novinarstvo s potpisom
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Drago Pilsel
Na pragu nove godine srdačno pozdravljam sve vas, čitateljice i čitatelje Autografa, ali posebno zahvaljujem svim našim suradnicama i suradnicima na velikome trudu i na iznimnoj velikodušnosti i predanju. [Read more…]
Drago Pilsel
Počela je nova godina pa se prisiljavam, važeći dobro i loše što sam proživio, da budem imaginativan. Da poželim nešto važno, ali i realno; pravedno, ali ostvarivo. [Read more…]
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Poruka pape Franje za Svjetski dan mira 1.1.2015.
1. Na početku nove godine, koju prihvaćamo kao milost i dar ljudskom rodu, želim uputiti, svakom muškarcu i ženi kao i svim narodima i državama svijeta, čelnicima država i vlada te vjerskim vođama, iskrene želje za mirom, koje pratim svojom molitvom da prestanu ratovi, sukobi i mnoga trpljenja i patnje izazvane bilo ljudskom rukom bilo starim i novim epidemijama i razornim učincima prirodnih katastrofa.
Molim na poseban način da se, odgovarajući na naš zajednički poziv da surađujemo s Bogom i sa svim ljudima dobre volje na promicanju sklada i mira u svijetu, možemo othrvati napasti da se ponašamo na način nedostojan našeg čovještva.
U svojoj prošlogodišnjoj poruci za Svjetski dan mira, primijetio sam da “želja za puninom života… uključuje onu nezatomljivu čežnju za bratstvom, koja nas potiče prema zajedništvu s drugima i osposobljava nas da ih ne promatramo kao neprijatelje ili suparnike, već kao braću koju treba primiti i prihvatiti” (1).
Budući da je čovjek po svojoj naravi biće odnosa, kojem je određeno ostvarivati se kroz međusobne odnose nadahnute na pravdi i ljubavi, za njegov je razvoj od temeljne važnosti da mu se prizna i poštuje dostojanstvo, sloboda i autonomija. Nažalost, uvijek prisutna pošast izrabljivanja čovjeka od strane drugog čovjeka nanosi tešku ranu životu zajedništva i našem pozivu uspostave međusobnih odnosa prožetih poštivanjem, pravdom i ljubavlju.
Ta odurna pojava, koja dovodi do gaženja temeljnih prava drugoga i zatiranja njegove slobode i dostojanstva, ima mnogo oblika na koje se želim kratko osvrnuti, da bismo, u svjetlu Božje riječi, sve ljude smatrali “ne više robovima, nego braćom”.
Osluškivanje Božjeg nauma o čovjeku
2. Tema koju sam izabrao za ovu poruku preuzeta je iz poslanice svetoga Pavla Filemonu, u kojoj Apostol traži od svoga suradnika da primi Onezima, bivšeg roba samoga Filemona koji je sada postao kršćanin te je, dakle, prema Pavlu, zavrijedio da ga se smatra bratom. Ovako piše Apostol narodâ: ” bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga” (Flm 15-16). Postavši kršćanin Onezim je postao Filemonov brat. Tako obraćenje Kristu, početak života življena kao učeništvo u Kristu, predstavlja novo rođenje (usp. 2 Kor 5, 17; 1 Pt 1, 3) koje rađa bratstvo kao temeljnu svezu obiteljskog života i temelj društvenog života.
U Knjizi Postanka (usp. 1, 27-28) čitamo da je Bog stvorio čovjeka muško i žensko i blagoslovio ih da rastu i množe se: on je učinio Adama i Evu roditeljima od kojih je, odgovarajući na Božju zapovijed da se plode i množe, poteklo prvo bratstvo između Kajina i Abela. Kajin i Abel su braća jer su izašli iz istog krila. Samim tim su istog porijekla, naravi i dostojanstva kao i njihovi roditelji koji su stvoreni na Božju sliku i priliku.
Ali bratstvo izražava također raznolikost i razlike koje postoje među braćom i sestrama, premda su od iste majke rođeni i imaju istu narav i isto dostojanstvo. Kao braća i sestre, dakle, svi su ljudi po naravi povezani s drugima, od kojih se, istina, razlikuju ali s kojima dijele isto porijeklo, narav i dostojanstvo. Na taj način, bratstvo predstavlja mrežu temeljnih odnosâ za izgrađivanje ljudske obitelji koju je Bog stvorio.
Nažalost, između prvog stvaranja opisanog u Knjizi Postanka i novog rođenja u Kristu po kojem vjernici postaju braćom i sestrama “prvorođenca među mnogom braćom” (Rim 8, 29), uvukla se negativna stvarnost grijeha, koji često prekida ljudsko bratstvo i neprestano izobličuje ljepotu i plemenitost bratstva i sestrinstva unutar iste ljudske obitelji. Ne samo da Kajin ne podnosi svoga brata Abela, već ga iz zavisti ubija te time čini prvo bratoubojstvo: “Kajinovo ubojstvo Abela tragična je potvrda radikalnog odbacivanja poziva na bratstvo. Njihova povijest (usp. Post 4, 1-16) zorno pokazuje tešku zadaću na koju su svi ljudi pozvani, da žive u jedinstvu, da se brinu jedni za druge” (2).
To je također slučaj s Noom i njegovim sinovima (usp. Post 9, 18-27). Hamovo nepoštivanje oca Noe navela je ovoga potonjeg da baci prokletstvo na drskog sina i blagoslovi druge, one koji su ga poštovali. Tako je stvorena nejednakost između braće rođene od iste majke.
U izvještaju o počecima ljudske obitelji, grijeh otuđivanja od Boga, od oca i braće postaje izraz odbacivanja zajedništva. To dovodi do kulture ropstva (usp. Post 9, 25-27), s posljedicama koje to za sobom povlači i koje se protežu s koljena na koljeno: odbacivanje drugoga, zlostavljanje osobâ, kršenje njihova dostojanstva i temeljnih prava, te institucionalizirana nejednakost. Otud potreba stalnog obraćenja savezu, ispunjena Isusovom žrtvom na križu, u uvjerenju da “gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost… po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (Rim 5, 20.21).
On, ljubljeni Sin (usp. Mt 3, 17), je došao objaviti Očevu ljubav prema ljudskom rodu. Tkogod sluša evanđelje i odgovori na poziv na obraćenje postaje za Isusa “brat, sestra i majka” (Mt 12, 50), i time dionik posinstva njegova Oca (usp. Ef 1, 5).
Ne postaje se međutim kršćaninom, Očevom djecom i braćom u Kristu, na temelju neke autoritativne Božje odluke, bez ostvarivanja osobne slobode, to jest bez slobodnog obraćenja Kristu. Postati Božje dijete je nužno povezano s obraćenjem: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga” (Dj 2, 38). Svi oni koji su vjerom i životom odgovorili na to Petrovo propovijedanje ušli su u bratstvo prve kršćanske zajednice (usp. 1 Pt 2, 17; Dj 1, 15.16; 6, 3; 15, 23): Židovi i helenisti, robovi i slobodnjaci (usp 1 Kor 12, 13; Gal 3, 28).
Različito porijeklo i društveni položaj ne umanjuje nečije dostojanstvo niti isključuje bilo koga iz pripadnosti Božjem narodu. Kršćanska je zajednica dakle mjesto zajedništva življenog u ljubavi koju se dijeli među braćom i sestrama (usp. Rim 12, 10; 1 Sol 4, 9; Heb 13, 1; 1 Pt 1, 22; 2 Pt 1, 7).
Sve to pokazuje kako Radosna vijest Isusa Krista, po kojoj Bog “sve čini novo” (Otk 21, 5) (3), je također kadra otkupiti odnose među ljudima, uključujući također odnose između robova i njihovih gospodara, rasvjetljujući ono što im je zajedničko: posinstvo i vezu bratstva u Kristu. Sâm Isus je rekao svojim apostolima: “Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga” (Iv 15, 15).
Mnoga lica nekadašnjeg i današnjeg ropstva
3. Još od davnina razna su društva poznavala pojavu podjarmljenosti jednog čovjeka drugom. Bilo je povijesnih razdoblja u kojima je institut ropstva bio općenito prihvaćen i pravno uređen. Posebnim je propisima bilo određeno tko je rođen slobodan a tko je, naprotiv, rođen u ropstvu, kao i uvjeti u kojima je osoba, rođena slobodna, mogla izgubiti svoju slobodu odnosno ponovno je steći.
Drugim riječima, sâm je zakon priznavao da se neke osobe moglo ili moralo smatrati vlasništvom druge osobe, koja je mogla slobodno raspolagati njima. Roba se tako moglo prodati ili kupiti, ustupiti ili nabaviti kao da je riječ o robi.
Danas, kao posljedica pozitivnog razvoja svijesti čovječanstva, ropstvo, taj zločin protiv čovječnosti (4), je formalno ukinut u svijetu. Pravo svake osobe da je se ne drži u stanju ropstva ili robovanja priznato je u međunarodnom pravu kao neotuđivo pravo.
Ipak, usprkos tome što je međunarodna zajednica usvojila brojne sporazume s ciljem iskorjenjivanja ropstva u svim njegovim oblicima i pokrenula razne strategije za borbu protiv te pojave, i danas su milijuni ljudi – djeca, muškarci i žene svih životnih dobi – lišeni slobode i prisiljeni živjeti u uvjetima sličnim ropstvu.
Tu mislim na brojne radnike i radnice, uključujući maloljetnike, koji su podjarmljeni na raznim sektorima, na formalnoj i neformalnoj razini, od kućanskih poslova do poljoprivrednih radova, od rada u tvornici do rada u rudniku, i to kako u zemljama u kojima radno zakonodavstvo ne zadovoljava ni minimalne međunarodne propise i standarde, tako, što je također nezakonito, u onima u kojima se zakonom zaštićena radnička prava krše.
Pred očima su mi također životni uvjeti mnogih selilaca koji, na svome tragičnom putovanju, trpe glad, bivaju lišeni slobode, oduzimaju im se posjedi ili ih se izvrgava tjelesnom i spolnom zlostavljanju. Tu mislim posebno na one od njih koje se, po njihovu dolasku na odredište nakon veoma iscrpljujućeg putovanja praćenog strahom i nesigurnošću, katkad drži zatočene u nehumanim uvjetima.
U mislima su mi oni među njima koje razne društvene, političke i ekonomske okolnosti tjeraju na nezakoniti boravak kao i oni koji, da bi ostali unutar legalnih okvira, prihvaćaju živjeti i raditi u uvjetima nedostojnim čovjeka, osobito kada nacionalna zakonodavstva stvaraju ili omogućuju strukturalnu ovisnost radnika doseljenikâ o poslodavcu, primjerice uvjetujući legalnost boravka ugovorom o radu… Dà, mislim na “ropski rad”.
Mislim na osobe prisiljene na prostituciju, među kojima je mnogo maloljetnika, kao i na seksualne ropkinje i robove. Mislim na žene prisiljene na udaju, na one koje se prodaje na temelju dogovorene ženidbe ili one koje se poput nekog nasljedstva predaje nekom rođaku nakon muževe smrti a da pritom nemaju prava dati ili uskratiti svoj pristanak.
Ne mogu ne misliti također na one maloljetne i odrasle osobe koje su žrtve trgovine ljudskim organima, prisilnog vojačenja, prosjačenja, ilegalnih radnji kao što je proizvodnja ili prodaja droga ili prikrivenih oblika međunarodnog posvajanja.
Mislim, na kraju na sve žrtve otmice koje u zatočeništvu drže terorističke skupine, koje ih prisiljavaju da se bore na njihovoj strani ili ih drže, prije svega kada je riječ o djevojkama i ženama, kao seksualne robove. Mnogi od njih nestaju, dok ostali bivaju više put prodavani, mučeni, sakaćeni ili ubijani.
Neki duboki uzroci ropstva
4. Danas, baš kao i nekoć, u korijenu ropstva se nalazi jedno shvaćanje osobe koje dopušta mogućnost da se s njom postupa kao s pukim predmetom. Svaki put kada grijeh izopači ljudsko srce i udalji ga od njegova Stvoritelja i njegovih bližnjih, ove se potonje ne doživljava više kao bića urešena jednakim dostojanstvom, kao braće i sestre u čovještvu, nego ih se promatra kao objekte.
Čovjeka, stvorena na Božju sliku i priliku, prisilom i prijevarom ili tjelesnom ili psihološkom prinudom lišava se slobode, njime se trguje i svodi ga se na nečije vlasništvo. Riječju, tretira ga se kao sredstvo a ne kao cilj.
Osim toga dubljeg, ontološkog uzroka – nijekanja čovještva drugoj osobi – postoje i drugi uzroci koji pomažu objasniti suvremene oblike ropstva. Tu mislim prije svega na siromaštvo, na nerazvijenost i isključenost, osobito kada su povezani s nemogućnošću pristupa obrazovanju i oskudnim, pa čak i nepostojećim, mogućnostima zaposlenja.
Nerijetko su žrtve trgovine ljudima i ropstva oni koji su tražili način da izađu iz stanja krajnjeg siromaštva; često vjerujući u lažna obećanja o zaposlenju, postali su, naprotiv, plijenom zločinačkih mreža koje organiziraju trgovinu ljudima. Te se mreže vješto koriste suvremenim informatičkim tehnologijama kao mamcem za mlade i djecu u raznim dijelovima svijeta.
Među uzroke ropstva treba ubrojiti i korumpiranost onih koji su spremni učiniti sve za novac. Naime, ropstvo i trgovina ljudima često traže sudioništvo posrednikâ, bilo da je riječ o pripadnicima snaga reda, državnim službenicima ili raznim civilnim i vojnim ustanovama: “To se događa kada je u središtu nekog ekonomskog sistema novac a ne čovjek, ljudska osoba. Dà, u središtu svakog društvenog ili ekonomskog sistema mora biti osoba, Božja slika, stvorena zato da gospodari čitavim stvorenim svijetom. Kada u središtu više nije čovjek već novac dolazi do toga preokreta vrijednosti” (5).
Ostali su uzroci ropstva oružani sukobi, nasilja, kriminalne aktivnosti i terorizam. Mnogo je ljudi koji su oteti radi prodaje, odnosno uključivanja u borbeni sastav ili spolnog zlostavljanja, dok su ostali prisiljeni emigrirati, ostavljajući sve za sobom: svoju zemlju, dom, posjed pa čak i članove obitelji. Ovi potonji su prisiljeni tražiti alternativu tim strašnim uvjetima izlažući opasnosti čak i vlastito dostojanstvo i život, riskirajući da, na taj način, budu uvučeni u onaj začarani krug koji ih čini plijenom bijede, korupcije i njihovih pogubnih posljedica.
Zajednička predanost borbi protiv ropstva
5. Često se, promatrajući fenomen trgovine ljudima, ilegalne trgovine migrantima i mnogih drugih znanih i neznanih lica ropstva, stječe dojam da se sve to događa u ozračju opće ravnodušnosti.
To je, nažalost, velikim dijelom istina. Ipak, želim spomenuti veliki i često tihi trud koje mnoge redovničke zajednice, osobito ženske, već godinama ulažu u pružanju pomoći žrtvama. Te ustanove djeluju u teškim okruženjima, u kojima katkad prevladava nasilje, pokušavajući prekinuti nevidljive lance kojima su žrtve vezane uz svoje trgovce i izrabljivače. Te lance čini niz karikâ, koje tvore podmukli psihološki mehanizmi kojima se žrtve drži ovisnima o njihovim mučiteljima.
To se postiže ucjenama i prijetnjama njima i njihovim dragima, ali također materijalnim sredstvima, kao što je oduzimanje osobnih dokumenata i fizičko nasilje. Svoje djelovanje redovničke zajednice provode na tri glavna područja: pomoć žrtvama, njihova rehabilitacija pod psihološkim i odgojno-obrazovnim vidom i njihova reintegracija u društvo u kojem žive ili iz kojeg potječu.
Ta golema zadaća, koja iziskuje hrabrost, strpljivost i ustrajnost, zaslužuje poštovanje čitave Crkve i društva. No to samo po sebi nije dovoljno da se ukloni pošast izrabljivanja osoba. Potrebna je također trostruka zauzetost na institucionalnoj razini: sprječavanje, zaštita žrtava i sudski progon počiniteljâ. Osim toga, kao što se zločinačke organizacije koriste globalnim mrežama za postizanje svojih ciljeva, tako i djelovanje za uklanjanje te pojave zahtijeva složni i ujedno globalni napor raznih područja društva.
Države moraju osigurati da se njihovim nacionalnim zakonima vezanim uz doseljenike, rad, posvajanje, pokretanje offshore poslovanja i prodaju robe proizvedene iskorištavanjem tuđega rada stvarno poštuje dostojanstvo osobe. Potrebni su pravedni zakoni u čijem će središtu biti osoba, koji brane njezina temeljna prava i vraćaju joj ta prava kada su ona prekršena.
Ti bi zakoni trebali također predviđati rehabilitaciju žrtava, jamčiti im osobnu sigurnost i uključivati djelotvorne mehanizme kontrole provedbe zakonskih uredbi, koji neće ostaviti prostora korupciji i nekažnjenosti.
Nužno je također priznavati ulogu žene u društvu, među ostalim inicijativama na kulturnom planu i na polju komunikacije u cilju postizanja željenih rezultata.
Međuvladine organizacije, u skladu s načelom supsidijarnosti, pozvane su provoditi koordinirane inicijative u borbi protiv transnacionalnih mreža organiziranog kriminala koje organiziraju trgovinu ljudima i ilegalnu trgovinu doseljenicima. Nužna je suradnja na različitim razinama i ona uključuje nacionalne i međunarodne institucije, kao i udruge civilnog društva i svijet poduzetništva.
Poduzeća (6), naime, imaju dužnost jamčiti svojim zaposlenicima dostojanstvene radne uvjete i odgovarajuća primanja, ali također budno paziti da razni oblici ropstva ili trgovine ljudima ne pronađu svoj put u distribucijskima lancima. Društvena odgovornost poduzeća ide ruku pod ruku s društvenom odgovornošću potrošača. Naime, svaka bi osoba morala biti svjesna da je “kupovanje ekonomski, ali ponad svega moralni čin” (7).
Udruge civilnoga društva imaju zadatak buditi svijest kod ljudi i promicati sve potrebne korake za borbu protiv kulture ropstva i njegovo iskorjenjivanje.
Posljednjih je godina Sveta Stolica, pozorna na bolni vapaj žrtava trgovine ljudima i glas redovničkih zajednica koje ih prate na njihovu putu prema slobodi, uputila više apela međunarodnoj zajednici da razna tijela ujedine snage i surađuju na okončavanju te pošasti (8).
Organizirani su i neki susreti s ciljem da se skrene pozornost na pojavu trgovine ljudima i olakša suradnju među različitim čimbenicima, uključujući stručnjake iz akademskog svijeta i međunarodnih organizacija, snage reda raznih zemalja porijekla, tranzita ili odredišta migranata, te predstavnike crkvenih skupina koje rade sa žrtvama. Nadam se da će u narednim godinama ti napori biti nastavljeni i još više ojačati.
Globalizirati bratstvo, a ne ropstvo ili ravnodušnost
6. U svome “naviještanju istine o Kristovoj ljubavi u društvu” (9), Crkva neprestano čini djela milosrđa nadahnuta istinom o čovjeku. Ona ima zadaću pokazati svima put prema obraćenju, koje nam omogućava promijeniti način na koji gledamo svoje bližnje, prepoznati u drugome, o kome god da se radilo, brata i sestru u čovještvu i prepoznati njihovo duboko dostojanstvo u istini i slobodi.
To je jasno svojim životom pokazala Giuseppina (Josefina) Bakhita, svetica porijeklom iz regije Darfur u Sudanu, koju su oteli trgovci robljem i prodali okrutnim gospodarima kada je imala devet godina. Ona je kasnije – nakon mnogih bolnih iskustava – postala “slobodna Božja kći” po vjeri življenoj u redovničkom posvećenju i u služenju drugima, posebno slabima i nemoćnima.
Ta svetica, koja je živjela na prijelazu s 19. na 20. stoljeće, i danas je uzorna svjedokinja nade(10) za brojne žrtve ropstva i može poduprijeti napore svih onih koji se posvećuju borbi protiv te “rane na tijelu suvremenog svijeta, rane na Kristovu tijelu” (11).
U svjetlu svega navedenog, želim pozvati sve da, u skladu s vlastitom ulogom i vlastitim odgovornostima, čine djela bratstva prema onima koje se drži u stanju ropstva. Kao zajednica i kao pojedinci moramo se zapitati predstavlja li za nas izazov kada, u svojoj svakodnevici, susrećemo ili se bavimo osobama koje bi mogle biti žrtve trgovine ljudima ili kada smo u iskušenju da kupujemo robu za koje postoji opravdana sumnja da je proizvedena izrabljivanjem ljudi. Neki od nas, zbog ravnodušnosti, ili financijskih razloga, ili zbog zaokupljenosti svakodnevnim brigama, zatvaraju oči pred tim.
Drugi, naprotiv, odluče učiniti nešto pozitivno, uključiti se u udruge civilnoga društva ili činiti male svakodnevne geste – koje imaju veliku vrijednost! – poput upućivanja jedne riječi, pozdrava ili osmjeha. To nas ništa ne stoji ali može dati nadu, otvoriti put i promijeniti život drugoj osobi koja ima ilegalni status, a može također promijeniti naš vlastiti život u odnosu na tu stvarnost.
Moramo prepoznati da se suočavamo s globalnom pojavom koja nadilazi nadležnosti samo jedne zajednice ili države. Da bismo je iskorijenili potrebna je jedna mobilizacija koja se po svojim razmjerima može usporediti s veličinom same te pojave.
Zato upućujem žurni apel svim muškarcima i ženama dobre volje, i svima onima koji su izravni ili neizravni, uključujući tu i najviše institucionalne razine, svjedoci rane suvremenog ropstva, da ne postanu sudionici toga zla, da ne okreću pogled pred trpljenjima svoje braće i sestara u čovještvu, koji su lišeni slobode i dostojanstva, već da imaju hrabrosti dotaknuti Kristovo trpeće tijelo (12) koje je vidljivo na bezbrojnim licima onih koje on sam naziva “moja najmanja braća” (Mt 25, 40.45).
Znamo da će Bog svakoga od nas pitati: “Što si učinio za svoga brata?” (usp. Post 4, 9-10). Globalizacija ravnodušnosti, koja danas opterećuje živote mnoge braće i sestara, traži od svih nas da postanemo tvorci nove globalizacije solidarnosti i bratstva, koja im može dati novu nadu i pomoći im da hrabro kroče usred problemâ našega doba kao i nove obzore koje ono nosi sa sobom i koje Bog stavlja u naše ruke.
Iz Vatikana, 8. prosinca 2014.
FRANJO
_________________
1 Br. 1.
2 Poruka za Svjetski dan mira 2014., 2.
3 Usp. Apost. pobud. Evangelii gaudium, 11.
4 Usp. Obraćanje izaslanstvu Međunarodne udruge kaznenog zakona, 23. listopada 2014.: L’Osservatore Romano, 24. listopada 2014., str. 4.
5 Obraćanje sudionicima Svjetskog susreta pučkih pokretâ, 28. listopada 2014.: L’Osservatore Romano, 29. listopada 2014, str. 7.
6 Usp. PAPINSKO VIJEĆE ZA PRAVDU I MIR, Razmišljanje o pozivu voditeljâ poslovanja, Milano i Rim, 2013.
7 Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 66.
8 Usp. Poruka gosp. Guyu Ryderu, generalnom direktoru Međunarodne organizacije rada, u prigodi 103. sjednice ILO-a, 22. svibnja 2014.: L’Osservatore Romano, 29. svibnja 2014., str. 7.
9 Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 5.
10 “Po spoznaji te nade ona je bila ‘otkupljena’, nije se više osjećala ropkinjom, već slobodnom kćeri Božjom. Shvatila je ono što je Pavao mislio pod tim kada je Efežane podsjećao da su prije bili bez nade i neznabošci u svijetu – bili su bez nade zato što su bili bez Boga” (Benedikt XVI., Enc. Spe salvi, 3).
11 Obraćanje sudionicima Druge međunarodne konferencije Combating Human Trafficking: Church and Law Enforcement in partnership, 10. travnja 2014.: L’Osservatore Romano, 11. travnja 2014., str. 7; usp. Apost. pob. Evangelii gaudium, 270.
12 Usp. Apost. pob. Evangelii gaudium, 24; 270.
(IKA)
U zatvoru u Remetincu, kao i svake godine, pripremala se božićna predstava. Redatelj predstave, jedan seksualni prijestupnik, došao je Renu Sinovčiću i upitao ga: “Rene, hoćeš li igrati u božićnoj predstavi? Mogao bi glumiti betlehemskog pastira ili jednoga od trojice mudraca s istoka”, a Sinovčić mu je odgovorio: “Zahvaljujem na ponudi, vrlo rado bih igrao mudraca s istoka, ali bojim se da ću ja za Božić biti s obitelji. Svaki čas očekujem da mi Ćiro Blažević dođe s jamčevinom”.
Prošao je, međutim, Božić, a Ćiro se s novcem nije pojavio.
Nekoliko dana kasnije pripremao se novogodišnji program, a drugovi su opet pitali Sinovčića: “Rene, hoćeš li kupiti srećku novogodišnje lutrije?
Glavna je nagrada čitav vikend u sobi za bračne posjete”, a ovaj je i njih odbio riječima: “Momci, to mi super zvuči, ali u vrijeme izvlačenja mene više neće biti ovdje. Sad sam se čuo s Ćirom. Maloprije je krenuo od kuće i samo što nije donio moju jamčevinu”.
Ali, došla je i Nova godina, a Sinovčić je i dalje u reštu.
Kad je početkom prosinca uhapšen, činilo se da će, što se reče, izaći prije nego uđe. Njegov prijatelj Miroslav Blažević potrčao je za policijskom Škodom Octavijom vičući: “Rene, ništa ne brini, tvoji su prijatelji uz tebe”.
Sustigao je tada automobil na semaforu i prislonio na prozorsko staklo dlan raširenih prstiju, a Sinovčić je s druge strane, jedva susprežući suze, prislonio svoj, i cijela je zemlja bila dirnuta gestom Ćirine odanosti.
Kad je sudac Sinovčiću odrezao deset milijuna kuna jamčevine, svi su rekli: “Deset milijuna? Pih! To je sitniš za Ćiru”.
No, dani, evo, prolaze, Sinovčić je blagovao i remetinečki bakalar i novogodišnju puricu za koju se mnogi koji su izašli iz zatvora kunu da je najbolja što su ikad jeli, a Miroslav Blažević ne dolazi s obećanom torbom novca.
Za dragog prijatelja i dalje ima samo toplu riječ utjehe. I nije mu se zapravo ni čuditi. Da je Ćiro Blažević plaćao jamčevinu svim prijateljima koji su završili u zatvoru, što bi njemu, sirotome, naposljetku ostalo?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Četrnaesta godina trećeg milenija poslije prvog Božića je u odlasku. Bila je to neka čudna godina. Puna događaja i (posebice tehnoloških i medicinskih) otkrića koja otvaraju nove nade i perspektive za bolju budućnost čovječanstva. S druge strane, nije manjkalo političkih događaja s katastrofičnim posljedicama čije se ljudske žrtve još zbrajaju, a o milijunima izbjeglica i prognanih da ne govorimo. Možda se i ovdje možemo složiti s Charlesom Dickensom da je to bila godina za koju se može reći da je istovremeno bila i najbolja i najgora.
Sutra, na Novu godinu, bit će 77,381.246 ljudi više na svijetu nego početkom 2014. godine. Stanovništvo svijeta je, dakle, poraslo za veličinu jedne Njemačke. Za one koje zanimaju statistički podaci i predviđanja dodajmo kako projekcije govore da će u siječnju broj stanovnika naše planete doseći 7 milijardi, 214 milijuna, 958.996, što je porast za gore navedenu prvu brojku ili u postotku za 1,08 posto. U tom istom siječnju svake sekunde će se u svijetu roditi 4,3, a umrijeti 1,8 osoba.
Elementarno pitanje kojim se bave demografi i futurolozi je koliko ljudi može Zemlja sa svojim ograničenim resursima uopće hraniti? Znanstvenici govore o otprilike 10 milijardi. Poznati sociobiolog sa Sveučilišta Harvard Edward Wilson je u svojoj često citiranoj knjizi ”The Future of Life” (Budućnost života) aktualizirao pitanja održivog razvoja i izložio nekoliko zanimljivih scenarija o tome koliko ljudi i u kojim uvjetima može Zemlja prehraniti.
Ujedinjeni narodi predviđaju da će do 2050. godine svjetska populacija narasti na devet milijardi stanovnika. No usprkos nekontroliranom porastu stanovnika ističe se i podatak da će se u više od 40 zemalja u sljedećih 30 godina broj stanovnika smanjiti, dok se u Europi značajna opadanja očekuju već u sljedećih pet godina.
Legendarna CNN-ova novinarka Christianne Amanpour u nedavnoj emisiji, a zatim i u objavljenom članku govori o tri ključna svjetska događaja u 2014. godini koja će obilježiti i globalno opteretiti nadolazeću 2015. To su, prvo, rat u Siriji i rastuće nasilje koje pod kišobranom samozvanog kalifata takozvane Islamske Države šire brutalni militanti ISIL-a.
Drugo ključno područje je povezano s ekspanzionističkom politikom Vladimira Putina i posljedično s time povezanom obnovom Hladnog rata. U središtu tih događaja su ratni sukobi u jugoistočnoj Ukrajini poslije aneksije Krima kao i Putinove ambicije da Rusiji vrati status velesile koja kontrolira svoju širu regiju i može se ravnopravno nositi s Europskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama.
Treće značajno područje promjena je zapravo pozitivna vijest koja stiže potkraj godine Obaminom najavom prekida blokade Kube i konkretnim koracima pomirenja između najdugovječnijih i najčešćih neprijatelja u zapadnoj hemisferi.
Amerikanci su konačno shvatili da je njihova politika totalne izolacije Kube zapravo kontraproduktivna, a u pravom trenutku su naišli i na otvoren prijem kod Raola Castra, nešto realnijeg i popustljivijeg Fidelovog mlađeg brata.
U pregledu najvažnijih globalnih događaja u protekloj godini nikako ne smijemo izostaviti uspješnu Zimsku olimpijadu u ruskom Sočiju, u koju je tada još raskošan Putin ugradio pedesetak milijardi eura te Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, koje, iako domaćini nisu osvojili očekivano zlato, može služiti na ponos najmnogoljudnijoj zemlji Južne Amerike.
Od pamtivijeka pa sve do nedavno je Isis bilo ime egipatske benevolentne božice koja posebno brine za udovice i siročad, a povremeno i liječi bolesne te čini druga čudesa. U 2014. godini je svijet doživio šokantni susret sa sasvim drugačijom ISIS.
Radi se o kratici koja jednostavno znači Islamic State of Iraq and Syria (ISIS), a koja se naizmjenično rabi sa sve češćom i geografski ambivalentno ambicioznijom inačicom ISIL – Islamic State of Iraq and Levant. Taj je politički projekt militantnih i do ekstrema fanatiziranih islamskih fundamentalista bio uglavnom ignoriran sve dok nisu zauzeli strateški grad Mosul i krenuli prema Bagdadu, a učinkovitom medijskom propagandom svijetu obznanili svoje bolesne ekspanzionističke ambicije i krvoločne metode njihova ostvarenja.
ISIS/ISIL je zastrašujuć ne samo zbog svojih ciljeva nego i zbog sveprisutne brutalnosti na svim medijima, posebice na televiziji, Twitteru i YouToubeu. Militanti imaju dobro organiziranu propagandu koja se uspješno koristi najnovijom videotehnologijom u regrutiranju svojih pripadnika ne samo u arapskom svijetu nego sve više i u zapadnim zemljama.
S druge strane su prikazi militanata uz natpise “Evo nas uskoro u Bagdadu” natjerali mnoge iračke vojnike da napuste svoje položaje vjerujući da je njihov poraz neizbježan. Sve do nedavne pozitivne promjene vlasti u Bagdadu u Iraku je vladalo rasulo praćeno očajničkim predviđanjima urušavanja cijelog državnog sustava.
Svijet se, strahom uzdrman, konačno probudio, te su SAD i njihovi saveznici zračnim napadima i strateškom podrškom kurdskim vojnim snagama na terenu za sada uspjeli zaustaviti ISIL u njihovim osvajačkim pohodima. No potpuno istrebljenje ISIL-a, zaustavljanje rata između režima i pobunjenika u Siriji te budućnost Iraka i eventualno stvaranje Kurdistana ostaju i nadalje najveći izazovi tog dijela Azije. Svakako uz stare izazove Izraela i Palestine, na koje su nas ovog ljeta opet podsjetili bombardiranje Gaze i nastavak nasilja u toj regiji.
Iz uvijek vulnerabilne Afrike dolazi druga vrsta opasnosti. Prošlo je više mjeseci prije nego što je zapadni svijet shvatio rasprostranjenost virusa ebole u zapadnoafričkim zemljama Gvineji, Liberiji i Sierra Leoneu. Više od 6000 ljudi je umrlo u toj najvećoj ikada zabilježenoj epidemiji. Zapad je uhvatila panika tek kada su se virusom zaraženi putnici, uglavnom medicinski djelatnici, vratili iz zemalja u kojima vlada epidemija. Tužno je što se još uvijek traže prava medicinska rješenja, ponajprije učinkovita vakcinacija.
Ovdje moramo stati. Zbogom 2014., odista čudna “najgora i najbolja” godino! Hoće li nam 2015. donijeti više nade i jasniji pogled u budućnost?
Pri kraju svake godine sabiraju se rezultati. A prave se i prognoze. Kakva je bila protekla godina, a šta donosi godina koja dolazi.
Gotovo jednodušan zaključak političara, ekonomista i običnih građana jeste da je ova, 2014. godina bila loša. Pogoršao se život u svim oblastima važnim za prosperitet države i njenih stanovnika: državni dugovi su se popeli do neslućenih razmera, nezaposlenost je dostigla uznemirujuće brojke, standard je na nezaustavljivoj nizbrdici.
Sa govornice Skupštine, iz Vlade, od ministara, od predsednika Vlade čuju se, međutim, ohrabrujući glasovi. Započete su reforme koje obećavaju uspešan oporavak, samo treba izdržati još strašniju krizu koja od prvog januara kuca na vrata. Ukratko: da bi nam bilo bolje, mora nam biti još malo (ili malo više) gore.
Ono što brine, pa i plaši nešto starije stanovnike ove namučene zemlje jeste da se neprekidno, kroz dugi niz godina, ponavlja ta, jedna pa ista mantra: ”Strpite se, još samo godinu ili dve treba stezati kaiševe, a onda dolazi vreme blagostanja!” Ta rečenica se u svojim različitim varijantama ponavlja od završetka Drugog svetskog rata, od Titovih vremena, spominjala se i u vreme samoupravljanja, a aktuelna je i danas.
Ispada nekako da je krize uvek bilo, a boljeg života nikako. Bolji život je, kako se činilo, bio tu negde skriven, ali je izmicao pred krizom, sunce nikako da se pomoli iza dalekog brdovitog horizonta. Nada je umirala poslednja. Nikada nije sasvim potonula.
U komunističkim vremenima obećavao se na kraju puta komunistički raj, danas, sa mnogo više opreza, kapitalistički raj u kojem, istina neće svi podjednako profitirati: oni bogatiji mnogo više, nego oni siromašni. Nisu svi jednako zaslužili Ali, svejedno, gladnih, navodno, neće biti, u šta, istine radi, ozbiljni ekonomisti ozbiljno sumnjaju.
Ako ćemo iskreno, vele, gladnih će uvek biti, biće i siromašnih, nikada neće biti posla za sve, tržište kapitala je ćudljivo, a interes profita nemilosrdan i to se mora prihvatiti kao neminovnost.
Iz modernog rečnika briše se i ona anahrona reč: solidarnost. Solidarnost je zaostala reč iz doba socijalizma, pa i tada je više bila demagoški ukras, nego socijalna stvarnost. Takav je poredak sveta: uvek je bilo onih ”zrikave sreće”.
Sa starom godinom rastajemo se sa gorčinom i brigom zbog svega onoga što se nagoveštava u novoj. Nije to zbog reformi, stvarnih ili prividnih, koje, po uverenju svih, znače još teži život i još veću neizvesnost. Promene su potrebne, neophodne, ali nekako uvek su išle na pogrešnu stranu. I uvek su na kraju ispaštali oni kojima već dugo nije dobro. Uvek su prave žrtve, bilo tranzicije, bilo reformi, oni koji su najbespomoćniji, najranjiviji, bez podrške sa bilo koje strane.
Neko je već sve ovo u čemu se nalazimo nazvao ”igranka bez prestanka”. Vrteška koja se kreće sve većom brzinom i ne može da se zaustavi. Vožnja od koje se mnogima zavrtelo u glavi, ali nemaju kud. Da se zaustave i siđu, ne mogu, da se dalje tako voze – neće izdržati.
Ipak, nada umire poslednja. Negde, u najskrivenijem delu svoga bića, kod najvećih gubitnika učaureno je verovanje da budućnost donosi i neka iznenađenja, da nije sve predvidljivo i sve izgubljeno. Život nije reka koja teče jednim koritom.
Ima svoje meandre, svoje rukavce i negde u nekom od tih rukavaca krije se ta nada, još uvek samo u neizvesnom iščekivanju, još uvek skrivena.
Ali, nisu u pitanju samo ekonomske reforme. Nije samo u pitanju unutrašnja politika i sav onaj teret koji sobom nosi: neuništivu korupciju, nesavladivu ”sivu ekonomiju”, neiskrenost vlasti, potkupljivost medija. Budućnost postavlja i druge zamke: Ni spoljna politika ne uliva previše ohrabrenja. Srbija je u sporovima, većim ili manjim, sa gotovo svim susedima, ali i sa Evropskom unijom čiji član želi da postane.
Traži se pomoć sa strane u svim kritičnim situacijama, bilo da se radi o krpljenju budžeta, bilo o nesrećama koje su prouzrokovale prirodne nepogode. Srpska politika postala je prepoznatljiva po tome što opstaje u nekakvom maglovitom okružju, u raskoraku između reči i dela – jedno se obećava, a drugo čini. Sklapaju se sporazumi na najvišem nivou koji se ne poštuju i ne sprovode, računa se da će neki iznenadni obrat u svetskoj politici vratiti točak istorije mnogo godina unazad.
Ako treba, srpski političari se pozivaju i na nesvrstanost, na Titovu politiku, na sve ono što im u određenim okolnostima i u određenom trenutku može pribaviti praktičnu političku korist, na sve ono čega su se sa dubokim i iskrenim gađenjem doskora odricali. To je politika duboke hipokrizije koja je zahvatila ne samo politički vrh nego široke društvene slojeve. Za mnoge je nestabilna i daleka Rusija ostala svetionik koji pokazuje puteve u budućnost.
Sa čitavim balastom naizgled nerešivih problema ulazi se u novu godinu. Da li će zaista od 1. januara 2015. ova zemlja i njeni stanovnici biti u nečemu drugačiji nego što su bili do 31. decembra 2014.? Hoće li se otvoriti nebesa i učiniti da se promene politika, ekonomija, mentalitet, da odjednom sve bude drugačije nego što je bilo?
Čuda se ne događaju često, ali se ipak događaju. Mada i na čudima treba poraditi.
Pa, sretna nam nova!
Pozdrav Predsjednika Republike Hrvatske prigodom Božićnoga i novogodišnjeg prijema, Muzej sa suvremenu umjetnost, Zagreb, 22. prosinca:
Zahvaljujem vam svima na dolasku u ovaj lijepi prostor, na ovu skromnu svečanost obilježavanja nadolazećih blagdana, Božića i Nove godine. Dani su ovo kada jedni drugima želimo bolju budućnost u osobnom i obiteljskom životu. Sve čestitke počinju tim riječima. Jer unatoč svim razlikama, svi smo ipak samo obični ljudi, željni prije svega zdravlja, mira, sigurnosti i blagostanja.
U ovom začudnom prostoru u kojem se nalazimo, stalno ili privremeno stanuju umjetnička djela kroz koja umjetnost na originalan način svjedoče suvremenu povijest i suvremeni trenutak svijeta u kojem živimo. Ovo mjesto mašte, kreativnosti i najnevjerojatnijih ideja dobro poznaje vizije. Zna proniknuti u budućnost. Ovo je dobro mjesto za blagdanske poruke.
Poruke danas izrečene ovdje neće biti primarno političke. Ovo su u ovome mandatu moje zadnje blagdanske poruke i želim da one odišu zajedništvom, pomirbom i oprostom. Ovdje su pozvani i dobrodošli svi, iz vlasti i oporbe, vjernici i oni koji to nisu, ovdje su pozvani i moji suradnici, i moji oponenti. Želim govoriti o univerzalnim i humanim vrijednostima, kao što su i blagdani kojima idemo ususret.
Vrijeme Božića i Nove godine ima simboliku prijelaza – u bolje, u novo. Novi život. Novi početak. Ti dani uvijek ponovno bude vjeru u budućnost, bude optimizam, taj ”čarobni začin“ bez kojega nema pomaka na bolje. Kada slušamo Bachov bezvremenski ”Božićni oratorij“ ili tek jednostavnu, ali čarobnu melodiju ”Narodi nam se kralj nebeski“, kada gledamo slike velikih majstora, poput Michelangela, Giotta, možda Rođenje Kristovo, velikoga El Greca, bili vjernici ili ne, osjećamo ono nešto, onu nit koja bi, dobrotom i ljubavlju trebala povezati svakoga čovjeka.
To je ono što u idućoj godini želimo Hrvatskoj: da bude bolja od prethodne, želimo gospodarski oporavak, prosperitet i razvoj, poduzetnički uzlet, nova ulaganja, nova radna mjesta, osobito za mlade ljude, vraćanje povjerenja u institucije, daljnje smanjenje korupcije, sigurnost i stabilnost, socijalnu sigurnost i pristojan život za sve, još više standarde ljudskih prava i ekološki svjesniju, zeleniju Hrvatsku.
Veliki pjesnik, Paul Valery, govoreći o mogućnostima ljudskog duha rekao je jednom prilikom: ”Duh nam je poklonio poimanje vremena, prošlosti i budućnosti. Zahvaljujući tomu, možemo gledati unaprijed, zamisliti moguće i izdići se iznad trenutka. Zahvaljujući tomu, čovjek može napraviti otklon od sebe i uživjeti se u drugoga.“
Dani koji su pred nama prilika su za oživljavanje baš onih univerzalnih društvenih vrijednosti koje kriza uvijek gurne na dno, a tiču se svakog pojedinca osobno. Tiču se osobito odnosa prema drugomu.
To su vrijednosti koje su zajedničke svim religijskim i humanističkim tradicijama. U prvom redu mislim na vrijednost razlikovanja dobra i zla, na solidarnost, pravednost, empatiju, suosjećanje, uljudnost i umijeće razgovora.
Mislim na odgovornost – prema sebi, obitelji, okruženju, naciji i narodu.
Oživimo u sebi te vrijednosti!
Oživimo ih zbog sebe, ali i zbog sve većeg broja naših sugrađanki i sugrađana koji postaju žrtvama krize. Zbog svih onih koji su ostali bez posla, za čijim kompetencijama naizgled više nema potrebe. Zbog onih čije su tvornice, radionice i radna mjesta nestali i koji su u najboljim godinama ostali bez mogućnosti da zarađuju za obitelj.
Zbog umirovljenika. Oni su mudrost društva. Oni su duša svega što smo do sada izgradili.
Zbog siromašnih. Siromaštvo danas ima različita lica. Kriza nam je donijela i fenomen novoga siromaštva koje zahvaća mlade nezaposlene ljude, ljude s kvalifikacijama, obitelji s djecom. Kriza nam je donijela i dječje siromaštvo koje nosi dugoročno nesagledive posljedice.
Kriza je osobito zahvatila i reproduktivni dio populacije, generaciju građanki i građana koji su temelj opstanka hrvatskog društva. Žene i muškarce u mladim i srednjim godinama koji nemaju posla. Ili ga imaju, ali premalo zarađuju i ne mogu zasnovati obitelj s brojem djece koji bi stvarno željeli.
U istom problemu su često i zaposleni građani i građanke koji imaju materijalne, ali ne i socijalne uvjete za obitelj i djecu, jer ih korporativni sustav tjera da rade ”od jutra do sutra“.
Božić je blagdan obitelji. Bez obzira u kojem se obliku u našoj suvremenosti pojavljivala, obitelj ostaje temeljnom jedinicom na kojoj se gradi svako, pa i hrvatsko društvo. Stoga je obitelj, kako stoji i u hrvatskom Ustavu, ”pod osobitom zaštitom države“. Ne smijemo zaboraviti na to.
Dugotrajna gospodarska kriza u kojoj se nalazi Hrvatska praćena je krizom društvenih vrijednosti, a time i krizom demokracije. Kada se ne vidi budućnost, ljudi se lako okreću prošlosti. U takvim vremenima, opasnosti isključenja, mržnje, netolerancije i radikalizma uvijek ostaju latentno prisutni. Dvadeseto stoljeće s dva svjetska rata bilo je najtragičnija škola za Europljane i za čitav svijet. I posebno za Hrvatsku. Agresija na Hrvatsku stavila je tragičan pečat na kraj 20. stoljeća.
Rane koje su posljedica tih ratova, osobito Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata teško zacjeljuju.
Te rane bole generacijama. A, pomirenje i oprost, kao i pravedna kazna za zločin, pomažu da rane zacijele.
Povijesne i ratne nepravde koje su se događale na ovim prostorima, od kojih mnoge nikada nisu ispravljene, čiji krivci i zločinci nikada nisu kažnjeni, ponovile su se i za vrijeme Domovinskog rata. Mnogi nestali nisu nikada pronađeni, mnogi zločinci nisu još uvijek kažnjeni. Sve to i danas produžava liniju zla. Zato i dalje trebamo nastojati na tome da se svim nestalima uđe u trag, da se svim žrtvama oda počast, da se svim ratnim stradalnicima osigura pravo na dostojan život i da se svi krvnici privedu licu pravde.
Mi smo čuvari sjećanja na patnju svih ljudi stradalih u Domovinskom ratu, svih invalida, svih poginulih, svih oštećenih. Naše majke i očevi čuvaju slično sjećanje na Drugi svjetski rat. I danas, i ubuduće. Čuvamo i čuvat ćemo sjećanje kao štit od zla u budućnosti. Sjećanje kao most, a ne kao mač. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo.
Stvaranjem hrvatske države u herojsko vrijeme Domovinskog rata, zahvaljujući našim braniteljima, stvoren je vrijednosni potencijal za građenje budućnosti. Neka nam najbolje iz naše povijesti bude pozitivan poticaj za budućnost!
Imajmo više povjerenja jedni u druge, bez obzira na postojeće različitosti. Gradimo, a ne razgrađujmo. Kada razgovaramo neka nam polazište budu dobrohotnost i uzajamno uvažavanje. Kada se natječemo, neka nam kriteriji budu kvaliteta, ozbiljnost i savjest. Učinimo to za budućnost, jer naša Domovina to zaslužuje!
Hrvatska je zemlja s dugom i bogatom poviješću. Naša povijest broji stoljeća. Stoljećima Hrvati odolijevaju brojnim iskušenjima. Uz sve teškoće, uvijek smo išli dalje.
Danas smo punopravna članica europske zajednice naroda. Moramo dalje.
Ostala mi je u sjećanju metafora koju je papa Franjo izrekao u nedavnom govoru pred Europskim parlamentom: o ”ostarjeloj i stisnutoj Europi“ koja ne smije ostati takvom. Naša Hrvatska postoji stoljećima, ali nije ostarjela. I nećemo dozvoliti da ostari i onemoća.
Učinimo svi zajedno našu Domovinu snažnom i uspješnom!
Neka nam je sretan Božić, neka nam nova, 2015. donese pregršt radosti i uspjeha!
(Prenosimo s portala predsjednik.hr).
Najčešća riječ koju smo slušali, čitali i gledali prelaskom iz Stare u Novu godinu jamačno je sretno. Sretno u 2014. u svim mogućim jezicima, tekstovima i kontekstima. Dok smo poznanica i ja jedna drugoj u uho cvrkutale to sretno, sretno, sretno na prvom ovogodišnjem susretu, željela sam biti originalna. I izrekla sam drugu najčešću riječ koja se u takvoj prigodi može čuti: “Zdrava mi bila!” Na to me dugogodišnja predsjednica slovenske udruge Europa Donna, po zanimanju liječnica, koja je prije nekoliko desetljeća preživjela i pobijedila rak dojke, prekinula: “Ako si sretan, onda si i zdrav!”
Dakle, ako si sretan, tada si i zdrav. Zato treba razmišljati o sreći, o njoj govoriti i pisati, a nadasve biti sretnim. “Sretna i zadovoljna majka najljepši je poklon svom djetetu”, piše na plakatu koji sam, još davno, nalijepila na vrata WC-a. Neka to pročita svatko tko ulazi kamo ulazimo po nekoliko puta dnevno!
A biti sretnim nije tako jednostavno kako se čini. Naime, sreća stanuje u duši.
Mijenjale su se civilizacije, od hodanja na sve četiri došli smo do hodanja po Mjesecu, a duša, u kojoj caruje nesvjesno, stanuju i burkaju se naši osjećaji, nije se gotovo nimalo promijenila. S njom se dogodilo nešto drugo, nešto što mnogi shvaćaju kao najveću katastrofu čovječanstva.
Teška bolest koja prožima sve naše teškoće jest − “gubljenje duše”, u što je u knjizi Njega duše* uvjeren jungovski psihoterapeut, muzikolog i teolog te dugogodišnji franjevački redovnik, a sada slavni pisac Thomas Moore. On tvrdi: “Zanemarena se duša ne povlači, već se simptomatički manifestira, ovisno o vanjskim okolnostima, u prepuštanju razuzdanosti, nasilju i gubitku smisla. Simptome pokušavamo izdvojiti ili izbrisati, a osnovni je problem u tome što smo izgubili mudrost o duši, ali i svoje zanimanje za nju.
Govorim o kulturi takozvanog “razvijenog društva”. Drugdje su uvijek znali osluhnuti govor duše. Još uvijek znaju čitati znakove koje šalje u obliku bolesti, trpljenja i bolova. Znaju da duša želi biti sretnom. Zato Dalaj-lama govori o tome kako biti sretnim. O tome nije naučavao samo Buda, već su o tome, prije Krista, raspravljali i stari Grci, jer im je dobar, mudar život značio sretan život. Mi, njihovi nasljednici, na to smo uglavnom zaboravili.
Kada sam 1992. godine na TV Sloveniji otpočela s prvim slovenskim talk-šouom Muškarci, žene, nije se sumnjalo samo u gledanost takvih razgovora, već i u to da bi itko htio govoriti o temama duše, koje su mene, kao voditeljicu emisije, zanimale.
A gosti su rado dolazili. U drugoj je emisiji, posvećenoj upravo sreći, jedan inozemni živući erudit rekao: “Sreća nema previše veze s intelektom. Ona je nadasve čuvstveno stanje, stvar srca, a intelekt je u glavi… Intelektualci su, što se tiče te riječi, sramežljivi, kao da se radi o nečemu ispod njihove razine. Skoro da im je ispod časti govoriti o nečemu tako jednostavnom poput sreće.”
Lomi se stara neoliberalistička i pohlepna materijalistička paradigma, rađa se nov svijet u kojem riječ sreća i njezino ostvarivanje ponovno dobivaju na značaju. Sve nas je više koji zahtijevamo drugačije mjerenje društvenog blagostanja, ne više nacionalnim BDP-om, već dobrobriću svih nas. Slično onome u Butanu, gdje mjere sreću svih svojih građanki i građana.
Istočnjački učitelji, kao i zapadnjački mudraci, tvrde da je sreća stanje duše, za što je bitan unutarnji mir, koji postižemo meditacijom i djelovanjem uma. Tvrde i da se sreću može naći samo u sebi, duboko unutra. Sretni smo kada više nemamo želja i čežnji, te kada sve prihvaćamo takvim kakvo jest. “Međutim, novija psihološka istraživanja pokazuju da su Buda i Epiktet** oko tog pitanja malo pretjerali.
Za nekim stvarima vrijedi čeznuti, a sreća djelomično dolazi i izvana, naravno, ako znate gdje trebate tražiti”, napisao je profesor Jonathan Haidt*** u odličnoj knjizi Hipoteza o sreći. U njoj je krenuo na putovanje od antičke mudrosti i filozofije pa do pokusa u modernoj znanosti. Putovanje koje me najviše zanima, mene, mistički usmjerenu poetsku dušu koja traga za mudrošću i sućuti, ali i racionalnu znanstvenicu, suosnivateljicu Društva za kognitivnu znanost.
Slovenski je krasan jezik, a tvorba riječi mnogo nam govori o njihovu sadržaju. Pogledajmo spomenutu riječ sreća. U slovenskom jeziku riječ sreća dolazi od glagola sretati (srečat, srečevati). Sretni smo ako se srećemo. Sami sebe i druge.
Kineska poslovica kaže: “Učenje u samoći planina nema takvu vrijednost kao ono kada sjedneš na raskrižju putova i osluhneš što govore ljudi.” Nekoga stvarno sresti može samo onaj tko stvarno zna slušati! A stvarno sluša samo onaj koji ljubi! Sreća se rađa kroz odnose i tada odlazi k onima koji se otvaraju prema ljudima. Dakle, važan ključ za sreću jesu drugi!
U pravu je bila liječnica s početka zgode, koja me je prekinula rekavši: “Tko je sretan, također je zdrav!” To potvrđuju mnogi znanstveni pokusi i brojne životne priče. Siromašna crnkinja, koja pjeva u crkvenom zboru i osjeća se prihvaćenom u zajednicu, mnogo je sretnija od bijelog bogataša koji, zatvoren u četiri zida, sjedi pred računalom i povećava iznos na svojem bankovnom računu − napisao je Haidt. To vidimo u svojoj okolini.
Znanost se odmiče od koncepta sebičnog gena koji, navodno, usmjerava evoluciju života na Zemlji. Traži se nova metafora za događanja u svijetu koji diše! Svi smo povezani, isprepleteni, ovisni jedni o drugima. Za čovjeka nije važno samo natjecanje, borba za sebične interese, već je za preživljavanje potrebna suradnja! Zbog toga znanstvenici žele sliku s pojedinog gena raširiti na cijeli genom, što znači da su za razvoj života organizama (i ljudi) potrebne društvene osobine genoma, a ne samo sebičan gen.
Rečeno kratko i jednostavno: povezujmo se. Nemojmo biti sebični! Održavajmo dobrosusjedske odnose i njegujmo prijateljstva! Budimo dobri partneri, jer statistika pokazuje da vjenčani i oni u dugotrajnim vezama duže žive. Zato što su sretni, hehe…
____________________
* Thomas Moore, 1940, Detroit, USA: Njega duše, 1992., o filozofiji života i njezi duše u svakodnevnom životu, kako njegovati dubinu karaktera, mir i dubinu duše.
** Epiktet, (55.-135. god. n.e.) grčki filozof, predstavnik kasnijeg stoicizma, u svom učenju naglašava potrebu za milosrđem, pokornošću i poniznošću, ali i čovjekovoj dužnošću da oblikuje vlastiti karakter.
*** Jonathan Haidt, New York, 1963., američki socijalni psiholog, bavi se i moralnom političkom psihologijom.
Dragi sunarodnjaci i dragi prijatelji, još jednom u nizu slavimo srpsku Novu godinu i dan Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba u subotu 12. januara 2019. u restoranu Gastro Globus (Velesajam, Zagreb). Uz vrhunsku hranu i piće, za dobru zabavu zadužen je Borko Radivojević i orkestar Tigrovi. Ulaznice se mogu kupiti i rezervirati radnim danom od 10 do 15 u uredu Srpskog narodnog vijeća (Ljudevita Gaja 7, Zagreb) ili na broj 099 8333 196. Organizatori događaja su Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.