Iz pakla koji je širom arapskog svijeta, a naročito na Bliskom i Srednjem istoku, proizvela nezajažljiva američka žeđ za jeftinom naftom, ovih se mjeseci s dna devetog kruga pakla izdiže jedan veliki narod, za koji se još do jučer činilo da je osuđen na drugorazrednost, nepostojanje i polaganu smrt. [Read more…]
Kome smeta papa Franjo?
Iako se prošle nedjelje navršilo dvije i pô godine otkako je kardinal Bergoglio postao papa Frane, Vatikan se još nije posve priviknuo na to da i dalje nosi svoj jeftini plastični sat i nipošto elegantne crne ortopedske cipele, umjesto crvenih Pradinih njegova prethodnika (ali i papa Wojtyła je, kad god je mogao, skidao papinske cipele, nasljednice poslovičnih “papuča”, [Read more…]
Vrijeme kad je jedino ispravno biti naivan
Prošlog tjedna, onog kada je Milanović zabranio ljudima s krivim imenom u putovnici i na prometnoj dozvoli da prelaze granicu, zrakoplovom Air Srbije putovao sam u Bugarsku. O tom ću putu, Bože zdravlja, tek pisati. Sad bih samo o jednoj opsesivnoj primisli, koja me je preko Sofije pratila sve do Plovdiva. [Read more…]
Nacionalni suverenitet se mora radikalno redefinirati
Priliv izbeglica iz Afrike i sa Bliskog istoka u zapadnu Evropu izaziva reakcije slične reakcijama ljudi kojima je saopšteno da boluju od neizlečive bolesti, koje je Elisabeth Kübler-Ross opisala u klasičnoj studiji O smrti i umiranju. [Read more…]
Evropa, i mi s njom, ne želi pomoći Siriji
Izbjeglička kriza je samo vršak ledene sante koju čini nepravedan ekonomski sustav, pa krizu treba rješavati na izvoru, ondje gdje nastaje, gdje su ratovi i glad razlozi zašto ljudi bježe – opetovao je, lakonski jednostavno, papa Frane u intervjuu portugalskome Radiju Renasença. [Read more…]
Hajde da porazgovaramo o našim strahovima od izbjeglica
Hajde da porazgovaramo o našim strahovima od izbjeglica. Prvi, i najčešće spominjani, strah je da bi se među te ljude – među našu braću u potrebi i u nevolji – mogli uvući ratnici ISIL-a. U osnovi, to je sasvim moguće, čak i vrlo vjerojatno, nastavi li se ova izbjeglička kataklizma. [Read more…]
Što nam govori mrtav trogodišnji Alyan?
Togodišnji Alyan Kurdi jedno je od tisuća djece koja su stradala na Mediteranu. Njegov otac Abdullah Kurdi jedan je od desetaka tisuća ljudi koji su na tom putu izgubili svoje obitelji. Fotografija utopljenog sirijskog dječaka koji leži na obali turskog Bodruma postala je momentalno viralni simbol izbjegličke patnje.
Bez obzira na one koji se zgražaju nad tom fotografijom i na one koji smatraju da je treba objaviti na svakoj stranici interneta, ne može se ne primijetiti to da je snimljena hladno i forenzički. Fotografkinja Nillufer Demir, koja je kasnije snimila i fotografije druge utopljene djece, kaže da se više ništa drugo nije moglo napraviti, osim napraviti fotografiju i poslati je svojoj agenciji.
Turski policajac koji je također na fotografijama ne pokazuje bol ili tugu na licu, već birokratski piše bilješke u svoju teku. Mogu zamisliti kako pored njihovih beživotnih tijela za to vrijeme ljudi putuju na posao, ribari se vraćaju iz lova, a na plažu dolaze prvi kupači.
Togodišnji Alyan Kurdi jedno je od tisuća djece koja su stradala na Mediteranu. Njegov otac Abdullah Kurdi jedan je od desetaka tisuća ljudi koji su na tom putu izgubili svoje obitelji. Fotografija utopljenog sirijskog dječaka koji leži na obali turskog Bodruma postala je momentalno viralni simbol izbjegličke patnje
Fotografija nam govori i još nešto. Migrante dočekujemo s žicama, logorima, zidovima i kamerama. Za razliku od zapadnih država, gdje bi gotovo pa bilo nemoguće objaviti fotografiju poginulog djeteta bez da se zaštiti njegov identitet, osim ako nije riječ o žutom tisku najgore vrste, migrante, te ”druge”, danas možemo snimati bez dopuštenja i u različitim prilikama, a njihove fotografije objavljivati i distribuirati bez prepreka.
Ne moramo voditi računa o njihovoj privatnosti i boli, niti o njihovom dignitetu. U medijima nećemo vidjeti ubijene novinare redakcije ”Charlie Hebdo”. Moralizirat ćemo nad snimkom ubojstva francuskih policajaca i zaštit ćemo njihova lica i identitet, poštivati njihovu privatnost i dostojanstvo njihove obitelji.
Oca utopljenog dječaka snimat ćemo bez prestanka i zumirati kadar u trenutku kada počne plakati. Samo radimo svoj posao, reći će mnogi.
Oni bez moći ne mogu uzvratiti. Ni tužbom, ni otporom, ni odvjetnikom, ni fotoaparatom.
Krajem prošlog mjeseca sirijski umjetnik Khaled Barakeh objavio je šest fotografija utopljene djece na obalama Libije. Mala tijela snimljena su odozgo, s blicem fotoaparata, razbacana po obali, s licima okrenutima prema pijesku, sirovo.
Kao i Abdullah, otac utopljenog dječaka, rekao je snimajte, neka svijet vidi što nam se dešava, i Khaled Barakeh je povjerovao da će njegove fotografije izazvati reagiranje sve dok ih Facebook nije zauvijek obrisao.
Naivno je povjerovao da će njegove fotografije izazvati reagiranje, ali ljudi su jednostavno okrenuli glavu, kao što odavno okreću glavu na patnju i smrt djece širom svijeta.
Fotografija nam govori i još nešto. Migrante dočekujemo s žicama, logorima, zidovima i kamerama. Za razliku od zapadnih država, gdje bi gotovo pa bilo nemoguće objaviti fotografiju poginulog djeteta bez da se zaštiti njegov identitet, osim ako nije riječ o žutom tisku najgore vrste, migrante, te ”druge”, danas možemo snimati bez dopuštenja i u različitim prilikama, a njihove fotografije objavljivati i distribuirati bez prepreka
Iz sličnih razloga možda, ali samo možda, fotografija utopljenog sirijskog dječaka djeluje na savjest onih koji bi poput slovenskog novinara Sebastjana Erlaha pucali po migrantima. Ili na britanskog ministra financija koji je s hladnom ”britanskom neosjetljivošću” za smrt ovoga okrivljuje ISIL, a ne svog premijera. Ili na novinare koji uz fotografiju pišu da su za smrt krivi oni koji zagovaraju useljavanje migranata i time privlače nove migracije.
Fotografija se ne može promatrati mimo konteksta i teksta koji joj daje značenje. Njena lažna ”mitska” istinitost i potencijal da posluži kao dokaz i dalje u konkretnom slučaju govori samo jedno: dječak je mrtav.
U medijskom spektaklu ona naglašava ”humanitarnu krizu” i ne prati je dublji kontekst, kao što ni fotografija nesretnog Kevina Cartera iz Sudana nije promijenila sudbinu izgladnjele djevojčice koju je fotografirao, ali jeste njegovu jer se godinu dana kasnije ubio.
Ovako plasirana ona je tek nova roba koja izaziva zgražanje, mučninu, šok, tugu i nemoć, ljutnju i sažaljenje, ali istovremeno u medijskom spektaklu gubi potencijal da pozove na širu društvenu reakciju unutar Europe.
Izostat će, ponovno, informacije o tome da su svi poginuli u Egejskom moru poginuli zbog posljedica izgradnje europske ograde podignute između Grčke i Turske.
Neće biti ni priče koja objašnjava uzroke smrti na moru i mehanizme strategije nepomaganja za koje su direktno odgovorne države članice NATO-a. Još od trenutka kada su prvi albanski migranti 8. kolovoza 1991. godine zakoračili u talijansku luku Bari, njih 20.000 zatvoreno je u improvizirani koncentracijski logor na stadionu gdje im je helikopterom iz zraka danima bacana neadekvatna količina hrane i vode.
Bez obzira na mogućnost dobrih namjera, ili baš zbog njih, objava fotografija leševa mrtve djece je još jedna manipulacija. Pretvara nas u nesposobne i nemoćne očajnike. Ili ukazuje na činjenicu da smo možda oduvijek takvi: oni koji nisu u stanju postaviti prava pitanja u svojim državama i pronaći ključ za prestanak represivnih politika u Europi i na njenim marginama
Tada, kao ni danas, humanitarni aspekt nije bio dovoljan. Niti se pokazao kao prijetnja sistemu koji zagovara nepostojanje granica za robe i usluge, ljudska prava za ciljane, a žicu i patnju za one nepoželjne. Albanci su većinom deportirani usprkos fotografijama koje su pokazale njihovu patnju i europsku bešćutnost.
Bez obzira na mogućnost dobrih namjera, ili baš zbog njih, objava fotografija leševa mrtve djece je još jedna manipulacija.
Pretvara nas u nesposobne i nemoćne očajnike. Ili ukazuje na činjenicu da smo možda oduvijek takvi: oni koji nisu u stanju postaviti prava pitanja u svojim državama i pronaći ključ za prestanak represivnih politika u Europi i na njenim marginama.
Za početak, odmah i sada, migrantima i izbjeglicama očajnički trebaju brodovi, trajekti, vlakovi i smještaj. Samo tako će neki drugi Alyan Kurdi pronaći svoj život. Fotografija, a uz nju i ovaj tekst, za to sigurno nisu dovoljni.
(Prenosimo s portala Novosti).
Novi imperijalizam viče ”Drž’te lopova”!
Sjećate se one stare kad se svi, navodno, nadignu u jurnjavi za lopovom galameći uglas – drž’te lopova! Bivao je to vazda najsigurniji znak da se lopov neće i ne želi uhvatiti… Ali ako ništa, znalo se barem da ga se, kobajagi, juri. [Read more…]
Pomognimo bolesnima, nahranimo gladne i pokažimo ljudskost
Sjećam se jedne tužne scene. Delegaciju žena Vijeća Europe vodio sam u posjet našim izbjeglicama smještenim u zgradama vojarne u Črnomercu. Tek su stigle tamo iz Vukovara i istočne Slavonije. Bez prtljage i novca, bez pravog smještaja. Istina, imale su krevete i dobile hranu, u sobama se pojavio znak ženske brige za smještaj. [Read more…]
Priča o kalifatu – krvavi alat Zapada
Neko je minulih dana napisao kako je velika američka strategija zvana dugoročni plan za ostvarivanje nacionalnih interesa i uspješno suprotstavljanje najvećim neprijateljima – u rasulu. Priča sa istambulskom prevarom o stvaranju takozvane “ISIL-free zone” na sjeveru Sirije jedan je od kamičaka na kojima se temelji validnost ove procjene. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 10
- 11
- 12
- 13
- 14
- 15
- Next Page »