To je doista dno dna – rekao je prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko. ”Ono što je najgore je dirati u nečiju obitelj. Petljati obitelj u obračunu s političarem je nemoralno. Molim ih da mi ne diraju u obitelj! To je poruka svima koji se bave ovim čime se bave”. prilično je dramatično Karamarko poručio svima koji su proteklih tjedana propitkivali ispravnost poslovnih odnosa tvrtke njegove supruge s tvrtkom MOL-ova lobista Josipa Petrovića. [Read more…]
F
“Onda poslušaj. Ovo je naredba koju ćeš slijediti jer je želiš slijediti, a želiš to jer ti ja naređujem, a ja ti naređujem jer želiš da ti naredim. Od danas ćeš se truditi. Pod svaku cijenu!”
Kada je toga poslijepodneva odveo svoja tri sina na predstavu Velikog Lindemanna i pristao na pozornici asistirati majstoru hipnoze, skeptični i neambiciozni pisac Arthur Friedland nije ni slutio da će već iste večeri isprazniti obiteljski bankovni račun, uzeti putovnicu i nestati – na 24 godine. [Read more…]
Apel hrvatskih biskupa
U jeku priprema za redovnu Sinodu biskupa u Rimu o obitelji, a uoči Drugoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, mi hrvatski biskupi svoje 50. plenarno zasjedanje, koje je održano od 14. do 16. travnja 2015. u Zagrebu, posvetili smo upravo temi obitelji i izazovima s kojima se ta temeljna stanica Crkve i društva danas suočava. [Read more…]
Whisky za Tita!
”Otac”, Miljenko Jergović, Rende, Beograd, 2010.
Naslov ”Otac“ beskrajno je pristojna skromnost, iako knjiga počinje kao udarac u timpan, s porukom o očevoj smrti. Pristojna skromnost već iz tog razloga, jer će fokusirati povijest cijele obitelji. I kada riječ dođe na baku, Miljenko Jergović formulira važni princip svog eseja: ”Misleći o njoj, vazda sam mislio o sebi“. [Read more…]
Vitez Branko Pilsel
U prvim satima 23. listopada 1991. grupa hrvatskih branitelja, nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem 178. Jugoslavenske ratne mornarice, nestala je u vodama blizu otoka Šipana. Bili su to diverzanti IV. brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, kasnije HV, koji su nastojali zadati udarac neprijatelju u široj akciji pokušaja da se zaustavi prodor prema Pelješcu, odnosno, magistralom prema luci Ploče.
U grupi su bili Andrés Branko Pilsel (rođen u Argentini) i Miljenko Tadić (iz Splita), Hrvati, pripadnici IV. brigade, te Fernando De Lucchi i Alejandro Patrón (Argentinci), također pripadnici iste postrojbe. S njima je nestao i pripadnik posebnih postrojbi I. gardijske brigade iz Zagreba, Arnold Nožić (iz Mostara).
Približavajući se otoku Šipanu, oko dva sada iza ponoći, odakle su se namjeravali prebaciti ”iza leđa” neprijatelju, koji je dvadeset dana ranije bio zauzeo Slano i tako presjekao magistralni put prema Dubrovniku, pred njima se stvorio jugoslavenski brod koji je mještanima toga dijela Dubrovačkog primorja bio poznat po napadima na civile, što je PČ. 178 JRM još jednom dokazao pucanjem po gradskoj jezgri Dubrovnika. To najžešće bombardiranje grada zbilo se 6. prosinca 1991.
Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili. Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez
Hrvatski branitelji, vjerujući da će ionako biti potopljeni ili zarobljeni i ubijeni, prvi su otvorili vatru na jugoslavenski brod a iz njega je vraćeno smrtonosnom paljbom. Iako okolnosti nestanka petero branitelja do dana današnjega nisu sasvim poznate, prema iskazu preživjelog kormilara čamca tipa leut, Ivice Kaznačića, koji je skočio u more prije razmjene vatre, nestali su branitelji navodno razneseni u eksploziji.
Drugu verziju sam godinama kasnije čuo od jednoga mornara koji je te večeri bio na jugoslavenskome brodu 178 a kojeg sam sreo u luci Bar u Crnoj Gori – nje se bitno razlikovala. Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili.
Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez.
Mama i tata su dobili mirovinu i invalidninu. Mama k tome i manji stan na Laništu (njega smo bili prisiljeni prodati kako bih spasio obiteljsku kuću nakon razvoda od Nataše kojoj sam trebao isplatiti polovinu vrijednosti naše zajedniče kuće), a predsjednik Franjo Tuđman dao joj je i odlikovanje (uručila joj ga je tadašnja veleposlanica u Argentini, Neda Rosandić). Branko i drugi s njim stradali branitelji dobili su – zahvaljujući prijateljima, suborcima, vlastima općine Dubrovačko primorje, ali i tadašnjoj ministrici branitelja Jadranki Kosor – spomenik u uvali kod mjesta Doli, nadomak Stonu, odakle su krenuli u posljednji borbeni zadatak bez povratka.
Imam silnu potrebu da kažem nešto više o herojstvu mojega brata, neustrašivoga borcu te hrvatske brigade. Možda da, za početak, kažem nešto meni vrlo važno i povijesno neoborivo: zapadni političari su u ranu jesen 1991. godine vjerojatno bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj.
Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života
No, taj je stav postao neodrživim već nakon dva mjeseca kada je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila veliki dio zemlje te kada se u Dalmaciji, među ostalim postrojbama, poput Davida pred Golijatom uzdignula pesnica 4. brigade koja je uspješno pogodila diva s praćkom, ali i pokazala da se rat može voditi i bez da se osnaži anarhija u dubini društvenoga tkiva zemlje.
To se, nažalost, dogodilo kad više nije bilo generala Ive Jelića, utemeljitelja 4. brigade i njezinoga prvog zapovjednika – postao je smetnjom onima kojima je (dogovoren) produžetak rata služio tek za učvršćenje osobne vlasti i koristi.
Kada mi je moj bivši zapovjednik, general Jelić, ponudio da budem recenzent njegove knjige 4. Brigada ZNG – Čovjek i rat 90/92, te da joj napišem predgovor, znao sam da se nemam pravo dvoumiti te da moram prihvatiti tu obavezu, tešku ali i časnu, iz duga koji sam osjećao, i osjećam, prema tom čovjeku, prema suborcima 4. brigade kojoj sam se pridružio nakon bratova nestanka želeći ga ”zamijeniti” te prema uspomeni rođenoga brata Andresa Branka Pilsela koji je, s još četvoricom branitelja, poginuo kao njegov vojnik.
Ivo Jelić me još u ratu naučio postavljati pitanja koja nam daju pravo da svakog vojnika, dočasnika, i časnika, svakog visokog časnika sve do vrha naših oružanih snaga, kao, uostalom, i svakog građanina koji bi se usudio dovesti u pitanje naš patriotizam, čvrsto gledamo u oči. Poslije prizora iz Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta, Pakračke poljane, Osijeka, Medačkog Džepa, Gospića, Varivoda, Grubora i drugih stratišta gdje su Hrvati okrvavili ruke, svijet je brzo zaboravio prizore iz Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Škabrnje, Zadra…
Ljudi poput Ive Jelića imaju pravo postaviti pitanja: Što se dogodilo? Kako to objasniti? Zašto odjednom mrki pogledi na hrvatski narod? Zašto smo postali kao ”oni”? Zašto se sve to ponavlja i nakon važnih pobjeda Hrvatske vojske u ”Bljesku” i ”Oluji”? Zašto su počinjeni zločini u Gruborima i Varivodama? Zašto su se dogodile pljačke, paleži, nepotizmi, arogancija, bahatost i druge ružne pojave?
Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život
General Jelić me odabrao za recenzenta iako sam od djela javnosti – budući da sam bio jedan od pokretača Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava te, kao član HHO-a i kao nezavisni novinar, među prvima stao opisivati zločine što ih je počinila hrvatska ruka – bio žigosan kao izdajnik. Učinio sam to ne stoga da bi se te zločine moglo koristiti u izjednačavanju krivnje agresora i branitelja, nego da bi jednom zasvagda povijest Domovinskog rata bila oslobođena tereta pojedinačnih izdaja.
Jelić je iskreno zatražio pomoć svih svojih suradnika, pa i moju, ne bi li moguće neprecizne informacije u tekstu bile svedene na najmanju moguću mjeru. Nije to učinio iz oholosti, nego iz dubokog poštovanje za svakog svog vojnika, bio on živ, ranjen ili mrtav. Moj zadatak je bio vrednovati djelo u cjelini, nakon čitanja i vrednovanja stavova osjetiti da je riječi o konzistentnom djelu s potrebnom dozom samokritike i kritike objektivnih poteškoća što su ih stvarali neki zaista nedorasli političari, a kadikad i vojnici koji nisu znali osjećati bilo naroda koji se branio, ponegdje i protiv svake nade.
Pročitavši njegovu knjigu u miru, zaključio sam da je riječ o neobično poučnom djelu. Ne samo za one koji će tražiti sjećanja na važne vojne zadatke kakav je bila, primjerice, vrlo složena i uspješna obrana Zadra i njegova zaleđa, već i za one koje će tražiti humanističko, pedagoško, filozofsko, sociološko, psihološko, čak i teološko tumačenje fenomena rata.
Knjiga generala Ive Jelića odisala je koherentnošću i iznenađujuće svojom iskrenošću. Iskren je čak i onda kada bi kao zapovjednik mogao biti optužen za prekomjernu lakovjernost, za mekoću u zapovijedima kojima je želio – imajući viziju čovjeka koji se brani a ne osvetnika koji mora nužno ubijati – spasiti što više života i dobara.
O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca
Iako je jednim okom pratio što se događalo na relaciji Zagreb-Beograd, general Jelić morao je izvršavati zapovijedi i paziti da njegova vjernost kao vojnika ne pogazi humanost intelektualca. Intelektualac nikada, ni u najžešćim bitkama u kojima je sudjelovao, nije prestajao biti.
Čitajući Jelićevu knjigu i dan-danas se prisjećam tih napetih i izazovnih dana. Poput generala Jelića vjerujem da za današnju političku situaciju u Hrvatskoj nisu krive ni međunarodne zavjere i brojni unutarnji (trebam li navesti njihova imena?!) i vanjski neprijatelji, nego naša nesposobnost da iskreno odgovorimo na pitanja: Za kakvu državu se ovaj narod borio, a kakvu je dobio? Da li je to što je dobio i ono što je očekivao i čemu se nadao?
Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života.
Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život.
Pitanje je, dakle: ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Nadam se i vjerujem da su mnogi među vama, čak vrlo brojni, takvi heroji te da moj brat nije umro uzalud.
Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast
O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca.
Ovo što pišem, iako je kratko, promišljeno je i više puta odvagnuto. Više sam puta gledao u sebe prije nego sam krenuo pisati, a pisao sam zato jer je trebalo reći vojnički, građanski i humani ”ne” svima onima koji su željeli propast Hrvatske, svima koji nastavljaju ponižavati naš narod i planiraju porobiti naše ljude i opljačkali ih.
Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja.
Jean Monet, jedan od njih, rekao je 1952.: ”Mi ne ujedinjujemo države, mi ponajprije zbližavamo ljude”. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj kao dijela Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, ljude koji su heroji građanskog društva.
Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu
Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime kakvog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina: neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom bit će svakom zajamčena. Međutim, hrvatska je vlast mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Dok bilježim u ovoj knjizi svoja sjećanja i komemoriram važne događaje, na neki način obnavljam i vjeru da banka pravde nije propala. Ne želim vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Stoga kažem da treba unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.
Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu.
(Iz knjige ”Argentinski roman”, Profil, 2014).
Prigovor jednog biskupa
Stefan Oster, novi inteligentni biskup Passaua, već je brižno upozorio. Biskupska sinoda u Rimu u listopadu ove godine, na kojoj se raspravljalo o očitom jazu između nauka Crkve o seksu, braku i obitelji i razmišljanja i ponašanja velike većine katolika sigurno nije donijela bitnu promjenu katoličke doktrine. “Mnogi će kritičari biti razočarani”, dao je do znanja novi nosilac nade konzervativaca.
Sada bi se razočaranima mogao priključiti i Osterov brat po službi Johan Bonny, biskup iz belgijskog industrijskog grada Antwerpena.
Ovaj 59-godišnjak se žali, i to u iznimno jasnom i razumljivom tekstu, da su pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. svojedobno nametnuli “čvrstom rukom” svoje moralno-teološke pozicije i time se postavili iznad načela kolegijalnosti koji se proklamirao i provodio na Drugom vatikanskom saboru: Pavao VI. time što se svojom zabranom umjetnih metoda kontracepcije u svojoj enciklici “Humanae vitae” postavio protiv većine stručnjaka; a Ivan Pavao II. jer je u svom učiteljskom spisu “Familiaris consortio” ignorirao crkveni nauk o savjesti svake osobe kao posljednjem utočištu u moralno-etičkim pitanjima.
Seks, brak i obitelj: jaz između nauka i života sve je veći, kritizira belgijski poglavar John Bonny – i ulazi u sukob s rimskim učiteljstvom (…) Rim i mnogi biskupi nemaju povjerenja da ljudi mogu donijeti utemeljenu odluku na osnovu savjesti. Smatraju da su budale i tako se ponašaju kada podmeću da su vjernici potpali pod utjecaj relativizma, hedonizma ili jednostavno neposluha
Time su pape produbile jaz između doktrine i života u Katoličkoj crkvi, zaključuje Johan Bonny. “Vrlo sam zabrinut zbog činjenice da je nedostatak kolegijalnog temelja odmah doveo do napetosti, sukoba i lomova koji nisu prevladani”, piše biskup u svojoj analizi od 27 stranica. Da, taj jaz se nije iz godine u godinu smanjivao, nego je naprotiv postajao sve veći. “Ova podjela ne smije ostati”, Bonny programatski ističe do čega mu je stalo.
Što čini tekst koji je, po vlastitom iskazu, belgijski biskup napisao u vlastito ime tako znakovitim: u njemu se poglavar iskreno, ozbiljno i autentično suočava s današnjom životnom stvarnosti. Poznaje brige, probleme i stavove ljudi. S mnogima je razgovarao osobno, a drugi su mu pisali.
Ta životna stvarnost, koju impresivno opisuje belgijski biskup uz pomoć mnogih primjera, je previše složena da bi se svela pojednostavljeno na samo jedan učiteljsko normativan nazivnik. Biskup cijeni u tom kontekstu dobro utemeljene argumente onih koji se ne slažu s katoličkim seksualnim i bračnim moralom, jer ih smatraju nerealnima u stvarnom životu. Previše braće vjerojatno u tome neće stati na njegovu stranu jer im nedostaje hrabrosti – nažalost.
Ovaj Belgijanac prigovara prvenstveno zato što predstavnici učiteljstva u potpunosti zanemaruju savjest osobe kao posljednji i konačni autoritet u prosuđivanju svakog vjernika.
Citirao je iz izjave belgijskih biskupa koji su objavili 1968., nakon objavljivanja “Humanae vitae”: “Ako je netko tko je upućen u tematiku i sposoban da, nakon ozbiljnog razmišljanja i propitivanja pred Bogom, sigurno, utemeljeno prosudi… te u nekim aspektima dolazi do druge odluke koja se razlikuje od naučavanja Crkve, onda ima pravo slijediti svoje uvjerenje.”
Slično su tvrdili njemački biskupi u svojoj “Koenigsteinerskoj izjavi”. Da su zainteresirane strane tu izjavu u posljednjih nekoliko godina više puta dovele u pitanje, govori puno o unutarnjoj klimi u njemačkoj Crkvi.
Ako je netko tko je upućen u tematiku i sposoban da, nakon ozbiljnog razmišljanja i propitivanja pred Bogom, sigurno, utemeljeno prosudi… te u nekim aspektima dolazi do druge odluke koja se razlikuje od naučavanja Crkve, onda ima pravo slijediti svoje uvjerenje
Rim i mnogi biskupi nemaju povjerenja da ljudi mogu donijeti utemeljenu odluku na osnovu savjesti. Smatraju da su budale i tako se ponašaju kada podmeću da su vjernici potpali pod utjecaj relativizma, hedonizma ili jednostavno neposluha.
Bonny: “Sve stoji u znaku istine… povezano je s obvezom vjernika da tu istinu usvoji i da joj odgovara”. Belgijanac se tome protivi jer čovjek danas prosuđuje vrlo diferencirano u često kompleksnim situacijama: “U traženju ravnoteže želi voditi računa o namjeri svog djelovanja i također uzeti u obzir proporcionalnost između čina i posljedice kao i osobnu životnu povijest te proces rasta koji je doživio”. Rezultat ovog prosuđivanja nije unaprijed zadan, te se razlikuje od generacije do generacije i od sredine do sredine.
Što je biskup očekivao od sinode? ”Da vrati savjesti njeno zasluženo mjesto u govoru Crkve.” Time se neće nužno riješiti svi problemi, mnoge procjene će i dalje biti sporne, piše Bonny, ali je to među ljudima normalno.
Učenje svoje Crkve o prirodnom zakonu koje osuđuje, primjerice, homoseksualne čine kao “objektivno grešne” smatra biskup Antwerpena kao i velika većina moralnih teologa previše statičnim.
”Na temelju prirodnog zakona određena djela su kvalificirana kao ‘dobra’ ili ‘u sebi zla’ bez obzira na njihovo osobno životno okruženje, iskustvo ili životnu priču.”
Takav pogled je preuzak, što biskup potkrepljuje primjerima: jedan bračni par se, nakon trideset godina braka u kojem im se rodilo četvero djece, odlučuje za kontracepciju. “Može li se bez razlike reći o ovim roditeljima da su iskrivili bračnu ljubav, zanemarili bitnu povezanost između braka i plodnosti i da se nisu sasvim dali jedan drugome?”, pita biskup. Ili jedan drugi par koji pokušava sve kako bi dobio djecu.
Jedan bračni par se, nakon trideset godina braka u kojem im se rodilo četvero djece, odlučuje za kontracepciju. “Može li se bez razlike reći o ovim roditeljima da su iskrivili bračnu ljubav, zanemarili bitnu povezanost između braka i plodnosti i da se nisu sasvim dali jedan drugome?”, pita biskup
No, to im ne uspijeva. Žena je blizu četrdesete, te su potražili “in-vitro oplodnju”. “Možemo li, generalizirajući, reći o tom paru da je zbog liječničke intervencije nekontrolirano dopustio da nad njima vlada tehnika (…) te da se njihovi postupci nalaze u suprotnosti sa zajedničkim dostojanstvom roditelja i djece?”
Odgovor biskupa je da takve situacije traže više poštovanja i da o njima treba suptilnije prosuditi ”nego li ukazuje diskurs nekih crkvenih dokumenata”.
Kršćanska etika treba “više prostora za svoje prosudbe i odluke negoli dopušta statična ili apodiktička uporaba pojma prirodnog zakona”, smatra obziran biskup, koji ovdje ukazuje na alternativne moralno-teološke pozicije. Johan Bonny kritizira s teološkog gledišta također da se katolička doktrina ”osjećaja vjere naroda Božjega” ne pojavljuje u rimskim dokumentima učiteljstva.
Ako većina katolika ne prihvaća određenu doktrinu, onda bi to moglo biti – kako je Međunarodna teološka komisija formulirala – izraz slabe vjere ili nedostatka otpora duhu vremena. I baš tako se problem vidi u Rimu; ali to može biti i izraz činjenice da učiteljstvo jednostavno ignorira iskustvo i osjećaj vjere kod vjernika. Tada je jaz znak da ne postoji dijalog s narodom Božjim.
Ova upozorenja pastira iz Antwerpena su važna, jer postoje naznake da predstavnici učiteljstva kao dijalog s narodom Božjim razumiju samo naglašeno podučavanje o tradicionalnom nauku Crkve.
Kako je napisao, Johan Bonny ne želi “platonsku sinodu”. Time misli: ne treba nam skupština biskupa koja naviješta samo apstraktne norme i koja nema dodira sa složenom stvarnosti života. Ne samo rimska Biskupska sinoda, nego uopće crkveno učiteljstvo mora, po shvaćanju ovog umnog čovjeka, krenuti induktivnim putem, odnosno putem odozdo. “Sinoda se mora na nov način usuditi prilaziti nauku polazeći od života.” A ne obrnuto.
(Za RAND i za Autograf.hr preveo Gustav Raffai. Izvor: Publik Forum, Zeitschrift der kritischen Christen, br. 17, 12. Sept. 2014)
O rodnoj ideologiji
(Napomena uredništva: Nismo do sada objavljivali dokumente ali to činimo iznimno zbog važnosti teme i zbog toga što bismo željeli potaknuti raspravu. Ograđujemo se pak od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi i osobito smo začuđeni što tako značajan dokument nema ozbilnije znanstvene aparature već donosi samo nekoliko usputnih fusnota).
Poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije
”Muško i žensko stvori ih!”
1. Čovjek pred izazovom novih mogućnosti što mu ih pružaju suvremena znanost i tehnika
Crkva je u svojoj dvotisućljetnoj povijesti, izvršavajući zapovijed svojega Učitelja: ”Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svemu stvorenomu” (Mk 16, 15), neprestano pratila čovjeka u njegovim životnim traženjima, mukama i lutanjima. Pritom je više puta prelazila razne kulturalne pragove i u svjetlu Božje riječi i zakona koje je Bog u trenutku čovjekova stvaranja upisao u njegovu narav prosuđivala kulture, svjetonazore i ideologije s kojima je dolazila u dodir. Tako ona i danas služi čovjeku u susretu sa suvremenom relativističkom i laicističkom kulturom i različitim izazovima i odgovornostima koje pred njega stavljaju suvremena znanstvena i tehnička dostignuća. U svezi s time spomenut ćemo samo pitanja o početku i kraju ljudskoga života, složenu problematiku genetskoga inženjeringa te različita druga bioetička pitanja, kao i probleme i opasnosti što proistječu iz bezobzirnoga manipuliranja prirodom.
Jedna od mnogih posljedica te čovjekove preuzetnosti je i aktualna antropološka revolucija, koja svoj najradikalniji izraz i oblik ima u tzv. rodnoj ideologiji. Čini se da se u toj ideologiji ostvaruje upravo ono što je predviđao E. Fromm kada je govorio da ćemo, nakon polaganoga umiranja Boga u prošlom stoljeću, u našem stoljeću svjedočiti smrti čovjeka
Znanost i tehnika oslobodile su u znatnoj mjeri čovjeka od hirova prirode, što je u njemu stvorilo dojam da može njome posve ovladati i podložiti je sebi, i to ne samo prirodu izvan sebe, nego i svoju vlastitu narav. Pretpostavka za to bila je obezvrjeđivanje naravnoga zakona, čime se željelo ukloniti svaku zaprjeku ljudskoj samovolji. Tako se čovjek, pod dojmom moći koju je postupno zadobivao, a uvjeren da ne postoji nikakav naravni, unaprijed zadani, poredak stvari, sve više počeo stavljati na mjesto Boga i prisvajati sebi ulogu svemoćnoga stvoritelja i zakonodavca, čija je sloboda apsolutna. Ne samo prema učenju Biblije (usp. Post 3), nego i prema povijesnom iskustvu, to je glavni uzrok svih ljudskih nesreća.
Naime, pokušavajući po svojoj mjeri radikalno preoblikovati svijet, pa i samu svoju narav, te sebe postaviti za apsolutnoga gospodara života i smrti, za mjerilo istine i laži, za zadnji kriterij dobra i zla, čovjek dovodi u opasnost sebe i sve stvoreno. Analizirajući posljedice takvih čovjekovih nastojanja, francuski teolog H. de Lubac je rekao: ”Nije istina da čovjek ne može organizirati zemlju bez Boga. Istina je da je on bez Boga može, na kraju krajeva, organizirati samo protiv čovjeka. Isključivi humanizam je nehumani humanizam.”1
Jedna od mnogih posljedica te čovjekove preuzetnosti je i aktualna antropološka revolucija, koja svoj najradikalniji izraz i oblik ima u tzv. rodnoj ideologiji. Čini se da se u toj ideologiji ostvaruje upravo ono što je predviđao E. Fromm kada je govorio da ćemo, nakon polaganoga umiranja Boga u prošlom stoljeću, u našem stoljeću svjedočiti smrti čovjeka.2
Stoga mi, hrvatski biskupi, želimo ovom porukom skrenuti pozornost upravo na tu radikalnu i u krajnjoj liniji veoma nehumanu revoluciju, revoluciju koju se pokušava, kao širu lepezu ”kulture smrti”, na sve načine usaditi u ljudsko društvo s ciljem da se posve izmijene ne samo temelji zajedničkoga života i njegove nosive vrijednosti, nego i sam čovjek. Na to nas potiče i obvezuje kako osjećaj zbunjenosti mnogih pojedinaca, vjernika i onih koji se tako ne izjašnjavaju, tako i zabrinutost mnogih obitelji i zajednica koje susrećemo u različitim prigodama. Uvjereni smo da svatko komu je stalo do istinskoga čovjekova dobra ne može ostati ravnodušan prema tom učenju. Svima zato želimo izložiti i ponuditi biblijsko-kršćanska uvjerenja i učenje vezano uz pitanja koja otvara rodna ideologija.
Mi, hrvatski biskupi, želimo ovom porukom skrenuti pozornost upravo na tu radikalnu i u krajnjoj liniji veoma nehumanu revoluciju, revoluciju koju se pokušava, kao širu lepezu ”kulture smrti”, na sve načine usaditi u ljudsko društvo s ciljem da se posve izmijene ne samo temelji zajedničkoga života i njegove nosive vrijednosti, nego i sam čovjek. Na to nas potiče i obvezuje kako osjećaj zbunjenosti mnogih pojedinaca, vjernika i onih koji se tako ne izjašnjavaju, tako i zabrinutost mnogih obitelji i zajednica koje susrećemo u različitim prigodama
Želimo ih podijeliti s vjernicima i sa svim ljudima dobre volje koji zajedno s nama dijele istu tjeskobu i zabrinutost, jer se samo zajednički možemo oduprijeti opasnosti koja prijeti čovjeku i njegovoj budućnosti na zemlji. Činimo to uvjereni da je, pred obiljem različitih ponuda i izazova kojima je izložen današnji čovjek i cjelokupno društvo, nužno oblikovati jasne kriterije razlučivanja i ispravna odabira. A upravo je ispravno oblikovanje savjesti ono područje na kojemu, kako je papa Benedikt XVI. istaknuo u svojemu govoru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (4. lipnja 2011.), Crkva današnjem društvu može pružiti najdragocjeniji doprinos.3
2. Čovjek u vrtlogu rodne ideologije
Rodnu ideologiju susrećemo pod različitim nazivima: rodna teorija, rodna perspektiva, gender-ideologija i drugo. Iako je ta ideologija danas raširena i prisutna u brojnim područjima života, krajnji cilj koji se njome želi ostvariti često nije tako lako uočljiv. Naime, pobornici te ideologije svoje djelovanje označavaju kao ”plemenito nastojanje i borbu protiv diskriminacije” ili govore o ”zalaganju za uspostavu slobode i jednakopravnosti” ili pak ”za ostvarenje tolerantnosti”. Pomnijim promatranjem rodne ideologije mogu se razotkriti njezini ciljevi i metode kojima se služi.
2.1. Novo shvaćanje seksualnosti
U rodnoj ideologiji suočavamo se s novim poimanjem ljudske seksualnosti, zapravo s novom ideologijom seksualnosti. Rodna ideologija smjera na same čovjekove korijene. Bez čvrstoga uporišta u biologiji, tradiciji i kulturi, ona polazi od pretpostavke da je čovjek po sebi bezrodno biće. Njegov spol jest nešto što je biološki zadano, ali njegov rod s time nema nikakve veze. Polazeći od tvrdnje Simone de Beauvoir, jedne od idejnih začetnica rodne ideologije, da ”se ženom ne rađa, ženom se postaje”, rodna ideologija kaže da mi zapravo nismo žene i muškarci na temelju prirodnih činjenica koje nas određuju. Radikalno odvajanje spola i roda tvori teorijsko uporište rodne ideologije. Muški i ženski rod (gender), u tumačenju te ideologije, razvija se unutar određenoga društvenoga konteksta. Kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima. Prema tome, dva roda, muški i ženski, nisu čovjeku prirodno urođeni, već su mu na neki način nametnuti.
2.2. ”Rod je fluidna kategorija”
Ako je rod društveno konstruiran, on je podložan promjenama. To znači da postojeći društveni konstrukt, kažu zastupnici te ideologije, treba razgraditi. To treba učiniti jer je čovjek – ujarmljen u dvorodnost (muško – žensko) – izgubio svoju elementarnu slobodu. Za nju se treba ponovno izboriti, što će uspjeti kada se dokinu muškost i ženskost kao rodne kategorije. Takva rodna ”sloboda” znači da rod ne može biti uvjetovan nikakvom biološkom datošću. On ne može biti ni vremenski ograničen. Čovjek će moći birati i formirati svoj rod prema vlastitim željama i prohtjevima. Moći će biti što god želi i dok god to želi. Zato se rod treba shvatiti kao fluidnu kategoriju, kao kontinuum u kojemu nema ni stalnosti ni stabilnosti. On je nepredvidiv i ničim određen – osim samovoljom čovjeka koja se ovdje doživljava kao najveći doseg ljudske slobode koja se u konačnici nameće kao zadnji kriterij svakoga osobnoga izbora. Rod je, posegnemo li za usporedbom, sveden gotovo na razinu profesije koja se mijenja prema želji ili potrebi. Takvo shvaćanje roda otkriva se kao jedna od perjanica suvremene diktature relativizma.
U rodnoj ideologiji suočavamo se s novim poimanjem ljudske seksualnosti, zapravo s novom ideologijom seksualnosti. Rodna ideologija smjera na same čovjekove korijene. Bez čvrstoga uporišta u biologiji, tradiciji i kulturi, ona polazi od pretpostavke da je čovjek po sebi bezrodno biće. Njegov spol jest nešto što je biološki zadano, ali njegov rod s time nema nikakve veze. Polazeći od tvrdnje Simone de Beauvoir, jedne od idejnih začetnica rodne ideologije, da ”se ženom ne rađa, ženom se postaje”, rodna ideologija kaže da mi zapravo nismo žene i muškarci na temelju prirodnih činjenica koje nas određuju
Polazeći od takvoga shvaćanja čovjeka, postaje razumljivo da ideologizirano shvaćanje čovjeka vodi u ideologizirano shvaćanje roda koje vodi u otvoreno nijekanje smisla i značenja spola i spolne različitosti u oblikovanju osobnoga identiteta pojedinca. Irelevantnost tih različitosti prepoznaje se i u govoru o braku i obitelji, a najdramatičnije se očituje u pokušajima izjednačavanja homoseksualnih zajednica s heteroseksualnim brakom. Rodne ideologije rade na tome da se brak, kao zajednica muškarca i žene, i obitelj, kao intimna zajednica ljubavi i potpunije čovječnosti, zamijene proizvoljnim tipovima ”ljubavnih odnosa” i ”obitelji”.
3. Taktike rodne ideologije
Iako smo nerijetko svjedoci njezina gruba i bezobzirna nametanja, rodna ideologija više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore. Rodna ideologija se širi prema točno razrađenom planu. Okosnicu toga plana čine ”zakon postupnosti”, ideologiziranje temeljnih pojmova, usmjerenost na odgojno-obrazovni sustav, implementacija u zakonodavstvo, napadi na svaku religiju i Crkvu te odbijanje rasprave o praksi ”tjelesnih užitaka” i njihovim rizičnim čimbenicima, a umjesto toga ustrajanje na ”ljudskim pravima”, ”slobodi izbora” i ”nediskriminaciji”.
3.1. Djelovanje prema zakonu postupnosti
Rodna se ideologija ne uvodi odjednom, nego korak po korak. Cilj joj je da čovjek promijeni svijest o sebi kao dvorodnom biću. Da bi se to postiglo, promicatelji rodne ideologije usredotočuju se na ona područja u kojima ta svijest spontano niče i razvija se. To su brak i obitelj. Te se naravne institucije pokušava relativizirati slijedeći psihološko-pedagoški zakon postupnosti. Najprije im se mijenja postojeći sadržaj i značenje. Sljedeći je korak, koji se danas tek ”potiho” najavljuje, rastakanje, odnosno nestanak tradicionalnoga poimanja braka i obitelji. S tim se ciljem poduzimaju različite inicijative kojima je cilj odvojiti djecu od njihovih obitelji i od utjecaja obiteljskoga odgoja. Tako se želi u procesu odrastanja djece oslabiti i onemogućiti prirodnu identifikaciju s majkom i ocem koja je vrlo važna za oblikovanje muškoga, odnosno ženskoga identiteta.
3.2. Ideologiziranje temeljnih pojmova
S taktikom postupnosti usko je povezano ideologiziranje pojmova i nasilje na jezičnom području. To se čini uvođenjem novih, često dvosmislenih pojmova, kao i prekrajanjem starih – nekim oblikom ”lingvističkoga inženjeringa” s vrlo profinjenim metodama. Naime, određene se riječi potiskuju iz upotrebe, što dovodi do njihova zaborava, a onda i do gubitka njihova autentičnoga smisla i značenja. Upravo je to stvarni smisao i cilj zamjenjivanja riječi ”majka”, ”otac”, ”supružnici” riječima ”roditelj 1”, ”roditelj 2”, ”partner A”, ”partner B” ili ”C”…
Sve to pridonosi razaranju jedino prihvatljivoga pojma braka i obitelji, onoga utemeljenoga na ljudskoj naravi i na biblijskom nauku, kao i stvaranju fluidnoga spolnoga identiteta. Imajući u vidu važnost značenja i upotrebe spomenutih pojmova, možemo razumjeti zbog čega je u Hrvatskoj u određenim krugovima pružan tako snažan otpor i protivljenje da se referendumom izglasa i zatim u Ustav unese definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene. Kolika je važnost takvoga ishoda referenduma pokazuje i činjenica da se pobornici rodne ideologije s njime ne mire, nego nastavljaju na drugi način i dalje voditi svoju borbu protiv njegova biološkoga i iskonskoga društvenoga značenja.
3.3. Usmjerenost na odgojno-obrazovni sustav
Ako je rod društveno konstruiran, on je podložan promjenama. To znači da postojeći društveni konstrukt, kažu zastupnici te ideologije, treba razgraditi. To treba učiniti jer je čovjek – ujarmljen u dvorodnost (muško – žensko) – izgubio svoju elementarnu slobodu. Za nju se treba ponovno izboriti, što će uspjeti kada se dokinu muškost i ženskost kao rodne kategorije. Takva rodna ”sloboda” znači da rod ne može biti uvjetovan nikakvom biološkom datošću. On ne može biti ni vremenski ograničen. Čovjek će moći birati i formirati svoj rod prema vlastitim željama i prohtjevima. Moći će biti što god želi i dok god to želi. Zato se rod treba shvatiti kao fluidnu kategoriju, kao kontinuum u kojemu nema ni stalnosti ni stabilnosti
Rodna se ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži. Naime, nije lako urušiti prirodan i ”stabilan” rodni identitet zrelih muževa i žena. Iako ga nije lako razoriti, ipak se agresivnim, ali podmuklim djelovanjem može i to postići ili makar utjecati na stvaranje iskrivljenoga poimanja spolnoga i rodnoga identiteta muškarca i žene. U tom svjetlu moramo promatrati i prosuđivati panerotizaciju društva i kulture, kao i toleriranje ili čak poticanje raznih devijantnih načina seksualnoga ponašanja (npr. pornografijom i sl.).
Djeca i mladež izloženi su danas nebrojenim negativnim primjerima i utjecajima te planskim odgojno-obrazovnim programima i smjernicama koje oni nisu, u životnoj fazi u kojoj se nalaze, sposobni razumjeti, što u njima stvara osjećaj zbunjenosti i konfuziju. A to i jest cilj pobornika rodne ideologije. Naime, u takvom je kontekstu djeci i mladima otežano pravilno oblikovati vlastitu spolnost, što za posljedicu ima lutanja i traženja samih sebe unutar ”kontinuuma roda”.
Smjernice takve naravi mogle se prepoznati i u dijelu 4. modula Zdravstvenoga odgoja (spolni odgoj), koji se i dalje kroz školski program nastoji nametnuti našoj djeci, čak i protiv volje njihovih roditelja. U svemu tome nemalo zbunjuje činjenica kršenja relevantnih međunarodnih i domaćih pravnih akata (npr. Opća deklaracija o ljudskim pravima, čl. 26, paragraf 3; Ustav RH, čl. 63), koji roditeljima daju ne samo pravo, nego i dužnost odgajanja vlastite djece. Umjesto da se ta prava i dužnosti poštuju, oni se, kako vidimo, uvođenjem programa te praksom koja se na njih oslanja posve ignoriraju i osporavaju.
Treba istaknuti da tako stvorena situacija nije slučajna. I ovom prilikom želimo naglasiti da roditelji imaju prirodno i zakonsko pravo i dužnost odgajati svoju djecu u skladu sa svojim svjetonazorom i vrijednosnim sustavom, odnosno vjerom. Svatko tko im to osporava ili onemogućava, čini prema njima tešku nepravdu i krši jedno od njihovih temeljnih prava. Stoga je posve razumljivo da je ideološko nametanje i upletanje u područje odgoja u više europskih zemalja potaknulo žestoke reakcije i prosvjede roditelja i mnogih drugih kojima je stalo do ispravnoga i cjelovitoga odgoja budućega naraštaja.
3.4. Implementacija u zakonodavne sustave
Rodnu ideologiju se implementira ne samo u odgojno-obrazovne, već i u zakonodavne sustave. Njezini pobornici žele utjecati na zakonodavstvo i putem njega. To se čini preko različitih međunarodnih institucija, počevši od UN-a preko europskih krovnih institucija pa sve do zakonodavstava pojedinih zemalja. Zajedno s nekim drugim suvremenim svjetonazorskim trendovima, rodna se ideologija etablira kao svojevrsna duhovna diktatura koja beskompromisno guši osobnu i društvenu slobodu. Tu se antropološku revoluciju nameće ”odozgor prema dolje”, širi se od raznih centara moći i nastoji zahvatiti čitavo čovječanstvo. Zakoni koji promiču rodnu ideologiju kao u pravilu žele redefinirati brak i obitelj s ciljem izjednačavanja istospolne zajednice s heteroseksualnim brakom. U sljedećem se koraku, kako se to može vidjeti u nekim zemljama, uvode zakoni koji istospolnim zajednicama omogućuju i posvajanje djece. Ti se zakoni donose prema spomenutoj taktici postupnosti, uvodeći drukčiji pogled na vrijednosti i legalizirajući nove načine ponašanja.
Djeca i mladež izloženi su danas nebrojenim negativnim primjerima i utjecajima te planskim odgojno-obrazovnim programima i smjernicama koje oni nisu, u životnoj fazi u kojoj se nalaze, sposobni razumjeti, što u njima stvara osjećaj zbunjenosti i konfuziju. A to i jest cilj pobornika rodne ideologije. Naime, u takvom je kontekstu djeci i mladima otežano pravilno oblikovati vlastitu spolnost, što za posljedicu ima lutanja i traženja samih sebe unutar ”kontinuuma roda”
U svojim temeljnim postavkama rodna se ideologija ne samo razlikuje od temelja kulture i civilizacije u kojoj je čovjek tijekom mnogih tisućljeća rastao i u kojoj se društvo oblikovalo, nego je i u dubokoj suprotnosti sa zakonima ljudske naravi i s kršćanskom, odnosno biblijskom vizijom čovjeka. Htjeli bismo stoga ne samo upozoriti na zablude rodne ideologije, nego i pokazati temelj na kojemu će i današnji čovjek moći graditi svoj identitet i s njim povezano dostojanstvo i ljepotu ljudskoga življenja.
4. Čovjek je stvoren kao muškarac i žena
Viziju čovjeka, njegove naravi i njegova poslanja kršćanin otkriva već na prvim stranicama Biblije. Božje stvaralačko djelo svoj vrhunac doseže u stvaranju čovjeka. On je dio stvorene prirode, ali i biće kojemu Bog posvećuje posebnu brigu i pažnju. Sve što je stvoreno čovjek nadilazi svojom produhovljenom naravi, svojim vječnim određenjem i upućenošću na transcendenciju, na svojega Stvoritelja. Jedino je čovjek, među svim stvorenjima, kako čitamo na početku Biblije, stvoren ”na sliku Božju” (Post 1, 27). Time je njegovo dostojanstvo uzdignuto do neslućenih visina. Čovjek, međutim, kaže biblijski pisac, nije stvoren sam i nije sam sebi dostatan. Bog čovjeka stvara u različitosti spolova, kao muško i žensko: ”muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27). Nakon što ga je stvorio, Bog iznova potvrđuje da čovjek, stvoren kao muškarac i žena, odgovara njegovu naumu: ”I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1, 31).
U muškarcu i ženi prepoznajemo njihovu različitost, ali i uzajamnu usmjerenost, komplementarnost koja je neodvojiva od njihove naravi. Spol i rod usko su i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći – dva su lica jedne te iste ”ljudske” stvarnosti. Muško i žensko, kako ih je Bog zamislio i stvorio, dva su jednakovrijedna, zbog toga i jednakopravna roda.
Tu temeljnu istinu o sebi samome i o svojoj naravi čovjek nije nikad dovodio u pitanje. Oni do kojih nije prispio kršćanski navještaj svojim su razumom – polazeći od naravi stvorenoga svijeta i čovjeka – spoznali temeljne oznake i kriterije čovjekove egzistencije. Čak i ako je u pojedinim razdobljima bilo devijacija, one su uvijek, prije ili kasnije, prepoznate kao takve.
5. Muškarac i žena – jedinstvo u različitosti
Biti žena ili biti muškarac način je postojanja, a ne tek puki ”atribut” ljudskoga bića. Čovjek je biće koje komunicira, daje i prima, u čemu njegova spolnost ima vrlo veliko značenje. Tako će različitost muškarca i žene svoj osobit smisao dobiti u njihovu uzajamnom sjedinjenju. Na tu usku povezanost i jedinstvo koje su pozvani ostvarivati upućuje i sam Isus: ”Dvoje njih bit će jedno tijelo” (Mt 19, 5). Različitost muškarca i žene nije zaprjeka, već poseban put ostvarenja bračnoga i obiteljskoga zajedništva. To zajedništvo svoj blagoslov dobiva u daru/rođenju novoga ljudskoga bića. Bračno zajedništvo muškarca i žene prirodno je okruženje za nastanak i rast ljudskoga života.
U rodnoj se ideologiji mogu prepoznati antropološke posljedice spolnoga, bračnoga i obiteljskoga relativizma koji ide do te mjere da se niječu prirodne datosti čovjeka. Značenje i ”govor” tijela gotovo se potpuno zanemaruje. Rodna ideologija suprotstavlja se i ”ljudskoj ekologiji”. Na tu je činjenicu upozorio i papa Benedikt XVI
Upravo ta iskonska zajednica muža i žene mjesto je prvih koraka i prvih riječi, prvih spoznaja svijeta i početnih koraka vjere. Zato je značenje majke i oca u obitelji i u odgoju nemjerljivo. Nikada ne će moći ”jedan otac” ili ”više očeva” zamijeniti majku u obitelji. Ali isto tako ni ”jedna majka” ili ”više majki” ne mogu zamijeniti oca u obitelji. Njihova je uloga nezamjenjiva i komplementarna. Ako igdje, onda u obitelji čovjek ima priliku učiti živjeti u različitosti i prihvaćati drugoga. Obitelj je, kaže papa Franjo, temeljna stanica društva, mjesto ”gdje se uči suživotu u različitosti i pripadnosti drugima”.4 Ona je škola solidarnosti i ljubavi, ambijent darivanja i prihvaćanja.
6. Istina o čovjeku upisana je u samoga čovjeka
U rodnoj se ideologiji mogu prepoznati antropološke posljedice spolnoga, bračnoga i obiteljskoga relativizma koji ide do te mjere da se niječu prirodne datosti čovjeka. Značenje i ”govor” tijela gotovo se potpuno zanemaruje. Rodna ideologija suprotstavlja se i ”ljudskoj ekologiji”. Na tu je činjenicu upozorio i papa Benedikt XVI. koji kaže: ”Očigledno je duboka zabluda ove teorije i antropološke revolucije koja u njoj nalazi svoj temelj. Čovjek niječe da ima narav koju predodređuje njegova tjelesnost, koja obilježava ljudsko biće. On sam niječe vlastitu narav i odlučuje da mu ona nije predodređena datost nego nešto što on sam sebi stvara. Muškarac i žena kao datost stvaranja, kao narav ljudske osobe, više ne postoje. Čovjek poriče vlastitu prirodu. On je sada samo duh i volja. Manipulacija prirodom koju, kada se odnosi na okoliš, danas osuđujemo, postaje ovdje, kad je u pitanju on sam, čovjekov temeljni izbor.”5
Benedikt XVI. dobro uočava da se tu događa nešto gotovo nepojmljivo, ali nažalost stvarno. Naime, dok čovjek s jedne strane danas sve više osjeća da ipak ne može do beskraja manipulirati prirodom, nego da mora, ako je želi spasiti i sačuvati, koliko-toliko poštivati zakonitosti koje su u nju upisane, s druge strane, kad se radi o njegovoj vlastitoj prirodi, to ne želi i ne će, nego se i dalje prema njoj i zakonima u nju upisanima odnosi posve samovoljno. Danas se s pravom zgražamo zbog neodgovorna odnosa prema prirodi i zbog nebrojenih oblika manipuliranja njome. Isto tako zabrinuti smo za budućnost našega planeta. No kad je u pitanju sam čovjek, kao da nestaju zgražanje i osuda, a manipuliranje i eksperimentiranje njegovom vlastitom prirodom postaju pohvalni i poželjni. Kako to razumjeti? Kako objasniti toliku zabrinutost za budućnost prirode, a poigravati se budućnošću čovjeka, koji je kruna svega što je Bog stvorio? Tko tako zasljepljuje čovjeka i poigrava se njime?!
7. Čovjek, remek-djelo stvaranja
Činjenica da je čovjek stvoren kao osoba na sliku Božju ili – kako je rekao papa Franjo – da je ”remek-djelo stvaranja”6 otkriva veličinu čovjekova dostojanstva. Istina njegove naravi, to da je stvoren i da postoji kao muško i žensko, prožima i treba prožimati čovjeka u potpunosti. U protivnom, ne će moći otkrivati bogatstvo vlastite spolnosti, nego će stalno biti izložen opasnosti da mu netko drugi kaže ”tko je on”. Rodna ideologija tako s jedne strane apsolutizira ljudsku slobodu, a s druge strane lišava čovjeka temeljnoga oslonca na kojemu počivaju njegov identitet i dostojanstvo.
Na kraju ove poruke obraćamo se vama, draga mladeži, riječima Andréa Frossarda, člana Francuske akademije: ”Vaš se naraštaj, dragi mladi, nalazi uoči dana kad će biti stavljen u položaj kakva ranije nije bilo. Nećete se trebati boriti za istinu kao Solženjicin i ruski disidenti, za slobodu poput europskih pokreta otpora, ili kineskih studenata za pravdu u ime siromašnih i potlačenih; nećete trebati samo braniti dostojanstvo ljudskog bića, morat ćete se izjasniti o samoj njegovoj srži… Vi ćete se morati pitati o ljudskoj naravi i, ako niste zaboravili naučavanje svojih Crkava, znat ćete da jedina ispravna definicija koja je o njoj ikad dana – jest ona iz Svetog pisma i Objave, ona koja je na početku naše civilizacije i poštovanja dostojanstva čovjeka, uz koje stoljećima barem riječima pristajemo. Svaka druga definicija snižava ljudsku osobu”
Znajući to, ne dopustimo da ni mi koji ispovijedamo vjeru u Boga Stvoritelja, ni ikoji čovjek, a pogotovo nitko od malenih, tj. djece i mladeži, ne upadne u tu smrtonosnu mrežu. Nemojmo se bojati biti ljudima kakvima nas je Bog zamislio i stvorio. Nemojmo preotimati Bogu njegovo mjesto i ulogu. Ne stavljajmo se na Božje mjesto. Prihvatimo biti njegova stvorenja, njegova djeca. To je jedini put do istinske slobode, sreće i ljudske punine.
8. Pružajmo svjedočanstvo života
Najbolji odgovor na izazov nove ideologije jest autentičan navještaj i življenje evanđelja. To je najbolja zaštita protiv mentaliteta i duha rodne ideologije jer učvršćuje svijest kršćanina o njegovu ”čovještvu” kakvo je izišlo iz ruku Božjih. To je svijest da smo djeca Božja, da smo jednakovrijedna braća i sestre (”muško i žensko”) kojima je povjerena budućnost čovječanstva i svega stvorenoga. Mi smo Božja ”slika” preko koje on na jedinstven način želi biti prisutan u svijetu. Taj je svijet on stvorio. Štoviše, nakon što je bio grijehom narušen, po Sinu svojemu Isusu Kristu, obnavlja ga i spašava.
Ta svijest mora prožeti svakoga od nas. Prožeti njome, ne ćemo moći ne osjetiti potrebu svojim životom i radom humanizirati ljudsko društvo, biti stvarateljima humanijega svijeta. Iz te perspektive nije ni moguće drukčije djelovati. Tako ćemo otkriti da navještaj evanđelja znači živjeti one vrijednosti – ljubav, vjernost, brak i obitelj – koje su odgovor na duboku čežnju ljudskoga srca.
Na kraju ove poruke obraćamo se vama, draga mladeži, riječima Andréa Frossarda, člana Francuske akademije: ”Vaš se naraštaj, dragi mladi, nalazi uoči dana kad će biti stavljen u položaj kakva ranije nije bilo. Nećete se trebati boriti za istinu kao Solženjicin i ruski disidenti, za slobodu poput europskih pokreta otpora, ili kineskih studenata za pravdu u ime siromašnih i potlačenih; nećete trebati samo braniti dostojanstvo ljudskog bića, morat ćete se izjasniti o samoj njegovoj srži… Vi ćete se morati pitati o ljudskoj naravi i, ako niste zaboravili naučavanje svojih Crkava, znat ćete da jedina ispravna definicija koja je o njoj ikad dana – jest ona iz Svetog pisma i Objave, ona koja je na početku naše civilizacije i poštovanja dostojanstva čovjeka, uz koje stoljećima barem riječima pristajemo. Svaka druga definicija snižava ljudsku osobu.”7
Stoga vas, dragi mladi, kao i sve do kojih ova naša poruka dođe, pozivamo da se čvrsto držite te jedine ispravne definicije čovjeka, da prema njoj živite, a svaku drukčiju, lažnu i čovjeka nedostojnu, odlučno odbacujete. ”Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih!” (Post 1, 27). To je čovjekovo dostojanstvo i identitet koji smo svi pozvani živjeti i jedni drugima svjedočiti!
U Zagrebu 15. listopada 2014.
Biskupi Hrvatske biskupske konferencije
________________
1 H. de Lubac, Il dramma dell’umanesimo ateo, tal. pr., Brescia 1982., 9.
2 E. Fromm, Psicanalisi della società contemporanea, tal. pr., Milano 1960., 386.
3 Usp. Govor Pape Benedikta XVI. na susretu s predstavnicima civilnog društva, akademske zajednice, kulture, poduzetnika, diplomatskog zbora i s poglavarima vjerskih zajednica, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 4. lipnja 2011., u: Zajedno u Kristu. Pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, Zagreb 2012., 73.
4 Papa Franjo, Evangelii gaudium – Radost evanđelja, br. 66.
5 Govor pape Benedikta XVI. predstavnicima Rimske kurije 21. prosinca 2012.
6 Homilija pape Franje u Domu sv. Marte 28. veljače 2014.
7 André Frossard, Bog u pitanjima, hrv. pr., Split, 2009., 142–143.
Nos za manipulaciju
Tik do ulaza u jedan veliki zagrebački Konzum sudarila sam se jučer s aktivistima pokreta ”U ime obitelji” koji su tamo postavili štand za skupljanje potpisa.
– Dođite, gospođo! Evo izvolite. Podržite referendum – pozvala me jako srdačno žena mojih godina pružajući mi olovku.
Hvala vam, odgovorila sam joj i produžila prema vratima.
– Neće. Krava! – čujem je iza leđa kako referira svojim kolegama.
Markićka ima perfektan nos za manipulaciju. Političari su se ogadili narodu, kriza kod nas već šest godina kosi svoje žrtve, i to je taj razorni val na kome ona jaše prerušena u Djevu Orleansku na bijelome konju
Došlo mi je da se vratim i očitam im bukvicu, ali bilo bi to, naravno, glupo i od toga baš nikakve koristi, pa nisam.
No nema sumnje da će puno ljudi do kraja potpisati – usprkos tome što bar 50 posto njih neće imati blage veze za što zapravo zalažu svoje ime – i tako će dati legitimitet ovoj populističkoj inicijativi koja traži sve načine da preuredi Hrvatsku točno po mjeri neutaženih političkih ambicija krajnje desnice.
I pritom mnoge revne i ljutite potpisnike od podrške neće odgovoriti ni vlast, ni glavna opozicijska stranka, ni predsjednička kandidatkinja HDZ-a koja je u nedjelju kod Stankovića izjavila da neće izaći na Markićkin štetni referendum, ni predsjednik Josipović koji se također ne slaže s izbornom doktrinom Obiteljaša.
Imam dojam da se uglavnom i potpisuje baš zato, ili čak samo zato, što su SDP i HDZ protiv. A Markićka ima perfektan nos za manipulaciju.
Političari su se ogadili narodu, kriza kod nas već šest godina kosi svoje žrtve, i to je taj razorni val na kome ona jaše prerušena u Djevu Orleansku na bijelome konju.
Ona igra na zavodljivu kartu pokreta otpora, i računica joj je sasvim dobra. A uz svesrdnu asisenciju politiziranog vodstva Katoličke crkve, braće biskupa koji bi ovom zemljom najradije vladali sami samcati, stvarno nije lako pogoditi gdje će joj biti kraj
Ona igra na zavodljivu kartu pokreta otpora, i računica joj je sasvim dobra. A uz svesrdnu asisenciju politiziranog vodstva Katoličke crkve, braće biskupa koji bi ovom zemljom najradije vladali sami samcati, stvarno nije lako pogoditi gdje će joj biti kraj.
Sve je oko tog referenduma, prema tome, jasno kao bijeli dan.
Samo je pitanje što još uvijek čekaju parlamentarne stranke koje su, slijedom izbornih rezultata, prihvatile najveću odgovornost za vođenje države?
Osobno, doduše, ne dijelim čak ni taj u posljednje vrijeme naširoko inducirani entuzijazam oko preferencijalnog glasanja, a Markićki i njenoj do sada izborno nerealiziranoj družini svakako ne bih ugađala snižavanjem praga na tri posto ni zabranom prijeizbornih koalicija.
No doista samo slijepac može ne vidjeti, prvo, da je nezadovoljstvo javnosti političkom kastom veliko, te da se ono sada tjera na mlin referenduma za promjenu izbornih pravila. I, drugo, da je izborni sustav zastario, da je dijelom kreiran kao instrument izbornog inženjeringa, te da promjene traži odavna.
Promjene uključuju crtanje logičnih izbornih okruga i ukidanje ovih karikaturalnih koji se protežu od Zagreba do mora, uvođenje različitog broja zastupnika…
Da je, dakle, bar zera razbora na jednoj i na drugoj strani, ova vlada i HDZ sada bi napravili pametan posao.
Još uvijek imaju vremena iskoristiti momentum Markićkine politikantske vojne za nešto korisno, a to je donošenje boljeg izbornog zakonodavstva.
Promjene uključuju crtanje logičnih izbornih okruga i ukidanje ovih karikaturalnih koji se protežu od Zagreba do mora, uvođenje različitog broja zastupnika s obzirom na veličinu izborne jedinice pa onda, zašto ne, i djelomično preferencijalno glasanje, kako to traži javnost naivno očekujući od toga velika i divna čuda.
Zajedničkog ozbiljnog rada na novim izbornim pravilima ne može biti bez velike zrelosti i vlasti i opozicije. Ali opasan je hazard ne potruditi se i čekati da nas sve pregazi populistički stampedo.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Propalica kreira politiku
Ustavotvorna i legislativna ambicija Željke Markić beskrajna je i neiscrpna. Stvar bi bila sasvim legitimna da je riječ o takmacu na političkom terenu na kojem se boj vodi kakvim-takvim idejama, programima, inicijativama i, ponajprije, ljudima pa kom’ opanci, kom’ obojci. Međutim, nakon neslavne propasti u politici Željka Markić svoju je političku aktivnost mimikrirala plaštom građanske udruge ”U ime obitelji” i kao nelojalna konkurencija političkim strankama na mala vrata, preko civilnog sektora pokušava postati respektabilan politički faktor.
Naime, gospođi se Markić, nakon što je – izazvavši antigay histeriju i uvalivši nam pastoralu sretne katoličke obitelji – uspješno organizirala referendum o braku na kojeg je država skršila 40-ak milijuna kuna, osladilo mijenjati Ustav pa je navalila na novu promjenu temeljnog akta države.
Nakon neslavne propasti u politici Željka Markić svoju je političku aktivnost mimikrirala plaštom građanske udruge ”U ime obitelji” i kao nelojalna konkurencija političkim strankama na mala vrata, preko civilnog sektora pokušava postati respektabilan politički faktor
Ovoga puta bacila je oko na izbornu legislativu pod zavodljivom egidom ”Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Nakon što smo prošloga prosinca bacili desetke milijuna kuna na riječ ”brak” u režiji Markić&co., nije zabilježeno da je bilo tko zbog toga postao sretniji niti mu je u životu krenulo nabolje. Bilo je to pokazivanje mišića svemu mislećemu u ovoj žalosnoj zemljici.
Izbornim referendumom, pak, obiteljaši se nadaju da će napokon postati oni koje se pita kada je o politici riječ.
Kada vidimo našu jalovu političku scenu nije teško složiti se sa zahtjevima da se na parlamentarnim izborima uvede preferencijalno glasanje i da se zabrane predizborne koalicije tako da i dobijemo onoga za koga smo glasali, a ne one koje nam u konačnici isporuče stranačke mašinerije i koalicijski inženjerinzi.
No, zahtjevom da se izborni prag s pet smanji na tri posto, obiteljaši su razotkrili da iza svega ipak stoji njihov sitni interes, a ne briga za dobro građana i države. Jednako kao što su tvrdili da referendum o braku nema nikakve veze s njihovim ekstremnim fobijama od LGBT osoba, da bi sada histerično tražili da se medijima zabrani korištenje sintagme ”gay brak”.
Zahtjevom da se izborni prag s pet smanji na tri posto, obiteljaši su razotkrili da iza svega ipak stoji njihov sitni interes, a ne briga za dobro građana i države. Jednako kao što su tvrdili da referendum o braku nema nikakve veze s njihovim ekstremnim fobijama od LGBT osoba, da bi sada histerično tražili da se medijima zabrani korištenje sintagme ”gay brak”
Elem, gospođa Markić prvo je lice udruge ”U ime obitelji”, iako nije i njena predsjednica, no, istodobno, prema Registru političkih stranaka, Željka Markić još uvijek je predsjednica političke stranke Hrvatski rast. Stranka je u registar upisana 12. siječnja 2011. godine pod registarskim brojem 218, a službeno je predstavlja i zastupa Markić.
Izbio je i skandal u kojem su Markić i njezina stranka morali platiti 50 tisuća kuna kazne jer 2012. godine nisu predali izvješće o financiranju izborne promidžbe na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine. Markić je potom tvrdila kako o kazni ne zna ništa te da je Hrvatski rast, sukladno zakonskim obvezama, dostavio sva potrebna izvješća državnim tijelima, pa tako i izvješće o financiranju izborne promidžbe. Uz to, tvrdi i kako ne zastupa stranku Hrvatski rast, jer je ostavku na mjesto predsjednice stranke podnijela još u ožujku 2013. godine, o čemu je obavijestila nadležna tijela. Službeni dokumenti, međutim, govore suprotno.
E, ta stranka kojoj Markić je/nije na čelu na prošlim je parlamentarnim izborima osvojila jedva 30-ak tisuća glasova od 2,38 milijuna izašlih birača. Ili, gledano po izbornim jedinicama, od najboljeg rezultata u prvoj izbornoj jedinici – 2,41 posto do najlošijeg – 0,59 posto u petoj.
I tu je kvaka 22 zbog čega sva ta fertutma oko izbornog zakonodavstva. Kontaju valjda obiteljaši, hrastovci, grozdovci i ostali iz političko-civilnog botaničkog vrta: ako su prošli puta mogli dobaciti do 2,38 posto, sada će, na krilima referendumskog uspjeha, općeg nezadovoljstva aktualnim političarima, potrage za novim licima i uz svesrdnu pomoć mantijaša prebaciti i preko tri posto, pogotovo ako se zabrane predizborne koalicije.
Izbio je i skandal u kojem su Markić i njezina stranka morali platiti 50 tisuća kuna kazne jer 2012. godine nisu predali izvješće o financiranju izborne promidžbe na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine. Markić je potom tvrdila kako o kazni ne zna ništa te da je Hrvatski rast, sukladno zakonskim obvezama, dostavio sva potrebna izvješća državnim tijelima, pa tako i izvješće o financiranju izborne promidžbe. Uz to, tvrdi i kako ne zastupa stranku Hrvatski rast, jer je ostavku na mjesto predsjednice stranke podnijela još u ožujku 2013. godine, o čemu je obavijestila nadležna tijela. Službeni dokumenti, međutim, govore suprotno
Prohibitivna klauzula od tri posto posebno je opasna za ovaj fragilni sustav kojega volimo nekritički nazivati demokracijom. S tim bi pragom u Sabor, iako se sada čini da je to potpuno nemoguće i da smo ih sve već vidjeli, upalo još više redikula i lunatika pa bi se lako moglo dogoditi da nakon idućih izbora plačemo za mizerijom od sadašnjeg sastava.
Sve da Markić i dalje nastavi demantirati liderstvo u stranci Hrvatski rast, tu je bratski Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku Ladislava Ilčića (upisan u Registar 30. siječnja 2013. godine), koji je ionako neizostavni dio obiteljaške klike, kao i dopredsjednik Krešimir Miletić, i svi će, neovisno o razmiricama iz zajedničke stranačke prošlosti, dijeliti politički kolač uspiju li progurati i ovu referendumsku inicijativu.
Svoju frišku referendumsku ideju Markić je objasnila argumentima da treba ”omogućiti da svaki glas jednako vrijedi i da nema diskriminiranih, a ova promjena izbornoga sustava, ako tako odluče hrvatski birači, omogućiti da u Hrvatski sabor ulaze ljudi koji imaju sposobnosti, a ne podobnosti”, uz zaključak kako će tako izabrani biti ”ljudi koji će biti odgovorni biračima i znati zastupati interese svih nas, a ne interese nekih odabranih skupina”.
Kako je to točno Markić mislila da nema diskriminiranih? Onako kako ona ne diskriminira gay populaciju? Protiv koje to podobnosti se ona bori? One po kojoj je većinu hrvatskih medija u referendumskoj noći označila nepoćudnima i, zabranivši im dolazak u svoj stožer, onemogućila im da rade svoj posao?
Ili kada zahtijeva poništenje natječaja za neprofitne medije Ministarstva kulture jer njezina udruga na njemu nije prošla, iako diskrecijskim odlukama političkih moćnika, mimo natječaja, dobiva i javni prostor i javni novac?
I je li gospođa zastupala interese svih nas ili nekih odabranih skupina kada je pokrenula referendum o braku? Očito ovih drugih, čim uporno odbija reći tko joj je isfinancirao referendumsku kampanju i prikupljanje potpisa, vadeći se na volonterski rad, premda je jasno da tako ozbiljnog posla bez velikih novaca nema. Samo što mi nismo, niti ćemo ikada saznati čiji su. Kao ni za predstojeće prikupljanje potpisa za referendum.
Kvaka 22 zbog čega je sva ta fertutma oko izbornog zakonodavstva je da kontaju valjda obiteljaši, hrastovci, grozdovci i ostali iz političko-civilnog botaničkog vrta: ako su prošli puta mogli dobaciti do 2,38 posto, sada će, na krilima referendumskog uspjeha, općeg nezadovoljstva aktualnim političarima, potrage za novim licima i uz svesrdnu pomoć mantijaša prebaciti i preko tri posto, pogotovo ako se zabrane predizborne koalicije
Koliko su mutne vode po kojima Markić i klika brode pokazuje i udruga U ime obitelji. Javno dostupnog statuta udruge iz kojeg bi se u potpunosti vidjelo polje njezina djelovanja, naravno, nema.
U Registru udruga Republike Hrvatske kao svoju djelatnost su naveli: “Preko svojih predstavnika djelovati ili aktivno promicati zaštitu naravnog braka, obitelji kod državnih, regionalnih, lokalnih te međunarodnih tijela i ustanova; zaštita prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku, a sukladno posebnom propisu; zaštita kolektivnih interesa rođene i nerođene djece, mladih, trudnica, roditelja, obitelji, pripadnika svih vjerskih zajednica, nezaposlenih, osoba s invaliditetom, siromašnih i socijalno ranjivih skupina; organizirati edukacijske kampanje i inicijative prijateljske prema braku i obitelji te ostale socijalne djelatnosti.”
I kako je odjednom benigna, nevina građanska udruga “prijateljska prema braku i obitelji”, daleko izvan djelatnosti koje je službeno navela, postaje i nakladnik općeinformativnog portala, a da izdavačka djelatnost pred službenim državnim tijelom nije deklarirana?
Otkud se iz skuta civilne udruge bez, gluho bilo, skrivenih namjera ispiliše čak dva organizacijska odbora za referendume ustavotvornih intencija? Za inspekcijski nadzor bilo bi tu i hrpe prekovremenih radnih sati.
A zapravo je sve vrlo jednostavno. Nakon što je u politici prošla kao bosa po trnju, Željka Markić pronašla je by-pass koji joj daje privid da je neka faca u politici i društvu. A da jest faca, dala bi se na političko tržište s konkretnom pričom umjesto što se razbacuje najjeftinijim populizmom i podiže najniže strasti. Krajnji su joj domet prodavanje – sačuvaj nas Bože i zakloni ‘vake prostake – muda pod bubrege. I nešto unosnijih kontracepcijskih pilula.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Globalno zatupljivanje
Da je bar apsurd to što je građanski odgoj završio kao međupredmet. Uvesti ga ili odbiti, to bi značilo barem nekakav stav, ali ovako…
No, to je posve logična posljedica mentaliteta koji niti zna niti može biti išta drugo nego ni vrit ni mimo. Ostaviti građanski odgoj u predvorju obrazovnog sustava, tražiti neutralnu varijantu zdravstvenog odgoja, odustajati od bilo kakvih reformi i prije no što ih se najavi, karakterna je crta ne samo hrvatskih vlasti, nego i cijelog naroda. Jednostavno, mi se bojimo tražiti ono što nam pripada, a još više se bojimo toga da bi nam nešto i moglo pripasti.
Pitanje građanskog odgoja najmanje je pitanje formalnog obrazovanja jer, budimo iskreni, malograđanski odgoj toliko je duboko pustio korijene u obiteljskim, religijskim, kulturnim i općedruštvenim tradicijama da ga ni šest nastavnih sati tjedno u udarnom terminu i pod prijetnjom mature ne može pobijediti.
Ono što se napravilo građanskom odgoju koji se, dakle, obespredmetilo da ne bi nikad ni postao predmetom, simbolika je koja zauvijek otvorenom drži dilemu je li postojanje građanske kulture posljedica građanskog odgoja ili je građanski odgoj preduvjet postajanja građanske kulture. Na sreću, to nikad nećemo doznati
Ipak, ono što se napravilo građanskom odgoju koji se, dakle, obespredmetilo da ne bi nikad ni postao predmetom, simbolika je koja zauvijek otvorenom drži dilemu je li postojanje građanske kulture posljedica građanskog odgoja ili je građanski odgoj preduvjet postajanja građanske kulture. Na sreću, to nikad nećemo doznati.
Najbolje je praviti se da se ništa ozbiljno ne događa. Premda se u društvu odvijaju ogromna previranja što će, posve neizbježno, dovesti do konačnog puknuća, možda i na naizgled perifernom pitanju.
Socijalna motivacija ne može biti zanemarivana. Njezini odjeci sve su razgovjetniji. Mnogima će u tom kontekstu građanski odgoj izgledati upravo kao dimna, društvena bomba, što ona na razini školske satnice doista može biti, ali na razini samoodređivanja jednog društva ona je vjerno ogledalo pomanjkanja njegove smjelosti, polakog, ali konstantnog odustajanja od poduzimanja mjera koje bi možda i mogle biti rizične, ali bi barem svjedočile o spremnosti na suočavanja s rizikom promjena.
Samo u toj točki počinje ili završava naša predvidljivost. Uostalom, ovdje se od ljudi očekuje da budu katolici, ali se od katolika ne očekuje da budu vjernici. Forma je puno važnija od sadržaja kada treba stvoriti prevladavajuću pasivnost utopljenu u većinskom stavu onih koji nemaju svoje mišljenje. Ljudima je teško razmišljati izvan koordinata autoriteta ma kako se on zvao i kako ga definirali.
Građanski odgoj nikako ne bi smio biti kontra vjeronauku koji danas nije ništa drugo nego predvojnička obuka, religijski ONiDSZ i, ako se novi predmet htio uvesti isključivo ideološke ravnoteže radi, onda je jednostavnije ukinuti i vjeronauk. Kad smo već kod rasterećenja
Bog ili predsjednik predsjedništva, prosječnom građaninu skroz je svejedno ako su upute koje emitira za potrebe svrsishodnog ponašanja dovoljno jasne da se bez propitivanja mogu slijediti.
Bi li to građanski odgoj promijenio? Jasno da ne bi, ali je otklonjena i najmanja mogućnost za dobivanje informacije koja bi mogla promil znatiželjnih navesti na razmišljanje.
To je luksuz koje si nijedno društvo ne želi dopustiti ma kako se taj mogući školski predmet zvao.
Ma znate, ne prijeti danas svijetu globalno zatopljivanje, nego mu prijeti globalno zatupljivanje.
Koliko dugo slušamo o nužnosti rasterećivanja djece što se nastave tiče? Svako malo nas netko uvjerava kako je to nužno za dječju dobrobit, a meni se čini da se rasterećenje svodi na puko oduzimanje znanja. Uskoro nećemo imati poluobrazovane ljude, nego ćemo, s obzirom na to da se smisao znanja danas svodi na informiranje, imati temeljito dezinformirane ljude. “I upadljivo glupe”.
Građanski odgoj nikako ne bi smio biti kontra vjeronauku koji danas nije ništa drugo nego predvojnička obuka, religijski ONiDSZ i, ako se novi predmet htio uvesti isključivo ideološke ravnoteže radi, onda je jednostavnije ukinuti i vjeronauk. Kad smo već kod rasterećenja.
Društvo koje ostavljamo iza sebe, uokvireno u trenutačne i ne pretjerano jasne granice hrvatske države, isprebijano je tolikom količinom nesuvisle i zle gluposti da je sila koja ga još drži na okupu pravo čudo
Novi predmet morao bi biti model koji će i vjeronauk tjerati da se mijenja i da postane medijem širenja vidika za sve one koji ga iskreno žele pohoditi, a prestane biti ideologija dogme u kojoj se “kaptolska” i “kumrovečka škola” razlikuju tek u nedalekim lokacijama, ne i u metodologiji. Može li ta tendencija biti boguugodna ili je postala oličenjem hrvatskog prokletstva nagle neodlučnosti?
Društvo koje ostavljamo iza sebe, uokvireno u trenutačne i ne pretjerano jasne granice hrvatske države, isprebijano je tolikom količinom nesuvisle i zle gluposti da je sila koja ga još drži na okupu pravo čudo. No, rastakanje se nastavlja, ubijanje u pojam i odgajanje pokornih pokojnika sustavno se provodi.
Mijenjanje takvog stanja više nije pitanje građanskog odgoja ni građanske hrabrosti, nego je to pitanje samopoštovanja svakog pojedinca. Ako ga je ostalo.
I samopoštovanja i pojedinca.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).