Cara Delevingne u najmanju ruku neuobičajeno utjelovljuje pojam supermodela, s tim svojim čupavim obrvama koje bi postidjele i Stipu Mesića, a kamoli Brooke Shields, i s tim svojim kratkim prednjim zubima zbog kojih ju je ljepše gledati namrštenu nego nasmiješenu. Ipak, nema tog trgovačkog centra u kom je nećete ugledati: brendovi u rasponu od Burberryja do Applea sve do ljetos su se lomili da im Delevingne bude noseće lice kampanja. [Read more…]
Nebo u kaljuži
Elias i njegovi prijatelji opsjednuti su glazbom i pop-kulturom općenito. Dane provode jedni kod drugih u stanovima gdje preslušavaju “vinilke” i raspravljaju o rock&rollu, književnosti i djevojkama. Činjenica da preslušavaju vinil umjesto cd-a ukazuje na odmak od trenutačne situacije u svijetu muzike i od svijeta općenito. [Read more…]
Sve zbog jednog dječaka
Formalno gledano, filmovi koji prate odrastanje protagonista tijekom duljeg razdoblja nisu novost; sposobnost komprimiranja vremena, tako tipična za film, čini ga idealnim medijem za bildungsroman. Začeo ih je, možda, Satyajit Ray u svojoj trilogiji o Apuu. U zapadnom je kulturnom krugu štafetu preuzeo François Truffaut kroz četiri filma o Antoineu Doinelu – iako se od njih mahom pamti tek prvi, ”400 udaraca”. S vremenom su ovakvi filmovi sve više bivali čisti dokumentarci, s vjerojatnim vrhuncem u djelu ”Hoop Dreams” Stevea Jamesa.
Prezime redatelja Richarda Linklatera zapravo se ne izgovara kao što bi se izgovarale njegove sastavnice, glagoli “link” i “later”, ali upravo je u tom naknadnom povezivanju inicijalno disparatnih sastavnica jednog dječaštva glavni genij njegova najnovijeg i najuspjelijeg filma, “Odrastanja”
Forma je, u isti mah, neophodna sastavnica svih uspjelih djela Richarda Linklatera, američkog (i prije svega teksaškog) filmaša najpoznatijeg po trilogiji ”Prije” (”svitanja”, ”sumraka”, ”ponoći”) i, možda, po eksperimentiranju s rotoskopiranjem igranih filmova u proteklom desetljeću. Linklater se voli unutar zadane forme poigravati s linearnom radnjom i meandrirati s pripovijedanjem na načine koji su američkoj kinematografiji najčešće strani. Ne čudi, stoga, da je Linklatera privukla mogućnost da snimi najsloženiji i najambiciozniji filmski bildungsroman dosad.
”Odrastanje” u svojih 165 minuta sažima dvanaest godina školovanja jednog dječaka – od prvog razreda osnovne škole, do mature i upisa na studij. Jednostavna računica govori da time svakoj godini dopada nešto manje od četrnaest minuta, ali Linklaterov postupak ni trenutka nije tako krut: ništa nam pri gledanju ne govori da smo prešli iz jedne godine u drugu, ništa osim gledanja samog. Protagonist Mason Evans Junior (kao i glumac koji ga tumači, Ellar Coltrane) odrasta nam pred očima, zajedno sa sestrom (Lorelei Linklater, redateljevom kćeri), dok njihovi roditelji (Patricia Arquette i Ethan Hawke) polako prolaze zenitom svoje zrelosti.
S formalne strane, ”Odrastanje” je podvig samim time što postoji. Činjenica da je jedan kreativni tim imao volje stati ispred i iza kamere svake godine od 2002. do 2013. i snimati priču koja ima elemente igranog filma, ali samom prirodom okolnosti nosi goleme udjele dokumentarizma i improvizacije, te doživjeti da cjelokupnom snimljenom materijalu dade koherentan oblik i iznese dugogodišnji neopjevani trud pred javnost toliko je atipična za današnje produkcijske okolnosti – napose američke – da ne čudi što je riječ o najopjevanijem filmu godine na matičnom tlu.
Linklaterov je film prepun podigranih opažanja, od stranputica i nedoumica koje prolaženje kroz labirint odrastanja neizbježno sa sobom nosi, preko rodno specifičnih uvjetovanosti druge strane medalje, roditeljstva, sve do ideoloških i svjetonazorskih raznorodnosti Teksasa na početku 21. stoljeća
Amerikanci, koji nijednim elementom svoje kinematografske strukture nisu pridonijeli pojavi ovog filma, imaju razloga ponositi se Linklaterom. Ono što najviše upada u oči pri inicijalnom iskustvu ”Odrastanja” je količina čimbenika koji su morali biti postavljeni točno kako treba već od samog početka – od odabira glumačke postave, preko zadavanja scenarističkih silnica koje su morale biti dovoljno podatne da podnesu sve nepredviđene okolnosti, do izbora načina snimanja. ”Odrastanje” je od prvog do posljednjeg kadra snimljeno na filmskoj vrpci, a premda će rijetko kad s nje biti i projicirano, već je samim izgledom praznik za oči.
Iako je formalno pripisan Linkateru, scenarij je tu upadljivo plod udruženih napora cijele glumačke ekipe, na način rijetko viđan kod Amera još od zlatnih dana Johna Cassavetesa. Inicijalna ideja praćenja odrastanja djece razvedenih roditelja ostavila je likovima oca i majke dovoljno prostora za neizravno, organsko oblikovanje – možda unaprijed skicirano, ali u svim pojavnostima tečno i uvjerljivo kroz fingirani, ali uživljeni dokumentarizam.
Majku Oliviju zatječemo u samohranoj fazi, dok trpi prvog u nizu surogatnih otaca djece koju je biološki tata ostavio jer su mu došla prerano, dok još nije pronašao sebe. Arquette isprva djeluje osuđena na ulogu žene-žrtve, naročito kad otkrijemo da je valjda svaki Teksašanin sklon vezi s majkom dvoje djece ujedno sklon i alkoholu. Ipak, njezino tumačenje baš nikad ne prelazi u utjelovljivanje osobe vrijedne žaljenja: od usputnog otkrića da je uspjela školovati samu sebe i postati cijenjena sveučilišna predavačica, do saznanja da je u učiteljskom pozivu uspjela promijeniti niz života nabolje (i to ne samo u predavaonici), Olivia ostaje ključno uvjetovana svojim životnim djelom – majčinstvom. Čvrsta i kad je slaba, odlučna i kad je u krajnjem beznađu, Olivia je zbog same prirode ”Odrastanja” možda najdirljiviji portret majke na filmu.
Otac, Mason Senior, isprva je pojam iz mašte, snova i tlapnji za svoju djecu, dok je gledatelj prepušten zamišljanju gada koji ih je mogao ostaviti. Kad se napokon pojavi u liku Ethana Hawkea, shvaćamo da smo ga možda prebrzo osudili: on je doista nezreo za očinstvo, a budući da je muško, može se ispričati i otići. Latentni seksizam takve situacije samo je jedno u nizu podigranih opažanja kojih je Linklaterov film prepun; Masonovo nastojanje da izraste u cjelovitu osobu kao svjetonazorski liberal bez stvarne struke u ultrakonzervativnom, oružjem sluđenom Teksasu – kao i djelovanje njegovih pojavljivanja na djecu – neočekivana je draž ”Odrastanja”.
Izvorni naziv filma, ”Dječaštvo”, odnosi se na upravo te godine između djetinjstva i muževnosti koje tako presudno oblikuju svakog muškarca; ali Lorelei Linklater kao Samantha prolazi cijeli spektar stasavanja u ženu naporedo sa svojim bratom protagonistom. Od maltretiranja Masona oponašanjem Britney Spears, preko više nego uvjerljivog skanjivanja nad očevim pokušajima da je uputi u “one stvari”, do kretanja u život vlastitim putem, mala Sam, uvijek smještena na margine, tihi je portret ženstvenosti u tim brutalnim godinama samoodređenja. ”Odrastanje”, kao rodno neutralan prijevod, daje njezinom nastupu nužnu ravnopravnost. (Usput, Linklater je htio nazvati svoj film ”Dvanaest godina” prije nego što je film gotovo posve jednaka naziva ostvario pozamašnu prepoznatljivost samo pola godine prije premijere ”Odrastanja”).
Naravno, lavlji dio filma na svojim krhkim plećima nosi Ellar Coltrane. Plakat i prvi kadar filma zatječu ga kao prekrasnog dječaka zagledanog u oblake: život je pred njim, snovi su na dlanu. Mudrost ”Odrastanja” krije se u nenametljivim načinima na koje iznosi sve sastavnice budućih ograničenja Masonova života. Dok leži na travnjaku i gleda u nebo, Mason ne može znati što ga sve već tada uvjetuje: ne zna to ni Linklaterov film, ali ima dovoljno povjerenja u postavljene silnice da kroz svoje trajanje oblikuje stijenke labirinta. Jer stasavanje u dječaštvu jest golem, brutalan labirint koji svatko od nas mora proći bez ijedne imalo upotrebljive upute.
Linklater se u svojemu prvom uspjehu, filmu ”Slacker”, etablirao kao glasnogovornik famozne Generacije X, iako joj ne pripada; sada se, pak, dokazuje kao suptilan i uvjerljiv kroničar života naraštaja svoje djece, mnogostruko razapetih Milenijaca.
Valjalo je imati snagu i izdržljivost da se “Odrastanje” snimi; gotov film nas, iznad svega, podsjeća na to da je odrastanje, obično odrastanje, bez ikakvog pretjeranog dramatiziranja, najveći izazov koji nam život može donijeti
To je, s jedne strane, neophodan dar za svakog filmaša željnog izmiriti dokumentarista i pripovjedača u sebi; s druge, nikada do ”Odrastanja” nijedan filmski autor nije, posve jednostavno, imao platno koje bi bilo dovoljno veliko da na njemu prikaže puninu muke i divote presudnih godina pokušaja i pogrešaka koje tvore odrastanje. Nikad sentimentalna, Linklaterova humanost proteže se na sve likove filma, od nosećih do najusputnijih, i tvori čvrstu potku na koju se dade nanizati punih dvanaest godina.
Lišeno uobičajenih pripovjednih silnica scenarističke strukture od tri čina, ”Odrastanje” djeluje kao beskrajan film sve dok se ne sjetite da prati tek zadano razdoblje: kad Mason krene studirati, prestat ćemo ga pratiti, ma što mu se dogodilo u međuvremenu. Forma je ta koja opet spašava cjelovitost Linklaterovog filma, više nego ikada prije – ali u isti mah to je forma bez koje ne bismo dobili ovako uvjerljiv potrte jednog razdoblja i jednog životnog iskustva koje uza sva svoja fiktivna uobličavanja djeluje u svim bitnim vidovima stvarno. Valjalo je imati snagu i izdržljivost da se ”Odrastanje” snimi; gotov film nas, iznad svega, podsjeća na to da je odrastanje, obično odrastanje, bez ikakvog pretjeranog dramatiziranja, najveći izazov koji nam život može donijeti.
Akt protiv odrastanja
Da nije korupcionaške, nepotističke, sitnim i krupnim interesima povezane ekipe u Ministarstvu kulture, moglo bi se reći da od Željka Jovanovića goreg nema, barem kada su u pitanju simbolične i identitetske, dakle civilizacijske, vrijednosti naše zajednice.
Neka je budaletina iz Ministarstva obrazovanja odlučila, ili je odluku, ipak, donio kakav besprizorni idiot, a možda i desničarski huligan, potencijalni batinaš, socijaldemokrat s duhovnom i inelektualnom legitimacijom Tomašićke Ruže, da u školama više ne bude školskih čistačica, nego da se poslovi čišćenja i ređenja daju u podnajam, tojest da se autsorsaju, ropkinjama iz povlaštenih privatnih tvrtki. Samo se moralno insuficijetnom mamlazu takvo što moglo omaknuti.
Ako mu se, pak, nije omaknulo, tada se radi o rijetko nedvosmislenom političkom i svjetonazorskom stavu, čiji je cilj da se đacima sugerira kako nismo svi jednaki, nego se dijelimo na robove i gospodare. Svatko tko je išao u školu zna da su školske čistačice, spremačice, tete s usisivačima, metlama, krpama i kantama prljave vode, važni akteri nastavnoga procesa, ali i procesa odrastanja. Izuzeti ih iz školskoga kolektiva čin je protiv odrastanja, protiv saznavanja, protiv djetinjstva.
Svatko tko je išao u školu zna da su školske čistačice, spremačice, tete s usisivačima, metlama, krpama i kantama prljave vode, važni akteri nastavnoga procesa, ali i procesa odrastanja. Izuzeti ih iz školskoga kolektiva čin je protiv odrastanja, protiv saznavanja, protiv djetinjstva
Evo kako je bilo: u školi koja je nosila ime Silvija Strahimira Kranjčevića, našega sarajevskog pjesnika, prognanog iz Hrvatske, sve smo čistačice zvali – teta Fata. Bilo ih je desetak, i možda se neka zbilja zvala Fata, ali mi smo ih sve tako zvali. I bilo je u tome neke dječje svireposti, organskoga šovinizma, pa smo već kao sedmogodišnjaci znali kako ćemo poniziti one koji se bave nelijepim poslom: čiste našu prljavštinu, lože razredne peći na ugljen, brinu se za red u jednome savršeno uneređenom, dakle usranom svijetu. Takve su bile škole u ono vrijeme, sredinom sedamdesetih, takve su škole u svakome vremenu, ništa se tu ne mijenja.
Svaka je teta Fata bila dobra, mudra i trpeljiva. Drukčije nas i ne bi preživjela. Mi smo namjerno prljali, rugali joj se, činili razne pasjaluke. Recimo, na užarenu kraljicu peći stavljali bismo komadiće gumice za brisanje, i onda bismo trčali niz hodnik, vičući: bojni otrovi, bojni otrovi…
Učiteljice i nastavnici bi svaku takvu situaciju, svaki takav incident u pedagoškom procesu, prepuštali teti Fati na rješavanje. Kada bi teta Fata priprijetila nepoznatom počinitelju, učiteljica, a ni razrednik nisu se htjeli petljati u odnos čistačice i učenika. I to je bilo mudro i ispravno. Trebalo nas je učiti životu, ali i nečemu što je skoro pa važnije od života: nismo, niti ćemo ikada biti bolji, pametniji, obrazovaniji, autoritativniji ljudi od svake tete Fate. Džaba nam sve škole i sva znanja, ako odrastemo u hajvane. Hajvan će rođenu mater autsorsati, zalud mu doktorati!
Jednom me je teta Fata, u trenutku potpunoga izbezumljenja, po nogama zalila kantom prljave vode. Dovukao sam se kući k’o popišan. Šta je bilo? Čistačica me zalila vodom. Šta si napravio da te zalije? To je, dobro pazite, pitanje koje čini tačku razlike između civilizacije i današnjega infantiliziranog i kreteniziranog hrvatskog društva, a i školstva: šta si napravo pa te teta Fata zalila vodom?
Kada bi teta Fata priprijetila nepoznatom počinitelju, učiteljica, a ni razrednik nisu se htjeli petljati u odnos čistačice i učenika. I to je bilo mudro i ispravno. Trebalo nas je učiti životu, ali i nečemu što je skoro pa važnije od života: nismo, niti ćemo ikada biti bolji, pametniji, obrazovaniji, autoritativniji ljudi od svake tete Fate. Džaba nam sve škole i sva znanja, ako odrastemo u hajvane. Hajvan će rođenu mater autsorsati, zalud mu doktorati!
U današnje bi doba, pretpostavljam, takva čistačica dobila otkaz, završila bi na naslovnici Jutarnjega, mogla bi biti sretna da je roditelji djeteta ne tuže, jer je, zamislite, kantom prljave vode zalila njihovoga kretenoidnog princa. Ne sjećam se više, doista, čime sam zaslužio da me teta Fata zalije, ali nema sumnje da je razlog bio dostojan svakoga današnjeg kretenoidnog princa.
Škola je imala dva ulaza: iz dvorišta su, kroz uska i niska, pomalo nedostojna vrata ulazili đaci. Preko porte, lijepe, samostanske austrougarske porte, prolazili su nastavnici i roditelji. Sedam godina išao sam u tu školu, sedam godina pokušavao sam barem jednom proći kroz glavna vrata, ali nije se moglo pokraj čika Šaćira. Golemi, sijedi starac s brčićima i u modroj kuti, partizanski prvoborac, spomeničar, radio je kao školski portir, podvornik i neka vrsta šefa logistike.
Jednom sam s majkom pokušao ući na glavna vrata. Nju je propustio, mene je vratio: neka ulazim tamo gdje ulaze đaci. Početkom devedesetih, školska zgrada je u postupku restitucije vraćena Crkvi, i danas je tu “Katolički školski centar”. Čika Šaćir je, bit će, davno umro, a ja nikada nisam ušao na ona vrata.
Rijetkih prilika, kada prođem Ulicom Mehmeda paše Sokolovića, pored kapija svoje stare škole, ista mi stvar na um padne: da mi je ući! Sad bih to, možda, i mogao. Ili ipak ne bih: da uđem, morao bih prekoračiti preko čika Šaćira mrtvog. A oni su me učili da idući svome cilju ne gazim preko mrtvih.
Ugljen je raznosio Islam. Čovjek srednjih godina, koji je očito prebolio dječju paralizu. Dok hoda, svaki mu udov svoju politiku vodi, lete ruke i noge po nekom smiješnom prirodnom zakonu, onako kako ih je jednom davno naputila bolest, a mi mu se djeca, naravno, smijemo. Jak je, i zabacuje kantama oko sebe.
Rugali smo se Islamu, on nas je učio plemenitosti. Da nije bilo njega, da nije bilo čika Šaćira i svake tete Fate, od okrutne bismo djece odrasli u još okrutnije, odvratne ljude. Ti ljudi su bili važni akteri pedagoškog procesa. Isto je bilo i u drugim školama, u Sarajevu, u Bosni, u Hrvatskoj, svugdje. Bez njih nema školskoga kolektiva
Govori teško, svaku ga drugu razumiješ. Približiš li mu se previše, mogao bi te i udariti. Rugali smo se Islamu, on nas je učio plemenitosti. Da nije bilo njega, da nije bilo čika Šaćira i svake tete Fate, od okrutne bismo djece odrasli u još okrutnije, odvratne ljude. Ti ljudi su bili važni akteri pedagoškog procesa. Isto je bilo i u drugim školama, u Sarajevu, u Bosni, u Hrvatskoj, svugdje. Bez njih nema školskoga kolektiva.
Moja se učiteljica zvala Sofija Ištuk, razrednik mi je bio Hrvoje Filipović, najveći književni autoritet mi je za cijeli život ostao strašni nastavnik srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskog Abdulah Šahmanović. Direktor škole bio je dobar, blag čovjek, koji je inače predavao matematiku. Zvao se Lazar Andrijašević. Nitko od njih, pa ni veliki Šahman, nije se u moju društvenu svijest intenzivnije utisnuo od svake tete Fate, čika Šaćira i Islama. Kada netko spomene islam, ja se, vidite, prvo sjetim Islama. Dvije riječi koje se neznatno različito naglašavaju.
Šiti se od sunita razlikuju po tome što šiti vjeruju da nije došao kraj vremena i da će se pojaviti skriveni imam, onaj koji će objasniti sve. U mome bi romanu ulogu tog Mahdija pred Sudnji dan odigrao školski ložač, koji je prebolio poliomyelitis. Bila bi to dobra priča, sve do trenutka kada se na nebu pojave dva Sunca…
Ne, nije ovo cmoljava reminiscencija, nisu ovo uspomene iz predmodernog doba, niti samo koristim prigodu da se narugam Željku Jovanoviću, tom nesposobnom ministru sporta i razonode. Njemu se u zemlji filonacistkinje Ruže nipošto ne bih rugao. Bio bih hajvan kada bih to činio, a od hajvanluka su me ustrajno odučavale tete Fate, čika Šaćir, Islam…
I moj razrednik Hrvoje Filipović. Ali Jovanović baš mora da je bez pameti ako ne shvaća da bi autsorsanjem školskih čistačica, pretvaranjem tih žena u roblje, bio na korak bliži tome da i sam svrši u Jasenovcu. U Jasenovcu ledenih i bešćutnih dječjih srca.
(Prenosimo s autorova portala).