U javnom prostoru ništa nam tako nedostaje kao dobrih riječi. Riječi koje oslobađaju dobre energije i omogućuju dobre odnose. Zatrpali smo se međusobnim podjelama te često ne vidimo više ljude. Ne vidimo više jedni druge. Bez ljubavi, riječi ponižavaju, a bez tišine kritika postaje osuda. A iz ponižavanja i osuđivanja zacijelo ne može niknuti bolji svijet.

I dobre riječi sijeku, ali istodobno i miluju. Trajno nam se obraćaju ne bismo li se obratili, pokrenuli, bili uvedeni u cjelovit svijet što, bili toga svjesni ili ne, boravi u središtu našega. Dobre riječi otvaraju nas, bodre i nadahnjuju. One ne tumače ni ne objašnjavaju, nego nas mijenjaju: čine slobodnima u boli i kadre za suradnju.

Bez ljubavi, riječi ponižavaju, a bez tišine kritika postaje osuda. A iz ponižavanja i osuđivanja zacijelo ne može niknuti bolji svijet

Postoje ljudi čije nas riječi, dopustimo li im, diraju u središte bića. Razgolićuju nas do ljepote kojom smo viđeni. Njihove riječi imaju dubinu šutnje i prostranstvo prijateljskoga razgovora. A djeluju poput vode što oživljuje suhe te uspravlja slomljene travke, a sićušne biljke razrasta u golema stabla.

Dobre riječi izgovaraju sveti ljudi. Ljudi koji nauče slušati prije nego što progovore. Ljudi koji radije šute, nego govore, a kad govore izgovaraju samo dobre riječi. Obasjani dobrim riječima i sami postajemo dobrima. Svetima. Ispunjeni onom svetošću u kojoj su dobre riječi moguće u cjelovitu svijetu.

Porijeklo dobrih riječi, a da onaj tko ih izgovora to i ne mora znati, u osluhu je druge jedne Riječi.

Dobre riječi izgovorene su iz Božje šutnje. One borave u prapočecima svijeta. Tada čovjek životinju i biljku, stijenu i jezero, zvijezdu i sunce – zove po imenu. Tada iz glazbe kozmosa razabire najtananije titraje vlastitih struna. Porijeklo dobrih riječi pomiren je svijet. Svijet u kakvu patnja biva praćena nježnošću. Svijet u kakvu radostima biva podarena dubina i njihovu letu smjer.

Dobre riječi nastanjene su tišinom što izvire iz našega nutarnjeg mira. On je unatoč svemu trajno živ u nama kao što sunce sjaji na nebu i kada je oblacima zastrto. Kada izgubimo dodir s našom najdubljom nutrinom, tada gubimo dodir s božanskom prisutnošću u nama te vlastite oblake vidimo u drugima

Dobre su riječi poput tiha poziva što nam se obraća, oslovljavajući nas s Ti. One imaju lice. Pogled i osmijeh.

Riječi su tek puki znakovi pokraj puta. Važnije od onoga što riječi znače jest ono na što upućuju i iz čega dolaze. No, ako ne umijemo osluškivati tišinu, nećemo znati ni čuti riječ. Tek je u šutnji moguće čuti puninu svake riječi. Smisao često zaboravljan. Ili zatrpavan brojnim riječima bez šutnje.

Dobre riječi nastanjene su tišinom što izvire iz našega nutarnjeg mira. On je unatoč svemu trajno živ u nama kao što sunce sjaji na nebu i kada je oblacima zastrto. Kada izgubimo dodir s našom najdubljom nutrinom, tada gubimo dodir s božanskom prisutnošću u nama te vlastite oblake vidimo u drugima.

Unutarnja buka naših misli odgovara na izvanjsku buku svijeta, unutarnja tišina odgovara na izvanjsku tišinu u prirodi. Priroda nas može podučiti nutarnjem spokoju. Dok promatramo stablo i opažamo njegov spokoj, i sami postajemo spokojni poput njega. Dok promatramo mirnu površinu vode, i sami postajemo poput nje – ona odražava nebo.

Dok promatramo svijet iz nutarnje tišine, vidimo ga onakvog kakvog ga je Bog stvorio: kao dobrog, štoviše ‘‘veoma dobrog“. Osjećaj jedinstva sa svime što postoji, eto to je ljubav.

Dobra riječ je poput dobre osobe. Stoga se Božja riječ i utjelovljuje u dobroj osobi. U osobi koja izgovara dobru riječ Božja je riječ poput glasa što po imenu poznaje i zove srdžbu, strah i smrt te im daruje ljudsko lice

Zbilja je jedinstvena cjelina i u njoj je sve prepleteno i ništa ne postoji samo za sebe i po sebi. Pomnja kojom osluškujemo tišinu sjedinjuje promatrača i promatrano u jedinstven prostor prisutnosti. Ona liječi naš pogled kojim u svijetu vidimo podvojenosti.

Ljudski um, u svojoj žudnji za znanjem, razumijevanjem i kontrolom, brka naša vlastita razmišljanja i stavove s istinom. Istina nije ni stav niti misao, nego prisutnost u ljubavi.

Riječi se utjelovljuju: prazne rađaju ispraznost, pune – puninu. Prisutnost.

Dobra riječ je poput dobre osobe. Stoga se Božja riječ i utjelovljuje u dobroj osobi. U osobi koja izgovara dobru riječ Božja je riječ poput glasa što po imenu poznaje i zove srdžbu, strah i smrt te im daruje ljudsko lice.  U svetoj osobi Božja riječ ima tijelo. U Božjemu pismu Njegova nam se riječ ne obraća slovom nego osobom. Ona za nas nije zapovijed nego blizina. Nije prošlost nego sadašnja budućnost. Isus.

Isus nam nije došao tumačiti Božje riječi. Nego biti riječ. Biti osoba. Da bismo i mi bili. Izmireni, cjeloviti i preobraženi. Njegove riječi nisu govor o Kraljevstvu Božjem. One Kraljevstvo Božje jesu. U nama i među nama.