Moram ovaj put nevoljko napraviti neskromnu iznimku: naime, u jesen 2011., još debelo u eri Jadranke Kosor, prognozirao sam da će Tomislav Karamarko biti ne samo novi predsjednik HDZ-a nego i budući premijer.

 

Bilo je to u drugoj polovici 2011., kad je HDZ shrvan korupcijskim skandalima hrlio prema neizbježnom porazu, a Tomislav Karamarko još je bio ministar u odlazećoj vladi i friški član HDZ-a kojem je – sasvim u tradiciji Martovskih ida – pristupnicu uručila Jadranka Kosor, osoba koju će kasnije svrgnuti i šutnuti.

Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut. Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene

 

Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut.

 

Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene.

 

Završila je jedna era u kojoj je postojao dvostrani politički konsenzus, u kojem su oni “lijevi” (ako to što znači) pristali ne propitivati u mit o tisućljetnom snu, predziđu Zapada i hrvatskoj državnosti, a oni “desni” (ako to išta znači) pristali ne kopkati po starim ladicama, partijskim knjižicama i musavim svescima komunističkog tiska.

 

Dvadeset godina Hrvatska je živjela u skladu s tim neproglašenim paktom o uzajamnom nepostavljanju nepristojnih pitanja. Karamarko je prvi shvatio da taj pakt više ne vrijedi. Zato je postao vladar HDZ-a, i zato će – ako se ne dogodi teško zamislivi obrat – postati premijer.

 

U međuvremenu, stvari su Karamarku sjajno išle na ruku. Vladajuća koalicija se paralizirala razapeta između vlastite liberalne ideologije i masovno antikapitalističkih, pučko-kolektivističkog osjećanja u društvu.

 

Karamarkova stranka u međuvremenu je pobijedila na lokalnim, europskim i predsjedničkim izborima. Par mjeseci prije parlamentarnih izbora, solidno stoji u anketama. Konsolidirala je svoju kontrolu nad raznim nepolitičkim i parapolitičkim institucijama koje zapravo nikad nije ispustila: nad Privrednom komorom, Crvenim križem, Ustavnim sudom, Nogometnim savezom, Olimpijskim odborom, Maticom hrvatskom, nad većinom sveučilišta.

 

Na površinsko- estradnoj razini izgleda da naizgled živimo u društvu crvenog revivala, Titovih kuharica, izložbi o socijalizmu i Subversive festivala.

 

U bitnom, međutim, fundamenti društva koje je HDZ postavio zapravo nikad nisu stavljeni u pitanje. O tom – bolje nego išta – svjedoči novi skandal u “tvornici” sadašnje i buduće hrvatske društvene elite, a to je zagrebački Filozofski fakultet.

 

Već i dosad djeca koju u školi ne slušaju vjeronauk bila su diskriminirana predsatima i nastavom u protusmjeni. Već i dosad smo imali bizarno dvojstvo u kojem je vjeroučitelje plaćala država, ali ih imenuje Crkva, koja ih može i otjerati ako joj njihov život ili brak ne paše.

 

Kao finale, zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”.

Zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”

 

Ukratko, Tomislava Karamarka čekaju izbori, čeka ga vlast u zemlji u kojoj njegova stranka poluge vlasti nije nikad pustila. Stranka mu je popularna. Predsjednica mu je popularna.

 

Samo je on, začudo, neviđeno nepopularan.

 

U petak u Jutarnjem listu istaknuti povjesničar Ivo Banac ponudio je svoju interpretaciju razloga zašto je Karamarko tako na zlu glasu. Po njemu, riječ je o sustavnoj difamaciji u kojoj sudjeluju novine, kulturnjaci i lijevi umjetnici, baražnoj vatri ljudi koji ga ocrnjuju i kude zato što kudi socijalizam i Jugoslaviju.

 

Za Banca, ono što Karamarko radi je kulturološka inačica “hapšenja Boljkovca”, a to mu – ako ga točno razumijem – ne mogu oprostiti oni koji očekuju da ispoštuje tuđmanistički pakt iz 90-ih: nemojte vi propitivati “tisućljetni san”, nećemo ni mi partizane.

 

Odmah ću reći – postoje dvije točke u kojima se s Bancem slažem. Prva se tiče nove, naglo i neobjašnjivo popularne navade lijevo-liberalnih analitičara da antifašizam brane Tuđmanom.

 

Mjera u kojoj je Tuđman bio zaštitnik partizanske tradicije – naime – može se jasno mjeriti količinom trotila i smrvljene šute komunističkih spomenika, a rekao bih da su u “zaštiti” tog nasljeđa Tuđmana više fascinirale bijele uniforme i Titov operetni kič, nego ono što u poratnoj tradiciji vrijedi – a tu su dekolonizacija, sekularizacija i modernizacija.

 

Druga stvar oko koje se s Bancem slažem je Ukrajina. Upravo sam ovih dana imao privatnu prepisku s jednim od citiranih “antijunaka” Bančeve kolumne u kojem branim približno istu tezu kao Banac: da se europska ljevica u Ukrajini beskrajno blamira što optužuje naciju izloženu agresiji za fašizam, a s druge strane ima režim koji je okupirao teritorij triju susjeda, koji hapsi pedere, cenzurira psovke u filmovima, ubija disidente i pretvara pravoslavnu crkvu u svoju ideološku filijalu.

 

Današnja Rusija – ukratko – esencija je svega što bi moderni ljevičar trebao prezirati.

 

Banac u svom tekstu tvrdi da Karamarka liberalna javnost napada samo zato što se dirnuo svetih krava socijalističke prošlosti. Tvrdi da su mediji od Karamarka stvorili povampirenu opasnost, političara koji će otvarati logore.

 

Tvrdi – konačno – da je opasnost od obnove fašizma fantazija koja nema uporište u europskom kontekstu, nego je – e, tu Banac stvarno nije originalan – rezultat zazora spram Hrvatske kao takve.

 

“Oni ne mogu voditi Hrvatsku jer je ne vole” – rekao bi Karamarko. Ili – mi nećemo ispoštovati svoj dio pakta iz 90-ih (šutnje o vašim partijskim knjižicama), ali vi svoj morate: morate vjerovati u fantaziju o suverenosti kao finalnoj svrsi povijesti.

Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor. Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama

 

Sve su te tri tvrdnje – mislim – temeljno pogrešne.

 

Za početak, problem s Karamarkom nije samo u onom što radi, nego onom što – ne radi.

 

Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor.

 

Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama.

 

Volio bih imati opoziciju koja će izustiti neki konkretan stav o nekim (eto) “nebitnim” stvarima kao što su porezi, zakoni, javna poduzeća, reforma uprave.

 

Volio bih imati šefa opozicije za kojeg znamo što hoće, osim što znamo što neće: neće ukidanja županija, neće porez na nekretnine, neće da se itko dirne u njegove živopisne sponzore poput Mamića.

 

Drugi i veći problem je što Banac ne razumije stvarne rizike onog što se danas događa u Europi. Doista, Karamarko neće kad dođe na vlast otvarati logore (trebamo li aplaudirati?). U zapadnoj Europi doista nema “fašista” onakvih kakve kroz povijesne prispodobe crta Banac – nema smeđih košulja, uniformiranih firera i režima koji vojno napadaju susjede.

 

Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji.

 

Ne vidi da se – slično kao u 20-ima – nacionalizam pojavio kao odgovor na “slabu državu”, nekotrolirani kapitalizam i liberalizam. Ne vidi da je taj novi nacionalizam kao odgovor to neugodniji što, osim u ponekim mediteranskim zemljama, nema povijesnog konkurenta – socijaliste.

 

Banac – ukratko – ne vidi ključni kontekst u kojem se Karamarkov dolazak događa. To je kontekst Europe koja više ne živi dobro kako je navikla, koja rješenje svog problema vidi u obnovi nacije, obnovi države, obnovi kolektivizma, obnovi protekcionizma, ukratko – u onoj demokraciji koja, kako je rekao Orban, ne mora više biti “liberalna” nego “nacionalna”. To je kontekst u kojem će na vlast doći Karamarko.

Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji

 

I to je kontekst u kojem su neki od nas razumljivo zabrinuti.

 

Jer, dva sata sjevernije, preko Drave, jako dobro vidimo kako to ide kad se politička i ekonomska elita “naoruža” floskulama o suverenosti i naciji, smjesom grožnje spram bankara, komunista i Drugih. Istina, tamo uništavaju romska sela – u nas “samo” ćirilične ploče.

 

Oni imaju Jobbik, mi “samo” Savsku 66.

 

Ali – u oba slučaja postoji nešto temeljno isto – a to je da se proizvodnjom fantomskih neprijatelja skriva ne-govorenje o bitnom.

 

I to je razlog zašto se Karamarka treba bojati. Ne zbog onog što govori. Nego zbog onog o čemu nije rekao ni riječi.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).