sindikati su delili svinjske polutke ili pakete sa smrznutom piletinom, a sada, evo šta nam se događa! Kratko pamćenje, današnje nezadovoljstvo leči se ulepšanom slikom iz nekih dana, koja sa stvarnošću nema bliske veze.
I nije tako sam u nas. Na kraju prošlog milenijuma, koji je zatvorio epohu propalih utopija ili neuspešnih istorijskih projekata, svet, na Istoku koliko i na Zapadu, zahvatio je talas nostalgije, osećanja koje je do pre koju deceniju smatrano nevažnim i nepotrebnim.
Često ćete čuti u tv-anketama sa ljudima na ulici, kako je u godinama sankcija iz devedesetih bilo bolje nego danas (!), sindikati su delili svinjske polutke ili pakete sa smrznutom piletinom, a sada, evo šta nam se događa! Kratko pamćenje, današnje nezadovoljstvo leči se ulepšanom slikom iz nekih dana, koja sa stvarnošću nema bliske veze
Veliki deo masovne kulture, čitavi filmski žanrovi, od istorijskih, ratnih, do ljubavnih melodrama, pothranjuju se čovekovom potrebom da se pribegne nostalgiji (ulepšane slike prošlosti, podilaženje retro-modi, mitologija sportskih zvezda koje su se nekad zvale Rajko Mitić, Bobek, Šekularac).
Nostalgija je drevno osećanje u ljudskoj psihologiji, a u osnovi (na grčkom) znači bolno mesto, ili, slobodnije protumačeno, bolni povratak u zavičaj. Za nostalgiju imam puno razumevanje kad je primetim među ljudima koji su otišli u bliže i dalje zemlje, gde su zasnovali nova domaćinstva, nove veze sa sredinom u kojoj žive. Malo je manje razumem kad neko hoće da me gurne u nostalgiju posle drugog piva, u kafani ‘‘Kalenić“.
Na području kulturne svakodnevice najčešće se susrećem sa psihoanalitički prozirnim pravdanjem lične zaparloženosti, kao što je na primer paradigmatičko pozivanje na bioskop naše mladosti. Kad neko od mojih prijatelja ili slučajnih poznanika pokuša da me uvede u priču kako je nekad bilo divno u bioskopima posleratnim, dođe mi da, po onom poslovičnom refleksu, izvadim revolver! Odmah mi postane jasno da dotični već u dugom nizu godina nije kročio u bioskopsku dvoranu, maker to bila i kultna dvorana Muzeja Jugoslovenske kinoteke u Kosovskoj.
U prvih petnaestak godina nakon oslobođenja Beograd je imao četrdesetak dvorana sa dobro probranom ponudom. Prikazivali su se najbolji filmovi italijanskog neorealizma (De Sica, Rosselini, Germi), francuski klasicisti (Clair, Clouzot, Carnet, Cayatte), američki mjuzikli “Bal na vodi” i vesterni kao što su Fordova “Poštanska kola” i Hustonov “Malteški soko” itd. Ali same dvorane su bile prilično neudobne, pretežno sa olajisanim podom, drvenim sedištima, neprovetrene i zimi neugrejane… Praviti mit o takvim bioskopima je infantilno i neproduktivno.
Ovom haotičnom stanju i pometnji u pojmovima olako doprinose mnogi filmski stvaraoci (među njima su najglasniji i oni koji su nekad osvajali međunarodna priznanja). Pošto ni sami ne prate recentniju filmsku proizvodnju sa raznih strana sveta (valjda da ne bi lošim uticajem narušili integritet sopstvene poetike), često glasno izgovaraju kako je bioskopima vreme odzvonilo
Kad smo već kod bioskopa, tačno je da su od sredine osamdesetih do danas oni prepušteni krajnjoj nebrizi, ostavljeni da u vremenima uvođenja stereofonije, vistavižna, stereorame i digitalnih kopija istrajavaju sa izanđalim projektorima kojima je odavno mesto u muzeju ili, da prostate, na đubrištu.
Druga je priča, koju sam više puta ponavljao jer je paradigmatična za krajnju nebrigu poduprtu upropašćenom kulturnom politikom, što je Beograd dozvolio da se odjednom zatvore 14 bioskopskih dvorana (prodatih jednom tajkunu), a slično se dogodilo širom Srbije. I tako smo došli dotle da u velikom broju gradova nema nijednog redovnog bioskopa, već se povremeno nešto prikaže u lokalnom domu kulture ili sličnom prostoru zaostalom iz vremena zemljoradničkih zadruga.
Ovom haotičnom stanju i pometnji u pojmovima olako doprinose mnogi filmski stvaraoci (među njima su najglasniji i oni koji su nekad osvajali međunarodna priznanja). Pošto ni sami ne prate recentniju filmsku proizvodnju sa raznih strana sveta (valjda da ne bi lošim uticajem narušili integritet sopstvene poetike), često glasno izgovaraju kako je bioskopima vreme odzvonilo, kako se neka višeglava medijska aždaha nadnela nad onim što se obično nazivalo pokretnim slikama.
Oni, naravno, ne znaju da u Sjedinjenim Američkim Državama punom parom radi oko 30 hiljada bioskopskih dvorana, da se Kinezi približavaju toj brojci, a da se širom Evrope, promišljenom kulturnom politikom, preuređuju bioskopski prostori, uz restriktivne mere prema američkoj produkciji (to ponajviše važi za Francusku, još od vremena Jacka Langa).
Bez ikakve upućenosti u stanje na medijskom nebu, priča o bioskopima naše mladosti je samo znak da palanačka zaokupljenst sopstvenom čemernom sudbinom loše prikriva isključivanje iz sudelovanja u savremenoj kulturi, ma šta mislili o njoj.