Osam zapisa Božjih objava čovjeku po imenu Abram/Abraham, ocu vjere Židova, kršćana i muslimana, nalazimo u ”Knjizi Postanka” od 12. do 23. poglavlja. Aramejac Abram prvi je poziv primio u današnjem Iraku:

 

Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati. (12. 1-3)

 

Obećano mu je da će od njega nastati veliki narod, sam će biti blagoslov svim plemenima na zemlji i da će blagoslov ili prokletstvo ”drugih” prema narodu ovisiti o njihovu odnosu prema njemu. U prvoj objavi još nema naznake o zaposjednuću zemlje. Nalazimo je poslije:

 

Oči svoje podigni i s mjesta na kojem si pogledaj prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu; jer svu zemlju što je možeš vidjeti dat ću tebi i tvome potomstvu zauvijek (13.14-17). I još: Toga je dana Jahve sklopio Savez s Abramom rekavši: ‘Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke, rijeke Eufrata.’ (15 pogl.)

 

Granice ove ”obećane” zemlje daleko nadilaze granice Izraela u bilo kojemu vremenskom razdoblju. Daleko je Nil od Eufrata. Abrahamu je obećana zemlja deset naroda. Polaganje prava na istu zemlju uvijek vodi sukobu. No ipak kod Abrahama ne nalazimo takve osvajačke aspiracije. Ne da ne ratuje za zemlju već, kad se nađe u prilici, prepušta bolju zemlju Lotu. Zato bi se ovo ”dajem zemlju” moglo razumjeti i drugačije, a ne samo u terminima ratovanja i genocida.

Valja zapaziti: Abram je Aramejac. Kad on to i kako postaje Židov? Ako se išta tom čovjeku može pridati kao pridjev, to je ”vjernik” ili ”otac vjere”. Nije ”nacionalnost” to što ga određuje, već baš vjera. Vjera u jednoga Boga – Jahvu. Cijeli njegov život, koji je trebao poslužiti kao model življenja njegovim nasljednicima, bio je velika vježba povjerenja

  

Jer, ne smetnimo to s uma, od Abrahama se traži da i sam bude blagoslov na temelju blagoslova koji je primio. Dakle, da bude instrument blagoslivljanja, a ne uzrok frustracija i smrti što ratovanje i genocidno istrebljivanje uvijek izazivaju.

 

A ovo je Savez moj s tobom: postat ćeš ocem mnogim narodima; nećeš se više zvati Abram – već Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam. (17. 1-22)

 

Riječ je o mnogim narodima. Potpunije razumijevanje ovako kompleksnog proročanstva, bar za nas kršćane, nije moguće bez uvida apostola Pavla na temelju djela Isusa Krista, ali o tome u jednom od sljedećih nastavaka. Shvatljivo bi bilo da bude blagoslov jednom velikom narodu (što Židovi, brojno, nikad nisu bili u povijesti), ali mnogi narodi? Koji su ti?

 

Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje (Išmaela) podići ću velik narod, jer je tvoj potomak. (21. 12-13)

 

Olako se preskače Išmaela. U ”Postanku” (17, 9-14) nalaže se obrezanje kao znak Božjeg saveza s Abrahamom i njegovim potomcima. Prvi je obrezan Išmael. Izaka još 14 godina nije bilo pošto je Išmael postao dionikom Saveza. Danas je u bilo kojem pravnom sustavu sasvim neprihvatljivo dati nasljedno pravo starijemu samo zato što je stariji. Ovdje je obrnuto: unatoč i tadašnjim običajima, cjelokupno se nasljedstvo daje mlađemu. Može postojati razlika između vrijednosti nasljeđa, ali pravo štiti od ljudske samovolje i one koji ne bi nekom oporukom bili potpuno isključeni. Može li se na temelju spisa koji nastade pred nekoliko tisuća godina u drugačijim društvenim okolnostima potpuno obespraviti jedan narod?

 

”Postanak” (25. 12-15) izravno navodi sinove Išmaelove, čime postaje očito da se ostvarilo obećanje kako će i od sluškinjina sina nastati velik, bratski narod. Narod od istoga oca. Je li riječ o Arapima? Mati mu je bila Egipćanka. Neuobičajeno je, doduše, da se prvorođenca potpuno zanemaruje, ali to je shvatljivo jer je Hagara bila sluškinja, pa iako je Abrahamov sin, Išmael je u drugome planu. Svakako, biblijski pisac nakon ovih naznaka više nije zainteresiran za Išmaela i njegove nasljednike, osim što se donosi iscrpna genealogija u ”Postanku” (25, 12-18). Palestinci će danas reći: ”Priznajemo prvenstvo Izakovih sinova, odnosno Izraela, ali zar mi, sinovi Išmaelovi, zbog njihova prvenstva moramo biti istrijebljeni?”

 

Zaključno se može reći: Aramejac je pozvan da se iz dalekoga svijeta zaputi u jednu drugu zemlju koja će mu pripasti. Valja zapaziti: Abram je Aramejac. Kad on to i kako postaje Židov? Ako se išta tom čovjeku može pridati kao pridjev, to je ”vjernik” ili ”otac vjere”. Nije ”nacionalnost” to što ga određuje, već baš vjera. Vjera u jednoga Boga – Jahvu.

 

Cijeli njegov život, koji je trebao poslužiti kao model življenja njegovim nasljednicima, bio je velika vježba povjerenja. Sve to kulminira u zahtjevu da žrtvuje svoga sina, kojega je dobio u starosti. Čak i pred takvom kušnjom vjere Abraham ne posustaje i zato dobiva priznanje i obećanje se ostvaruje po Izaku. Obećanje je trostruko: a) dobit ćeš zemlju, b) od tebe će nastati narod i c) tobom će se blagoslivljati svi narodi.

Židovi su, kao Abrahamovo potomstvo, počevši od ulaska u zemlju nakon robovanja u Egiptu pa sve do novog ulaska nakon Drugoga svjetskog rata, bili sve samo ne blagoslov za narode koji su ondje živjeli. Treći je dio jednoga blagoslova jednostavno zanemaren

 

Gledano iz perspektive onih koji po genetici polažu pravo na zemlju, prva dva obećanja čine se prihvatljivima, a treći dio jednoga blagoslova lako se previdi. Abrahamovo potomstvo ima zadatak, a on proistječe iz privilegija, a taj je da svojom egzistencijom blagoslivlja sve narode svijeta. Čak i kad ne bi priznali Isusa kao agenta tog blagoslova za sve narode (kao što i ne priznaju), sinovi Izraelovi morali bi držati na umu ovo: vi ćete biti blagoslov.

 

Židovi su, kao Abrahamovo potomstvo, počevši od ulaska u zemlju nakon robovanja u Egiptu pa sve do novog ulaska nakon Drugoga svjetskog rata, bili sve samo ne blagoslov za narode koji su ondje živjeli. Treći je dio jednoga blagoslova jednostavno zanemaren.

 

No mene kao sljedbenika Isusa Krista zanima što o toj problematici govori Novi zavjet, a on to čini tako što starozavjetne tekstove interpretira u svjetlu Isusa i njegova djela. Što, dakle, kazuje Novi zavjet o Abrahamovu blagoslovu?

 

(Nastavlja se)