novinarstvo s potpisom
(Opaska uredništva: zbog godišnjeg odmora autorice ponavljamo raniju kolumnu).
Čini se kao da katoličanstvo u Hrvata u ove naše dane ima tek jednu svrhu – da služi malograđanštini.
No, što to zapravo znači biti malograđanin? Kao da smo riječ, premda ne i njezin sadržaj, izbacili iz opticaja zajedno s Nušićem, Popovićem i Krležom. A jedva tko da još čita Baudelairea, Flauberta ili Brechta. Ili uopće ozbiljno čita ma koga vrijednoga čitanja. [Read more…]
Čini se kao da katoličanstvo u Hrvata u ove naše dane ima tek jednu svrhu – da služi malograđanštini.
No, što to zapravo znači biti malograđanin? Kao da smo riječ, premda ne i njezin sadržaj, izbacili iz opticaja zajedno s Nušićem, Popovićem i Krležom. A jedva tko da još čita Baudelairea, Flauberta ili Brechta. Ili uopće ozbiljno čita ma koga vrijednoga čitanja.
Treba li uopće tko razum da bi bio vjernik? – pitat će i koji svećenik ne videći ništa neinteligentnoga u tom pitanju.
Obrazovanje svećenika sve se više svodi na poopćavanje izvučeno iz drugoga, prošlotisućljetnoga konteksta te riječi ostaju ispražnjene od svojega značenja. Što nam još danas znače, primjerice, riječi: ljubav, milosrđe, pravednost i istina?
Temeljito obrazovanje i znanje kakvo nije zaboravilo o svemu pitati izbacili smo iz Crkve zajedno s modernizmom a pokopali ga sa socijalizmom. Nisu se nisu pojavili u javnom životu Crkve u Hrvata ni s demokratskim oblicima političke koegzistencije i liberalizacijom običaja.
Katolicima je dovoljno da budu podložni uputama svojih pastira: da kimaju glavom i šute radeći po svome i ne misleći o tom. Da budu naprosto ‘‘ofce“.
Glasovi ‘‘direktora savjesti“, kako se govorilo u XVIII. stoljeću, upozoravaju ih da u osiromašenoj zemlji moraju živjeti umjereno, da su Hrvati katolici i katolici u Hrvatskoj ‘‘dobri Hrvati“, skeptični su prema znanju i obrazovanju oblikovanu nakon XIX. stoljeća, ženama savjetuju da u lošim brakovima ‘‘nose svoj križ“, djeci da se ne druže sa homoseksualcima čak i ako su im rođaci i prijatelji, a mladima da moraju biti protiv svih ‘‘neurednosti“ ne samo u svom nego i u tuđem seksualnom životu.
Katolicima u Hrvatskoj preostaje da trajno bdiju nad svojom doličnošću, zatvarajući time krug dopustivoga i nedopustivoga, da ne priznaju postojanje različitih, pluralističkih stavova ni u društvu ni, ne daj Bože, u svojim zajednicama. Kao da je svijet odjednom postao monolitan ne bi li se katolici mogli ograditi od strahova koji podrivaju njihova utočišta.
Svećenici se često ponašaju i govore kao da još nismo izašli iz maniheizma u kojem postoje samo dobri i zli, a dobri su… ‘‘zna se“ te tvrde da je sve što ne valja u našoj državi posljedica prikrivenih ostataka komunizma. Crkvenoj hijerarhiji kao da je stalo da ljudsko biće u Hrvatskoj bude svedeno na hrvatsko biće, ljudovanje na hrvatovanje, a hrvatska država na veličinu kakva župna dvora u kojem ćemo pobožno slušati vjeronauk.
Katolicima u Hrvatskoj preostaje da slušaju Thompsona i saznaju iz njegovih pjesama tko je još uvijek kriv za nastalu situaciju te i dalje budu spremni prolijevati krv svojega hrvatskoga bića za Boga i domovinu. Popisivati im je svaki listić što mu ga tutne pred lice kakav Markićin aktivist, slušati svećenike kako govore o grijehu i zlu, a na osobitim crkvenim svečanostima gledati ih kako pozdravljaju najprije ljude koji važno sjede u prvim redovima.
Vjeran katolik skriva se svojoj malograđanštini i tako je trajno proizvodi: na teološkim fakultetima, po župama, u obiteljima. A riječi pape Franje ‘‘Molim vas, ne zapadajte u mediokritet koji vas snižava i čini sivima“, radije tumači u odnosu na deklarativno, a ne na intelektualno i egzistencijalno življenje vjere. Tako će vjernik u Hrvatskoj svoju osrednjost, sivilo i bljutavost hraniti fundamentalizmom, a svoj fundamentalizam hipokrizijom: pretvaranjem da jest ono što, čini se, ipak nije – Isuov učenik.
Vjernici koji ne žele biti ‘‘ofce“, osjećaju se kao izgnani iz vlastite Crkve: prozivat će ih, nazivati neprijateljima. čak službenicima đavla. Jer još uvijek je prilično nezamislivo u lijepoj našoj da vjernici budu obrazovani, da mogu pristajati uz tzv. lijeve političke opcije, da umiju razlikovati odluke vlastite savjesti od sekularnih zakona, da ne žele nikoga isključivati ili diskriminirati… Pa ni vjernike kojima je dovoljno da nedjeljom pokažu svoju ulickanu obitelj čiji članovi se svađaju preko tjedna. Pa ni one uniformne liberalne progresiste koji ne prihvaćaju da bi i među katolicima moglo biti ljudi koji misle svojom glavom i koji ne žele živjeti pod tiranijom mediokriteta.
Biti katolik u Hrvatskoj doista znači biti u svemu osrednji: zalagati se sam za svoje malo dvorište, uvažavati čiji identitet na temelju onog ‘‘što“, a ne ‘‘tko“, kliziti po rubovima mikrofašizama u žuđeni totalitarizam jednoga velikog ‘‘mi“-stada na ispravnom putu.
To znači biti zaražen fundamentalizmom kojega nije briga za nauk vjere nego za unaprijed određen način na koji taj nauk nek bude tumačen i življen.
Autoritet argumentacije, kritičko mišljenje, hermeneutička očišta – to je za koga drugog. Neka oni tamo čitaju Bibliju razno-raznim metodama, a mi ćemo se držati, barem kad nam odgovara, doslovnoga tumačenja ljudske kao Božje riječi, kao da bi Bog imao samo jednu jedinu riječ za izraze svega spektra svoje istine i ljepote.
Ne biti osrednji katolik ne znači samo gorljivo živjeti svoju vjeru, nego ju i gorljivo trajno dovoditi u pitanje ostajući otvoren novim pitanjima i nikad zadovoljavajućim odgovorima.
Biti katolik u Hrvatskoj doista znači proizvoditi malograđansku i mediokritetnu crkvu i istu takvu državu. Riječju: imati ‘‘pokondirenu tikvu“ i biti ‘‘na rubu pameti“.
Koliko puta sam čuo uzdah: Lako je bilo Nušiću!
Nikad nisam doznao šta stoji iza ove olako izrečene tvrdnje. Najverovatnije neobaveštenost, najčešća odlika kafanskih klupodera i pisaca na prvu loptu ili drugu repliku. To su tragovi trapavog srednješkolskog odgoja, prema kojem Nušić postoji kao već stvorena legenda, akademik i vladalac beogradskom čaršijom.
A legendarni Ben Akiba je u mladosti proveo nekoliko sedmica u bajbokani požarevačkoj jer je napisao posprdnu pesmicu povodom državne sahrane babe nekog vojnog glavešine. A potom se decenijama potucao po službama van Beograda, pisao za novine (čuvenu beogradsku rubriku u novom listu “Politika”). Bivao je i upravnik Narodnog pozorišta, ali ni tamo nije imao mnogo sreće jer su mnogi nasrtali, a on je lako prepoznavao glupost i nedarovitost.
Pomenuću i njegovog velikog prethodnika Jovana Steriju Popovića, koji je sredinom 19. veka bio popečitelj u Večitom gradu, a pred kraj života se čemernog raspoloženja vratio u rodni Vršac, ostavivši ciklus pesama “Davorije”, kritičarski priznat nekoliko decenija kasnije. Napisao je “Rodoljupce”, opaku satiru o manipulaciji nacionalnim osećanjima i prevrtljivosti nacionalnih tribuna, dugo neprepoznatu, a danas aktuelniju nego ikad.
I treći velikan, na kojeg se danas rado pozivaju analitičari naših mentaliteta – Radoje Domanović. Stvorio je antologijske priče “Vođa”, “Stradija”, “Mrtvo more” i “Kraljević Marko po drugi put među Srbima”, ali se celog života kao rasni satiričar i tumač političke baruštine u kojoj su se brčkali politikanti i borci za boljitak, sve do prve državne platice ili, nedajbože, ministarske fotelje, potucao od nemila do nedraga.
Jedva je sastavljao kraj sa krajem pišući po sirotinjskim novinama, najčešće kratkovekim i nedovoljno primećenim, da bi, odgurnut u stranu posle smene dinastija 1903. zahvaljujući plemenitoj ponudi jednog prijatelja, poslednjih godina života ispunjavao stupce “Policijskog glasnika”. Da li nemarom istraživača ili iz predubeđenja da satiričar nije imao šta da traži u glasilu zastrašujućeg imena, tek 1989. objavljen je izbor ovih satiričkih tekstova, napisanih u godinama obrenovićevske strahovlade. Kad čitate te bodljikave zapise, onda shvatite zašto je Krleža Radoja nazvao Karlom Krausom srpske književnosti!
Zašto sam ovde izdvojio ova tri vrhunska satiričara?
Ono što su napisali ostaje paradigma naše kritičko-satiričke misli, čiju aktuelnost, čak i na dnevnom nivou, nije teško prepoznati. Ta transverzala – Sterijini “Rodoljupci”, Domanovićeva “Stradija” i Nušićeva “Gospođa ministarka” – ne ukazuje samo na neugasivu satiričku percepciju ovih pisaca iz tri epohe, već i na konstante naše političke i društvene scene, na kojoj kao da se ništa bitno tokom stotinak i još nešto godina nije promenilo.
Početkom trećeg milenija Dejan Mijač je na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta genijalno postavio Sterijine “Rodoljupce”, a u velikom delu partera su sedeli novi politički izdanci koji kao da su iskočili iz Sterijinog rukopisa.
Prošle jeseni je u ruševnom pozorištu “Boško Buha” (ta kuća je koncepcijski okrenuta mlađem uzraštaju, ali to ne mora da bude) rediteljka Tatjana Mandić Rigonat izaštala čudnu verziju Nušićeve “Ministarke” sa većinom likova promenjenog pola! Urnebesna metafora o političkom kameleonstvu i bestidnom presvlačenju pokazala je da Nušić ostaje naš savremenik. A da li smo mi njegovi, u suštinskijem značenju reči? That is the question!
Pomenuti velikani srpske satire pisali su nejunačkom vremenu uprkos. Navešću samo rečenicu koju je nesrećni Domanović ispisao pred kraj života: “Kao što ima ljudi kojima je zanat da žive od udvaranja kruni, isto tako ima ljudi kojima je zanat udvaranje Demokratiji”. Zar se nešto promenilo posle stotinka godina?
Zanat satiričara kakvi su bili veliki rugači i podsmevači Svift, Servantes, Čapek i Hašek ostao je isti, ali nažalost ni društvene okolnosti u ovoj napaćenoj zemlji nisu se mnogo promenile. Dovoljno je pratiti tv-prenos iz srpskog parlamenta da bi se videlo da između reality programa poput “Farme” i “Velikog brata” i političkih debata u visokom državnom domu nema bitnijih razlika.
To je pre nekoliko godina osetila skupina mladih humorista koja je pokrenula e-site pod upozoravajućim naslovom Njuz-Net (baš tako, ali ispisano ćirilicom). Počeli su da lansiraju sulude izveštaje sa glavnim junacima iz državnog vrha, pa je dugo vladala pometnja, a dobar deo čitališta se sjajno zabavljao u susretu sa izveštajima superhikovske intonacije (škola stripa Alan Ford).
Pošto i u poznatim zapadnim medijima vlada pometnja i glad za tabloidnim sadržajima, čitav svet je obišla senzacionalna vest da je neki Srbin na egipatskoj plaži u Šarm-El-Šeiku skočio sa stene i nehotično ubio krvožednu ajkulu koja je danima proždirala neoprezne kupače. Vest je kao veliku senzaciju preneo i Reuters, ali ih je odmah neko upozorio da budu pažljviji kad prenose takozvane pouzdane izvore sa Balkana.
Poslednjih decenija u Srbiji na sve strane džiklja najsažetiji književni žanr – aforizam. Važimo kao duhovit i dovitljiv narod, što nas je po zvaničnom tumačenju održalo pod nenarodnim režimima. Kad danas otvorite bilo koje novine, od prestoničnih do lokalnih i esnafskih, svuda ćete naleteti na desetine aforizama znanih i neznanih autora. Pošto se lako objavljuje, jer se time režim potvrđuje kao demokratski (ustvari, dobro se procenilo da uopšte više nije važno šta stradijski plebs misli i izgovara), nivo je znatno opao, pa više uopšte nije bitno da li je nešto samo duhovito, a nešto drugo – tek prst u oko.
U posleratnim godinama, sve do Lipanjskih gibanja 1968., brozovski režim je budno pratio šta se objavljuje. Početkom pedesetih školski pisac i miljenik partijske vrhuške Branko Ćopić je objavio “Jeretičku priču”. Usledili su partijski pritisci i osude, pisac je jedva sačuvao na ramenma glavu (da upotrebim izraz iz naše epike). Danas ko uzme da pročita ovo ukleto štivo neće moći da shvati šta je to bilo tako opasno.
Predratni “Ošišani jež” tobož nije više bio “ošišan” (čitaj cenzurisan), ali je tu i tamo nešto promaklo. Početkom sedamdesetih jedan od naših najboljih satiričara i humorista Vlada Bulatović Vib imao je nedeljom u najstarijem listu na Balkanu svoju satiričnu stranicu “Korak nazad”. Pošto smo sedeli u istoj redakcijskoj sobi, pratio sam izbliza kako svakog petka Vib krupnim slovima, crnim flomasterom, ispisuje svoje aforizme i nosi glavnom uredniku – na proveru. Onda se vraćao natrag, sedeo zaduvan (160-ak kila nije bila šala).
Neke ne mnogo uspele aforizme (po njegovom strogom sudu) glavni urednik bi prekrižio, Vlada bi huktao neko vreme, pa bi sledeće nedelje opet ispisao te izbačene. I oni bi ipak prošli, iz drugog ili trećeg cuga. Jednog dana je došao i pohvalio mi se: “Ovo mi je najbolje u životu”. Taj aforizam je doslovno glasio: “Lako vam je da glumite lava, kad ste stvorili pustinju oko sebe”.
Posle pola sata vraća se sav snužden. Glodur mu je baš taj izbacio (glodur je imao ukusa, nema šta). Utešio sam ga: proćićeš sledeće nedelje. Isto, već je bio očajan. Treće nedelje: pomenuti aforizam izlazi u novinama! Vib se vrpoljio, očekivao je da ga neko pohvali ili makar da mu da partijsku opomenu. Kad ono, ništa! Nedeljama smo ga zezali da režim samo što nije pao.
Ozbiljno govoreći, reč je o antologijskom aforizmu, ali cenzorske paranoje su zamakle iza istorijskog ugla. Paradigmatične analogije i kobne podudarnosti sa današnjim istorijskim zaribavanjem mogu se naći u “Alanu Fordu” (čuvene superhikovske formule o otimanju od sirotinje i davanju bogatima), potom u čuvenom monthypythonovskom skeču o Ministarstvu blesavog hoda. A ponajviše u senzacionalnom domunđavanju kako na mufte i brzaka postati milioner, velika egzibicija Del Boya i Rodnyja iz odavno pokojne, ali ustvari besmrtne britanske serije “Mućke”.
I vraćamo se na početak: “Rodoljupci”, “Stradija”, “Gospođa ministarka” – istorijska igranka bez prestanka. Što bi rekla čuvena turbo-folk zvezda, jači smo od sudbine! Dok ne stignemo svi pod onu mitološku šljivu negde unutar nekadašnjeg beogradskog pašaluka.
