Na početku drugog čina Verdijeve opere Sicilijanske večernje u svoju se domovinu, Siciliju, okupiranu od Francuza, iz progonstva vraća liječnik Jean de Procida. Opera je na francuskom jer Verdi ju je, prema libretu francuskog dramatičara Eugenea Scribea, skladao za parišku pozornicu. Zato likovi imaju francuska imena, pa tako i Jean de Procida, u povijesnoj stvarnosti Giovanni Procida. [Read more…]
Moramo ozbiljno porazgovarati sa svojim mrtvima
Na početku drugog čina Verdijeve opere Sicilijanske večernje u svoju se domovinu, Siciliju, okupiranu od Francuza, iz progonstva vraća liječnik Jean de Procida. Opera je na francuskom jer Verdi ju je, prema libretu francuskog dramatičara Eugčnea Scribea, skladao za parišku pozornicu. Zato likovi imaju francuska imena, pa tako i Jean de Procida, u povijesnoj stvarnosti Giovanni Procida. [Read more…]
Wagner u CineplexX-u
Dolazili nam ovih dana Placido, Paul Morrissey (Smiths), a bogami, i Richard Wagner. Prva dvojica nastupala su u arenama (ne baš mnogo popunjenim, ekonomska katastrofa čini svoje). Nesrećnog Dominga Plácida su vodali od gradonačelnika, koji mu je tutnuo neki poklon u kesi (sadržaj je operski velikan doznao tek u hotelskoj sobi), do samozvanog srpskog Lettermana Ivana Ivanovića, koji je posle niza bljutavih i nepristojnih viceva (njegova specijalnost koja uvek pali) odglumio velikog operskog fana. Plácido je bio ljubazan u svakoj situaciji; da je otišao u Somaliju, verovatno bi se sa istom srdačnošću ponašao – to je civilizacijski stav za puno uvažavanje.
Wagnerova poznata opera ”Majstori pevači iz Nűrnberga” direktno je prenošena u HD tehnici (bioskop CineplexX, Shopping Center Ušće, subota, 13. dec., 17,50-24 sati). U sjajnim tehničkim uslovima – džinovsko platno, pun stereo-zvuk – bio je to veliki doživljaj za sve prisutne (dobro popunjena Sala 1).
Pod dirigentskom palicom Sir Jamesa Levinea i na raskošno opremljenoj sceni Meta pratili smo ovo najduže i najzabavnije Wagnerovo delo gotovo bez daha. Bezmalo 6 sati! Velika operska i jazz zvezda Renée Fleming u uvodu je pozdravila gledaoce širom sveta (…), u pauzama je razgovarala sa dirigentom, solistima, scenografom, kostimografom (6 EMI nagrada!), dok je ogroman broj nečujnih kamera pokrivao sve što se događalo, uz čudesno kristalan zvuk…
Ovaj prenos uživo ostvaren je u ciklusu prenosa iz nenadmašne njujorške Metropolitan opere. U isto vreme, od 6. decembra do 9. maja iduće godine, na Drugom i Trećem programu Radio Beograda prenosi se isti repertoar, ukupno 19 opernih predstava iz godišnje ponude Meta.Na radiju sam često pratio neka od ovih izvođenja, ali sam otišao da Wagnera i vidim. Bio je to neuporediv doživljaj.
Poznato je da izvođenje Wagnerovih dela zahteva osamdesetočlani orkestar, vrhunske pevače, džinovski hor – malo koja operska kuća može to sebi da dozvoli. Pod dirigentskom palicom Sir Jamesa Levinea i na raskošno opremljenoj sceni Meta pratili smo ovo najduže i najzabavnije Wagnerovo delo gotovo bez daha. Bezmalo 6 sati!
Velika operska i jazz zvezda Renée Fleming u uvodu je pozdravila gledaoce širom sveta (blizu 30 miliona prodatih ulaznica!), u pauzama je razgovarala sa dirigentom, solistima, scenografom, kostimografom (6 EMI nagrada!), dok je ogroman broj nečujnih kamera pokrivao sve što se događalo, uz čudesno kristalan zvuk (mala tajna kako je to postignuto!). Iako se priprema da bude metropola na vodi i hlebu (ovo drugo je gotovo postignuto), Beograd se ovim programom uključio u niz najvećih gradova kulture. Makar nečim, uteha.
Ova Wagnerova opera je jedino delo ovog kompozitora na repertoaru Meta, pre nekoliko godina tamo je izveden i ”Parsifal”, ali tada nije bilo mogućnosti da se uživo prati izvođenje. Koliko mogu da se prisetim, Beogradska opera je pre mnogo godina imala njegovog ”Holanđanina lutalicu” (možda pod naslovom ”Leteći Holanđanin”) i pošto sam kao samoškolovani muzički aficionados do te faze pratio uglavnom radove italijanskog belcanta (ono što je u to doba bilo dostupno), zanimalo me je kako je ovaj muzički revolucionar pristupio operi. Beogradsko izvođenje nije bilo mnogo ubedljivo (minorni orkestar, najpre brojčano), a sem jedne solistkinje ostalo nije bilo za dugo pamćenje.
Ali zahvaljujući razvoju radija (stereo i druga unapređenja) i pojavi digitalnih snimaka na CD-u, Wagner je moja zakasnela strast. Pre nekoliko godina dokopao sam se tetralogije ”Niebelunga”, upravo u živom izvođenju sa Levineom i ansamblom Meta (DVD audio-izdanje). Rado bih to ponovo doživeo u živom prenosu, ali valja sačekati. Pre deset godina sam, našavši se u Berlinu u svojstvu izveštača sa filmskog festivala Berlinalea, prolazio pored čuvene Bečke opere i primetio da je sledećeg dana kultna opera ”Walkűra”. Došao sam pola časa ranije, naivno prišao blagajni da bi mi ljubazni ženski glas saopštio da je predstava rasprodata pre dva meseca!
Pošto je predstava imala dve velike pauze, silazio sam na donju galeriju i sedeo na mestima čiji su vlasnici u to vreme šetali predvorjem. Uostalom, celu mladost sam proveo na fudbalskim tribinama u stojećem stavu (sve dok pre tri decenije nije prestao da se igra fudbal, a postalo važnije divljanje huliganskih i fašističkih grupacija)
Stao sam ispred ulaza, oko mene su se vrzmali elegantni, stilski besprekorno obučeni tapkaroši (kakav događaj, takvi i tapkaroši!) nudeći mi divno mesto za samo par stotina evra! Ipak, dva minuta pred početak, u tihom očajanju, prišao sam blagajni ponovo i doznao da postoji ulaznica za stajanje, ciglo petnaestak eura! Bio sam srećan, otišao na tu galeriju u visini raskošnog lustera i iz ptičje perspektive pratio petočasovno izvođenje! Imao sam savršen zvuk, orkestar je bio duboko ispod mene i slao mi svoje harmonije u najčistijem stanju, ali od scenografije nisam video gotovo ništa, sem prva tri-četiri metra pozornice sa kojih su glavni pevači slali svoje deonice.
Pošto je predstava imala dve velike pauze, silazio sam na donju galeriju i sedeo na mestima čiji su vlasnici u to vreme šetali predvorjem. Uostalom, celu mladost sam proveo na fudbalskim tribinama u stojećem stavu (sve dok pre tri decenije nije prestao da se igra fudbal, a postalo važnije divljanje huliganskih i fašističkih grupacija).
Ovo izvođenje ”Walkűre” i danas zvoni u mojoj memoriji.
Drugi veliki susret sa Wagnerom sam imao u manhajmskoj Operi prošle jeseni, kad je na repertoaru bio prvi deo ”Niebelunga” – ”Rajnsko zlato”. Ovo izvođenje je te godine dobilo nacionalno priznanje za najviši domet. Imao sam sreću da kao akreditovani izveštač sa Filmskog festivala Mannheim-Heidelberg dobijem mesto u četvrtom redu, izvođači su bili besprekorni, od orkestra do svih solista, a reditelj je smelo stavio mitsko zbivanje opere u ambijent klasičnog, felinijevskog cirkusa, dok su izvođači bili obučeni u raznim klaunovskim funkcijama od glupog Avgusta, do iluzionista i raznih zabavljača.
Pošto često pratim TV prenose (ili snimke, svejedno) simfonijskih koncerata na našem Javnom servisu, sa žaljenjem sam se navikao da realizatori programa (od kojih ne mogu da očekujem poznavanje partiture, jer oni sutra prenose partijske kongrese, a preksutra fudbalske tekme) ”stižu” partituru ”plivajući” kamerama s leva na desno, ili obratno, po poznatom ruskom principu ”raspašoj!”
Bio sam zbunjen kad je uvodna scena sa rajnskim vilama-sirenama predstavljena sa dvema pevačicama koje su kao kabaretske plesačice (zgodne, ali prilično obnažene, vrlo nevagnerovski) pevale uvodne deonice sa pokretnih trapeza na pet-šest metara iznad naših glava: pobojao sam se da mi nešto neočekivano ne padne u krilo!
Vraćam se ”Majstorima pevačima” koji su me u ovoj 33 izvedbi (na koju nas je upozorila šarmantna Renée) iznenadili mnogim komičnim prizorima i renesansnom raskalašenošću (ništa čudno pošto je Wagner gotovo četvrtinu stoleća, između 1845. i 1868., istraživao atmosferu velikog trgovačkog grada Nűrnberga u 15. veku).
Pomenuo sam visoke tehničke standarde prenosa, ali me je posebno fasciniralo kako je relizator prenosa (očigledno prethodno pažljivo proučivši celokupnu partituru opere) besprekorno, u deliću sekunde uključivao malu solističku deonicu na flauti ili rogu, da bi u sledećim sekundama to isto ponovio sa nekim drugim instrumentom.
Pošto često pratim TV prenose (ili snimke, svejedno) simfonijskih koncerata na našem Javnom servisu, sa žaljenjem sam se navikao da realizatori programa (od kojih ne mogu da očekujem poznavanje partiture, jer oni sutra prenose partijske kongrese, a preksutra fudbalske tekme) ”stižu” partituru ”plivajući” kamerama s leva na desno, ili obratno, po poznatom ruskom principu ”raspašoj!”
Za sve njih, pa i za urednike i muzičke saradnike TV BGD, ovo je mogla da bude pokazna vežba. Ali, razumem ih, teška su vremena, ko bi se još podvrgao Wagnerovoj terapiji kad ima verovatno drugih zabava ili uteha u životu.
Majmuni su pametniji od nas
U izraelskim dnevnim novinama Haaretz neki je dan, u rubrici komentara, objavljen tekst maestra Daniela Barenboima. Legendarni pijanist i dirigent, Židov rođen u Argentini, trenutno je umjetnički direktor milanske Scale i Državne opere u Berlinu, a poznat je i po orkestru sastavljenom od mladih Židova, Palestinaca i Arapa iz bliskoistočnih zemalja koje okružuju Izrael. Barenboimov prijatelj i partner u pokretanju projekta West-Eastern Divan orkestra bio je istaknuti palestinski pisac i intelektuac Edward Said.
Maestrovom članku u Haaretzu prethodilo je priopćenje u ime židovsko-arapskog orkestra koje je, uz Barenboima, potpisala Saidova udovica Mariam. Taj tekst još jednom ističe ono što je misao vodilja postojanja i djelovanja Barenboimovog i Saidovog orkestra:
“U ovim vremenima kušnje, moramo istaknuti važnost umjetnosti slušanja. Umijeće slušanja se uči i usavršava u orkestru. Moramo se podsjećati koliko je važno primjenjivati ono što učimo na pozornici na druge aspekte naših života.”
U ovim vremenima kušnje, moramo istaknuti važnost umjetnosti slušanja. Umijeće slušanja se uči i usavršava u orkestru. Moramo se podsjećati koliko je važno primjenjivati ono što učimo na pozornici na druge aspekte naših života
Potom se u tekstu navodi ovaj Schopenhauerov citat: “Ništa nas neće tako brzo vratiti na put pravde kao zamišljanje nevolje, bola i žalosti gubitnika”. Zaključak teksta, kojem je povod najnovija eskalacija vojnog sukoba i stradanja u Izraelu, odnosno u Pojasu Gaze, kaže:
“U ovom sukobu obje su strane gubitnici. West-Eastern Divan orkestar je zajednica izgrađena na povjerenju, poštovanju, suosjećanju i kulturi slušanja i razumijevanja. Ove su vrijednosti srž našeg zajedničkog rada i razlog zašto je Divan svjetionik nade za sve nas”.
Barenboimov komentar u Haaretzu, novinama čije ime na hebrejskom znači “zemlja”, od svih spomenutih vrijednosti najviše ističe važnost suosjećanja koje je potrebno gajiti na obje strane u svakom, pa i ovom najaktualnijem bliskoističnom sukobu. Barenboim se obraća javnosti i građanima Izraela i Palestine. On to čini kao čovjek koji ima, i to uvijek s ponosom ističe, dvije putovnice: izraelsku i palestinsku.
Zbog prihvaćanja palestinske putovnice, čime je faktički priznao i palestinsku državu na tlu Izraela, Barenboim je od mnogih svojih sunarodnjaka Židova čašćen redovitim izljevima mržnje i optužbama za izdaju svog naroda i domovine. Jednako je omiljen i među onim Palestincima i Arapima koji jedino rješenje dugotrajne bliskoistočne krize vide u potpunom uništenju države Izrael i bacanju svih Židova u more. Dakle, Barenboim uživa u svim “blagodatima” mirotvorstva, kao što i priliči čovjeku koji nosi titulu Glasnik mira Ujedinjenih naroda, koju i sam ističe na početku svog komentara u Haaretzu.
Temeljno Barenboimovo polazište je da židovsko-palestinski sukob nije politički, nego ljudski. To je sukob dvaju naroda koji su uvjereni da imaju pravo na isti mali komad zemlje, uglavnom bez onih drugih na njemu. Maestro nije naivan romantičar, on uvijek ističe da nema brzog rješenja i prečice prema rješenju tog sukoba.
Bez obzira koliko će možda mali broj ljudi naći utjehu i smisao u Barenboimovim riječima i koliko će izrečeni stavovi i poruka biti ponovno ignorirani od političkih vođa oba naroda, ipak je vrijedna već i sama činjenica da u Izraelu još uvijek postoje novine, i to najstarije i najtiražnije, koje su spremne objaviti razmišljanja poput Barenboimovih
U svom tekstu slikovito kaže kako se prečicama mogu služiti samo ljudi koji poznaju teren kojim se kreću, dok je u ovom slučaju taj teren pomirenja i suživota podjednako nepoznat i jednoj i drugoj strani u sukobu. Ne kao recept za brzo okončavanje sukoba, nego kao važan i nužan korak prema njemu, glazbenik ističe kulturu suosjećanja s onim koji pati, na bilo kojoj strani.
Dok se ovih dana, sve u sjeni srušenog aviona nad Ukrajinom, gomilaju žrtve, ubijeni i ranjeni u Gazi kao posljedica napada izraelske vojske, mnogi s pravom ističu nesrazmjer ljudskih stradanja na izraelskoj i palestinskoj strani. Barenboim to ne čini. Sasvim sigurno je svjestan da će mu i takve riječi priskrbiti još kojeg neprijatelja i mrzitelja više, ali, prije nego pozove na uživljavanje u nevolje, patnje i žalost s građanima Gaze, on ističe i suosjećanje sa svojim izraleskim sugrađanima već i zbog samog života u strahu od raketnih napada.
Bez obzira na uistinu fascinantnu djelotvornost proturaketnog štita o koji se velika većina tih raketa razbija prije nego učini bilo kakvu štetu, uistinu nema štita od ljudskog straha i brige za vlastiti život i sigurnost svojih najbližih.
Bez obzira koliko će možda mali broj ljudi naći utjehu i smisao u Barenboimovim riječima i koliko će izrečeni stavovi i poruka biti ponovno ignorirani od političkih vođa oba naroda, ipak je vrijedna već i sama činjenica da u Izraelu još uvijek postoje novine, i to najstarije i najtiražnije, koje su spremne objaviti razmišljanja poput Barenboimovih.
Sućut, suosjećanje, empatija u svijetu politike i kod pokretača ratova nikada nisu bili cijenjeni pojmovi.
Ovih dana i u hrvatskim kinima igra novi nastavak iz serije filmova pod skupnim naslovom Planet majmuna. Ovaj najnoviji vrlo je poučan. Kao u čitanci za djecu u njemu je prikazano kako počinje svaki rat. Makar i u poučne svrhe, u njemu su majmunima sasvim nezasluženo pridodane ljudske mane, skupa s vrlinama, kao jednoj strani u sukobu s ljudima. Oni imaju razumnog vođu koji daje prednost povjerenju prema drugoj strani i spremnosti na pomoć koja je ljudima u toj znanstvenofantastičnoj postapokaliptičnoj priči potrebna.
Prva pretpostavka za rat je strah kojeg treba izazvati u tako homogeniziranoj skupini. Prijetnju i zle namjere onih drugih, a huškača uvijek ima i među njima, treba preko svake mjere uvećati, a ako je potrebno i izmisliti, inscenirati. U kotao straha potom treba samo ubaciti dovoljno oružja i rat je tu
Koja je prva optužba koju mu upućuju oni koji su željni rata? Naravno, da je izdajnik, da više vole ljude nego majmune. O, kako nam je to dobro poznato iz hrvatskih medija. Stroga podjela na “nas” i “njih” i nametanje svakom pojedincu pitanja i izbora: za koga si? Pri tom se podrazumijeva potpuno crno-bijela slika: mi smo u pravu, mi smo pravedni, mi smo dobri, oni drugi su bez iznimke zli i beznadno za sva vremena pokvareni.
Prva pretpostavka za rat je strah kojeg treba izazvati u tako homogeniziranoj skupini. Prijetnju i zle namjere onih drugih, a huškača uvijek ima i među njima, treba preko svake mjere uvećati, a ako je potrebno i izmisliti, inscenirati. U kotao straha potom treba samo ubaciti dovoljno oružja i rat je tu.
I još jedna “sitnica”: u nahuškanoj masi treba ugušiti već i svaku pomisao na moguće suosjećanje s patnjama onih tamo, neprijateljskih drugih. Poznato? Itekako!
Ne brinite, neću vam pokvariti gledanje filma. Priča je univerzalna s predvidivom završnom moralnom poukom i porukom, a u filmu ćete zbog fenomenalne izvedbe i vizualne dimenzije svejedno uživati.
Oni razumni na ljudskoj i majmunskoj strani prevladat će sukob. Ali, majmunski je vođa ipak pametniji kada predviđa da taj jednom započeti rat neće nikada završiti. Zašto? Zato što oni drugi, u ovom slučaju ljudi (ovdje možete umetnuti ime naroda po izboru) nikada neće zaboraviti ni oprostiti. Takav je završetak pravedan prema majmunskoj vrsti jer ljudska povijest daje sve manje dokaza da smo nastali od majmuna.
Ako smo se evolucijski i razvili od njih, u razvoju svojih duhovnih potencijala definitivno jurimo prema natrag, pobjeđujući u proizvodnji straha, oružja i bešćutnosti.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Češljanje jaja
Kako doznajemo od Visokog izvora iz Novosti, novinar toga srbočetničkog glasila Viktor Ivančić spremao se ovoga tjedna sastaviti analitički članak o Visokom izvoru iz Vlade. Bio je potaknut neobičnom i živahnom polemikom koja se zadnjih dana razvila između predstavnika sudske i izvršne vlasti u Hrvatskoj, s tim da su ovu prvu reprezentirali precizno imenovani pojedinci, dok je drugu zastupao Visoki izvor iz Vlade. Podsjetimo:
– nakon što je Županijski sud u Zagrebu donio odluku da bivši udbaš Josip Perković bude izručen Njemačkoj – jer je tamo optužen za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića – u Jutarnjem listu osvanula je izjava neznane osobe, predstavljene pseudonimom ”visoki izvor iz Vlade”, u kojoj dotična ističe da je spomenuta sudska odluka ”skandalozna” i da predstavlja ”državni udar pištoljem na vodu”;
– sutradan, reagiralo je nekoliko sudaca, a među njima i predsjednik Vrhovnoga suda Branko Hrvatin, ocijenivši izjavu Visokoga izvora iz Vlade ”nedopustivim pokušajem nepoštivanja i omalovažavanja sudske vlasti”;
– dan kasnije, iznova se u Jutarnjem listu oglasio Visoki izvor iz Vlade, kazavši kako je ”prava sprdačina da predsjednik Vrhovnog suda polemizira sa šaljivim komentarom anonimnog Vladina izvora”; ”Samo bezveznjak može reći da vršimo pritisak na pravosuđe”, naglasio je Visoki izvor iz Vlade, a osim toga: ”Žalosno je kada tako istupa Hrvatin, koga smo mi izabrali za predsjednika Vrhovnog suda.”
Razmišljao je ustvari o naslovu. ”Što viši izvor, to niže pobude” djelovao mu je pomalo jeftino i populistički, po uzoru na Jutarnji list. A ni dosjetke koje bi isticale konspirativni ugođaj javne debate, čiji je glavni akter Visoki izvor iz Vlade, nisu ga zadovoljavale: ”Fantom u operi”, ”Utvara u farsi”, ”Muha na govnu”… sve bljeđe od bljeđega
Prema svjedočenju Visokog izvora iz Novosti, novinara Viktora Ivančića najviše je intrigirao onaj dio iskaza Visokog izvora iz Vlade u kojem ovaj negira bilo kakvu mogućnost da Vlada utječe na pravosuđe i istodobno potvrđuje kako politička vlast imenuje šefa Vrhovnog suda. Načas mu se to učinilo ”pravom sprdačinom”, no ipak se nije htio zalijetati u raspravu, da ne ispadne veći ”bezveznjak” od Hrvatina.
Razmišljao je ustvari o naslovu. ”Što viši izvor, to niže pobude” djelovao mu je pomalo jeftino i populistički, po uzoru na Jutarnji list. A ni dosjetke koje bi isticale konspirativni ugođaj javne debate, čiji je glavni akter Visoki izvor iz Vlade, nisu ga zadovoljavale: ”Fantom u operi”, ”Utvara u farsi”, ”Muha na govnu”… sve bljeđe od bljeđega.
Novinar je, prema tvrdnji Visokog izvora iz Novosti, u članku imao namjeru primijetiti kako rezervni identitet političara – naime mogućnost da se nositelju vlasti u javnome nastupu zajamči anonimnost kakvu posjeduje tipičan cyber–nasilnik, koji će uz odgovarajući nick name neometano, kad god mu se prohtije, zagađivati prostor na webu – može poslužiti kao svojevrsna proteza što će nadomjestiti invalidnost demokratskih procedura. Strpljivim političkim radom tako se dopire i tamo gdje demokracija nema pristupa, mislio je, stječe se sloboda burgijanja u zabranjenoj zoni.
Ukratko, saznajemo od Visokog izvora iz Novosti, novinar je htio napisati da je uz pomoć Visokog izvora iz Vlade moguće podupirati neovisnost sudske vlasti i kada tu sudsku vlast izlažeš bjesomučnom pritisku, a to znači i iskazivati se kao sve veći demokrat u ambijentu sve izraženijega samovlašća.
Također mu se motalo po glavi reći štogod o inovativnoj ulozi medija, koji sve prikladnijim instrumentima opslužuju uspješne političke vladavine, regulirajući onaj fini balans između tajnog djelovanja u javnosti i javnog djelovanja u tajnosti.
Nekoć zamršena i etički problematična operacija kojom sredstvo za informiranje javnosti omogućuje javnoj osobi da djeluje inkognito, danas je postala više nego jednostavna, pogotovo kada se radi o tiražnim dnevnicima, pa je novinar, po tvrdnji Visokog izvora iz Novosti, čak imao u primisli čitateljima približiti lakoću spomenutog zahvata. Recimo: U bajkomat Jutarnjeg lista ubaciš kreditnu karticu i ukucaš svoj spin!
Nekoć zamršena i etički problematična operacija kojom sredstvo za informiranje javnosti omogućuje javnoj osobi da djeluje inkognito, danas je postala više nego jednostavna, pogotovo kada se radi o tiražnim dnevnicima, pa je novinar, po tvrdnji Visokog izvora iz Novosti, čak imao u primisli čitateljima približiti lakoću spomenutog zahvata. Recimo: U bajkomat Jutarnjeg lista ubaciš kreditnu karticu i ukucaš svoj spin!
To, razumije se, ne znači da baš svaka budala može pribjegavati medijskim manipulacijama, već u najboljem slučaju svaka druga ili treća. Novinar je to naumio posebno naglasiti, navodi Visoki izvor iz Novosti, jer su i nositelji vlasti, poput Visokog izvora iz Vlade, u međuvremenu morali razviti specifične unutrašnje sposobnosti i istrenirati se u nekoj vrsti kontrolirane šizofrenije. Tek ako je dovoljno vješt, rezonirao je novinar, političar umije biti konstruktivno razdružen sa sobom. Ovisno o okolnostima, tada odlučuje hoće li sa svojim ”ja” preći na ”ti”, na ”vi” ili na ”mi”.
A onda se, nakon što je domislio možda i polovicu članka, novinar naglo pokolebao, saznajemo od Visokog izvora iz Novosti. Jebeš šuplju analitiku, pomislio je, ionako stalno nešto serem, rastjerujem čitatelje. Zar ne bi bilo bolje osloniti se na dobru staru tabloidnu praksu i naprosto razotkriti identitet Visokog izvora iz Vlade?
Novinar je, napomenimo, bio skoro siguran da se iza Visokog izvora iz Vlade krije premijer Zoran Milanović, to su njegovi goropadni maniri, to je njegova ubitačna metaforika, to su Jelić i Bajruši iz Jutarnjeg koji poslušno drljaju u notese i oblizuju njuškice… Mogao bi, doduše, Visoki izvor iz Vlade biti i ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Ali Miljeniću sigurno ne bi pao na pamet onaj pištolj na vodu. Njemu bi pištolj na vodu pao na pod, pošto je ministar poznat kao nepouzdan kadar.
S druge strane, kog će mi vraga špekulacije, prekorio je samoga sebe novinar, po svjedočenju Visokog izvora iz Novosti. Što je, brajko, s dokazima? Što je sa slavnom tradicijom istraživačkoga novinarstva? Ne bi li žurnalizam ipak trebao podrazumijevati i neku vjerodostojnost? Na primjer, glavni urednik Jutarnjeg lista, Viktor Vresnik, mogao bi mu kao kolega kolegi u drugarskom ćaskanju došapnuti ime Visokog izvora iz Vlade.
Posegnuo je za mobitelom, a nakon što je začuo ljubazni glas tajnice redakcije Jutarnjeg lista, razgovor je, prema navodima Visokog izvora iz Novosti, tekao ovako:
– Mogu li dobiti Viktora?
– A tko ga treba?
– Viktor.
– No, pa to znači da ga već imate, je li tako?
Tja, to je zapravo tako dosadno, iznova se sneveselio novinar, po tvrdnji Visokog izvora iz Novosti. Što tu ima novo? Demokratska pozornica ionako je puna uvaženih dvoličnosti, a svaka od njih zna da je svojom boljom polovicom politički siledžija
Zaista! Bože mili, pomislio je novinar, kako je provjera informacija u današnje vrijeme postala prosta stvar. Razvoj komunikacijskih tehnologija povećava fleksibilnost identiteta do neslućenih razmjera. Rečeni Viktor novinaru je potvrdio ono što je želio čuti i, naravno, zamolio da ostane anoniman. Tko da ostane anoniman, izvor ili novinar? – zbunio se na trenutak novinar, ali se brzo pribrao. Ustvari je razmišljao o prvoj rečenici sada već ekskluzivnog članka: ”Visoki izvor iz Jutarnjeg lista potvrdio je da je Visoki izvor iz Vlade sam premijer Zoran Milanović…”
Tja, to je zapravo tako dosadno, iznova se sneveselio novinar, po tvrdnji Visokog izvora iz Novosti. Što tu ima novo? Demokratska pozornica ionako je puna uvaženih dvoličnosti, a svaka od njih zna da je svojom boljom polovicom politički siledžija.
Ako je na dnevnome meniju sudbina šefa tajne službe, tada se još svi žele iskazati u žanru kontrašpijunaže. Naposljetku je i državni tužilac Mladen Bajić uložio žalbu na odluku o izručenju Perkovića, premda je proces i započet zbog toga jer je, zastupajući njemačkog tužitelja, tražio da ovaj bude izručen. Ergo: obje strane u sporu žele isto. Ergo: spor izaziva nacionalnu uzbunu utoliko što ne postoji. Ergo: može li biti političkog pritiska na sudsku vlast ako se sudište pokazuje izlišnim?
Kakav preokret! ”Saldo mortale”, mrmljao je novinar mogući naslov, pošto je u predlošku groteske ipak jedan davni leš. Prema dojavi Visokog izvora iz Novosti, zamišljao je dvojezično izdanje članka. Sažetak hrvatske verzije: Milanović je Visoki izvor iz Vlade. Sažetak njemačke verzije: Bajić je Visoki izrod iz DORH-a. Sažetak obje verzije: Đureković je mrtav, život ide dalje.
A Perković? Josip Perković, s plišanim papučama na nogama, zavaljen je u fotelji pred uključenim televizorom. Lice iskusnog agenta na odaje nikakve emocije. Izgleda kao netko kome je svejedno koliko će godina slobode fasovati. Dok prati izvještaj o svom slučaju u večernjem dnevniku, ne može se razabrati da li češe jaja ili drži Visoki izvor u šaci.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)
Pjevati Zajčev i urlati ustaški ”Za dom” nije isto
Za godinu dana, 14. prosinca 2014. godine, navršit će se stoljeće od smrti Ivana Zajca. Takvi jubileji, poput ove godine u čitavom svijetu obilježavanih dvjestotih obljetnica rođenja Richarda Wagnera i Giuseppea Verdija, služe tomu da se djelima velikana još jednom posveti dostojna pažnja, da se o njima nešto novo dozna i nauči, da ih se još jednom proslavi i da im se zahvali na svemu što su učinili za svoje narode i za čovječanstvo.
Mi Hrvati i u tome zaostajemo. Najčešće nas takve godišnjice zaskoče, redovito ih se prije sjete pojedinci nego institucije, pa se nešto zbrda-zdola pripremi, prigodno proslavi i još brže zaboravi. Ali, sa Zajčevom obljetnicom možda bude drukčije. Evo, upravo ovih dana, na Facebooku se pojavila grupa obožavatelja Zajčeve najpoznatije i najpopularnije opere Nikola Šubić Zrinjski. Dok pišem ovaj tekst, ta društveno-mrežna skupina, samo dan nakon što je utemeljena, već dostiže brojku od sto tisuća članova.
Nadam se da ovaj fenomen prate intendanti hrvatskih narodnih kazališta u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku te da će spremno dočekati navalu i veliki interes za Zajčevu operu o herojskom otporu Turcima i pogibiji Nikole Šubića Zrinskog pod Sigetom. Sve četiri hrvatske operne kuće na repertoaru imaju vlastite produkcije te opere i bilo bi razumno da upravo izvedbama tih predstava u što većoj mjeri popune program sljedeće godine uza Zajčevu stogodišnjicu. Prilika je to koja se ne propušta, to više što se može očekivati da će u kazališta na Zrinjskog napokon pohrliti mahom mlađa publika.
Josip Joe Šimunić je samo simptom mnogo većih i dubljih problema. Jedan od njih je i kronična dvoličnost hrvatske politike i političara, dvoličnost koja je mnogo veći problem ovoga društva nego dvojezičnost. Tu su dvoličnost već pokazale sve najmoćnije političke garniture pokazujući jedno lice dok su u oporbi, a drugo, često sasvim suprotnog izraza, dok su na vlasti
(Usput, da razjasnimo zašto ovdje piše čas Zrinski, čas Zrinjski. Povijesnu osobu, hrvatskoga bana i vojskovođu navodimo kao Nikolu Šubića Zrinskog, a naslov Zajčeve opere onako kako piše na partituri: Nikola Šubić Zrinjski.)
Zajcu će dogodine biti posvećen i veliki muzikološki simpozij koji organizira HAZU, ali ovaj veliki glazbeni prosvjetitelj i utemeljitelj gotovo svih važnih hrvatskih glazbeno-kulturnih institucija koje imamo i danas dobit će i masovnu proslavu za pamćenje. Ne zna se još točno datum, ali Zajca će Hrvati proslaviti kao što još nikada nijedan narod nije proslavio ime nekog od svojih najvećih skladatelja: na stadionu. I to maksimirskom!
Hrvatski nogometni savez sigurno se neće oglušiti na žarku želju svojih navijača da se u slavu Ivana pl. Zajca okupi hrvatska nogometna reprezentacija i zaigra neku prijateljsku umjetnicu. Najprikladniji protivnik bila bi, naravno, Turska, kako bi se tenor Josip Šimunić mogao što uživljenije, s mikrofonom u ruci, kao vitez Juranić povesti masovnu izvedbu zbora “U boj, u boj”. Delirij će svakako dostići vrhunac kad u pjesmi na red dođe stih “Za dom, za dom, sad u boj!”
Naravno, rugam se. Ne postoji, nažalost, nikakva toliko masovna hrvatska društveno-mrežna skupina obožavatelja bilo koje opere, pa tako ni Zajčeva Zrinjskog. Ali postoji skupina “potpore Josipu Šimuniću” koja se za ovo malo vremena, dok sam ja napisao prethodne retke, povećala za još tri tisuće članova, a koja se ruga i Zajcu, i Zrinskom, i Zrinjskom tako što i skladatelja, i bana, i operu koristi kao jedan od glavnih argumenata da je ustaški poklič “Za dom – spremni” zapravo stari hrvatski pozdrav.
Šimunić, Hrvat rođen u Australiji, ima razloga ovih dana biti zbunjen. On je došao u Hrvatsku, čiji je prvi predsjednik Franjo Tuđman ustašku NDH također nazvao izrazom vjekovnih težnji hrvatskog naroda za slobodom i samostalnošću. Uostalom, on je već odigrao toliko utakmica za hrvatsku reprezentaciju nošen pokličem “Za dom spremni” s tribina
Za to nije kriv nogometaš Šimunić. On svoj maksimirski ispad nije pravdao takvim nebulozama, on samo tvrdi da mu je jedini motiv bila ljubav prema vlastitom narodu i domovini. Njegova je logika jasna: ustaše su bili u prvom redu rodoljubi i domoljubi koji su se borili za svoju domovinu. Šimunić, Hrvat rođen u Australiji, ima razloga ovih dana biti zbunjen. On je došao u Hrvatsku čiji je prvi predsjednik Franjo Tuđman ustašku NDH također nazvao izrazom vjekovnih težnji hrvatskog naroda za slobodom i samostalnošću. Uostalom, on je već odigrao toliko utakmica za hrvatsku reprezentaciju nošen pokličem “Za dom spremni” s tribina.
Nijedna od tih utakmica nije bila prekinuta niti se čulo da bi barem netko od uzvanika, uključujući i visoko rangirane političare Republike Hrvatske, pa i one iz ove trenutačne, tobože socijaldemokratske vlasti, demonstrativno napuštao svečanu ložu i stadion u trenucima takvih navijačkih zanosa. Ipak, kada je to i sam ponovio preko maksimirskog razglasa, na njega su sručila lavina osuda.
Međutim, oni koji Šimunića na Facebooku brane ipak su se odlučili za drukčiju taktiku. Oni se skrivaju iza povijesnih junaka opere Ivana pl. Zajca i romana Josipa Eugena Tomića, kao i iza vojskovođe i bana Josipa Jelačića. Ispada da Josip Šimunić ne propušta nijednu izvedbu Zrinjskog i da prije i poslije svake utakmice skokne do Zaprešića zapaliti svijeću na Jelačićevoj grobnici, skupa sa Šukerom, ionako poznatom po obilasku grobnica poput one Pavelićeve u Madridu.
Sto tisuća ljudi, a do danas, kad ovo čitate, vjerojatno ih već ima dovoljno i za raspisivanje još jednog referenduma, nije sitnica. Jedan dio njih spremno guta, pa onda kao vlastite argumente dalje širi laži i podvale ponuđene od pokretača grupe o povijesnom hrvatskom pozdravu.
Oni koji Šimunića na Facebooku brane ipak su se odlučili za drukčiju taktiku. Oni se sakrivaju iza povijesnih junaka opere Ivana pl. Zajca i romana Josipa Eugena Tomića, kao i iza vojskovođe i bana Josipa Jelačića. Ispada da Josip Šimunić ne propušta nijednu izvedbu Zrinjskog i da prije i poslije svake utakmice skokne do Zaprešića zapaliti svijeću na Jelačićevoj grobnici
Ali, jedan dio se ponaša poput pravih zakletih ustaša pozivajući na progon, ili u najmanju ruku izgon iz Hrvatske svih koji misle drukčije i koji se, prema njihovim kriterijima, nemaju pravo nazivati Hrvatima. Baš kao što je onaj stožeraš u Vukovaru, kada su ga upitali zašto se priječi prolazak koloni s državnim vrhom, stranim diplomatima, pa i ratnim zapovjednicima obrane Vukovara, na taj žalosni dan 18. studenoga zlokobno odgovorio: zato da najprije prođu Hrvati.
Josip Joe Šimunić je samo simptom mnogo većih i dubljih problema. Jedan od njih je i kronična dvoličnost hrvatske politike i političara, dvoličnost koja je mnogo veći problem ovog društva nego dvojezičnost. Tu su dvoličnost već pokazale sve najmoćnije političke garniture pokazujući jedno lice dok su u oporbi, a drugo, često sasvim suprotnog izraza, dok su na vlasti. To je dvoličnost HDZ-a s Rive, to je dvoličnost SDP-a koji, kada to njemu odgovara, paktira s HDZ-om, čak i u sudbonosno važnim stvarima kao što je predstojeći referendum.
To je dvoličnost političkih predstavnika srpske manjine u koalicijama s jednima i drugima, to je dvoličnost žongliranja zakonima i Ustavom i lijevih i desnih da bi zaštitili jednog udbaša. To je, naposljetku, dvoličnost svih dosadašnjih vlasti koje nisu bile u stanju, jer vjerojatno nisu ni željele, postići konsenzus o najbitnijim pitanjima te o svim i svačijim zločinima iz prošlosti.
Dvoličnost onih koji bi svoju ustašofiliju skrivali iza Zajčeve opere samo je još jedan kamen povrh groba u koji se mi živi Hrvati sami sve dublje ukopavamo. A ako im je uistinu toliko stalo do opernog Zrinskog, pa neka već jednom nauče i s tribina zapjevaju originalni Zajčev “Za dom” umjesto urlanja onog ustaškog. To nikada nije bilo i neće biti isto.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista uz dozvolu autora).