autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Socijalna konstrukcija zla

Autor: / Leave a Comment

Photoxpress_726308Svakodnevno se koristimo pojmom zla. Taj pojam služi nam veoma često da bismo se odredili prema dobru, da bismo zapravo znali što je dobro.

 

Zlo kao takvo uopće ne postoji, odnosno zlo postoji samo utoliko ukoliko postoji konsenzus o tome koje je ljudsko djelovanje zlo. Naime, ljudi su tijekom povijesti određivali što bi sve moglo biti dobro, a što bi sve moglo biti zlo. Postojeća pisana literatura pokazuje nam sljedeću sliku: što je za jedne zlo, za druge je veoma dobro. Stari zavjet pun je takvih primjera.

 

U tome se smislu bavim temeljnim određenjem pojma zla, njegovim zanimljivim curricululom vitae, te potom koristeći se s pet ključnih socioloških pojmova 1) socijalno djelovanje, 2) kultura, 3) moć, 4) socijalna struktura društva i 5) socijalna integracija tražim odgovor na pitanje kako je pojam zla nastajao tijekom povijesti i što je najviše utjecalo na njegovu društvenu relevantnost.

 

Uvod

Zlo kao takvo uopće ne postoji, odnosno zlo postoji samo utoliko ukoliko postoji konsenzus o tome koje je ljudsko djelovanje zlo. Naime, ljudi su tijekom povijesti određivali što bi sve moglo biti dobro, a što bi sve moglo biti zlo. Postojeća pisana literatura pokazuje nam sljedeću sliku: što je za jedne zlo, za druge je veoma dobro. Stari zavjet pun je takvih primjera

 

Kako je već u sažetku navedeno, svakodnevno se koristimo pojmom zlo i izvedenicama iz tog pojma. Frekventnost toga pojma je jako visoka. Gotovo da ne prođe jedan dan, čak i jedan sat, a da ne spomenemo taj pojam, ili neku od njegovih mnogobrojnih izvedenica. U mnogo slučajeva služi nam da bismo se odredili prema Dobru, da bismo zapravo znali što je Dobro. Taj pojam je negativna definicija Dobra.

 

No temeljno pitanje glasi: što je to ZLO i kako ono nastaje: čovjekovim djelovanjem ili Božjim davanjem? Ako je Bog najveće Dobro, zašto bi stvarao Zlo. Ako ga je već stvorio, zašto ga konačno ne pobijedi? Ili, budimo posve iskreni pa recimo: jesu li Dobro i Zlo dvije jednakovrijedne strane ljudske egzistencije u kojoj nema pobjednika?

 

Tragajući za odgovorom na gore navedeno pitanje u ovome radu polazim od temeljne konstatacije da je zlo vezano isključivo za čovjeka, da je njegov, a ne Božji proizvod, i da stoga zlo kao takvo uopće ne postoji, odnosno da zlo postoji samo utoliko ukoliko postoji konsenzus o tome koje je to ljudsko djelovanje zlo.

 

Dakle, ZLO nije negdje na drugome svijetu, u podzemlju ili nadzemlju, odnosno zlo nije izvan ljudskoga djelovanja. Ono je, kazano rječnikom katoličke molitve Ispovijedam se: misao, riječ, djelo i propust kojim je drugome učinjeno ili nije učinjeno nešto što drugi ne prihvaća kao dobro.

 

Naime, ljudi su tijekom povijesti određivali što bi sve moglo biti dobro, a što bi sve moglo biti zlo. Postojeća pisana literatura pokazuje nam sljedeću sliku: ono što je za jedne veliko zlo, za druge je neizmjerno dobro. Stari zavjet pun je takvih primjera. Izraelci su, npr. ”privatizirali” Jahvu da on u njihovo ime čini zločine nad drugim narodima samo da bi se oni, Izraelci, izlazeći iz tzv. egipatskoga ropstva dočepali obećane zemlje. Sva zla djela što ih je Jahve činio drugim narodima i plemenima tijekom navedenoga putovanja ”izabranoga naroda”, bila su prema, biblijskim izvješćima, na dobrobit Izraelaca.

Biti u kategoriji ”izabranoga naroda” znači moći činiti drugome nešto što će za Tebe biti dobro, ne obazirući se što će to za druge biti neizmjerno zlo. Tako je bilo ne samo u Vukovaru i Srebrenici, nego i u Ahmićima, ali i u Uzdolu

 

Dakle, biti u kategoriji ”izabranoga naroda” znači moći činiti drugome nešto što će za Tebe biti dobro, ne obazirući se što će to za druge biti neizmjerno zlo. Tako je bilo ne samo u Vukovaru i Srebrenici, nego i u Ahmićima, ali i u Uzdolu.

 

Istina, postoji nekoliko oblika bavljenja i razmatranja problema zla, npr. s filozofskoga, zatim s biblijskog stajališta gdje o njemu postoje metafizičke predodžbe, zatim sa sistematsko-teološkog te s teološko-etičkog.1

 

U ovome članku pokušat ću to učiniti sa sociološkoga stajališta.

 

U tome smislu najprije ću dati temeljna određenja pojma zla, njegov zanimljivi curricululom vitae. Zatim ću tražiti odgovor na pitanje kako je pojam zla nastajao tijekom ljudske povijesti i što je najviše utjecalo na njegovu društvenu relevantnost. To traženje odgovora uradit ću koristeći se s pet ključnih socioloških pojmova:

 

1) U kojem smislu možemo reći da je zlo uistinu socijalno djelovanje, dakle koliko je ono sastavni dio svakodnevnoga ljudskog djelovanja?

 

2) U kojem smislu je zlo sastavni dio prevladavajuće nacionalne kulture u kojoj živi dana društvena zajednica, te koliko je zlo izraz naslijeđene tradicije i promocija uvriježenih stereotipskih shvaćanja nekih određenih društvenih skupina?

 

3) Koliko je zlo posljedica postojanja i korištenja moći od strane onih moćnijih, odnosno koliko je ono dio legalne i legitimne društvene strukture?

Zanimljivo je da ne postoji uopće sadržajni pojam sociologije zla koja bi se bavila njegovim nastankom u nekom određenom društvu te stoga i ne postoji Sociologija zla. Istina postoji zacijelo devijantno ponašanje, koje ako ga raščlanimo, ne mora i ne može biti uopće označeno u svim segmentima kao zlo-djelo

 

4) Je li zlo sastavni dio socijalne, političke, ekonomske, dogmatsko-religijske strukture društva?

 

5) U kojoj mjeri je zlo važan dio, odnosno jedan od najvažnijih dijelova socijalne integracije, socijalnog ”zbijanja redova” (a što se posebno očituje u odnosu nekih vjerskih (katoličkih, pravoslavnih, islamskih i židovskih) velikodostojnika prema počiniteljima ratnih zločina.2

 

Poduzeta analiza postojanja zla kao društvenim konsenzusom određenog socijalnog djelovanja pokazuje da je zlo ponajprije socijalno djelovanje, jer je dakle upravljeno prema drugome, što ne znači da ne može biti upravljeno i prema samome sebi, što katkad (samoubojstvo) može za pojedinca biti ”spasenje”, ”oslobođenje”, odnosno rješenje nagomilanih problema, a za njegove najbliže, najveće zlo koje je mogao učiniti, itd., itd.

 

Bilo bi zanimljivo istražiti, kakvo je u kontekstu navedenih pet socioloških pojmova razumijevanje Zla (ili Dobra) u temeljenim postavkama svake od trenutnih svjetskih religija (kršćanske: katoličke, pravoslavne, protestantskih konfesija), islamske, židovske, zatim budizma, hinduizma, taoizma, džainizma, ali i New Agea) i kakav je njihov stav prema zlima odnosno (zlo)djelima njihovih članova poredanih po hijerarhiji onih koji su ih učinili i jesu li i u kojem vremenu neko od zlodjela svojih članova i sakralizirale.

 

I uvodno još jedna zanimljivost:

 

Rječnik hrvatskoga jezika (ur. J. Šonje; Zagreb, 2000) pokazuje sljedeću situaciju: pojam Zlo ima 87, a pojam Dobro tek 37 izvedenica:

 

ZLO: zloba, zloban, zlobnički, zlobnik, zlobno, zlobnost, zločest, zločestoća, zločin (zao čin), zločinac/zločinka, zločinački (npr. djelo, pothvat), zločinstvo, zloća, zloćko (a to je onaj ”moj mili i dragi zloćko”, reći će cure za svoje malo nestašnije momčiće), zloćudan, zloćudnost, zlodjelo, zloduh, zloglasan, zloglasnik, zloguk (zloguki prorok), zlohotan, zlohotnik, zlokoban, zlokobni, zlonamjeran, zlonamjernik, zlonamjerno, zlonamjernost, zlopamtilo, zlopatiti, zlopaćenje, zlopatnički, zlopatnik, zloporaba, zloporabiti, zlorabiti, zloslutan, zloslutnik, zloslutno, ali kako je ovo moguće: zlosretan, zlosretnik, zlostavljati, zlostavljanje, zlotvor, zlotvoran, zlotvorski, zlouporaba, zlouporabiti, zloupotreba, zloupotrebljavati, zlovolja, zlovoljan, zlovoljnik, zlovoljno, zlovoljnost, zlurad, zluradost.

Pojedinac može znati, i u najvećem broju slučajeva, jako dobro zna, koliku će patnju i bol nanijeti žrtvi čineći joj zlodjelo, dok će s druge strane također osjećati ushićenje i veliko zadovoljstvo, pače smatrat će da je to za njega Bogu ugodno djelo, jer je uspio drugome nanijeti zlo i, i u takvim slučajevima osvetiti mu se. Znam, postavit ćete pitanje: a odakle je zlo, iz čega izvire pa da bi se njime netko bavio?

 

DOBRO: dobrobit, dobročinac, dobročinitelj, dobročiniteljski, dobročinstvo, dobroćudan, dobroćudno, dobroćudnost, dobrodošao, dobrodošlica, dobrodušan, dobrodušje, dobrodušno, dobrodušnost, dobrohotan, dobrohotno, dobrohotnost, dobronamjeran, dobronamjerno, dobronamjernost, dobrostiv, dobrostivo, dobrostivost, dobrostojeći, dobrosusjedski, dobrota, dobrotom, dobrotvor, dobrotvoran, dobrotvorno, dobrovolja, dobrovoljac, dobrovoljački, dobrovoljan, dobrovoljno, dobrovoljnost, dobrovoljstvo.

 

I još nešto: Zanimljivo je, međutim, da ne postoji uopće sadržajni pojam sociologije zla koja bi se bavila njegovim nastankom u nekom određenom društvu te stoga i ne postoji Sociologija zla. Istina postoji zacijelo devijantno ponašanje, koje ako ga raščlanimo, ne mora i ne može biti uopće označeno u svim segmentima kao zlo-djelo.

 

Neka ovaj tekst posluži kao (do)prinos utemeljivanju posebne sociologije – Sociologije zla koja bi se bavila društvenim značenjem zla u ljudskome društvu, kao što sam to učinio i potičući sociologe da se bave Sociologijom umiranja i smrti, što mi je u konačnici i uspjelo ostvariti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

 

1) ZLO kao socijalno djelovanje

 

U sociologiji se pri definiranju pojma socijalno djelovanje koristi definicija Maxa Webera koji polazi sa stajališta da su tim pojmom obuhvaćena ”sva smislena ljudska djelovanja usmjerena prema djelovanjima drugih osoba, odnosno smislena ljudska djelovanja koja se usklađuju prema djelovanjima drugih ili koja se prema njima usmjeravaju”. Kazano drugim riječima, ”čovjek pojedinac svome djelovanju u odnosu na drugu osobu daje određeni smisao i temeljem toga smisla koji sociologija nastoji razumjeti i objasniti (zato se i zove razumijevajuća sociologija) može se ocjenjivati nakana pojedinačnih aktera”.

 

Svaki razuman čovjek svome djelovanju daje smisao. Ni zlo se ne čini na besmislen način. Inače riječ bi bilo o nesvjesnom zločinjenju. Prije nego što ga počini, pojedinac sasvim svjesno osmišljava njegovo činjenje i sasvim svjesno određuje prema kome će njegovo djelovanje, dakle sasvim svjesno određuje prema kome će izvođenje zlog djela biti usmjereno, i što je jako važno, koje će posljedice za žrtvu imati provedba toga zlodjela.

Iako miroljubive, svim trima abrahamovskim religijama (islamu, judaizmu i kršćanstvu) kao i društvima koja su izgrađena na etičkim i moralnim vrijednostima tih religija, strukturalno su imanentna nasilna djela. Potrebno je, stoga, sasvim jasno reći da zla djela nisu činjena samo u dalekoj povijesti kada su bila ”opskrbljena” religijskom legitimacijom, nego da se čine i danas, uz proslavu npr. ubojstva Osame bin Ladena

 

Pojedinac može znati, i u najvećem broju slučajeva, jako dobro zna, koliku će patnju i bol nanijeti žrtvi čineći joj zlodjelo, dok će s druge strane također osjećati ushićenje i veliko zadovoljstvo, pače smatrat će da je to za njega Bogu ugodno djelo, jer je uspio drugome nanijeti zlo i, i u takvim slučajevima osvetiti mu se. Znam, postavit ćete pitanje: a odakle je zlo, iz čega izvire pa da bi se njime netko bavio?

 

2) ZLO kao sastavni dio prevladavajuće kulture

 

Eduard Kale pod kulturom podrazumijeva svekoliko očitovanje života jedne zajednice, sva događanja i sva njezina kulturna očitovanja – duhovna, materijalna i organizacijska (Kale, 1992:389). U kulturi svakoga društva točno je određeno koje se djelo počinjeno protiv drugih osoba smatra zlim činom.

 

U okviru zapadnoeuropske, kršćanske kulture, dakle u duhovno-religijskom okruženju kojem i sami želimo pripadati, tek prije 150 godina određeno je, npr. koja su to djelovanja čije neposredno izvršenje čini povredu temeljnih normi te kulture a koja je moguće nazvati ratni zločin. Da budem precizniji: to se dogodilo ne tako davne 1864. godine kada je dvanaest država usvojilo tzv. Ženevsku konvenciju ”radi ublažavanja patnji u ratu nastradalih osoba”.3 Međutim, tek nakon završetka Drugoga svjetskog rata donesene su važeće odredbe Sporazuma koje su na snagu stupile tek 1950., a nadopunjene s dva dodatna protokola 1977. godine.

 

Iz toga proizlazi sasvim nedvojben zaključak da su društvene, odnosno narodnosne i religijske zajednice, tijekom svoga postojanja i razvoja izgradile vlastite sustave vrijednosti čije kršenje ima teške posljedice za žrtvu.

 

Ako bismo sada htjeli pobrojati koje su to vrijednosti koje su na ovim prostorima stvorile narodnosne i religijske zajednice, vidjeli bismo da suvremena društva imaju gotovo isti sustav vrijednosti, dakle svoju egzistenciju i društveno djelovanje temelje na poštivanju vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života, kao i drugih vrijednosti koji iz toga proizlaze: slobode, rada, pravednosti, solidarnosti, braka i obitelji, intelektualne raznolikosti, nacionalnog i religijskog pripadanja, ljubavi prema drugome i drukčijemu te posebno, kad je riječ o hrvatskoj kulturi, ljubavi prema majci kao simbolu opstanka i trajnosti, čuvarici doma i domovine, jer je zbog stalnih ratova i stradanja majka bila i ostala stožerna čuvarica doma i opstojnosti (Kale, 1992:400).

Nitko od predstavnika islamske, katoličke ili pravoslavne vjerske zajednice još nije javno osudio zločine koje su pripadnici tih vjerskih zajednica počinili u ime njihovih temeljnih uvjerenja i vjerovanja. Nitko, dakle, nije progovorio o svojim zločincima. Dapače, njih se posjećuje u haškome zatvore, tamo se održavaju misna slavlja, skupljaju se prilozi za njihovu obranu, traže se ”najnoviji” i ”najsvježiji” dokazi o njihovoj nevinosti, itd., itd.

 

Međutim, peta Božja zapovijed glasi ”Ne ubij!”. Članovi većine religijskih zajednica ispovijedaju svoj negativan stav prema ubojstvu ljudske osobe. Kako su epske narodne pjesme sastavni dio naše kulturne tradicije, vidljivo je prema njihovim sadržajima (npr. u narodnim epskim pjesmama o Marku Kraljeviću, Mijatu Tomiću, Ivi Senkoviću, Aliji Đerzelezu, itd.) da grijeh nije bilo ubiti npr. Turčina, Vlaha, Ugarina, zatim u novije vrijeme da nije grijeh bilo ubiti Talijana, Nijemca, Bošnjaka, Hrvata, Srbina. Za pravoslavce, ali i za katolike i muslimane, sve to ubijanje bilo je ”Bogu ugodno djelo”. Značilo je ono uvijek pobjedu nad ”krvnim” neprijateljem, što je opet omogućivalo širenje vjere islamske, kršćanske ili katoličke, odnosno širenje bratstva i jedinstva.

 

To i ne čudi kada se zna da pobjednici uvijek pišu povijest i određuju što je bilo junaštvo, a što kazneno djelo, ratni zločin. Potrebno je samo pogledati npr. holivudske filmove o A. Hitleru i njegovoj vojsci i saveznicima kao i sovjetske filmove o V. I. Lenjinu i J.V. Staljinu ili jugoslavenske o J. B. Titu i njegovim partizanima, zatim filmove o nacionalnim borcima za slobodu, kao npr. o Che Guevari i drugima da bi se uvidjelo da stradavanje drugih, pobijeđenih, nije uopće važno, i da se stradanje drugoga uopće ne akceptira kao zlo. Ono je sastavni dio procesa stjecanja pobjede nad protivnikom.

 

No, postavlja se pitanje: ako suvremena društva imaju gotovo identičan vrijednosni sustav, kako se onda moglo dogoditi ono što se dogodilo, kako su se mogli dogoditi toliko strašni ratni zločini kroz povijest – bilo bi teško nabrajati, ali npr. od vjerskih ratova u srednjemu vijeku pa do holokausta, vukovarske Ovčare, Škabrnje, Srebrenice, Ahmića, Uzdola?

 

Odgovor je prilično jasan, ali nimalo ugodan za uho: u svim tim slučajevima počinitelji zlih djela bili su uvjereni u nacionalnu i, posebice, u religijsku legitimaciju, religijsko opravdanje i sakralizaciju ne samo rata kao nastavka politike drugim sredstvima, nego i njihovih zločina, jer su bili uvjereni, odnosno jer su ih nacionalni i posebno vjerski vođe i vojni zapovjednici uvjerili da to što čine i nije zločin nego rodoljubno djelo u ime viših nadnaravnih nacionalnih i svetih religijskih vrijednosti.

 

Iako miroljubive, svim trima abrahamovskim religijama (islamu, judaizmu i kršćanstvu) kao i društvima koja su izgrađena na etičkim i moralnim vrijednostima tih religija, strukturalno su imanentna nasilna djela. Potrebno je, stoga, sasvim jasno reći da zla djela nisu činjena samo u dalekoj povijesti kada su bila ”opskrbljena” religijskom legitimacijom, nego da se čine i danas, uz proslavu npr. ubojstva Osame bin Ladena.

Ako neka društvena skupina odredi da nešto jest zlo(djelo) tada ga se može promatrati kroz pet ključnih socioloških pojmova. U tome smislu zlo (zli čini) može se promatrati i istraživati kao 1) socijalno djelovanje, zatim 2) kao sastavni dio prevladavajuće kulture, potom 3) kao izraz i promocija moći moćnijih te 4) kao dio legalne i legitimne socijalne strukture, odnosno 5) kao važan dio socijalne integracije

 

Cijeloj toj morbidnoj američkoj kršćanskoj fascinaciji počinjenim zlom ubojstva (bez provedene procedure suđenja) makar i zločinca nedostaje mrtvo tijelo da bi obredni ritual bio potpun. A to se čini temeljem židovsko-kršćanske paradigme o izlasku izraelskoga naroda iz Egipta.

 

Smatrajući sebe ”izabranim narodom Božjim”, zadaća Amerikanaca bi prema toj zamisli bila – u ime Boga (kršćanskoga, naravno) donositi demokraciju u sve dijelove svijeta, a time i u Irak, Afganistan, Pakistan, Siriju i to preko tuđih, ali i leševa članova vlastite zajednice.

 

Kao nekoć Georg Bush (mlađi) tako danas Obama drži da se kao predsjednik SAD-a nalazi u ulozi Božjega namjesnika i da u toj ulozi treba ispunjavati već dobro pripremljeni Božji plan, a to u ovom slučaju znači, osvetiti se za 11. rujna i uspostaviti pravdu. Bilo je to, onda, moglo bi se reći, ”religijsko poravnanje” posljedica također u ime religije islama dvije godine ranije izvršenoga terorističkog napada na njujorški World Trade Center, 11. rujna 2001. godine. Uz malu napomenu, da je tim danom na Zapadu prekinuta tzv. ”pobožna bezbožnost”, kako je A. Holl nazvao posljedice toliko promoviranoga i hvaljenog procesa sekularizacije.

 

3) ZLO kao izraz i promocija moći moćnijih

 

Onaj koji je bio jači, tko je imao moć nametnuti svoju volju, svoj način življenja, svoju kulturu, svoju religiju, bez obzira na zla koja je počinio u ime tih kulturnih, religijskih i civilizacijskih vrijednosti, njega povijest spominje. Žrtve počinjenoga zla tek su uvjerljiva svjedočanstva snage i moći počinitelja zloga djela.

 

Promatramo li samo povijesni tijek nastanka pojma ZLO, vidjet ćemo da su pobjednici određivali što bi to bio i što bi trebalo biti zlo djelo. Bilo je to uvijek devijantno ponašanje koje se u različitim vremenima različito etički i moralno vrednovalo.

 

Već na prvim stranicama Biblije, gdje se govori o Edenu, u Rajskome vrtu, o izgonu iz Eve i Adama, prepoznaje se koje ljudsko djelovanje nije bilo poželjno. Istina Bog provodi svoju pravdu – izgoni Evu i Adama, ali taj Božji čin, koliko god bio pravedan, njega Eva i Adam ocjenjuju zlim, jer su od toga trenutka trebali u znoju lica svoga zarađivati kruh svoj (čini se da u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao i u njihovu okruženju mnogima taj dio Božje kazne još nije postao uvjerljiv), odnosno da će u trudovima svojim rađati djecu svoju. Kako opravdati Boga? Zašto je morao činiti zlo djelo, kažnjavati Evu i Adama? Zašto im nije dao još jednu šansu?

 

Moć Velikih i Jačih diktira definiciju zla. Što u daljnjoj razradbi znači: mi smo ti koji posjedujemo demokratske stečevine i koji znamo što je Dobro, a što Zlo, i koji temeljem toga znanja određujemo što jest, a što nije zlo djelo, te tko ga i u kojoj zemlji može ili ne može počiniti, kada i u kojim okolnostima.

 

4) ZLO kao dio legalne i legitimne socijalne strukture

Posebno zanimljiv zaključak predstavlja tvrdnja da su jedan od veoma važnih, ako ne i jedan od najvažnijih i najsnažnijih kohezijskih elemenata pojedinačnih etničkih zajednica na području bivše države danas upravo zla djela naših, njihovih, vaših zlopočinitelja. A, kako vidimo tako će biti i ubuduće

 

U razradbi uloge socijalne strukture u počinjenju zloga djela, ovdje ću se osvrnuti na intervju Philipa Zimbardoa, objavljen na internetskim stranicama portala h-alter pod naslovom ”Nesvjesnost zla”.4 U intervjuu se polazi od postavke da ”ljudi koji čine zlo na razini sustava” (nedavna povijest južnoistočne Europe, ali i prekjučerašnja zbivanja u Pakistanu s ubojstvom Bin Ladena to zorno potvrđuju) te ”vjeruju da tako spašavaju naciju, odnosno zajednicu, te je štite od katastrofe”.

 

Riječ je o autoru, kako se u uvodniku ovoga intervjua navodi, planetarno poznatog “Stanfordskog zatvorskog eksperimenta”, u kojem je šezdesetih godina 20. stoljeća psiholog Zimbardo odlučio izvršiti jedan eksperiment sa svojim studentima kako bi dokazao tezu da čovjek po sebi nije zao ni dobar, nego se ljudi ponašaju na jedan ili drugi način ovisno o situaciji. U tu svrhu organizirao je dvije skupine od po 10 studenata, uradio psiho-testove da vidi jesu li svi ”pri svojoj”. Jedna skupina trebala je ”glumiti zatvorenike”, a druga ”zatvorske čuvare”.

 

Pokus je trebao trajati najduže dva tjedna. Međutim, događaji tijekom trajanja ovoga eksperimenta su pokazali da su se studenti već nakon tjedan dana u potpunosti poistovjetili sa svojim ulogama pa je morao prekinuti eksperiment da bi ”zaustavio ekstremna, sadistička zlostavljanja ‘zatvorenika’ od strane ‘zatvorskih čuvara’.” Pokus koji daje uznemirujuće implikacije o etici i ljudskoj prirodi – poput onih da nitko nije po sebi dobar ili zao, nego se ljudi ponašaju na jedan ili drugi način ovisno o situaciji.

 

Naravno, ne može sve ovo poslužiti za točnu dijagnozu, ali u svakome slučaju pokazuje koliko sustav može utjecati na ponašanje pojedinaca, posebno kad je riječ o modernim državama koje se i održavaju neprekinutim ratovima, kao što su to činili i svi dosadašnji imperiji. Jer, kad ne bilo njihovih zala i kad ne bi bilo žrtava, ne bi bilo mogućnosti opstanka mnogih suvremenih demokratskih carstva, pa tako ni američkog, britanskog, francuskog itd.

 

5) ZLO kao važan dio socijalne integracije

 

U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji trenutna suđenja u Den Haagu ljudima koji su nama kao kolektivitetima – naciji, religijskoj, braniteljskoj, kulturnoj zajednici – nanijeli velika zla, a isto tako i suđenja ”našim” ljudima, koji su drugima nanijeli ista zla, pokazuju koliko je Zlo, barem kad su (smo mi) Hrvati u pitanju, više ujedinjujuće negoli Dobro.

Ovim člankom željelo se pokazati da zlo kao takvo uopće ne postoji, nego da je određeno definicijom kojom ga definiraju oni koji imaju moć u danome trenutku donositi odluku što jest a što nije zlo, zla misao, zla riječ, zlo djelo i zlo nastalo propustom

 

To se pokazalo početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH. Zlo koje su nanosili provoditelji velikosrpske politike na okupiranim područjima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine toliko je bilo integrirajuće snažno da se nije pitalo tko iz kojega ideološkoga područja potječe. Obrana Domovine od Zla bila je integrativni čimbenik. Katolička crkva, na primjer, stala je u tome vremenu u obranu Dobra.

 

Slično se događa i sada. Haške presude ponovno ujedinjuju hrvatsku populaciju, ali i srbijansku i bošnjačku. Podršku im, i to nesebičnu, daju mnogi uglednici vjerskih zajednica, bez obzira na činjenicu što su osuđenici suđeni za uistinu počinjena zla djela.

 

Činjenično: nitko od predstavnika islamske, katoličke ili pravoslavne vjerske zajednice još nije javno osudio zločine koje su pripadnici tih vjerskih zajednica počinili u ime njihovih temeljnih uvjerenja i vjerovanja. Nitko, dakle, nije progovorio o svojim zločincima.

 

Dapače, njih se posjećuje u haškome zatvore, tamo se održavaju misna slavlja, skupljaju se prilozi za njihovu obranu, traže se ”najnoviji” i ”najsvježiji” dokazi o njihovoj nevinosti, itd., itd. A najbolji dokazi su oni koji dolaze iz redova onih s kojima su haški uznici ratovali, s kojima su sve do jučer, ali i danas još uvijek, ”krvni neprijatelji”.

 

Međutim, sve se to moglo dogoditi na takav način isključivo zato jer su ”ratni zločinci”, kao i uvijek do sada u židovsko-kršćanskoj tradiciji, bili izbavitelji naroda iz tuđinskoga ropstva. U takvome slučaju radilo bi se prema Wehlerovu mišljenju 1) o adaptiranoj predodžbi o ”izabranom narodu”, zatim 2) o ”obećanoj”, ”svetoj zemlji”, 3) o smrtnom neprijateljstvu protivnika koji bi mogli spriječiti ”izabrani narod” da uđe u obećanu zemlju te 4) o povijesnoj misiji koju ”izabrani narod”, odnosno njegov vođa trebaju ispuniti ”na svetom tlu buduće nacionalne države” (Wehler, 2005:34-35).

 

A o čemu je riječ?! Riječ je, kazat će mnogi danas u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, o hrvatskome, bošnjačkome, srpskom branitelju, ”našem vitezu”, junaku, sudioniku stvaranja hrvatske države, Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Republike Srpske, obrani Bosne i Hercegovine od srpskih i hrvatskih agresora, o čovjeku besprijekorne biografije kojeg naši dojučerašnji neprijatelji sumnjiče da je počinio djela ratnoga zločina.

Kako nema neke neutralne instance koja bi u ovome slučaju donijela približno ispravan pravorijek, na ovim prostorima je svakome prepušteno da ranija, ali i najnovija djelovanja proglašavaju herojskim ili zločinačkim činima. Granica između herojstva i zločinstva time je postala toliko bliska, rekli bismo da zločinstvo i herojstvo idu istom crtom. Odlučujuće u svemu tome jest to tko će kojim imenom nazvati zbivanja s druge strane crte razdjelnice

 

Kako nema neke neutralne instance koja bi u ovome slučaju donijela približno ispravan pravorijek, na ovim prostorima je svakome prepušteno da ranija, ali i najnovija djelovanja proglašavaju herojskim ili zločinačkim činima. Granica između herojstva i zločinstva time je postala toliko bliska, rekli bismo da zločinstvo i herojstvo idu istom crtom. Odlučujuće u svemu tome jest to tko će kojim imenom nazvati zbivanja s druge strane crte razdjelnice.

 

A, zapravo, sve je počivalo na sljedećem određenju: rat u BiH (1991-1995) u svim je nacionalnim religijama (hrvatskom katoličanstvu, srpskom pravoslavlju i bošnjačkom islamu) našao zagovornike osobne žrtve za dobrobit nacije. Hrvatski branitelji s krunicom oko vrata polagali su život na Oltar Domovine, srpski borci ginuli su ”za krst časni i veru pravoslavnu”, a Bošnjaci muslimani ratovali uz povike “Allahu Ekber” (Alah je velik).

 

I kamo nas je to odvelo? Do ponora!

 

Zaključak

 

Ovim člankom željelo se pokazati da zlo kao takvo uopće ne postoji, nego da je određeno definicijom kojom ga definiraju oni koji imaju moć u danome trenutku donositi odluku što jest a što nije zlo, zla misao, zla riječ, zlo djelo i zlo nastalo propustom.

 

SONY DSCMeđutim, ako neka društvena skupina odredi da nešto jest zlo(djelo) tada ga se može promatrati kroz pet ključnih socioloških pojmova. U tome smislu zlo (zli čini) može se promatrati i istraživati kao 1) socijalno djelovanje, zatim 2) kao sastavni dio prevladavajuće kulture, potom 3) kao izraz i promocija moći moćnijih te 4) kao dio legalne i legitimne socijalne strukture, odnosno 5) kao važan dio socijalne integracije.

 

Promatran kroz svih pet socioloških pojmova ratni zločin se pokazuje uistinu kao besprijekorno socijalno djelovanje koje svoje uporište ima u okviru postojeće bošnjačke, hrvatske odnosno srpske kulture i kulturne tradicije.

 

Navođenjem najnovijih, ali i onih nešto starijih primjera, vidljivo je da definiciju nekoga djelovanja kao ratni zločin određuju oni najmoćniji, oni koji posjeduju vojnu, ali i oni koji posjeduju duhovnu moć. Također, zlo je moguće ako je bilo ili ako još uvijek jest dio socijalne strukture, što u našim društvima jest činjenica. No, posebno zanimljiv zaključak predstavlja tvrdnja da su jedan od veoma važnih, ako ne i jedan od najvažnijih i najsnažnijih kohezijskih elemenata pojedinačnih etničkih zajednica na području bivše države danas upravo zla djela naših, njihovih, vaših zlopočinitelja.

 

A, kako vidimo tako će biti i ubuduće.

 

________________________

 

1Lexikon für Theologie und Kirche, 2. Bd., (Barclay-Damodos), Herder, Freiburg-Basel-Wien, 2009.

 

2O toj temi pisao sam u tekstu Društvena konstrukcija ratnoga zločina, objavljenom u časopisu/magazinu Status, Mostar, 2011.

 

3U kolovozu 1949. donesene su četiri ženevske konvencije: 1) Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu, 12. kolovoza 1949.; 2) Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru, 12. kolovoza 1949.; 3) Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima, 12. kolovoza 1949.; 4) Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata, 12. kolovoza 1949.

 

4”Nesvjenost zla”, na: www.h-alter.org, pristupljeno 12. srpnja 2014.

 

________________________

 

Korištena literatura

 

– Holl, Adolf ”Religion ist Krieg” (2010), u: www.wien.gv.at, pristupljeno 31.01.2011.

 

– Jukić, Jakov (1993) ”Društvo, rat, religija”, u: Grubišić, Ivan (ur.), Konfesije i rat. Zbornik radova Međunarodnoga znanstvenog skupa, Split, 2. – 4. prosinca 1993.

 

– Kale, Eduard (1992) ”Kulturni identitet Hrvatske” u: Hrvatska revija, 42 (1992),3-4, 386-403.

 

– Kehrer, Günther (1988) ”Einführung in die Religionssoziologie”. Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgesellschaft

 

– Krück, Jochen (2009) ”Personelle Statusfragen des internationalen Strafrechts unter besonderer Berücksichtigung hors de combat befindlicher Kombattanten & privater Militär- und Sicherheitsfirmen im bewaffneten Konflikt” (Doktorska disertacija). Wien, Rechtswissenschaften an der Universität Wien.

 

– Kuhne, Hans-Heiner / Esser, Robert / Gerding, Marc (2007) ”Völkerstrafrecht”. Osnabrück, Julius Jonscher Verlag

 

– Markešić, Ivan (2009) ”Crveni križ”, u: Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine. Mostar, Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine

 

– Markešić, Ivan (2008) ”Jesu li religija i rat dvije odvojene Društvene zbiljnosti?”, u: Društvena istraživanja, Vol. VI. 2, kolovoz 2008, str. 185-202.

 

– Sack, Firtz / Lindenberg, Michael (2001) ”Abweichung und Kriminalität”, u: Joas, Hans, ur. (2001) Lehrbuch der Soziologie. Frankfurt/New York, Campus Verlag

 

(Prenosimo s portala prometej.ba)

Voli susjeda svog (2)

Autor: / Leave a Comment

Redakcijska napomena:

 

Daniel Bar Tal, kao istaknuti izraelski intelektualac, građanin države Izrael i Jevrej uputio je pismo svojim prijateljima u kojem izražava zabrinutost za budućnost Izraela zbog provođenja jedne vrste aparthejda koju naziva okupartheid. Pismo/esej objavljujemo u cijelosti jer redakcija portala autograf.hr smatra da je važno imati ovakav glas u kontekstu posjeta pape Franje Svetoj zemlji od 24. do 26. svibnja 2014.

 

Dragi prijatelji,

 

Ovo pismo pišem jer sam jako zabrinut za budućnost svog društva i izraelske države, vjerujući da ovdje iznesena gledišta odražavaju mišljenje najmanje nekoliko stotina hiljada Jevreja koji žive u Izraelu, a koji se ne slažu sa stajalištima i politikom izraelske vlade i koji vjeruju da ta stajališta i ta politika vode zemlju u propast.

 

U ovom pismu izražavam svoju duboku zabrinutost i uvjerenje da Izrael treba spasiti od puta kojim ide i koji je odabrala većina. Bez obzira na to što većina u društvu ima određena gledišta, to ne znači da su ta gledišta, kao i akcije koje iz njih proizlaze, ispravna, moralna ili pravedna. Stoga molim sve one koji dijele uvjerenja koja su izražena u ovom pismu da ne stoje po strani kao puki posmatrači nadolazeće i neminovne tragedije. Nijedan narod ne zaslužuje takvu sudbinu, čak i ako njegovi pripadnici boluju od kratkovidnosti…..

Dugotrajna okupacija ne može funkcionirati odvojeno od okupacijskog društva, koje se ne može ograditi i izolirati od okupacije i njenih učinaka. Ta veza postaje naročito izražena kada okupator ne samo da ulazi u prostor okupiranih teritorija nego se i naseljava na tim područjima, koja se smatraju produžetkom teritorija domovine, kao što je slučaj s Izraelom

 

(Nastavak – Drugi dio pisma/eseja)

 

…Izrael je jedina okupacijska država na svijetu u kojoj okupirani narod nema politička i ekonomska prava. Okupacija traje 47 godina, dvostruko duže od prijašnjeg postojanja izraelske države, koja je priznata od strane međunarodne zajednice unutar granica zelenih linija.

 

Dugotrajna okupacija ne može funkcionirati odvojeno od okupacijskog društva, koje se ne može ograditi i izolirati od okupacije i njenih učinaka. Ta veza postaje naročito izražena kada okupator ne samo da ulazi u prostor okupiranih teritorija, nego se i naseljava na tim područjima, koja se smatraju produžetkom teritorija domovine, kao što je slučaj s Izraelom.

 

Mora se znati da na tom okupiranom teritoriju, uključujući Istočni Jeruzalem, već ima oko 550.000 jevrejskih doseljenika (u Istočnom Jeruzalemu oko 200.000, a ostalo u 126 naselja i u 100 ispostava – oko 30% izgrađeno na palestinskoj zemlji u privatnom vlasništvu), zbog čega je trenutno praktički nemoguće podijeliti teritorij (čak i nakon početka mirovnih pregovora u julu 2013. godine; Izrael je promicao planove ili objavljivao tendere za 13.851 jevrejskih kuća, a u 2013. godini povećao svoju ekspanziju jevrejskih naselja za 123%).

 

Ovi procesi utiču i na izraelsko okupacijsko društvo, jer kad jednom počne okupacija, neminovno se događa višestruka i kontinuirana interakcija između okupatora i okupiranog društva, koja obično počinje s otporom prema okupaciji.

 

U takvim uslovima granice postaju nejasne i interaktivni proces se širi kroz obje teritorije, čime počinju dugoročne promjene u svakom aspektu života okupacijskog društva: novi ciljevi, interesi, potrebe, trendovi i događaji naizgled proširuju jevrejsko naseljavanje Zapadne Obale i eksploataciju njenih resursa; ali, prije svega postoji potreba da Palestinci budu pod kontrolom izraelskih institucija i organizacija kako bi se osiguralo da se isti ne odupiru okupaciji i kako bi se spriječile njihove nacionalne aspiracije (tako izraelska vojska, generalne sigurnosne snage i policija moraju provoditi svoje ovlasti i nadzor, što često i neminovno dovodi do povrede ljudskih prava).

Izrael provodi institucionaliziranu diskriminaciju arapskih/palestinskih građana Izraela, koji se praktički smatraju petom kolonom (ta diskriminacija ne samo da je institucionalizirana nego je postala i zakonita, jer je donesen niz zakona s konkretnim ciljem da se diskriminira to stanovništvo)

 

Javljaju se nove dogme da se opravda kontinuirana okupacija, uzimajući jevrejska vjerska stajališta, nacionalistička opredjeljenja i/ili sigurnost kao svjetonazore. Na scenu stupaju nove interesne grupe koje imaju za cilj zadržavanje Zapadne Obale pod jevrejskom okupacijom, čak i njenu aneksiju (jevrejski doseljenici).

 

Na sceni se javlja nova društvena struktura u kojoj jevrejski doseljenici dobivaju nečuvene subvencije, uticaj i odrješene ruke da provode svoju ideologiju (već decenijama se rezidenti područja između Sredozemnog mora i rijeke Jordan formalno svrstavaju u najmanje tri kategorije: građani Izraela, palestinski rezidenti Jeruzalema i palestinski rezidenti Zapadne Obale, s različitim građanskim pravima).

 

Razvijaju se nove norme, jezik i moralni standardi kao podrška okupaciji (na primjer, različit tretman jevrejskih i palestinskih stanovnika koji žive u istom području). Vrše se ekonomske investicije u jevrejskim naseljima (gruba procjena do sada je najmanje oko 30 milijardi dolara, ne računajući vojne potrebe koje nastaju kao posljedica tog naseljavanja i okupacije u cjelini). Javlja se želja da se otimaju i ekploatiraju resursi (vidi nedavnu presudu izraelskog Vrhovnog suda koja je dopustila tu eksploataciju, a istovremeno Izrael ne dopušta palestinski privredni razvoj i koristi jeftinu palestinsku radnu snagu).

 

Razvija se nova politička kultura kako bi se održala okupacija i oslabila demokratija (kultura koja zasljepljuje ljude korištenjem jezika iz Orwellove ”1984” – kultura koja podupire ideologiju i politiku države i tlači one koji im se odupiru, uvodeći zakone i provodeći druge mjere – kultura u kojoj država ograničava demokratiju korak po korak i sada pokušava pravno definirati Izrael kao jevrejsku državu s ozbiljnim implikacijama za nejevrejsku manjinu, koja čini 20% svih građana).

Procjenjuje se da je 700.000 Palestinaca zatvoreno u Izraelu između 1967. i 2007. godine; između 1990. i 2006. godine preko 150.000 Palestinaca je izvedeno pred izraelske vojne sudove; između 1.000 i 1.500 Palestinaca se sasluša od strane Shin Beta (sigurnosne službe) godišnje i 85% njih se podvrgne metodama koje spadaju u definiciju mučenja; samo u zadnjih 12 godina, procjenjuje se da je najmanje 7.500 djece u dobi između 12 i 17 godina privedeno, saslušavano i poslano u zatvor; preko 24.100 palestinskih kuća je uništeno između 1967. i 7. aprila 2009. godine, čime je 70.000 Palestinaca postalo beskućnicima, a nisam još ni spomenuo poginule ili ranjene civilne žrtve među Palestincima i izraelskim Jevrejima

 

Pojavljuju se nove sigurnosne potrebe i nove vojne strategije (izraelske sigurnosne snage imaju zadatak ne samo da održe okupaciju i spriječe i suzbiju otpor Palestinaca prema okupaciji nego i da čuvaju jevrejska naselja – te iste sigurnosne snage koje tako vješto suzbijaju skoro svaku namjeru da se povrijede Jevreji ne uspijevaju spriječiti ili, pak, riješiti postojeće nasilje koje se čini nad Palestincima od strane Jevreja).

 

Nastaju novi obrazovni obrasci propagirajući jednostranu priču i ograničena kritička gledišta. Razvijaju se nove pravne norme i sistem (na primjer, poseban pravni sistem za suđenje okupiranom stanovništvu i norme za nezakonite radnje Jevreja na okupiranim teritorijama). Javljaju se, napokon, nova trgovinska tržišta (izraelski izvoz na Zapadnu Obalu i kontrola nad palestinskom privredom); ali pojavljaju se grupe koje se protive okupaciji i vode političku borbu protiv nje odražavajući rastuću socijalno-političku polarizaciju.

 

Ova zadnja stvar ima posebne implikacije na demokratski karakter izraelske države zato što izraelska vlada, kao i neke političke stranke i nevladine organizacije, u svojim pokušajima da očuvaju zvaničnu politiku i zvaničnu izraelsku retoriku koriste sva sredstva koja im stoje na raspolaganju da spriječe iznošenje informacija koje mogu negirati propagirana gledišta.

 

Da ostvare taj cilj, oni koriste kažnjavanje, sankcije, zakonodavstvo i delegitimizaciju izvora (pojedinaca, grupa, nevladinih organizacija) i njihovih poruka.

 

Iako izraelski masovni mediji uživaju formalnu slobodu i postoje kritičke debate o smjeru kojim Izrael ide, država nastoji kontrolirati medije, koji se u vrijeme vojne napetosti i sami mobiliziraju da podrže zvaničnu politiku (Izrael je rangiran na 96. mjestu po pitanju slobode medija među 181 države).

 

Štoviše, Izrael provodi institucionaliziranu diskriminaciju nad arapskim/palestinskim građanima Izraela, koji se praktički smatraju petom kolonom (ova diskriminacija ne samo da je institucionalizirana nego je i postala zakonita, jer je donesen niz zakona s konkretnim ciljem da se diskriminira to stanovništvo).

 

Jevreji diljem svijeta trebaju obratiti pažnju na ovaj dvostruki aršin koji Izrael primjenjuje kad su u pitanju zahtjevi kako da se tretiraju jevrejske manjine i jevrejska svetišta u državama diljem svijeta i način na koji se tretiraju manjine i njihova svetišta u državi Izrael.

Postojeća okupacija i ekspanzija jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama krše osnovna ljudska i kolektivna prava Palestinaca i dovode do uništavanja demokratskog i moralnog tkiva izraelske države i društva. Sve zajedno predstavlja teško odstupanje od principa jednakosti, slobode, ljudskih prava i pravde koji bi trebali voditi svako društvo

 

Pored pomenutih diskriminatornih radnji nad manjinama u Izraelu, tu je i nehuman tretman afričkih izbjeglica koje su stigle u Izrael bježeći pred nasiljem, progonom i nesnosnim ekonomskim uslovima života; slučajevi zločina iz mržnje koje čine Jevreji postaju rasprostranjeni, bez odlučne masovne osude od strane države i njihove uspješne prevencije ili hapšenja počinitelja.

 

Teško je gledati u ogledalo zato što je okupacija po svojoj prirodi brutalna, diskriminatorna i opresivna. Pogledajmo samo neke informacije iz 2013. godine: jevrejska naselja su sagrađena u jedva nešto preko 1% teritorija Zapadne Obale, ali oni kontroliraju oko 43% Zapadne Obale u granicama svojih općina, kao i većinu vodenih i prirodnih resursa.

 

Procjenjuje se da je 700.000 Palestinaca zatvoreno u Izraelu između 1967. i 2007. godine; između 1990. i 2006. godine preko 150.000 Palestinaca je izvedeno pred izraelske vojne sudove; između 1.000 i 1.500 Palestinaca se sasluša od strane Shin Beta (sigurnosne službe) godišnje i 85% njih se podvrgne metodama koje spadaju u definiciju mučenja; samo u zadnjih 12 godina, procjenjuje se da je najmanje 7.500 djece u dobi između 12 i 17 godina privedeno, saslušavano i poslano u zatvor; preko 24.100 palestinskih kuća je uništeno između 1967. i 7. aprila 2009. godine, čime je 70.000 Palestinaca postalo beskućnicima, a nisam još ni spomenuo poginule ili ranjene civilne žrtve među Palestincima i izraelskim Jevrejima.

 

Pored toga, dok većina zemalja u svijetu njeguje demokratiju kao preferirani politički sistem, a Izrael se samoproglašava jednim od najjačih demokratskih društava, stvarnost je drugačija. Izrael se čvrstim korakom udaljava od granica demokratije. Taj put je obilježen bujicom zakona kojima se nastoji ograničiti kritiziranje vlade i države, ograničiti sloboda govora, legalizirati nezakonita politika, produbiti jevrejski karakter države na uštrb demokratije i naštetiti arapskoj manjini. Rasistička, nacionalistička i antidemokratska retorika i djela postali su dijelom normativnog života društva.

 

U tom kontekstu samooslikavanje države da ima najmoralniju vojsku i životnu demokratiju je za slijepu publiku. Sve dominantnija nacionalistička, ekspanzionistička i antidemokratska ideologija, ciljevi i politika prelaze zabranjene granice demokratskih normi i moralnih kodova.

Liu Xiaobo iz Kine, Wangari Muta Maathai iz Kenije ili Shirin Ebadi iz Irana (svi dobitnici Nobelove nagrade za mir) nikad nisu pitani od strane Jevreja zašto kritiziraju svoju zemlju; naprotiv, dobivali su aplauz zato što su riskirali. Ipak, postoje Jevreji u Izraelu i u mnogim drugim zemljama koji sami sebi nameću šutnju o tim kritičnim pitanjima jevrejskog društva i izraelske države. To je vjerovatno primjer hipokrizije u ljudskoj prirodi, želja da spriječi kritiziranje vlastite grupe, dok odobrava kritiziranje vanjskih grupa od strane svojih članova

 

Postojeća okupacija i ekspanzija jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama krše osnovna ljudska i kolektivna prava Palestinaca i dovode do uništavanja demokratskog i moralnog tkiva izraelske države i društva. Sve zajedno predstavlja teško odstupanje od principa jednakosti, slobode, ljudskih prava i pravde koji bi trebali voditi svako društvo.

 

Mnogi ljudi se možda pitaju zašto se ne bavim i načinom na koji sami Palestinci rješavaju taj sukob, načinom na koji se Sirijci nose sa svojim sukobom ili Egipćani rješavaju svoje nesuglasice ili zašto se ne fokusiram na druga zlodjela u svijetu.

 

Razlog nije to što ne marim za njih, ali kao izraelski Jevrej koji voli svoju zemlju osjećam moralnu obavezu da udarim na sva zvona kako bi se spriječile opasnosti koje vidim na sadašnjem putu kojim izraelska vlada vodi jevrejski narod i u načinu na koji većina u izraelskom jevrejskom društvu to podržava.

 

Liu Xiaobo iz Kine, Wangari Muta Maathai iz Kenije ili Shirin Ebadi iz Irana (svi dobitnici Nobelove nagrade za mir) nikad nisu pitani od strane Jevreja zašto kritiziraju svoju zemlju; naprotiv, dobivali su aplauz zato što su riskirali. Ipak, postoje Jevreji u Izraelu i u mnogim drugim zemljama koji sami sebi nameću šutnju po tim kritičnim pitanjima jevrejskog društva i izraelske države. To je vjerovatno primjer hipokrizije u ljudskoj prirodi, želja da spriječi kritiziranje vlastite grupe, dok odobrava kritiziranje vanjskih grupa od strane svojih članova.

 

Duboko sam uvjeren da je krajnja obaveza i odgovornost ljudskih bića, prije svega da promatraju, prijave i bore se protiv nedjela vlastite države i društva. Da se to pravilo poštuje i provodi, svijet bi bio mnogo bolje mjesto za život.

 

Ono što je potrebno je kraj okupacije. Izneseni su različiti prijedlozi za njeno okončanje, počevši od jednostranog povlačenja, pregovora u skladu s Clintonovim parametrima ili, pak, okvir Arapske mirovne inicijative koji je pokrenut na Samitu Arapske lige u Bejrutu 2002. godine, zasnovan na uspostavljanju palestinske države na Zapadnoj Obali, u pojasu Gaze i Istočnom Jeruzalemu, duž izraelske države. Umjesto toga, naša vlada nastavlja sa svojom ekspanzionističkom politikom, koja će, ako se ubrzo ne zaustavi, uništiti bilo kakvu šansu za dvodržavnim rješenjem.

Jedan rabin u Izraelu mi je rekao da je nada bila ključni element koji je omogućio Jevrejima da prežive u mračnim istorijskim vremenima. Na isti način nada je ono što nam je sada preostalo, da vjerujemo da je sadašnja nepodnošljiva situacija samo privremenog karaktera i da će se uskoro pojaviti novi horizont, a s njim i novo sutra. Ciljevi nade se, međutim, ne mogu ostvariti bez djelovanja. Stoga je ovo pismo poziv svima da otvore oči i nađu bar jedan način da izraze potrebu za okončanjem sadašnje situacije. Napisano je u najboljoj jevrejskoj tradiciji Tikkun Olama koja izražava odgovornost za borbu za bolji svijet

 

Budućnost izgleda turobna. Iako je moguće da je svijet prihvatio izraelske povrede ljudskih prava i međunarodnog prava i da neće pokrenuti nikakve ozbiljne proteste u narednim godinama, ova situacija ne može trajati vječno. U konačnici, bure baruta će eksplodirati zbog akumulirane deprivacije, diskriminacije i opresije. Tada će ljudi na ovom području, kako Jevreji tako i Palestinci, platiti cijenu zbog nedjelovanja svojih lidera, društava, organizacija i pojedinaca. Sljedeća generacija će doživljavati previranja koja će imati ozbiljne posljedice za ljude koji žive na ovom području.

 

Izrael mora usvojiti demokratske, moralne i humanističke vrijednosti koje su osnova za bolji svijet. Iste moraju pratiti partikularističke vrijednosti jevrejskog identiteta i zajedno trebaju služiti kao kompas društvu. Ne smijemo zaboraviti da i jevrejsko nasljeđe nudi osnove za moralne i humanističke principe.

 

Ovo pismo je još jedan poziv za buđenje Jevrejima u svijetu, a naročito u Sjedinjenim Američkim Državama, da shvate da je njihova bezrezervna podrška nemoralnoj politici štetna za dobrobit izraelske države. Oni moraju zaustaviti okupartheid zato što je, za mnoge od njih, isti u suprotnosti s njihovim osnovnim vrijednostima.

 

Nadalje, uvjeren sam da glasovi koji izražavaju moralne vrijednosti moraju odzvanjati stalno i glasno. Postoji značajna manjina Jevreja u Izraelu koji iznose slična vjerovanja kroz različita sredstva – komentari u medijima, filmovi, pozorišne drame, slike, knjige, aktivnosti nevladinih organizacija, čak i političke platforme i govori. Potrebna je hrabrost da se iznesu ovakva gledišta, ali se ista moraju iznijeti zato što ti glasovi pružaju odlučujući kompas za ostatak društva i znak nade za cijeli svijet. Opasnost se može spriječiti, iako je situacija teška. Vjerujem da to zavisi od nas. Ljudska bića su dovela do sadašnje pat pozicije, a drugi ljudi mogu promijeniti ovu ludoriju.

 

Jedan rabin u Izraelu mi je rekao da je nada bila ključni element koji je omogućio Jevrejima da prežive u mračnim istorijskim vremenima. Na isti način nada je ono što nam je sada preostalo, da vjerujemo da je sadašnja nepodnošljiva situacija samo privremenog karaktera i da će se uskoro pojaviti novi horizont, a s njim i novo sutra. Ciljevi nade se, međutim, ne mogu ostvariti bez djelovanja.

 

Stoga je ovo pismo poziv svima da otvore oči i nađu bar jedan način da izraze potrebu za okončanjem sadašnje situacije. Napisano je u najboljoj jevrejskoj tradiciji Tikkun Olama koja izražava odgovornost za borbu za bolji svijet.

 

(Kraj pisma/eseja)

 

O autoru

 

Daniel Bar-Tal je izraelski intelektualac, istaknuti politički psiholog, profesor na Sveučilištu u Tel Avivu. Do sada je objavio 20 knjiga i više 200 akademskih radova s polja političke psihologije, izgradnje mira i drugih srodnih oblasti. Za svoj rad dobio je brojna priznanja i nagrade; navedimo samo neka.

Nagradu ”Otto Klineberg” za interkulturne i internacionalne odnose dobio je 1991. za rad pod nazivom ”The Israeli-Palestinian Conflict; A Cognitive Analysis” (Izraelsko-palestinski konflikt; kognitivna analiza).

Njegovu knjigu ”Stereotypes and Prejudice in Conflict” (Stereotipi i predrasude u sukobima) Međunarodno društvo za političku psihologiju proglasilo je najboljom knjigom iz područja političke psihologije u 2006. godini.

Isto društvo dodijelilo mu je 2012. nagradu ”Nevitt Sanford” za angažman na praktičnoj primjeni principa političke psihologije.

 

Njegov rad nije zaobišao ni zemlje zapadnog Balkana. Član je Međunarodne komisije za dodjelu nagrade ”Duško Kondor” za građansku hrabrost koju dodjeljuje NVO Gariwo (koja je prevala pismo, pa ga objavljujemo bez jezičnih intervencija onako kako nam je stiglo iz Sarajeva).

Voli susjeda svog (1)

Autor: / Leave a Comment

Redakcijska napomena:

 

Daniel Bar Tal je kao istaknuti izraelski intelektualac, građanin države Izrael i Jevrej uputio pismo svojim prijateljima u kojem izražava zabrinutost za budućnost Izraela zbog provođenja jedne vrste aparthejda koju naziva okupartheid. Pismo/esej objavljujemo u cijelosti jer redakcija portala autograf.hr smatra da je važno imati ovakav glas u kontekstu posjeta pape Franje Svetoj Zemlji koji se odvija od 24. do 26. svibnja 2014.

 

Dragi prijatelji,

 

Ovo pismo pišem jer sam jako zabrinut za budućnost svog društva i izraelske države, vjerujući da ovdje iznesena gledišta odražavaju mišljenje najmanje nekoliko stotina hiljada Jevreja koji žive u Izraelu, a koji se ne slažu sa stajalištima i politikom izraelske vlade i koji vjeruju da ta stajališta i ta politika vode zemlju u propast.

 

U ovom pismu izražavam svoju duboku zabrinutost i uvjerenje da Izrael treba spasiti od puta kojim ide i koji je odabrala većina. Bez obzira na to što većina u društvu ima određena gledišta, to ne znači da su ta gledišta, kao i akcije koje iz njih proizlaze, ispravna, moralna ili pravedna. Stoga molim sve one koji dijele uvjerenja koja su izražena u ovom pismu da ne stoje po strani kao puki posmatrači nadolazeće i neminovne tragedije. Nijedan narod ne zaslužuje takvu sudbinu, čak i ako njegovi pripadnici boluju od kratkovidnosti.

Izraelski Jevreji, koji već prakticiraju okupartheid (definiran kao diskriminacija među stanovništvom na osnovu etničkog porijekla kao rezultat dugotrajne okupacije koja uskraćuje politička i ekonomska prava okupiranom stanovništvu), neće biti u stanju vječno održavati ovaj sistem i naposlijetku će se suočiti s dilemom u kojoj će morati odabrati jednu od dvije jako različite opcije: da budu demokratsko društvo sa čistom jevrejskom većinom ili da budu prezrena, izolirana država koja zvanično provodi svojevrsni aparthejd

 

Nedavni događaji pokazuju kako je teško unijeti mir u ovu regiju toliko rastrganu sukobom, ali se mora imati na umu da neuspjeh mirovnog procesa može imati katastrofalne posljedice za obje uključene strane. Način na koji se baca krivica za ovaj neuspjeh odražava ista ona gledišta kojima smo svjedočili tokom protekle decenije: Vlada Izraela svu krivicu baca na Palestince, ne priznajući ni trunku odgovornosti, dok palestinske vlasti odražavaju potpuno suprotnu sliku.

 

No među učesnicima u pregovorima javljaju se i glasovi koji oslikavaju mnogo kompleksniju priču: tako je Martyn Indyk naveo pogubni učinak povećane aktivnosti naseljavanja Jevreja tokom pregovora kao glavni razlog njihove propasti. Jedna stvar je već jasna: neuspjeh i s njim povezani događaji trebali bi se smatrati glavnim istorijskim događajem i još jednom prekretnicom u izraelsko-palestinskom sukobu.

 

Obje strane su izgubile posljednje tračke povjerenja u drugu stranu kao partnera na putu ka potencijalnom mirovnom sporazumu. Shodno tome, odsustvo rješenja za izraelsko-palestinski sukob, s nastavkom dugotrajne okupacije, egzistencijalno šteti izraelskim Jevrejima i Palestincima.

 

Izraelski Jevreji, koji već prakticiraju okupartheid (definiran kao diskriminacija među stanovništvom na osnovu etničkog porijekla kao rezultat dugotrajne okupacije koja uskraćuje politička i ekonomska prava okupiranom stanovništvu), neće biti u stanju vječno održavati ovaj sistem i naposlijetku će se suočiti s dilemom u kojoj će morati odabrati jednu od dvije jako različite opcije: da budu demokratsko društvo sa čistom jevrejskom većinom ili da budu prezrena, izolirana država koja zvanično provodi svojevrsni aparthejd.

 

Štoviše, dugotrajna okupacija s jasnom etničkom diskriminacijom ima po izraelsku državu i društvo ozbiljne i štetne posljedice koje će biti teško popraviti. Ako ne okonča ovu kanceroznu okupaciju s kontinuiranim procesom ”judeizacije“ Zapadne obale, Izrael će biti osuđen na degeneraciju i izolaciju, uz mogućnost novog vala nasilja. Ako sadašnja situacija potraje, Palestince očekuje produženi period jada i patnje zbog nastavka izraelske okupacije te zbog društvene i ekonomske dezintegracije.

Dugotrajna okupacija s jasnom etničkom diskriminacijom ima po izraelsku državu i društvo ozbiljne i štetne posljedice koje će biti teško popraviti. Ako ne okonča ovu kanceroznu okupaciju s kontinuiranim procesom ”judeizacije” Zapadne obale, Izrael će biti osuđen na degeneraciju i izolaciju, uz mogućnost novog vala nasilja. Ako sadašnja situacija potraje, Palestince očekuje produženi period jada i patnje zbog nastavka izraelske okupacije te zbog društvene i ekonomske dezintegracije

 

Obje strane plaćaju i nastavit će plaćati jako veliku cijenu zbog nemogućnosti da se istinski započne put izgradnje mira. Odlukom da nastave sukob obje strane odustaju od zlatnog puta koji je koristan za oba društva koja nisu nikad iskusila blagodati mira.

 

U ovakvoj hitnoj situaciji od ključne je važnosti da niko od nas – Jevreji, Palestinci i drugi građani svijeta – ne stoje po strani kao pasivni posmatrači! Svi moraju aktivno djelovati kako bi se mirovni proces vratio na pravi put. Ovo nije puka moralna zapovijed: zaustavljanje postojeće nenormalne situacije je duboko u interesu oba društva i međunarodne zajednice.

 

Teško je reći gdje je dno bačve, jer se pad izraelskog društva nastavlja uprkos ranijim osjećajima da smo već bili dodirnuli dno. Vrlo je vjerovatno da je dno beskonačno, kako je pokazala istorija, i da nema granice srozavanja koje neki narod može iskusiti. Meni je jasno da će nemali broj ljudi reći kako ja uporno ponavljam isto, iznosim iste osjećaje i misli, a Izrael i dalje nastavlja svoj procvat. Ja sam potpuno uvjeren da se ovo nikako ne može nastaviti u nedogled, uprkos sadašnjem uspjehu. Ne zaboravite da je u priči o dječaku koji je stalno vikao ”Eto vuka“ – vuk ipak došao.

 

Budući da mi je stalo do moje zemlje i da je volim, želio bih se u ovom pismu više fokusirati na štetu i troškove po izraelsko jevrejsko društvo, jer ovo je zemlja u kojoj žive moja djeca, unučad i prijatelji sa svojim porodicama. Ja ih volim i bojim se da buduće generacije mogu platiti veliku cijenu za sljepilo sadašnjeg izraelskog vodstva.

 

Iako se mogu postavljati drugačija pitanja, zavisno od političkog opredjeljenja, ovaj put bih se prevashodno želio fokusirati na okupaciju i pitati kako je moguće da ova produžena okupacija traje 47 godina?

 

Nema nikakve sumnje da je slavna pobjeda u ratu 1967. godine bila prekretnica u društvenoj svijesti jevrejskog naroda, među kojima je velika većina gledala na okupaciju kao na oslobođenje i iskupljenje za naciju.

Većina jevrejskih Izraelaca gleda na postizanje mirovnog sporazuma kao na odricanje od dijela domovine. Stoga uprkos činjenici da većina Jevreja tvrdi da prihvaća (na vrlo općenit i neodređen način) ideju o dvije države za dva naroda kao svojevrstan slogan (kao premijer Benjamin Netanyahu), ne prihvaća podjelu na osnovu linija iz 1967. godine i druge uslove koji su neophodni da se uvede mir

 

To uvjerenje je još uvijek duboko ukorijenjeno u dominantnom etosu ako uzmemo u obzir da izraelski jevrejski narod prolazi kroz stalni i kontinuiran proces indoktrinacije kroz socijalizaciju u školama, u vojsci, pa čak i u medijima, gdje se navodi da je područje između Sredozemnog mora i rijeke Jordan ekskluzivna domovina Jevreja (vidi, na primjer, platforme svih vodećih jevrejskih partija u Izraelu od 1967. godine do danas ili izraelske mape u kojima nema zelene granične linije od prije 1967. godine).

 

Shodno tome većina jevrejskih Izraelaca gleda na postizanje mirovnog sporazuma kao na odricanje od dijela domovine. Stoga uprkos činjenici da većina Jevreja tvrdi da prihvaća (na vrlo općenit i neodređen način) ideju o dvije države za dva naroda kao svojevrstan slogan (kao premijer Benjamin Netanyahu), ne prihvaća podjelu na osnovu linija iz 1967. godine i druge uslove koji su neophodni da se uvede mir.

 

Jevrejsko izraelsko društvo, kako ankete pokazuju, postaje sve više nacionalističko, antidemokratsko, ksenofobično i rasističko. Nadalje, značajan dio društva (nedavna anketa je pokazala da više od 50% Jevreja u Izraelu sebe definira kao desničare, nekompromisne u uvjerenjima, dok je među mladima u dobi od 18 do 34 godine taj procenat blizu 60%), uključujući vrlo jake snage u državnoj upravi, odbija bilo kakvo rješenje koje uključuje podjelu zemlje, bilo zbog vjerske dogme, nacionalističke ideologije i/ili pitanja sigurnosti.

 

Nadalje, nakon godina ispiranja mozga, uz generalizirano oslikavanje palestinskih Arapa kao nasilnih ljudi koji ne zaslužuju povjerenje, izraelski lideri su uspješno usadili u mnoge Jevreje ideju da Palestinci, a naročito njihovi lideri, nisu partneri za mir i da je njihova jedina aspiracija da unište izraelsku državu.

 

Pored toga što je psihološki teško izvršiti podjelu zemlje, strah je najvažniji faktor koji paralizira jevrejski narod u Izraelu i u svijetu. Zaista, postoje mnoge indikacije koje ukazuju na opasnosti koje dolaze iz različitih dijelova regije, ali one su strahovito uvećane i zloupotrebljavane od strane izraelskog vrhovnog vodstva, koji prijetnje smatra fundamentalnim dijelom svoje ideologije.

Jevrejsko izraelsko društvo, kako ankete pokazuju, postaje sve više nacionalističko, antidemokratsko, ksenofobično i rasističko. Nadalje, značajan dio društva (nedavna anketa je pokazala da više od 50% Jevreja u Izraelu sebe definira kao desničare, nekompromisne u uvjerenjima, dok je među mladima u dobi od 18 do 34 godine taj procenat blizu 60%), uključujući i vrlo jake snage u državnoj upravi, odbija bilo kakvo rješenje koje uključuje podjelu zemlje bilo zbog vjerske dogme, nacionalističke ideologije i/ili pitanja sigurnosti

 

Takav pristup dovodi do potpunog nepovjerenja ne samo kod Arapa i Palestinaca, nego i kod ostatka svijeta, koji se dijeli na jednoj osnovi: da li podržava izraelsku stvar ili ne. Tako, ako neko ne prihvaća izraelsku logiku i praksu, isti se smatra protivnikom države i jevrejskog naroda. Taj strah se svjesno održava u vezi s genocidom nad Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata i holokaustom, koji se upotrebljavaju kao paralela s današnjom situacijom i kao lekcija da je svijet neprijateljski i antisemitski te da se nijednom narodu ne može vjerovati.

 

Moramo priznati da izraelsko jevrejsko društvo svjedoči demografskom i političkom porastu fundamentalističkih i/ili nacionalističkih spojlera koji vjeruju u viziju Velikog Izraela. Mnogi od njih imaju svjetonazore koji negiraju demokratski zakonik. Oni imaju ogromnu političku moć i značajne resurse da prošire jevrejska naselja, koja u velikoj mjeri podržavaju zvanične institucije i vlade i nalaze se izvan demokratske, normativne kontrole. Akcije koje poduzimaju spojleri, koji su i najjači dio vlade, ne samo da štete mirovnom procesu nego i ozbiljno ugrožavaju demokratski karakter izraelske države.

 

Još jedan razlog za produžetak okupacije jeste podrška koja se dobiva od organizirane jevrejske dijaspore, one koja je povezana s izraelskom vladom i bezuvjetno podržava državnu politiku, šalje znatne resurse desničarskim nacionalističkim snagama u Izraelu i vrši pritisak na države i medije diljem svijeta da izbjegavaju kritiziranje nemoralne izraelske politike (na primjer, vlasnik i finansijer najtiražnijih besplatnih dnevnih novina u Izraelu Israel Hayom, koje otvoreno podupiru politiku premijera Netanyahua, je Sheldon Adelson, američki poslovni magnat i pristalica premijera).

 

Strah kod stranih vlada i medija da ne budu žigosani kao antisemitski ih prosto paralizira, što omogućava Izraelu da ustraje u svojoj nemoralnoj politici i djelima protiv međunarodnog prava. I na kraju, jednako važno, situaciju održava na životu bezuslovna podrška supersile, Sjedinjenih Američkih Država, čiji je Kongres borbeniji i od izraelskog parlamenta. SAD su stavile veto na 42 rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 1972. do 2011. godine, od kojih su neke protivne i njenoj zvaničnoj politici koja jevrejska naselja smatra povredom međunarodnog prava.

Ako neko ne prihvaća izraelsku logiku i praksu, isti se smatra protivnikom države i jevrejskog naroda. Ovaj strah se svjesno održava u vezi s genocidom nad Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata i holokaustom, koji se upotrebljavaju kao paralela s današnjom situacijom i kao lekcija da je svijet neprijateljski i antisemitski te da se ni jednom narodu ne može vjerovati

 

Ne želim nipošto insinuirati da na sceni nisu prisutni i drugi glasovi, koji se hrabro bore za mir i bolje izraelsko društvo: snage kao što su JStreet ili JCall su svjetlo koje daje energiju našoj borbi za bolji Izrael.

 

Izrael je vitalna država s izvanrednim tehnološkim i naučnim dostignućima na mnogim područjima, uspješnom privredom i bogatim kulturnim ostvarenjima, čime može konkurirati bilo kojoj državi u svijetu. Izrael ima nevjerovatne arheološke iskopine, zanimljive i zabavne gradove, prelijepe plaže i pejzaže te odlične kafiće. Obavijeni etosom sukoba koji propagiraju zvanične institucije i komunikacijski kanali, ljudi mogu dobro živjeti, a da uopće ne pokušavaju znati što se događa deset kilometara prema istoku.

 

Jevrejima (i strancima) se prikazuju postignuća i uspjeh Izraela i serviraju traumatske slike događaja iz holokausta i/ili nasilna djela Palestinaca, što bi trebalo da opravda sadašnju politiku i djela izraelske vlade. Zaista, u Izraelu se može lijepo živjeti s potpunom distancom od okupacijske stvarnosti i njenih teških posljedica.

 

Ja na ovaj fenomen gledam s užasom, jer isti pokazuje kako ljudska bića mogu dopustiti činjenje najtežih nehumanih djela pukim stajanjem po strani. To se događalo u prošlosti i to se događa danas, čak i među Jevrejima, koji su i sami bili žrtve ravnodušnosti i represije. Ali nekima od nas je vrlo teško prihvatiti takvu moralnu degradaciju, jer sadašnja izraelska situacija negira naše fundamentalne principe demokratije i morala.

 

(Drugi dio Pisma/eseja objavljujemo idući četvrtak, 29. svibnja).

 

O autoru

 

Daniel Bar-Tal je izraelski intelektualac, istaknuti politički psiholog, profesor na Sveučilištu u Tel Avivu. Do sada je objavio 20 knjiga i više 200 akademskih radova s polja političke psihologije, izgradnje mira i drugih srodnih oblasti. Za svoj rad dobio je brojna priznanja i nagrade; navedimo samo neka.

Nagradu ”Otto Klineberg” za interkulturne i internacionalne odnose dobio je 1991. za rad pod nazivom ”The Israeli-Palestinian Conflict; A Cognitive Analysis” (Izraelsko-palestinski konflikt; kognitivna analiza).

Njegovu knjigu ”Stereotypes and Prejudice in Conflict” (Stereotipi i predrasude u sukobima) Međunarodno društvo za političku psihologiju proglasilo je najboljom knjigom iz područja političke psihologije u 2006. godini.

Isto društvo dodijelilo mu je 2012. nagradu ”Nevitt Sanford” za angažman na praktičnoj primjeni principa političke psihologije.

Njegov rad nije zaobišao ni zemlje zapadnog Balkana. Član je Međunarodne komisije za dodjelu nagrade ”Duško Kondor” za građansku hrabrost koju dodjeljuje NVO Gariwo (koja je prevala pismo, pa ga objavljujemo bez jezičnih intervencija onako kako nam je stiglo iz Sarajeva).

Majstor književne igre

Autor: / Leave a Comment

Julio CortázarKada govorimo o Juliu Cortázaru (Bruxelles, 26. kolovoza 1914. – Pariz, 12. veljače 1984.), ono što prvo zapažamo izrazita je višeznačnost u njegovu životu i djelima, koja često graniči s kontradikcijom.

 

S jedne strane, govorimo o jednom od najvećih i najoriginalnijih pisaca svoga vremena i jednom od ključnih pripadnika hispanskoameričkog booma, prije svega majstoru kratke forme te gotovo legendarnom prevoditelju djela Edgara Allana Poea, ali i o autoru internacionalno popularnih Školica (Rayuela, 1963), prema mnogima prvoga velikog hispanskoameričkog romana. Zatim možemo reći da je riječ o društveno aktivnoj osobi koja se zalagala za ljudska prava i slobode, o pristaši Kubanske revolucije i ljevičaru, ali i velikom protivniku bilo kakva oblika diktature, počevši od peronizma u domovini Argentini.

 

Izrazito diskretan i zatvoren individualac, koji je sam za sebe rekao kako rijetko otvara vrata ili se javlja na telefon, piše knjige namijenjene svima i tako ostvaruje kontakt s okolinom. Govorimo o Argentincu rođenu u Bruxellesu, koji je s 37 godina napustio Argentinu i do kraja života živio u Parizu, što ga je prema vlastitim riječima učinilo još većim Hispanoamerikancem, dajući mu perspektivu kakvu ostankom u Argentini nikada ne bi dobio.

S 25. obljetnicom Cortázarove smrti 2009. mnogi su se prisjetili njegovih djela, ponovno ih čitali, raspravljali o njima. Jedan od razloga tolikog interesa sigurno je i lakoća poistovjećivanja s njegovim likovima i naizgled uobičajenim svijetom koji stvara, sve dok fantastična dimenzija neobjašnjivih elemenata i apsurdnosti izvan granica razuma čitatelja naprosto ne prikuju uz knjigu

 

Većina je njegovih priča pesimistična, dok je on sebe smatrao optimistom, vjerujući u bolje sutra i ponoseći se svojim razgraničenjem ta dva svijeta, naglašavajući koliko bi gnusno bilo kada bi pisao vedru i veselu književnost, a duboko u sebi bio uvjeren u neizbježnu propast čovječanstva.

 

S 25. obljetnicom Cortázarove smrti 2009. mnogi su se prisjetili njegovih djela, ponovno ih čitali, raspravljali o njima. Jedan od razloga tolikog interesa sigurno je i lakoća poistovjećivanja s njegovim likovima i naizgled uobičajenim svijetom koji stvara, sve dok fantastična dimenzija neobjašnjivih elemenata i apsurdnosti izvan granica razuma čitatelja naprosto ne prikuju uz knjigu. Tako smo i u hrvatskom izdanju 2009. konačno dobili Školice (prev. Dinko Telećan), Progonitelja i druge priče (prev. Dinko Telećan) i Kraj igre (prev. Dora Jelačić Bužimski), 2010. Priče o kronopijima i famama (prev. Nikolina Židek), a godinu poslije Tajno oružje (prev. Tanja Tarbuk).

 

Fantastična stvarnost

 

Već u Cortázarovim ranim tekstovima, objavljenima pod pseudonimom Julio Denis, možemo identificirati neke od odlika kasnijih uspješnica. U djelu Presencia, 1938, riječ je o sonetima otvorenoga tipa koji obrađuju teme poput dodira fantastičnog i stvarnog, a Los Reyes, 1949, donosi neobičnu verziju mita o Minotauru, u kojoj je zvijer fascinirana mogućnošću svoje dualne percepcije. Divertimento 1986, prvi Cortázarov roman napisan 1949, mladenačko je i kratko djelo koje već od naslova (na hrvatski ga možemo prevesti kao Zabava) najavljuje zaigranost i slobodu. Glavni likovi, skupina mladih Argentinaca tokom prvih godina Perónove vlasti, u mnogočemu podsjećaju na ‘‘Club de la Serpiente“, grupu kozmopolita u Parizu iz romana Školice.

 

U to vrijeme Cortázar je radio u nekoliko srednjih škola i na Sveučilištu grada Mendoze, gdje je predavao o francuskoj književnosti sve do 1946, kad se vraća u Buenos Aires kako bi protestirao protiv Perónova dolaska na vlast. Ubrzo nakon toga definitivno se seli u Pariz, premda sam napominje kako je njegova odluka da ode bila više književne nego političke naravi jer je bio ponukan upoznati mjesta o kojima je čitao u Balzacovim i Baudelaireovim knjigama. Tamo radi i kao prevoditelj za UNESCO, a prevođenjem s engleskog i francuskog jezika dugo zarađuje za život.

 

Mnogi najboljim Cortázarom smatraju pripovjedača iz razdoblja ranih zbirki priča. I njegovi su romani kombinacija više kraćih formi i dopuštaju segmentirano čitanje. Sam je za sebe rekao kako nije trkač na duge pruge, već sprinter, kako nikada nije znao povlačiti duge poteze kistom tipične za tradicionalni roman, već je bio mnogo bolji u ocrtavanju sitnih pločica mozaika.

 

Bestijarij (Bestiario, 1951) prva je knjiga koju objavljuje pod vlastitim imenom i kojom odmah stječe prve poklonike.

Mnogi najboljim Cortázarom smatraju pripovjedača iz razdoblja ranih zbirki priča. I njegovi su romani kombinacija više kraćih formi i dopuštaju segmentirano čitanje. Sam je za sebe rekao kako nije trkač na duge pruge, već sprinter, kako nikada nije znao povlačiti duge poteze kistom tipične za tradicionalni roman, već je bio mnogo bolji u ocrtavanju sitnih pločica mozaika

 

Autor najčešće likove smješta u svakodnevne i naizgled bezopasne i nezanimljive okoline, ispunjene navikama i čvrstim točkama rutine koje svatko razumije i želi zadržati. Prisutnost ‘‘drugoga“, u obliku životinje, stvarne ili zamišljene, zvijeri koja leži u njima samima ili ih muči uopće se ne pokazavši, u likovima upravo potiče težnju ka zadržavanju poznatoga. Čovjek ima gotovo bolnu potrebu da se prilagodi svemu što mu se događa, bez obzira na to koliko nevjerojatno bilo, i to je ono što Cortázar iskorištava. Sve su priče uronjene u fantastično, ali bez gubitka dodira sa stvarnošću, zbog čega se često nazivaju nadrealnima.

 

Autor naglašava kako je većina njegovih priča nastala tako da mu se njihova tema nevidljivo i neodoljivo nametnula, na neki ga način potaknuvši da je napiše. Tako su nastale još dvije jako popularne zbirke priča, Kraj igre (Final del juego, 1956) i Tajno oružje (Las armas secretas, 1959). U Kraju igre žarište je na ljudskom ponašanju, a tu su i neizostavna igra stvarnog i imaginarnog i njihova koegzistencija bez spajanja u jedno te misterij koji se skriva ispod trivijalnosti uobičajenih situacija.

 

Zbirka uključuje jednu od najpoznatijih Cortázarovih priča, Noć nauznak (La noche boca arriba), putem izmjenjivanja dviju paralelnih stvarnosti između kojih protagonist putuje dok leži u bolnici, jedan od najboljih primjera magičnog realizma, s kojim se autor često povezuje. Tajno oružje sadrži pet priča, među kojima su i njegovi klasici Progonitelj (El perseguidor) i Vražje bale (Las babas del diablo), koja je poslužila Michelangelu Antonioniju kao nadahnuće za film Blow-up.

 

Čitatelj kao stvaralac

 

Vjerojatno je jedno od njegovih najambicioznijih djela zbirka Priče o kronopijima i famama (Historias de cronopios y de famas, 1962). Knjiga donosi maštovite tekstove koji nas podižu na samu površinu svakodnevnog i otkrivaju neobično vrebanje i zagonetnost uobičajenih trenutaka i predmeta. Cortázar nam daje plejadu izmišljenih likova – kronopija, fama i esperanza – o kojima saznajemo kroz njihove postupke i koji se mogu gledati kao metafora društvenih slojeva tog vremena, ali i kao potpuno neovisne tvorevine svijeta fantastike.

 

Ponajprije kronopiji, sanjari koji su usklađeni s drugom stranom stvarnosti, a autoru veoma dragi i izvan ove zbirke, nadilaze književni svijet u kojem su nastali i, poput izmišljenog jezika gíglico iz Školica, postaju dio kulture tog vremena.

Julio Cortázar i danas je čitan zbog sposobnosti spajanja različitih aspekata na nov način, stalnog eksperimentiranja i originalnosti, ludičke složenosti njegovih djela, inovativne uporabe humora i ironije. Njegove priče nikad ne prelaze u apstraktno, već ostaju utemeljene u svakodnevnom i konkretnom. Smatrao je kako je pisac taj koji vještinom stvara atmosferu i potiče čitatelja da se na trenutak odvoji od rutine, a ulogom književnosti vidio je neprestano postavljanje pitanja pred kojima se svatko osjeća prozvanim

 

Međunarodnu slavu i priznanje Cortázar je stekao upravo Školicama, prema njegovoj vlastitoj karakterizaciji kontraromanom, koji ga gotovo kanonizira i svakako svrstava među najvažnije pisce hispanskoameričkoga književnog booma. Složeno djelo koje ruši strukturu i konvencije pisanja romana, pozivajući čitatelja na sudioništvo u njegovu stvaranju, ali i na neobavezan i zaigrani stav pri čitanju, prati dvostruku potragu protagonista za izgubljenom ljubavi i autora za novim oblicima pisanja.

 

Cortázar je uvijek smatrao književnost oblikom igre, imajući na umu da, kao što to zna svako dijete, igra može biti najozbiljnija stvar na svijetu. Upravo zato nijedna činjenica, postavljena baza ili književna dogma nije toliko sigurna da se njome ne bismo mogli poigrati. Poziv na igru dolazi već na samu početku knjige, gdje nas autor potiče na preskakanje poglavlja, čitanje slijedom koji predlaže ili nekim alternativnim, na uživanje bez zamaranja detaljima.

 

Potkraj šezdesetih Cortázar je napravio politički zaokret, ili bolje reći afirmaciju politike do tada neprisutne u njegovom životu, koji ga je doveo do fizičke i mentalne transformacije u ostalim aspektima života, prema riječima njegova prijatelja i kolege Marija Vargasa Llose, najveće koju je ikad vidio u ikome. Llosa kao prijelomnu godinu vidi 1968. i opisuje kako je posljednjih šesnaest godina života Cortázar bio zaokupljen socijalizmom, obranom Kube i Nikaragve, potpisivanjem peticija i odlaskom na kongrese o revolucijama, iskreno vjerujući u ispravnost svojeg mišljenja.

 

Čini se da je vjerojatan početak promjene posjet Kubi 1961, koji mu je prema njegovim riječima osvijestio vlastitu političku beskorisnost. Osjećao je, kao i mnogi njegovi suvremenici, povezanost s Kubanskom revolucijom, a činilo mu se da Castro gradi u svijetu ono što je on htio u književnosti – nešto sasvim novo. Roman Libro de Manuel, 1973, njegova je prva eksplicitno politička knjiga, nazvana političkim antitrilerom, a donosi kombinaciju različitih formi, načina izražavanja likova, zanimljivoga modela naracije i kritike kontroverznih suvremenih društvenih i političkih pokreta.

 

Cortázar je za života objavio još nekoliko zbirki priča, među kojima je i Queremos tanto a Glenda iz 1980, čija se naslovna priča prevedena na hrvatski jezik nalazi uz ovaj članak. Zbirka u najboljoj Cortázarovoj maniri nastavlja s demistifikacijom kreativnoga procesa, rušeći barijere između pisca i čitatelja, između stvarnog i nestvarnog, između ozbiljnosti i igre. Glenda iz naslovne priče zapravo je izmišljena prema glumici Glendi Jackson, čiji najveći obožavatelji, iz velike ljubavi prema njoj, ne mogu tolerirati ništa manje od savršenstva pa preuzimaju stvar u svoje ruke.

 

Epilog se nalazi u drugoj priči Botella al mar iz zbirke Deshoras objavljene dvije godine poslije, koja donosi pismo Glendi Jackson i donekle objašnjava piščevu motivaciju i inspiraciju. Ono što čini poveznicu između pisca i glumice još zanimljivijom jest činjenica da je 1980, kad je Cortázar napisao obje priče, glumica snimila film pod nazivom Hopscotch (Školice).

 

Književnost koja stvara nelagodu

Književno djelo treba stvoriti određen stupanj nelagode u čitatelju, pokazujući mu da svijet može gledati drukčije od načina na koji je naviknuo, i to je upravo ono što Cortázar radi

 

I Cortázar i njegova djela često tvrdoglavo izbjegavaju kategorizaciju do te mjere da za neka od njih moramo uvesti naziv ‘‘razno“ pa reći: Julio Cortázar pisao je poeziju, priče, romane, dramske tekstove, eseje, kritičke prikaze i razno. To dokazuje i posljednja za piščeva života objavljena knjiga Los autonautas de la cosmopista, 1983, koja opisuje 33 dana bezvremenske sreće autora i njegove druge supruge, fotografkinje Carol Dunlop, na putovanju autocestom od Pariza do Marseillea 1982, koje inače ne traje više od deset sati.

 

Dvoje zaigranih istraživača u svom crvenom Volkswagenovu kombiju opisuju interakcije sa skupinom mrava, sumnjičavost radnika na autocesti i pomno bilježe svaki obrok. Kombinacija autorove lagano nadnaravne i izrazito zabavne naracije i fotografija njegove supruge daje nam prikaz opuštene paralelne stvarnosti odvojene od problema svakodnevice, a sve je skupa još dirljivije kad znamo da su oboje umrli nedugo nakon tog zajedničkog putovanja – ona iste godine, on dvije godine poslije.

 

Julio Cortázar i danas je čitan zbog sposobnosti spajanja različitih aspekata na nov način, stalnog eksperimentiranja i originalnosti, ludičke složenosti njegovih djela, inovativne uporabe humora i ironije. Njegove priče nikad ne prelaze u apstraktno, već ostaju utemeljene u svakodnevnom i konkretnom. Smatrao je kako je pisac taj koji vještinom stvara atmosferu i potiče čitatelja da se na trenutak odvoji od rutine, a ulogom književnosti vidio je neprestano postavljanje pitanja pred kojima se svatko osjeća prozvanim.

 

Književno djelo treba stvoriti određen stupanj nelagode u čitatelju, pokazujući mu da svijet može gledati drukčije od načina na koji je naviknuo, i to je upravo ono što Cortázar radi.

 

(Prenosimo s dvotjednika za kulturu Vijenac)

Snježani, Štefici i Olgi

Autor: / 1 Comment

Rosie - We Can Do It!U ne tako davna vremena 8. mart, s kojim se poklapa Međunarodni dan žena iliti Majčin dan, kako su ga djeca uobičavala nazivati, kada su muškarci buketima ruža potkupljivali žene kako bi im dozvolile cjelodnevno ispijanje zdravica – u muškom društvu razrijeđenom tek pokojom samosvjesnijom feministkinjom, pohotnim ili prijekim okom (ovisno o spolu njegova vlasnika) promatranom – u čast svojih majki, supruga i prijateljica, dok su ih one do kasno u noć očekivale podgrijavajući večeru, ovaj ženama posvećeni praznik imao je veće društveno uvažavanje negoli danas kad je “nepoznat netko” upalio ”svjetlo slobode”.

 

Dapače, neko vrijeme čak se prestao spominjati u gotovo paničnom strahu od utjecaja tog relikta “komunizma”, kakvu percepciju su društvu nametnule kleronacionalističke elite, na vlastiti društveni položaj. Tko zna, rojilo se u glavama, koga bi sve mogla nikad provedena lustracija (o kojoj se dosta pričalo) zahvatiti naprtivši mu simpatije prema nekada bezazlenom prazniku kao ključni dokaz njegova antidomoljubnog kriptokomunizma.

Tol’ko još nisam lud da slijedim slijepe luđake na put kojim me žele skrenuti, pa sam u jednom dahu – poput najuzbudljivijeg krimića – pročitao Snježaninu knjigu kojom je javno, jasno i glasno rekla “popu pop, a bobu bob”. Kako sam upravo u to vrijeme izdao svoju zbirku pjesama, pronašavši na internetu njenu adresu poslao sam joj nekoliko primjeraka svoje umotvorine. Tako je započelo naše poznanstvo koje se tijekom vremena pretvorilo u internetsko prijateljstvo

 

O ravnopravnosti pripadnica više od polovice čovječanstva ne treba suviše daviti povijesnim detaljima. Dovoljno se prisjetiti mita prema kojem je Tvorac, nezadovoljan realizacijom svoje samoljubive “slike i prilike” – nastojeći tim remek-djelom ostaviti u svemiru svevremenski trag – istu raspolutio mačem na dvije polovice, kojom se prilikom sve troje (Tvorac i obeznanjene polovice) razjuriše na sve strane svijeta. On u mit i legendu, a one – danas poznate kao žensko i muško – u vječnu potragu za svojim parom s kojim tek iznova spojene čine kompletno ljudsko biće.

 

Treba li pametnijima veći dokaz o ravnopravnosti žena i muškaraca? Dakako, jednako kako su naše “bolje i ljepše polovice” jednakopravne u svim aspektima ljudskog djelovanja, tako su ravnopravne i u ludilu koje povremeno zahvati manje ili znatnije dijelove čovječanstva. U tom času, sve dok se pamet ne povrati iz stražnjih u vršne dijelove ljudske anatomije, što može trajati i desetljećima, ističu se kao zvijezde vodilje na koje većina jedva da obraća pažnju, muškarci i žene ravnopravniji od drugih, mada nikada ne bi ni pomislili da tu svoju prednost iskoriste za uzdizanje pred duhovno srozanom gomilom. O tri takve žene želim vam ukratko pričati redom kojim sam ih upoznavao i spoznavao.

 

U vrijeme prošlog rata povremeno sam objavljivao u nekim tiskovinama tekstove kojima sam bezuspješno prizivao pameti svoju razularenu, zaraćenu ljudsku braću. Dakako, niti sam u tome bio jedini, niti uspješniji od talentiranijih za tu vrstu angažmana od mene. Poslije majčine smrti, na nagovor sina, odlučio sam u obliku knjige objaviti na komadićima papira arhiviranu poeziju kako ne bi sve otišlo sa mnom u crnu zemljicu. Oduvijek sam se služio jezikom kojim to i danas činim, pa me jezična fragmentacija poduzeta od istih luđaka koji su fragmentirali bivšu državu ne libeći se i fragmentacije njenih stanovnika na sastavne anatomske dijelove nije mogla doli iznervirati, ne izazivajući nikakvu promjenu u mojim ličnim lingvističkim navadama.

 

Tol’ko još nisam lud da slijedim slijepe luđake na put kojim me žele skrenuti, pa sam u jednom dahu – poput najuzbudljivijeg krimića – pročitao Snježaninu knjigu kojom je javno, jasno i glasno rekla “popu pop, a bobu bob”. Kako sam upravo u to vrijeme izdao svoju zbirku pjesama, pronašavši na internetu njenu adresu poslao sam joj nekoliko primjeraka svoje umotvorine. Tako je započelo naše poznanstvo koje se tijekom vremena pretvorilo u internetsko prijateljstvo.

Ta je žena stručno, na znanstvenim osnovama ustala protiv jezičnog ludila, koje je poput vihora zahvatilo njegove korisnike, ne dajući se potkupiti i plaćajući za svoje intelektualno poštenje veliku cijenu. Mada najstručnija i najpoznatija naša jezikoslovka, ne može u svome “selu” dobiti posao dok se ne prikloni nižima od sebe. Što joj ni na kraj pameti ne pada!

 

Razmjenjivali smo mejlove i poruke, uglavnom vezane uz jezičnu problematiku, o čemu sam ja kao totalni lingvistički laik mnogo naučio od habilitirane doktorice jezikoslovlja. Nakon jednog opširnijeg pisma uputila me da ga prerađenog pokušam objaviti na nekom portalu. I sin me već dugo bezuspješno nagovarao na objavljivanje u elektroničkom mediju, ali je Snježana u tome bila djelotvornija. To je bio moj prvi korak u upoznavanju druge prijateljice, no o tome kasnije. Komunicirajući sa Snježanom, uvidio sam kako čitamo iste članke, cijenimo iste ljude, stojimo iza istih ideja, dakako, uz sve raznolikosti normalne za dva različita ljudska bića.

 

Uvidjevši ludilo kojim su zahvaćena još do jučer zakleta braća, pretvorivši se u braću neprijatelje, ludilo isporučivano konzumentima (a to smo po pretpostavci bili svi mi) preko političkih, vjerskih, svjetonazorskih ili etničkih objeda, preko revizija prošlosti, jezičnih purizama ili u nedvosmislenom vidu naprosto preko metaka, a u pozadini čega se vršila neviđena pljačka prvenstveno vlastitih naroda, ova je žena hrabro, ustrajno, intelektualno pošteno i etički moralno ustala u obranu istina o jeziku kojim smo se oduvijek sporazumijevali i razumijevali, kako nekada u dobru tako i sada u zlu. Ma hvalili uzajamno bratstvo i jedinstvo ili si proklinjali matere i etničku pripadnost.

 

Ta je žena stručno, na znanstvenim osnovama ustala protiv jezičnog ludila, koje je poput vihora zahvatilo njegove korisnike, ne dajući se potkupiti i plaćajući za svoje intelektualno poštenje veliku cijenu. Mada najstručnija i najpoznatija naša jezikoslovka, ne može u svome “selu” dobiti posao dok se ne prikloni nižima od sebe. Što joj ni na kraj pameti ne pada!

 

I dok svijet priznaje njeno djelo, prepuno pohvalnih recenzija svjetskih stručnjaka, dok joj upravo izlazi knjiga prevedena na španjolski (a kako izgleda, spremaju se i prijevodi na druge jezike), ta hrabra žena izlažući se porugama i prijetnjama, omalovažavanjima i pokušajima zatajivanja, čak i javnim demonstracijama protiv svoje osobe i djela, brani – ne svoju, već našu – istinu od slijepaca (iskreno, oni su više perfidno inteligentni negoli slijepi) koji svojim sljepilom zaraziše cijele narode.

Preko prilježnog Amera (ne, nije Amerikanac!) došao sam u kontakt i s urednicom Šteficom. Što reći o ženi koja usprkos i unatoč okolini u kojoj djeluje, sredini spremnoj da se i fizički obračuna s njom kao što se nedavno fizički razračunavala sa svojim susjedima Bošnjacima, negoli samo skinuti kapu pred njom?

 

Kako je moj poduhvat, poduzet na Snježanin nagovor, uspio, počeo sam objavljivati članke po internetskim portalima nabasavši tom prilikom na jedan poseban. Otprve mi se – vidjevši tekstove i suradnike koji na njemu objavljuju – svidio portal koji njeguje humanističke, lijeve, proradničke, tolerantne, antinacionalističke i internacionalističke stavove te ne pljuje po bivšoj državi kao inkarnaciji sveopćeg zla po njene narode, radi čega ju je trebalo razoriti.

 

Preko prilježnog Amera (ne, nije Amerikanac!) došao sam u kontakt i s njegovom urednicom Šteficom. Što reći o ženi koja usprkos i unatoč okolini u kojoj djeluje, sredini spremnoj da se i fizički obračuna s njom kao što se nedavno fizički razračunavala sa svojim susjedima Bošnjacima, negoli samo skinuti kapu pred njom?

 

U još teža vremena, kad je homogenizacija krda koje je i u drugim homogeniziranim krdima vidjela isto što je i samo – krdo, a u njegovim pripadnicima samo životinje, a ne ljudska bića, Štefica je sa svojim suprugom ustala u obranu ljudskosti onih koji su zbog svoje “drugosti” i “drukčijosti” postali metom odstrela. Zar će ta žena i majka hrabrost, ustuknuti danas kad ipak nisu više vremena u kojima se život gubio i za manje stvari od pomoći apriorno apostrofiranom neprijatelju?

 

Pod njenim umješnim vodstvom, uz sličnomisleće suradnike, portal se pretvorio u jedan od najcjenjenijih u BiH, s tekstovima prenošenim širom regije, kako eufemistički neutralno nazivaju prostore bivše Jugoslavije. Najdosljednija i najveća novinarska pera bivše države, dokazana svojom neprevrtljivošću i nepotkupljivošću tijekom olovnijih vremena od ovih današnjih, svojim prilozima usmjerenim prokazivanju pravih uzroka i uzročnika međunacionalnih trijebljenja i rasturanja države, samo odaju počast ženi koju je sarajevski magazin Dani s pravom svrstao u jednu od deset ličnosti koje su obilježile 2012. godinu.

I dok su se Snježana i Štefica, svaka na svoj način borile – ni dan danas ne posustajući – protiv zlokobnog virusa nacionalizma koji je zarazio milijune na ovim prostorima, slijedeći svoje spisateljske putove upoznao sam Olgu, jednu od bezbroj žrtava hrvatskog nacionalizma (…) Svojom literarnom ispovijedi ona je podjednak borac protiv snaga ludosti poput ranije spomenutih svojih drugarica

 

Ženomrsci često govore kako je ženama – a Štefica neka se ne uvrijedi, za nju to zaista vrijedi – nemoguće začepiti usta. Usta žene koja u sredini koja ne zna cijeniti što ima, promiče humanizam i istinu, istinu i humanizam, iz dana u dan putem portala koji uređuje.

 

I dok su se Snježana i Štefica, svaka na svoj način borile – ni dan danas ne posustajući – protiv zlokobnog virusa nacionalizma koji je zarazio milijune na ovim prostorima, slijedeći svoje spisateljske putove upoznao sam Olgu, jednu od bezbroj žrtava hrvatskog nacionalizma. Hrvatska Srpkinja, diplomirana slavistica, rasna pjesnikinja i spisateljica s mnoštvom domaćih i međunarodnih nagrada, početkom rata curičak od svega dvanaestak godina, proživjela je kalvariju koja je ostavila dubokih tragova na njenoj psihi, no to su već suviše lični detalji da bi se javno iznosili.

 

Prošavši “olujno” etničko čišćenje šibenskog zaleđa skrenule su je srbijanske vlasti prema Kosovu (s istim ciljem promjene etničke strukture stanovništva s kojim su Hrvati na područje tzv. Krajine naseljavali Hrvate) da bi kasnije završila u inostranstvu, donekle našavši mir uz svog muža u novoj domovini koju ne zanimaju banalnosti njenog etničkog porijekla.

 

U svojim pjesmama često se dotiče proživljenih trauma ratom prekinutog djetinjstva, što je vjerojatno donekle oslobađa svakodnevnih suočenja sa sjećanjima na njih i ublažava ožiljke od rana na duši. Kršćanka, za ove krajeve vrlo krive provenijencije – daklem, pravoslavka! – pokušava iznalaziti odgovore na patnje i boli koje ljudska braća namjerno nanose jedni drugima shvaćajući da se iza vjerskih, političkih, etničkih i inih u suštini beznačajnih atribucija krije ona jedina vrijedna koja tijekom stoljeća i tisućljeća prerijetko ispliva na površinu – jel’ stoga što je prerijetka ili je prejake sile sprečavaju da se ispolji – istinski humanizam ljudske jedinke.

 

Svojom literarnom ispovijedi ona je podjednak borac protiv snaga ludosti poput ranije spomenutih svojih drugarica. Posljednja riječ nije tek stilska figura, jer – stjecajem sudbine kojoj sam poslužio kao sredstvo – one se međusobno znaju na isti način kao i ja njih. Preko interneta.

Ljudi vole imati svoje ideale i idole u glazbi, na filmu, u sportu, znanosti ili nekoj djelatnosti koja okupira njihovo zanimanje. U pogledu humane etike i hrabrosti njenog javnog ispoljavanja u uvjetima koji tome ne pogoduju spomenute tri žene svima nam mogu biti primjer

 

Da, nikada nisam lično upoznao te hrabre žene, ali kao da ih poznajem cijeli život. Eto, preko globalne mreže ne šire se samo opasnosti od kojih morate strepiti, ne atakiraju na vas samo pedofili, nimfomani i nimfomanke, manipulatori koji bi da izvuku zadnju paru od vas ili vrbovatelji terorista samoubojica već možete steći i iskrena i trajna prijateljstva koja uzajamno upotpunjuju i pozitivno mijenjaju njihove sudionike.

 

Nisam od onih koji misle kako bi svijet bio bolji kad bi žene vladale njime. Previše primjera me uvjerava u suprotno. U “Lizistrati” antičkog komediografa Aristofana udružuju se supruge građana grčkih polisa i uskraćivanjem seksualnih odnosa primoravaju svoje muževe da sklope mir. Bio bi to vrlo djelotvoran i miroljubiv način kroćenja navodno samo muške krvoločnosti, da čisto biološki i žene nisu jednako željne seksa kao i muškarci. Nije stvar u tome da evolucija još nije sputala naše seksualne nagone (ne dao Bog da se to desi, jer bi to značilo kraj ljudske vrste), već prije u tome što je neravnomjerno raspodijelila umne i empatijske sposobnosti među svima nama.

 

Opisanim ženama ona ih je dodijelila šakom i kapom, što ih i izdvaja iz cjelokupne, kako ženske tako i muške populacije. Ne znači da ih druge žene ne posjeduju, ponekad i same nesvjesne tih kvaliteta, pa je možda samo pitanje kada će se na specifičan način manifestirati u javnosti kao – primjerice – kod mnogih sudionica bosanskohercegovačkih demonstracija.

 

Ljudi vole imati svoje ideale i idole u glazbi, na filmu, u sportu, znanosti ili nekoj djelatnosti koja okupira njihovo zanimanje. U pogledu humane etike i hrabrosti njenog javnog ispoljavanja u uvjetima koji tome ne pogoduju spomenute tri žene svima nam mogu biti primjer.

 

Svojim prijateljicama – u nadi da će vlastitim primjerom potaknuti što veći broj žena i muškaraca na putove istine, morala, ljubavi i pravde – kao i svim ženama bivše Jugoslavije i svijeta čestitam 8. mart, Međunarodni dan žena. Ne svojom krivnjom, ponešto zakašnjelo i zahvaljujući portalu autograf.hr, no optimisti s pogledom na iduću godinu dobronamjerno će to shvatiti preuranjenim! Neizlječivi optimisti znat će da se želje odnose na sve dane dolazećih godina.

Uzbudljiv Argentinski roman

Autor: / 3 Comments

Argentinski roman NaslovnicaUzbudljiv “Argentinski roman” Drage Pilsela o njegovoj ideološkoj, profesionalnoj i emotivnoj transformaciji od zagriženog ustaše, antisemita i desničara u “nepokolebljivog novinara”, magistra teologije, ljevičara i borca za ljudska prava po mnogočemu je nesvakidašnja pojava na hrvatskoj publicističkoj i književnoj sceni.

 

Naime, Pilsel je u toj knjizi na 250 stranica istresao doista burnu povijest svoje obitelji, a zatim se obračunao s vlastitom prošlošću i političkim i ideološkim zabludama. Na kraju nas je poučio kao sljedbenik teologije oslobođenja o snazi i moći ljubavi, ali i praštanja. Također nam je pokazao da je moguća osobna transformacija, bez obzira na rigidnost stavova, dugotrajno lutanje i traženje identiteta, da je moguće, kako je zapisao, “postati slobodan čovjek, slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su ga opteretili.”

Pilsel je u knjizi na 250 stranica istresao doista burnu povijest svoje obitelji, a zatim se obračunao s vlastitom prošlošću i političkim i ideološkim zabludama. Na kraju nas je poučio kao sljedbenik teologije oslobođenja o snazi i moći ljubavi, ali i praštanja. Također nam je pokazao da je moguća osobna transformacija, bez obzira na rigidnost stavova, dugotrajno lutanje i traženje identiteta, da je moguće, kako je zapisao, “postati slobodan čovjek, slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su ga opteretili”

 

Ukratko, Pilsel je u toj knjizi surovo iskreno i na trenutke strastveno, u skladu sa svojim latinoameričkim temperamentom, pogotovo u drugom poetičnijem i refleksivnijem dijelu knjige, opisao “godine ludosti i fanatizma”, svoj put od Pavelića do Tita, “od nasilnog karaktera do mira” koji bi mogao biti idealan predložak za hollywoodski politički triler.

 

U knjizi su izneseni nevjerojatni biografski podaci, dovoljni da popune nekoliko života. Tako saznajemo da je Pilsel, nabrojimo nasumce tek nekoliko stvari, rođen u Buenos Airesu i odrastao u Patagoniji, da ga je pas ugrizao za nos i da je zbog toga dobio brojne šavove na licu, naučio slagati pakleni stroj u ranoj mladosti, bacao kamenje na sinagoge, plesao folklor, pjevao i svirao, radio kao poslovođa u konzorciju “Sanym-Cotenor” u odjelu izgradnje remorkera i ribarica, studirao strojarstvo, novinarstvo, teologiju, nabavljao ljevičarsku literaturu u ambasadi tadašnjeg SSSR-a, živio godinu dana u Brazilu, preživio očev bankrot i rastavu roditelja, bio voditelj i govornik prvog Zagreb Pridea, suosnivač HHO-a, savjetnik Vlade Gotovca…

 

U tom bi se trileru nadopunjavali avanturizam i ljubavne epizode, strast i borba za političke ideale, ali i teološka evolucija i duhovna transformacija, što je posebno zapazio rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič okarakteriziravši Pilsela kao čovjeka koji “pokreće druge i budi pozaspale”.

 

Knjiga “Argentinski roman”, objavljena u izdanju Profila, po mišljenju urednika Miljenka Jergovića nije ni klasična autobiografija, a ni memoari, nego je riječ o autorefleksiji, što je “za hrvatsko društvo i kulturu dragocjeno jer je izuzetno usamljeno i stoji protiv onoga što je masovno raspoloženje i ‘duh nacije’, koji je predugo i prečesto bio taj da se odsustvo tolerancije i razumijevanja za druge smatrao jedinim obrascem hrvatskog patriotizma”. Usto, po njemu je to knjiga o “potrebi da se bude Jovan u vrijeme kad progone Jovane”.

 

Napisana je na temelju istinitih događaja, kako je Pilsel ustvrdio, “bez preuveličavanja i izmišljanja, dobro promislivši, i to tek nakon više od četiri godine psihoterapije”, kada je ustvrdio da sa svojom pričom mora izaći van, da je to pitanje etičkog imperativa, glas savjesti koji mu je naložio da se ispovjedi i razgoliti do bola, jer će jedino tako to imati smisla.

 

Ključan motiv za pisanje knjige bilo je, kako Pilsel navodi u uvodu, jedno davno postavljeno pitanje: “Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”

Pilsel je surovo iskreno i na trenutke strastveno, u skladu sa svojim latinoameričkim temperamentom, pogotovo u drugom poetičnijem i refleksivnijem dijelu knjige, opisao “godine ludosti i fanatizma”, svoj put od Pavelića do Tita, “od nasilnog karaktera do mira” koji bi mogao biti idealan predložak za hollywoodski politički triler

 

“Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače”, stoji u nastavku, “nisam, dakako, sa šesnaest godina, 1978., nedugo nakon argentinskog osvajanja Svjetskoga nogometnog prvenstva, umio odmah odgovoriti. Danas znam da je ono bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da si odlučim darovati ovu ispovijest.”

 

U toj ispovijesti Drago Pilsel otvoreno piše o ideološkim zabludama svoje obitelji i ostalih emigranata u Argentini jasno demistificirajući neke od najvećih hrvatskih mitova 20. stoljeća, kao što su uloga i značaj poglavnika Ante Pavelića i nadbiskupa Alojzija Stepinca, te stradanje na Bleiburgu.

 

Ali istodobno piše i o intimnoj strani života svojih predaka i roditelja, njihovim brakovima, usponima i padovima, profesionalnim uspjesima i bankrotima. Uz sve to svoju neobičnu obiteljsku sagu upotpunjuje slikama argentinskog društva skicirajući pojavu ekstremne desnice i ljevičarskih pokreta, tako da na stranicama knjige defiliraju brojne ličnosti iz jedne važne epohe argentinske (i južnoameričke) povijesti, od Che Guevare do Salvadora Allendea.

 

Tako saznajemo da mu je jedan djed Jakov Pilsel, podrijetlom Nijemac, bio gestapovac, a drugi Erih Pavlinec je tokom tjedna radio kao trgovac, a preko vikenda bio ustaški vojnik. Jakov Pilsel je vjerovao da Hitler može vratiti dostojanstvo njemačkom čovjeku i zato je svog sina, Dragina oca, nazvao Adolf Zvonimir Pilsel. Taj sin je pak u Argentini slučajno postao Pavelićevim tjelohraniteljem, “koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi”. Njegovu majku, “zagrebačku djevojku su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije.”

 

Za to vrijeme je iznad kreveta u spavaćoj sobi Drage Pilsela “visjela fotografija diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne Države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda”.

U tom bi se trileru nadopunjavali avanturizam i ljubavne epizode, strast i borba za političke ideale, ali i teološka evolucija i duhovna transformacija, što je posebno zapazio rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič okarakteriziravši Pilsela kao čovjeka koji “pokreće druge i budi pozaspale”

 

“Njegova fotografija u građanskom odijelu – snimljena u vrijeme njegova prijateljevanja s Pilselovima i navraćanja u našu obiteljsku kuću – resila je mnoge domove hrvatskih poslijeratnih iseljenika u Argentini”, piše Pilsel nastavljajući da su “živjeli u iluziji, ili u strašnoj zabludi, da je taj čovjek predstavljao našu domovinu ili državu, u zabludi koja još postoji u mojoj rodnoj zemlji i koju hrane mnogi od mojih nekadašnjih prijatelja”.

 

I još: “Oni još uvijek slave ili obilježavaju 10. travnja 1941., dan kada su Hrvati, uz blagoslov fašista, nacista i prvaka Katoličke crkve u dotadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem na čelu, proglasili svoju državnu tvorevinu.”

 

Pilsel je odabrao, kako piše, “istinu koja ga je oslobodila” shvativši da je “NDH bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja…” i da je Ante Pavelić “izdao svoj vlastiti narod i gurnuo ga u novu klaonicu”. Velik dio posvećuje demontiranju “jednog užasno velikog mita – onoga o Bleiburgu”, pogotovo onog dijela koji se odnosi na broj žrtava stradalih na tom polju, te na pitanja izdaje, zločina i žrtve.

 

Govoreći o svom sazrijevanju i formiranju, Pilsel priznaje da ga je paralelno s ustaštvom palio i argentinski nacionalizam, posebno u vrijeme britansko-argentinskog rata za Falklandsko otočje 1982. godine. No donosi i detalje o svom volontiranju u javnim kuhinjama, Caritasu i Amnesty Internationalu, gdje je osvijestio težak položaj argentinskih domorodaca i strahote vojne diktature koja se brutalno obračunavala sa svojim neistomišljenicima. Također, otkriva podatak da je kao dvanaestogodišnjak bio žrtva pedofilije argentinskog svećenika progovarajući tako o homoseksualizmu među svećenstvom i pedofiliji koja još uvijek ne podliježe odgovarajućim sankcijama.

 

Kritizira i ulogu Crkve u današnjoj Hrvatskoj, posebno njeno poistovjećivanje katoličanstva s hrvatstvom, pa tako piše: “…ne može se činiti ono što čini Glas koncila i ono što čine mnogi vjernici laici u Hrvatskoj, ni ono što čini hrvatski kler, ni ono što čine hrvatski biskupi s kardinalom Bozanićem na čelu, ni hrvatska ustaška emigracija u Argentini koja me je vidjela kako rastem i postajem Hrvatom, poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom. (…)

Knjiga je i mali doprinos hrvatskoj povijesnoj građi, isječak za upotpunjavanje slike o životu hrvatske ustaške emigracije koju donosi sudionik te, u Hrvatskoj relativno nepoznate, scene. I zato je knjiga, kako je Pilsel izjavio, upućena ne samo njegovim bivšim prijateljima u Argentini, koji su “zarobljeni u jednoj zabludi iz koje je on, hvala Bogu, izašao” i koji i danas nastavljaju živjeti živote svojih roditelja i djedova veličajući Pavelića i na rođendanima i dalje pjevajući ustaške pjesme nego i hrvatskom društvu

 

Ne može se nikako govoriti da je Katolička crkva isto što i hrvatski narod, iz čega proizlazi jedna od najbolesnijih konstatacija u nas, da ne može biti Hrvat onaj tko nije član Katoličke crkve ili pogotovo, tko nije aktivan i praktički katolik.”

 

Te i slične stavove argumentira citirajući jednog od najboljih, ako ne i najboljeg hrvatskog teologa i Pilselovog profesora, fra Tomislava Janka Šagija Bunića, koji je zapisao da “kršćanstvo ne može biti poistovjećeno niti s jednom nacijom, nego je kršćanstvo stvarnost višeg reda, koja prelazi (transcedira) sve narode.”

 

Govori i o pogibiji svog mlađeg, 23-godišnjeg brata Branka Pilsela, hrvatskog branitelja, koji je “branio slobodu običnih ljudi”, a nestao u vodama oko Šipana.

 

Također piše i o “nemalom razočaranju koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast”. U skladu sa svojim idealizmom spominje i Martina Luthera Kinga, koji je u Maršu na Washington rekao da je “pred nama mogućnost da unovčimo jedan ček”, te zaključuje sljedeće: “Kad je stvorena RH u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina: neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom bit će svakom zajamčena. Međutim, hrvatska vlast je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću”.

 

Po vlastitom priznanju Pilsel je tom knjigom htio “probuditi srce, moje i vaše” i poručiti da je “promjena u osobnoj paradigmi moguća i nužna”. Zbog toga knjiga može bez pretjerivanja poslužiti i kao svojevrsni putokaz svima onima koji imaju slične dileme, odnosno kojima je “puklo u glavi”, kako je puklo i samom Pilselu u doba najžešće krize identiteta.

 

Istodobno je knjiga i mali doprinos hrvatskoj povijesnoj građi, isječak za upotpunjavanje slike o životu hrvatske ustaške emigracije koju donosi sudionik te, u Hrvatskoj relativno nepoznate, scene. I zato je knjiga, kako je Pilsel izjavio, upućena, ne samo njegovim bivšim prijateljima u Argentini koji su “zarobljeni u jednoj zabludi iz koje je on, hvala Bogu, izašao” i koji i danas nastavljaju živjeti živote svojih roditelja i djedova veličajući Pavelića i na rođendanima i dalje pjevajući ustaške pjesme nego i hrvatskom društvu.

 

(Prenosimo s portala forum.tm)

Matvejevićev peljar

Autor: / Leave a Comment

Pokušaj da se prisjetimo prošlosti neuspješan je slično pokušaju da shvatimo razlog našeg postojanja. I jedno i drugo čini da se osjećamo kao dijete koje ponovo i ponovo hvata košarkašku loptu, a ona isklizne iz ruku svaki puta.

 

                                                                       Josef Brodski: Less than One

 

Prošlost o kojoj govori Brodski je prošlost čiji smo mi bili dio i koja je postala dio nas. Vrijeme godinama navlači sve deblju koprenu preko događaja i detalji blijede u sjećanju, ali ta vrsta prošlosti koja je isprepletena s našim iskustvom definitivno je drugačija od prošlosti koju znamo samo iz knjiga.

 

U svojoj zadnjoj knjizi ‘‘Istočni epistolar – inteligencija i disidencija“ Predrag Matvejević objavio je niz pisama vezanih za SSSR, opise nekoliko njegovih putovanja po toj zemlji, čiji su nastanak kao države i sedamdeset i pet godina postojanja obilježili 20. stoljeće, a čijim nestankom, barem prema povjesničaru 20. stoljeća Ericu Hobsbawmu, ono povijesno završava.

 

Matvejevićeva pisma i zapisi bude kod starije generacije, u kojoj smo se najednom našli, sjećanja na vrijeme kad su ljudi i događaji koje spominje ili prijepori vezani za njih bili dio sadašnjosti, a sukob tih ljudi s vlašću oko principijelnih i sasvim konkretnih pitanja slobode nešto u što se nije bilo posebno teško uživjeti. Za današnje četrdesetogodišnjake to je već povijest čije odjeke su možda slušali kao adolescenti, a za današnju generaciju studenata postala je to ona vrsta prošlosti, poput Oktobarske revolucije ili Pariške komune, o kojoj se, u najboljem slučaju, nešto čuje u školi.

U svojoj zadnjoj knjizi ‘‘Istočni epistolar – inteligencija i disidencija“ Predrag Matvejević objavio je niz pisama vezanih za SSSR, opise nekoliko njegovih putovanja po toj zemlji, čiji su nastanak kao države i sedamdeset i pet godina postojanja obilježili 20. stoljeće, a čijim nestankom, barem prema povjesničaru 20. stoljeća Ericu Hobsbawmu, ono povijesno završava

 

Šansone Bulata Okudžave nitko nije čuo u školi; kad ih je Okudžava pisao i, kasnije, pjevao uz gitaru, postale su u SSSR-u silno popularne, ali ne i podobne, upravo zbog toga što je u njima bilo više mudrosti i ljudskosti nego u svim predmetima o marksizmu, lenjinizmu ili povijesti koji su se, u pravilu, predavali poput katekizma.

 

Matvejevićeva pisma su neka vrsta krokija koji u par crta dočarava situaciju, a naše iskustvo i mašta dopunjuju detalje. Ogorčeni i bolesni Okudžava u malom stanu u Moskvi bez dlake na jeziku govori o sovjetskim političarima i pratećim poltronima, posebno intelektualcima. Okudžava je poststaljinistička generacija disidenata koji nemaju iluzija o produktima negativne selekcije, u politici uvijek prisutnoj, a u dogmatskim sistemima vlasti pravilo, ali su kritični prema dalekim temeljima na koje se ta vlast uvijek poziva.

 

Josef Brodski, Pepeljuga novije ruske književnosti, bio je zbog takvih kritika – danas bi one djelovale blago i krajnje umjereno – 1960-ih godina osuđen zbog ”skitnje i parazitizma” na zatvor i društveno koristan rad kao ”čuvar teladi” i konačno 1972., u dobi od 32 godine, prognan iz SSSR-a. Matvejević staje u njegovu obranu, piše pismo Brežnjevu, moli da ga ne protjeraju jer ”Brodskom je mjesto u ruskom jeziku i pisanje pjesama (na ruskom) je jedino što umije”.

 

Kad su se kasnije sreli i ostali prijatelji do kraja života (Brodski je umro 1995.), prva stvar koju mu je Brodski rekao bila je: ”Kako si znao?! Te iste riječi o ruskom jeziku ja sam im rekao kad sam ih molio da me ne protjeraju!” Srećom su se njihove ocjene pokazale krivima i kao u nekoj Walt Disneyjevoj verziji bajke Brodski je, pišući u stranoj zemlji, na stranom jeziku, za 15 godina od ”parazita i čuvara teladi”avansirao do nobelovca iz književnosti.

 

Djelomično ostvarenje najkritičnije je razdoblje za svaku utopiju. Od trenutka kad idealisti koji znaju kako usrećiti čovječanstvo dođu na vlast i tu vlast treba održati, ideali obično ustupaju mjesto pragmatičnim postupcima jer ”ako ćemo usrećiti čovječanstvo, pojedinci na tom putu nisu važni”. Ljudi poput Trockog i Buharina, za čiju rehabilitaciju se Matvejević zalaže i u tom smislu piše sovjetskim vlastima, nisu bili disidenti; bili su glavni ideolozi utopije koja je u prvoj polovici 20. stoljeća privukla bezbrojne poštene i pravdoljubive ljude širom svijeta.

Matvejevićeva pisma su neka vrsta krokija koji u par crta dočarava situaciju, a naše iskustvo i mašta dopunjuju detalje. Ogorčeni i bolesni Okudžava u malom stanu u Moskvi bez dlake na jeziku govori o sovjetskim političarima i pratećim poltronima, posebno intelektualcima

 

Njenu isključivu, dogmatsku komponentu koja je na kraju prevladala nisu prepoznali ni priznali kao inherentnu pogrešku sistema koji je uvjeren da je u posjedu apsolutne istine i odbacuje najvredniju tekovinu demokratske vlasti – uvriježenu proceduru njenog mirnog smjenjivanja. Držali su da je kruti dogmatizam i nemilosrdne, nasilne metode kojima se provodio splet nesretnih, uglavnom kadrovskih, okolnosti, ”kako dalekosežne posljedice može imati jedan lov na patke” (Trocki se u lovu prehladio i nije bio na sjednici, što je Staljin iskoristio i pridobio tijesnu većinu); lako moguće da bi povijest SSSR-a i svijeta bila značajno drugačija da je netko od njih dvojice izašao kao pobjednik, a ne žrtva u sukobu sa Staljinom.

 

Međutim, šanse za to od početka nisu bile velike; konačno, uzrečica da ”revolucija jede svoju djecu” nastala je u vezi s Francuskom revolucijom i samo je još jednom potvrđena razvojem događaja poslije Oktobarske revolucije, a da turbulentna vremena u zemlji bez demokratske tradicije izbace u vrh vlasti okrutnu, beskrupuloznu i time paranoičnu osobu s despotskim sklonostima ”nije ništa na ovom svijetu nova”.

 

Trebalo je proći šezdeset i pet godina da bi čovjek čija su etička uvjerenja i stavovi bili usporedivi s njihovim došao na vrh sovjetske Komunističke partije. Za razvoj događaja koji su doveli do rušenja Berlinskog zida Gorbačov je zaslužniji od bilo kojeg drugog političara, a u samom činu simbolično prisutniji i od onih Berlinčana čije su fotografije s vrha zida tih novembarskih dana (i noći) ’89. postale simbol kraja jednog doba.

 

Danas polako blijedi sjećanje na to da je glavna karakteristika tog doba, od kraja 1940-ih do kraja 1980-ih, bila vrlo realna opasnost od nuklearnog rata među supersilama; za neutralnog promatrača sa strane interesantan slučaj evolucijskog razvoja da vrsta dosegne znanje potrebno za proizvodnju nuklearnog oružja, ali ne i mudrost da ga ne upotrijebi za vlastito uništenje. Napravljene su mnoge studije, napisano stotine SF romana i snimljeni deseci filmova koji se bave scenarijem raspleta postojeće napetosti. Ne sjećam se ni jednog u kojem bi na vrh KPSS-a došao dobronamjerni reformator uvjeren da narodi država Istočne Europe, koje su pola stoljeća bile u polukolonijalnom odnosu prema SSSR-u, imaju pravo na vlastiti izbor.

Za čitatelje nove generacije kojima sintagme ”Djeca poručnika Šmita” ili ”Ideje naše, benzin vaš” ništa ne znače, koji u vicevima o Ivanu Ivanoviću ne osjećaju u čemu je poanta, Matvejevićev ”Istočni epistolar” je poput vodiča kroz Jurassic park – izgubljeni svijet koji je, navodno, nekad postojao

 

Ali tražiti od sovjetskih političara, pa čak i 1989. od Gorbačova, da rehabilitiraju Trockog je kao u Vatikanu tražiti rehabilitaciju palog anđela Lucifera, o čijem zasluženom progonstvu i mračnim opačinama su ti političari slušali od prvih lekcija komunističkog vjeronauka.

 

Za čitatelje nove generacije kojima sintagme ”Djeca poručnika Šmita” ili ”Ideje naše, benzin vaš” ništa ne znače, koji u vicevima o Ivanu Ivanoviću ne osjećaju u čemu je poanta, Matvejevićev ”Istočni epistolar” je poput vodiča kroz Jurassic park – izgubljeni svijet koji je, navodno, nekad postojao. Čitanje Orwellove ”Životinjske farme” za njih je kao čitanje ”Gulliverovih putovanja”, nešto što je postalo priča za djecu o prascima koji vladaju na farmi, a ne sjajna i oštra satira, desetljećima strogo zabranjivana u svim komunističkim zemljama osim Jugoslavije, za koju mojoj generaciji nije trebao nikakav ”ključ” da bi se znalo da prasac Napoleon predstavlja Staljina, a prasac Snowball Trockog.

 

U društvima pod jarmom tiranije ili totalitarizma težnja za slobodom može biti tako dugo i u tolikoj mjeri potisnuta da vanjskom promatraču izgleda nepostojeća. ”Ovce redovito dobivaju direktive što treba misliti”, a svako iskakanje iz općeg zadovoljstva najboljim od svih svjetova počinje se tretirati kao subverzivna djelatnost. Piscima je u tom svijetu, kao što je to definirao Staljin, namijenjena uloga ”inženjera ljudskih duša” i, slično kao inženjeri u industriji, trebaju tokom petoljetki postići određene rezultate u izgradnji podobnog građanina.

 

Građanina kojem će režim moći nametnuti da se oduševljava trinaestogodišnjakom koji denuncira svoje roditelje zbog njihovih protudržavnih izjava ili aktivnosti (slučaj Pavela Morozova 1932. godine, koji su gotovo sigurno iskonstruirale sovjetske vlasti; već i sama potreba da se takav postupak nameće kao uzor govori porazno o toj vlasti). Javni izrazi podrške takvom obliku ponašanja dobar su pokazatelj bolesti društva. No da se ne bi mislilo da je to nešto što je vezano samo za rigidni komunizam, dobro se podsjetiti da su, ne tako davno, neki hrvatski novinari propagirali laganje kao poželjan oblik patriotizma, podsjetiti se spaljivanja ”nepodobnih” knjiga ili opetovanih pokušaja da se financijski uništi list koji iznosi nezgodne činjenice popraćene argumentiranim kritikama vlasti.

 

O monstruoznim razmjerima Staljinove tiranije Matvejević razgovara i s preživjelim zatvorenicima Gulaga. Na fotografiji Danilo Kiš i Predrag Matvejević kao mladići s Karlom Štajnerom; Matvejević se godinama zalagao za objavljivanje Štajnerove knjige ”7000 dana u Sibiru”, potresnog svjedočanstva ne manje upečatljivog od najboljih Solženjicinovih djela. Nezaboravni su opisi posljednjih Štajnerovih godina u Zagrebu, kad mu u dubokoj starosti sjećanja na nestale aveti 20. stoljeća potiskuju stvarnost i kad osjeća da ga naizmjence progone Gestapo u Beču i NKVD u Moskvi.

Matvejević, koji je uvjereni socijalist, pobornik ”socijalizma s ljudskim licem”, kako je to isticao i u vrijeme kad su se režimu podobni mrštili na dio ”s ljudskim licem” i kad su se (mnogi od njih isti) mrštili na ”socijalizam”, dolazi u ”prvu zemlju socijalizma” i svjedoči nečem što izgleda kao degeneracija vlasti u autokraciju, a zapravo je prije spori izlazak iz višestoljetne tradicije autokracije i totalitarizma, koja je kulminirala Staljinovim zločinačkim režimom, u kojem nalazi malo socijalizma, a još manje ”ljudskog lica”

 

Dopisivanje s ljudima kojih više nema, u državi koje više nema, o dilemama čija rješenja izgledaju tako očigledna podsjeća na Custineovu ”Rusiju 1839.”, lucidnu opservaciju napisanu lijepim stilom o vremenu s kojim više nemamo dodirnih točaka. ”La Russie en 1839” (koliko mi je poznato, nije prevedeno na hrvatski) je slavno djelo Astolphe de Custinea u kojem autor kroz svoje dnevničke zapise s putovanja po tadašnjoj Rusiji opisuje autokratsku i tiransku vlast u doba Nikole I. i analizira korijene i karakter despotizma u Rusiji.

 

Sličnost ”Rusije 1839.” i ”Istočnog epistolara”, koji je pisan kao pisma slična dnevničkim zapisima, proteže se i na relativni položaj dvojice autora. Custine, uvjereni monarhist (otac i djed stradali su mu kao političke žrtve na giljotini u doba Francuske revolucije), dolazi u paradigmu apsolutne monarhije i vidi sve njene slabosti i negativnosti.

 

Matvejević, koji je uvjereni socijalist, pobornik ”socijalizma s ljudskim licem”, kako je to isticao i u vrijeme kad su se režimu podobni mrštili na dio ”s ljudskim licem” i kad su se (mnogi od njih isti) mrštili na ”socijalizam”, dolazi u ”prvu zemlju socijalizma” i svjedoči nečem što izgleda kao degeneracija vlasti u autokraciju, a zapravo je prije spori izlazak iz višestoljetne tradicije autokracije i totalitarizma, koja je kulminirala Staljinovim zločinačkim režimom, u kojem nalazi malo socijalizma, a još manje ”ljudskog lica”.

 

Custine smatra da će svaka reforma ruskog društva biti opterećena naslijeđem dugotrajne tiranije koje se može demonstrirati kao sklonost društva da se iz nesigurnosti koju nosi sloboda odlučivanja vrati u varljivu sigurnost autokratskog režima.

 

Matvejević koji reformu SSSR-a smatra nužnom, prvenstveno iz etičkih razloga jer se jedna privlačna utopija u toj zemlji pretvorila u frankenštajnovsku realizaciju, svjestan je da takva opasnost leži u svakom nastojanju. Moguće se zalagati za veću slobodu nacija, a dobiti agresivne nacionalizme, boriti se protiv diskriminacije vjernika, a dobiti netrpeljive klerikalizme, predlagati slobodu poduzetništva kao ljudsko pravo i izlaz iz siromaštva, a dobiti divlji kapitalizam koji generira i kršenja ljudskih prava i siromaštvo.

 

Tko je prošao nade i razočaranja povezana s tim kakva sve autokratska zastranjivanja može izroditi prelazak u politički pluralizam, lako će osjetiti da Matvejevićev ”Istočni epistolar” govori o općeljudskim problemima koji nisu ni nastali ni nestali sa SSSR-om.

 

Oscar Wilde je napisao da ”mapa na kojoj nije ucrtana Utopija ne vrijedi papira na kojem je rađena”. Ispostavilo se da su osnivači SSSR-a izabrali put prema utopiji kroz Arhipelag Gulag; to da se brod nasukao, da je put bio kriv, ne znači da puta nema i da nije vrijedno za njim tragati. Iskustva koja donosi ”Istočni epistolar” čini ga ne samo zapisom o prošlosti nego i dijelom jednog budućeg peljara.

Picasso, komunist

Autor: / 1 Comment

Uz knjigu Radovana Vukadinovića “Politički profil Pabla Picassa”

 

Kako ne osjetiti zavist prema dječaku koji odmah po rođenju stekne ovakvo ime: Pablo Diego Jose Francisco de Paula Juan Nepomuceno Maria de los Remedios Cipriano de la Santisima Trinidad Clito Ruiz y Picasso. Među svim tim imenima, upisanim u sudbinu dječaka rođenog u Malagi, 25. listopada 1881, i svim legendarnim i mitskim pričama koje logično slijede svako od imena, naći će se, recimo, i Ivan Nepomuk, onaj diskretni češki svetac, rodom iz Plzena, koji je postradao i ušao u red katoličkih mučenika, jer je ljubomornome kralju odbio odati ispovjednu tajnu. Naime, Ivan Nepomuk bješe kraljičin ispovjednik, i zato je bio zatvoren u tamnicu, stavljen na muke, vezan za kotač, spaljen i bačen s mosta u Vltavu, ali je ostao diskretan. Te noći je, kažu, sedam zvijezda palo nad Vltavom.

 

Težak zadatak za jednoga rječita i darovita dječaka, budućeg erotomana, višestrukog ženika, muškarca koji je nastojao pred svijetom razotkriti svaku lijepu i zanimljivu ženu. Nije on bio dobar Juan Nepomuceno, zato mu se to ime i ne pamti. Od svih imena, sveo se na jedno, koje će mu postati sudbinom: Pablo. A Pablo je, ustvari, Pavao. Veličina Pavlova nije, kao što pobožna pučina misli, jer joj tako govore neprosvijećeni svećenici, što se od Savla pretvorio u Pavla, i što je od jednoga postao drugo. On je važan zato što je prvi imao svijest o tome da je kršćanin. Svi prije njega su, uključujući Isusa, nečemu težili, nešto osjećali i nešto htjeli, a Pavle je bio. Od njega kršćanstvo počinje. Kao što će i od Pabla iz Malage početi nešto drugo.

Pablo je, ustvari, Pavao. Veličina Pavlova nije, kao što pobožna pučina misli, jer joj tako govore neprosvijećeni svećenici, što se od Savla pretvorio u Pavla, i što je od jednoga postao drugo. On je važan zato što je prvi imao svijest o tome da je kršćanin. Svi prije njega su, uključujući Isusa, nečemu težili, nešto osjećali i nešto htjeli, a Pavle je bio. Od njega kršćanstvo počinje. Kao što će i od Pabla iz Malage početi nešto drugo

 

Godine 2013. koja je, s Božjom pomoći upravo prošla, i koja se, barem u Hrvatskoj, neće pamtiti – jer pamćenje je, ne zaboravimo, prvi i temeljni čin kulture, iz sjećanja nastaje svaka umjetnost – održana je u Klovićevim dvorima jedna skupo plaćena izložba. Poput kakvoga putujućeg cirkusa, čergarila je ta izložba po bogatim i zaostalim zemljama zapadnoga i bliskoistočnog svijeta, nedostojnim Picassa.

 

U onim drugim zemljama, izložbe osmišljavaju, komponiraju i postavljaju kustosi ili kustoski timovi, koji u zagrebačkom slučaju nisu smjeli imati nikakvu ulogu. Umjesto njih, posao je obavila neka žena u Parizu, čiji se glas pojavljivao u lokalnoj hrvatskoj radijskoj i televizijskoj reklami. Čarter izložba, skupa s pretpostavljenom kustoskom uslugom, masno je plaćena, čime se Ministarstvo kulture narugalo ne samo hrvatskoj kulturi, nego i staroj komunjari Pablu. Pablu Picassu.

 

U festivalu socijalnog neukusa koji je pratio tu izložbu od samoga otvorenja, zanimljiv je bio način na koji se slikara – već odavno simboličnu i ikoničnu figuru dvadesetog stoljeća, pokušavalo transformirati u nekoga ili nešto što bi bilo blisko današnjoj Hrvatskoj. Pritom, narod kojemu se nuđala rečena izložba o Picassu ništa nije znao – što je znao to je i zaboravio- ali je njegovo ime zvonilo poput riječi nabijene mnogim, naravno krivim, smiješnim i budalastim, ali čvrsto uglavljenim značenjima.

 

Mnogi, recimo, vjeruju da je Picasso ustvari samo otac jedne ne naročito bistre kćeri, koja se, kao u bajci, čudom pretvorila u parfem. Parfem Paloma Picasso, viđen po našim provincijama, u reklamama koje su ponekad, o užasa, bile ukrašavane Picassovim crtežom golubice, kojim je stari, usred jedne masovne istočnoeuropske i ljevičarske kampanje, pokušavao ukazati na opasnosti od atomskoga rata. Osim kao otac parfema, Picasso je za naše ljude i otac jedne specifične vrste precijenjenog slikarstva, umjetnosti koja uopće i nije umjetnost, jer to što je slikao Picasso ništa ne znači i ništa ne predstavlja, i tako bi, je l’ te, mogao slikati svatko.

 

Na toj pučkoj kritici apstraktnoga slikarstva, ili bolje rečeno, svakoga slikarstva koje ne teži fotografskom ili sitnom realizmu, realizmu Hlebinske škole i čuda hrvatske naive, zasnovan je odnos Hrvata prema riječi Picasso, kao i većine bivših Jugoslavena u procesu tranzicije. Jednom davno, možda, riječ Picasso značila je i nešto drugo.

Godine 2013. koja je, s Božjom pomoći upravo prošla, i koja se, barem u Hrvatskoj, neće pamtiti – jer pamćenje je, ne zaboravimo, prvi i temeljni čin kulture, iz sjećanja nastaje svaka umjetnost – održana je u Klovićevim dvorima jedna skupo plaćena izložba. Poput kakvoga putujućeg cirkusa, čergarila je ta izložba po bogatim i zaostalim zemljama zapadnoga i bliskoistočnog svijeta, nedostojnim Picassa

 

U vrijeme izložbe u Klovićevim dvorima izdavane su knjižice, biografije velikog umjetnika, katalozi i prigodne šalice i majice. Na televiziji su prikazivane specijalne emisije, u kojima bi pariška kustosica umjetnički neopranih sijedih vlasi objašnjavala nešto. Ta objašnjenja nalikovala su pokušajima bijelog čovjeka da amazonijskome urođeniku objasni teoriju relativnosti.

 

Urođenik je, međutim, o toj teoriji ponešto znao, i da ne bi morao vrijeđati bijeloga čovjeka svojim izvanurođeničkim znanjima, primijetio je da ženka bijeloga čovjeka ima prljavu kosu… Ali od svih ludorija koje su u Hrvatskoj tokom 2013. izgovorene i napisane o Picassu, najluđi je bio pokušaj ultradesnih dnevnih novina da publiku uvjere kako Pablo Picasso – nije bio komunist. Nego je bio nezainteresiran za politiku.

 

U to vrijeme, dok je izložba još trajala, objavljena je knjiga za koju ću doznati mnogo kasnije. Razlog prost k’o pasulj: u Zagrebu nema pravih knjižara, u novinama nema kulturnih rubrika, na televiziji nema ničega… Naslov knjige je znanstvenički jednostavan: “Politički profil Pabla Picassa”, u podnaslovu “filatelistička interpretacija”. Pošto nije Španjolac, autor se zove krajnje jednostavno: Radovan Vukadinović.

 

Rođen 1938. u Bitoli, ovaj zagrebački sveučilišni profesor bio je, u onim posljednjim predratnim godinama, vrlo aktivan, prisutan i citiran po novinama kao ekspert za Sovjetski Savez, Hladni rat, Detant, odnose velikih sila i povijest komunizma. Dobro je pisao, djelovao je kao slobodan, nedogmatičan i nezavisan čovjek. Takav je Radovan Vukadinović bio u osamdesetima, a onda je došao rat, i s ratom su se promijenili intelektualni, politički, pa i moralni prioriteti naših novina i televizija, tako da se ovaj pisac strateški povukao u akademsku zavjetrinu, kao u neku vrstu samostana, iz koje bez prijeke potrebe neće izlaziti.

 

Od jednoga od prominentnijih hrvatskih javnih intelektualaca postao je samo zagrebački gospon profesor, ali koji se jednako živo bavi svojim akademskim i intelektualnim interesima, koliko god se ti interesi u današnjoj Hrvatskoj činili arhaičnima, nepotrebnima, možda i neprijateljskima u odnosu na onaj jedini jasno definirani i proklamirani hrvatski svjetonazor: crkveni i endehazijski. Iz obzira prema tom svjetonazoru i pokušali smo Pabla Picassa lišiti njegovih komunističkih uvjerenja. Ne samo da je bio komunist, nego je u zla vremena bio i prilično rigidni komunist, kakva je, uostalom, bila i Komunistička partija Francuske, kojoj je od 1944. pripadao.

U festivalu socijalnog neukusa koji je pratio tu izložbu od samoga otvorenja, zanimljiv je bio način na koji se slikara – već odavno simboličnu i ikoničnu figuru dvadesetog stoljeća, pokušavalo transformirati u nekoga ili nešto što bi bilo blisko današnjoj Hrvatskoj. Pritom, narod kojemu se nuđala rečena izložba o Picassu ništa nije znao

 

Osim što je profesor i odličan politološki i historiografski pisac, Radovan Vukadinović je i filatelist. Kao i svaki ozbiljan skupljač poštanskih maraka, i on ima jasno razgraničena područja interesa. Jedno od njih naslovio je kao “Picasso, život i djelo”, i na njemu je, u najvećoj mjeri, zasnovao priču svoje knjige, uzorno napisanu, u vrlo tipiziranom žanru kronologije Picassova političkog sazrijevanja i djelovanja. Izdavač knjige je Stajer-Graf, a vrijeme i mjesto izdavanja precizirano je na titularnoj stranici: Zagreb, svibanj 2013. Možda i nije tako, ali čini se da je ta vrsta datacije u nekoj vezi s gornjogradskom izložbom.

 

Premda je profesor Vukadinović ostao izvan opće kulturne pompe, i nije bio viđen među zagrebačkom i hrvatskom elitom, koja je uz skute ministrice Zlatar i uz manžetne gradonačelnika Bandića slavila svoga Picassa, ova knjiga je, nema u to nikakve sumnje, neusporedivo najsuvislija i najdostojanstvenija publikacija koja je u 2013. u Hrvatskoj bila posvećena Pablu Picassu. Uostalom, riječ je, općenito, o dobroj i zanimljivoj knjizi, razumljivoj i jednostavno napisanoj, tako da je može čitati i neki dovoljno dobroćudan, a priglup sljedbenik kulta Palome Picasso.

 

Premda su mu bile već šezdeset tri kada je 1944. postao član Komunističke partije Francuske, Picasso je od ranije bio komunist, i to će biti integralni dio njegova mita. Na Zapadu, u Americi, u preporađajućem carstvu liberalnog kapitalizma, ali i među onima koji su sudjelovali u formiranju konzervativnog građanskog likovnog i umjetničkog ukusa, Picasso je vrlo rano posao ikonična figura.

 

Ali što je važnije: rano je postao tržišni brand, mjera vrijednosti i živi svjetionik na obzorima slobodnoga svijeta. Istoga onog svijeta koji je, recimo, mirno i strpljivo promatrao građanski rat u Španjolskoj i masivni vojni angažman Hitlerove Njemačke u tom ratu, uvjeren da je korisno žrtvovati i Republiku i parlamentarnu demokraciju u Španjolskoj, e da bi se spriječila boljševizacija Pirinejskog poluotoka. U strahu od komunizma, spremno su prihvatili Francov fašizam, i nikada, zapravo, s njim nisu imali nikakvih problema.

Osim kao otac parfema, Picasso je za naše ljude i otac jedne specifične vrste precijenjenog slikarstva, umjetnosti koja uopće i nije umjetnost, jer to što je slikao Picasso ništa ne znači i ništa ne predstavlja, i tako bi, je l’ te, mogao slikati svatko

 

Pablo Picasso nije bio vojnik ni oficir, nije bio ni političar angažiran u obrani Republike, ali se u svakom trenutku znalo na čijoj je Picasso strani. Kada je od republikanske vlade dobio poziv da za Svjetsku izložbu u Parizu naslika angažiranu sliku, koja bi poslužila kao oružje u borbi za pravednu stvar, Picasso je bez razmišljanja prihvatio nalog povijesnoga trenutka, i naslikao Guernicu. Sliku je posvetio stradanju baskijskoga gradića, na koji se 26. travnja 1937. okomilo šezdeset njemačkih i talijanskih zrakoplova. Puna tri sata su uništavali Guernicu, pobili su 1645 ljudi, a kada su, uz njihovu pomoć, frankisti osvojili grad, tvrdili su da je ovo bombardiranje izmišljeno i da su republikanci ubijali svoje ljude, samo da privuku pažnju međunarodne zajednice.

 

Ništa što je Republika mogla reći u svoju korist, ništa što je moglo biti upotrijebljeno protiv nacionalsocijalističke propagande – na koju je slobodni Zapad lako pristajao da bi imao alibi za nedjelovanje, neće imati snagu i uvjerljivost Picassove slikarske geste. Uzaludni su bili apeli lijevih intelektualaca, literarna i žurnalistička svjedočanstva Ernesta Hemingwaya i Georgea Orwella, nikada Europa ne bi prihvatila istinu o uništenju Guernice da nije bilo Picassove slike. Bila je to najsnažnija i najučinkovitija gesta umjetničkog angažmana u dvadesetom stoljeću, obilježenom baš takvim, angažiranim umjetničkim gestama.

 

Ako je ranije bilo neke dvojbe, ako se Picassa moglo prikazivati kao genija iz kule bjelokosne, kakav je trebao Zapadu, nakon Guernice je bilo nedvosmisleno jasno kome i čemu on pripada. Na toj slici nema zvijezde petokrake, srpa ni čekića, ali na malo što komunisti imaju takvo simboličko pravo kao na Picassovu Guernicu. Stoga, kada bi povijesnim revizionistima, radikalnim desničarima ili hrvatskim filofašistima uspjelo da inkriminiraju i zabrane simbole komunizma, među njima bi morali inkriminirati tu sliku, a s njom i cijelog Picassa.

 

Radovan Vukadinović, međutim, nije ovako ekstatičan. On piše mirno i sabrano, s onom akribičnom sklonošću kronologijama i dokumentima kakva karakterizira ozbiljne starinske profesore. I svaki detalj u svojoj priči ilustrira ponekom poštanskom markom.

Od svih ludorija koje su u Hrvatskoj tokom 2013. izgovorene i napisane o Picassu, najluđi je bio pokušaj ultradesnih dnevnih novina da publiku uvjere kako Pablo Picasso – nije bio komunist. Nego je bio nezainteresiran za politiku

 

Pablo Picasso je sebe doživljavao kao španjolskog emigranta u Francuskoj. To će ostati do smrti, i neće dočekati Francovu smrt i povratak demokracije u Španjolsku. U svom testamentu će vrlo jasno naznačiti kada se Guernica smije vratiti u domovinu. To, inače, nije bio ni najmanje jednostavan pothvat, s obzirom na dimenzije slike, ali i činjenicu da je od 1958. bila stacionirana u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (onoj MoMi, nad kojom hrvatski snobovi rado puste suzicu čežnje…).

 

Drugi svjetski rat Picasso je proveo u Parizu, o čemu je, možda, najzanimljivije svjedočanstvo u svojim dnevnicima ostavio njemački pisac Ernst Jünger, koji je slikara posjetio kao oficir okupacione vojske, i vrlo slobodno razgovarao s njim. Jünger je bio neobičan, vrlo darovit, intelektualno proturječan čovjek, militarist, antimilitarist, filofašist i antifašist, koji je u Picassu vidio genija. Više će ga oduševiti kao čovjek velike ideje, nego kao ostvareni slikar. Jüngeru je, u duhu svetoga Pavla, Picasso rekao da će velika slika utjecati na čovječanstvo (ili na svjetski duh) čak ako se nikome ne pokaže, i ako se zaključa iza deset brava i čuva u tajnom sefu. Nitko je ne mora vidjeti, ali slika će djelovati već samim tim što je stvorena.

 

Neobičan stav za nekoga tko će se uskoro učlaniti u komunističku partiju i deklarirati vjeru u dijalektički materijalizam. Premda je Pablo Picasso, uglavnom, bio areligiozan čovjek, u toj njegovoj izjavi o snazi i djelovanju velike slike ima nečega vjerskog. No, Jüngerov susret s Picassom Radovan Vukadinović neće notirati u svojoj knjizi. To je već priča o Picasssovom duhovnom, a ne političkom profilu.

 

Partija u koju se 1944. učlanio bila je izrazito dogmatična i ovisna o Moskvi. Maurice Thorez, generalni sekretar i vođa francuskih komunista, bio je i ostao jedan od najodanijih europskih staljinista, premda je u partijskom rukovodstvu, među članstvom i autorima u partijskim dnevnim novinama L’Humanite, imao neke od najvećih francuskih pjesnika, pisaca i intelektualaca u dvadesetom stoljeću. Paul Eluard, Louis Aragon, nacionalni pjesnički bardovi, bili su glavni partijski propagandisti, koji su Staljinove i Ždanovljeve ideje, uključujući i socijalistički realizam u slikarstvu i književnosti, prenosili ne samo na francusko tle, nego ih činili podobnim na slobodnome europskom Zapadu.

Premda su mu bile već šezdeset tri kada je 1944. postao član Komunističke partije Francuske, Picasso je od ranije bio komunist, i to će biti integralni dio njegova mita. Na Zapadu, u Americi, u preporađajućem carstvu liberalnog kapitalizma, ali i među onima koji su sudjelovali u formiranju konzervativnog građanskog likovnog i umjetničkog ukusa, Picasso je vrlo rano posao ikonična figura

 

Činjenica da je francuska, ali ne samo francuska, književna i umjetnička elita bila sklona komunistima i da je slavila Staljina i Sovjete bila je zbunjujuća i uznemirujuća, pogotovo u kontekstu nastupajućega hladnog rata. Nakon 1945, pa sve do Staljinove smrti, i još kasnije, do znamenitoga tajnog referata Nikite Sergejeviča Hruščova na dvadesetom kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza, komunisti su za svoju stvar na Zapadu pridobivali najvažnije pisce i umjetnike, prednjačeći pred protivničkom stranom, i pružajući Staljinu onu vrstu legitimiteta kakvu mu nisu mogli pružiti svi topovi i tenkovi ovoga svijeta.

 

Bio je to, i ostao, najveći povijesti grijeh zapadnoeuropske ljevice općenito: dok su oni iz Pariza, Rima, Berlina propovijedali o zemlji Sovjeta kao ostvarenju povijesne pravde, u logorima Gulaga umirali su milijuni ljudi, i među njima pjesnici, pisci, umjetnici…

 

U toj se partiji Pablo Picasso osjećao, uglavnom, dobro. Kada je 1948. Informbiro postavio ultimatum Titu i jugoslavenskim komunistima, proglasivši ih potom za otpadnike i izdajnike međunarodnog pokreta, Picasso se povinovao Staljinu, nije se bunio, a s tržišta je tada povučena grafička mapa s francuskim prijevodom Goranove “Jame” i potpisanim Picassovim grafikama.

 

U to vrijeme sudjelovao je u Wroclawu na mirovnom kongresu komunističkih intelektualaca, koji je bio sasvim u funkciji staljinističke propagande, i pored ostaloga je osudio zastranjivanje jugoslavenskih drugova. Mnogo kasnije Picassu će se probuditi grižnja savjesti, i uvijek će, i u vrlo kasnoj dobi, biti privržen Jugoslaviji i spreman na simbolične znakove simpatije prema Titovom režimu i njegovoj višenacionalnoj državi, od kojih je u nas najpoznatiji i najčešće spominjan plakat koji je slikar izradio za film Veljka Bulajića “Neretva”.

 

I to, doista, jest bila velika gesta, jer je slične ponude glatko odbijao, a ne bi se baš reklo da ih nije bilo i na istoku i na zapadu. Godinama prije toga, nakon katastrofalnog zemljotresa u Skoplju 1963, poklonio je ranjenome gradu sliku “Glava žene”, ulje na platnu, koje pripada skopskome Muzeju moderne umjetnosti, i vjerojatno je najvrednija umjetnina dvadesetog stoljeća u posjedu neke od institucija na području bivše Jugoslavije.

Uzaludni su bili apeli lijevih intelektualaca, literarna i žurnalistička svjedočanstva Ernesta Hemingwaya i Georgea Orwella, nikada Europa ne bi prihvatila istinu o uništenju Guernice da nije bilo Picassove slike. Bila je to najsnažnija i najučinkovitija gesta umjetničkog angažmana u dvadesetom stoljeću, obilježenom baš takvim, angažiranim umjetničkim gestama

 

Komunistička partija Francuske bila je dosljedno staljinistička, a u svojim redovima je imala Pabla Picassa. Slikara je pratio američki FBI, njegov dosje ima skoro dvjesto stranica, loše bi se proveli američki državljani koji su s njime kontaktirali. Picassa je FBI klasificirao i zaveo kao sovjetskog špijuna, a zlosretnog Charliea Chaplina su, pored ostaloga, kontakti s Picassom koštali neformaliziranog, ali praktičnog protjerivanja iz Sjedinjenih Američkih Država.

 

Iako su njegove slike izlagane u američkim galerijama, iako je Guernica u MoMi bila u nekoj vrsti egzila, osobu Pabla Picassa američke su službe tretirale na način na koji danas tretiraju osobe osumnjičene za suradnju s Al Kaidom. I onda se u današnjoj Hrvatskoj nađu oni koji će nam tumačiti da Picasso uopće nije bio komunist. A možda i nije, nego je bio – staljinist.

 

Nesporazum između deklarirane Picassove pripadnosti Komunističkoj partiji Francuske i sovjetskih i francuskih partijskih komesara koji su osuđivali Picassovu estetiku i njegovu slikarsku maniru, mnogo je zanimljiviji od pokušaja da se od slikara danas načini nešto što on nije bio, i da se zataje njegova ideološka i politička uvjerenja. Naime, komunistima je Pablo Picasso bio potreban kao ikonična figura epohe, kao jedan od najvažnijih živih umjetnika zapadnoga svijeta, ali njegove slike su im smetale iz sličnih razloga zbog kojih će im se danas izrugivati neki hrvatski lumpenproleter i neznalica.

 

Te slike, naime, nisu prikazivale svijet na način na koji su to propisivali Staljin i Ždanov, a sovjetskim komunistima je način prikazivanja svijeta bio, općenito, jedno od najvažnijih političkih pitanja uopće, kojem su prilazili s fatalnom ozbiljnošću katoličke inkvizicije. Picassa su optuživali za “estetski formalizam”. Bila je to univerzalna formula, šifra za diskvalifikaciju nepoćudnih pjesnika, skladatelja, slikara, kojom je mogao biti obuhvaćen i Osip Mandeljštam, i Dmitrij Šostakovič, i Picasso. Samo što je Mandeljštam zbog “estetskog formalizma” završio u logoru i umro kao mučenik, a Picasso je bio izložen tek nešto žešćoj drugarskoj kritici, na koju se nije previše obazirao, niti ga se egzistencijalno ticala.

 

Kada je početkom ožujka umro Josif Visarjonovič Džugašvili Staljin, L’Humanite je od Picassa naručio pokojnikov portret. O Picassovoj ideološkoj borniranosti svjedoči činjenica da je on narudžbu i prihvatio, ali ono što je nacrtao potvrđuje kako umjetnički genij katkad zaštiti čovjeka od njegove gluposti, ako se Picassova simpatija za Staljina smije nazvati samo glupošću. Umjesto da nariše velikog vođu, slikar je u maniri naivnoga umjetnika, ili kao da crta znak a ne lik, portretirao mladića, koji bi nas samo brkovima i frizurom mogao podsjetiti na Staljina.

Pablo Picasso je, kako piše Jünger, vjerovao u snagu slike, čak i ako je nitko ne vidi. Sve važno u svome životu učinio je slikajući. Slikajući, vajajući, montirajući, iznosio je svoja uvjerenja, mijenjao i oblikovao svijet u kojem živi. Koliko je u tome bio odgovoran, vidi se i na tom portretu na kojem Staljin više nije bio Staljin. Riječima nije tako dobro vladao. Ili se prema riječima nije odgovorno odnosio

 

Nevin i naivan, krupnook, sličan kakvom ratniku u brodogradilištu, taj mladić, naprosto, nije imao ničega zajedničkog sa vođom svjetskoga proletarijata. Greška nije bila u nedostatku formalne sličnosti između portreta i portretiranog, nego je greška bila u tome što to uopće nije bio Staljin, nego netko tko se od njega suštinski razlikuje, kao Staljinov sljedbenik ili protivnik, ili čak kao Staljinova žrtva… Naravno, oko portreta je izbio grdan skandal, novine ga nisu objavile, a drugovi su, reklo bi se s pravom, optužili Picassa da je uvrijedio svijetlu uspomenu na pokojnika. Je li on to namjerno učinio? Što je najgore: nije! Samo je slijedio svoj estetski nagon, denuncirajući tako vlastita politička uvjerenja.

 

Povijest Picassovih političkih uvjerenja nije ni jednostavna ni jednoznačna (osim što se, da, vrlo jednoznačno može reći: bio je i ostao komunist!), pa se profesor Radovan Vukadinović, mudro, i ne bavi interpretacijama. On samo majstorskom rukom izlaže kronologiju, ne nudeći odgovore na pitanja koja se postavljaju sama od sebe. Profesor ne fabulira, jer to nije njegov posao, ne uživljava se u Picassovu osobu, jer to ne smije činiti, i ne pokušava reći kakav je to čovjek bio, premda se upravo to kakav je čovjek bio Picasso iz ove knjige prije naslućuje nego iz svih onih kvaziljubavnih priča, herc-romana sa kunsthistoričarskom legitimacijom, filmova i tabloidnih budalaština koje već skoro pola stoljeća zatrpavaju slikarevu biografiju.

 

Pablo Picasso je, kako piše Jünger, vjerovao u snagu slike, čak i ako je nitko ne vidi. Sve važno u svome životu učinio je slikajući. Slikajući, vajajući, montirajući, iznosio je svoja uvjerenja, mijenjao i oblikovao svijet u kojem živi. Koliko je u tome bio odgovoran, vidi se i na tom portretu na kojem Staljin više nije bio Staljin. Riječima nije tako dobro vladao. Ili se prema riječima nije odgovorno odnosio.

 

Svoj odnos prema Staljinovim logorima ili prema sovjetskoj intervenciji u Madžarskoj 1956. iskazivao je slikajući. Na riječima je ostao indiferentan, neodgovoran, hladan prema patnjama onih koji su stradavali od onoga u što je vjerovao. Je li njegov umjetnički genij dovoljan da opravda prešućeno zlo? Nijedan genij za takvo što nije dovoljan, pa ni Picassov. Ali, istovremeno, njegova uvjerenja neodvojiva su od njegova umjetničkog djela. Pablo Picasso bio je komunist! Zabranite ga skupa s Hainekenovom crvenom petokrakom ako ste toliko hrabri, umjesto da lažete kako je bio nešto drugo. Bio je komunist, kao Sava Kovačević i sedam sekretara SKOJ-a.

 

(Prenosimo s autorova portala)

Životinjska farma

Autor: / Leave a Comment

zivotinjska farmaSVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE
ALI NEKE ŽIVOTINJE SU JEDNAKIJE
OD DRUGIH

 

Poslije toga više nije bilo čudno što su slijedećeg dana svinje, koje su nadgledale posao na Farmi, imale bičeve. Nije bilo čudno kada su saznale da su svinje kupile radio, da pregovaraju o uvođenju telefona i da su se pretplatile na Džon Bul (John Bull), Tit-Bic (Tit-Bits) i Dejli Miror (Daily Mirror). Nije im više bilo čudno kada su vidjele Napoleona kako šeće vrtom s lulom u ustima — pa čak ni kada su svinje obukle odjeću iz ormara gospodina Džonsa, ni kada se Napoleon pojavio u crnom kaputu, kratkim lovačkim hlačama i kožnim gamašama, a njegova krmača-ljubimica u haljini od blistave svile koju je gospođa Džons obično nosila nedjeljom.

 

Tjedan dana kasnije, jednog poslijepodneva, na Farmu je stiglo više dvokolica. Delegacije sa susjednih farmi bile su pozvane da razgledaju Farmu. Svinje su im pokazale čitavu Farmu, a delegacije su izrazile veliko divljenje za sve što su vidjele, posebno za vjetrenjaču. Životinje su plijevile repu. Radile su marljivo, jedva da su podigle glave od posla; nisu znale koga da se više plaše — svinja ili posjetilaca.

Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Činjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjećaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje. Dogodili su se nemili događaji, kružile su nepoželjne ideje

 

To veče iz kuće se čuo glasan smijeh i pjevanje. Čuvši pomiješane glasove, životinje je iznenada zahvatila radoznalost. Što se to tamo događa, sada kada su se prvi put životinje i ljudi sastali na ravnopravnoj osnovi? Počele su, najtiše što su mogle, šuljati se prema vrtu uz kuću.

 

Zastale su na ulazu, plašeći se pomalo da krenu dalje, ali Klover ih je povela naprijed. Na vršcima prstiju došuljale su se do kuće, a životinje koje su bile dovoljno visoke zavirile su kroz prozor blagovaonice. Unutra je za dugim stolom s jedilo šest farmera, isto toliko uglednih svinja, a na počasnom mjestu, na čelu stola, sjedio je sam Napoleon. Svinje su se očito osjećale udobno u stolicama.

 

Društvo je uživalo igrajući karte, ali je na tren prekinulo igru, da ispiju zdravicu. Veliki vrč kružio je oko stola i pehari su ponovo napunjeni pivom. Nitko nije primijetio začuđena lica životinja koje su gledale kroz prozor.

 

Ustade gospodin Pilkington iz Foksvuda, držeći u ruci pehar. Za koji trenutak, reče, zamolit će prisutno društvo da ispije zdravicu. Ali prije nego što to učini, želi reći nekoliko riječi za koje osjeća da mu je dužnost kazati ih.

 

Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Činjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjećaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje.

Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu

 

Dogodili su se nemili događaji, kružile su nepoželjne ideje. Smatralo se da je Farma koju posjeduju i nadziru svinje nenormalna pojava koja bi mogla uznemiriti susjedstvo.

 

Suviše je farmera smatralo, bez pravog uvida u stvari, da će na takvoj Farmi prevladati duh slobode i nediscipline. Oni su bili uznemireni zbog mogućeg utjecaja na njihove životinje, ili čak na njihove nadničare. Ali, sve te sumnje sada su raspršene.

 

Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu. Zaista, on i njegovi kolege posjetioci danas su uočili mnoge stvari koje namjeravaju odmah uvesti na svojim farmama.

 

Završio bih svoje primjedbe, rekao je, naglašavajući još jednom da prijateljstvo između Životinjske farme i njenih susjeda postoji i mora postojati. Između svinja i ljudi nije bilo, niti ima potrebe da bude bilo kakvog nesklada u interesima. Njihove borbe i njihove poteškoće jednake su. Nije li problem rada svagdje isti?

 

Postalo je očito da je gospodin Pilkington htio izreći neku brižljivo pripremljenu dosjetku o društvu, ali ga je za trenutak isuviše obuzelo zadovoljstvo da bi je mogao kazati. Pošto se iskašljao, od čega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreći: ”Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite”, reče, ”mi imamo naše niže klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još jednom čestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi.

Pošto se iskašljao, od čega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreći: ”Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite”, reče, ”mi imamo naše niže klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još jednom čestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi

 

A sada, reče, zamolio bih društvo da ustane i provjeri da li su čaše pune. ”Gospodo”, zaključi gospodin Pilkington, ”gospodo, nazdravljam vam: za napredak Životinjske farme!” Nastalo je oduševljeno klicanje i toptanje nogama. Napoleon je bio toliko radostan da je ustao i obišao čitav stol da se kucne s gospodinom Pilkingtonom prije nego što ispije svoj pehar. Kad su se povici utišali, Napoleon, koji je ostao na nogama, saopći da bi i on želio kazati nekoliko riječi.

 

Poput svih Napoleonovih govora, i ovaj je bio kratak i jezgrovit. I on je, reče, sretan što je razdoblju nerazumijevanja došao kraj. Dugo vremena čuli su se glasovi — koje su, on ima razloga da tako misli, širili neki zlobni neprijatelji — da je u njegovim, kao i u nazorima njegovih prijatelja, bilo nečeg rušilačkog, pa čak i revolucionarnog. Čak se govorilo da su pokušavali pobuniti životinje na susjednim farmama. Ništa ne može biti veća laž!

 

Njihova jedina želja, sada i u prošlosti, bila je da žive u miru i normalnim poslovnim odnosima sa susjedima. Farma, koju ima čast da nadgleda, dodade, jest kooperativno poduzeće. Mjenice, koje su u njegovu posjedu, zajedničko su vlasništvo svinja.

 

On ne vjeruje, reče, da je preostala i jedna od starih sumnji, ali u svakidašnjim poslovima Farme napravljene su nedavno neke izmjene koje će još više učvrstiti povjerenje. Do sada su životinje na Farmi imale prilično luckast običaj da se jedna drugoj obraćaju s ”druže”. S tim treba prekinuti.

 

Postojao je također vrlo čudan običaj, čije je porijeklo nepoznato, da se svake nedjelje obilazi lubanja jednog nerasta koja se nalazila na postolju u vrtu. I to se mora spriječiti, a lubanja je već zakopana. Posjetioci su možda primijetili zelenu zastavu koja se vijorila na jarbolu. Ako su je vidjeli, mogli su opaziti da su s nje uklonjeni bijela potkova i rog. Od sada će zastava biti samo zelena.

Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek

 

Na briljantan i dobrosusjedski govor gospodina Pilkingtona, reče, on ima samo jednu zamjerku. Gospodin Pilkington je čitavo vrijeme govorio o ”Životinjskoj farmi”. On naravno nije mogao znati — jer Napoleon sada to prvi put objavljuje — da je ime ”Životinjska farma” ukinuto. Od sada će se farma zvati ”Vlastelinska farma”, što je, kako on vjeruje, njeno pravo i prvobitno ime.

 

”Gospodo”, zaključi Napoleon, ”nazdravimo kao i maloprije, ali na drugi način. Napunite čaše do vrha. Gospodo, evo moje zdravice: za napredak Vlastelinske farme!”

 

Čulo se srdačno klicanje kao i maloprije, i pehari su ispražnjeni do dna. Dok su izvana promatrale taj prizor, životinjama se učinilo da se događa nešto čudno. Što se to promijenilo u izgledu svinja? Kloverine ostarjele, mutne oči prelazile su s jedne na drugu. Neke od njih imale su pet podvoljaka, neke četiri, a neke tri. Ali, što je to izgledalo kao da se preobražava i mijenja? Pljesak se utišao, društvo je uzelo karte i nastavilo prekinutu igru, a životinje su se potiho odšuljale natrag.

 

Ali, zastadoše nakon dvadesetak metara. Iz kuće se čulo urlikanje. Potrčale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oštra svađa postajala je sve bučnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjičavo, odlučno nijekalo. Svađa je počela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa.

 

Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.

 

(Prenosimo s portala 6yka.com)

Esej o vječnom fašizmu

Autor: / Leave a Comment

Godine 1942., kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obvezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu ”Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak.

 

Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba.

 

U aprilu 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradić u kojem sam tada živio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajući Mima, regionalnog partizanskog vođu. Kao negdašnji maresciallo Carabiniera, Mimo se pridružio pristašama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okršaja s preostalim Mussolinijevim trupama. Mimo se pojavio na balkonu gradske vijećnice, blijed, oslonjen na štaku i mašući rukom pokušao umiriti okupljenu masu.

 

Ja sam čekao govor, jer je cijelo moje djetinjstvo bilo obilježeno velikim i historijskim Mussolinijevim govorima, čije smo najznakovitije odlomke učili napamet u školi. Tišina. Mimo je govorio promuklim, jedva čujnim glasom. Rekao je: ”Građani, prijatelji. Nakon toliko bolnih žrtava… tu smo. Slava onima koji su pali za slobodu.” I to je bilo to. Vratio se unutra. Građani su vikali, a partizani su podigli svoje puške i svečarski zapucali. Mi djeca požurili smo skupljati čahure, dragocjene stvarčice, no ipak sam imao vremena naučiti da sloboda govora znači oslobođenje od retorike.

Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba

 

Nekoliko dana kasnije vidio sam američke vojnike. Bili su to Afroamerikanci. Prvi Yankee kojeg sam upoznao bio je crnac, Joseph, koji me u uveo u svijet čuda Dicka Traceyja i Li’la Abnera. Njegovi jarko obojeni stripovi lijepo su mirisali.

 

Jedan oficir (kapetan ili major Muddy) bio je gost u vili porodice, čija kćerka je bila moja školska kolegica. Upoznao sam ga u njihovom vrtu, gdje su neke dame, okružujući kapetana Muddyija, pričale zavodljivi francuski. Kapetan Muddy znao je nešto francuskog, također. Moja prva slika američkih oslobodilaca bila je – nakon toliko bijelaca u crnim košuljama – slika kultiviranog crnog čovjeka u žuto-zelenoj uniformi, koji govori: Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j’aime le champagne… Nažalost, nije bilo šampanjca, ali sam od kapetana Muddyija dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam žvakao po cijele dane. Uvečer sam svoju žvaku stavljao u čašu vode kako bi sutradan bila svježa.

 

U maju smo čuli da je rat završen. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija. Bilo mi je rečeno da je permanentno ratovanje prirodno stanje za jednog mladog Italijana. U narednim mjesecima sam otkrio da Otpor nije bio samo lokalni nego evropski fenomen. Naučio sam nove, zanimljive riječi poput: réseau, maquis, armée secrète, Rote Kapelle, varšavski geto. Vidio sam prve fotografije holokausta, iako sam značenje razumio prije nego sam naučio samu riječ. Shvatio sam od čega smo bili oslobođeni.

 

U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju da li je Pokret otpora uopšte imao realnog vojnog utjecaja na tok i ishod rata. Za moju je generaciju ovo pitanje irelevantno: mi smo neposredno razumjeli moral i psihološki značaj Otpora. Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Evropljani nismo pasivno čekali na oslobođenje. A za mlade Amerikance koji su svojom krvlju plaćali našu slobodu ipak je nešto značilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Evropljani koji su unaprijed otplaćivali svoj dug.

 

U mojoj zemlji danas postoje oni koji govore da je mit o Otporu bio komunistička laž. Istina je da su komunisti Otpor eksploatirali kao da je njihovo lično vlasništvo, jer su igrali glavnu ulogu u njemu, no ja se sjećam i partizana s maramama različitih boja. Noći i noći sam proveo prilijepljen uz radio i slušao poruke partizanima odašiljane preko Voice of London. Bile su to istovremeno šifrirane i poetične poruke (The sun also rises, The roses will bloom), a većina od njih bile su ”messaggi per la Franchi”.

Građani su vikali, a partizani su podigli svoje puške i svečarski zapucali. Mi djeca požurili smo skupljati čahure, dragocjene stvarčice, no ipak sam imao vremena naučiti da sloboda govora znači oslobođenje od retorike

 

Neko mi je došapnuo da je Franchi, čovjek legendarne hrabrosti, bio vođa najjače ilegalne mreže u sjeverozapadnoj Italiji. Franchi je postao moj heroj. Franchi (čije je pravo ime bilo Edgardo Sogno) je bio monarhista i takav antikomunista da se odmah poslije rata pridružio ultradesničarskim grupama, a potom bio optužen za kolaboraciju u projektu reakcionarnog državnog udara. Koga briga? Sogno je i dalje bajni heroj mog djetinjstva. Oslobođenje je bilo zajednički čin ljudi različitih boja.

 

U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći ”Okej, vrati se i uradi to opet”. Tu smo da se sjetimo šta se desilo i svečano kažemo da ”Oni” to ne smiju opet napraviti.

 

Ali, ko su Oni?

 

Ako još uvijek mislimo na totalitarističke vlade koje su vladale Evropom prije Drugog svjetskog rata, onda nam je lako reći da se one ne mogu ponovno javiti u istom obliku u drukčijim historijskim okolnostima. Ako je Mussolinijev fašizam bio zasnovan na ideji karizmatičnog vođe, na korporativizmu, na utopiji imperijalne sudbine Rima, na imperijalističkoj volji za osvajanjem novih teritorija, na razjarenom nacionalizmu, na idealu cijele nacije uniformirane u crne košulje, na odbacivanju parlamentarne demokratije, na antisemitizmu… onda bez ikakvih teškoća mogu potvrditi da današnja italijanska Alleanza Nazionale, nastala iz post-ratne fašističke stranke MSI, a sada desničarska politička stranka, ima, za sada, veoma malo sličnosti sa starim fašizmom.

 

Na istoj liniji, premda jesam zabrinut zbog raznih nacoidnih pokreta koji se javljaju tu i tamo u Evropi, što uključuje i Rusiju, ne mislim da će se nacizam u svom originalnom obliku nanovo javiti kao svenarodni pokret.

 

Međutim, iako politički režimi mogu biti srušeni, iako se ideologije mogu kritizirati i može ih se odricati, ipak iza režima i njegove ideologije uvijek postoji način mišljenja i osjećanja, mješavina kulturnih navika, opskurnih instinkata i nedokučivih nagona. Postoji li još uvijek neki drugi duh koji se šunja Evropom (o drugim dijelovima svijeta da ne govorim)?

Moja prva slika američkih oslobodilaca bila je – nakon toliko bijelaca u crnim košuljama – slika kultiviranog crnog čovjeka u žuto-zelenoj uniformi, koji govori: Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j’aime le champagne… Nažalost, nije bilo šampanjca, ali sam od kapetana Muddyija dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam žvakao po cijele dane

 

Ionesco je jednom rekao – računaju se tek riječi, sve ostalo je puko brbljanje. Lingvističke navike često su važni simptomi dubinskih osjećanja. Shodno tome, vrijedi upitati se zašto su ne samo Otpor nego i cijeli Drugi svjetski rat generalno diljem svijeta (bili) definirani kao borba protiv fašizma. Ako nanovo pročitate Hemingwayov roman Za kim zvona zvone, primijetit ćete da Robert Jordan svoje neprijatelje imenuje ”fašistima”, čak i onda kada misli na španske falangiste. A Roosevelt je rekao: ”Pobjeda američkog naroda i njegovih saveznika biće pobjeda nad fašizmom i mrtvom rukom despotizma kojeg predstavlja.”

 

Tokom Drugog svjetskog rata, Amerikance koji su odlazili u španski građanski rat nazivali su ”prenagljenim antifašistima”, što će reći da je borba protiv Hitlera u 40-tim godinama bila moralna dužnost za svakog Amerikanca, a borba protiv Franca, malo ranije, u 30-tima, s druge strane, zaudarala je, jer su je uglavnom vodili komunisti i drugi ljevičari… Zašto su američki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fašistička svinja govoreći o policajcu koji ne odobrava njihove pušačke navike? Zašto nisu govorili cagoulardska svinja ili falangistička svinja ili ustaška svinja ili nacistička svinja?

 

Mein Kampf je manifest kompletnog političkog programa. Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moć i filozofiju Übermenscha. Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopaganistički, dok je Staljinov Diamat (zvanična verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.

 

Italijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitarizam, ne zbog svoje blagosti, već zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uopštenom mišljenju, italijanski fašizam nije imao posebne filozofije. Članak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileem i reflektira kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao.

 

Mussolini nije imao nikakvu filozofiju; imao je samo retoriku. Na početku je bio militantni ateista, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagosiljali fašističke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, u nekom govoru koji je po svemu sudeći legenda, jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice, ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božije u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju čovjekom Proviđenja.

 

Italijanski fašizam bio je prva desničarska diktatura koja je zavladala jednom evropskom zemljom, a svi kasniji slični pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom režimu. Italijanski fašizam je prvi zasnovao vojnu liturgiju i folklor, pa čak i način odijevanja sa svojim crnim košuljama, daleko utjecajniji nego li će Armani, Benetton ili Versace ikada biti.

Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Evropljani nismo pasivno čekali na oslobođenje. A za mlade Amerikance koji su svojom krvlju plaćali našu slobodu ipak je nešto značilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Evropljani koji su unaprijed otplaćivali svoj dug

 

Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fašistički režimi, s Mosleyom u Velikoj Britanij, pa u Latviji, Estoniji, Litvaniji, Poljskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj, Jugoslaviji, Španiji, Portugalu, Norveškoj, pa čak i u Južnoj Americi. Upravo je italijanski fašizam uvjerio mnoge evropske liberalne vođe da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunističkoj prijetnji.

 

Ipak, historijsko pravo mi se ne čini dovoljnim argumentom da objasnim zašto je riječ fašizam postala sinegdoha, odnosno riječ koja se upotrebljava za različite totalitarističke pokrete. Sigurno ne zbog toga što je fašizam možda sadržavao, u svom kvintesencijalnom stanju, sve elemente bilo kojeg kasnije oblika totalitarizma.

 

Naprotiv, fašizam nije imao kvintesenciju. Fašizam je bio uzburkan i zbrkan totalitarizam, kolaž različitih filozofskih i političkih ideja, košnica razlika. Je li moguće pojmiti istinski totalitarizam koji je bio u stanju kombinirati monarhiju s revolucijom, Kraljevsku vojsku s Mussolinijevom miliziom, davanje privilegija Crkvi s državnim obrazovanjem koje je slavilo nasilje, apsolutnu državnu kontrolu sa slobodnim tržištem? Fašistička partija rodila se hvališući se da je donijela revolucionarno novi poredak, a finansirali su je najkonzervativniji zemljoposjednici koju su od nje očekivali da bude kontrarevolucionarna. U početku je fašizam bio i republikanski, a ipak je preživio dvadeset godina javno ispoljavajući svoju odanost kraljevskoj porodici, dok je Duce išao ruku pod ruku s Kraljem, kojem je čak nudio i titulu cara.

 

Ali kad je Kralj otpustio Mussolinija 1943, partija se ponovo javila dva mjeseca kasnije, s podrškom Njemačke, sa zahtjevom za „socijalnu” republiku, reciklirajući svoju staru revolucionarnu skriptu, obogaćenu skoro pa jakobinskim nadtonovima.

 

Postojala je samo jedna jedina nacistička arhitektura i nacistička umjetnost. Ako je nacistički arhitekta bio Albert Speer, onda nije bilo mjesta za Miesa van der Rohea. Isto tako, pod Staljinovom vlašću, ako je prihvaćen Lamarck, onda nije bilo mjesta za Darwina. U Italiji su postojali izvjesni fašistički arhitekti, ali tik do njihovih pseudokoloseuma stajale su građevina inspirirane modernim racionalizmom Gropiusa.

Iako politički režimi mogu biti srušeni, iako se ideologije mogu kritizirati i može ih se odricati, ipak iza režima i njegove ideologije uvijek postoji način mišljenja i osjećanja, mješavina kulturnih navika, opskurnih instinkata i nedokučivih nagona

 

Nije bilo fašističkog Ždanova koji bi zadao jasan i striktan kulturni pravac. U Italiji su tada postojale dvije važne umjetničke nagrade. Premio Cermonu je kontrolirao fanatični fašista Roberto Farinacci, koji je podržavao umjetnost kao propagandu. (Mogu se prisjetiti slika kao što su ”Slušanje Duceovog govora na radiju” ili ”Stanja svijesti stvorena fašizmom”). Premio Bergamo sponzorirao je kultivirani i razumni fašista Giuseppe Bottai koji je štitio koncept umjetnosti radi umjetnosti same, ali i mnoge avangardne koncepte koji su u Njemačkoj proglašeni izopačenim i kriptokomunističkim.

 

Nacionalni pjesnik bio je D’Annunzio, boem kojeg bi u Njemačkoj ili Rusiji poslali pred streljački odred. Proglašen je režimskim bardom zbog svog nacionalizma i kulta herojstva, koji je ustvari bio dobrano izmiješan s utjecajima francuske fin de siecle dekadencije.

 

Uzmimo futurizam. Olako se da reći da je i on bio jedno stanje degenerirane umjetnosti, kao što su to bili ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Ali rani italijanski futuristi bili su nacionalisti, podržavali su ideju učešća Italije u Prvom svjetskom ratu iz estetskih razloga; slavili su brzinu, nasilje i izazov, a sve to lako je povezati s fašističkim kultom mladosti. Dok se fašizam samoidentificirao s Rimskim carstvom i nanovo otkrivenim ruralnim tradicijama, Marinetti (koji je tvrdio da je automobil ljepši od Nike sa Samotrake, pa čak i mjesečinu želio ubiti) proglašen je u međuvremenu članom Italijanske akademije, u kojoj se na mjesečinu gledalo s velikim poštovanjem.

 

Mnogi budući partizani i mnogi budući intelektualci Komunističke partije školovali su se na GUF-u, fašističkoj organizaciji studenata, koja je bila kolijevka nove fašističke kulture. Ovi klubovi bili su svojevrsni kipući lonci u kojima su cirkulirale nove ideje bez ikakve stvarne ideološke kontrole. To ne znači, ipak, da su partijski ljudi bili tolerantni prema radikalnom mišljenju, no neki od njih ipak nisu koristili sredstva za kontrolu.

 

Tokom ovih dvadeset godina, poezija Montalea i drugih pjesnika okupljenih oko grupe ”Ermetici”, bila je, zapravo, reakcija na bombastični stil režima, a ovim pjesnicima bilo je dozvoljeno razvijati svoj literarni protest iz svojih, kako je tada viđeno, bjelokosnih kula. Raspoloženje poezije iz ”Ermetici” grupe bilo je potpuno suprotno heroizmu i optimizmu režima. Režim je tolerirao njihovo nesumnjivo, mada društveno nevidljivo, disidentstvo, jer fašisti naprosto nisu obraćali pažnju na tako hermetične jezike.

 

Sve ovo ne znači da je italijanski režim gajio toleranciju. Gramsci je držan u zatvoru sve do smrti, opozicioni lideri Giacomo Matteotti i braća Rosselli su ubijeni, ukinuta je sloboda štampe, raspušteni su sindikati, a politički disidenti su odaslani na daleka ostrva. Zakonodavna vlast je bila poprilično fikcionalna, pri čemu je izvršna vlast, koja je na sebe preuzela i ovlasti pravosuđa, sama donosila nove zakone, među kojima i one o zaštiti rase (što je formalna gesta italijanske podrške onome što je postalo holokaust).

Zašto su američki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fašistička svinja govoreći o policajcu koji ne odobrava njihove pušačke navike? Zašto nisu govorili cagoulardska svinja ili falangistička svinja ili ustaška svinja ili nacistička svinja?

 

Kontradiktorna slika koju opisujem nije rezultat tolerancije, nego političke i ideološke neuravnoteženosti i raspršenosti. Ali, treba naglasiti, bila je to rigidna raspršenost, strukturirana konfuzija. Fašizam filozofski nije, zapravo, postojao, ali je emocionalno bio čvrsto privezan za neke arhetipske podloge.

 

Tako stižemo do druge važne tačke. Nije postojao sam jedan nacizam. Ne možemo Francov hiperkatolički falangizam označiti kao nacizam, jer je nacizam u suštini paganski, politeistički i antikršćanski. No, fašistička igra može se igrati na mnogo načina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukčiji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može zahtijevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac, ali i ne mora. Igre su različite aktivnosti koje pokazuju jednu istu „porodičnu sličnost”, kako kaže Wittgenstein. Uzmimo sljedeću sekvencu:

 

1     2     3     4

 

abc bcd cde def

 

Zamislimo niz političkih grupa u kojem prvu grupu karakterizira element ”abc”, drugu grupu ”bcd”, treću ”cde”, i tako dalje. Prva i druga grupa su slične, jer imaju dva zajednička elementa; na istoj osnovi su slične druga i treća grupa. Obratimo pažnju na to da je treća grupa slična prvoj, jer imaju ”c” kao zajednički element. No, najzanimljivija je zasigurno četvrta grupa, koja je slična drugoj i trećoj, ali nema ništa zajedničko s prvom grupom. Ipak, zahvaljujući neprekinutom nizu opadajućih sličnosti od prve do četvrte grupe, ostaje, kao neka vrsta iluzorne tranzitivnosti, porodična sličnost između prve i četvrte grupe.

 

Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički. Oduzmite imperijalizam od fašizma i opet ćete imati Franca i Salazara. Oduzmite mu kolonijalizam, opet ćete imati balkanski fašizam ustaša. Dodajte italijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (koji Mussolinija nikada nije impresionirao) i dobit ćete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam Svetog Grala (koji je potpuno stran zvaničnom fašizmu) i dobit ćete jednog od najcjenjenijih gurua fašizma – Juliusa Evolu.

 

Ali uprkos cijeloj ovoj zbrci, ipak mislim da je moguće skicirati listu elemenata tipičnih za ono što nazivam ur-fašizmom ili vječnim fašizmom. Ovi elementi ne mogu sačinjavati sistem, mnogi od njih su međusobno kontradiktorni i tipični su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji će se oko njega zgrušati.

 

1. Kult tradicije

 

Prvi element ur-fašizma je kult tradicije. Tradicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fašizma. Nije on tipičan samo za kontrarevolucionarnu katoličku misao nakon Francuske revolucije, nego je rođen u kasnom helenističkom periodu kao reakcija na klasični grčki racionalizam. U Mediteranskom bazenu narodi različitih religija (od kojih je većinu prihvatio rimski Panteon) počeli su sanjati o otkrovenju odaslanom u praskozorje ljudske historije. Ovo otkrovenje, prema tradicionalističkoj mistici, dugo je bilo skriveno ispod vela zaboravljenih jezika: u egipatskim hijeroglifima, u keltskim runama, u savitcima malo poznatih religija Azije.

 

Ta nova kultura trebala bi biti sinkretička.

Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet, ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašističke psihologije leži opsesija zavjerom

 

Sinkretizam nije, kako to rječnik tvrdi, tek ”kombinacija različitih oblika vjerovanja i praksi”, jer takva kombinacija mora tolerirati određene kontradikcije. Svaka izvorna poruka nosi bljesak mudrosti, i kad se čini da svaka od njih govori drukčije i nespojive stvari, to se samo čini, jer svaka od njih aludira, alegorički, na jednu te istu iskonsku istinu.

 

Posljedica tome je da učenje ne donosi nikakvu korist. Istina je izrečena jednom za svagda, a mi tek možemo interpretirati njenu zakukuljenu i neshvatljivu poruku.

 

Dovoljno je samo pogledati program bilo kojeg fašističkog pokreta kako bi se pronašli glavni fašistički mislioci. Nacistički gnosis hranjen je tradicionalističkim, sinkretističkim, okultnim elementima. Najuticajniji teoretičar savremene italijanske desnice, Julius Evola, spojio je Sveti Gral s Protokolima Sionskih mudraca, alhemiju sa svetim Rimskim i Njemačkim carstvom. Činjenica da je savremena italijanska desnica, s ciljem da pokaže svoju otvorenost, nedavno proširila svoj program uključivanjem radova i ideja De Maistrea, Guenona i Gramscija, čisti je dokaz sinkretizma.

 

Ako u američkim knjižarama istražujete police koje su označene kao ”New Age”, naći ćete tamo čak i Svetog Augustina, koji, koliko ja znam, nije bio fašista. Ali, kombiniranje Svetog Augustina i Stonehengea – to je simptom ur-fašizma.

 

2. Odbacivanje modernizma

 

Tradicionalizam podrazumijeva odbacivanje modernizma. I fašisti i nacisti su obožavali tehnologiju, dok su je tradicionalisti obično odbacivali kao negaciju tradicionalnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegova pohvala modernizmu bila je tek površina ideologije zasnovane na krvi i tlu (Blut und Boden). Odbacivanje modernog svijeta bilo je zamaskirano odbijanjem kapitalističkog načina života, ali je u biti podrazumijevalo odbacivanje Duha 1789. (i 1776., naravno). Prosvjetiteljstvo, odnosno Doba razuma, viđeno je kao početak moderne izopačenosti. U svojoj se suštini ur-fašizam može definirati kao iracionalizam.

 

3. Iracionalizam

 

Iracionalizam, također, opstoji na kultu čina zarad čina samog. Čin lijep sam po sebi mora biti preduzet prije ili bez bilo kakvog razmišljanja. Mišljenje je oblik kastriranosti. Tako kultura postaje sumnjiva čim se poistovjeti sa kritičkim stavovima. Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bio simptom ur-fašizma, od navodne Goeringove izjave ”Kada čujem riječ kultura, latim se pištolja”, do učestalih izraza kakvi su ”degenerirani intelektualci”, ”štreberčine i pametnjakovići”, ”jalovi snobovi” ili ”univerziteti su legla crvenih”. Zvanični fašistički intelektualci uglavnom su bili zaduženi za napade na modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti.

 

4. Neslaganje kao izdaja

 

Nijedno sinkretističko vjerovanje ne može podnijeti analitički kritiku. Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unaprjeđenja znanja. Za ur-fašizam neslaganje je izdaja.

 

5. Strah od razlike

 

Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički.

 

6. Individualna ili socijalna frustracija

 

Fašizam potječe iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipičnih elemenata povijesnog fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjećaja političkog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa. U naše vrijeme, kada su stari proleteri postali malograđanima (a lumpenproleteri uglavnom odstranjeni s političke scene), fašizam sutrašnjice svoju će publiku pronaći u ovoj novoj većini.

 

7. Opsesija zavjerom

 

Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet, ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom. Pristaše se moraju osjećati opkoljenim.

 

Najlakši način rješavanja problema zavjere jeste poziv na ksenofobiju. No, zavjera također mora dolaziti i iznutra: Jevreji su uglavnom najbolja meta, jer donose tu prednost da su istovremeno i vani i unutra. U SAD-u ćemo najočitiju pojavu opsesije zavjerom pronaći u The New World Order Pata Robinsona, ali, kao što smo već vidjeli, ima i mnogo drugih.

 

8. Osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja

 

Pristaše se moraju osjećati poniženima zbog očiglednog bogatstva i moći svojih neprijatelja. Dok sam bio dječak, naučili su me da Engleze vidim kao narod pet dnevnih obroka. Oni su jeli češće nego li siromašni, ali smjerni Italijani. Jevreji su bogati i jedni drugima pomažu kroz mrežu uzajamne podrške. Pristaše, međutim, moraju biti uvjereni da mogu savladati neprijatelje. Neprestanim mijenjanjem retoričkog fokusa neprijatelji su čas slabi čas jaki. Fašističke vlade osuđene su na ratne poraze, jer su ustavno nesposobne tačno procijeniti snage neprijatelja.

 

9. Život je permanentno ratovanje

 

U ur-fašizmu nema borbe za život nego se, prije će biti, živi da bi se borilo. Otuda je pacifizam trgovina s neprijateljem. Pacifizam je loš, jer život je permanentno ratovanje. Ovo, međutim, dovodi do kompleksa Armagedona. Ako neprijatelji moraju biti poraženi, onda mora postojati i posljednja bitka, nakon koje će pokret imati potpunu kontrolu nad svijetom. No, takvo ”konačno rješenje” podrazumijeva neki duži period mira, Zlatno doba, što se suprotstavlja principu permanentnog rata. Nijedan fašistički vođa nije uspio riješiti ovaj problem.

 

10. Prezir prema slabijem

Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pučki elitizam

 

Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pučki elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među svim građanima, a svaki građanin može (ili bi morao) pristupiti partiji. Ali patriciji ne mogu postojati bez plebejaca.

 

U stvari, Vođa, koji zna da mu moć nije demokratski data nego je silom uzeta, također zna i da je njegova snaga osnovana na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslužuju gospodara. Kako je grupa hijerarhijski organizirana (prema vojnom modelu), svaki od podređenih vođa prezire svoje potčinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu potčinjeni. Upravo to pojačava svijest o masovnom elitizmu.

 

11. Kult heroizma i herojska smrt

 

U takvoj perspektivi svakoga se obrazuje da postane heroj. U svakoj mitologiji heroj je iznimno biće, a ur-fašizam herojstvo postavlja kao normu. Ovaj kult heroizma tijesno je povezan s kultom smrti. Nije slučajno parola falangista bila Viva la Muerte (živjela smrt).

 

U nefašističkim društvima, široj javnosti govori se da je smrt neugodna, ali da se s njom mora suočiti dostojanstveno, a vjernicima se kaže da je smrt bolan način dosezanja nadnaravne sreće. Nasuprot tome, ur-fašistički heroj žudi za herojskom smrću, koja se reklamira kao najbolja nagradu za herojski život. Ur-fašistički heroj nestrpljivo čeka smrt. U svojoj nestrpljivosti često druge ljude šalje u smrt.

 

12. Machizam

 

Kako su i permanentni rat i heroizam teške igre, ur-fašista svoju volju za moć prenosi na seksualni nivo. Ovo je izvor machizma, koji podrazumijeva i prezir prema ženama i osudu neuobičajenih seksualnih navika, od čednosti do homoseksualnosti. Kako je čak i seks teška igra, ur-fašistički heroj se radije igra oružjem, što je surogat falusnog prakticiranja.

 

13. Selektivni/kvalitativni populizam

 

Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takoreći, kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali građani u cjelini imaju politički utjecaj samo s količinskog aspekta, jer pojedinac se mora povinovati odlukama većine. Za ur-fašizam individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju.

 

Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma ne moramo više uzimati Piazza Veneziju u Rimu ili Nurnberški stadion, jer nas u budućnosti čeka svojevrstan TV-populizam ili internetski populizam u kojem će emocionalna reakcija određene odabrane grupe biti predstavljena i prihvaćena kao glas Naroda.

 

Zbog svog kvalitativnog populizma ur-fašizam se mora usprotiviti ”trulim” parlamentarnim vlastima. Jedna od prvih Mussolinijevih rečenica u Italijanskom parlamentu glasila je: ”Mogao bih ovo gluho i žalosno mjesto pretvoriti u kamp za moje manipule.”  (Manipule su vojne jedinice u rimskim legijama.) Smjesta je, ustvari, pronašao bolje mjesto za svoje manipule, ali je malo kasnije ipak uništio Parlament. Gdje god političar iskazuje sumnju u legitimnost parlamenta jer, tobože, više ne predstavlja glas Naroda, tu se može namirisati ur-fašizam.

 

14. Ur-fašizam govori novogovorom

Ur-fašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se danas pojavio neko ko bi javno govorio ”Hoću ponovo otvoriti Auschwitz”, ”Hoću da Italijom ponovo paradiraju crne košulje”, ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama

 

Novogovor je izmislio Orwell u 1984, kao zvanični jezik Ingsoca, engleskog socijalizma. No, elementi ur-fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički ili fašistički udžbenici služili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom, s ciljem da ograniče sredstva za kompleksno i kritičko razmišljanje. Moramo biti spremni prepoznati nove forme novogovora, čak i kad se pojavljuju u potpuno nevinom obliku talk showa.

 

***

 

Ujutro 27.7.1943. saznao sam preko radija da je fašizam pao i da je Mussolini uhapšen. Kada me je mati poslala da kupim novine, otkrio sam na najbližem kiosku da novine imaju različite naslove. Štaviše, nakon pregledavanja svih naslova shvatio sam da u svakim novinama piše nešto drugo. Kupio sam jedne, naslijepo, i na prvoj stranici vidio proglas koji je potpisalo pet-šest političkih partija, među kojima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija.

 

Dotada sam vjerovao da u svakoj zemlji postoji jedna partija, a da se u Italiji ona zove Partito Nazionale Fascista. Sada sam otkrivao da u mojoj zemlji može istovremeno postojati nekoliko partija. Kako sam bio bistar dječak, shvatio sam da one nisu mogle preko noći nastati i da su neko vrijeme djelovale ilegalno.

 

Poruka na naslovnoj stranici slavila je kraj diktature i povratak slobode: slobode govora, slobode štampe i slobode političkih organizacija. ”Sloboda”, ”diktatura”, ”prava”… tada sam prvi put čuo za te riječi. Nanovo sam se, uz te riječi, rodio kao slobodan čovjek Zapada.

 

Moramo paziti da smisao ovih riječi nikada ponovo ne bude zaboravljen. Ur-fašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se danas pojavio neko ko bi javno govorio ”Hoću ponovo otvoriti Auschwitz”, ”Hoću da Italijom ponovo paradiraju crne košulje”, ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama.

 

Naša je dužnost da ga razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.

 

Tekst je prvobitno objavljen 22. juna 1995. u ”New York Review of Books”, a potom i u ”Utne Reader” u decembru iste godine. Ovaj prijevod Kenana Efendića napravljen je prema oba izdanja, pri čemu se razlike ogledaju samo u tome što drugo izdanje ima podnaslove.

 

(Prenosimo s portala Peščanik.net)

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt