novinarstvo s potpisom
Rade Šerbedžija
Foto: Bilet
(Opaska autorice i uredništva: Pošto je bez odjeka ostalo dodjeljivanje vrlo važne glumačke nagrade ”Mary Pickford” u Los Angelesu Radi Šerbedžiji, a s obzirom na činjenicu da su Lenka Udovički i Rade Šerbedžija napustili Studij glume kojeg su prije osam godina ustanovili na Sveučilištu u Rijeci, donosimo reakciju Rade Šerbedžije, to jest, njegov odgovor na upite autorice o događanjima posljednjih mjeseci). [Read more…]
Dražen Lalić
Foto: Novi list
Mali narodi imaju sve malo, osim mržnje – oporo je ustvrdio Željko Senečić krajem 2014. u jednom od svojih osebujnih novinskih tekstova. I u prošloj godini, koja je počela smrću toga stvaratelja renesansnih nagnuća (djelovao je kao scenograf, redatelj, slikar…), međuetnička mržnja je kod nas i naših susjeda intenzivno pokazivala svoje ružno, ali nekima blisko lice. [Read more…]
O Uskrsu i Božiću, kao što znate, javi nam se zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Na prvom programu javne televizije čestita blagdan, redovito dodajući i nekoliko riječi o dobroti, poštenju, brizi za bližnjega i drugim univerzalno ljudskim vrijednostima s kojima zapravo ne može pogriješiti. Dobrota, poštenje i briga za bližnjega su kao bijela košulja, traperice ili mala crna haljina, klasični komad koji obavezno morate imati u ormaru jer se slaže sa svime. [Read more…]
Nakon fantastične pobjede u finalu US Opena vedar i nasmijan Marin Čilić nove je simpatije širom svijeta osvojio nastupom na jednom od najvažnijih američkih televizijski terena. Opušteni Čilić u emisiji legendarnog voditelja Davida Lettermana ponudio je deset kratkih i silno duhovitih odgovora na pitanje koje su mu sve misli prolazile kroz glavu dok je igrao protiv Nishikorija. “Ako ovo pobijedim, moram li igrati i protiv Serene? Ako sada krenem, možda izbjegnem prometnu gužvu. A zašto ne ide 15, 30, 45? Kako da se koncentriram kad William i Kate čekaju drugo dijete? Još samo šesnaest titula do Federera.”
To su neki od šaljivih odgovora kojima je Čilić nasmijao svijet. Ali, istodobno je možda i razočarao neke svoje vječno napete i mučenički smrknute obožavatelje u Hrvatskoj poput onih koji su se oglasili na internetskom portalu Večernjeg lista uoči Čilićeva meča komentirajući vijest o tome da Hrvatska televizija pokušava kupiti prava na izravni prijenos finala iz New Yorka.
Znao sam da ima ljudi čije su izmučene duše plodno tlo za tužbalice o sveprisutnoj komunističkoj uroti i mržnji protiv svega hrvatskog i katoličkog kojima ih se obasipa s političkih govornica i oltara, ali ipak me osupnuo i letimičan pogled na bijes nagomilan ispod jedne tako obične vijesti. “Pa naravno da ne prenose Čilića kad je Hrvat i katolik! Da igra Đoković sigurno bi prenosili! Sramota! A prenosili su košarkašku utakmicu Srbija-Grčka! Bagra komunistička, sva sreća da neće još dugo…” i sve u tom stilu pjenili su se uzrujani, uvrijeđeni i povrijeđeni čitatelji i gledatelji.
Pamtim vremena kada su Hrvatska televizija, odnosno Televizija Zagreb, kao i sve ostale televizije u sklopu (trebao bih valjda dodati zloglasnog i zločinačkog jugokomunističkog) JRT-a, obavezno prenosile mečeve sva četiri najveća svjetska teniska turnira iz Australije, New Yorka, Pariza i Londona. A pogotovo finala. Tako je bilo i kada nam je Goran Ivanišević 2001., posljednji put kidao živce i bacio nas u delirij legendarnom pobjedom na Wimbledonu.
Ali, u međuvremenu smo dobili kapitalizam u kojem su vrhunski profesionalni i visoko komercijalizirani sport preuzele komercijalne medijske kuće kao dio velikog sportsko-televizijskog biznisa. Zato Hrvatska televizija, na žalost svih pravih i redovitih ljubitelja tenisa, već godinama ne prenosi nijedan veliki turnir i zbog toga nije prenosila ni Čilićevo polufinale s Federerom. U ovom izvanrednom slučaju uspjela je na kraju, sasvim sigurno ne za mali novac, kupiti prava na prijenos meča Čilić-Nishikori. I to je dobro i zbog interesa javnosti sasvim opravdano.
Svaka je velika i dobra vijest s nekim iz Hrvatske u glavnoj ulozi dobrodošla i poželjna u ovim tmurnim vremenima. Lijepo je kada se Hrvati mogu barem na kratko poistovjetiti s nekim tko je uspješan i tko pobjeđuje.
Ali, jedno je opravdano narodno nezadovoljstvo zbog neuspješne i loše državne politike, a drugo su frustracije izazvane fobijama i paranojama bez uporišta u stvarnosti. Takve ne može izliječiti ni sto hrvatskih pobjeda na teniskom terenu.
Štoviše, takvi bi Čiliću vrlo lako mogli predbaciti, ako već i nisu, što kao pobjednik na njujorškom terenu nije naglasio i istaknuo svoje hrvatstvo. Zašto nije ponio sa sobom hrvatsku zastavu da se njom ogrne? I kako to jedan dobar katolički mladić iz Međugorja hoda, igra i pobjeđuje po svijetu bez krunice oko vrata? I zar baš nijednu od tih deset misli o kojima ga ja pitao David Letterman nije mogao posvetiti obitelji, domovini, narodu, Bogu ili barem Gospi?
Pobjeda Marina Čilića je u prvom redu njegova i bilo je baš divno gledati kako on u njoj opušteno i zasluženo uživa. Svjetski su mediji veliku pažnju posvetili i trenerskom udjelu Gorana Ivaniševića u Čilićevoj pobjedi. “Goran me naučio kako da uživam u igri”, rekao je Čilić već na terenu prije nego će preuzeti pobjednički pehar.
Novinarima je, kako prenosi engleski Telegraph, prepričao i upute koje je od Ivaniševića dobio neposredno pred izlazak na teren: “Idi tamo, uživaj, zaslužio si, zabavi se. Napunit ćeš gaće, ali samo pokušaj i uživaj.”
Čitav sportski svijet sada zna za Marina Čilića i svi znaju da je Hrvat. Kod Davida Lettermana to više nije ni spomenuto. Nakon počasnog kruga po velikim televizijskim studijima i ispunjavanja obaveza koje idu uz višemilijunsku dolarsku novčanu nagradu, Marina Čilića čekaju novi treninzi, naporan i mukotrpan rad kojim si je izborio pravo na vrhunski pobjednički užitak u igri tenisa. Ako tako nastavi, sigurno ćemo se veseliti još mnogim njegovim velikim finalima i trofejima.
A uvijek će biti i onih koji će pokušati namazati s barem malo zlatne boje pobjeda poput ove Čilićeve. Kao, na primjer, Zoran Milanović. Njegova službena čestitka Čiliću bila je sasvim na mjestu, ali nipošto i ton poruke u kojoj se premijer tenisaču obraća sa ti. Sve da su i najbolji prijatelji i partneri u tenisu, predsjednik Vlade ima se svakom građaninu koji nije malo dijete obraćati po bontonu, sa vi. Ali, nepristojnost je jedno od glavnih obilježja svakog populizma.
Međutim, mene u čitavoj toj priči muči nešto drugo što nitko od zapjenjenih i frustriranih nacionalista nikada neće spočitnuti Hrvatskoj televiziji jer ih za to nije briga. Dobro plaćeni profesionalni sport uvijek će imati puno prostora na komercijalnim televizijama. Ali, javna televizija ima moralnu, profesionalnu i povrh svega zakonsku dužnost posvećivati pažnju i promicati ono što nije komercijalno, a vjerujemo da je jako važno, kao kultura.
U svim medijima će se uvijek naveliko pisati o svakom velikom trofeju svakog hrvatskog sportaša. Ali, ni privatna, ni javna glasila neće vas ni obavijestiti, a kamoli poslati novinara ove subote, 13. rujna, na samostalni recital hrvatske mezzosopranistice Renate Pokupić u londonskom Wigmore Hallu. A to vam je u svijetu klasične glazbe jedna od nekoliko dvorana u čitavom svijetu koja uživa ugled uzvišenih i posvećenih mjesta baš onako kao glavni teren Wimbledona u tenisu.
Ma neće nijedna redakcija više poslati novinara ne do Londona, nego ni do Korčule na primjer gdje sam prošli tjedan imao sreću pratiti i ponešto izvijestiti s 3. Korčulanskog baroknog festivala. Da samo znate koliko je tu vrhunskih glazbenika, pa i hrvatskih, uživalo u svojoj igri i oduševljavalo brojnu publiku!
Ako nam ponos, samosvijest i identitet toliko ovise o uspjesima naših sportaša, ja se samo pitam kako su Hrvati uopće preživjeli i opstali kroz duga stoljeća svoje teške povijesti bez sporta i pobjeda svojih reprezentacija i pojedinaca. Nešto se šuška da je neku ulogu u tom preživljavanju, opstajanju i razvoju navodno imala kultura.
Jesu li sada zaista druga vremena, ili mi previše pažnje pridajemo ipak sporednim stvarima, vidjet će se već za stoljeće ili dva. Ali, to nije naša briga, zar ne?
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Ima u novom filmu Jima Jarmuscha ‘‘Only Lovers Left Alive“, posvećenom viševekovnoj ljubavnoj vezi dvoje vampira s umetničkim naklonostima (to jest, u savršeno napravljenom filmu ni o čemu) eksplicitnih referenci na Nikolu Teslu, uvrnutog genija i jednog od dežurnih junaka intelektualno pretencioznijih subkulturnih freakova. Uostalom, Jarmuschov film je, između ostalog, i posveta Jacku Whiteu, oličenju onoga najboljeg što je još preostalo od duha i zvuka rock’n’rolla, a Nikola je Tesla jedan od životnih junaka Jacka Whitea, o čemu White rado priča, a kada su The White Stripes gostovali u Srbiji, ovaj dakako nije propustio da obiđe Muzej Nikole Tesle u Krunskoj ulici u Beogradu.
E pa, kad i ako se White ponovo vrati u Srbiju, možda uopšte neće zateći Teslin muzej (jer je zgrada u kojoj je smešten pod pretnjom restitucije), a sve je izvesnije da ako muzej i nađe, u njemu neće naći Teslinu urnu. Mada je ona tu već decenijama. Da, malo je to neobično, mora se priznati: obično se čovekovi posmrtni ostaci, bilo da su sahranjeni ili kremirani, ne čuvaju u muzeju, kao nekakav eksponat, nego leže na groblju. Obično je tako, ali tako ne mora biti, jer ima izuzetnih ljudskih sudbina koje su i u smrti izuzetne, pa su izuzetne i u svom posthumnom životu.
Po svakom zamislivom parametru Teslina je jedna od takvih. I njegov je život bio daleko od svih konvencija epohe – što ga, između ostalog, i čini toliko zanimljivim i ljudima koji o struji znaju samo toliko da se svetlo pojavi kad pritisneš prekidač na zidu – pa ni njegov afterlife ne može, a svakako i ne mora, biti bitno drugačiji.
Nije valjda neophodno da navodim brojne i znamenite primere te vrste. Otuda ne da nije čudno, nego je nekako sasvim normalno i u skladu s jednom ekstraordinarnom životnom pričom, da urna s prahom njegovog tela bude ‘‘eksponat“ u njemu posvećenom muzeju. Nema u tome ničega blasfemičnog, naprotiv; to se čini kao posve prirodna stvar.
Srpska pravoslavna crkva već godinama insistira da se Teslina urna prebaci iz muzeja u portu crkve svetog Save u Beogradu (tj. da se kremirani Tesla ‘‘dostojno sahrani“); ‘‘privremena uprava“ grada Beograda, pod kontrolom Aleksandra Vučića, u tome želi da joj izađe u susret; nedavno su se našli ne bi li utanačili detalje svog dogovora.
Upućeniji deo javnosti se pobunio protiv besmislenog uznemiravanja genijalnog pokojnika; stvar sračunata za pridobijanje predizbornih poena za aktuelnu vlast preti da se izvrgne u nešto kontraproduktivno po nju i izgleda da će sve biti odloženo za vreme nakon izbora. Odloženo da, ali ne i izmenjeno: znajući ih, teško da će akteri ove priče tako lako odustati od svojeg nauma; elementarni ljudski obziri ih svakako neće sprečiti, kao što ih ni do sada nikada nisu sprečavali ni u čemu.
Zašto se sve ovo uopšte radi? Nemoguće je dokučiti bilo koji racionalan razlog za to, a da ne spada u područje moralno nedostojnih razloga, tj. zloupotrebe jedne ‘‘mitske“ ljudske aure za niske ciljeve. Crkva, reklo bi se, naprosto želi da svede Teslinu ljudsku sudbinu na sebi prihvatljiv nivo.
A to je nivo ‘‘dobrog Srbina“ i pravoslavnog vernika (iako to nije bio, osim ako taj pojam raširimo toliko da postane sveobuhvatan, otuda i neprimenjiv i bez realnog značenja), mada pomalo ekscentričnog, ali će mu to poigravanje munjama i gromovima i ostale prometejštine Sveta Matera posthumno ipak oprostiti, a sve što je potrebno jeste da joj Tesla, pa makar i u obličju praha u zlatnoj urni, učini malu uslugu: da postane centralni deo jednog njoj tako omiljenog rituala simboličkog svođenja pojedinca – pa još tako izuzetnog – na meru krotke (i prigodno glupave) ovčice u stadu Božjem. A ovčica kao ovčica: niti ona odlučuje o svojoj sudbini, niti pak daleki Bog o tome može neposredno da odluči, nego će se o svemu postarati dobri i brižni pastiri, a vi se samo prepustite…
Vlast je, pak, takođe dosledna svojoj naravi: radi se o onoj istoj političko-kulturno-vrednosnoj matrici koja je krajem osamdesetih organizovala ‘‘turneje moštiju svetaca“ po Srbiji i ‘‘srpskim zemljama“, a što je bio indoktrinirajuće-emocionalizujući uvod u ratnu propagandu.
Iz te se matrice oni suštinski niti žele niti mogu izvući, samo što im sada – u skladu s tobože novom ideološkom košuljicom tih prekaljenih miloševićevaca i šešeljevaca – više nisu potrebni kraljevi, popovi i sveci, nego će im mnogo bolje poslužiti globalno prepoznatljiva figura genija-osobenjaka, kojemu će simbolički poništiti osobenost, a ‘‘genijalnost“ zadržati ne kao lično dostignuće, nego kao sastavni deo nekakve mistične, kolektivne nacionalne supstance.
Tako rasteslisani Tesla, sveden na nivo pameti i ukusa prosečnih popova i ćata, postaje svojevrsni Novak Đoković nauke, plemenski kumir značajan po tome ‘‘ko je i odakle je“, a ne po tome što je bio – Tesla. I po tome što su tipovi kao Jack White ili Jim Jarmusch opsednuti njime. Takvog se Teslu onda dade ‘‘dostojno hrišćanski sahraniti“, ritualno ga primiti nazad pod okrilje Plemena i napraviti od svega toga spektakluk za radost niščih.
U Beogradu teče 58. Međunarodni sajam knjiga. Zujao sam po njemu sa istom radoznalošću kao i na prvom, daleke 1956. Tada sam kao srednješkolac pronašao sa velikim popustom neke dragocene knjige (pamtim, “Izabrana dela” Isidore Sekulić, Ciklus Glembajevih Miroslava Krleže, “Avanture Gordona Pima” E. A. Poa). Uz sve što sajam knjige na ovom delu brdovitog Balkana može da bude (a najčešće nije, iz hiljadu i jednog razloga), za mene je i sada pre svega džinovska knjižara ili buvljak, ako hoćete.
Već prvog dana sam kupio desetak knjiga, od kojih neke vrlo dugo merkam da ih uhvatim sa velikim popustom. I to je najbitnije za 99 odsto posetilaca. A to što su organizatori načinili pompezne prateće programe (promocije novih knjiga, okrugli stolovi na večne teme upropašćene kulturne politike), to u najvećem broju slučajeva protiče u potpuno kamernom okruženju. Sad će neko da plati hiljadarku za porodicu i parking da bi slušao improvizacije uvek istih kulturnih dušebrižnika!
U ponedeljak sam u središnjoj dvorani Slobodan Selenić pratio debatu o mestu književne kritike u medijima. U auditoriju je bilo jedva desetak posetilaca, od kojih su neki svratili da odmore noge i predahnu. Ne bih znao da vam kažem o čemu se pričalo.
Nedeljama uoči sajma u tisku se vodila jalova polemika o tome zašto su neke izdavačke kuće uklonjene sa udarnih mesta (Prosveta, na primer, nekada kultna, sada je žalosno stecište uglavnom drugorazredne istoriografije i domoljubnh skribenata). Zbunjeni novinari kulturnih rubrika (a polovina beogradskih novina više ni formalno nema kulturne rubrike, već nešto što se zove Scena, Spektakli) jadikovali su sve u šesnaest.
Uoči sajma sedeo sam u republičkoj komisiji za otkup novih knjiga (kao državni dar za 178 biblioteka). Pred sobom smo imali oko 3200 novih knjiga, od kojih su polovina smeće, reciklirani međunarodni hitovi provučeni kroz Google Translate, a onda malo došminkani. Ali ipak, ostaje 200-300 značajnih knjiga, ne shvatite ove brojke doslovno, dostojnih ozbiljnih čitalaca. Ali u prvim danima sajma, o njima jedva da ima pomena. Naširoko se gusla o knjigama-ispovestima upravo preminule Jovanke Broz (veoma sporne autentičnosti, sve u stilu: poverila mi na samrtnoj postelji), zatim biografije Novaka Đokovića, Kusturice, Lauševića, Bore Đorđevića… Nekoliko dnevnih listova, koji i sami glume izdavače, uglavnom pišu o sopstvenim “otkrićima”.
Najbolje knjige sam našao po nekim budžacima u kojima su se smestili mali specijalizovani izdavači: “Karpos” iz Loznice sa izborom sjajnih knjiga Lakana, Foucaulta, Deleza, “Logos” sa senzacionalnim sabranim delima Maljeviča, “Levo krilo” sa uzbudljivom pesničkom knjigom dubrovačkog gospara Voje Šindolića. Filmski centar Srbije objavio je kabastu, ali bez premca, knjigu američkog profesora filma Davida Bordwella “Naracija u igranom filmu”. Na promociji ove jedinstvene knjige jedva se, opet, sakupilo desetak duša, premda u Beogradu ima desetak fakulteta, akademija, na kojima se predaje istorija i režija filma. Ali čemu knjige kad ovde svako može da režira, ako se probije do nekog tajkuna ili državnog fonda!
U ponedeljak (21. oktobra) priređen je šesti sajam čuvene biblioteke “XX. vek”, koju decenijama uređuje i vodi Ivan Čolović, jedan od najpoznatijih intelektualaca (i član saveta našega portala). Kao i prethodnih godina, od 18 do 22 časa, Ivan je u Paviljonu Veljković (CZKD) izložio petnaestak novih teorijskih knjiga, uz prethodnih stotinak, kupovalo se sa popustom i družilo. Bolji deo Beograda. A pošto su me mnogi pitali za moj izbor, odabrao sam samo jednu, da nikog ne opteretim.
Pre deset godina u našoj kinoteci je prikazan izbor filmova nama dotad nepoznatog mađarskog autora Bele Tarra, među kojima i “Verkmeisterove harmonije” i “Satanski tango”, oba prema romanima Lasla Krasnahorkaija. Poseban je doživljaj bio “Satanski tango”, dug samo 450 minuta. U dvorani nas je bilo ukupno 33 i toliko je ostalo do kraja! Sada je prvi put objavljeno jedno delo ovog pisca u nas. “Melanholija otpora“ (Plato, 390 str., sjajan prevod Marka Čudića) u središnjem poglavlju nosi podnaslov “Werkmeistera”. Film po ovom romanu je Jonathan Rozenbaum, čuveni čikaški kritičar, uz “Satanski tango” proglasio remek-delom, kao i harizmatična Susan Sontag koja je pred smrt napisala da je “Satanski tango” videla doslovno 15 puta!
Roman hipnotičke atmosfere i čudesne stilske virtuoznosti staje u vrh mojih noćnih lektira iz poslednjih dvadesetak godina, negde uz “Godinu smrti Rikarda Rejša” Josea Saramaga, “Austerlitza” G.W. Sebalda i “Gubitnika” Thomasa Bernharda. Parabola o dolasku cirkuske atrakcije, džinovske lešine prepariranog kita (koji se raspada i širi nepodnošljiv smrad), u malu panonsku varošicu je mnogo više od aluzije na staljinističku ili bilo koju drugu pogubnu utopiju. Epska slika gogoljevskih dimenzija i tomasmanovske ironije, sa obrisima jedne zabavne apokalipse, u srce pogađa našu epohu beznađa, pogodnu za nove predvodnike božjeg stada.
Ali ono što drži svako autentično delo, to je zagonetnost nekoliko junaka, potresno farsičnih i podjednako bliskih nama i našoj empatiji. Naratorov glas prati njihovo glavinjanje, posvećenost misteriji kretanja planeta kroz svemir (lokalni poštar Valuška), koliko i tajni “Dobro temperovanog klavira” Johana Sebastijana Bacha (ostareli professor muzike Ester). Ovaj potonji traga za Bachovim harmonijama na davno rashodovanom klaviru, neprekidno opsednut strašnom dilemom o harmonijama Bachovog prethodnika Andreasa Werkheimera, orguljaša o kojem prvi put doznajem nešto iz ove knjige.
Možda sam i ja sam kao čitalac upao u kovitlac traganja za neslućenim harmonijama, ali u virtuozno sklopljenim rečenicama, sa tonalnim promenama od prikrivene ironije do patetične provincijske potrage za tajnama čovekovog opstanka pod zvezdama, kao da vidim piščev dosluh sa harmonijama koji je uvek u jezgru svakog vrhunskog romana. Zato me ne čudi što je ovaj roman proglašen u Nemačkoj za knjigu godine, uz sva domaća priznanja. I sada shvatam veličinu izazova za filmskog maga Bele Tarra.
