Predsjednica Hrvatske najavila je stranu invaziju na Europu, pa prema tome i na Hrvatsku, ako Afganistan padne – zbog toga što bi se Hrvatska mogla povući iz Afganistana i tako otvoriti vrata za – ”sedam milijuna ljudi koji će krenuti prema Europi”. [Read more…]
Kršćanski fundamentalizam u amalgamu s fašizmom
U Veroni je počeo Svjetski kongres obitelji na kojemu se očekuju tisuće sudionika iz cijelog svijeta. Već mjesecima traje polemika u Italiji oko tog kongresa na kojemu će se, izgleda, okupiti ”katodesnica”, katolička ekstremna desnica, kojoj je u pomoć pritekla i laička ekstremna desnica – talijanska profašistička stranka Forza nuova – Nova snaga i Casa Pound – Kuća Pound, nazvana po filofašističkom pjesniku Ezri Poundu. [Read more…]
Kriterij ljudskosti u odupiranju mržnji i smrti
On je terorist, on je kriminalac, on je eksremist, ali on će, dok ja govorim, biti bezimen, a i sve vas ostale zaklinjem: izgovarajte imena onih koje smo izgubili radije nego ime čovjeka koji im je oduzeo život. On je možda tražio slavu ali mi na Novom Zelandu nećemo mu dati ništa – čak ni njegovo ime. [Read more…]
Nisam neki revolucionar, ali bi valjalo vikati prostote Vladi
Nisam baš neki revolucionar. Samo se trudim izgledati takav. U prosvjedima sudjelujem, volim vikati ”Dolje Vlada”, pišem protestna pisma, privatno i prostačim, na zgražanje žene i rodbine. [Read more…]
Luminari
Godina je 1866., a Walter Moody pristigao je brodom u novozelandski gradić Hokitika u jeku zlatne groznice, kako bi se i sâm obogatio. No odmah po dolasku slučajno upada na napeti sastanak dvanaestorice muškaraca koji su se potajno sastali kako bi izmijenili informacije o nizu nerješenih zločina. [Read more…]
Teški državnički poslovi
Kako se primiče kraju, putovanje Zorana Milanovića po Australiji i Novom Zelandu doima se još besmislenijim nego na početku. Očekivanja da bi se u međuvremenu moglo pojasniti zašto je hrvatski premijer dva tjedna potrošio na krstarenje dalekim destinacijama, ta se očekivanja nisu ispunila. Hrvatskoj javnosti nije pruženo ni jedno suvislo objašnjenje njegove turneje. Nije podastrt nijedan jedini razlog koji bi je mogao opravdati. Upravo suprotno, ponuđeno je mnogo dokaza da ta vizita nije imala nikakvog ekonomskog ni političkog smisla.
Zaista, premijer Milanović opet je pokazao da je sam sebi najveći neprijatelj. Poruke koje je svojim putovanjem uputio domaćoj javnosti razornije su od svega što bi mu Tomislav Karamarko mogao smisliti i napakirati.
Premijer Milanović opet je pokazao da je sam sebi najveći neprijatelj. Poruke koje je svojim putovanjem u Australiju i na Novi Zeland uputio javnosti razornije su od svega što bi mu Tomislav Karamarko mogao smisliti i napakirati
Prvo, svojom ekspedicijom Milanović se predstavio kao čovjek koji ne zna što bi sa sobom. Koji nema prečeg ni pametnijeg posla pa sebi može dopustiti, za njegovu poziciju neshvatljivo dugotrajno, tumaranje po svijetu. Čuli smo da tamo nije išao ni po pare ni po glasove. Ali po što je zapravo išao – to nismo imali priliku čuti.
Usto, aktualni hrvatski premijer – koji inače jako pazi na svoj status pa u Zagrebu ne želi primiti ni strane ambasadore, jer, kao, oni nisu njegova ranga – sada se mahom družio s ljudima iz drugog ešalona, pa se tako našao i na prijamu kod gradonačelnika jednog sidnejskog predgrađa, koji je novinarima priznao da mu je to prvi šef vlade kojeg je imao čast ugostiti. Zatim je malo šetao po muzejima, položio je neke vijence, održao dva predavanja na fakultetima, gledao Aboridžine, slušao hrvatski folklor… Teški državnički poslovi!
Milanovićev razgovor s premijerom Novog Zelanda Johnom Keyem bio je kurtoaznog karaktera. Susret s australskim kolegom Tonyjem Abbotom još nevažniji. Navodno je gost domaćinu eksplicirao svoje viđenje ukrajinske krize. Lako je zamisliti kako je to izgledalo: kad se Milanović lani u Hercegovini sastao s Milom Đukanovićem, očevici tvrde da mu je dva sata objašnjavao situaciju u Crnoj Gori.
Mirjana Kasapović piše da “ni britanskim monarsima u 19. stoljeću nije trebalo toliko vremena za posjet svojim bivšim kolonijama u Novom svijetu” te da su i oni “valjda imali sadržajniji i važniji program od klatarenja po prigradskim općinama, posjeta privatnim slikarskim atelijerima i promatranja klokana”
Rezimirajući začudno putovanje hrvatskog premijera po dvije daleke zemlje profesorica Mirjana Kasapović piše da “ni britanskim monarsima u 19. stoljeću nije trebalo toliko vremena za posjet svojim bivšim kolonijama u Novom svijetu” te da su i oni “valjda imali sadržajniji i važniji program od klatarenja po prigradskim općinama, posjeta privatnim slikarskim atelijerima i promatranja klokana”.
Drugo, Milanović nije stavio put pod noge ni zbog uspostavljanja komunikacije s jakom hrvatskom dijasporom u Australiji i Novom Zelandu. Premda je prethodno govorio kako razgovorom želi otvoriti mogućnost za građenje novih odnosa između Zagreba i iseljeništva. Ali takvih razgovora skoro da nije bilo. Hrvatski klubovi hrvatskog su premijera odbili primiti, što govori ne samo o nekulturi, lošoj volji i političkom ekstremizmu njihovih kolovođa, nego i o potpunoj nepripremljenosti Milanovićeva posjeta.
Usto, šef se hrvatske vlade dao impresionirati od šačice prosvjednika i uvući u, s njihove strane zametnutu, bezveznu polemiku: Tito ili Tuđman. Braneći se od potpuno neosnovanih transparenata da je Brozova lutka, praktično se odrekao Tita. Što – treba li podsjećati – Franjo Tuđman nikad nije učinio.
Šef hrvatske vlade se dao impresionirati od šačice prosvjednika i uvući u, s njihove strane zametnutu, bezveznu polemiku: Tito ili Tuđman. Braneći se od potpuno neosnovanih transparenata da je Brozova lutka, praktično se odrekao Tita. Što – treba li podsjećati – Franjo Tuđman nikad nije učinio
O Titovu se naslijeđu može raspravljati, ali nikako ne u nadvikivanju s onima koji i danas smatraju da je NDH bila alternativa i po svojim klubovima još drže Pavelićeve slike. Pred njihovim prosvjedima, koji su, usput rečeno, bili mlaki i brojem malobrojni, hrvatski se premijer nije imao razloga povlačiti.
Treće, svojom vremenski raskošnom ekskurzijom po Australiji i Novom Zelandu Milanović je pokazao ignorantski odnos prema problemima nabijenoj situaciji u Hrvatskoj. Odjezditi negdje daleko dok se u Saboru lome koplja oko rebalansa budžeta, najvažnijeg dokumenta svake vlade, posve je neozbiljno i neodgovorno.
Bez obzira što u više od dvije godine mandata nije uspio pomaknuti ekonomiju ni za milimetar nabolje, premijer se odlučio počastiti dvotjednim odmorom, na teret poreznih obveznika. Svojim potpuno besmislenim i praktično beskorisnim putovanjem po dalekim odredištima ovdašnjoj javnosti, čini se, šalje poruku da diže ruke od Hrvatske.
Ali, možda će se neki rezultati ipak naknadno pokazati? Za boravka u Australiji Milanović je, eto, sretno dogovorio da će mu naše gore list, Charles Bilich, napraviti portret. Isplatilo se za to potegnuti preko svijeta. Umjetnost će sigurno procvjetati.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Da mu guzica vidi put
Onog vikenda kada su Milanovićevi ministri radili na rebalansu, prije dva tjedna, premijer je otišao na skijanje u Austriju. Iako do danas rebalans nije gotov, premijer Milanović opet pakira kofere.
Hrvatska prolazi kroz najtežu krizu od osamostaljenja kojoj se ne nazire kraj. Gospodarska situacija nikad nije bila gora: proizvodnja i BDP padaju, a rastu jedino nezaposlenost i javni dug.
Gotovo svi ekonomski pokazatelji su negativni. No osim gospodarske, imamo i krizu Vlade. Premijer Milanović i njegov najbolji i najvažniji ministar – a to je u ovoj financijskoj i gospodarskoj situaciji sigurno ministar financija – već tjednima ne komuniciraju.
Onog vikenda kada su Milanovićevi ministri radili na rebalansu, prije dva tjedna, premijer je otišao na skijanje u Austriju. Iako do danas rebalans nije gotov, premijer Milanović opet pakira kofere. Uskoro kreće u posjet Australiji i Novom Zelandu, od 6. do 18. ožujka. Usred najteže krize premijer odlazi iz zemlje na gotovo dva tjedna i to na drugi kraj svijeta! Dakle, ako Vlada na sljedećoj sjednici i prihvati rebalans proračuna, Milanovića neće biti u Saboru da ga brani
Kako je odnedavno u proceduri prekomjernog deficita, Hrvatska je obećala Bruxellesu da će rebalans proračuna biti gotov do kraja veljače, no to se ipak nije dogodilo.
Onog vikenda kada su Milanovićevi ministri radili na rebalansu, prije dva tjedna, premijer je otišao na skijanje u Austriju. Iako do danas rebalans nije gotov, premijer Milanović opet pakira kofere. Uskoro kreće u posjet Australiji i Novom Zelandu, od 6. do 18. ožujka. Usred najteže krize premijer odlazi iz zemlje na gotovo dva tjedna, i to na drugi kraj svijeta! Dakle, ako Vlada na sljedećoj sjednici i prihvati rebalans proračuna, Milanovića neće biti u Saboru da ga brani.
Koliko god je vladina obavijest o Milanovićevu dalekom putovanju naoko iscrpna i neuobičajeno opsežna, sadržajno je prazna. Zapravo Milanović putuje u službeni posjet Novom Zelandu na poziv premijera Johna Keya, a kada već ide na Novi Zeland, onda mu se činilo logičnim posjetiti i Australiju, iako ga njegov australski kolega Tony Abbott nije pozvao.
Premda će Milanović imati ”17 službenih sastanaka i 12 susreta s hrvatskom dijasporom”, osim razgovora s novozelandskim premijerom drugih razgovora na državnoj razini – a poznato je da naš uvijek pazi na rang i hijerarhiju – Milanović neće imati.
Posjet Australiji, koji traje čak sedam dana, zapravo je posjet hrvatskoj dijaspori, što samo po sebi nije sporno, ali za neka druga vremena. Doduše, ministar obrane Ante Kotromanović sastat će se sa zamjenikom australskog ministra obrane Stuartom Robertom iako Milanović zapravo vodi Kotromanovića kako bi ga svojim generalskim renomeom ”pokrivao” pred radikalnijim dijelom dijaspore.
Premijer Milanović ovim putovanjem šalje potpuno pogrešnu poruku koja glasi otprilike ovako: nijedna kriza nije toliko velika da se od nje ne može pobjeći. U vrijeme kada ništa u zemlji ne funkcionira kako bi trebalo, premijer odlazi na gotovo dvotjednu ekskurziju na kontinent na kraju svijeta. Ili, tko zna, možda nam premijer samo želi poručiti kako ova zemlja može i bez njega?
Besmisleno je ovo skupo putovanje (iako će Milanović i njegova delegacija putovati redovitim zrakoplovnim linijama) pokušavati opravdavati gospodarskim razlozima. Osim Kotromanovića, s Milanovićem putuju njegova supruga, šef kabineta i savjetnik: nema ni ministra gospodarstva, a ni gospodarstvenika.
Kada je Josip Broz ‘‘Galebom“ odlazio na dvomjesečna putovanja po Africi i Aziji, za ono vrijeme, kada su vrijedili neki drugi standardi putovanja i prevaljivanja velikih udaljenosti, to nije bilo čudno. No vremena su se promijenila. Političari, naročito europski, u pravilu se sastaju na sat ili najdulje nekoliko sati, a iste večeri su kod kuće.
Danas je neobično kada najviši političari odlaze na duga i daleka putovanja, osobito u ovakvoj krizi, posebno ako ta putovanja nisu opravdana konkretnim političkim ili gospodarskim motivima.
Gospodarska kriza dodatno je postrožila standarde kada je riječ o službenim putovanjima, pa i premijerskim. Službena putovanja i koristi od njih predmet su stalnog preispitivanja u javnosti, što je u demokraciji uobičajeno i legitimno.
Premijer Milanović ovim putovanjem šalje potpuno pogrešnu poruku koja glasi otprilike ovako: nijedna kriza nije toliko velika da se od nje ne može pobjeći. U vrijeme kada ništa u zemlji ne funkcionira kako bi trebalo, premijer odlazi na gotovo dvotjednu ekskurziju na kontinent na kraju svijeta. Ili, tko zna, možda nam premijer samo želi poručiti kako ova zemlja može i bez njega?
(Prenosimo s portala Novoga lista)
