novinarstvo s potpisom
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
U Omišu, gradiću blizu Splita, kroz koji nije baš uvijek bilo lako proći u vremena prije autoceste, jer tu se Jadranska magistrala pretvara u glavnu gradsku ulicu i tu je, usred Omiša, jedna od bizarnijih okuka na putu, održana je neki dan kulturna priredba. Već trinaest godina tu se, mimo turista i hrvatskog turizma, a pomalo i mimo logike, održava Almissa Open Art, zanimljivo zamišljena manifestacija suvremene umjetnosti. [Read more…]
Svjetlana Hribar
Hrvatska je, definitivno zemlja ljetnih festivala! Svaki grad u vrućim noćima nastoji zabaviti svoje stanovnike i posjetitelje, a bogme ne zaostaju ni manja mjesta. Od kulturnih priredbi do gastro ponude, sve se festivalom zove, a budući da se u svakom slučaju radi o fešti – neka tako i bude. [Read more…]
Zdravka Govedarica
Iz ”Malog mista” odnosno čuvenog Dioklecijanovog grada, došla sam u svoj novi dom, dvadesetak kilometara južnije u mjesto koje se zove Duće. [Read more…]
Pero Jurišin
Da nesreća nikad ne dolazi sama Hrvatska se (još jednom) uvjerila 2020. godine, kada su je, nakon što se u njenu nutrinu prelila pošast pandemije Covida-19, pogodila dva razorna zemljotresa odnoseći ljudske živote i čineći nemjerljive materijalne štete. Jedan početkom, a drugi krajem godine. [Read more…]
Vladina proljetna najava outsourcinga u javnom sektoru, odnosno prepuštanje čišćenja privatnicima, očito je s pola godine zakašnjenja inspirirala na čistku saborskoga zastupnika Hrvatske demokratske zajednice dr. Dujomira Marasovića, popularnog dr. Duju. U maniri jednog drugog doktora iz prošlosti svoje stranke, čije ime je ime u deminutivu obrnuto proporcionalno zlu koje je načinio, izbor četiriju članova Vijeća Hrvatske radiotelevizije, ovaj šezdesetdvogodišnji dermatovenerolog iz Kostanja kraj Omiša, iskoristio je, po običaju se ne držeći zadane teme, za najavu čistke na HRT-u.
Veli doktor, a doktori valjda znaju , pogotovo “zna se doktori”, da javna televizija izluđuje hrvatski narod i stoga prvo što valja napraviti kad za godinu dana dođu na vlast, je pomesti sve s HRT-a. Zna naš doktor da je čistoća pola zdravlja. Na replike kolega zastupnika i predsjednika Leke dometnuo je mrtav hladan dr. Duje: “Pomesti” jedna lijepa riječ. Mislio je valjda da već nekoliko puta od HDZ-a meteni i čišćeni novinari zaslužuju i znatno ružniji tretman, primjerice humano preseljenje na Burzu rada. Taj ga saborski zastupnik sa sveučilišnom karijerom (pa nek’ mi još netko kaže da znanje i obrazovanje oplemenjuje i širi vidike) stalno nešto ima s HRT-om.
Kad je Sabor birao ravnatelja javne televizije, a Kregar obrazlagao zašto bi na petogodišnji mandat od osam prijavljenih kandidata trebalo odabrati upravo Gorana Radmana, bivšeg direktora TV Zagreb i tadašnjeg dekana Sveučilišta Vern, replicirao mu je upravo Dujomir Marasović i: “Ne, ne pristajem na vaše kriterije! Glavni ravnatelj po meni bi trebao biti intelektualac katoličke provenijencije, jer je većina naroda katolička”, kazao je Marasović.
Pretpostavljam da dr. Duje nije čuo da je Hrvatska sekularna država i neće se smiriti sve dok Bozanić osobno ne zasjedne u Radmanovu fotelju na Prisavlju.
Ne bi ovaj doktor gena kamenih birao samo direktora. Ima ga on i s uređivanjem. Nikako mu se nije sviđala voditeljica Ankica Čakardić u prošlom sazivu “Petog dana”, a ni Srećko Horvat kao gost. Doživio ga je kao anarholiberala, “koji pretendira da bude neki revolucionar”. Naš dr. Duje ovu je emisiju okarakterizirao kao “nihilističku i totalno ljevičarsku”- riječju pogubnu, za mentalno zdravlje pretežno katoličkog hrvatskog naroda.
Pretpostavljam da se njega pita, na HRT-u bi se dvadeset i četiri sata vrtjeli naizmjenice “Mir i dobro” i stranačke konvencije HDZ-a, a ne, kao što je on u četvrtak u saborski mikrofon izrekao: “Agitprop Politbiroa Centralnoga komiteta – kao da je ’46.”
I dok ga Ankica Čakardić i Srećko Horvat nisu, a pretpostavljam da ni sadašnje uredništvo HRT-a neće, tužili za javno izgovorene budalaštine, kao što ga nitko nije pozvao na odgovornost ni kad je prije mjesec i pol ustvrdio da je u javnim ustanovama, u Vladi i Saboru toliko pripadnika manjina da ih se ne bi postidjele ni Terazije, sa svojim Dalmatincima prošao je puno gore.
Za klevetanje Kerumovog intendanta Duška Mucala zbog povrede prava privatnosti dosuđena mu je kazna od petnaest tisuća kuna. Mucalo je , naime, protiv dr. Duje podnio privatnu tužbu, jer je ovaj još 2010. godine u dnevniku HTV-a mahao njegovom vojnom knjižicom tvrdeći kako je kosovac koji je radio za Službu državne bezbednosti bivše Jugoslavije. Vojnu knjižicu Duška Mucala Marasoviću je netko, koje li slučajnosti, ubacio u poštanski sandučić baš u vrijeme izbora za intendanta. Premda je Duško Mucalo od Marasovića zahtijevao 110.000 kuna, a sudac Općinskoga suda u Splitu Joso Puljić za sramoćenje dosudio mu je 15.000 kuna.
Dr. Duje je nakon što je proglašen krivim kukao da se presudom zatvaraju usta hrvatskome narodu (narod to sam ja), brani sloboda govora te da se Hrvatska vraća u olovna vremena komunista kad se ljude kažnjavalo i ubijalo zbog izgovorenog. Bilo je tu mnogo naricanja folklornog tipa kakvog smo se naslušali u ogromnim količinama devedesetih, drvlja i kamenja na pravnu struku i pravosuđe koji su ga kaznili zbog javnog iznošenja stava njegove stranke, no mene se tada najviše dojmila usporedba s Galileom.
Nekadašnji ravnatelj KBC-a Split izjavio je na moj užas: Ja sam vam k’o Galileo Galilei, kažnjen zbog govorenja istine. No kako smo mogli vidjeti u četvrtak na saborskoj sjednici, kazna nije utjecala na preodgoj; dr. Marasović i nadalje posvuda vidi kosovce, komuniste, agitpropovce…
Je li mu to od buljenja u ekran ili nečeg drugog teško je reći. Ako je narod poludio od programa HRT-a – a narod, to je on – svakakve su utvare i priviđenja moguće i kod njega. Zasad mu se ukazuju samo aveti iz 1946. godine, ali što će se desiti za, kako on kaže, godinu dana kad naš istinoljubivi Galileo Galilei uzjaše metlu i krene deratizirati HRT teško je prognozirati…Kad su on i njegova stranka u pitanju, znam samo da se ništa ne kreće – zapeli u ’45 i ’46. Nije ni čudo – na metli se u 21. stoljeću sporo napreduje.
U prošlotjednoj sam kolumni pisao o naširoko razglašenom skupu HDZ-a u Omišu. Istu su temu komentirali i mnogi moji kolege koji, baš kao ni ja, nisu bili u Omišu. Svih tih komentara ne bi bilo da na spomenutom skupu nije bio prisutan novinar Slobodne Dalmacije Vinko Vuković koji je sve što se tamo događalo potanko opisao u tekstu koji su prenijele sve velike novine i svi informativni internetski portali. Dakle, kolega Vuković bio je i naše uho i naše oko na tom skupu.
Svi koji smo imali potrebu napisati svoje pametne misli o tom događaju pomalo smo parazitirali na njegovom novinarskom radu. No, to je istovremeno i jedna od najvećih satisfakcija novinaru na terenu kada se njegova priča daleko čuje i pokrene lavinu komentara. Tako nešto se podrazumijeva i nitko nema potrebu zahvaliti kolegi koji nas je opskrbio relevantnim podacima čiju istinitost on jamči svojim ljudskim i profesionalnim poštenjem, imenom i prezimenom.
Međutim, nakon što svi mi ostali sa sigurne udaljenosti istresemo svoje komentare i odmah tražimo nove teme, taj kolega, taj naš čovjek na terenu poput Vinka Vukovića nastavi živjeti i hodati ulicama svog maloga grada na kojima svakodnevno licem u lice susreće one o kojima piše, one koje hvali, a još češće one koje kritizira i prokazuje. Njegova djeca i dalje idu u jedinu školu u tom gradu, a o odjecima njegovog rada roditelji mu mnogo više čuju na ulici, nego što pročitaju u novinama ili na internetskim portalima.
O ovoj posljednjoj priči kolege Vukovića iz Slobodne Dalmacije, koji živi u Omišu, treba još jednom reći i ovo: nije se on kao neki špijun nepozvan uvukao na stranački skup koji su neki hadezeovci nazvali zatvorenim za javnost, nego je pošao odraditi jedan svakodnevni rutinski novinarski zadatak nakon što su i on osobno i njegova redakcija dobili sasvim službenu obavijest i poziv organizatora da prisustvuju političkom skupu.
Treba još jednom ponoviti i to da dotična stranka nije ni pokušala službeno demantirati njegov izvještaj i proglasiti ga lažnim i neistinitim. Nije to bio ni prvi, niti je sigurno posljednji izvještaj kolege Vukovića iz njegovog Omiša koji govori o anomalijama i prečesto kriminalnom ponašanju lokalnih političara i nositelja lokalne vlasti. Ali, desetak dana nakon ove priče Vinku Vukoviću dogodila se “počast” kakvu ne pamtimo da je prije njega doživio ijedan naš novinar.
Omiške su maškare po njegovom liku napravile karnevalsku lutku, okitile su je novinarskom akreditacijom i primjerkom Slobodne Dalmacije za koju kolega Vuković radi, pronijele su je u maskiranoj povorci ulicama Omiša i na kraju je spalile kao krivca, kao simbol svega lošeg s čime se u njihovom gradu treba obračunati, svega s čim se na fašnik treba izrugati i što treba završiti na lomači.
Najmanje što sam mogao učiniti bilo je nazvati kolegu Vukovića kojeg do sada nisam imao priliku osobno upoznati, pitati ga kako je i izraziti mu svoju zahvalnost za njegov rad i kolegijalnu solidarnost.
Paljenje njegove lutke, pretvaranje njegove osobe u Pedra koji visi i gori kao da je krivac i kao da je upravo on počinitelj svih loših stvari o kojima je godinama izvještavao, pogodilo ga je i užasnulo, kao što bi i svakog od nas. Ali, s druge strane, dobio je i nagradu u pozivima i reakcijama mnogih ljudi koji su se i sami osjećali osramoćeni i pogođeni postupkom svojih maskiranih sugrađana sakrivenih iza karnevalske obijesti i slobode od bilo kakve odgovornosti za ono što se kaže i učini pod maskama.
Komentirajući napad druge vrste na našeg kolegu Antu Tomića Boris Dežulović je napisao i ovo: “Kantu govana smatram legitimnim alatom demokratskog dijaloga, tek nešto malo otvorenijim i radikalnijim – ako hoćete, čak i iskrenijim – od, primjerice, kante Polikolora, pokvarenog jaja ili trule rajčice”. Vjerujem da bi se i kolega Dežulović složio da u takve legitimne radikalne alate demokratskog dijaloga uvrstimo i te karnevalske paljevine mesopusta, krnje i kako se već sve u različitim krajevima nazivaju lutke za obredno paljenje kojim se uvijek nekome šalje neka poruka.
Bilo je već u prošlosti i bližoj povijesti hrvatskih karnevala paljenja nakaznih lutaka koje su predstavljale stvarne osobe, naše sugrađane, ali one u vrhovima vlasti do kojih baza ne može doprijeti ni trulom rajčicom, ni pokvarenim jajetom, ni kantom govana, ni lomačom. Bez obzira na to kojoj stranci pripadali, zakon na poseban način štiti takve osobe, stavlja im na raspolaganje tjelohranitelje i postavlja između njih i njihove baze vidljive i nevidljive zaštitne krugove, kordone, ograde i zidove.
Međutim, kada to učinite svom sasvim običnom sugrađaninu koji nije zaštićen nikakvim posebnim zakonima i tjelohraniteljima, kojeg na ulici licem u lice može susresti svatko i reći mu i učiniti što god mu padne na pamet, onda je to doista izravna prijetnja.
Tim našim ljudima na terenu zato želim na ovaj način iskazati posebno priznanje i zahvalnost. Mnogi koji smo s njim radili i kojima je bio dragi i poštovani urednik ostali smo zatečeni kada je prije više od deset godina sada već nažalost pokojni Anđelko Erceg napustio velike zagrebačke novine, vratio se u rodnu Makarsku i tamo pokrenuo Makarsku kroniku, najbolje hrvatske lokalne novine koje i danas odolijevaju i opstaju usprkos svim teškoćama.
Zahvaljujući Anđelku Ercegu i njegovim kasnijim iskustvima naučio sam kako je lako s komentatorske distance opaliti po predsjedniku, premijeru ili predsjednicima stranaka. Ali, hajde ti budi faca, pa kritiziraj otvoreno lokalnog šerifa u gradu u kojem i sam živiš, u redakciji ili dopisništvu koje se ne nalazi u poslovnom neboderu s portirima i zaštitarima, nego je običan mali ured dostupan svakome poput trafike. E, to je teren na kojem se dokazuje novinarska hrabrost i poštenje kao i smisao posla koji smo odabrali.
Upravo zato sam osjećao obavezu, a i bilo mi je uvijek i posebno zadovoljstvo, pri svakom odlasku na novinarski zadatak u nekom drugom hrvatskom gradu posjetiti dopisništvo, pozdraviti kolege kojima je moj teren rodni grad i koji znaju sve ono što ja o njihovom mjestu ne znam. Nažalost, njih je sve manje.
Jedan od najtežih izravnih udaraca novinarskoj profesiji u ovoj krizi bez kraja učinjen je ukidanjem brojnih dopisništava, otpuštanjem mnogih naših kolega i pouzdanih ljudi na terenu bez kojih je novinarstvo prepušteno internetu, Facebooku i voajerstvu kamera mobitela. Velika je to šteta i za čitavo društvo premreženo s mnogo više tračeva nego pravih, relevantnih i pouzdanih informacija.
Svi mi “veliki” metropolitanski novinari i komentatori izgubili smo nijemo promatrajući tu veliku paljevinu i dio svog ljudskog dostojanstva i profesionalne vjerodostojnosti. I zato svima njima, našim ljudima na terenu, upućujem ovu kukavno skromnu i zakašnjelu zahvalnost i priznanje.
(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)
Karnevali su u ovim krajevima najčešće bili kanal koji je nekim duhovitim građanima služio za iskazivanje svojeg mišljenja o vlastima. No, osim što nemaju svi smisla za humor, ovogodišnje manifestacije spaljivanja krnja, fašnika, pustova i Jovana (da, u Vodicama od osamostaljenja Hrvatske spaljuju Jovana kojemu svake godine promijene tek prezime) pokazale su da su neki od organizatora jednostavno glupi, zli i zreli za umobolnicu.
Najbizarnija lomača zabilježena je u Selcu, gdje su organizatori ove godine odlučili spaliti – majku i dijete. Ne prvi par iz parka, nego su ga pomno birali. Pa su odlučili da će na vatru ići majka koja u naručju drži gay dijete. Hm, nije dovoljno, kažiprstom se počešao po čelu vrhovni um Selca zadužen za osmišljavanje ovogodišnjeg pusta. Pa se domislio da dijete treba biti začeto umjetnom oplodnjom ne bi li bolje gorjelo.
Nije toliko bitno ići u detalje i saznati je li ideja bila spaliti majku lezbijku s djetetom začetim medicinski potpomognutom oplodnjom ili je pak riječ o djetetu koje je rođeno kao gay zbog načina na koji je začeto. Svejedno je zaista misle li ti bolesnici da treba gorjeti majka koja iz nekog razloga ne može prirodno zatrudnjeti ili dijete koje je na svijet došlo nakon intervencije u laboratoriju. Svaki mogući scenarij jednako je zastrašujući, baš kao i činjenica da je ta kretenska ideja provedena u djelo, pa je onda i prošetana mjestašcem.
Da su se pokraj lutke majke s djetetom u naručju, spremne da sagori u pepeo, slikala nasmiješena djeca. Da su takve slike objavljivale škole na svojim internetskim stranicama kao simpatične crtice iz života. Zanimljivo će biti vidjeti reakciju Crkve, za koju majka i dijete imaju sasvim specifičnu simboliku bez obzira na to kakvi se napisi lijepili na njihove likove.
Pa iako su zaslužili besplatan tretman u zdravstvenoj ustanovi, a potom i u nekoj pravosudnoj, organizatori iz Selca ipak neće biti usamljeni na pobjedničkom postolju najbolesnijih maškara.
Nikad ništa lijepo nije napisao. To je bio razlog što su Omišani na ovogodišnjem karnevalu spalili lutku Vinka Vukovića, lokalnog novinara Slobodne Dalmacije. Novinar Vuković nije pisao lijepo o Omišu, a nije ni o udruzi Omiški gusar, prenose mediji izjavu Srećka Čečuka, predsjednika udruge Omiški gusar, koji puca od ponosa što su ove godine spalili novinara. Tako mu i treba kad ružno piše.
Da ne bude zabune, nije riječ ovdje o nečitkom rukopisu, neuglednim grbavim slovima, ni o tome da Vuković svoje tekstove stvara toliko pogrbljen da to običan svijet više ne može gledati. Čečuk i njegovi gusari nisu zadovoljni onim što Vuković objavljuje. Neupućen netko pomislio bi da je Vuković svojim ružnim pisanjem ogadio kakvog dobrotvora koji je sve do serije tekstova lokalnog novinara pomagao Omišanima nesebičnim davanjem.
Ili da je razvalio lokalnog ribara žuljevitih ruku i kratkog sna koji teško radi da prehrani svoju nejač. Možda ima i onih koji misle da je novinar perom razotkrio kriminal u lokalnom kafiću gdje konobar dobiveni višak ne želi dijeliti s gazdom. Pa se zbog serijala takvih ružnih tekstova turisti više nisu htjeli ni približiti Omišu, uplašeni da bi se i njima lokalni autor nelijepih tekstova mogao pozabaviti.
Omiš je grad kojim je sve do lani, više od 14 godina, vladao HDZ-ov gradonačelnik Ivan Škaričić. Birači su ga zamijenili nezavisnim Ivanom Kovačićem (sa samo 72 glasa više), nakon čega se otkrilo da je gradska blagajna u minusu većem od 30 milijuna kuna. Ništa neobično, jer Škaričić je pred izbore trošio na sve što mu je palo na pamet. O tome je Vuković ružno pisao.
Iste te izborne godine Škaričić je ugovorio, a Omišani platili, nekakvo istraživanje pod nazivom “Pobjedničke strategije za lokalnu samoupravu” za nešto više od 40 tisuća kuna. Iznos je zanemariv u odnosu na stotine tisuća, pa i milijune kuna što se troše bez ozbiljne kontrole.
No, priča je zanimljiva jer se plaćeno istraživanje ne može pronaći među gradskim papirima. Škaričić se sjeća tek da je od tvrtke Modus, koja ga je provela, jednog dana dobio mail s ponudom, pa ju je odlučio prihvatiti. Nenad Klapčić, direktor Modusa, nije htio odgovoriti usmeno, pa mu je poslan mail. Nakon što odgovor nije stigao, novinar ga je ponovo pokušao nazvati, ali mu se nije javljao. Slušalicu je podigao tek kad ga je nazvao s drugog broja, no stvar se dodatno zakomplicirala – mail nije dobio i zatim im dao drugu adresu na koju upit treba poslati. Ubrzo se ispostavilo da ta e-mail adresa ne postoji, a Klapčić se više nije javljao. Autor tog ružnog teksta bio je Vuković.
Potkraj prošle godine Neven Lelas, omiški vijećnik s gradonačelnikove nezavisne liste, predložio je da se lokalnim političkim strankama umjesto 100 tisuća podijeli 50 tisuća kuna. Iako je gesta simbolična, pokazala bi građanima da su vijećnici svjesni teškog života Omišana. Vijećnici svih stranaka, od krajnje desnice pa do onih koji si vole tepati da su lijevi, bili su protiv takvog prijedloga, pa im je podijeljen puni iznos. To je ružno opisao Vuković.
Slobodna Dalmacija objavila je i da su si Škaričić i bivši zamjenik gradonačelnika Mijo Mimica godinama isplaćivali naknadu za neiskorištene dane godišnjeg odmora, čime je gradski proračun osiromašen za više od 400 tisuća kuna. Posljednju isplatu potpisali su si lanjske veljače, kad je gradonačelniku isplaćeno više od 45 tisuća, a Mimici gotovo 55 tisuća kuna. Ružno je to zabilježio Vuković.
Pisao je ružno Vuković o brojnim gradskim aferama, milijunskom trošenju novca Omišana, kojima se sada i Uskok bavi. No, Omiškim gusarima to je bio tek povod da njegovu lutku spale na lomači. Za to može postojati nekoliko razloga (osim ružnog pisanja). Možda Omiški gusari misle da su gradske vlasti zaslužile nešto i povrh svojih plaća, no u tom bi im slučaju džepove trebali puniti oni, a ne svi građani Omiša. Moguće je da su i sami dobivali novac preko mjere za svoje gusarske aktivnosti, a moguće je jednostavno da su glupi.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Povijest je, znamo, znanost, ali to nikome nikada nije smetalo da se sa njom igra. Evo, recimo, Quentin Tarantino je u ‘‘Nemilosrdnim gadovima“ ubio Adolfa Hitlera. Dobro, nije on, već židovski komandosi, ali to sada nama i u ovom slučaju nije uopće važno.
Poigrajmo se i mi s tom poviješću, vrag je odnio, kada je već imamo toliko po glavi stanovnika i kada je kod nas ona ne prošlo svršeno, već sadašnje vrijeme. Džabe su nama kalendari: silan novac potrošismo na njihovo tiskanje, dizajn i prigodne fotografije nacionalnih parkova i spomeničke baštine, a živimo malo u 1941., malo u 1945., s povremenim izletima u 1991.
Neka, konačno, igre počnu: zamislimo da nije bilo Drugog svjetskog rata ili kako ga, nekim čudom, spletom okolnosti, voljom povijesti, iz bilo kojeg razloga nije bilo u Hrvatskoj, pa je mali komad zemlje ostao pošteđen i danas u knjigama za osnovne i srednje škole, u poglavlju o Drugom svjetskom ratu i Hrvatskoj, ne piše ništa oko čega bi se vrijedilo posvađati. Ustvari, ne piše baš ništa, jer se i nema što napisati. Jesmo? Odlično.
Vrijeme je sadašnje, dan na obali ugodan, malo bure ne smeta, nebo se plavi, more miruje, u obližnjoj kladionici traje filozofska rasprava u drugoj finskoj ligi u kriketu, s radija svira neka sladunjava glazba, dok predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko tupo gleda u pepeljaru cafe bara engleskog imena. Glupa je ura, pet, šest poslijepodne, kafići su prazni, djeca u školi, odrasli čekaju niz epizoda serija u kojima ona njega voli, on je kreten, dok sve sile svijeta hoće da je udaju za onog krivog, beskrajno bogatog, naočitog, ali zlog.
Nije Tomica zabrinut zbog toga što će propustiti dvije-tri turske, jednu latinoameričku i osam hrvatskih sapunica. Uz malo sreće i bez nepredviđenih problema stići će, barem, na ‘‘Mamuticu“. Veće su, uh, puno veće njegove brige. Još malo vremena ima do početka proslave dvadeset i četvrtog rođendana ogranka HDZ-a u Omišu: on je, je li, najvažniji među zvanicama, od njega se očekuje da nešto kaže, da, kako ono, aha, podigne atmosferu, pošalje jasne poruke i otvori apetite slavljenicima prije nego što združenom akcijom napadnu švedski stol.
Bogat će biti, već su mu javili, domjenak: pršut domaći, sir isti takav, razne delicije od sitne ribe – tko će se mučiti s kostima – u prostoriju za odabrane unijet će, kada dođe vrijeme, cijelo, termički obrađeno janje; vina su vrhunska, garantirano bez glavobolje dan poslije… No, nije Karamarku ni do onog makijata pred njim. Ima pola sata kako ga je dobio, a još ni šećer nije stavio.
Dvadesetak je godina njegova stranka bila na vlasti: od industrijalizirane Hrvatske ostala je zemlja gordih konobara i iscrpljenih prodavačica mješovite robe, što se moglo jamiti, kako već reče general dokazan na autobusnim manevrima Ljubo Ćesić Rojs, jamilo se, bivši predsjednik mu je u zatvoru, stranka pred sudom i pod optužbom za korupciju, nacionalna ekonomija pred slomom, a vlast, ta što joj je on oporba, uvijek, vrag je odnio, može reći da je naslijedila državu u kojoj bi bilo dobro kada bi mogli reći kako je situacija katastrofalna.
Još je, da zlo bude veće, neka budala odlučila u ime HDZ-a tražiti odštetu od Ive Sanadera i to cijelih pedeset milijuna kuna, pa sada on, Karamarko, živ ne zna što će, kako će objasniti da su oni, ipak, ljuti na utamničenog šefa zato što je krao, a ne zato što i njima nije dao da se okoriste.
Bulji tako Tomica u pepeljaru i mašta: eh, da je njemu Drugi svjetski rat; ustaše i partizani; četnici u pričuvi; avet komunizma nad Europom; Bleiburg i Goli otok; Tito, Naser i Nehru umjesto Saše, Tina i Kedže…
Mogao bi, da mu je tog Drugog svjetskog rata, kazati: ‘‘Prvi ljudi ove države, ljudi koji vode hrvatsku Vladu, tu istu državu nikada nisu ni voljeli ni željeli. Oni su, sada je to jasno, Tuđmanovu pomirbu prihvatili samo kao način preživljavanja, a mi smo bili naivni, pa smo im povjerovali da su zaista stali na našu stranu“. Ili: ‘‘Neće nama četnički vojvode pregledavati naše udžbenike“. Istina, tu je uvijek kada zatreba i maloprije, prije pola sata završeni Domovinski rat… ‘‘Osjećam da su Bog i hrvatski narod ponovno uz HDZ, a čujem i onih 15.000 mrtvih prijatelja iz Domovinskog rata kako nas pitaju što ste im ovo dopustili da naprave od Hrvatske…“
Da, to dobro zvuči, ali što ako netko upita, neki zli antikrist i mason, komunista i jugoslaven, znači li to što je Bog opet uz HDZ, da je dotični neko vrijeme bio uz SDP ili HNS i brine li ga, ipak, malo to što mu se mrtvi javljaju, njih petnaest tisuća, s kojima je stigao prijateljevati; je li, možda, ipak, vrijeme da potraži stručnu pomoć? To s glasovima, naime, nije baš uobičajeno.
Eh, da je nama manje povijesti… Ili da se barem nekada završi. Ustao bi, da nije kako jeste, Tomislav Karamarko, spustio deset kuna kraj šalice netaknutog makijata, odmahnuo konobaru rukom ne brinući što ga ovaj ne vidi dok na teletekstu provjerava rezultate druge finske lige u kriketu, udahnuo duboko, otišao na tu proslavu dvadeset i četvrte obljetnice HDZ-a u Omišu, čeličnim pogledom toplih smeđih očiju pogledao u Vasu Brkića i prevalio preko usta da je stranka opasnih namjera upravo takva i bila.
Nas je sreća, znamo, zaobišla u širokom luku, pa kao što ‘‘Nemilosrdni gadovi“ nisu ubili Hitlera, tako se nama Drugi svjetski rat em dogodio, em, đavo ga odnio, traje li traje. U tri se godine vrtimo k’o blesavi: ako nije 1941., onda je 1945., s varijacijama iz 1991.
I nema sada što da se priča o dvjesto obitelji, Sanaderovom samo usavršenom mehanizmu koji je, prije njega, od barakaša stvarao milijunaše, o cvjećarima u helikopterima i monterima klima-uređaja u dvorcima, o rasturenim tvornicama, o maloj zemlji za veliku krađu, o vremenu sadašnjem i onome što ga je učinilo tako groznim. Baš kao što Tomislav Karamarko reče na proslavi dvadeset i četvrte obljetnice osnutka ogranka HDZ-a u Omišu: ‘‘Osjećam da su nam se vratili ona energija i emocije s početka devedesetih“.
Do izbora u Hrvatskoj je još malo manje od dvije godine. Dovoljno je to da se, ovim tempom, vrate energija i emocije s početka četrdesetih. Povijest, rekosmo, ovdje nije prošlo svršeno vrijeme. Osjeća to, itekako, Tomislav Karamarko, predsjednik starog kova za isto takvo vrijeme.
