Prije nego što su se uputili na Svjetsko prvenstvo, hrvatske je nogometne reprezentativce primio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Oni su njemu darovali šaljivi dres s njegovim prezimenom na plećima, a on je njih blagoslovio. Naoružani krunicama i molitvenicima i čvrstom vjerom u Boga velikoga, dečki su zatim odletjeli preko oceana, gdje su ih čekale tri utakmice u grupi, s domaćinom Brazilom, Meksikom i Kamerunom.

 

Pobijedili su na kraju, kao što znamo, samo Kamerun, a druge dvije su izgubili identičnim rezultatom tri naprema jedan. O razlozima ovih poraza posljednjih se dana u našoj štampi mnogo mudruje, a da se nitko nije sjetio dvije jednostavne činjenice dostupne na Wikipediji.

 

Koja je najveća katolička zemlja na svijetu?

 

Brazil.

 

Koja je druga najveća katolička zemlja na svijetu?

 

Meksiko.

Zar smo stvarno kontali da će se tamo gore, u strahotnoj grmljavini stotinu dvadeset tri milijuna brazilskih Zdravomarija i još devedeset dva milijuna meksičkih Slava Ocu, čuti bijednih četiri milijuna hrvatskih Očenaša? Dajte, pa nismo djeca. Na jutarnjem kolegiju tročlane uprave Kraljevstva nebeskog sve je unaprijed bilo odlučeno

 

Što je zaista bilo u glavama Josipa Bozanića i izbornika Nike Kovača kad su se Svemogućem utjecali za hrvatsku pobjedu? Zbog čega su Luka Modrić i Ivica Olić ljubili raspelo na lančiću i križali se prije istrčavanja na teren? O čemu smo, napokon, svi mi razmišljali dok smo padali na koljena i mrmorili molitve pred televizorima? Zar smo stvarno kontali da će se tamo gore, u strahotnoj grmljavini stotinu dvadeset tri milijuna brazilskih Zdravomarija i još devedeset dva milijuna meksičkih Slava Ocu, čuti bijednih četiri milijuna hrvatskih Očenaša? Dajte, pa nismo djeca. Na jutarnjem kolegiju tročlane uprave Kraljevstva nebeskog sve je unaprijed bilo odlučeno.

 

“Šta ćemo sa skupinom A?” upitao je Otac.

 

“Nemamo o čemu razgovarati, stvar je čista”, odgovorio je Sin jednostavno. “Brazil i Meksiko idu u osminu finala.”

 

“Meni Mario Mandžukić nije mrzak”, primijetio je Duh Sveti sramežljivo.

 

“Mandžukić je truba”, odbrusio je Sin. “Osim toga, nećemo se valjda voditi mjerilima tko nam je draži, a tko nam je mrži. Ozbiljni smo ljudi, gdje je više naših…”

 

“Ćao, Hrvatska”, prekinuo je raspravu Otac crnim flomasterom križajući ime naše domovine i na tome bi Mu teško itko išta zamjerio.

Kad smo na Svjetskom prvenstvu porazili Kamerun, iznenada su se otkrile stravične posljedice notornog odljeva mozgova iz zemlje. Inteligentna bića u Lijepoj našoj moglo se nabrojati na prste jedne ruke poslovođe u delničkoj pilani. Mi smo bili nuklearna nogometna velesila. Naše napadače trebalo je staviti na indeks zabranjenih oružja. Protivnički centarfori umirali su očajni i napušteni, u ritama, od gladi i žeđi pod bedemima naše obrane. Tko je tada mogao s nama?

 

Čime biste Boga uvjerili u suprotno? Kakvim biste Ga teološkim argumentom natjerali da se predomisli? Da su molitve na hrvatskom ljepše od molitava na portugalskom i španjolskom? Da je naša želja veća, a vjera tvrđa? Da mi češće idemo u crkvu, redovitije postimo, zavjetujemo se Majci Božjoj Bistričkoj i dajemo priloge za bolesne i potrebite? Da smo mi Hrvati, u najkraćem, bolji ljudi od Brazilaca i Meksikanaca? Što god biste od toga rekli, Gospodin bi se namrštio i došao još nepopustljiviji. Odvratna bi Mu bila ta oholost.

 

Ovo je posljednje, oholost, vjerojatno bilo presudno u našem ranom ispadanju. Pamtite li atmosferu nakon pobjede protiv Kameruna, kako smo hvalisavo podigli nos zbog četiri gola u mreži nekakvih afričkih sirotana kojima je sudac prvo isključio jednog slaboumnika, a u nastavku utakmice svirao faule koje su desetorica preostalih, jedva nešto bistrijih, međusobno pravili? Trijumf nad jednom posvađanom, disfunkcionalnom ekipom učinio nas je potpuno nepodnošljivim. Ostatak svijeta morao je zbog Hrvata plitko disati. Stoka je ugibala, ptice onesviješteno padale s neba. Sav kisik smo mi napuhanci oteli.

 

Kad smo na Svjetskom prvenstvu porazili Kamerun, iznenada su se otkrile stravične posljedice notornog odljeva mozgova iz zemlje. Inteligentna bića u Lijepoj našoj moglo se nabrojati na prste jedne ruke poslovođe u delničkoj pilani. Mi smo bili nuklearna nogometna velesila. Naše napadače trebalo je staviti na indeks zabranjenih oružja. Protivnički centarfori umirali su očajni i napušteni, u ritama, od gladi i žeđi pod bedemima naše obrane.

 

Tko je tada mogao s nama? Fifi bi trebalo pisati, predlagao je netko veselo, da Meksikancima preporuči nošenje pelena za odrasle zbog izgledne mogućnosti da se jadnici na terenu vodenasto useru od straha.

O nogometu ne znam mnogo, ali dosta sam siguran kako nam je upravo ovo došlo glave. U našoj poslovičnoj gluposti, a dijelom zacijelo i potaknuti pivskom industrijom, zanemarili smo razum i oprez. Zaboravili smo onu lijepu i mudru kršćansku vrlinu što se zove poniznost i valjali se, zadovoljno kao prasad, u blatu smrtnog grijeha oholosti

 

Pogledajte, molim vas, ove dvije rečenice objavljene prije točno sedam dana u vašim omiljenim novinama: “Dojam je da Meksikanci ni u najgorim mislima ne računaju s mogućim ispadanjem od Hrvatske. U njima prevladava strašna samouvjerenost, koja u takvoj količini graniči s bahatošću.” Zar nije nenadmašno smiješno pročitati ovo kretensko kurčenje danas kad znamo kako nas je Meksiko momački nakantao? Vjerujete li u Boga, morate pretpostaviti i da je Onaj koji sve vidi to pročitao.

 

“Pa, ne možeš vjerovati!? Kakva oholost!” zavikao je Svemogući na nebesima gnjevno.

 

O nogometu ne znam mnogo, ali dosta sam siguran kako nam je upravo ovo došlo glave. U našoj poslovičnoj gluposti, a dijelom zacijelo i potaknuti pivskom industrijom, zanemarili smo razum i oprez. Zaboravili smo onu lijepu i mudru kršćansku vrlinu što se zove poniznost i valjali se, zadovoljno kao prasad, u blatu smrtnog grijeha oholosti.

 

A nije nam to prvi put. Naprotiv, budalasto precjenjivanje vlastitog značaja i mogućnosti prati nas kroz cijelu povijest, ono je u korijenu svih naših poraza. “Mi, Hrvati!” derali su se vjerojatno i branitelji Sigeta 8. rujna, 1566., pravo ne razumijevajući zašto se Turci pod zidinama žeste i keze im se krnjavim ustima, oštre sablje i vitlaju dugačkim oštrim kolcima obilno namašćenim ovčjim lojem. I oni su vjerojatno računali kako će protivnike razbucati kao Panta pitu.

 

“Dojam je da Turci ni u najgorim mislima ne računaju s mogućim porazom od Hrvatske”, primijetio je na kruni bedema Nikola Šubić Zrinski zapanjeno.

 

“Doista”, složio se ađutant slavnog vojskovođe zamišljeno čupkajući bradicu, “u njima prevladava strašna samouvjerenost, koja u takvoj količini graniči s bahatošću”.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).