Ma, dajte, ljudi, šta vam je, nije novinarka i ”pisačica” Maja Hrgović donijela nikakvo proljeće, nije ona konačno gurnula zimu iza nas, kajgod, ona je doslovno potjerala druga Zdravka Zimu iz Novoga lista. To je poanta naslova ove kolumne. [Read more…]
Silovanje Uskrsa
Gotovo svi dnevni listovi prenijeli su videosnimku koju sam našla na portalu Jutarnjeg lista od 21. travnja 2014. a na kojoj je zabilježen odgovor ruskog parlamentarca Žirinovskog na pitanje jedne novinarke. Zapravo radi se o njegovom monologu, koji poprima oblik ispada, jer je parlamentarac na tiskovnoj konferenciji izgubio živce kada mu je jedna od prisutnih novinarki postavila, po mom sudu, bezazleno pitanje o sankcijama vezanim uz sukob Rusije i Ukrajine.
Govor-ispad desio se pred više novinara, vidi se na snimci mnogo mikrofona, a prisutni su i političarevi tjelohranitelji. Videozapis je vrijedan dokument jer ilustrira kako izgledaju razni slojevi strukturalnog nasilja koje u teoriji poznajemo pod pojmovima seksizam ili mržnja prema ženama/mizogamija kada su utjelovljeni u ponašanjima živih ljudi. Obje pojave su dokumentirane u samo dvije minute videozapisa.
Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“
Ovaj tekst ističe jedan moment koji podržava seksizam, a to je bespogovorna, meni sablažnjujuća kombinacija koju u ovako izravnom obliku do sada nisam sretala, a istaknuta je u naslovu ovog teksta: uvezivanje Uskrsa i silovanja. Naime Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“
Tri sekunde su dijelile ove dvije rečenice ”Sretan Uskrs“ i ”Silujte ih“. Tri sekunde. Moj je dojam da je Žirinovski bio možda u nekom djeliću svog mozga svjestan kako je poprilično zaglibio ovim zahtjevom, tj. glasnim izgovaranjem naredbe ”Silujte ih“.
Ali sam jednako tako poprilično sigurna da mu ni u kojem smislu nije nelogično da sretan Uskrs može supostojati kao misao i kao djelo uz drugu misao i djelo, a to je silovanje.
Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu. Takve mogu lako postati objekt nasilja ”pravednih“, njih gotovo da ima pravo silovati svaki kršni momak koji ti može poželjeti sretan Uskrs.
Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu
Moja interpretacija temelji se na promatranju videozapisa. Naime, dok Žirinovski urla po ruski, oko njega su tjelohranitelji i novinari koji šute. Oni su drugi važan element u priči o tome kako se seksizam podržava i održava.
Na bliskom susretu dviju rečenica sretan Uskrs i silujte ih nitko nije ni spontano, ni automatski ni tek slabo reagirao nekim uzvikom, nekom rečenicom poput: “Hej, čovječe, sad si pretjerao“. Zaštitari nisu plaćeni da reagiraju. Premda im oči nešto drugo govore, njihova usta su nijema. Mladi zaštitari koje Žirinovski zove da se izdvoje iz grupe koja ga sluša i da odu u akciju na mlade žene, od kojih je jedna trudna, ne opiru se već izvršavaju, doduše nevoljko, ali izvršavaju njegov zahtjev.
Kreću prema dvjema ženama, jedan čak pokušava svoju po dužnosti dodijeljenu ”partnericu“ nekako i zagrliti, ona se izmiče. Dvije napadnute žene se nelagodno smješkaju. Ostali koji stoje okolo gledaju s nevjericom i šute.
Od svih koje vidimo na videosnimci govore samo dvije napadnute žene i jedan njihov kolega. Žirinovski se dere, one i on odgovaraju. Ne daju se, ali on djeluje moćnije, one se drže. Drugi šute.
Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?
Te scene paradigmatski ilustriraju kako izgleda u stvarnom životu strukturalna nepravda: napadnuti se pokušavaju obraniti, napadač je u punom zamahu, a većina šuti.
Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?
Izgovara taj glagol kao da se radi o bilo kojem opisu vršenja radnje, kao da je silovati isto što i zidati, ili pokositi ili peglati. Kao da je radnja koju glagol definira legitimna, legitimna da se izgovori, pred hrpom medija, da se naredi drugima i izvrši.
Iz tog kuta gledano, jedinu korist iz dokumentiranog ispada zahuktanog političara vidim kao zorno upozorenje: pazi dobro u kojem kontekstu spominješ Uskrs.
Uskrsa nema ako se može u jednom dahu vezati uz nasilje, a pogotovo uz ekstremno nasilje nad drugom osobom kao što je silovanje. Nisam zadovoljna što na ispad Žirinovskog nema više protesta jer uzaludno je čestitati Uskrs dok god veza Uskrsa i silovanja ne diže na noge sve nas. Dok god spavamo poput onih zaštitara uz Žirinovskog, dotle grob Isusov još nije za nas prazan. Mi smo u njemu.
Važna borba Helene Puljiz
Pišu: Anteja Ujdur i Drago Pilsel
Novinarka Helena Puljiz nakon osam mučnih godina 31. ožujka dobila je nepravomoćnom Odlukom Općinskog suda u Zagrebu parnicu protiv Republike Hrvatske. Put do presude bio je dugotrajan, iscrpljujući i iznimno traumatičan radi neprestanog uznemiravanja od strane agenata Središnje tajne službe, a državu će koštati minornih 130.000 kuna. Obznanjeno je to na press konferenciji u petak, 4. travnja, u Novinarskom domu u Zagrebu.
O predmetu su se očitovali i dali joj podršku: bivša Helenina odvjetnica i saborska zastupnica Vesna Škare Ožbolt, predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Furio Radin, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka i potpredsjednica HND-a Slavica Lukić.
Helena Puljiz, koja je od 2004. godine gotovo svakodnevno žestoko ali hrabro podnosila prijetnje, ucjene i psihičko maltretiranje te sa zebnjom očekivala razvoj situacije, na tiskovnoj konferenciji nije pokazala znakove pretjeranog veselja i olakšanja radi donesene presude
Pripadnici tadašnje POA-e, a današnje SOA-e, pokušali su je, podsjetila je Puljiz, u jesen 2004. godine “prljavim metodama” (prijetnjama, ucjenama, podmićivanjem i psihičkim maltretiranjem) prisiliti da kao novinarka špijunira za njih vlastite kolege, političare i strane veleposlanike te da u medije plasira ”prljave priče” prema njihovoj narudžbi. Pokušali su je zloupotrijebiti i u izbornoj kampanji u izborima za predsjednika u kojoj se Stjepan Mesić kandidirao za drugi mandat.
Helena, koja je od 2004. godine gotovo svakodnevno žestoko ali hrabro podnosila prijetnje, ucjene i psihičko maltretiranje te je sa zebnjom očekivala razvoj situacije, na tiskovnoj konferenciji nije pokazala znakove pretjeranog veselja i olakšanja radi donesene presude. Okupljenim novinarima obratila se s gorčinom na usnama te je dala naslutiti da se radi o svojevrsnoj ”Pirovoj pobjedi”. Zadovoljna je, ipak, kaže, što joj se nakon deset godina ukazala pravna država, no žali što Državno odvjetništvo po službenoj dužnosti nije progonilo njezine progonitelje, što je trebalo učiniti.
”Na sudu sam dokazala da su višestruko prekršeni Ustav RH i zakonske odredbe. Dokazala sam da su mi ugrozili zdravlje, život i ugled i da su činili ono što je u demokratskoj zemlji zabranjeno, a to je prisiljavanje građana na špijunažu”, rekla je Puljiz, koja je danas urednica rubrike Svijet na tportalu, a u vrijeme špijunske torture bila je prisilno nezaposlena unatoč dotadašnjim profesionalnim uspjesima.
”Presudom nisam u cijelosti zadovoljna, ali se neću žaliti jer je nesporno utvrđeno ono što sam od prvog dana tvrdila: da su mi učinili ono što je u demokratskoj zemlji zabranjeno, a to je prisiljavanje građana na špijunažu”, istaknula je. Napomenula je da je, dok su se tajne službe njome ”bavile”, u pozadini u punom jeku bila operacija pljačke hrvatskih građana, danas poznatija kao afera Fimi medija. Ivo Sanader, koji je tada bio premijer, povezivao ju je s organiziranim kriminalom nakon što je državnim tijelima prijavila što rade agenti njegove tajne službe. ”Svi dokumenti u mom slučaju nose oznaku države tajne i službe do danas tvrde da ne postoji moj dosje i da me nikada nisu nadzirali”, istaknula je kolegica Puljiz.
”Ova presuda golema je satisfakcija svima nama koji smo bili predmet zloupotrebe tajnih službi, koji nismo imali snagu i hrabrost kakvu je imala Helena da unatoč svemu, unatoč tome što nije imala puno saveznika u ovoj priči, smogne snage, pokrene sudski postupak i uspije dokazati ono što smo mnogi od nas trebali učiniti 2000. Da smo tada pokrenuli sudske postupke, možda se ovaj slučaj ne bi ni dogodio”, rekla je Slavica Lukić, potpredsjednica HND-a
Sud je, između ostalog, ustvrdio da su agenti POA-e postupali protuzakonito, da su novinarku vrijeđali i omalovažavali, prijetili joj te da su svojim postupanjem povrijedili njezino ustavno pravo na slobodu i osobnost (članak 22. Ustava RH). Agenti POA-e povrijedili su Helenino pravo na poštovanje obiteljskog i osobnog života te na dostojanstvo (članak 35. Ustava RH). Pokušali su joj ograničiti pravo kao novinara na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji (članak 38. Ustava RH).
”Agenti POA-e postupili su suprotno odredbama članaka 14. i 15. Zakona o sigurnosnim službama, obzirom da nisu dobili prethodni pristanak tužiteljice za obavljanje obavijesnog razgovora niti pristanak na snimanje, a niti su od Ministarstva unutarnjih poslova zatražili da s tužiteljicom obave obavijesni razgovor te su je prisiljavali da bude tajni suradnik sigurnosne službe što je izrijekom zabranjeno… Sve to zaslužuje osobitu društvenu osudu obzirom da se radi o tijelu u koje svaki građanin mora imati povjerenje da će u svom postupanju poštovati zakonske propise i ustavna prava pojedinca”, stoji u izvatku iz obrazloženja presude.
Tijekom osam godina trajanja parnice izmijenile su se četiri sutkinje, a pravoga suđenja nije ni bilo do 2011. godine, tvrdi kolegica. Kada je slučaj dodijeljen sutkinji Jasni Šoljan Andrašić, ona je u cijelosti iznijela dokazni postupak, ali je i ona maknuta. Parnicu je nastavila sutkinja Ana Merlin Božičković koja je, naposljetku, i donijela presudu. Saslušano je 12 svjedoka, a među njima su bili i najviši državni službenici: Stjepan Mesić, Ivo Sanader, Ivan Jarnjak, Furio Radin i Vlatko Cvrtila. Helena je prošla i dva mučna zdravstvena vještačenja.
”Dokazala sam da su mi agenti tajne službe ugrozili zdravlje, život i ugled. Na osnovi ugroze zdravlja sud je dosudio da mi RH treba isplatiti 100.000 kuna, a na osnovi štete po profesionalni ugled kao novinarki 30.000 kuna. Na taj dio presude Državno odvjetništvo može se žaliti, no ne i na ostatak jer su priznali odgovornost za ono što su mi učinili agenti tajne službe”, istaknula je Helena Puljiz.
Njezina bivša odvjetnica i saborska zastupnica Vesna Škare Ožbolt kazala je da je u ovom postupku važno da je nakon šest godina parnice Državno odvjetništvo priznalo odgovornost RH za štetu koju su pripadnici obavještajne službe svojim protupravnim djelovanjem počinili, a ne minorna visina odštete.
Pobjeda kolegice Puljiz je od izuzetne važnosti kako za našu profesiju tako i za demokraciju u našoj zemlji. Ona, naime, pokazuje da se novinarima mora vjerovati ako časno i profesionalno obavljaju svoj posao, da su novinari vrlo važan stup demokratskog sustava i da, a to je osobito važno istaknuti, nema kvalitetnoga novinarstva bez hrabrih novinarki i novinara
”Helena Puljiz je bila suočena s hipokrizijom hrvatskog društva i politike. Oznaka tajnosti s njezinog slučaja nikada nije skinuta, iako se to sudskim putem tražilo”, rekla je Škare Ožbolt te dodala da je tadašnja njezina branjenica pokazala veliku hrabrost jer je potražila pravdu na sudu, a potporu u tome dalo joj je Novinarsko društvo. ”Ovaj slučaj treba biti za sve jedna dobra poruka: da su novinari u obavljanju svoje službe doista izvrgnuti i ovakvim stvarima”, istaknula je Škare Ožbolt.
”Ako ćeš surađivati s nama, možemo te zaposliti u bilo kojoj redakciji”, rečenica je koja je Furiju Radinu ostala zapečaćena u memoriji tijekom dugogodišnjeg mučnog sudskog procesa. Predsjednik HND-a Zdenko Duka naglasio je da je Helenin slučaj jedini u Hrvatskoj jer do sada nijedna novinarka ili novinar nisu tužili hrvatsku državu kad je u pitanju zloupotreba od strane obavještajnih službi. Podsjetio je da je zbog njezine hrabrosti na ostavku bio prisiljen tadašnji ravnatelj POA-e.
Potpredsjednica HND-a Slavica Lukić izrazila je solidarnost i sućut kolegici Heleni te je naglasila da je njeno iskustvo brutalno i zastrašujuće. ”Prošla je proces naknadne dodatne viktimizacije te je imala Državno odvjetništvo umjesto uz sebe, protiv sebe. Ništa se nije promijenilo od 90-ih i treba imati četvore oči otvorene kad su tajne službe u pitanju i zakonitost njihova rada”, kazala je Lukić.
”Ova presuda golema je satisfakcija svima nama koji smo bili predmet zloupotrebe tajnih službi, koji nismo imali snagu i hrabrost kakvu je imala Helena da unatoč svemu, unatoč tome što nije imala puno saveznika u ovoj priči, smogne snage, pokrene sudski postupak i uspije dokazati ono što smo mnogi od nas trebali učiniti 2000. Da smo tada pokrenuli sudske postupke, možda se ovaj slučaj ne bi ni dogodio”, rekla je Slavica Lukić konstatirajući da se slučaj Helene Puljiz dogodio u ”u daleko strašnijem i brutalnijem obliku nego što se događalo njima”.
Još je strašnije, dodala je, da su nadležna državna tijela – Vijeće za civilni nadzor tajnih službi i saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost – naknadno pokazala da su puno sklonija štititi prekršitelje novinarskih prava, nego osobu koja traži pomoć, koja je pred njima morala proći proces naknadne viktimizacije. Zastrašujuće je i to da DORH, koji je trebao po službenoj dužnosti kazneno goniti aktere, to nije učinio.
Helena Puljiz je obranila čast novinarske profesije i učinila je presudan korak u osvjetljavanju obraza jedne ne malim dijelom kompromitirane struke. Treba se, naime, vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala
Ostaje nam vidjeti hoće li ova nepravomoćna presuda napokon otvoriti ”Pandorinu kutiju” pitanja kaznene odgovornosti Heleninih progonitelja s obzirom na to da je ona osobno izrazila želju za daljnjim javnim očitovanjem o samom sudskom postupku i okolnostima koje su do njega dovele kada prođe vrijeme žalbe.
No, pobjeda kolegice Puljiz je od izuzetne važnosti kako za našu profesiju tako i za demokraciju u našoj zemlji. Ona, naime, pokazuje da se novinarima mora vjerovati ako časno i profesionalno obavljaju svoj posao, da su novinari vrlo važan stup demokratskog sustava i da, a to je osobito važno istaknuti, nema kvalitetnoga novinarstva bez hrabrih novinarki i novinara.
Helena Puljiz je obranila čast novinarske profesije i učinila je presudan korak u osvjetljavanju obraza jedne ne malim djelom kompromitirane struke. Treba se, naime, vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti.
Ohrabreni držanjem kolegice Puljiz svih ovih godina, a osobito kada je bila predmetom zastrašujućega nasrtaja trulog državnog aparata koji i dalje čeka demontažu i transformaciju kako bi služio građanima i institucijama pravne države, mi ponavljamo:
Uvijek ćemo se boriti za napredak i reforme, za uljuđenu, građansku i europsku Hrvatsku i regiju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivimo svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski rad ne stavimo u interes ni jedne stranke, da se uvijek suprotstavimo privilegijama, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti, nego oslobađanjem od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje neovisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.
Ne bismo to mogli kazati tako sigurno i tako odlučno da nemamo uzorne kolege kao što je novinarka Helena Puljiz.
Novinarki u počast
Fondaciju Tanja Petrović pokrenula je skupina novinara i umetnika (pet čestitih dama iz sveta novinarstva – Antonela Riha, Olivera Milošević, Vojka Pajkić, Tamara Pupovac, Katarina Španić-Ostojić, uz dizajnera i profesora medija Boruta Vilta i filmskog redatelja Srdana Golubovića). Oni su rešili da dodele jednom godišnje nagradu na dan smrti svoje drugarice, sjajne osobe Tanje Petrović (1967.-2013.). Nisam ni znao da ova nevladina organizacija postoji dok prošlog petka (21. februara) nisam dobio signal na mobitelu.
U to vreme sam sedeo u Ministarstvu kulture kao predsednik komisije za finansiranje festivala i filmskih programa i sa četvoricom uvaženih članova delio budžet najboljima. Zbog čega će nas polovina filmskog sveta mrzeti do kraja života. A ni do sada nas nisu voleli. I što bi?
Pošto sam čekao nalaz mog kardiologa (dobar je ispao, neka crknu svi naši dušmani!), moj mobilni je primio signal. Izašao sam u hodnik, linija je bila grozna, možda stoga što je zgrada opremljena silnom elektronikom, a možda i što je moj mobilni tek nešto mlađi od mene. Uz mnogo zvučnih smetnji krčanja ženski glas mi je saopštio da sam dobio nagradu. Pošto mi mailom, sms-om, poštom neprekidno stižu “radosne” vesti da sam osvojio million funti na British Lottery ili dobio besplatno letovanje na toplim turskim morima – poznate klopke za budale i lakoverne, reagovao sam vrlo sumnjičavo.
Tokom 54 godina pisanja u novinama bilo je i partijskih opomena, zagorčavanja života dok ne odeš na ulicu ili u drugu redakciju, suspenzija, izbacivanja iz novinskog sastava… Sve je to deo života; uvek sam se tešio da pisanje za novine možda nije jedini način da čovek preživi. Govorio sam supruzi Duški (takođe novinarka, možda bolja i pametnija od mene): “A kako li je senjskim rudarima!”
Zatražio sam da mi se predstave sva imena, a tek onda sam čuo za Fondaciju i njihovu odluku. Neću reći da mi je bilo svejedno; već sam u staroj Jugoslaviji dobio nekoliko najbitnijih nagrada za kulturno novinarstvo, za žanrove novinske književne, filmske i TV kritike. A moglo bi se i bez toga. Tokom 54 godina pisanja u novinama bilo je i partijskih opomena, zagorčavanja života dok ne odeš na ulicu ili u drugu redakciju, suspenzija, izbacivanja iz novinskog sastava…
Sve je to deo života; uvek sam se tešio da pisanje za novine možda nije jedini način da čovek preživi. Govorio sam supruzi Duški (takođe novinarka, možda bolja i pametnija od mene): “A kako li je senjskim rudarima!”
Kad sam iz novina dva dana kasnije video kako je sedmoro mladih ljudi (mnogima bih po godinama mogao da budem otac) obrazložilo zašto nagrađuju baš mene, ipak sam se bolje osećao. Stigla je lavina čestitki iz svih krajeva nekadašnje nam domovine. Najviše me je dirnulo što je krajnje emotivno reagovao deo moje porodice koji živi rasut po svetu (deo potomstva “posleratne reakcije”), od Toronta i Čikaga naovamo. Dva moja brata od tetke i strica, koji decenijama žive u Lozani (načelnik urologije) i Diseldorfu (biznismen velikog raspona) specijalno su doputovala u Beograd da bi prisustvovala svečanosti u Skupštini grada (petak, 15 čas.), gde mi je uručeno priznanje. To baš nisam očekivao.
Zahvalio sam Upravnom odboru koji mi je jednoglasnom odlukom dodelio priznanje, a novčani deo nagrade sam ustupio onima kojima je to potrebnije – Umetničkoj asocijaciji Integracije (rad sa osobama sa invaliditetom), koju u pustoši nazvanoj Bara Venecija vodi Predrag Miki Manojlović. Miki je sa oduševljenjem prihvatio ovaj gest, a ni ostali prisutni nisu bili ravnodušni.
Obavezan da po prijemu priznanja kažem nešto zanimljivo, a da prisutne ne ugnjavim truizmima i banalnostima (bežim od toga kao od kuge) naveo sam poznate reči Winstona Churchilla: “Novinarstvo je sjajan posao ako se na vreme napusti”. Ovo često izgovaraju sasvim pogrešni ljudi, partijske prišipetlje i podrepne mušice koje su s pravom umakle iz novinarstva (niš’ koristi, kaže stara izreka)
Primetio sam da su mnogi novinari beogradskih kulturnih rubrika osetili da pisanje o kulturi nije poslednja rupa na svirali. Nikad nije bilo, ali u lošoj demokratizaciji medija (čitaj, komercijalizaciji i tabloidizaciji) oblast kulture i stvaralaštva je u medijima, štampanim i elektronskim, prošla najgore.
Obavezan da po prijemu priznanja kažem nešto zanimljivo, a da prisutne ne ugnjavim truizmima i banalnostima (bežim od toga kao od kuge) naveo sam poznate reči Winstona Churchilla: “Novinarstvo je sjajan posao ako se na vreme napusti”. Ovo često izgovaraju sasvim pogrešni ljudi, partijske prišipetlje i podrepne mušice koje su s pravom umakle iz novinarstva (niš’ koristi, kaže stara izreka).
Churchill je te reči izgovorio na kraju vratolomne karijere – napustio je novinarstvo da bi kao lord Admiraliteta Njenog Kraljevstva poveo rat protiv nacizma, dobio ga, napisao memoare i osvojio Nobelovu nagradu za književnost. Ako i nisi sposoban za ove podvige, novinarstvo je još uvek dovoljno častan zanat.
I nemoj niko da mi kaže da je sve nepodnošljivo. Velikan srpskog novinarstva, izveštač iz Hitlerove Nemačke, Londona, Jeruzalema (suđenje Eichmanu) Predrag Milojević (1899.-1999.) je tokom sedamdesetih i osamdesetih dolazio u Politiku, ispisivao nepotpisanu kolumnu (pristao je na to iz ekonomskih razloga), a pre rata izveštavao sjajno sa suđenja hajduku Čarugi… Od njega se imalo šta čuti, a nešto od toga je napisao u svojim memoarima “Kažem ja sebi”.
Čika Predrag je posle rata preuzeo posao u spoljnopolitičkoj rubrici Politike, ne mnogo istaknut, a onda je Milovan Đilas, na vrhuncu svog siledžijstva, naredio glavnom uredniku da najuri tog “predratnog” novinara. Da bi prehranio svoju suprugu, Nemicu poreklom (možda je Đidu i to smetalo), Milojević je preveo “Proces” Franza Kafke, Hemingwayeve pripovetke i, apsolutno savršeno, “Portret jedne ledi” Henryja Jamesa
Jednom sam ga pitao kad je bilo najgore u srpskom novinarstvu, a on mi je kao iz topa odgovorio: “Uvek je bilo loše, I za vreme šestojanuarske diktature Aleksandra Karađorđevića, i za vreme Đilasove diktature”. Čika Predrag je posle rata preuzeo posao u spoljnopolitičkoj rubrici Politike, ne mnogo istaknut, a onda je Milovan Đilas, na vrhuncu svog siledžijstva, naredio glavnom uredniku da najuri tog “predratnog” novinara. Da bi prehranio svoju suprugu, Nemicu poreklom (možda je Đidu i to smetalo), Milojević je preveo “Proces” Franza Kafke, Hemingwayeve pripovetke i, apsolutno savršeno, “Portret jedne ledi” Henrya Jamesa.
Nikad nije kukao niti se jadao. Kad je politički pao budući “disident” Đido, vratili su ga u redakciju i potom je senzacionalno promišljeno izveštavao sa suđenja Eichmannu 1961., upravo onako kako je to činio iz srca nacističke Nemačke sa suđenja Georgiju Dimitrovu 1934.
Pre 35 godina Zora Korać sa beogradske TV nagovorila me je da načinim 20 portreta značajnih ličnosti iz senke. Jedva sam ubedio Predraga da snimimo 50-minutnu emisiju o njemu. Ušlo je nas petoro s kamerom u njegov dom s jeseni 1979., njegova supruga, prelepa žena potpuno bele kose, sedela je sa strane i zaplakala je. On je pogledao, izašla je. Tog trenutka Predrag mi je pred kamerom objašnjavao gde su na praznim zidovima stajala likovna remek-dela, koja su prodavali “na crno” kako bi preživeli tešku oskudicu. Jedna novinarska karijera.
A ostajem dužan odgovora ko je Tanja Petrović. Rođena 1967. u muzičarskoj porodici paralelno je studirala muziku i književnost, ušla u novinarstvo na radiju Studija B u emisiji “Ritam srca” (urednik Vladislav Bajac), potom u legendarnom magazinu “Rok”, stizala je svuda, isticala se analitičnošću i ozbiljnošću. Retke osobine u srpskom novinarstvu Nekoliko godina Đinđićeve vladavine bila je gradski sekretar za kulturu, jedan od najboljih. Posle tragičnih događaja sklonjena, jer (to znam poudano) nije pristajala na mućke i trange-frange privatizacije bioskopske mreže. Prerano je otišla posle višegodišnje borbe sa karcinomom.
I sada je delovalo ironično, iz pristojnosti nisam u svojoj reči napravio aluziju na taj neprijatan paradoks, da je Fondacija posvećena njenom imenu održana u gradskom zdanju. Iz kojeg je necivilizovano, tipično balkanski, najurena Tanja Petrović. Ovog petka je zbog nje kanula mnoga suza.
Živjet ćemo bolje
Maja Hrgović autorica je u usponu, i kao novinarka i kao književnica, koja je u studenom 2009. osvojila prvu nagradu Balkanske mreže istraživačkog novinarstva BIRN za novinarsku izuzetnost, a za proznu knjigu “Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo“ dobila je nacionalnu književnu nagradu “Kiklop“ 2010. godine.
Što ostane ako skladnom braku oduzmeš tek rođenu bebu, ako oduzmeš dostojanstvo i zdrav razum staroj ženi koja je proživjela rat i prognaništvo, ako oduzmeš obitelj ženi koja je čitav život radila za druge?
Smješten u vrelo, sparno mediteransko ljeto, roman “Živjet ćemo bolje” slojevita je priča o metamorfozama jedne obitelji koja posrće pod teretom neprobavljenih ratnih trauma, osobnih fatalnih pogrešaka, uznemirujućih sjećanja na djetinjstvo i nametnute skrbi o nemoćnoj baki.
Uspomene nadrastaju stvarnost dok unuka postaje skrbnicom bolesnoj baki, a majka, junakinja-žrtva moderne radne migracije s Balkana, u Italiji čuva starce nekih drugih obitelji.
Ovo je proza koja ne želi kod čitatelja stvoriti osjećaj prolazne ugode, već upravo suprotno. Potaknut će ga na razmišljanje i ostaviti u uvjerenju da nije uzalud potrošio svoje čitateljsko vrijeme.
Autor: Maja Hrgović
Naslov: Živjet ćemo bolje
Književnost
Broj stranica: 260
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: prosinac 2013.
ISBN 9789535779711
Izdavač: Udruga za kulturu i nove medije Arteist
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)