autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Moramo živjeti drugačije

Autor: Manca Košir / 29.04.2014. Leave a Comment

Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić

 

‘‘Bismo li rado svoju djecu poslali u svijet? Želimo li ih pripremiti na društvo straha ili želimo da žive u slobodi, solidarnosti i sreći? Vrijeme je da promijenimo način razmišljanja. Nađemo nove zamisli i oblikujemo nove koncepte. Obrazovanje lako možemo nadomjestiti poštovanjem, profit vrijednošću, strah ljubavlju. Dakle, nije vrijeme za nova slova već za cjelokupnu novu abecedu vrijednosti“.

 

Tako dokumentarni film Abeceda1) najavljuje njegova ekipa sa slavnm austrijskim režiserom Erwinom Wagenhoferom2) na čelu. Film je bio uspješan u Austriji i Njemačkoj, a u Ljubljani, mjesec dana nakon premijere, još uvijek puni kino dvoranu. Sve to zbog poznate kritike neoliberalnog kapitalističkog sustava i globalizacije, na što je udario već dva puta: 2005. godine filmom ‘‘Mi hranimo svijet“, te tri godine kasnije dokumentarcem ‘‘Novac, vladar svijeta“.

 

U prvom nas je osupnuo gadostima prehrambene industrije, a u drugom je prikazao novčane tokove i nepravednu raspodjelu bogatstva. ‘‘Abecedom“ ukazuje na školstvo kojim se obrazuju kadrovi za upravo takav svijet. Koje ih obučava za robove rada i porobljene potrošače. Ima li takav život smisla pitaju nas sva tri dokumentarca, a Wagenhofer kaže: ‘‘Moramo živjeti na drugi način“.

‘‘Bismo li rado svoju djecu poslali u svijet? Želimo li ih pripremiti na društvo straha ili želimo da žive u slobodi, solidarnosti i sreći? Vrijeme je da promijenimo način razmišljanja. Nađemo nove zamisli i oblikujemo nove koncepte. Obrazovanje lako možemo nadomjestiti poštovanjem, profit vrijednošću, strah ljubavlju. Dakle, nije vrijeme za nova slova već za cjelokupnu novu abecedu vrijednosti“

 

”Abecedi” su mediji poklonili veliku pozornost, mnoge su intelektualce pitali za mišljenje u filmu i o našem školstvu, a Dnevnikov je Objektiv (12. travnja 2014.) objavio izvrstan intervju s Wagenhoferom. Nakon premijere osobno sam, pred punom dvoranom, vodila razgovor i osjetila iznimno zanimanje publike za u filmu realistički prikazane probleme. Vrijeme je zrelo za promjenu načina razmišljanja, ali i načina življenja, u protivnom će cio svijet otići dođavola, zajedno s našom djecom.

 

Poznati profesor imunologije, pisac i pjesnik dr. Alojz Ihan3) , oštar je u ocjenama: ‘‘Čovjek je stigmatiziran ako ne dosegne standarde koji su-naravno-zadani na umjetan način, s predumišljajem. Tragično je to što se cjelokupno djetetovo biće poistovjećuje s rezultatima. Kada tijekom takvog društvenog programiranja roditelji, odnosno odgajatelji dijete povrijede, unište njegovu prirodno danu osobnost, tada takav čovjek postane okorjelo, mehaničko, prilično neživo biće. Zombi.4)“

 

Takvi su visokoobrazovani, prema školskim standardima uspješni i u neoliberalnom sustavu učinkoviti ‘‘zombiji“ stvorili ropske okolnosti u kojima živi većina zapadnjačkog stanovništva. Koje, pak, našu djecu obrazuje da budu to isto. A isto se istim nikada ne može promijeniti. Za promjene i drukčiji svijet potrebni su mladi, ne oni s nadasve visokom kognitivnom inteligencijom, već osjećajno i socijalno inteligentne suosjećajne osobe. Koje se usuđuju razmišljati na neprilagođen način. Drukčiji od onog jednodimenzionalnog razmišljanja.

 

Na filmskom je platnu zabilježena tvrdnja sir Kena Robinsona,5) a njegovo predavanje na TED-u preko interneta je pogledalo više od deset milijuna gledatelja, da se 98% djece rađa kao vrlo nadareno, a nakon školovanja nadarenih ostane tek 2%. ‘‘Četverogodišnja djeca postavljaju po četiri stotine pitanja dnevno, nakon toga krenu u školu i radoznalost ih mine. U dobi od deset godina više ne postavljaju nikakva pitanja jer ih stvari više ne zanimaju.“ Kamo nestaje mašta, na koji to način većina škola uspije zatrti djetetove talente i stvaralaštvo?

 

U intervjuu danom Vesni Vaupotič, novinarki Dnevnika, Wagenhofer je rekao: ‘‘Ljudi moraju funkcionirati i to je jedino što je važno, ali ljudima koji samo funkcioniraju jednostavno nedostaje stvaralaštvo.“ I podsjeća nas na način kako su, na ovim prostorima, nastale škole. Prve obavezne javne škole uvela je 1774. godine Marija Terezija.

Poznati profesor imunologije, pisac i pjesnik dr. Alojz Ihan3)  oštar je u ocjenama: ‘‘Čovjek je stigmatiziran ako ne dosegne standarde koji su-naravno-zadani na umjetan način, s predumišljajem. Tragično je to što se cjelokupno djetetovo biće poistovjećuje s rezultatima. Kada tijekom takvog društvenog programiranja roditelji, odnosno odgajatelji dijete povrijede, unište njegovu prirodno danu osobnost, tada takav čovjek postane okorjelo, mehaničko, prilično neživo biće. Zombi

 

Kako su pruski vojnici uvijek namlatili austrougarsku vojsku, Mariji su Tereziji objasnili da se to dešava zato što Prusi imaju škole za obuku vojnika i časnika. Vojarne. I dan danas mnoge građevine u Austriji, ali i kod nas, nalikuju vojarnama. ‘‘Nakon toga su, u vrijeme industrijske revolucije, trebali industrijski školovane ljude, takve koji su znali posluživati strojeve, a od onda se nije mnogo toga promijenilo“, tvrdi Wagenhofer.

 

‘‘Austrija ima za sobom šezdeset godina gospodarskog rasta i, usprkos tome, više dugova i veći broj nezaposlenih nego poslije 2. svjetskog rata. To vodi u katastrofu“, uvjeren je režiser. Zbog toga smatra kako bismo se morali oprostiti od života koji je u cijelosti podređen samo gospodarskoj koristi.

 

Naime, s konkurentnošću se nećemo moći suprotstaviti klimatskim promjenama, a ni novac se ne može jesti… Je li nam stvarna svrha postati tako ‘‘uspješnima“ kao što su to Kinezi, pita Wagenhofer i dodaje: ‘‘Među mladima u Kini najčešći je uzrok smrti samoubojstvo. Desetine mladih, u cvijetu života, jednostavno podliježu neizdrživom pritisku. Ima li to smisla?“

 

Ima li smisla to što djeca u školu odlaze u sedam sati, a kući se vraćaju poslije 21 sat, a na kraju tjedna još imaju i instrukcije? I zavide roditeljima na tome što mogu na miru gledati televiziju, dok ona moraju samo učiti do potpune iscrpljenosti? Tako izgleda školovanje najnadarenije djece u Kini.

 

Ne, mučenje i dresura djece u potpunoj su suprotnosti sa željama većine roditelja: da im djeca budu sretna! U ‘‘Abecedi“ je prikazano nekoliko primjera drukčijih načina učenja kakvih je svakog dana sve više. Na primjer, sve troje mojih unuka polazi Waldorfsku školu, u kojoj prepoznaju talente svakog pojedinog učenika, te ih potiču da se razvijaju u ono za što su najnadarenija. Njeguju njihove duše i razgibavaju im tijela, a posebno naglašavaju maštu i stvaralaštvo, te ih uče kako biti dobrim ljudima, sposobnima za zajedništvo u svakodnevnom životu.

 

Ista je novinarka, Vesna Vaupotič, u Objektivu (26. travnja) predstavila njemačkog posebnog pedagoga Niklasa Gidiona, učitelja i neformalnog ravnatelja slobodne demokratske škole Kapriole, u Freiburgu. Posjetio je Ljubljanu kako bi predstavio koncept škole u kojoj se djeca slobodno igraju, a uče dobrovoljno i to tada kada ih to zanima. U Europi je sada više od trideset demokratskih škola, a neke već imaju nekoliko desetljeća dugu tradiciju. Najstarija, Sumerhill School, u V. Britaniji, bila je osnovana još 1921. godine, a mnogo je takvih škola osnovano sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Najviše me oduševilo što u školi imaju i takve ‘‘priznate“ predmete kao što su: brbljanje s prijateljima i izležavanje na sofi. Gideon je uvjeren kako su, unutar procesa učenja, ljenčarenje i dosađivanje važni predmeti, te kaže: ‘‘U našoj je kulturi dosađivanje gadno podcijenjeno.“  Da, nema pravog stvaralaštva bez prividnog ljenčarenja. Jer intuicija izbije na površinu tek nakon ‘‘stvaralačkog ljenčarenja“, kako su to govorili stari Grci…

 

Kao što rekoh, u školi Kaprioli djeca – ne upotrebljavaju riječ učenik – uče samo onda kada to sama žele i samo ono što ih stvarno i zanima. Odrasli im vjeruju da rado uče samo ako ih pustimo na miru, jer su na učenje spremna od rođenja. Nema potrebe za prisilom jer ih pokreće vlastita radoznalost i želja za znanjem.

 

Škola je otvorena od 8 do 16 sati, a prisutnost je obavezna između 8.30 i 13 sati. Najviše školsko tijelo, koje je i donijelo odluku o takvom radnom vremenu, je školska skupština. Sastaje se jednom tjedno, a vode je sama djeca. Na skupštini mogu glasati svi prisutni, svaki od 150 učenika i 24 učiteljice i učitelja i svatko ima jedan glas. U školi nema razreda kao ni satnice. Radionice i predavanja nastaju na poticaj djece i omladine, koji svoje želje napišu na listiće papira, a odabrani su oni koji dobiju najviše glasova.

 

Gideon je svake godine iznenađen činjenicom da djeca žele učiti klasične predmete: materinski jezik, matematiku i engleski jezik. Naime, takav je kulturni obrazac u kojem živimo te zbog toga smatramo kako su za naš život najvažniji upravo ti predmeti.

 

Usprkos tome škola ima niz radionica u kojima se izgrađuju sljedeća znanja: drvodjeljska radionica – koja bi, nakon strašne prirodne šumske katastrofe –  u Sloveniji sada bila najpotrebnija, radionica pisanja – pisarnica, razne umjetničke radionice, kazališna gluma, zatim povezani prirodoslovni predmeti s laboratorijskim pokusima, vrtlarska radionica (hura!), kuhanje i pečenje, sportske igre, čitanje mlađima i tako dalje.

 

Najviše me oduševilo što u školi imaju i takve ‘‘priznate“ predmete kao što su: brbljanje s prijateljima i izležavanje na sofi. Gideon je uvjeren kako su, unutar procesa učenja, ljenčarenje i dosađivanje važni predmeti, te kaže: ‘‘U našoj je kulturi dosađivanje gadno podcijenjeno.“ Da, nema pravog stvaralaštva bez prividnog ljenčarenja. Jer intuicija izbije na površinu tek nakon ‘‘stvaralačkog ljenčarenja“, kako su to govorili stari Grci…

Kada shvatimo da smo, ne samo u školi već i na svijetu, prisutni upravo zato da bismo bili sretni, tada će se svijet početi mijenjati. Kada broj sretnih bude veći od onog nesretnih, tada će svijet biti potpuno drukčiji od današnjeg. Neka se to dogodi što prije!

 

Dok sam, za potrebe ove kolumne, lutala internetom, pogledala sam i dokumentarni film ‘‘Children Full of Life“ (Djeca puna života), o učitelju Toshiro Kanamoriju, koji podučava 4 razreda osnovne škole u školi blizu Tokija. Uglavnom ih podučava u tome kako živjeti, kako otkriti svoje najdublje osjećaje, kako prijateljevati i sudjelovati, kako timski zajedno raditi za zajednicu. Kada ulazi u razred, Kanamori pozdravlja učenike pitanjem zbog čega su u školi, a djeca skaču, dižu ruke i uzvikuju: ‘‘Da budemo sretna!“

 

Kad shvatimo da smo, ne samo u školi već i na svijetu, prisutni upravo zato da bismo bili sretni tada će se svijet početi mijenjati. Kad broj sretnih bude veći od onog nesretnih, tada će svijet biti potpuno drukčiji od današnjeg. Neka se to dogodi što prije!

 

________________

 

1) ‘‘Abeceda“, dokumentarni film prikazan i u Zagrebu na ovogodišnjem Doxu.

 

2) Edwin Wagenhofer, rođen 27. svibnja u Amstettenu, Donja Austrija, austrijski režiser mnogobrojnih dokumentarnih filmova. Diplomirao na Bečkom institutu za tehnologiju. Godinama je radio kao pomoćni snimatelj da bi, od 1987. godine krenuo u samostalne projekte.

 

3) Alojz Ihan, rođen 23. lipnja 1961. godine u Ljubljani, 1987. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Ljubljani, a doktorirao 1993. godine. Specijalist kliničke mikrobiologije. Uz pisanje strukovne medicinske literature izdano mu je šest knjiga poezije, tri romana i dvije knjige eseja. Za svoj literarni rad primio je brojne nagrade, a 1996. i Prešernovu nagradu.

 

4) Zombi, haićanski ruralni termin koji označava ljudsko nemrtvo truplo u pokretno stanje vraćeno vuduu magijom. Općenito označava ljudsko biće bez vlastite svijesti i pod tuđom mentalnom kontrolom.

 

5) Sir Ken Robinson, rođen 4. ožujka 1950. godine u Liverpoolu, engleski pisac, doktorirao 1981. godine na sveučilištu u Londonu, profesor emeritus na sveučilištu u Warwicku, dobitnik brojnih nagrada i počasnih akademskih titula, zagovornik slobodnog školskog obrazovanja.

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: Abeceda, Alojz Ihan, autograf.hr, dijete, Dnevnik, Doks, Dubravko Poletti Kopešić, Erwin Wagenhofer, film, Gideon, kolumna, Ljubljanski zvon, Manca Košir, Objektiv, obrazovanje, profesor, škola, život

Josipović: Hrvatska je normalna zemlja

Autor: autograf.hr / 28.11.2013. Leave a Comment

”Općenito, sadašnja vlada podigla je razinu poštivanja zakonitosti, nastavila je borbu protiv korupcije i kriminala, a također je nastavila i s politikom zaštite manjinskih i ljudskih prava – što su sve vrlo pozitivni pomaci. Kad se radi o kritici, radije je izravno upućujem kad mislim da treba nego preko medija. No, kao i većina naših građana, smatram da bi se puno više moralo napraviti u pitanjima gospodarskog oporavka, a naročito zapošljavanja – posebno mladih ljudi”, kazao je predsjednik Republike Ivo Josipović u razgovoru za politički dvotjednik Objektiv odgovarajući na pitanje kako komentira rad vlade Zorana Milanovića.

 

Odgovarajući na hipotetičko pitanje što bi on učinio da je na premijerovu mjestu, Predsjednik je ustvrdio: ”Vjerujete mi – posao koji obavljam toliko je zahtjevan da ne tražim novi, niti se u tome smislu mogu postaviti u premijerove ‘cipele’. Ali, zasigurno, s cijelom Vladom tražio bih način da se potakne gospodarski razvoj. Sigurno i Vlada premijera Milanovića nastoji isto. Ono što mislim da bi svaka vlada trebala prvo učiniti jest otkloniti brojne birokratske, često potpuno nerazumne i trome procedure koje odbijaju i domaće i strane ulagače”.

 

Ivo Josipović ne smatra da je Hrvatska ”tužna država”, kako mu je postavljeno pitanje. Dapače, vrlo optimistično i smireno odgovara: “Ne bih rekao da je Hrvatska tužna država. Ima, naravno, pojava koje nas čine tužnima – primjerice, ono što se nedavno dogodilo u Vukovaru – ali Hrvatska je, rekao bih, i zemlja u kojoj ima i uspjeha, i optimizma, i mnogo osobne i obiteljske sreće. Mi smo mala zemlja, međusobno se ipak dobro poznajemo i mislim da se moramo brinuti jedni za druge, voditi računa o tome da se međusobno ne sukobljavamo i da ne radimo jedni protiv drugih.

 

Trošimo mnogo vremena na stvari koje katkad druge čine nesretnima, umjesto da više vodimo računa o tome da je život kratak, da ga treba iskoristiti najbolje što možemo i da najčešće možemo uskladiti svoje želje sa željama i potrebama drugih ljudi. Više sam puta rekao da je Hrvatska danas ipak jedna manje-više normalna zemlja, sve sličnija drugim europskim državama. Htio bih da budemo i bolji od toga, ali na tome moramo raditi svi zajedno i solidarno”.

 

Kaže i to da je percepcija Hrvatske u svijetu puno pozitivnija nego što se to čini nama koji u njoj živimo. ”Ulazak u Europsku uniju povećao je ne samo ugled naše zemlje nego i njen utjecaj. Postali smo vidljiviji. Povrh toga, mnogi ljudi našu zemlju poznaju – bili su ovdje kao gosti, najčešće kao turisti. Važno je da nas bolje prepoznaju i po proizvodima i po brendovima, ali na tome moramo još raditi. Ukratko, mislim da nemamo većih problema s identitetom, niti s percepcijom drugih o nama. Ali ima i negativnih napisa, posebno kada je riječ o primjerima netolerancije, korupcije ili ugrožavanja ljudskih prava.

 

Posljednji vukovarski događaji imali su vrlo loš odjek među stranim diplomatima i medijima. Slično je i s povremenim nacionalističkim ispadima ili aktima kojima se direktno ili indirektno priziva ustaštvo, poput Šimunićeva ispada na utakmici s Islandom. Ni lutanje vezano za europski uhidbeni nalog nije pridonijelo ugledu Hrvatske. Ali zato je sve više pozitivnih napisa i komentara o Hrvatskoj, njenim ljepotama i uspjesima naših ljudi, koje, izgleda, više zapažaju strani nego naši mediji”.

 

O činjenici da Hrvatska ima problema s inozemnim ulagačima, koji najčešće odustaju od ulaganja u Hrvatsku jer ne mogu preskočiti silne i nevjerojatne birokratske prepreke, predsjednik Josipović kaže da ”bismo se trebali prestati bojati da će nas netko drugi ‘okupirati’ kroz investicije ili da će nas ‘opljačkati’. I mene katkad čudi što smo tako zatvoreni prema stranim investicijama, a svake godine k nama dolaze milijuni stranaca. Mnogi naši ljudi radili su u inozemstvu. Dakle, strance i strane poduzetnike dobro poznajemo. Mislim da je u našoj svijesti još vrlo jaka protekcionistička svijest – očekivanje da nas netko mora ‘zaštititi’ pred drugima, a posebno pred strancima. Mnogi se plaše stranih investitora jer se suviše oslanjaju na razne državne mjere poticanja i zaštite.

 

Ali na otvorenom tržištu država nije glavni akter. Ona je tu samo u slučaju krajnjeg problema, ali ne i kao stalan oslonac. Oni koji se stalno oslanjaju na druge, nikada neće sami naučiti hodati. Nemamo se čega plašiti – niti smo manje sposobni niti manje marljivi od ostalih u svijetu. Uostalom, i naši ljudi imaju priliku investirati drugdje, pa i to treba iskoristiti. A kao pravnik prepoznajem brojne komplicirane i trome procedure, nerazumne birokratske zahtjeve i odsutnost nužne fleksibilnosti države kao servisa kvalitetnoga gospodarstva. Kao što sam već rekao, nastojao bih otvoriti Hrvatsku kao atraktivno tržište, ponajprije otklanjanjem brojnih birokratskih zapreka s kojima se susreću gospodarstvenici, i domaći i strani”.

 

A o odnosu Crkve prema građanima i njezinu utjecaju na društvo, Josipović je izjavio: ”Kao što znate, od početka svog mandata pokazivao sam interes za poziciju i djelovanje raznih vjerskih zajednica te sam s njima uspostavio vrlo dobre odnose. Ništa nije smetalo to što osobno ne pripadam nijednoj crkvi, odnosno što nisam religiozan. Razgovarali smo uvijek s mnogo međusobnog uvažavanja. Istodobno, ja sam zagovornik sekularizma, i u tome mislim da u ovoj zemlji nisam usamljen.

 

Mislim da nije ispravno da se inzistira na tome da crkve nemaju mjesta u društvu, odnosno da bi trebale biti samo ‘privatna stvar’. Ali istodobno, nema mjesta ni dociranju i patroniziranju društva. Mi živimo u demokratskom društvu, gdje vlast pripada narodu, a obavljaju je legitimno izabrani predstavnici naroda. Nametanje samo jednog pogleda na svijet nikada nije dobro. Važno je da svi učinimo sve što možemo kako bismo povećali razinu međusobnog uvažavanja i priznavanja – to mi se čini kao najbolja formula za stabilnost i uspjeh društva”.

Filed Under: Hrvatska, Ured predsjednika, Vlada Tagged With: autograf.hr, Crkva, Europska unija, Hrvatska, Ivo Josipović, korupcija, kriminal, mediji, Objektiv, politika, Vlada, Vukovar, Zoran Milanović

Andrea Zlatar: Kultura je najpolitičniji prostor

Autor: Milan Pavlinović / 31.10.2013. Leave a Comment

”Kada govorimo o pritiscima, kritikama ili napadima, akteri s kulturne scene često zauzimaju neku vrstu ‘rezervne’ pozicije kao da nisu dio te scene, kao da problemi ili uspjesi tog područja nisu i njihovi”, rekla je ministrica kulture Andrea Zlatar u intervjuu u novome broju magazina Objektiv o kritikama na njezin dosadašnji rad.

 

”Mnogo je pozitivnih reakcija na ono što radim sa svojim timom u Ministarstvu kulture pa ne mogu prihvatiti dojam o neprestanim napadima. No oni su svakodnevni dio posla i poticaji su im raznoliki – oni simplificirano politički, naprosto što pripadam korpusu drukčije političke opcije, a ima onih koji se ne slažu s inzistiranjem na poštovanju zakona i zakonskih propisa i procedura”, izajvila je Andrea Zlatar.

 

Ministrica je naglasila da je kultura konfliktna sama po sebi pa rasprave ne treba doživljavati kao napad, ali tvrdi da bi osobno voljela da u njima dominiraju argumenti, a ne često površni vrijednosni sudovi. Na pitanje nije li kultura svojim djelovanjem kritika vlasti, odgovorila je: ”Umjetnički izričaji svojim propitivanjem i kritikom svakako jesu snažan korektiv vlasti u usko političkom smislu, ali ga i mijenjaju i unapređuju. Prostor kulture je i najpolitičniji prostor djelovanja, kao što je i prostor subverzije, poticaj na drukčije mišljenje, na drukčiji kut gledanja. Upravo stoga, djelovanje u kulturi u najširem smislu, ima iznimno snažan utjecaj na sve ostale segmente naših života, ali toliko i veću odgovornost.”

 

Ministricu se često prozivalo radi mogućeg sukoba interesa zbog nepravodobnoga prijenosa udjela u nakladniku neprofitnog dvotjednika Zarez. Objasnila je kako joj je Povjerenstvo za sprječavanje sukoba odredilo propisanu financijsku mjeru, ustvrdivši kako nikomu nije pogodovala niti je stekla ikakvu osobnu materijalnu korist.

 

Dio javnosti napadao ju je i da se u Ministarstvu okružila osobnom klikom te da ne želi čuti nikakva druga mišljenja. ”Kao i svi drugi ministri, izabrala sam šestero najbližih suradnika na poslovima zamjenika, pomoćnika i savjetnika i oni su, logično, i moji najbliži suradnici. Po svojim interesima, stručnim znanjima, dosadašnjim karijerama i iskustvima, pa čak i svjetonazorima, riječ je o vrlo različitim osobama koje bi bilo vrlo teško podvesti pod značenje riječi klika”, rekla je ministrica za Objektiv.

 

U razgovoru je pojasnila i što se događa s hrvatskom kulturom nakon ulaska u Europsku uniju, novcem iz europskih fondova i državnom proračunu za kulturu. Izjavila je da je Hrvatskoj dostupan novac iz tzv. strukturnih fondova te da ministarstvo slijedi tri glavna projekta.

 

Prvi je obnova baštine, ali s promijenjenim načinima upravljanja, kako bi bila dostupna svima i koji  moraju potaknuti razvoj lokalne zajednice. Drugi je projekt razvoj ljudskih resursa, a treći razvoj i pozicioniranje kreativnih industrija. Naglasila je kako inicijativa mora doći s lokalne razine, što nužno upućuje na suradnju.

 

Nabrojila je strategije koje poduzima za razvoj kulture u zemlji, odgovorila je što je napravila u polovici svoga mandata te što još planira učiniti. Tako je najavila da kulturnjake čeka donošenje sveobuhvatne medijske strategije, diversifikacija izvora financiranja, povećanje umjetničke i medijske proizvodnje te osnivanje Nacionalnoga centra za knjigu.

 

Filed Under: Baština, Kultura Tagged With: Andrea Zlatar, autograf.hr, intervju, kultura, Milan Pavlinović, Ministarstvo kulture, Objektiv, Zarez

Rolling Stone dokotrljao se do nas

Autor: autograf.hr / 21.10.2013. Leave a Comment

Nakon više od 45 godina, dokotrljao se i do nas: na našim kioscima pojavilo se hrvatsko izdanje američkog časopisa Rolling Stone. Ideja da se takva vrsta časopisa objavljuje kod nas čini se nerealna, s obzirom na loše stanje u tiskanim medijima, ali nije tako. Licencno izdanje Rolling Stonea prodavat će se u cijeloj regiji, u državama bivše Jugoslavije. Optimizam da postoji publika koja će čitati takav glazbeni časopis potvrđena je i činjenicom da je Facebook stranicu hrvatskog izdanja nakon pokretanja u nekoliko sati lajkalo preko 1000 ljudi, a brojni komentari ljudi su puni podrške.

 

Magazin Rolling Stone pokrenut je 1967. u San Franciscu, u SAD-u, a osnivač i glavni urednik (tada, ali i danas) je Jann Wenner. Wennera je na izdavanje magazina potaknula ideja da radi časopis koji nije o glazbi, nego o stvarima koje glazba pokreće. Licencna izdanja magazina danas izlaze u 25 svjetskih zemalja, među kojima su Argentina, Australija, Kina, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Rusija…

 

“Rolling Stone nebrojeno je puta pomicao granice – u izdavaštvu, novinarstvu, fotografiji. Stvarao je zvijezde, pratio njihove uspone pa i padove, pokretao je trendove. To su tek neki od razloga zašto smo se odlučili dovesti upravo taj magazin na tržište regije – vjerujemo kako je takav sadržaj dobrodošao ovdje, čak i ne samo ljubiteljima glazbe jer Rolling Stone se bavi i filmom, televizijom, nudi sociološko-društvene reportaže pa i političke intervjue. Dobiti licencu Rolling Stonea nije jednostavno. Ipak, nije ni nemoguće. Istina, bio je to dugotrajan proces – trajao je negdje oko godinu i pol dana. Uključivao je puno rada i truda pa i odricanja, ako ćete iskreno”, rekla je glavna urednica Ela Radić.

 

Autorski tekstovi i američki best of 

 

Kako kaže izdavač, zbog ljubitelja glazbe i čitatelje odredili su cijenu od 15 kuna kao “granicu boli” koju danas mogu podnijeti mnogi za mjesečnik opsega 150 stranica luksuznog papira.

 

Sadržaj hrvatskog Rolling Stonea temeljit će se na odabiru aktualnih tekstova iz recentnih američkih izdanja i autorskim tekstovima mladih novinara iz područja cijele regije. Prvi broj donosi analizu rock scene u regiji, o kojoj govore Goran Bare, Van Gogh, Superhiksi, Zoran Predin, Dubioza kolektiv i Rambo Amadeus; uspoređuje se hrvatsko i srpsko sudstvo kroz primjer Marijinog zakona; piše se o povratku Michaela J. Foxa na male ekrane, o popularnosti Macklemorea i Robina Thickea, analizira se se fenomenom Severine, otkriva spasitelja bluesa Garyja Clarka Jr.-a i donosi priča o kralju marihuane Clayu Rouecheu koji je promijenio trgovinu travom. Objavljen je i veliki intervju s kazališnim redateljem Oliverom Frljićem.

 

Poseban temat “Rane godine” slavnog rock novinara Greila Marcusa govori kako su izgledali prvi brojevi i naslovnice magazina Rolling Stone, a objavljena je i Wennerova kolumna u povodu 1000. broja. Kako je rekao kineski filozof Lao Ce: “Putovanje od tisuću kilometara počinje prvim korakom». Hrvatski Rolling Stone je napravio prvi korak i nadam se da će i njegovo jubilarno izdanje jednog dana biti posvećeno ranim godinama.

 

Prenosimo sa portala Objektiv (Milan Pavlinović)

 

Filed Under: Glazba, Kultura Tagged With: Ela Radić, Hrvatska, Jann Wenner, Milan Pavlinović, Objektiv, Rolling Stone, San Francisco

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu postupka

    Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu...

    m-bacic
  2. Šeks & drugs

    Šeks & drugs

    viktor-ivancic
  3. Štepinčevo

    Štepinčevo

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    anja-kozul
  2. Čudo u Ogulinu

    Čudo u Ogulinu

    paulina-arbutina
  3. Ujedinjena Baranja za Baniju

    Ujedinjena Baranja za Baniju

    nenad-jovanovic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se