Obnašanje vlasti neosporno je smisao bavljenja politikom, no savezi koje proteklih dana pokušava sklopiti premijer Zoran Milanović kako bi ostao na vlasti ispod su razine dobrog ukusa. [Read more…]
Moć sudbine: falše arije Milanovića i Karamarka
Današnja politička situacija pred nadolazeće izbore asocira me na Verdijevu operu ”Moć sudbine”. Naručena od Opere u Sankt Petersburgu, praizvedena je 1862. i kasnije, u revidiranoj verziji, izvedena bezbroj puta šriom svijeta. Prekrasna uvertira emancipirala se i postala hit i na koncertnim podijima. [Read more…]
Mogu li Holy i Josipović pomrsiti račune Milanoviću?
Hoće li SDP i njegova nova stara koalicija na predstojećim parlamentarnim izborima izgubiti ključne mandate koje će im samostalnim izbornim nastupom oduzeti ORaH Mirele Holy i koalicija Uspješna Hrvatska Ive Josipovića i Radimira Čačića? [Read more…]
Antun Vujić: ”SDP mora napustiti neoliberalizam”
Piše: Zdravko Milinović
Hrvatska ljevica je uvijek bila manje hrvatska nego što je trebala, ali i više hrvatska nego što je to smjela, piše dr. Antun Vujić u svojoj knjizi “Hrvatska i ljevica” koja je upravo izašla iz tiska u nakladi “Ljevak”. Utemeljitelj i predsjednik Hrvatske socijaldemokratske stranke 1989. godine govori o ujedinjenju sa SDP-om, svojim pokušajima polovicom devedesetih da poveže Ivicu Račana, Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala, o Zoranu Milanoviću i krizi današnje ljevice. Doktor filozofije, leksikograf i političar, danas je glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda.
Socijaldemokracija je u krizi. Kad se pročita vaša knjiga, nameće se pitanje može li socijaldemokracija propasti i nestati s europske scene kao i komunizam?
Mislim da ne mogu nestati istodobno i socijaldemokracija i komunizam. Ako bi nestala socijaldemokracija, javila bi se potreba za radikalnijom ljevicom, kao što se već javlja, jer nisu nestala sama socijalna protuslovlja na kojima ona nastaje, nego se ona i zaoštravaju, dapače krizno. Socijaldemokracija ima amplitude, sada je možda ispod crte, ali ako počne izražavati svoju stranu socijalnog konflikta, opet će rasti. Za to je, međutim, potrebna reorijentacija socijaldemokracije, buđenje iz neoliberalnog sna u kojem je društvo ostalo bez njezine zaštite, a krizni rezultati su vidljivi u cijeloj Europi.
Socijaldemokracija ima amplitude, sada je možda ispod crte, ali ako počne izražavati svoju stranu socijalnog konflikta, opet će rasti. Za to je, međutim, potrebna reorijentacija socijaldemokracije, buđenje iz neoliberalnog sna u kojem je društvo ostalo bez njezine zaštite, a krizni rezultati su vidljivi u cijeloj Europi
U Grčkoj je Syriza pretekla PASOK, a ORaH pak prvi put SDP.
Syriza upravo pokazuje trend o kojem govorim. Ona dolazi PASOK-u slijeva i počela ga je marginalizirati s obzirom na koaliciju u kojoj je PASOK socijalno steriliziran, a i s obzirom na raniji konformizam stranke. Socijaldemokracija se mora radikalizirati koliko su se radikalizirale i socijalne prilike, što sada već mnogi ističu. Govorim ponajprije o europskoj i svjetskoj razini. Ako se to ne shvati, funkciju socijaldemokrata preuzet će drugi, vjerojatno u manje kompromisnom obliku. ORaH je tek u izgradnji i ne znam ide li u tom radikalnijem ljevičarskom smjeru kao Syriza. Međutim, gospođa Holy je otvorena prema javnosti pa ćemo to brzo doznati, a očito hrabro ulazi u prostor nezadovoljstva političkom konstelacijom u Hrvatskoj te je javnost i nagrađuje.
Kako komentirate to što Zoran Milanović kaže da je SDP stanka lijevog centra, a sebe često kvalificira liberalom….
Više sam puta čuo tu kritiku pa sam se potrudio malo bolje informirati. Milanović je za sebe rekao da je “svjetonazorski prije svega liberal” i dodao da to u Hrvatskoj “ne znači biti neoliberal” niti “pobornik darvinizma tržišta”, kako se izrazio, nego je to svrstao u zaštitu manjina, slabijih i drugih. Njegovo je također mišljenje da SDP “obuhvaća tradicionalan socijaldemokratski, ali i građansko-liberalni korpus”. I o tome se, dakako, može kritički raspravljati, a danas se postavlja i pitanje što je to zapravo “lijevi centar”? Međutim, glavno je pitanje kakvu politiku vodi taj “lijevi centar”. Nažalost, vodi onakvu kakvu vodi i drugdje u Europi, a to znači da kritički ne politizira glavna pitanja – vladajući tržišni fundamentalizam i asocijalni, također vladajući i otuđeni, financijski sektor koji su u međusobnoj konjunkciji i proizvode ovu krizu.
Međutim, teško je zamisliti da se s hrvatske europske periferije mogu nametati politička rješenja koja zasad nisu politički radikalizirana ni u europskom centru. Ali, ako se stvari ne zaoštravaju ni u izričaju, svakako se neće zaoštravati ni u praksi. Što se mene tiče, ja u našem “građansko-liberalnom korpusu”, ako je riječ o političkoj prezentaciji, vidim ponajprije dosta klijentelizma, pa mi je tu teško zamisliti saveznika, ne za tradicionalnu socijaldemokraciju, nego za političku promjenu upravo u novom i izraženijem socijaldemokratskom smislu.
ORaH je tek u izgradnji i ne znam ide li u tom radikalnijem ljevičarskom smjeru kao Syriza. Međutim, gospođa Holy je otvorena prema javnosti pa ćemo to brzo doznati, a očito hrabro ulazi u prostor nezadovoljstva političkom konstelacijom u Hrvatskoj te je javnost i nagrađuje
Milanovića su izabrali mahom oni koji su stupili u stranku nakon 2003. Sukobi generacija u strankama nisu rijetkost. No, može li u SDP-u doći do raskola? Sami kažete da su raskoli česti u socijaldemokraciji.
Ja u knjizi postavljam trilemu, za socijaldemokraciju uopće, pa i za SDP posebno: reorijentacija (ili povratak orijentaciji), raskol ili nikomu ništa. Pritom mislim da je reorijentacija bolja od raskola, a raskol bolji od “nikomu ništa”. Kad govorim o “reorijentaciji”, onda mislim na prethodno spomenuto prepoznavanje stranačkih pozicija i nove/stare stranačke socijalne baze, na socijaldemokraciju kao političku domovinu za sve one koji žive od rada, dakako, u novim društveno-ekonomskim i političkim odnosima. Ne mogu biti prorok, ni za socijaldemokraciju ni za SDP. Ali, mislim da je najgora solucija ona – “nikomu ništa” jer bi to značilo stagnaciju, a stagnacija vodi u propadanje, propadanje opet u raskol, a raskol u novu ili nove orijentacije. Šteta bi bilo, uz ipak značajne zasade, počinjati od početka.
Što bi se moglo dogoditi u stranci ako SDP izgubi izbore?
Uza sve što je u Hrvatskoj na političkoj sceni, ne bih nagađao o gubitku izbora. Ipak, još je Max Weber opisao jednu pojavu u strankama koja na vaše pitanje “što se može dogoditi?” omogućuje i onaj moj odgovor “nikomu ništa”. Ako stranka i izgubi na izborima, a osvoji dovoljno mandata da osigura pozicije svojoj nomenklaturi, uvijek se može naći dovoljno izlika da se i poraz predstavi kao neka vrsta pobjede pa da se ništa i ne mijenja.
Zagovarali ste uvijek šire okupljanje na ljevici. Tako je i došlo do ujedinjenja SDP-a i vašeg SDH. Nije li to ujedinjenje završilo kao “prisajedinjenje”? Nije li time više dobio Račan nužan politički facelifting?
To je ujedinjenje 1994. bilo bitno za uspon novog SDP-a. Redefinirana su i neka ključna povijesna mjesta stranke, uključujući i odnos prema Hrvatskom proljeću. Također, to je ujedinjenje bilo u javnosti smjesta prihvaćeno kao pozitivan događaj na hrvatskoj političkoj sceni. Rejting novog SDP-a odmah je skočio višestruko u odnosu na ranije mizerne rejtinge obiju stranaka. Kako je poznato, za šest godina stranka je od jedva nekoliko zastupnika pobijedila i na izborima, čime je hrvatska ljevica prvi put, u cijeloj svojoj povijesti, došla na vlast demokratskim putem. Nije se radilo o “prisajedinjenju”.
Glavno je pitanje kakvu politiku vodi taj “lijevi centar”. Nažalost, vodi onakvu kakvu vodi i drugdje u Europi, a to znači da kritički ne politizira glavna pitanja – vladajući tržišni fundamentalizam i asocijalni, također vladajući i otuđeni, financijski sektor koji su u međusobnoj konjunkciji i proizvode ovu krizu
Postoji i Rezolucija koja podvlači strogo ravnopravne uvjete ujedinjenja, sada se može naći i u mojoj knjizi, a i rukovodstvo je uvelike križano. Postojao je, međutim, interes da se, kao i u ostaloj Europi, takva stranka prikaže pod oznakom “reformiranih komunista”, a to je odgovaralo i onima koji su se tako osjećali u njoj, makar i ne bili većina, kao i onima koji su socijaldemokraciju na svaki način željeli povezivati s komunizmom, makar i reformiranim. Ako bi i bilo nekog faceliftinga, Račan je goleme promjene u Partiji proveo prije toga – od SKH prema SDP-u.
Vaša ideja je 1994. bila i povezivanje SDP-a s povijesnim vođama Hrvatskog proljeća, Savkom i Mikom. Kako i zašto to nije uspjelo?
To bi mogla biti i poduža priča. Ali, pojednostavnjeno, ne i pogrešno, Savka se posve otklonila od socijaldemokratske alternative još u Koaliciji narodnog sporazuma, a Miko je nakon tek prebrođene teške bolesti ostavljao Savki prvenstvo. Prišao je najprije i njenoj novoformiranoj Narodnoj stranci, a poslije, kad se tamo nije snalazio, okrenuo se ljevici i socijaldemokraciji, ali onoj alternativnoj, Akciji socijaldemokrata, što je bilo svakako prekasno, ako ne i pogrešno. Novi SDP je već bio zaživio. Zašto Miko pak nije prišao SDP-u, to je složena priča u kojoj ima i dosta psihologije.
Što bi se promijenilo da je Savka postala, kako kažete, socijaldemokratska Ruža Hrvatske i nadvladala komunističke karanfile?
Da, Savka je imala epitet Ruže Hrvatske, što se poklapa i s onom tada popularnom Hourinom pjesmom i sa simbolom socijaldemokracije. Ali važnije, i prema Savkinoj vlastitoj povijesti, kao istinski komunistički reformist 1971., Savka je u novoj konstelaciji trebala biti bliža nekom socijaldemokratskom određenju. U donekle sličnoj poziciji, Dubček je poslije sloma komunizma u Čehoslovačkoj birao socijaldemokraciju i znatno pridonio njenoj bržoj obnovi u obje kasnije države.
Ne mogu biti prorok, ni za socijaldemokraciju ni za SDP. Ali, mislim da je najgora solucija ona – “nikomu ništa” jer bi to značilo stagnaciju, a stagnacija vodi u propadanje, propadanje opet u raskol, a raskol u novu ili nove orijentacije. Šteta bi bilo, uz ipak značajne zasade, počinjati od početka
Zašto nigdje ne spominjete možda i najvećeg komunističkog disidenta Milovana Đilasa?
Kao komunističkom disidentu u Jugoslaviji Đilasu svakako pripada prvenstvo. Iako je u ratu, pa i još neko vrijeme poslije, imao najtvrđe komunističke stavove, i njegov je obrat bio najdublji. Potkraj Jugoslavije, koliko znam, održavao je veze i s hrvatskim disidentima ili političkim izopćenicima te s njima dijelio i mnoga mišljenja, napose o Miloševiću i predstojećoj agresiji. Ipak, bavio sam se hrvatskom ljevicom i njezinim tokovima, zanimao me i Maček, a ne i Milan Grol, pa nisam spominjao ni neke druge važne i utjecajne protagoniste izvan Hrvatske, što bi vjerojatno bilo korisno i za shvaćanje putova i stranputica hrvatske ljevice u širem kontekstu.
U proces okrupnjivanja i revitalizacije hrvatske ljevice sredinom devedesetih, šturo navodite, pokušali su se uključiti čak i Mesić i Manolić. Možete li to objasniti.
Kad su Mesić i Manolić napustili HDZ i 1994. u sukobu s tamošnjom “desnicom” formirali Hrvatske nezavisne demokrate, to još ipak ne znači da su, s obzirom na ono prije, odjednom postali “ljevica”. Teško da se o tome može reći nešto više od, kako kažete, “šturoga”. Ali, može se dodati da je sve što je bilo važnije, “desno” i još desnije, uključujući i privatizaciju i s njom povezanu korupciju, HDZ obavio već do te 1994. zajedno s Manolićem i Mesićem. Puko zbrajanje svega što se, makar i post festum, drži “ljevicom” ne vjerujem da bi moglo voditi njenoj revitalizaciji.
Josipa Manolića nazivate “vječnim suvremenikom svega postojećeg”. Zašto niste željeli njegovo približavanje ljevici?
Pa, u vašem citatu je i odgovor. Kratkoneprolazni akcent je na “vječno” i na “sve postojeće”.
Što je bilo s Tuđmanovim projektom HDZ-a kao političkog konglomerata politika od socijaldemokracije do nacionalne desnice?
Tuđman je sve to zaista i govorio i htio. Ali nije primjećivao da je takav konglomerat povijesno preživio upravo s monopartijskim vremenom od kojega smo se trebali odmicati prema stranačkom pluralizmu europskoga tipa. Također, HDZ se definirao kao pokret i “zajednica” istodobno, ali je pogotovo isprva bio određen gotovo isključivo najbučnijim desničarskim nacionalizmom, pa su Tuđmanovi pozivi na tzv. pomirdbe više dijelili nego mirili one kojima su bili upućeni. Takav HDZ nije mogao privući mnoge i hrvatski i demokratski orijentirane ljude, oskudijevao je i u “kadrovima” iako je privukao upravo dio stare komunističke nomenklature koja je zbog privatizacijskih interesa preokrenula kapute. To je pak dodatno odgurnulo i demokrate, posebno intelektualce, pa i one različitih orijentacija.
Ja sam bio za samostalan izlazak SDP-a na izbore 2000., a za koaliciju s Budišinim liberalima poslije izbora i na temelju rezultata izbora, a Račan za predizbornu koaliciju. Mislim da je s Budišom Račan opet skrivao povijesni rep, što od ujedinjenja stranaka 1994., po mom mišljenju, više nije trebao. Ali, ne bih se kladio tko je bio u pravu
Zatim se HDZ ipak odlučio da predstavlja samo demokršćansku stranku, ali ni to nije išlo lako s obzirom na njegov sastav, čak ni u inozemstvu gdje su mu prigovarali u spektru, ipak neopravdano, od parakomunizma, preko konvertitstva do obveznog populizma, pa i fašistoidnosti. Paradoksalno, Tuđman je dobio podršku na posve drugačiji način od onoga koji je očekivao kroz stranku ili “pokret”. Kada ga je u vlastitoj stranci trebalo podržati naspram radikalne desničarske grupe i kada je trebalo osigurati političko jedinstvo za obranu zemlje, to su učinile sve hrvatske relevantne stranke, i ljevica, stupivši u Vladu demokratskog jedinstva 1991.-92. Dakle ne kroz HDZ, nego u određenoj mjeri i kao spas od njega.
Gdje je i kako iz vaše prve nekomunističke stranke ljevice nestao suosnivač SDSH Miroslav Tuđman?
Miroslav Tuđman i ja bili smo stari prijatelji kad je nastupilo vrijeme formiranja stranaka. Prije toga on se vrlo uspješno bavio informacijskim znanostima i napisao je neke od temeljnih znanstvenih radova iz toga područja. Time sam se donekle bavio i ja sa stajališta leksikografije. Umnogome smo dijelili politička stajališta, s time da Miro nije želio ulaziti u aktivnu politiku. Međutim, odlučio je podržati socijaldemokratsku opciju za koju je tada, kao i ja, držao da je veoma važna za europsku političku konstrukciju Hrvatske. Tako je ponekad nastupao i na skupovima stranke – više što je to osjećao kao dužnost nego što bi to sam želio.
Na tim skupovima često se, bez loše namjere, suprotstavljalo “našeg” Tuđmana “njihovu”, što je i meni bilo neugodno vizavi Miroslava. Svakako, u HDZ se nije želio uključivati ponajprije držeći da bi trebalo graditi stranke, a ne pokrete. Nakon raketiranja Banskih dvora u listopadu 1991. solidarizirao se s ocem. Mislim da je i to osjećao kao dužnost. Poslije više nismo kontaktirali, osim što smo se u nekoliko navrata slučajno sreli, a i tada nismo razgovarali o politici. O Miroslavu Tuđmanu kao čovjeku kakvog poznajem mislim sve najbolje.
Porez na kapitalnu dobit i porez na imovinu (posebno luksuznu ili nekorištenu) nije samo neka socijaldemokratska nego je i demokratska razdjelnica svakog društva koje uspostavlja balans između rada i kapitala, vlasništva i njegova korištenja, nasuprot disbalansu u tim odnosima koji se nužno izvrću u korupciju, tj. u sustav u kojem je bolje mešetariti nego raditi, a bogatstvo spremati u bunkere
Za Račana kažete da je bio jedan od rijetkih državnika među hrvatskim političarima. Ipak, niste se uvijek slagali. Oko čega ste se sporili?
Da, već sam govorio da je Račan stigao djelovati s obje strane povijesti – one koju je zatvorio i one koju je otvorio. To je činjenica. Kao i to da je s njim hrvatska ljevica prvi put došla na vlast na demokratski način, demokratskim izborima, što mu daje državničku atribuciju. Na strateškim točkama smo se potpuno slagali, a na nekim taktičkim i nismo.
Mislim da njegova politika u Istri koja je žrtvovala moguću dominantnu poziciju SDP-a u korist IDS-a nije bila dobra. U tome smo se i sporili. Također, ja sam bio za samostalan izlazak SDP-a na izbore 2000., a za koaliciju s Budišinim liberalima poslije izbora i na temelju rezultata izbora, a Račan za predizbornu koaliciju.
Mislim da je s Budišom Račan opet skrivao povijesni rep, što od ujedinjenja stranaka 1994., po mom mišljenju, više nije trebao. Ali, ne bih se kladio tko je bio u pravu. Također, Račan je bio sklon ponečemu što sam ja smatrao demagogijom, a ne demokracijom; tako sam ja bio protiv neposrednih izbora gradonačelnika smatrajući da će to otežati izgradnju političke odgovornosti stranaka, a to se i pokazalo u mnogim slučajevima. Međutim, iako smatram da sam tu, kao i u pitanjima olakog poigravanja referendumima, potpuno u pravu, moram priznati da sam u tome i prilično osamljen.
Kako to da je SDP ostao jedina partija među strankama?
To je bio Račanov izuzetno jak uvjet ujedinjenja SDH (stranka) i SDP (partija). O svemu drugome smo se lako sporazumjeli. Smatrao je da bi ga njegovi optužili da je i simbolički “izdao Partiju” te da bi se to prenijelo i na dodatni gubitak već ionako zagubljenog članstva. Tako smo se povukli ja i moji smatrajući da je ujedinjenje ipak važnije od naziva.
Je li Račan trebao podnijeti ostavku nakon gubitka izbora?
Mislim da je ostavku barem trebao ponuditi, što je uoči izbora i rekao, ali poslije nije učinio. Vjerojatno mu ne bi bila prihvaćena ili bi se od njega u najmanju ruku tražilo da ostane počasni predsjednik, možda i s nekim ovlastima. Umjesto toga, puštena je priča o “isluženosti” pojedinih ministara iako je on od svih barem bio stariji, a i njihov premijer.
Niste li nepravedni i previše kritični prema medijima? Govorite o “medijskom totalitarizmu”.
Tzv. “medijska kolonizacija politike” dobro je opisan fenomen u suvremenoj politološkoj literaturi. Dakako, nije riječ baš o “totalitarizmu”, to je gorka metafora, ali o ispiranju mozga jest, kao i o sprezi medija i oligarhijskih interesnih struktura koja snažno utječe na politička gledišta građana, pa onda i na njihova izborna opredjeljenja, raspoloženja prema strankama i političarima. Sve to utječe i na spinovski karakter politike koji zamjenjuje političko poštenje, o čemu sam dosta pisao.
Tamo gdje je “rezanje” jedina pamet, tamo nema ni potraživanja, pa nema ni ulaganja, nema ni kupovne moći građana, nema ni otvaranja radnih mjesta, pa ni pokretanja proizvodnih projekata
Ako vam se, dakle, stalno servira – kako neki mediji (ne svi) blamiraju sve i svakog – radnici neće da rade a hoće plaće, seljaci neće kopati a hoće poticaje, profesori ne uče, nego prodaju ispite, liječnici ne liječe ako ne dobiju kuverte, studenti ne studiraju, nego hoće besplatno plandovanje, pa što je još ostalo od društva, i tko će se uopće zalagati za radnike, seljake, liječnike, profesore, studente… Možda političari? A kako kad su i oni svi lopovi. To je slika stavova nekih od medija. Jedino što ovom društvu ostaje po tom mračnom, da ne kažem totalitarnom scenariju jadni su, porezno preopterećeni poduzetnici, i ti mešetari i bankarski kovači za druge lažnog, ali za sebe stvarnog novca, zapravo medijski pokrovitelji politike “rezanja” svega i svačega, osim njih samih.
“Sprega medija i interesa poslovnih krugova u kojima su i njihovi vlasnici” ipak nije samo tranzicijski, a pogotovo ne samo naš fenomen.
Naravno da nije. I drugdje ima “Appeltovih izvještaja” na koji, koliko znam, u Hrvatskoj još nije odgovoreno. Ali, ako znamo da danas sve manje ljudi raspolaže sve većim bogatstvom, a treći najbogatiji čovjek na svijetu W. Buffet kaže vlastitim riječima da on zna da se u svijetu zapravo vodi klasna borba, ali se veseli da je to borba u kojoj pobjeđuje njegova klasa, među ostalim i kontrolom medija, onda se vidi i tko omogućuje takvu klasnu borbu u kojoj se faulovi više ne sviraju, a za to sviranje bili bi zaduženi mediji.
A gdje vidite famoznu “medijsku političku policiju”?
Ja sam je vidio jedne večeri na televiziji kad su pokazali kako su neki medijski izvjestitelji jednog medijskog koncerna, mislim EPH-a, jer tko ga ne bi imao, zajedno s policijom rano ujutro upali na vrata jedne gospođe u spavaćici uzevši ekskluzivu i na optužbu i na presudu za njezino sudjelovanje u politički osmišljenoj aferi Indeks, politički osmišljenoj, podvlačim u smislu onog prethodnog nabrajanja tolikih počinitelja društvenih zala. Vi tu policiju niste vidjeli?
Jedino što treba priznati jest da ovaj ćorsokak nije samo hrvatski, nego je i europski, ali će ga platiti više oni s periferije nego oni iz centra, više oni koji mu se ne suprotstavljaju od onih koji mu se suprotstavljaju. Jednostavno, više Hrvatska nego Francuska, dapače i Italija, koja se također počela buniti protiv stega sada već razvikanog tržišnog fundamentalizma EU
Je li za vas i danas socijaldemokratska razdjelnica uvođenje poreza na kapitalnu dobit i poreza na imovinu? Koliko je i kako (ne)uvođenje tih poreza bilo važno u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina?
Porez na kapitalnu dobit i porez na imovinu (posebno luksuznu ili nekorištenu) nije samo neka socijaldemokratska nego je i demokratska razdjelnica svakog društva koje uspostavlja balans između rada i kapitala, vlasništva i njegova korištenja, nasuprot disbalansu u tim odnosima koji se nužno izvrću u korupciju, tj. u sustav u kojem je bolje mešetariti nego raditi, a bogatstvo spremati u bunkere. To na različite načine provode i tvrdo kapitalističke zemlje, počevši od SAD-a. Hrvatska je na makinacijama iz pretvorbe izgubila golemo bogatstvo, a nije teško ni danas naći one koji su ga stekli bez kune poreza.
Ipak, ako me pitate što bi to značilo danas – iskreno – mislim da bi trebale nove analize. Kad smo to predlagali za izbore 2007., odmah su nas optužili da “uvodimo nove namete”, i to ne samo suparnička stranka nego i od dio utjecajnih medija, vjerojatno ponajprije njihovi oglašivači ili vlasnici, što je u nekim slučajevima jedno te isto. Međutim, tada su ovi porezi bili izvedivi i iz veoma aktivno zamišljene državne industrijske politike. Podcrtavam, državne, a neke imaginarne samorealizacije tržišne pameti koju još uvijek podučavaju provincijalni ekonomisti. Kao što znate, takve politike nema, a nema ni razvoja.
Međutim, ako već načinjete pitanje poreza i ekonomskog razvitka, posebno onog vezanog za ulaganja, strana ili domaća svejedno, onda treba reći da ta ulaganja idu tamo gdje je uredan radni i pravni ambijent, a osobito tamo gdje ima potraživanja. Tamo gdje je “rezanje” jedina pamet, tamo nema ni potraživanja, pa nema ni ulaganja, nema ni kupovne moći građana, nema ni otvaranja radnih mjesta, pa ni pokretanja proizvodnih projekata. Jedino što treba priznati jest da ovaj ćorsokak nije samo hrvatski, nego je i europski, ali će ga platiti više oni s periferije nego oni iz centra, više oni koji mu se ne suprotstavljaju od onih koji mu se suprotstavljaju. Jednostavno, više Hrvatska nego Francuska, dapače i Italija, koja se također počela buniti protiv stega sada već razvikanog tržišnog fundamentalizma EU.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Svi o politici a ja o seksu
Ministar policije Ranko Ostojić gostojući kod Aleksandra Stankovića ostaje dosljedan odluci da podržava Zorana Milanovića za šefa SDP-a, pa onda i Vlade, te tako ne vidi da je išta dokazano ili potkrijepljeno argumentima u optužbama Slavka Linića. Naime, kaže, da Slavko Linić mora dobiti nogom u dupe i biti izbačen iz stranke.
I tako počinje tjedan (meni tjedan uvijek počinje nedjeljom u 2 popodne) koji će sve do subote i sjednice Glavnog odbora SDP-a biti označen pitanjem je li većina u zemlji pokvarena i politički nepismena i glupa kao novinar Jutarnjeg lista Davor Butković, koji ne samo što vrši rektalne analize Zorana Milanovića već i ne želi čuti Mirelu Holy koja jasno kaže da nema saveza sa SDP-om (a bez toga saveza ORaH-a i SDP-a se HDZ sasvim sigurno vraća na vlast) ukoliko Zoki ostane u sedlu ili je većina onih koji razmišljaju što je gore, to jest, gadi li im se više HDZ ili SDP, pa im svaki analitički članak dođe na isto, jer smo svi skupa potonuli u očaj. Dobro, gotovo svi, ja još imam u sebi neki tračak kršćanske nade.
I tako počinje tjedan (meni tjedan uvijek počinje nedjeljom u 2 popodne) koji će sve do subote i sjednice Glavnog odbora SDP-a biti označen pitanjem je li većina u zemlji pokvarena i politički nepismena i glupa kao novinar Jutarnjeg lista Davor Butković, koji ne samo što vrši rektalne analize Zorana Milanovića već i ne želi čuti Mirelu Holy, koja jasno kaže da nema saveza sa SDP-om (a bez toga saveza ORaH-a i SDP-a se HDZ sasvim sigurno vraća na vlast) ukoliko Zoki ostane u sedlu ili je većina onih koji razmišljaju što je gore, to jest, gadi li im se više HDZ ili SDP, pa im svaki analitički članak dođe na isto, jer smo svi skupa potonuli u očaj. Dobro, gotovo svi, ja još imam u sebi neki tračak kršćanske nade
Naravno, budući da je predsjednik Ivo Josipović u petak 31. sibnja na HTV-u rekao da će početkom tjedna javiti naciji je li Milanović zloupotrijebio tajne službe protiv Slavka Linića (Ranko Ostojić, rekoh, već požuruje i staje na stranu Milanovića), ta bi tema – je li, nije li – mogla prerasti u novu dramu i još više usmjeriti pažnju javnosti prema suboti i sjednici navodnih socijaldemokrata.
Kako će se ovaj tjedan štošta razotkriti i dogoditi (pa i to da će Kolinda Grabar Kitarović biti kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Republike) i svi će trkeljati o politici, osim oni poplavljeni u Slavoniji koji će, bojim se, biti zaboravljeni kad počne nogometna hrvatska farsa u Brazilu (da, da, zaboravljaju se bitne stvari: tako je svijet, recimo, zaboravio na ”izgubljeni” malezijski zrakoplov koji je nestao 8. ožujka), ja ću vam danas pojasniti nešto što je svećenicima, većini njih, dobra vijest (dao sam je već u tjedniku Express, ali tu vijest želim priopćiti i na našem portalu). Govorit ću vam o seksu u Crkvi. Kako to, Pilselu, svi o politici, a ti o seksu? Da, baš tako! Što, nije cool?
Crkva, naime, otvara svoja vrata. Sve brže, ako je to mjerljivo u kontekstu crkvene povijesti. Nismo ni pomislili da ćemo imati i ”umirovljenoga papu”. Eto, i to se dogodilo. Hoćemo li imati regularno oženjene svećenike koji će to stanje moći slobodno odabrati? Sasvim sigurno. Kada? Skoro, jer to praksa nameće. Jer se crkvena vrata otvaraju.
Prilično neupućeni hrvatski novinari, ali i oni pozabavljeni poplavama i izborima za Europski parlament, uopće nisu obratili pažnju na jednu važnu izjavu pape Franje na letu u već uhodanim razgovorima koji rimski biskupi imaju s novinarima nakon ili prije inozemnih apostolskih putovanja. Franjo, znamo, iznenađuje više nego prethodnici. Na povratku iz Rio de Janeira lani je u zrakoplovu pozitivno progovorio o homoseksualnim osobama onim već glasovitim riječima ”Tko sam ja da sudim gejevima?”
Sada, pak, nakon posjete Jordanu, Palestini i Izraelu, odgovarajući na pitanje potaknuto nedavnim pismom koje je dobio od grupe žena koje su zaljubljene u svećenike, a koje su tražile ukidanje obavezne odredbe o celibatu, odgovara ovako: ”Katolička crkva već ima oženjene svećenike, grkokatolike, kopske svećenike i druge, pa i one koji su prešli iz Anglikanske crkve. Dakle, budući da ovdje ne govorimo o dogmi, nego o pravilu života koji ja jako cijenim i koji je dar za Crkvu, vrata su otvorena”.
Znao je papa Franjo i da je njegov dragi kolega i subrat isusovac (umirovljeni, pa pokojni), izuzetno utjecajan milanski nadbiskup kardinal Carlo Maria Martini izjavio u ožujku 2010. da bi se trebalo razmotriti pravilo o celibatu svećenika. Martini je u intervjuu za austrijski Der Standard rekao da bi o pravilu o “obaveznoj čednosti” svećenika trebalo dobro razmisliti kako bi se ubuduće spriječili slučajevi seksualnog zlostavljanja i vratila poljuljana vjera u Crkvu, odnosno napunile župe u kojima nema svećenika, čiji broj u Crkvi opada
I kako ovaj novinar ima manu da dobro pamti, moramo ovdje navesti da je nedavno kanonizirani papa Ivan Pavao II. bio željan proglasiti dogmu o celibatu, to jest da je bezženstvo za svećenike pitanje vjere, a ne discipline. Bio je upravo kardinal Joseph Ratzinger, tada prefekt Kongregacije za nauk vjere, a kasnije papa Benedikt XVI., koji ga je uvjerio u sumanost i u teološku pogrešnost ideje (da, znamo, Ivan Pavao II. nije bio osobiti teolog, mada je podučavao moralnu teologiju). I bit će upravo Ratzinger koji će pripremiti teren za primitak oženjenih svećenika u krilo Katoličke crkve (člankom 6. pisma Anglicanorum Coetibus).
Vrlo brzo se čak dogodilo i ređenje oženjena čovjeka na Tenerifima, osobe koja je prešla iz anglikanizma u katolištvo, i to nakon izričite dozvole budućega pape Benedikta XVI. a uz negodovanje Ivana Pavla II.
Uz oko 6000 svećenika koji su napustili službu da bi se oženili u prošloj dekadi te oko nekoliko stotina oženjenih svećenika koji djeluju u zapadnoj Europi papa Franjo zna da je proces obustave obavezna celibata neminovan, mada prije par godina nije tako mislio ili se barem otvoreno izražavao; naime, bio je stroži.
U intervjuu koji je 2012. godine dao još kao nadbiskup Buenos Airesa, odnosno kao argentinski kardinal Jorge Bergoglio, papa Franjo je sugerirao da se pravila Katoličke crkve oko celibata ”mogu promijeniti”, ali i napomenuo da ta pravila zasad važe, te je jasno kazao da bi svećenici koji nisu u stanju održati celibat trebali napustiti službu.
Papa Franjo je u intervjuu objavljenom u knjizi ”O nebu i zemlji” na španjolskom jeziku (prevedena i na hrvatski u izdanju VBZ-a) pohvalio i svećenike Pravoslavne crkve kao ”vrlo dobre”, bez obzira na to što su u braku, te konstatirao da je zalaganje za ukidanje celibata u Katoličkoj crkvi izraz ”određenog pragmatizma”.
Što papa Franjo zna, a trebat će kazati on ili neki nasljednik, prije ili kasnije? Da nijedna crkva nema pravo nametnuti svome kleru niti bilo kojem dijelu svojega članstva celibat. Stanje samca ili samice je samo za mali broj ljudi i odluka za to stanje (ili poziv) tiče se samo pojedinca i Boga. Nitko drugi nema pravo propisati ga drugome. Vidi 1. Korinćanima 7,7-9. Dapače, Sveto pismo upozorava sve pojedince i eventualne vjerske vlasti da ne zabranjuju brak onima koji su moralno zdravi
”Ne mislim ukinuti celibat. Ako je neka žena ostala trudna sa svećenikom, on mora ostaviti službu i pobrinuti se za obitelj”, kazao je pak u jednom intervjuu lani. Znao je on jako dobro i za peticiju 143 katolička teologa pod nazivom ”Crkva 2011: neophodna obnova” u njemačkim novinama Süddeutsche Zeitung s vrlo jasnim zahtjevom. Vatikan pod hitno mora ukinuti celibat, pripustiti žene u svećenički red i dati doktrinarno zeleno svjetlo homoseksualnim odnosima.
Znao je papa Franjo i da je njegov dragi kolega i subrat isusovac (umirovljeni, pa pokojni), izuzetno utjecajan milanski nadbiskup kardinal Carlo Maria Martini izjavio u ožujku 2010. da bi se trebalo razmotriti pravilo o celibatu svećenika.
Martini je u intervjuu za austrijski Der Standard rekao da bi o pravilu o “obaveznoj čednosti” svećenika trebalo dobro razmisliti kako bi se ubuduće spriječili slučajevi seksualnog zlostavljanja i vratila poljuljana vjera u Crkvu, odnosno napunile župe u kojima nema svećenika, čiji broj u Crkvi opada.
Celibat se prakticira u budizmu i hinduizmu, a kod kršćana je najpoznatiji obavezni celibat svećenika Rimokatoličke crkve; kod pravoslavaca je ograničen na episkope i monahe, dok ga je protestanska reformacija uglavnom odbacila. Islam, pak, odbacuje celibat. Papa Franjo zna i da Biblija ne zahtijeva da muškarci i žene koji služe u Crkvi ne sklapaju brak.
Pažljivo ispitivanje Svetog pisma to jasno niječe. Hebrejski svećenici su trebali biti oženjeni. ”A svećenik koji je najveći među svojom braćom … neka za ženu uzme djevicu” (Levitski zakonik 21,10.13). Žene svećenika su rađale djecu: vidi Izlazak 29,4-9; 1. Samuelova 1,3. U doba Novog zavjeta đakoni i prezbiteri (biskupi i pastori) su bili oženjeni.
I, što, nije li lijepše poželjeti svećenicima da im bude slobodno voljeti svoje žene i imati djecu, kao sav normalan svijet (a ja pod normalan svijet uključujem i svećenike homoseksualce, a volio bih uključiti jednog dana i žene svećenice), nego gledati u rektum Zoranu Milanoviću i iz toga vaditi zaključke o budućnosti našega društva i države, što je, priznat ćete, gadljiva i smrdljiva stvar?
U Bibliji piše: ”Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž” (1. Timoteju 3,2). Apostol Petar (kojeg neki pogrešno smatraju prvim papom) je bio oženjen. U Bibliji piše: ”Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici. Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu” (Matej 8,14,15). Apostol Pavao pokazuje da su neki od ostalih apostola bili oženjeni i tvrdi da im to nije bilo zabranjeno. ”Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa?” (1. Korinćanima 9,5)
Što papa Franjo zna, a trebat će kazati on ili neki nasljednik, prije ili kasnije? Da nijedna crkva nema pravo nametnuti svome kleru niti bilo kojem dijelu svojega članstva celibat. Stanje samca ili samice je samo za mali broj ljudi i odluka za to stanje (ili poziv) tiče se samo pojedinca i Boga. Nitko drugi nema pravo propisati ga drugome. Vidi 1. Korinćanima 7,7-9. Dapače, Sveto pismo upozorava sve pojedince i eventualne vjerske vlasti da ne zabranjuju brak onima koji su moralno zdravi.
Teren pripremaju neki kardinali kao Brazilac Clâudio Hummes ili sam državni tajnik Pietro Parolin koji svako malo ponavlja da se o pitanju može raspravljati i raspravlja se. Zna Papa da dupli život nije dobra stvar, a zna i da se vremena mijenjaju, te i da se pravila moraju prilagoditi.
Da, ne očajavajte, vi hrvatski svećenici koji seksa i obitelji želite. Bog će uslišati vaše molitve i potrebe.
I, što, nije li lijepše poželjeti svećenicima da im bude slobodno voljeti svoje žene i imati djecu, kao sav normalan svijet (a ja pod normalan svijet uključujem i svećenike homoseksualce, a volio bih uključiti jednog dana i žene svećenice), nego gledati u rektum Zoranu Milanoviću i iz toga vaditi zaključke o budućnosti našega društva i države, što je, priznat će te, gadljiva i smrdljiva stvar?
Opet se glasalo protiv
U Hrvatskoj nisu održani izbori za Europski parlament. Bilo je to izjašnjavanje o vladajućoj Kukuriku koaliciji i premijeru Zoranu Milanoviću. Načisto s tim bio je i sam Milanović rano ujutro kada je nakon glasanja novinarima izjavio kako će rezultati euroizbora biti “prolazno vrijeme koje treba uzeti u obzir”. Nevoljan i nesposoban priznati vlastitu nesposobnost i neuspjeh izborni potop najavio je očekivanjem da će neke političke opcije “malo profitirati na protestnim glasovima”, tražeći unaprijed alibi za nezadovoljavajući rezultat vladajuće koalicije.
Znao je i da će malo čeljadi ovdašnja politika izvući na birališta, priželjkivao je veći odaziv, ali se “bojao da se to neće dogoditi”. I bi napokon u pravu. Ne postoji nijedan razlog zbog kojega bi bilo tko, neregrutiran u nekoj od stranačkih vojski, potegnuo do birališta, primio se olovke i zaokružio broj ispred neke liste ili imena. Razlog za to građanima nije dala nijedna stranka, ni iz pozicije, ni iz opozicije, ni one bez parlamentarnog statusa.
U Hrvatskoj nisu održani izbori za Europski parlament. Bilo je to izjašnjavanje o vladajućoj Kukuriku koaliciji i premijeru Zoranu Milanoviću. Načisto s tim bio je i sam Milanović rano ujutro kada je nakon glasanja novinarima izjavio kako će rezultati euroizbora biti “prolazno vrijeme koje treba uzeti u obzir”
Pokazao je to napokon i skromni odaziv od 25,23 posto birača, istina, nekih sramežljivih 4 posto više u odnosu na prošlogodišnje izbore, ali nedovoljnih za dokaz o povjerenju građana u politiku i političare. Od 3,759.358 birača ispravno ih je glasalo 919.251 i HDZ-ovoj koaliciji dalo 11,5 posto više nego vladajućoj Kukuriku koaliciji.
Čak 47 dana kampanje koja nikome nije bila važna i nikoga nije zanimala, pa gotovo čak ni same sudionike izborne utrke, ipak je donijela zanimljive rezultate koji će zasigurno rezultirati prestrojavanjem i novim miješanjem karata, kako na međustranačkom planu, tako i unutar pojedinih stranaka. Premda u trenutku pisanja ovog teksta nisu prebrojani svi glasovi, a postoji i mogućnost podnošenja prigovora, sva je prilika da je HDZ-ov savez osvojio šest mandata, SDP-ova koalicija četiri, a ORaH jedan mandat.
Apsolutni pobjednici ovih izbora su SDP-ovac Tonino Picula i čelnica ORaH-a Mirela Holy, za koje nije pretjerano reći da u njima treba vidjeti lidere neke nove hrvatske ljevice. Picula je osvojio čak 48 posto glasova cijele liste, odnosno, 132.347 glasova ili čak šest puta više od nositelja Nevena Mimice, kojega je forsirao Milanović ili 16 puta više od blijede Biljane Borzan, koju je također favorizirao šef stranke.
Da odnosi između šefa stranke i građanima najpoželjnijeg europarlamentarca nikako ne štimaju pokazalo je i to što se Picula cijelu večer nije pojavljivao u dvorani u kojoj su se skupili dužnosnici i članovi stranke te novinari, a po objavi rezultata Milanović je Piculi, kojega je smjestio tek na peto mjesto liste, čestitao suzdržanim, usiljenim rukovanjem, bez iskazivanja zadovoljstva uvjerljivim Piculinim rezultatom.
Apsolutni pobjednici ovih izbora su SDP-ovac Tonino Picula i čelnica ORaH-a Mirela Holy, za koje nije pretjerano reći da u njima treba vidjeti lidere neke nove hrvatske ljevice
Ne treba dvojiti da će uslijediti sve češći i sve glasniji izrazi negodovanja iz SDP-a zbog Milanovićeve sustavno promašene i pogrešne kadrovske politike. Uostalom, kada je Mimicu stavio na čelno mjesto liste, izjavio je da za tu odluku osobno preuzima odgovornost, ali u izbornoj noći nije izrazio spremnost na podnošenje konzekvenci zbog rezultatskog podbačaja, nego je u njemu našao “poticaj za nastavak rada”.
I Mirela Holy ima puno pravo na sreću i zadovoljstvo. Od 86.538 glasova, koliko joj je osvojila lista, ona je osobno donijela 52.212 i uvela svog čovjeka Davora Škrleca u Europski parlament. Na njezinu je slučaju vidljivo kako se dosljednost u politici isplati, ali nije joj odmogao ni Milanović. Naime, mnogi su članovi SDP-a, nezadovoljni svojim čelnikom, diskretno najavljivali kako neće glasati čak ni za Piculu jer je to glas za Milanovića, nego će svoje glasove dati Holy.
Kao što je Milanoviću nepoželjni Picula spasio obraz SDP-a, tako je i rogobatna Ruža Tomašić opet proslavila HDZ s najviše, 106.861 preferencijskim glasom od ukupno 380.762, koliko je prikupila HDZ-ova koalicijska lista. Zadovoljna može biti i homofobna HSS-ovka Marijana Petir s osvojenih 42.623 glasa.
Najzadovoljniji, naravno, može biti Tomislav Karamarko koji je po modelu Ivice Račana na euroizborima s više od sto tisuća glasova od kukurikavaca dobio gem, s Kolindom Grabar Kitarović protiv Ive Josipovića ide po set, da bi za godinu i pol na parlamentarnim izborima lovio i meč, iako je, naravno, u izbornoj noći iz HDZ-a bilo poziva na raspisivanje prijevremenih izbora.
Vijest o Lesarovoj ostavci na Iblerovu trgu u prilično umrtvljenoj atmosferi popraćena je komentarom kako je predsjednik krive stranke podnio ostavku, uz potiho, konspirativno smijuljenje visokih dužnosnika stranke
Najveći tragičari i gubitnici laburisti su Dragutina Lesara i Nikola Vuljanić koji nije uspio potvrditi svoj europarlamentarni mandat, a mizernih 3,4 posto glasova nagnali su Lesara na neopozivu ostavku na dužnost predsjednika stranke. Laburisti su svoj zenit očito dostigli na izborima 2011. godine osvojivši šest zastupničkih mandata i teško je vjerovati da će se ikada više uspjeti vratiti na tu razinu.
Vijest o Lesarovoj ostavci na Iblerovu trgu u prilično umrtvljenoj atmosferi popraćena je komentarom kako je predsjednik krive stranke podnio ostavku, uz potiho, konspirativno smijuljenje visokih dužnosnika stranke.
I inače je u središnjici SDP-a u izbornoj noći bilo vidljivo da u stranci vlada nesigurnost i nepovjerenje, kako međusobno, tako i prema novinarima. Primjerice, dok su stizale vijesti da HDZ osvaja pet mandata, bila ih je puna dvorana i opušteno su čavrljali s novinarima, no čim bi prostrujala informacija da HDZ-ovci imaju i šestoga, svi bi odjednom netragom nestali, jer su se svi grozničavo držali uvjerenja da im je pet mandata suparnika prihvatljivo, ali šest je već u zoni poraza, pa bi se razbježali da ne moraju odgovarati na neugodna pitanja.
Iz stranačke centrale većina ih je prije ponoći otišla u uvjerenju da ih HDZ-ovci “tuku” samo jedan mandat više, ali kako u tom trenutku nisu svi bili prebrojani, tek su rijetki dočekali mogućnost da HDZ-ovci ipak imaju i šesti mandat, na što su samo nemoćno slijegali ramenima. Da će HDZ imati četiri europarlamentarca, a SDP samo dva podatak je koji su svi nastojali relativizirati.
Očekuje se pad BDP-a i deseti kvartal zaredom, investicija ni za lijek, građani nikad nisu lošije živjeli, 30 posto je u kategoriji siromašnih koji ne mogu zadovoljiti ni elementarne životne potrebe
Atmosfera nervoze i neizvjesnosti ipak je vladala cijelu večer, a s obzirom na rezultate može se očekivati da će se takvo stanje u vodećoj vladajućoj stranci samo intenzivirati i da će krenuti prozivke i propitivanja odgovornosti za objektivno loš rezultat.
SDP-u i koaliciji koju predvodi na naplatu su došle afere Sabo, Lovrić Merzel, Šegon, Čavlović Smiljanec, Linić i druge koje upućuju na to da možda baš i nisu toliko veće poštenjačine od HDZ-a, kakvima se vole predstavljati. Očekuje se pad BDP-a i deseti kvartal zaredom, investicija ni za lijek, građani nikad nisu lošije živjeli, 30 posto je u kategoriji siromašnih koji ne mogu zadovoljiti ni elementarne životne potrebe, a za to se vrijeme politička kasta iz naših nikada viših poreza opskrbljuje najskupljim limuzinama i najnovijima modelima smatrphonea i odlazi na dugotrajna beskorisna turistička putovanja na daleke destinacije.
To je samo dio “grijeha” očito nesposobne i neuspješne Kukuriku koalicije kojima je građane prisilila da i opet glasaju protiv i da ovaj put većinski u Europski parlament izaberu one među kojima je polovica rigidnih, netolerantnih, isključivih, homofobnih i tvrdo nacionalistički nastrojenih.
Rezultati izbora za Europski parlament pokazuju da Kukuriku koaliciji teče odjavna špica. Odabrao: Zoran Milanović. Tekst čitao: Tomislav Karamarko.
(Prenosimo s portala forum.tm).
Orahovac i obećanja za bolje sutra
Bivša SDP-ova zastupnica i ministrica zaštite okoliša Mirela Holy osnovala je novu političku stranku, imena ORaH (Održivi razvoj Hrvatske), koja trenutačno ima 208 članova, a ujedno je i njezina predsjednica. Iako je, doduše, Mirela Holy kazala kako Hrvatskoj kao maloj državi možda i nije potrebno toliko stranaka jer je u registru hrvatskih stranaka ORaH sada 143. politička stranka, ona smatra kako je njezina zapravo drugačija od ostalih. Zašto? ”Zato što mislimo da hrvatska politika može biti drugačija, mora biti drugačija i zato što politika mora biti posao u javnom interesu”, kazala je osebujna Mirela Holy na osnivačkoj skupštini.
Obećala je pritom i da će i ona, ali i članovi njezine stranke biti ”drugačiji političari i političarke od onih koji danas imaju priliku govoriti u parlamentu ili u izvršnoj vlasti. Zbog toga jer je ORaH-u posao u javnom interesu i zbog toga jer je ORaH izabrao održivost, a bez održivosti nema uspješnog društva. Zato mi zaključujemo da ORaH nudi zdravu politiku”, svečano je kazala Mirela Holy. Na nama je građanima da joj povjerujemo, ili da i tu stranku – za sada strančicu – stavimo u koš malih političkih skupina s neizvjesnom budućnošću i odmah je zaboravimo.
Zanimljiva je konstatacija Mirele Holy kako će se ORaH voditi ključnim načelom, a to je ”uspostava društva u kojem će jednaka pravila igre vrijediti za sve. Pravila igre koja će omogućiti prosperitet i dobrobit svih naših građana, razumnu upotrebu resursa i očuvanje okoliša za buduće generacije. Mi se zalažemo za održivi gospodarski razvoj, za uravnoteženo iskorištavanje prirodnih resursa i prostora te za zaštitu socijalnih i drugih prava članova zajednice. Poštovanje ljudskih prava nema alternativu, svi moraju imati dostojanstven i slobodan život bez obzira na vlastite kriterije različitosti”, izjavila je Mirela Holy. Ne želimo biti cinični, ali i druge su političke stranke manje-više svojedobno obećavale isto, a i danas to čine.
Na skupštini je izabrano ORaH-ovo vodstvo pa je tako prof. dr. sc. Davor Škrlec imenovan potpredsjednikom stranke, a Božana Zadro potpredsjednicom. Mirela Holy naglasila je kako će se sve odluke u stranci donositi po načelu ”jedan član – jedan glas” i načelu ”ciferšlusa” kada je posrijedi podjela funkcija po spolu. Cilj je da omjer muškaraca i žena na položajima bude 50 : 50.
Već na početku orahovci su pokazali kako žele biti drugačiji pa su priopćenje tiskali na recikliranom papiru, a na šanku su nakon skupštine posluživani prirodni sokovi i orahovac. Na zakuski su dominirale jabuke i delicije od oraha koje su pripremili sami članovi stranke i njihove obitelji. Zgodno za početak.
Unatoč neuspjehu na prošlim parlamentarnim izborima, bivši esdepeovac i predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Ljubo Jurčić ne odustaje od politike. Stoga je prije nekoliko dana okupio neformalni inicijativni odbor koji čini tridesetak suradnika s namjerom da osnuju stranku, a ime još nije odabrano jer postoji nekoliko opcija. Navodno će buduća stranka imati jedan naziv, a široka koalicija koja bi trebala okupljati ostale partije što su na izborima podupirale Jurčića ili će mu se tek pridružiti drugi. Podsjetimo, na zadnjim parlamentarnim izborima Jurčića su poduprli Blok umirovljenici zajedno, Primorsko-goranska stranka i Hrvatska radnička stranka.
Nova politička stranaka centra bit će, pogleda okrenutoga prema budućnosti, usmjerena na ključne probleme kao što su radna mjesta, plaće, socijalna sigurnost, objašnjava Jurčić. S obzirom na to da je do sada Jurčić u politici uglavnom bio neuspješan, upitna je i mogućnost afirmacije njegove stranke, no vrijeme će najbolje pokazati kakva je situacija i s njime i s njegovom ekipom. Do tada i njemu bismo trebali vjerovati na riječ da će ponuditi nešto drugačije, potpuno različito od svih postojećih političkih garnitura.
No svakako je najiščekivanija politička stranka ona koju već mjesecima najavljuje oftalmolog dr. Nikica Gabrić, koja bi, opet navodno, trebala biti taj famozni ”treći put”, dakle, ni lijevo, ni desno, već nešto u sredini, a za sve koji su nezadovoljni sadašnjom politikom, bivšim politikama i očekuju nešto novo. Iako, kada čovjek sluša dr. Gabrića, uspješnoga privatnog poduzetnika i liječnika, teško je ne složiti se s njime i njegovim ocjenama sadašnje hrvatske zbilje, ali običan građanin više nema vremena za čekanje. Njemu je pun kufer jer dok se ta stranka ne afirmira, a pitanje je hoće li uopće i kako, i ne počne participirati u vlasti, mnogo će vode proteći ispod svih mostova. A valja živjeti do tada.
Hrvati su umorni od stranaka, strančica, ali najviše od strančarenja. Posebice su umorni i nepovjerljivi kada je riječ o političkim strankama koje su se do sada pokazale kao skupine ljudi udruženih radi ostvarivanja jedino vlastitih, ali ne i interesa drugih ljudi. Stoga i nije čudno što su na ljestvici povjerenja građana upravo političke stranke na samom dnu, s malim šansama da se to promijeni.